Otisci prstiju i anonimne poruke

Anonimne poruke ili dopisi obično se šalju isprintani, otipkani ili pisani rukom. Često se koriste i poruke sastavljene od slova koja su iskružena iz magazina i novina i nalijepljena na prazan list papira, no one su rijetke u privatnom sektoru. Isprintana pisma obično sadrže zahtjeve (npr. prijetnju da će se nešto loše desiti ako kompanija ne uradi što se od nje traži) ili informacije

Piše: Semir Kapetanović
E-mail: redakcija@asadria.com

Dokazna vrijednost otisaka prstiju je dobro poznata i ima važnu ulogu. Postoje tri vrste otisaka prstiju: vidljivi otisak, plastični otisak (fizički utisnut u materijal poput kita ili boje) i latentni otisak (nisu jasno vidljivi dok ne dođu u kontakt sa kontrastivnim prahom). Neki istražitelji u privatnom sektoru dovoljno dobro poznaju mehaniku i tehniku prikupljanja dokaza. To znači da mogu uzimati otiske, evidentirati ih, slikati, klasificirati, uspoređivati i identificirati, i to u sigurnosnom kontekstu. No, ove specijalističke aktivnosti su, zapravo, u sferi javnog sektora. Kad god se javi potreba za uslugama tehničara, uloga sigurnosnog odjela je da zaštiti zonu od interesa i pozove predstavnike javnog sektora da obave svoj posao. Ako priroda istrage ne uključuje rad s policijom, ali bi usluge tehničara mogle biti od koristi, njih se može angažovati na jednokratnoj osnovi.

Kreativnost i fizički dokazi

Koji slučajevi ne povlače sa sobom uključivanje policije, a mogu se lakše riješiti korištenjem usluga tehničara za uzimanje otisaka prstiju? Jedan od primjera može biti slučaj kada uposlenik neovlašteno pristupa dokumentima koji sadrže osjetljive ili povjerljive informacije. U toj situaciji se pristup dokumentima može blokirati postavljanjem očišćenog predmeta na njega. Na kraju dana ili sutradan ujutro predmet se može pažljivo skloniti radi uzimanja latentnih otisaka. U radnim organizacijama mogu se javiti i nekriminalistički problemi ovog tipa, koji se moraju riješiti unutar nje. Dokazni materijal u vidu otisaka prstiju može biti jedna od brojnih strategija kojom se sigurnosni odjel može poslužiti. Ako se, naprimjer, traga za tragovima prolaska lica određenom zonom na otvorenom, istražitelj u slučaju odsustva grančica ili žbunja može kreirati vlastite signale. To znači da je moguće postaviti tanki konac na udaljenosti 30 cm od tla kako bi ga osoba koja prolazi ovom zonom nesvjesno prekinula i tako signalizirala svoje prisustvo. U istu svrhu može poslužiti i tanki sloj brašna, koji se može posuti po određenoj površini radi lakše detekcije otisaka stopala. Istražitelji su, dakle, u ovom segmentu ograničeni jedino svojom imaginacijom i kreativnošću ili njihovim nepostojanjem.

Dokumentarni dokazi

U našem komercijalno orijentisanom društvu papirologija je u svim svojim oblicima podložna različitim vidovima manipulacija, a to podrazumijeva angažman i istražitelja privatnog sektora, a ne nužno i policije. Tri najčešće problematične oblasti u ovom kontekstu su:

1. Anonimne poruke, poput iznuda, prijetnji, seksualnih ponuda, seksualnog uznemiravanja, optužbi ili informacija o drugim osobama unutar kompanije.
2. Falsifikovani ili izmijenjeni dokumenti, kao i vrijednosni papiri, čekovi za isplatu plata, vaučeri za otpremnine, nalozi za isplatu, potvrde o certifikatima itd.
3. Falsifikovani potpisi klijenata u slučajevima koji uključuju kreditne kartice, potpisi uposlenika u sektorima finansija itd.

Anonimne poruke

Anonimne poruke ili dopisi obično se šalju kompjuterski isprintani, otipkani ili pisani rukom. Često se koriste i poruke sastavljene od slova koja su iskružena iz magazina i novina i nalijepljena na prazan list papira, no one su rijetke u privatnom sektoru. Isprintana anonimna pisma inače se šalju članovima uprave, dok se rukom pisane poruke često šalju konkretnim pojedincima unutar kompanije i ne nužno upravljačkim strukturama. Isprintana pisma obično sadrže zahtjeve (npr. prijetnju da će se nešto loše desiti ako kompanija ne uradi što se od nje traži) ili informacije. Rukom pisane poruke su obično prijeteće ili su napadačkog ili seksualnog karaktera. U smislu dokaza, pismom i pratećom kovertom rukuju najmanje dvije ili tri osobe prije nego što na kraju završe na stolu privatnog istražitelja. Ako je serija poruka došla iz istog izvora, rukovanje može biti ograničeno samo na istražitelja. U zavisnosti od karaktera slučaja, istražitelj može odlučiti da ne otvara kovertu, nego da je odmah proslijedi nadležnim policijskim organima koji posjeduju kriminalistički laboratorij i tehničare za otiske prstiju. Istrage o anonimnim porukama vode se u tri faze:

1. Analiza korištenog materijala
2. Analiza sadržaja poruke
3. Usporedba rukopisa ili korištenih printera

Potrebno je pažljivo analizirati korištenu kovertu, kao i markicu (npr. odakle je poslana). Isto važi za vrstu papira koji je korišten, pri čemu se postavlja pitanje gdje se on može nabaviti, kao i je li dostupan u navedenom poslovnom prostoru. Također je potrebno provjeriti da li je riječ o kvalitetnom papiru s vodenim žigom, što se može provjeriti na svjetlu. Kada je u pitanju analiza sadržaja, nužno je razmisliti o namjeri autori pisma. Je li njegova namjera jasno navedena ili prikrivena? Ako je cilj slanja pisma jasan, da li se tako može suziti lista potencijalnih pošiljatelja? Kakve zaključke možemo izvući na temelju stila, odabira riječi i sintaksičke strukture pisma? Da li gramatika odaje da je riječ o dobro ili slabo obrazovanoj osobi? Da li autor iznosi informacije poznate manjem broju ljudi i je li ton poruke realističan ili je riječ o fantaziji?

Analiza pisanih i printanih uzoraka

Prije početka treće faze istrage o anonimnim porukama potrebno je već izvršiti identifikaciju jednog ili više osumnjičenika. Ako je poruka pisana rukom, uzorke rukopisa potrebno je usporediti sa pismom. Dobar izvor uzoraka može biti dokumentacija o uposlenicima koju posjeduje kompanija ili sigurnosni odjel, kao i ona koja se nalazi u radnom prostoru uposlenika. Ako osumnjičenik nije uposlenik iste kompanije kao i istražitelj, sigurnosni odjel njegovog poslodavca može biti od koristi. Ako je osumnjičenik nezaposlen, do njegovog rukopisa se može doći putem obrazovnih, finansijskih ili poslovnih izvora koji posjeduju adekvatnu dokumentaciju. Pošto se pisanje uči u ranoj dobi, svaki rukopis je poseban. Čak i ako se rukopis pokušava sakriti, npr. pisanjem drugom rukom ili sitnim slovima, njegove specifičnosti dolaze do izražaja. Ukratko, rukopis se može tretirati kao ekvivalent otisaka prstiju. Isprintani materijali predstavljaju poseban problem. Lasersko i ink-jet printanje ne ostavljaju iste tragove kao rukopis. Ipak, mogu se primijeniti druge tehnike. Istražitelji često koriste priručnike proizvođača printera kako bi otkrili potencijalne tehničke defekte samih uređaja. Ako se oni mogu identificirati, istražitelj može lahko suziti listu traženih printera na one neispravne i tako se fokusirati na jedan ili dva ureda ili pojedinca. Drugi vidovi nedostataka mogu biti prolazne naravi. Naprimjer, moguće je da je glava printera začepljena, zbog čega se na papiru javljaju određeni otisci. Prikupljanje i usporedba dokumenata iz poznatih izvora koji su printani u istom vremenskom okviru kao i sumnjivi dokument također mogu pomoći prilikom istrage.

Ortografija

Još jedna od metoda povezivanja samog dokumenta sa manjim brojem osumnjičenika jeste primjena tehnike poznate kao ortografija, pri čemu se analizira stil u kojem pojedinci kreiraju dokumente. Naprimjer, u zemljama u kojima se ne koristi španski jezik, tipka ∼ se rijetko koristi i većina računara je ne može jednostavno ubaciti unutar dokumenta. To znači da će riječ señor obično dolaziti u formi senor. Adekvatnom pretragom dokumenata na kojima je vidljivo redovno korištenje neobičnih tipografskih simbola može biti trag koji vodi do konkretnog pojedinca. Na dokumentima se može uraditi i laboratorijska analiza koja, iako je skupa, može ponuditi informacije o proizvođaču tonera ili printera. Isto tako, poznavanje tehnološkog razvoja printera može biti od koristi. Određeni ugovor ili pismo, naprimjer, mogu biti predstavljeni kao dokazni materijal protiv kompanije koja potječe iz 1988. godine. Ako istražitelj utvrdi da je riječ o dokumentu koji je isprintan u rezoluciji 600 dpi, on može dokazati da se radi o falsificiranom dokumentu jer je tek nekoliko godina kasnije došlo do prelaska sa rezolucije printanja 300 dpi na 600. U svim slučajevima treba imati na umu da se većina anonimnih poruka ne prijavljuje organima reda. Izuzetak su pisma iznude, koja se prijavljuju, a policija ih koristi kao dokazni materijal.