Pametna naplata putarine poboljšava kvalitet saobraćaja

Sistemi naplate putarina znatno su evoluirali u odnosu na vrijeme kada su se vozači zaustavljali na naplatnim kućicama i vadili papirni novac. Usponom tehnologija kao što su prepoznavanje registarskih tablica (LPR) i RFID, elektronska naplata putarine (ETC) postala je popularna u cijelom svijetu
Izvor: a&s International
E-mail: redakcija@asadria.com

Očekuje se da će tržište elektronske naplate putarine do 2023. dostići vrijednost 10,7 milijardi američkih dolara, uz složenu godišnju stopu rasta od 8,5 posto, podaci su MarketsandMarketsa. ETC sistemi se sve više koriste za sprečavanje zagušenja u saobraćaju i poboljšanje njegovog protoka. No, to je samo jedan od faktora uspona ovog tržišta. Brojna tijela zadužena za autoputeve odlučuju se za instalaciju elektronskih sistema za naplatu putarine kao načina finansiranja gradnje nove i održavanja postojeće infrastrukture. To će, uz brojne druge prednosti, nastaviti poticati rast tog tržišta.

Poboljšan protok saobraćaja, smanjenje zastoja i osiguran izvor finansiranja za održavanje cesta samo su neki od razloga što sve više zemalja primjenjuje pametne sisteme naplate putarine. Sistemi elektronske naplate putarine (ETC) s vremenom su postali efikasniji i pametniji. Napredni sistemi nisu samo smanjili potrebu za fizičkim instalacijama na cestama nego su doveli do iskorištavanja podataka kao vrijednog resursa, koji se koriste kako bi bezgotovinsku naplatu putarine učinili efikasnijom i sigurnijom.

Kako funkcionišu
Danas se moderni sistemi naplate putarine uglavnom sastoje od načina praćenja vozila, mehanizma identifikacije i sistema registracije i naplate. “Praćenje se vrši putem globalnog navigacijskog satelitskog sistema (GNSS) ili na kontrolnim tačkama duž naplatnog dijela trake”, kaže Michael Leyendecker, direktor prodaje sistema za naplatu putarine za Evropu u kompaniji Vitronic Machine Vision. Većina sistema za identifikaciju koristi komunikaciju između vozila i infrastrukture ili tehnologiju prepoznavanja registarskih tablica (LPR). José Luis Anonuevo je generalni direktor sistema za upravljanje saobraćajem u kompaniji Indra. On objašnjava da se sistemi elektronske naplate putarine pomoću RFID tehnologije mogu implementirati na jedinstven način za sve putne koridore. To funkcioniše tako što vozači na svoje vjetrobransko staklo postavljaju tag, koji omogućuje elektronsku naplatu putarine i u pokretu tako što razmjenjuje signal s antenama raspoređenim na naplatnom području. Iznos putarine se odmah naplaćuje na način koji korisnik odredi, odnosno debitnom ili kreditnom karticom, karticom za ponovno punjenje itd. U primjeni je i sve više naplatnih sistema koji koriste samo video, kaže Benoît Rossi, direktor poslovnog razvoja i marketinga za EMEA regiju u kompaniji Emovis. On to pripisuje napretku tehnologije optičkog prepoznavanja znakova (OCR), čime se smanjuje potreba za tagovima. Rossi navodi i širenje primjene integrisanih uređaja, kao što su ODBII sistemi i umreženi brojači kilometraže, odnosno odometri. Tu je i šira primjena vještačke inteligencije (AI) za poboljšanje radnih performansi senzora na cesti.

Odabir sistema
Ipak, vrsta sistema za naplatu i njegovih pratećih komponenti u potpunosti zavise od potreba naručioca radova. To uključuje postojeću opremu na nivou ceste, senzore i antene pogodne za klasifikaciju i identifikaciju vozila, kao i softverska rješenja za vezu s bankama. Anonuevo dodaje da rješenja za putarine obično uključuju i videonadzor na naplatnim lokacijama, sisteme prepoznavanja tablica i prateću signalizaciju. Justin Hamilton, direktor proizvoda u kompaniji Kapsch TrafficCom, smatra da, bez obzira na odabrano rješenje za naplatu putarine, uvijek postoje standardni zahtjevi koji se mogu svrstati u dvije grupe, a tiču se hardvera i softvera. “U oba slučaja odabrano rješenje treba biti robusno i pouzdano. Ne postoji univerzalno rješenje pogodno za sve situacije naplate putarine. To znači da će se odabrani sistem vjerovatno razlikovati od drugog, zavisno od toga hoće li naplata biti primjenjiva na sva vozila ili samo na određeni segment, npr. kao što su teška teretna vozila“, kaže Hamilton.

U konačnici, svaki odabrani sistem mora ponuditi ravnotežu između troškova i efikasnosti. “Da bi se postigla najbolja ravnoteža, nadležno tijelo treba razmotriti sva ponuđena tehnološka rješenja i uređaje u vozilu. Oni se obično sastoje od RFID (TDM, 6C) tehnologije, namjenskih sistema za komunikaciju kratkog dometa u skladu sa standardima Evropskog odbora za standardizaciju (CEN DSRC) te LPR i GNSS tehnologije”, kaže on. Leyendecker naglašava prednosti pametnog sistema naplate putarine. Oni podržavaju plaćanje naknade za korištenje putne mreže na temelju učestalosti upotrebe, što je vrlo pravedan način finansiranja, jer korisnik plaća samo ono što troši. To prati i češće korištenje zajedničkog ili javnog prijevoza, što pozitivno utječe na smanjenje zagušenja saobraćaja i količine emisija štetnih gasova. Hamilton ukazuje na ostale prednosti primjene pametnih elektronskih sistema naplate kao što su niži operativni troškovi sistema, lakše povezivanje dodatnih usluga sa sistemom naplate, niži rizik od gubitaka prihoda ili sposobnost određivanja fleksibilnih cijena. Bez obzira na odabrani sistem ili tip ceste na kojima će se on koristiti, stručnjaci naglašavaju ključnu ulogu, a to je realizacije naplate.

Otklanjanje prepreka za implementaciju
Uprkos rastućoj popularnosti elektronskih sistema naplate putarine, i dalje su prisutni regulatorni, tehnološki i društveni izazovi koje je potrebno riješiti. ETC sistemi obično imaju mnogo pokretnih dijelova. Pronalazak adekvatnih komponenti i ispunjavanje različitih regulatornih zahtjeva predstavlja tek jedan od izazova na putu primjene kvalitetnog sistema. Interoperabilnost je najveći izazov s tehnološke strane, smatra Anonuevo, jer se ETC sistemi sastoje od brojnih komponenti i podrazumijevaju zajednički rad opreme u vozilu (tj. tagova), elektromehaničke opreme na cesti (npr. nadstrešnica, antena koja komunicira s tag uređajem, sistem klasifikacije i prepoznavanja vozila, logički sistem za praćenje vozila), odgovarajuće mreže i komunikacije za podršku odabranom vidu transakcija te sistema za obradu i upravljanje informacijama. Benoit Rossi, direktor poslovnog razvoja i marketinga za EMEA regiju u kompaniji Emovis, smatra da “glavni izazovi nisu toliko povezani s tehnologijom koliko s regulatornim okvirima (npr. kako privesti pravdi osobe koje izbjegavaju naplatu, kako doći do podataka o registarskim tablicama od države), raznovrsnošću sistema naplate (nedostatak standarda) i, naravno, društvenom prihvatljivošću”. Hamilton vjeruje da se izazovi u svim zemljama mogu podijeliti u dvije glavne grupe. Prvi se tiču načina na koji je moguće održati nivo finansiranja izgradnje i održavanja puteva. Prihodi od akciza na gorivo ranije su korišteni za finansiranje putne infrastrukture, no danas živimo u dobu veće efikasnosti potrošnje goriva i uspona električnih i alternativnih vozila, koja obično dobijaju subvencije i oslobođenja su plaćanja akciza na gorivo. “To je dovelo do znatnog pada prihoda od akciza na gorivo u gotovo svim ekonomski razvijenim zemljama. Ovaj problem je možda najizraženiji u SAD-u, gdje se stopa saveznih akciza na dizel i benzin nije povećavala od 1993. godine“, kaže on.

Integracija više sistema
Hamilton ukazuje i na izazov finansiranja izgradnje novih puteva, obilaznica, mostova i tunela “u eri hronično mršavih državnih budžeta i nadmetanja za izdvajanja s drugim sektorima poput zdravstva i obrazovanja”. Posebno je to evidentno u zemljama koje bilježe nagli rast nabavke i upotrebe vozila kao što su Indija, Kina, Indonezija, Filipini, Čile itd. Ova pitanja mogu se početi rješavati povezivanjem sistema naplate putarina i prikupljanja prihoda s drugim besplatnim i inteligentnim rješenjima za saobraćaj, kao što su sistemi mjerenja mase za teretna vozila u pokretu (WIM), komunikacijske platforme koje povezuju vozila s infrastrukturom (V2X) i sistemi upravljanja zastojima, smatra Hamilton. Primjena dinamičnih cijena uključuje i aktivnosti na upravljanju tokom saobraćaja i naplatu putarine u određeno doba dana. To je još jedan od načina na koji operateri dolaze do prihoda od putarina i paralelno rješavaju problem pojave zagušenja na cestama.

Društvena prihvaćenost također je važan izazov koja ometa primjenu ETC-a. “Javno mnijenje često je kritično prema uvođenju novih sistema naplate, jer oni povećavaju troškove vožnje za vlasnike privatnih automobila i kompanije. Zato je vrlo važno da agencije za saobraćaj podrobno objasne zašto je implementacija u konačnici korisna i za vlasnike automobila i za kompanije”, objašnjava Leyendecker. Osim toga, Rossi napominje da operativni troškovi moraju imati smisla s ekonomskog stajališta jer ako su troškovi naplate previsoki u poređenju s očekivanim prihodima od putarina, potrebno je preispitati politiku naplate mobilnosti.

Globalno širenje ETC sistema
ETC sistemi su potpuno izmijenili način naplate putarine na autoputevima širom svijeta. Kako su njihovih prednosti sve više svjesni i nadležni u agencijama za saobraćaj, primjena pametnih sistema naplate putarine raste na globalnom nivou. Očekuje se da će njihova primjena porasti u Azijsko-pacifičkoj regiji (APAC), SAD-u i Evropi. Anonuevo naglašava da zemlje u razvoju traže više usluga kada je u pitanju upravljanje naplatom putarine, dok korisnici žele digitalizirano iskustvo. Zbog toga u kompaniji Indra vjeruju da će se sektor naplate putarina “razvijati kroz digitalizaciju i inovacije”. Regija s najbržim rastom je SAD, jer je tamo naplata putarina prilično ograničena u poređenju s drugim dijelovima svijeta poput Evrope. Na gotovo 75 posto autocesta u EU njihovo korištenje se naplaćuje, ističe Rossi i dodaje: “U SAD-u vidimo kako se sve više saveznih država okreće naplati putarine kao načinu finansiranja održavanja cesta i kompenzaciji za nagli pad prihoda od akciza na benzin.”

Usklađenost s različitim ciljevima
Iz perspektive državnih tijela, uvođenje ETC sistema može poslužiti ispunjavanju više ciljeva različitih politika. Oni se mogu kretati u rasponu od finansiranja izgradnje nove i održavanja postojeće infrastrukture do sprečavanja pojave zastoja u saobraćaju. Dodatni ciljevi su ograničavanje eksternalija (npr. buke, zagađenja itd.), promocija novih praksi poput zajedničkog korištenja vozila ili favoriziranja električnih vozila (koja su oslobođena plaćanja putarine). Hamilton se slaže da je korištenje putarine kao sredstva za finansiranje izgradnje nove i održavanja postojeće putne infrastrukture sve popularniji trend širom svijeta.

“Tijela nadležna za saobraćaj preusmjeravaju prihode od putarina u poboljšanje lokalnog javnog prijevoza. Drugim riječima, prihodi koji se ostvare na određenom području se vraćaju u njega, tako da zajednica može vidjeti neku korist od putarina na jedan konkretan način”, kaže Rossi. Hamilton napominje da su se u SAD-u javile inicijative da se putarine naplaćuju za velika teretna vozila te da je u toku masovni prelazak s ručne naplate na elektronsku, posebno za mostove, tunele i kolovoze. U Evropi su nove i postojeće putarine uglavnom fokusirane na naplatu baziranu na pređenoj kilometraži, posebno za teretna vozila. Hamilton tvrdi da je dosta aktivnosti usmjereno prema cilju da kamioni i druga vozila plaćaju pravičan udio za korištenje cesta.

Tržišta u Aziji bilježe značajan rast, naročito u Kini i Indiji. Uz tamošnje guste saobraćajne mreže, elektronske putarine se koriste i za podršku sprečavanju pojave zastoja na cestama, kao i za finansiranje novih i postojećih projekata, što je općeprihvaćen trend. U konačnici, tip instaliranog elektronskog sistema naplate putarine zavisi od propisa, dostupnog budžeta i potreba pojedinih zemalja. U nekima se sisteme pametne elektronske naplate putarine smatra korisnim, dok u drugima vlada skepsa. Ipak, s vremenom bi prednosti ovih sistema mogle zasjeniti sadašnje dileme.