Razmatranje funkcionalnosti i estetskog aspekta sredstava za zaštitu perimetra

Efikasna i estetski prihvatljiva zaštita perimetra zgrade

U razvoju dizajna sigurnosnih rješenja napokon se došlo do spoznaje da određene veličine i oblici, kao ni materijali ne pristaju u svim prostorima u sva okruženja. Kako bi se osiguralo da dizajnirani sigurnosni elementi u potpunosti odgovaraju sigurnosnim potrebama određene zgrade ili prostora, u procesu njihovog dizajniranja, pored ideje dizajnera, trebalo bi, svakako, poslušati i riječi arhitekte. Elementi za sprečavanje pristupa vozilima u određene gradske urbane zone, odnosno, za osiguranje perimetra mogu biti dizajnirani tako da pozitivno utječu na izgled samog štićenog prostora i istovremeno služe kao sigurna prepreka vozilima. Imajući ovo u vidu, dizajneri ne bi trebali predimenzionirati sigurnosne elemente i kreirati monstruozne stubove, žardinijere i druge komponente korištene za zaštitu perimetra – ni po pitanju dimenzija, ali ni po pitanju performansi. Pravilnim rasporedom više sigurnosnih elemenata manjih dimenzija, poznavanjem stepena zaštite koji oni nude, te uzimajući u obzir i koristeći sve karakteristike okolnog terena, moguće je napraviti znatnu uštedu u novcu, ali i implementirati efikasno sigurnosno rješenje koje se s urbanističkog i estetskog aspekta savršeno uklapa u urbanu gradsku okolinu  

Piše: Nebojša Bogunović

U posljednjih desetak godina sigurno­sne barijere su postale zajedničke karakteristike okolnih federalnih zgrada u Washingtonu, a kao odgovor na eksploziju autobombi ispred federalne zgrade „Alfred P. Murrah“ u Oklahoma Cityju, te ispred američkih ambasada u nekim prekookeanskim zemljama tokom devedesetih godina. Kasniji teroristički napadi, poput onih od 11. septembra 2001. na New York i Washington ili bombaških napada u podzemnoj željeznici u Londonu i Madridu samo su intenzivirali potražnju za sigurnosnim rješenjima sposobnim da se suprotstave ovoj vrsti sigurnosnog rizika. Ovakva sigurnosna rješenja u obliku najrazličitijih fizičkih prepreka za sprečavanje ili reduciranje pristupa vozilima su nerijetko bila sasvim estetski neprilagođena, svojim gabaritima su smanjivala javne prostore i stvarala atmosferu utvrđenja. Stoga se pred dizajnere tih rješenja sam po sebi nametnuo izazov kreiranja efikasnijih mjera perimetarne zaštite, koje neće nauditi postojećim urbanističkim, historijskim i funkcionalnim vrijednostima javnih površina.

Dizajn sigurnosnih elemenata

U razvoju dizajna sigurnosnih rješenja napokon se došlo do spoznaje da određene veličine i oblici, kao ni materijali ne pristaju u svim prostorima u sva okruženja. Kako bi se osiguralo da dizajnirani sigurnosni elementi u potpunosti odgovaraju sigurnosnim potrebama određene zgrade ili prostora, u procesu njihova dizajniranja, pored ideje dizajnera, trebalo bi, svakako, poslušati i riječi arhitekte. Elementi za sprečavanje fizičkog pristupa vozilima u određene gradske urbane zone, odnosno, za osiguranje perimetra mogu biti dizajnirani tako da utječu pozitivno na izgled samog štićenog prostora i istovremeno služe kao prepreka za prilaz vozila.

Zidovi, stražarske kućice i izdignute površine sa zasadima

Zidovi sprečavaju prilaz vozila ka zgradama i mogu se postavljati na unutrašnjoj strani linije koja omeđuje imovinu zgrade od trotoara, ukoliko se njihovom izgradnjom ne narušava arhitektonski i estetski izgled okruženja i ukoliko ne ugrožavaju kretanje pješaka trotoarom. Terase su izdignute ravne ili stepenaste površine, obično popločane, koje najčešće okružuju zgrade, a svojom visinom predstavljaju nepremostivu prepreku za prolaz automobila. Izdignute površine sa zasadima su, u osnovi, najčešće dijelovi zgrada izbačeni u dvorište u visini prvog sprata i u njima se, radi dekoracija, gaje najrazličitiji ukrasni zasadi. Osim navedenih elemenata, u svrhu blokiranja pristupa vozila određenim zgradama ili prostorima od važnosti koriste se i betonske žardinijere, te živi drvoredi. Prepreke mogu biti vidljive, ali i ugrađene u živu ogradu, koja se može

uskladiti s ostalim karakteristikama pejzaža kako bi se formirao jedinstven vizuelni dojam ulice. Ukoliko se koriste prepreke načinjene u vidu željeznih ograda, neophodno ih je dodatno pojačati kvalitetnim „sidrenjem“ u podlogu, kako bi mogle odgovoriti na sigurnosne izazove zbog kojih su i postavljene. Stražarske kućice su posebne strukture locirane u blizini zgrada i pružaju utočište osoblju koje pregleda vozila na prilazu zonama za istovar, utovar ili parking zonama. Stubovi oštrih stranica mogu pružiti sigurnost od automobilskih napada. Kroz pažljiv dizajn i pozicioniranje u prostoru, stubovi mogu usmjeravati cirkulaciju pješaka, ispuniti zahtjeve pristupačnosti, a uz izbor adekvatnih gradivnih materijala mogu doprinijeti i ljepšem izgledu štićenih zona.

Razmišljanje o povezanosti

Prilikom projektovanja sigurnosnih mjera trebalo bi uzeti u obzir i sadržaj okolnih ulica. Sigurnosna komponenta može sadržavati širok spektar elementa, osim zidova, žardinijera i stubova. Kroz odgovarajuće projektovanje i inženjering, razni atraktivni elementi i karakteristike samog pejzaža mogu poslužiti kao prepreke za zaustavljanje vozila. Takvi elementi trebaju podstaknuti osjećaj otvorenosti, omogućujući lagan pristup pješacima i biciklistima. U tom smislu neophodno je ohrabriti dizajnere da razmotre na koji način se obični elementi poput drvoreda, klupa, fontana i sl. mogu ojačati kako bi pružili adekvatan nivo zaštite, spriječili nastajanje gužve i ostali neupadljivi kao sigurnosni elementi. Kada ovakvi sigurnosni elementi, koji definišu na izvjestan način kompletan izgled ulice, jednom budu dizajnirani i testirani, dizajneri će imati mogućnost razvijati nove sigurnosne koncepte i proširiti paletu komponenti. Imajući na raspolaganju više opcija, dizajneri će biti u mogućnosti adekvatno izbalansirati sigurnosne potrebe s okolinom i dizajnirati rješenja dopustiva s aspekta estetike okruženja i štićenog prostora.

Kreativno rješenje

Američke kompanije Rogers Marvel Architects i Rock Twelve Security Architecture razvile su kreativno rješenje koje nudi sigurnost, ali ne obuhvata upotrebu okom vidljivih barijera. Ovo rješenje – sistem TigerTrap^TM – sastoji se od materijala koji se polaže ispod podloge perimetra zgrade, a preko prethodno izgrađenog betonskog rova. Taj materijal je dovoljno čvrst da podnese cirkulaciju pješaka i biciklista, ali ne i automobila. U slučaju da vozač pokuša automobilom preći preko ove prepreke, podloga će se urušiti u betonski rov, a time će i vozilo biti imobilizirano, odnosno, spriječeno je njegovo dalje kretanje ka štićenoj zoni. Ovo rješenje održava otvorenim javni prostor za pješake i sakriva barijeru koja je u stanju zaustaviti vozilo koje se približava štićenoj zoni. Sistem TigerTrap^TM uspješno je testirao inženjerijski korpus Vojske SAD-a u Vicksburgu u državi Mississippi, gdje je prilikom testiranja zaustavio kamion težak sedam tona koji se kretao brzinom od 85 km/h. Nakon ovako dobrih rezultata testiranja, planirana je implementacija ovog sistema u gustom urbanom okruženju New Yorka.

Materijali

Četiri najčešće korištena materijala za izradu barijera za zaštitu perimetra su čelik, liveno željezo, armirani beton i granit (ili neki drugi kamen). Specifične prednosti i mane svakog od navedenih materijala moraju se uzeti u obzir prilikom projektovanja sigurnosnih rješenja. Čelik ili liveno željezo mogu se koristiti u gotovo bilo kojem dizajnu i obično se lakše instaliraju od drugih materijala. Čelik i liveno željezo su veoma jaki materijali i omogućit će barijerama čak i bolje karakteristike u zaustavljanju vozila nego što ih ostvaruju mnogo veće betonske barijere. S druge strane, barijere načinjene od čelika ili livenog željeza zahtijevaju mnogo više održavanja nego one načinjene od betona. Naprimjer, barijere od čelika ili livenog željeza zahtijevaju redovno farbanje kako bi bile zaštićene od hrđanja. S druge strane, za postavljanje armirano-betonskih barijera je potrebno mnogo više vremena i ljudstva, ali obično zahtijevaju minimalno održavanje i jeftinije su nego čelične ili barijere od livenog željeza. Pošto se u urbanim sredinama najčešće nalaze betonske konstrukcije, ovaj materijal je najčešće kompatibilan s okolnim sadržajima. Granitni ili kameni sigurnosni elementi po svojim gabaritima moraju biti veći od onih sačinjenih od armiranog betona, kako bi pružili isti nivo zaštite. Granit je veoma trajan i vizuelno atraktivan, te kao takav dopunjuje arhitekturu mnogih zgrada. Uprkos ovim razlikama, skoro svaki dizajn može biti izveden sa spomenutim materijalima.

Temelji

Temelji sigurnosnih elemenata namijenjenih zaštiti perimetra su, s aspekta zaustavljanja vozila, podjednako važni kao i njihove nadzemne komponente. Određivanje parametara za odgovarajući temelj za sigurnosnu barijeru zavise od zahtjeva snage i uvjeta na štićenoj lokaciji. Temelji barijera moraju biti dovoljno jaki kako bi se barijera mogla oduprijeti vozilima različite težine i brzine kretanja. Perimetarna sigurnost često mora biti implementirana na lokacijama na kojima se ispod površinske podloge nalaze infrastrukturni priključci, kao što su kablovi za napajanje električnom energijom, kanalizacioni vodovi, vodovodna mreža i sl., a sve su to faktori koji utječu na odluku koju vrstu temelja koristiti na takvim lokacijama. Kada su razmotreni spomenuti faktori, tada možemo uzeti u razmatranje jednu od tri izvedbe temelja, i to:

duboki, stalni temelji – dolaze u obzir na lokacijama na kojima nema opasnosti da bi se izvedbom ovakvih temelja ugrozio bilo koji od energetskih vodova, te komunalnih priključaka ili telekomunikacionih vodova. Kod dubokih stalnih temelja svi elementi su povezani s produženim betonskim komadom, koji se izrađuje armiranjem betona armaturnom mrežom ili armaturnim šipkama, kako bi se pojačala njegova čvrstoća.

plitko-horizontalni temelji se obično koriste u oblastima u kojima se nalaze podzemne komunalne strukture i one sprečavaju izradu dubokih stalnih temelja. Strukturni integritet plitkih horizontalnih temelja dobijen je upotrebom veće količine armaturnog željeza, koje se nalazi pliće u podlozi, ali zauzima znatno veći horizontalni prostor.

stubni temelji su, kako to sam naziv opisuje, izrađeni u obliku armirano-betonskog stuba, a u naravi su dugački armirano-betonski rukavci koji se pružaju duboko u podlogu kako bi strukturi osigurali podršku. S obzirom na to da s ekonomskog aspekta nisu najpovoljnije rješenje, koriste se samo u rijetkim situacijama u zavisnosti od zahtijevane čvrstoće strukture i očekivanog opterećenja kod eventualnog zaustavljanja vozila.

Temelji su dio strukture koji se nalaze ispod površine podloge i stoga su nevidljivi, ali ništa manje bitni od ostatka sigurnosne strukture, pa odluku o tipu temelja i načinu njegove izvedbe moraju donijeti samo obučeni i certifikovani sigurnosni stručnjaci.

Razmišljati sveobuhvatno: faktori izgradnje, rasporeda i lokacije

U projektovanju perimetarne zaštite oko zgrada mora se uzeti u obzir okoliš zgrade i plan štićenog perimetra. Razumijevanje uloge položaja zgrade, dizajn saobraćajnica i okoliša od ključnog je značaja za projektovanje efikasne perimetarne zaštite. Ovi aspekti igraju ulogu u određivanju potrebnih performansi za svaki nivo sigurnosne barijere uključene u perimetarnu zaštitu. Naprimjer, pozicija i konfiguracija otvorenih prostora i ulica može smanjiti potrebu za sigurnosnim elementima perimetarne zaštite, te za zahtijevanim nivoom performansi. Niži zahtijevani nivo performansi omogućuje dizajnerima veću fleksibilnost kod dizajniranja sigurnosnih elemenata barijere. Dizajneri treba da su u mogućnosti prepoznati prednosti određene lokacije i njene karakteristike, kako bi mogli uspješno i efektno planirati i dizajnirati elemente perimetarne zaštite.

Raspored objekata u bloku i veličina otvorenog prostora između zgrada i ivičnjaka kolovoza važni su faktori u određivanju dozvoljenih nivoa prodora vozila. Udaljenost između štićene zgrade i barijere (standoff distance) od velike je važnosti, jer dovoljna distanca obično reducira potrebu za velikim i skupim sigurnosnim mjerama, omogućujući korištenje sigurnosnih elemenata sa smanjenim sigurnosnim performansama. Manji razmak između zgrade i ivice kolovoza može zahtijevati kreativniji dizajn i elemente s visokim standardima po pitanju performansi.

Analiza pristupa vozila

Kako bi se procijenila maksimalna brzina vozila koja bi trebala biti zaustavljena u slučaju udara u barijeru, trebalo bi uraditi pažljivu analizu ulica koje okružuju štićeni objekt. Ravne ulice, koje nude neometan pristup štićenom objektu, omogućuju razvijanje veće brzine kretanja vozila, a time i njihovu veću prodornu moć u slučaju udara u sigurnosnu barijeru. Ovakva situacija bi trebala služiti kao poziv za implementaciju barijera s boljim performansama. Nasuprot tome, uske i krivudave ulice će se, vjerovatno, negativno odraziti na brzinu vozila koja njima saobraćaju, te će se u takvom slučaju primjenjivati barijere i sigurnosni elementi nižih performansi, no sve ovo treba razmotriti još u fazi planiranja sigurnosnog rješenja za perimetarnu zaštitu određenog objekta. Konačan dizajn i pozicija elemenata perimetarne zaštite utvrđuje se na osnovu vektorske analize. Ovaj tip analize nastoji obuhvatiti sve moguće uglove i brzine pristupa štićenom objektu vozila koja bi mogla predstavljati sigurnosni rizik. Pri ocjeni barijera i njihovom rangiranju, uvijek se pretpostavlja najgori mogući scenarij, a to je uvijek frontalni udar vozila, pod uglom od 90 stepeni u odnosu na frontalnu stranicu barijere. Ista stvar je i kod pretpostavke napada vozilom na zgradu, gdje se najgorim scenarijem smatra okomit udar vozila ili udarnog talasa eksplozije u bilo koji od zidova zgrade. Stoga se sve češće u praksi susreće pristup da se izbjegava okomit pristup vozila zgradama, kao i izgradnja pravolinijskih saobraćajnica koje vode okomito ka nekom od zidova, te se upotrebom barijera i planiranjem saobraćajnica oko zgrade pokušava ostvariti pristup vozila pod što većim uglom u odnosu štićeni objekt. Ovim novim pristupom u planiranju perimetarne zaštite zgrada onemogućeno je razvijanje velike brzine vozila koja se kreću u pravcu štićenog objekta. Pravilnim rasporedom barijera, ivičnjaka ili granitnih, tj., betonskih žardinijera sa zasadom, svako vozilo koje bi se pokušalo velikom brzinom približiti štićenom objektu, prvo bi moralo udariti u nekoliko barijera i prepreka koje bi ga usporile i oduzele najveći dio energije neophodne za daljnje uništavanje prepreka ka štićenom objektu. Imajući ovo u vidu, dizajneri ne bi trebali predimenzionirati sigurnosne barijere i kreirati monstruozne stubove, žardinijere i druge komponente korištene za zaštitu perimetra ni po pitanju dimenzija, ali ni po pitanju performansi. Pravilnim rasporedom više sigurnosnih elemenata manjih dimenzija, poznavanjem stepena zaštite koji oni nude, te uzimajući u obzir i koristeći sve karakteristike okolnog terena, moguće je napraviti znatnu uštedu u novcu, ali i implementirati efikasno sigurnosno rješenje koje se s urbanističkog i estetskog aspekta savršeno uklapa u urbanu gradsku okolinu.

Arhiva