Najave II

Nova arhitektura aviosigurnosti

30 Juna, 2026

Aerodromi su jedno od najsloženijih čvorišta kritične infrastrukture – mjesta gdje sigurnosni i digitalni sistemi moraju funkcionirati simultano i bez prekida. Upravo ta složenost čini ih privlačnom metom. Zračne luke stoga investicijama u pametnu tehnologiju i višeslojnu cyber zaštitu odgovaraju na prijetnje koje ne poznaju fizičke granice

Piše: Dženana Bulbul; E-mail: redakcija@asadria.com

Ransomware grupa Akira je u julu 2024. napala je Zračnu luku Split Sveti Jeronim, paraliziravši informatički sistem i prisiljavajući osoblje na ručnu obradu putnika, dok je promet satima tekao otežano. Prema podacima FBI-a i CISA-e, ista je grupa u svega nekoliko mjeseci iznudila 42 miliona dolara od više od 250 organizacija širom SAD-a, Evrope i Australije. Splitski aerodrom odbio je pregovarati i odlučio sistem izgraditi od nule.

Napad na Split nije bio izoliran slučaj, već pokazatelj šireg trenda. Regionalni aerodromi danas se suočavaju s pritiskom na više frontova istovremeno: rastući broj putnika opterećuje sigurnosnu infrastrukturu, neovlašteni dronovi postaju sve ozbiljniji operativni rizik, a IT sistemi koji upravljaju svime – od check-ina do kontrole pristupa – otvaraju nove površine napada.

Hibridne prijetnje

Sigurnosni izazovi s kojima se danas suočavaju aerodromi više se ne mogu promatrati kao odvojene kategorije. Fizičke prijetnje, cyber napadi i operativni pritisak rastućeg broja putnika isprepleteni su u ono što stručnjaci sve češće nazivaju hibridnim prijetnjama – scenarijima u kojima jedna ranjivost otvara put drugoj. Upravo to potvrđuju i sagovornici iz regije.

Složeni lanci

Međunarodni aerodrom Sarajevo 2025. godinu dočekao je s proširenim mandatom i punim prometom istovremeno. Suočen s rastom broja putnika i novim operativnim odgovornostima, aerodrom je morao brzo reorganizirati čitav sigurnosni lanac. “Uzimajući u obzir sigurnosne izazove na globalnom i lokalnom nivou, kao i činjenice da se tokom 2025. godine Međunarodni aerodrom Sarajevo susreo sa specifičnim izazovom preuzimanja poslova i zadataka sigurnosnih pregleda putnika i kabinskog prtljaga, koji je u proteklih 26 godina provodila Jedinica granične policije aerodrom Sarajevo, a uz kontinuirano povećanje broja putnika, uzročno-posljedično evidentni su bili i izazovi (primarno sa aspekta sigurnosti) zbog različitih kategorija putnika i destinacija sa kojih su ti putnici dolazili”, pojasnili su iz Međunarodnog aerodroma Sarajevo.

Sličan pristup dijeli i Zračna luka Franjo Tuđman u Zagrebu, gdje potvrđuju da se sigurnost putnika, zaposlenika, aviona, infrastrukture i operativnih procesa kontinuirano tretira kao jedan od najviših prioriteta. “Sustav zaštite temelji se na regulatornoj usklađenosti, procjeni rizika, višeslojnom pristupu zaštiti, suradnji s nadležnim tijelima te kontinuiranom unapređenju procesa i tehnologija”, naveli su.

Novi rizici

Ono što Sarajevo i Zagreb opisuju kao organizacijski izazov, Dušan Sofrić, šef sigurnosti Aerodroma Jože Pučnik Ljubljana, smješta u širi kontekst – promjenu same prirode prijetnji: “Savremeni aerodromi danas se suočavaju sa bezbednosnim izazovima koji se razvijaju paralelno sa rastom saobraćaja i sve intenzivnijom digitalizacijom operacija. U praksi to znači da se više ne radi o odvojenim rizicima, već o sve kompleksnijim hibridnim pretnjama, gde se fizički i digitalni aspekti međusobno prepliću, od insiderskih rizika do različitih oblika socijalnog inženjeringa koji mogu uticati na operativne procese.”

Istovremeno, kako je Sofrić pojasnio, kontinuirani rast broja putnika dodatno opterećuje sigurnosnu infrastrukturu.

“To zahteva stalno prilagođavanje i optimizaciju procesa, kao i promišljeno uvođenje novih tehnologija kako bi se zadržao potreban nivo bezbednosti bez negativnog uticaja na operativnu efikasnost. Paralelno s tim, i metode nezakonitog mešanja evoluiraju, postaju sofisticiranije i prilagođene modernim tehnologijama, što znači da detekcioni sistemi moraju kontinuirano napredovati kako bi ostali efikasni”, pojašnjava on.

Dodatni sloj složenosti donosi digitalizacija, koja povećava izloženost cyber rizicima, posebno u sistemima koji su ključni za upravljanje operacijama. “Uz to, sve izraženiji izazov su i nove tehnologije poput dronova, koji uvode potpuno nove scenarije rizika u neposrednoj blizini aerodromskog prostora. Zbog svega navedenog, danas je ključno razumeti da bezbednost više nije isključivo fizička funkcija, već integrisani sistem koji objedinjuje procese, ljude i tehnologiju u jedinstven i koordinisan pristup upravljanju rizicima”, rekao je Sofrić.

Tehnološki skok

Upravo zbog te složenosti, gdje se fizičke, digitalne i zračne prijetnje više ne mogu razdvajati, regionalni aerodromi prisiljeni su na skupe investicije. Odgovor na moderne izazove više nije u većem broju stražara na terminalima, već u pametnim, automatiziranim sistemima.

Pametni skeneri

Tehnološka modernizacija u regiji, međutim, ne teče jednako. Svaki aerodrom mora samostalno balansirati između strogih međunarodnih pravila, budžeta kojim raspolaže i specifičnih sigurnosnih rizika s kojima se svakodnevno suočava. Međunarodni aerodrom Sarajevo odgovorio je na visokoefikasan način tako što je osigurao i uključio osposobljene i certificirane radnike, ali i savremene materijalne resurse – detektore za detekciju eksploziva u prtljazi putnika, a, između ostalog, i sigurnosne skenere i slično, što je dalo izuzetne rezultate i detektovane hiljade predmeta kod putnika i u prtljagu koji nisu dozvoljeni da se prevoze zračnim putem. Ovakvim profesionalnim pristupom rizici su svedeni na minimum. Šire gledano, aerodrom je implementirao sve međunarodne standarde vezane za sigurnost civilnog zrakoplovstva i raspolaže Programom sigurnosti aerodroma, koji je odobrila Direkcija za civilno zrakoplovstvo Bosne i Hercegovine.

“Prilog i sastavni dio ovog dokumenta je niz Procedura u okviru kojih su implementirani i zahtjevi vezani za mjere fizičke i tehničke zaštite. U vezi s tim, Međunarodni aerodrom Sarajevo instalirao je sistem videonadzora na cjelokupnom kompleksu aerodroma, kao i PACS sistem u najvažnijim objektima te je implementirao sve odredbe Zakona o agencijama i unutrašnjim službama za zaštitu ljudi i imovine, kao i zahtjeve Uredbe Vlade Federacije Bosne i Hercegovine o poslovima tehničke zaštite koji se odnose na upotrebu alarmnih sistema, videonadzora ili drugih tehničkih sredstava i opreme te poslove intervencije u slučaju aktiviranja alarmnog sistema”, obrazložili su.

Fizičke prepreke

Kao dio Programa sigurnosti aerodroma provodi se sveobuhvatna zaštita kompleksa Međunarodnog aerodroma Sarajevo. Ona obuhvata zaštitnu ogradu koja ispunjava sve međunarodne sigurnosne zahtjeve i standarde, sistem videonadzora te permanentnu naoružanu fizičku zaštitu cjelokupnog kompleksa, s posebnim naglaskom na sigurnosne zone ograničenog pristupa. Kombinacijom ovih mjera, navode iz aerodroma, izazovi su svedeni na minimum. Kada je riječ o AI analitici, automatska detekcija napuštenog prtljaga još nije implementirana.

“Aerodrom ovo kompenzira ljudskim resursima čiji je zadatak uočiti i spriječiti da putnici iza sebe bez nadzora ostavljaju prtljag ili druge potencijalno sumnjive i opasne predmete”, navode iz Međunarodnog aerodroma Sarajevo.

Kontrola pristupa

Dušan Sofrić opisuje višeslojni pristup sigurnosti koji se zasniva na kombinaciji različitih tehnologija i operativnih mjera s ciljem da se obezbijedi pouzdana i kontinuirana zaštita kroz više međusobno povezanih nivoa.

“U tom okviru, videonadzor je i dalje jedna od ključnih komponenti sistema, pri čemu kontinuirano radimo na njegovom unapređenju kroz postepen prelazak na naprednije digitalne i visokorezolucijske tehnologije koje omogućavaju bolji pregled i efikasniju analizu događaja u operativnim zonama. Istovremeno, veliku pažnju posvećujemo kontroli pristupa, koja se zasniva na jasno definisanim i strogo kontrolisanim procedurama izdavanja identifikacionih kartica i sprovođenja bezbednosnih provera za sve korisnike sa pristupom zaštićenim zonama aerodroma”, navodi Sofrić.

Ove mjere sistemski se nadopunjuju perimetarskom zaštitom koja kombinuje fizičke prepreke i tehnička rešenja, uključujući senzore i videonadzor, kako bi se obezbijedila stalna kontrola i pravovremena detekcija potencijalnih incidenata. “Poseban fokus posvećujemo i tehnologijama za pregled putnika i ručne prtljage. U skladu s evropskim trendovima, intenzivno radimo na budućoj implementaciji naprednih CT sistema koji omogućavaju viši nivo detekcije uz istovremeno unapređenje protoka putnika. U tom procesu već sprovodimo pripremne aktivnosti koje uključuju procenu adekvatnosti postojeće infrastrukture, kao i izradu operativnih koncepata (CONOPS), odnosno definisanje načina na koji će se nova tehnologija integrisati u postojeće procese, uključujući organizaciju rada, tokove putnika i interakciju sa osobljem”, kaže Sofrić.

Kada je u pitanju AI, Ljubljana pristupa tome oprezno. “Kada je reč o primeni veštačke inteligencije, naš pristup je za sada namerno oprezan, posebno kada su u pitanju bezbednosno kritični sistemi. Pre uvođenja bilo koje AI tehnologije sprovodi se sveobuhvatna procena rizika (AI risk assessment) kako bi se osiguralo da je njena primena u potpunosti usklađena sa regulatornim zahtevima i principima zaštite podataka. Ipak, jasno je da će ove tehnologije u narednim godinama imati sve značajniju ulogu u oblasti avio bezbednosti”, naglašava Sofrić.

Podrška operaterima

Jedan od pravaca razvoja koji aktivno prate jeste i primjena APIDS (Automated Prohibited Items Detection Systems) rješenja u procesu pregleda ručne prtljage. “Takvu tehnologiju testirali smo još 2023. godine, što nam je omogućilo bolje razumevanje mogućnosti njene integracije, a danas vidimo da su se sistemi dodatno razvili i da su već dostupna i prva sertifikovana rešenja spremna za širu primenu. Važno je naglasiti da sistemi zasnovani na veštačkoj inteligenciji kod nas imaju pre svega ulogu podrške operaterima u donošenju odluka, dok konačna odgovornost i dalje ostaje na obučenom ljudskom osoblju, čime se obezbeđuje visok nivo kontrole, pouzdanosti i usklađenosti sa važećim standardima”, potcrtao je Sofrić.

Tu granicu iz prakse i važnost interakcije ljudi i tehnologije potvrđuje Željko Pivalica, savjetnik za Avijaciju u Securitasu Hrvatska. “U zaštiti civilnog zračnog prometa koriste se vrlo sofisticirani sustavi za obavljanje zaštitnih pregleda i kontrolu pristupa. Tehničke karakteristike takvih sustava propisane su Nacionalnim programom zaštite civilnog zračnog prometa Republike Hrvatske i Planom zaštite same zračne luke. Interakcija ljudi i tehnoloških sustava osnovni je preduvjet za uspješno obavljanje poslova zaštite. Temelj za korištenje tehnoloških sustava je kvalitetno i odgovarajuće osposobljeno osoblje, motivirano za obavljanje svojeg posla”, kaže Pivalica.

Ljudski faktor

Opći trend u Evropskoj uniji je uvođenje inovativnih i pametnijih automatiziranih sistema koji uveliko olakšavaju rad zaštitnom osoblju. No, bez obzira na veliku pomoć koju takvi sistemi pružaju, ljudski faktor će i dalje morati biti prisutan. “Svaki alarm koji daju takvi sustavi – mora riješiti čovjek”, dodaje Pivalica i napominje da će napredak tehnologije potaknuti promjene, jer će inovativne tehnologije pregleda, analitika podataka, automatizacija i robotika postajati sve važnije, a internet stvari ulaziti u budući ekosistem aerodroma.

Kao trenutno najvrednije tehnološko sredstvo i najvećeg saradnika zaštitnom osoblju, on izdvaja napredne sisteme za automatsko otkrivanje eksploziva – EDS opremu standarda C3. “Većina zračnih luka koje nabavljaju novu opremu za provođenje zaštitnih pregleda ručne prtljage ulažu u EDS opremu (Explosive Detection System) standarda C3. Dakle, kod određenih uređaja koji zadovoljavaju taj standard nema potrebe da se iz ručne prtljage izdvajaju tekućine ili električne i elektroničke naprave. Istovremeno, ova tehnologija omogućava putnicima da u putničku kabinu zrakoplova unesu i veće količine tekućina od onih koje su dozvoljene kada se koristi konvencionalna RTG tehnologija”, pojasnio je Pivalica.

Trodimenzionalna slika

EDS uređaji rade na istom principu kompjuterizirane tomografije kao i slična oprema koja se koristi u medicini. Uređaj automatski stvara 3D slike koje, kada je to potrebno, operater može mnogo lakše protumačiti. Dodatno, ti uređaji mogu biti nadograđeni softverskim sistemom APIDS (Automated Prohibited Item Detection System), koji automatski detektira i one zabranjene predmete koji nisu povezani sa eksplozivima, npr. veći nož, vatreno oružje i slično. “Neke veće zračne luke u Europskoj uniji već uvelike koriste takve integrirane sustave”, dodaje Pivalica.

U području kontrole pristupa već duže vrijeme postoje vrlo napredni sistemi detekcije uljeza u štićenom području, kao i sistemi dodjeljivanja prava pristupa utemeljeni na biometrijskim podacima. “U skoroj budućnosti očekujem i puno veću ulogu AI-ja koji će biti uključen u sve sustave zaštite mnogo više nego što je to sada slučaj. Ali, opet uz ključnu ulogu čovjeka, koji donosi krajnju odluku u nekoj situaciji”, kaže on.

Inteligentna analitika

Ono što aerodromi opisuju kao višeslojni pristup, proizvođači sigurnosnih tehnologija danas prevode u konkretna specijalizirana rješenja prilagođena svakom segmentu aerodromske infrastrukture. Elvis Ferhatović, pretprodajni inžinjer za regiju Adriatic u Hikvisonu, objašnjava tu podjelu: “Aerodromi su jedno od najsloženijih sigurnosnih okruženja jer zahtijevaju zaštitu velikih otvorenih površina, kritične infrastrukture i velikog broja putnika. Zbog toga nudimo specijalizirana rješenja prilagođena svakom segmentu aerodroma. Za zaštitu perimetra koristimo termalne kamere, radarske sustave i inteligentnu videoanalitiku koja omogućuje rano otkrivanje uljeza u svim vremenskim uvjetima i tijekom noći. Na pistama i operativnim površinama primjenjujemo kamere velikog dometa s naprednim mogućnostima praćenja i identifikacije objekata, dok se u terminalima fokusiramo na upravljanje velikim protokom ljudi kroz AI videoanalitiku, kontrolu pristupa i sustave za upravljanje incidentima”, ističe Ferhatović.

Ključna razlika u odnosu na standardna sigurnosna rješenja, precizira Ferhatović, jest integracija više tehnologija u jedinstven sistem. “Kombinacijom videonadzora, radara za sigurnosni nadzor, termalnih kamera, kontrole pristupa i centralizirane platforme za upravljanje postiže se veća razina situacijske svjesnosti i brže reagiranje na potencijalne prijetnje”, kaže on uz konstataciju da potražnja za takvim rješenjima u regiji kontinuirano raste.

“Trenutno najveći interes bilježimo za inteligentnim rješenjima za zaštitu perimetra te centralizirane sustave upravljanja sigurnošću. Aerodromi sve više traže pouzdanu detekciju neovlaštenih ulazaka uz minimalan broj lažnih alarma. Upravo zato kombinacija termalnih kamera, radara za sigurnosni nadzor i AI analitike postaje standard u modernim projektima zaštite perimetra. Također, raste interes za platforme koje omogućuju objedinjeno upravljanje različitim sigurnosnim sustavima”, napominje Ferhatović dodajući da operateri žele imati jedinstveni pregled događaja i alarmnih stanja bez potrebe za radom u više odvojenih aplikacija, što povećava učinkovitost i smanjuje vrijeme reakcije.

Skalabilnost sistema

Povratne informacije korisnika to i potvrđuju. “Povratne informacije korisnika najčešće se odnose na povećanu operativnu učinkovitost i bolju preglednost sigurnosnih događaja. Operateri posebno ističu vrijednost napredne videoanalitike koja značajno smanjuje broj lažnih alarma i omogućuje fokusiranje na stvarne incidente”, navodi Ferhatović.

On dalje ističe da korisnici cijene mogućnost integracije različitih sigurnosnih sistema u jedinstveno operativno okruženje, čime se ubrzava donošenje odluka i koordinacija sigurnosnih timova. Kod velikih infrastrukturnih objekata poput aerodroma važna je i skalabilnost sistema, odnosno mogućnost postupnog proširenja sigurnosne infrastrukture bez potrebe za kompletnom zamjenom postojećih rješenja. Trendovi koje Ferhatović bilježi iz prakse govore o jednom jasnom smjeru. “Jedan od najizraženijih trendova je primjena umjetne inteligencije u analizi videa. Aerodromi žele sustave koji ne samo da snimaju događaje, već aktivno pomažu u njihovom prepoznavanju i procjeni rizika. Sve veći interes postoji za tehnologije koje kombiniraju više senzora, poput radara za sigurnosni nazdor, termalnih kamera i videoanalitike, kako bi se postigla veća pouzdanost detekcije”, kaže on.

Također, raste potreba za jedinstvenim platformama koje objedinjuju sigurnost, operativne procese i upravljanje incidentima. No, jedan trend posebno se izdvaja.

Zaštita perimetra

Ono što proizvođači opisuju kao integraciju tehnologija i višeslojnu zaštitu, u praksi svoj najdirektniji test polaže izvan putničkog terminala. Budući da je riječ o geografski najširem dijelu aerodromske infrastrukture, svaki neovlašteni pristup vozilom, ulazak osobe ili pojava drona može imati trenutne i fatalne posljedice po sigurnost letenja. Zato odbrana ovog prostora više nije samo niz izolovanih tehničkih mjera, već živi operativni sistem koji mora funkcionisati bez sekunde prekida.

Stalni nadzor

Međunarodni aerodrom Sarajevo pristup ovim zonama regulira kroz sveobuhvatan sigurnosni okvir koji ne ostavlja prostora za improvizaciju. “Kao dio Programa sigurnosti aerodroma, Međunarodni aerodrom Sarajevo je uspostavio takozvane sigurnosne zone ograničenog pristupa – u okviru koje su uključene manevarske i operativne površine – pista, rulnice i platforma aerodroma, te se zaštita ove zone, odnosno navedenih površina provodi permanentno 24 sata kroz kontrolu pristupa lica i vozila. Ova zaštita podrazumijeva i uključuje pozitivnu identifikaciju, redovni i permanentni sigurnosni pregled svih lica, stvari i vozila”, pojasnili su.

Ovim pristupom aerodrom je odgovorio svim izazovima i uspješno sprečava sve pokušaje unošenja opasnih i zabranjenih predmeta, materija i substanci u ovu zonu. “Ove sigurnosne mjere kao i mjere navedene u prethodnim tačkama implementira osposobljeno i certificirano osoblje Sektora sigurnosti i zaštite kao jedne od organizacionih jedinica Aerodromskog operatora”, naveli su iz Međunarodnog aerodroma Sarajevo.

Obavezna pratnja

Dušan Sofrić ističe da i Ljubljana primjenjuje sistem koji se temelji na kombinaciji regulatornih zahtjeva i operativnih mjera. “U praksi to znači da je pristup ovim zonama strogo kontrolisan i dozvoljen isključivo osobama koje za to imaju jasno definisan operativni razlog, dok se za sve ostale primenjuje režim obavezne pratnje kako bi se obezbedila potpuna kontrola kretanja. Ovakav pristup dodatno je podržan fizičkom zaštitom, koja uključuje ograđivanje ključnih zona, jasno definisane i kontrolisane tačke ulaska, kao i različite tehničke sisteme koji omogućavaju pravovremenu detekciju potencijalnih incidenata”, pojašnjava Sofrić. Međutim, sama tehnologija nije dovoljna bez kontinuiranog operativnog nadzora, zbog čega se posebna pažnja posvećuje patroliranju, kao i nadzoru nad kretanjem vozila i osoba unutar aerodromskog područja. Nadalje, važan element sistema je i bliska saradnja s nadležnim institucijama, uključujući policiju, kontrolu letenja i druge relevantne službe, jer je, prema njegovim riječima, sigurnost aerodroma po svojoj prirodi zajednička odgovornost više različitih aktera.

“U konačnici, ovakav pristup omogućava da se bezbednost ovih kritičnih zona ne posmatra kao skup pojedinačnih mera, već kao integrisani sistem koji se zasniva na kombinaciji prevencije, pravovremene detekcije i brzog i koordinisanog reagovanja u slučaju bilo kakvog incidenta”, kaže Sofrić.

Klasificirani dokumenti

“Koordinacija operativnih službi u zaštiti civilnog zračnog prometa na nivou nadzornika je svakodnevna kroz dnevne koordinacijske sastanke s voditeljem Operativnog centra zračne luke. Isto tako provodi se kontinuirana razmjena relevantnih podataka i komunikacija s Operativnim centrom zračne luke. Na nivou menadžmenta provode se redovni mjesečni koordinacijski sastanci”, opisuje koordinaciju u praksi Željko Pivalica, savjetnik za Avijaciju u Securitasu Hrvatska. Kada je u pitanju sam model fizičke zaštite, Pivalica je jasan u tome šta može, a šta ne može otkriti. “Model fizičke zaštite, baš kao i procedure i potrebne vještine osoblja i njihova odgovarajuća obuka propisani su Nacionalnim programom zaštite civilnog zračnog prometa Republike Hrvatske i Planom zaštite same zračne luke. Kako je riječ o klasificiranim dokumentima, nisam u mogućnosti ulaziti u pojedinosti”, kaže Pivalica, napominjući da je riječ o vrlo precizno definiranim postupcima koji se moraju primijeniti u praksi, prilagođeni infrastrukturi svake pojedine zračne luke. S obzirom na kompleksnost segmenta avijacije, jasno da je riječ i o složenijim mjerama i posebnim vještinama onih koji učestvuju u zaštiti aerodroma.

Zračna odbrana

Međutim, čak i najstrožije čuvane ograde i obučene patrole gube bitku kada se prijetnja podigne u zrak. Tradicionalni koncept perimetra danas se drastično mijenja, jer tehnološki rizici više ne dolaze samo s tla, već iz zračnog prostora koji konvencionalni sistemi osiguranja teško mogu kontrolisati. Dronovi su za nevjerovatno kratko vrijeme prešli put od rekreativnih igračaka do jednog od najvećih sigurnosnih izazova moderne avijacije.

Budući da za njih fizičke barijere na zemlji ne znače ništa, regionalni aerodromi prisiljeni su da odbranu podignu u zrak i redefinišu pojam kontrolisanog prostora. Neovlaštene letjelice u blizini aerodromskog prostora mogu u samo nekoliko sekundi potpuno paralizovati i zaustaviti aviopromet, a stalna opasnost od njihove zloupotrebe u zlonamjerne svrhe dodatno komplikuje ionako složenu sigurnosnu sliku. Regionalni aerodromi u potpunosti su svjesni ove opasnosti i danas aktivno traže tehnološke i proceduralne odgovore na nju.

Krizni planovi

Međunarodni aerodrom Sarajevo do sada nije zabilježio konkretne pokušaje napada dronovima, no to nije razlog za pasivnost. “U proteklih nekoliko godina nije bilo pokušaja prijetnje ili potencijalnih napada bespilotskim letjelicama prema Međunarodnom aerodromu Sarajevo. Ipak, kao dio Plana postupanja u kriznim situacijama izazvane aktima nezakonitog ometanja (Contingency plan), Sektor sigurnosti i zaštite kao i nekoliko drugih subjekata su involvirani u postupanja i odgovore na potencijalne prijetnje bespilotskim letjelicama”, navode oni.

Međunarodni aerodrom Sarajevo je svjestan ove sve više rasteće prijetnje te je već godinu dana dio platforme Evropske unije vezan za strateško planiranje i iznalaženje najefikasnijih rješenja vezanih za odgovore bespilotskim letjelicama. “Aerodrom aktivno učestvuje i u projektima razvoja sistema za antidronsku zaštitu te kontinuirano prati evropske i svjetske trendove, regulatorne okvire i najbolje prakse u ovoj oblasti”, dodali su iz ovog aerodroma.

Dušan Sofrić ističe da Ljubljana pristup temelji na kombinaciji operativnih procedura, nadzora i saradnje s nadležnim institucijama. “U praksi to znači da kontinuirano radimo na unapređenju situacione svesti, odnosno na sposobnosti pravovremenog uočavanja aktivnosti u zoni aerodroma, što je prvi i veoma važan korak u upravljanju ovim tipom rizika. Istovremeno, imamo jasno definisane procedure reagovanja koje omogućavaju brz i koordiniran odgovor u slučaju incidenta. Ove procedure podrazumevaju blisku saradnju sa državnim organima i drugim relevantnim službama, jer se upravljanje ovom vrstom pretnji ne može posmatrati izolovano, već kao deo šireg sistema bezbednosti vazdušnog prostora”, kazao je Sofrić.

Veliki značaj daju i preventivnim mjerama, koje uključuju poštovanje i primjenu važećih ograničenja letenja, kao i aktivnosti usmjerene na podizanje svijesti korisnika i šire javnosti o rizicima i pravilima vezanim za upotrebu dronova u blizini aerodroma. “Paralelno s tim, aktivno pratimo razvoj dostupnih tehnoloških rešenja, uključujući i različite C‑UAS sisteme, kako bismo i u budućnosti bili spremni da adekvatno odgovorimo na razvoj ovog tipa pretnji. U konačnici, ključno je naglasiti da efikasno upravljanje rizikom od dronova u velikoj meri zavisi od koordinacije i usklađenog delovanja civilnih i državnih subjekata, jer samo takav integrisani pristup može obezbediti odgovarajući nivo bezbednosti u ovom veoma dinamičnom području”, naglašava Sofrić.

Digitalni front

Međutim, baš kao što bespilotne letjelice eliminišu potrebu za fizičkim preskakanjem aerodromske ograde, najozbiljniji incidenti u našoj regiji pokazali su da za potpunu paralizu zračnog saobraćaja napadač uopće ne mora kročiti na pistu. Kibernetički prostor postao je nova, nevidljiva linija fronta, a ozbiljnost ove prijetnje najbolje je oslikao masovni hakerski napad na Zračnu luku Split u ljeto 2024. godine, koji je na nekoliko dana izbacio iz stroja IT sisteme i prisilio osoblje na ručni unos podataka. Taj incident je u praksi potvrdio ono na što sigurnosni stručnjaci već dugo upozoravaju: kompromitovanje IT sistema aerodroma ne zahtijeva fizički pristup – dovoljna je jedna jedina ranjivost u mreži. Upravljanje letovima, check-in sistemi i komunikacijske mreže postali su jednako kritična infrastruktura kao i sama poletno-sletna staza, a njihova odbrana danas zahtijeva strategiju koja ide daleko iznad tradicionalnih antivirusnih alata.

Učenje o prijetnjama

Međunarodni aerodrom Sarajevo na tu prijetnju odgovara višeslojno. “Koristimo napredne, višeslojne tehnologije zaštite IT infrastrukture koje uključuju strogu kontrolu pristupa, segmentaciju mreže i kontinuirani nadzor sigurnosnih događaja. Osim toga, radnici prolaze kontinuiranu edukaciju o sigurnosnim prijetnjama i pravilnim praksama”, pojasnili su. S druge strane, Dušan Sofrić detaljnije opisuje taj pristup. “Kao i u drugim segmentima bezbednosti, i kada govorimo o zaštiti IT sistema, i mi na našem aerodromu primenjujemo višeslojni pristup koji kombinuje tehničke i organizacione mere. U praksi to znači da se kritični operativni sistemi jasno razdvajaju od ostalih mreža, odnosno segmentiraju na način koji smanjuje rizik širenja potencijalnih incidenata i omogućava bolju kontrolu nad pristupom”, kazao je on.

Centralizovan nadzor

Uz to, kako je pojasnio Sofrić, koriste standardne i napredne mehanizme zaštite, poput sistema kontrole pristupa i zaštitnih mrežnih barijera, ali ključnu ulogu ima takozvani “defence‑in‑depth” pristup. “Radi se o konceptu gde se ne oslanjamo na jednu meru zaštite, već na više međusobno dopunjujućih slojeva koji zajedno čine otporniji sistem i smanjuju verovatnoću uspešnog napada”, dodao je on.

Poseban značaj ima i centralizovan nadzor, gdje se svi relevantni događaji bilježe i prate, čime se obezbjeđuje potpuna sledljivost i mogućnost analize u slučaju bilo kakvog incidenta. “Paralelno s tim, veliku pažnju posvećujemo i redovnom testiranju sistema, kao i kontinuiranoj edukaciji zaposlenih, jer je upravo ljudski faktor često ključan u prepoznavanju i sprečavanju potencijalnih pretnji. Sve ove mere zajedno nisu usmerene samo na zaštitu u užem smislu, već pre svega na izgradnju otpornog sistema koji može da izdrži različite vrste incidenata i da se u najkraćem mogućem roku vrati u normalno operativno stanje”, zaključuje Sofrić.

Zaključak: Čovjek odlučuje?

Regionalni aerodromi očigledno prolaze kroz duboku transformaciju: od klasičnih tranzitnih čvorišta one ubrzano postaju složeni, visokotehnološki ekosistemi u kojima se fizička i digitalna zaštita više ne mogu posmatrati odvojeno. Investicije u naprednu opremu, poput EDS skenera standarda C3, pametne videoanalitike i sofisticiranih sistema mrežne segmentacije, pokazuju da regija drži korak s globalnim sigurnosnim trendovima i strogim regulatornim zahtjevima. Međutim, ono što se kroz analizu svih segmenata odbrane provlači kao zajednički imenitelj jeste neizostavna uloga ljudskog faktora. Nijedan vještačkom inteligencijom vođen algoritam, pametna kamera niti mrežna barijera ne mogu zamijeniti obučenog, motivisanog i pribranog operatera koji donosi konačnu odluku u kriznom trenutku.

Sigurnost regionalnih aerodroma u konačnici neće zavisiti od pojedinačnih, izolovanih tehnoloških rješenja, već od snage “odbrane po dubini” – integrisanog pristupa u kojem se moderna tehnologija i ljudska stručnost međusobno dopunjuju i štite. Samo tako izgrađena otpornost garantuje da će nebo iznad regije ostati sigurno, a aerodromske kapije otvorene za svijet.

HikCentral Professional

HikCentral Professional je Hikvisionova središnja platforma koja omogućuje objedinjeno upravljanje videonadzorom, kontrolom pristupa, alarmnim sistemima, interfonijom, parking sistemima i drugim sigurnosnim podsistemima. “Za aerodrome je posebno važno to što operaterima pruža jedinstvenu operativnu sliku svih događaja na jednoj platformi. U slučaju incidenta, sustav automatski povezuje relevantne kamere, alarmne događaje i podatke o kontroli pristupa, što značajno ubrzava procjenu situacije i reakciju”, pojašnjava Ferhatović. HikCentral Professional također omogućuje vizualizaciju objekta putem interaktivnih mapa, centralizirano upravljanje alarmima, automatizirane radne procese te jednostavnu integraciju s postojećom infrastrukturom. Na taj način aerodromi mogu povećati razinu sigurnosti, optimizirati rad operativnih centara i učinkovitije upravljati svakodnevnim operacijama.

Bliski susreti na evropskom nebu

Broj bliskih susreta dronova i aviona iznad evropskih gradova više se nego udvostručio u samo godinu dana – sa 1.743 zabilježenih u 2023. na 3.833 u 2024. godini. Prema podacima EUROCONTROL ACUTE (Affordable Cooperative UAS Traffic Detection) projekta, koji prati aktivnost bespilotnih letjelica putem antena raspoređenih po evropskim gradovima, zbirno je za te dvije godine registrirano ukupno 50.567 susreta. Istraživači napominju da većinu incidenata uzrokuju rekreativni operateri malih dronova, koji često nisu svjesni opasnosti koju predstavljaju za civilni zračni promet.

Kako pametne kamere postaju platforma za poslovnu inteligenciju

30 Juna, 2026

Najnoviji izvještaj kompanije Axis Communications “The Intelligent Edge – Axis Perspectives Report 2026” ambiciozan je pokušaj da se definiše buduća uloga videonadzora u digitalnom društvu

Pripremio: Nermin Kabahija; E-mail: redakcija@asadria.com

Za razliku od klasičnih industrijskih pregleda koji se uglavnom bave novim proizvodima i tržišnim pokazateljima, ovaj dokument nastoji objasniti kako se mrežne kamere transformišu iz uređaja za snimanje događaja u inteligentne platforme koje generišu podatke, podržavaju donošenje odluka i postaju dio poslovnih procesa. U izvještaju se poseban naglasak stavlja na razvoj vještačke inteligencije, obradu podataka na rubu mreže, cloud infrastrukturu, cyber sigurnost i integraciju s drugim poslovnim sistemima. Stručnjaci kompanije Axis tvrde da se videonadzor danas nalazi na prekretnici sličnoj onoj koju je prije nekoliko decenija doživjela informatička industrija prelaskom na internet i umrežene servise. Kamere više nisu samo pasivni posmatrači okruženja nego aktivni izvori podataka koji mogu unaprijediti sigurnost, operativnu efikasnost i poslovnu inteligenciju. Upravo zbog toga je ovaj dokument zanimljivo štivo ne samo za sigurnosne profesionalce nego i za menadžere, IT stručnjake i donosioce odluka koji planiraju buduću digitalnu transformaciju svojih kompanija.

Evolucija IP kamera

Prve su mrežne kamere prvenstveno služile za udaljeni pregled slike i naknadnu analizu snimaka nakon incidenta. Njihova vrijednost bila je gotovo isključivo vezana za sigurnosne funkcije, dok je mogućnost obrade podataka bila veoma ograničena. Međutim, razvoj specijaliziranih procesora, poput Axisove ARTPEC platforme, omogućio je da se dio obrade prebaci direktno u kameru. Time su otvorena vrata za pojavu prve generacije videoanalitike, od jednostavne detekcije pokreta do naprednog prepoznavanja objekata i događaja.

Veliki tehnološki iskorak donijeli su megapikselni senzori, tehnologije za rad u lošim svjetlosnim uslovima i napredni algoritmi za obradu slike. “Kamere su postale sposobne da generišu kvalitetne podatke čak i u okruženjima sa slabim osvjetljenjem ili visokim kontrastima. Paralelno s tim razvijali su se standardi kompresije videa, od MPEG-4 i H.264 pa sve do savremenog AV1 kodeka. Zahvaljujući njima, postalo je moguće prenositi i pohranjivati ogromne količine videozapisa bez proporcionalnog rasta zahtjeva za mrežnim kapacitetima i prostorom za pohranu”, navode stručnjaci iz Axisa.

Cloud servisi i hibridne arhitekture dodatno su ubrzali ovu transformaciju, pa korisnici danas mogu kombinovati lokalnu obradu podataka s cloud resursima, čime dobijaju veću fleksibilnost i skalabilnost. Istovremeno su otvoreni standardi, poput ONVIF-a, omogućili bolju interoperabilnost različitih proizvođača i sistema.

Posebno je zanimljivo, ističu autori, to da su kamere danas postale “inteligentni, povezani uređaji sposobni da isporučuju uvide u realnom vremenu na rubu mreže i integrišu se s poslovnim sistemima”. Drugim riječima, njihova funkcija više nije ograničena na bilježenje događaja, nego uključuje aktivno generisanje informacija koje imaju poslovnu vrijednost. Axis zato zaključuje da su moderne IP kamere postale “temeljni elementi otvorenih i povezanih IoT ekosistema”. Takva promjena možda je i najveća transformacija koju je industrija videonadzora doživjela od pojave prve mrežne kamere sredinom devedesetih godina.

Ključne promjene

Drugo poglavlje izvještaja bavi se pokretačima koji danas oblikuju razvoj inteligentnih videosistema, odnosno odgovorom zašto klijenti uopće traže naprednija rješenja i koje poslovne potrebe stoje iza ubrzane digitalizacije. Jedan od glavnih razloga je činjenica da su mnogi sigurnosni procesi i dalje izrazito zavisni od ljudskog rada. Veliki dio troškova i dalje se odnosi na osoblje, nadzor, instalaciju i održavanje sistema. “Takav model postaje sve skuplji i teže održiv u okruženju koje zahtijeva brže reakcije i veću efikasnost. Upravo zato kompanije sve više koriste automatizaciju, videoanalitiku i umjetnu inteligenciju kako bi smanjile broj lažnih alarma i rasteretile operatere. Umjesto da osoblje prati desetke ili stotine tokova videopodataka, inteligentni sistemi izdvajaju samo relevantne događaje”, kažu autori. Axis navodi podatak da su AI alati u određenim slučajevima omogućili znatno smanjenje broja nepotrebnih intervencija i brže donošenje odluka.

Drugi važan trend odnosi se na promjenu percepcije sigurnosti. Nekada su sigurnosni sistemi uglavnom smatrani troškom, dok ih se danas sve više posmatra kao investiciju koja može donijeti mjerljive poslovne koristi. “U istraživanju koje smo naveli čak 64 posto korisnika navodi modernizaciju infrastrukture kao prioritet u naredne tri godine, dok više od trećine ispitanika planira dodatna ulaganja u AI i IoT tehnologije”, navodi se u izvještaju.

Inteligentni rub kao odgovor na nove zahtjeve

Posebno mjesto zauzima konvergencija IT-a, operativnih tehnologija i sigurnosti, pri čemu tradicionalne granice između tih područja ubrzano nestaju. “Kamere, senzori, kontrola pristupa, poslovne aplikacije i cloud platforme sve češće postaju dijelovi jedinstvenog ekosistema. Prema istraživanju, 41 posto korisnika smatra integraciju različitih sigurnosnih sistema u jedinstvenu platformu jednim od najvažnijih prioriteta za budući razvoj”, objašnjavaju iz Axisa. Autori također ukazuju na rast značaja edge i hibridnih AI arhitektura. Umjesto da se svi podaci šalju u centralni data centar ili cloud, sve više analitike izvršava se direktno na uređajima. Takav pristup smanjuje latenciju, rasterećuje mrežu i omogućava donošenje odluka gotovo u realnom vremenu.

Ni cyber sigurnost više nije dodatna funkcija, nego osnovni zahtjev. “Izvještaj navodi da 44 posto organizacija zaštitu podataka i cyber sigurnost vidi kao jedan od ključnih prioriteta u narednom periodu. Kako se povećava broj povezanih uređaja, raste i potencijalna površina napada. Zbog toga se od proizvođača očekuje da sigurnost bude ugrađena u sam dizajn uređaja, od sigurnog pokretanja sistema do enkripcije i zaštite firmwarea”, ističu iz Axisa. Sve navedeno vodi ka jednom zaključku: inteligentni rub mreže više nije samo tehnološki koncept, nego odgovor na konkretne poslovne, operativne i sigurnosne izazove savremenih organizacija.

Nova uloga inteligentnih kamera

Inteligentne kamere više nisu samo uređaji za nadzor nego platforme koje istovremeno podržavaju sigurnost, poslovnu inteligenciju i operativnu efikasnost. Naravno, sigurnost i dalje ostaje osnovna funkcija. “Moderne kamere danas mogu automatski prepoznati neuobičajena ponašanja, otkriti upad u štićeno područje, identifikovati okupljanja većeg broja ljudi ili generisati upozorenja prije nego što incident eskalira. Time se videonadzor pretvara iz reaktivnog u proaktivni alat”, navodi se u izvještaju.

Međutim, mnogo zanimljivije su primjene izvan tradicionalne sigurnosti. Axis ističe da korisnici sve češće koriste videosisteme za analizu poslovnih procesa. “Kamere mogu brojati posjetioce, pratiti kretanje kupaca, analizirati vrijeme zadržavanja u određenim zonama ili generisati toplotne mape koje pokazuju najposjećenije dijelove objekta. Takvi podaci pomažu trgovcima da optimiziraju raspored proizvoda, upravljaju osobljem i poboljšaju korisničko iskustvo”, napominju u Axisu.

Sličan trend prisutan je u transportu i logistici. Videosistemi danas prate tokove robe, vozila i zaposlenih, omogućavajući preciznije planiranje i efikasnije upravljanje resursima. U industrijskom sektoru kamere se koriste za nadzor proizvodnih procesa, otkrivanje anomalija i kontrolu kvaliteta proizvoda. BMW je u izvještaju naveden kao primjer kompanije koja koristi kamere i umjetnu inteligenciju za automatske inspekcije tokom proizvodnje vozila.

Posebnu pažnju privlači i koncept multimodalne analitike. Kamere više ne funkcionišu kao izolovani uređaji, već kao dio mreže senzora. Vizuelni podaci mogu se kombinovati sa zvukom, termalnim snimcima, radarima ili podacima iz drugih senzora. Takav pristup omogućava mnogo preciznije razumijevanje događaja i smanjuje broj lažnih alarma.

Izvor podataka za donošenje odluka

Zanimljivo je i poglavlje o nosivim kamerama. Njihova upotreba odavno nije ograničena na policijske službenike. Danas ih koriste zdravstvene ustanove, maloprodajni lanci, transportne kompanije i regulatorna tijela. Razlozi uključuju veću transparentnost, zaštitu zaposlenih i jednostavnije upravljanje dokaznim materijalom.

Možda najvažnija poruka cijelog poglavlja jeste da kamere postaju izvori podataka za donošenje odluka. One više ne pružaju samo odgovor na pitanje “šta se dogodilo”, nego sve češće pomažu vlasnicima da razumiju zašto se nešto dogodilo i kako spriječiti slične situacije u budućnosti. Izvještaj zbog toga govori o prelasku s pasivnih sistema prema proaktivnim, prediktivnim i na kraju autonomnim rješenjima. U tom kontekstu kamera postaje sastavni dio šire digitalne infrastrukture organizacije, a ne samo element sigurnosnog sistema.

Inteligencija na rubu mreže

Ako su prethodna poglavlja objašnjavala zašto se videonadzor mijenja, četvrto poglavlje odgovara na pitanje kako se ta transformacija uopće odvija. Današnji napredak nije rezultat jedne revolucionarne tehnologije, već kombinacije nekoliko paralelnih tehnoloških trendova koji zajedno stvaraju temelje za novu generaciju inteligentnih sistema. Među njima se posebno izdvaja razvoj senzora i sistema za obradu slike. “Današnje kamere nude značajno više rezolucije, bolju reprodukciju boja i veći dinamički raspon nego prije samo nekoliko godina. Takve karakteristike nisu važne samo za operatere koji pregledaju snimke. One postaju ključne i za algoritme umjetne inteligencije koji zavise od kvalitetnih ulaznih podataka kako bi mogli pravilno prepoznati objekte, ponašanja i anomalije”, ističu u Axisu.

U izvještaju se dalje naglašava da je upravo kvalitet podataka presudan za uspješnu primjenu AI-ja. Drugim riječima, ni najnapredniji algoritam neće dati pouzdane rezultate ako radi s nekvalitetnom slikom. Zato se značajna pažnja posvećuje tehnologijama poput naprednog rada u uslovima slabog osvjetljenja, širokog dinamičkog raspona i inteligentne stabilizacije slike.

Jednako važnu ulogu ima i upravljanje ogromnim količinama podataka koje proizvode moderne kamere. Što su rezolucije više, a analitika složenija, to raste potreba za efikasnijim metodama kompresije i pohrane. Otuda i važnost AV1 kodeka. Johan Paulsson, glavni tehnološki direktor kompanije Axis Communications, kaže: “AV1 tehnologija omogućava atraktivne bit rateove i proširenu kompatibilnost s klijentima, dok su ključne riječi koje opisuju ovaj standard jednostavan pristup i otvorenost.” Njegovim riječima, upravo su otvoreni standardi osnova budućeg razvoja videonadzorne industrije.

Smanjenje opterećenja mreže

Posebna pažnja posvećena je umjetnoj inteligenciji na rubu mreže. Umjesto da se svi podaci šalju centralnim serverima, današnje kamere sve češće same analiziraju videosadržaj i generišu metapodatke. Takav pristup smanjuje opterećenje mreže, ubrzava reakcije i povećava nivo privatnosti jer osjetljivi podaci ne moraju napuštati lokalnu infrastrukturu. Axis navodi da sve veći broj korisnika ulaže upravo u takve sisteme. Prema podacima iz izvještaja, 37 posto ispitanika planira ulaganja u AI i IoT tehnologije kako bi unaprijedili automatizaciju i donošenje odluka zasnovanih na podacima.

Govoreći o značaju edge analitike, Ettiene Van Der Watt, potpredsjednik kompanije Axis za Azijsko-pacifičku regiju, kaže: “Inteligencija na rubu mreže korisnicima omogućava brže i pametnije donošenje odluka, pojednostavljene operacije i snažniju sigurnost kroz fleksibilne platforme.”

Uz AI i obradu slike, značajnu ulogu imaju i otvorene arhitekture. Klijenti sve manje žele biti vezani za jednog proizvođača ili zatvoren ekosistem. Umjesto toga, traže platforme koje se mogu integrisati s postojećim sigurnosnim, IT i poslovnim sistemima. Upravo zbog toga Axis veliki dio poglavlja posvećuje API-jima, SDK alatima i otvorenim standardima.

Ne ovisi sve o kamerama

Izvještaj navodi da će upotreba cloud servisa u sigurnosti znatno rasti tokom narednih godina. Dok danas oko četvrtine organizacija koristi cloud u određenom segmentu sigurnosne infrastrukture, očekuje se da će taj procenat značajno porasti u narednom periodu.

Sve zajedno pokazuje da budućnost videonadzora neće zavisiti samo od kamera. Ona će podjednako zavisiti od mrežne infrastrukture, cloud servisa, otvorenih platformi, umjetne inteligencije i cyber sigurnosti. Upravo sinergija tih elemenata omogućava nastanak inteligentnog ruba mreže, koji predstavlja centralnu temu cijelog izvještaja.

Zašto AV1 postaje toliko važan

Dok se posljednjih godina najviše govori o umjetnoj inteligenciji, Axis u svom izvještaju veliku pažnju posvećuje i tehnologiji koja će omogućiti njenu širu primjenu – novoj generaciji videokompresije AV1. Riječ je o otvorenom standardu koji omogućava prijenos i pohranu videozapisa uz znatno manju potrošnju propusnog opsega u odnosu na starije kodeke, pri čemu se zadržava visok kvalitet slike. To je posebno važno u vrijeme kada sigurnosni sistemi generišu sve veće količine podataka zahvaljujući 4K i višim rezolucijama, naprednoj videoanalitici i cloud servisima. Axis ističe da AV1 donosi podršku za videosadržaje rezolucije veće od 8K, smanjuje troškove pohrane te olakšava reprodukciju zahvaljujući širokoj podršci u web preglednicima, operativnim sistemima i mobilnim uređajima. Dodatna vrijednost je činjenica da je riječ o otvorenom standardu iza kojeg stoji savez vodećih tehnoloških kompanija, što bi trebalo ubrzati njegovu primjenu u cijeloj industriji. Za sigurnosni sektor to znači efikasnije korištenje mrežnih resursa, jednostavniju integraciju cloud servisa i stvaranje tehničkih preduvjeta za novu generaciju inteligentnih videonadzornih sistema.

Pogled unaprijed

Posljednje poglavlje izvještaja možda najbolje pokazuje kako Axis vidi razvoj industrije u narednoj deceniji. Umjesto da govori o konkretnim proizvodima ili modelima kamera, kompanija pokušava definisati pravac u kojem se kreće čitav sektor inteligentnog videonadzora.

Autori smatraju da se današnja industrija nalazi negdje između reaktivne i proaktivne faze razvoja. Većina savremenih sistema može prepoznati određene događaje i upozoriti operatere na potencijalne prijetnje. Međutim, naredni korak bit će sistemi koji ne samo da registruju događaje nego i razumiju njihov kontekst.

Prema modelu predstavljenom u izvještaju, evolucija počinje pasivnim kamerama koje služe za snimanje i arhiviranje događaja. Nakon toga dolaze reaktivni sistemi koji koriste osnovnu videoanalitiku i generišu upozorenja na osnovu unaprijed definisanih pravila.

Treća faza obuhvata proaktivne sisteme koji koriste umjetnu inteligenciju za prepoznavanje obrazaca ponašanja i identifikaciju potencijalnih rizika prije nego što dođe do incidenta. Upravo se tu danas nalazi najveći dio tržišta naprednog videonadzora.

Međutim, Axis smatra da će se razvoj nastaviti prema prediktivnim sistemima. Takve platforme neće analizirati samo ono što se trenutno dešava, nego će koristiti ranije podatke kako bi procijenile vjerovatnoću budućih događaja. Naprimjer, sistem bi mogao prepoznati obrasce koji ukazuju na povećan rizik od krađe, zastoja u proizvodnji ili saobraćajnih gužvi prije nego što se problem zaista pojavi.

Najambiciozniji dio vizije odnosi se na autonomne sisteme. U toj fazi kamere postaju aktivni učesnici procesa odlučivanja. One ne samo da detektuju događaje nego automatski komuniciraju s drugim sistemima, pokreću unaprijed definisane akcije i prilagođavaju svoje ponašanje u skladu sa situacijom.

Takav razvoj posebno je vidljiv u integraciji videonadzora s kontrolom pristupa, robotikom, sistemima upravljanja zgradama i IoT platformama. Kamera budućnosti neće djelovati samostalno, nego kao dio šire mreže inteligentnih uređaja.

Ključ je u integraciji

Verena Rathjen, potpredsjednica Axisa za EMEA regiju, smatra da će upravo sposobnost pretvaranja videa u korisne informacije predstavljati najveću vrijednost za korisnike. “Pretvaranjem videa u upotrebljive uvide kompanije mogu smanjiti rizike, ubrzati reakcije i donositi bolje odluke koje unapređuju efikasnost i korisničko iskustvo”, kaže Rathjen. Sličan stav iznosi i Josh Woodhouse iz kompanije Novaira Insights. “Proizvođači danas stvaraju novu vrijednost povezivanjem videonadzora, IoT uređaja, umjetne inteligencije i digitalnih servisa u jedinstvene platforme”, kaže Woodhouse i napominje da rast procesorske snage na rubu mreže omogućava istovremeno pokretanje više analitičkih funkcija, čime se otvara prostor za potpuno nove primjene videonadzora izvan tradicionalne sigurnosti.

Možda najzanimljivija poruka cijelog izvještaja zapravo je ta da će se za nekoliko godina uspješnost videonadzornog sistema sve manje mjeriti brojem kamera ili megapikselima, a sve više kvalitetom podataka koje generiše i sposobnošću da te podatke pretvori u konkretne poslovne akcije.

U tom smislu budućnost videonadzora više nije priča o kamerama. Ona postaje priča o inteligenciji, automatizaciji i podacima. A upravo inteligentni rub mreže predstavlja mjesto gdje se svi ti trendovi spajaju u jedinstvenu tehnološku cjelinu.

700 miliona razloga zašto se tržište mijenja

Pozivajući se na analize kompanije Novaira Insights, Axis navodi da je do kraja 2025. godine izvan Kine instalirano približno 562 miliona kamera, dok bi taj broj do 2029. mogao porasti na čak 736 miliona uređaja. Međutim, još važnija od samog rasta jeste promjena strukture tržišta. Već danas gotovo 80 posto isporučenih kamera dolazi s određenim analitičkim mogućnostima, dok dvije trećine novih modela koristi tehnologije zasnovane na dubokom učenju. Prema projekcijama iz izvještaja, do 2029. godine čak 96 posto prihoda od mrežnih kamera dolazit će od uređaja opremljenih deep learning analitikom. Ovi podaci jasno pokazuju da umjetna inteligencija više nije dodatna funkcionalnost rezervisana za premium projekte, nego novi industrijski standard koji će oblikovati budućnost videonadzora.

BMW: Videonadzor van okvira sigurnosti

Jedan od najzanimljivijih primjera upotrebe kamera u Axisovom izvještaju dolazi iz automobilske industrije, gdje se mrežne kamere koriste za zadatke koji nemaju direktne veze sa zaštitom ljudi i imovine. Kompanija BMW integrisala je kamere visoke rezolucije u svoju AIQX platformu za automatiziranu kontrolu kvaliteta unutar proizvodnih pogona iFACTORY. Kamere u realnom vremenu snimaju različite komponente vozila – od logotipa i karoserijskih elemenata do ručki na vratima – dok algoritmi umjetne inteligencije analiziraju snimke i provjeravaju postoje li odstupanja ili greške u proizvodnji. Zahvaljujući naprednoj obradi slike, sistem može pouzdano raditi i u zahtjevnim uslovima osvjetljenja te trenutno upozoriti osoblje na uočene nedostatke. Takav pristup omogućava brže otkrivanje grešaka, smanjuje troškove proizvodnje i unapređuje kvalitet završnog proizvoda. Primjer BMW-a jasno pokazuje kako se inteligentne kamere sve više koriste kao alat za optimizaciju poslovnih procesa i donošenje odluka, a ne samo kao dio sigurnosne infrastrukture.

Lekcije iz zaljevskog konflikta

30 Juna, 2026

Sukob u Zaljevu pokazao je da digitalnu infrastrukturu ugrožava ne samo malware nego i dronovi, nestanci električne energije, gašenje interneta i kompromitirani alati za uzbunjivanje. Nedavni konflikt pokazao je da se cyber sigurnost ne može odvojiti od svoje fizičke komponente u vidu infrastrukture, cloud resursa i sistema upozoravanja

Piše: Mirza Bahić; E-mail: mirza.bahic©asadria.com

Nakon iskustava iz Ukrajine, dobar dio globalne sigurnosne zajednice očekivao je da će se idući međudržavni konflikt voditi u cyber prostoru u još većoj mjeri. Ipak, sukob u Zaljevu 2026. pokazao je da će budući kibernetički ratovi imati i neodvojivu fizičku komponentu koja se realizira kroz konvencionalnu vojnu moć.

Tokom sukoba, cyber aktivnosti su obuhvatale distribuciju spywarea, DDoS napade, izmjene sadržaja web stranica i širenje dezinformacija. Istovremeno, fizički napadi su za mete nerijetko imali podatkovne centre, energetske sisteme i komunikacijsku infrastrukturu od kojih zavisi pružanje samih digitalnih usluga.

Bankarska aplikacija, cloud usluga, platforma za kontrolu pristupa ili logistički sistem jednako prestaju raditi zbog ransomwarea, ali i zbog udara drona, prekida kabla, odluke o gašenju interneta ili nestanka električne energije.

Cloud infrastruktura kao meta

Cloud računarstvo nerijetko se opisuje apstraktnim pojmovima kao što su zone dostupnosti, korisnički prostori, virtuelne mreže i usluge. Pretjeran fokus na ove pojmove ponešto je zasjenio činjenicu koju je nedavni zaljevski sukob ogolio do kraja: cloud usluge zavise i od zgrada, energije, sistema hlađenja i gašenja požara, kontrole pristupa i lanaca snabdijevanja.

Taj manje vidljivi fizički sloj clouda pokazao je svoju ranjivost kada su objekti AWS-a u Ujedinjenim Arapskim Emiratima i Bahreinu oštećeni napadima dronovima. Prema podacima AWS-a i Reutersa, pogođene lokacije pretrpjele su fizička oštećenja i iskusile probleme s napajanjem i umrežavanjem, uz dugotrajne poteškoće u oporavku. Istovremeno, Cloudflare je zabilježio i povećanu stopu neuspjelih povezivanja u pogođenim cloud regijama na Bliskom Istoku.

Ipak, njihove posljedice proširile su se na usluge u cloudu i poslovanje korisnika i zato su relevantni za cyber sigurnost. Kompanije čija su aplikacije prestale raditi zato što je njihova cloud regija fizički ugrožena i dalje imaju problem osiguravanja digitalnog kontinuiteta.

Napad na resurse ovog tipa ogolio je razliku između tehničke i strateške redundantnosti. Raspoređivanje radnih opterećenja u više zona dostupnosti može zaštititi od pojedinačnih lokalnih kvarova, ali ne i od sukoba, prekida napajanja, oštećenja komunikacijskih veza ili dugotrajnog gubitka pristupa infrastrukturi pružatelja usluga. Tu se čak i multicloud pristup pokazao slabijim u situacijama kada pružatelji usluge zavise od iste geografije, telekomunikacijskih koridora, DNS usluga, sistema za upravljanje identitetima ili dobavljača softvera.

Pouka izvučena iz ove situacije nije da je hyperscale cloud beskoristan jer veliki cloud provajderi i dalje nude viši nivo otpornosti nego što bi ga većina organizacija mogla izgraditi samostalno. Otrježnjenje korisnika došlo je u vidu svijesti da ih korištenje clouda ne oslobađa odgovornosti da što bolje razumiju gdje se njegovi kritični sistemi izvršavaju, koje zavisnosti dijele i kako će nastaviti funkcionisati ako cijela cloud regija postane nepouzdana.

Prožimanje cyber i fizičkih napada

Jedan od zanimljivijih primjera konvergencije fizičkih i cyber prijetnji tokom sukoba nije uključivao nikakvu ranjivost ili industrijsku sabotažu. U Izraelu su, naprimjer, korisnici tokom raketnog napada dobili poruke s informacijama o skloništima u realnom vremenu. Isti link je, istovremeno, instalirao i spyware i ispostavilo se da je ovaj zlonamjerni softver bio komponenta napada koji je hakerima omogućio pristup kamerama, lokaciji i podacima.

Ono što je iznenadilo sigurnosne strukture bilo je savršeno tajmiranje instalacije spywarea. Kako su zaraženi linkovi stizali na telefone u vrijeme raketiranja, korisnici nisu imali vremena da provjeravaju izvore jer im je svaka informacija o sigurnosti u tom trenutku bila dobrodošla. Na taj način, fizička opasnost je iskorištena kao instrument socijalnog inženjeringa za potrebe kibernetičke infiltracije.

To mijenja način na koji bi organizacije trebale posmatrati kriznu komunikaciju. Upozorenja u kriznim situacijama, uputstva za evakuaciju i aplikacije javne sigurnosti danas su dio površine napada i to je pokazao i zaljevski konflikt. Taj zadatak im olakšava vanredna situacija u kojoj zbunjenost, hitnost i prethodno povjerenje olakšavaju izvršavanje ciljeva napada.

Za kompanije, ovo je lekcija o tome kako funkcioniraju lažne poruke o evakuaciji i incidentima, zlonamjerni “rezervni portal” tokom prekida usluge ili uputstva za prebacivanje poslovanja na drugi sistem. Timovi za cyber i fizičku sigurnost moraju uspostaviti zajedničke procedure za autentifikaciju hitnih uputstava, komunikaciju preko rezervnih kanala i pomoć zaposlenima da razlikuju legitimna upozorenja od imitacija.

Aktivistička buka kao taktika

Nedavni sukob proizveo je veliki obim cyber aktivnosti koje su imale funkciju distrakcije i zavaravanja odbrambenih sistema. Kako navodi DigiCert, pedesetak grupa povezanih s Iranom izvelo je gotovo 5.800 napada, pri čemu su neki od njih bili obični hakerski aktivizam. To podrazumijeva “patriotsko” hakiranje s napadima malog učinka poput DDoS-a, izmjene sadržaja web stranica, brendiranja i dezinformacija.

No, poenta je u tome da je ovaj roj napada poslužio da zamaskira stvarne kibernetičke operacije u složenom ekosistemu državnih aktera, posredničkih grupa i hakera slobodnih strijelaca.

Konačni cilj bio je trošenje resursa odbrambenih timova koji su se naprezali da provjere svaki beznačajni napad, među kojima je tek manjina imala ozbiljne namjere, ali je ostala udobno kamuflirana u masi onih bez tehnološkog značaja. Ovi napadi imali su i psihološki učinak jer su sadržavali lažne informacije o prekidima usluga i ostvarenom pristupu resursima i podacima.

Regionalni sukob, globalne lekcije

Sukob u Zaljevu bio je geografski udaljen za većinu svijeta, ali eho naučenih lekcija iz njega čuje se glasnije od početnih detonacija. Za početak, digitalna otpornost pokazala se nespremnom za oslanjanje isključivo na izradu backup kopija i pripremu tehničke redundantnosti. Tamošnje kompanije morale su preko noći razumjeti i važnost fizičke zavisnosti i uloge trećih strana u održavanju pristupa digitalnim uslugama, kao i improvizirati u situacijama gubitka cloud regija ili pružatelja usluga. Istovremeno, cyber i fizički napadi su pokazali visok nivo koordinacije, kao i društveni inženjering i eksploatacije slabosti ljudskog faktora u kriznim situacijama.

Digitalna otpornost je nakon sukoba u Zaljevu bila prisiljena spustiti se s oblaka u svijet geografije, električne energije, dobavljača, kriznih komunikacija i fizičkih objekata.

Mogu li regionalne luke pratiti ritam globalne modernizacije

1 Juna, 2026

Dok svjetski lučki centri implementiraju AI i 5G mreže, jadranski bazen se suočava s izazovima digitalne transformacije i naslijeđene infrastrukture. Otvara se pitanje koliko su lukama naše regije, koje su dio ključnih evropskih trgovinskih koridora, ovi trendovi bliski – i koliko su zaista spremne za takav iskorak

Piše: Dženana Bulbul; E-mail: redakcija@asadria.com

Kolaps morske luke Nagoja u Japanu iz jula 2023. godine, kada je hakerska grupa zaključala centralni operativni sistem preko kojeg Toyota izvozi svoje automobile, potpuno je zaustavio rad na terminalima. Više od dva dana kolosalne dizalice su mirovale, a hiljade kontejnera ostalo je zarobljeno jer sistem nije mogao popuniti podatke o tome šta se gdje nalazi. Ovaj napad, kao i onaj koji je nekoliko mjeseci kasnije paralisao četiri najveće morske luke u Australiji pod upravom DP Worlda, ogolio je novu realnost: moderne luke više nisu samo fizički objekti, već digitalni ekosistemi izuzetno ranjivi na nevidljive napade.

Sukob vizije i realnosti

Ovi globalni incidenti nisu iznimka – oni su jasni simptomi sistemske ranjivosti infrastrukture na kojoj počiva više od 80% svjetske trgovine. Pod pritiskom rasta e-trgovine, sve složenijih lanaca snabdijevanja i strožijih ekoloških regulativa, koncept lučke sigurnosti prolazi kroz temeljnu transformaciju. Prema podacima agencije Fortune Business Insights, globalno tržište lučke infrastrukture raste prema vrijednosti od 316,51 milijardi dolara do 2034. godine. Paralelno, segment pametnih luka (Smart Ports), prema istraživanju MarketsandMarketsa, bilježi snažan rast te se predviđa da će sa 2,53 milijarde dolara u 2025. skočiti na 7,95 milijardi dolara do 2030. godine, uz visoku složenu godišnju stopu rasta od 25,8%.

Dok tehnološki giganti i vodeći lučki operateri implementiraju privatne 5G mreže, AI i IoT, stvarnost na terenu često se sudara s tehničkim i finansijskim preprekama. Analize globalnog tržišta lučke sigurnosti pokazuju da jedan od najvećih izazova savremenih sigurnosnih sistema ostaje integracija s naslijeđenom, zastarjelom infrastrukturom.

Stare ranjivosti

Mnoge luke operišu na infrastrukturi staroj između trideset i pedeset godina, što stvara jaz između vizije o pametnoj luci i zatečenog stanja na terenu. Istraživanja sigurnosnog sektora ističu da čak 37% lučkih uprava prijavljuje probleme s kompatibilnošću između starih nadzornih sistema i modernih AI platformi, a 32% lučkih operatera i dalje se oslanja na analogne CCTV mreže. Operativni troškovi integracije dodatno rastu kada se pokuša povezati više od 5.000 senzora, kamera i pristupnih tačaka unutar velikih terminala.

Manji regionalni operateri, koji čine preko 45% ukupnih globalnih lučkih kapaciteta, posebno su izloženi – budžetska ograničenja često odgađaju modernizaciju uprkos rastućim sigurnosnim rizicima, ostavljajući kritične sisteme ranjivima upravo u trenutku kada opasnosti s kojima se suočavaju radikalno mijenjaju svoj oblik. Zastarjele analogne barijere i nepovezani sistemi više nisu prepreka za napadače koji sada koriste potpuno nove metode proboja.

Nove prijetnje

Digitalizacija koja ubrzava operacije istovremeno otvara nove vektore napada, a prijetnje koje su nekada zvučale futuristično – neovlašteni dronovi, autonomna plovila i sofisticirani cyber napadi – postaju svakodnevna operativna realnost. Lučka uprava Drač taj spektar prijetnji opisuje sveobuhvatno.

“Danas se luke suočavaju sa širokim spektrom sigurnosnih i operativnih izazova, uključujući neovlašteni pristup, zaštitu perimetra, sigurnost tereta i imovine, cyber prijetnje, rizike od prekida usluga te nove rizike povezane s novim tehnologijama kao što su neovlašteni dronovi, autonomni sistemi i sve sofisticiraniji cyber napadi. Rješavanje ovih izazova zahtijeva kontinuiranu modernizaciju, obučeno osoblje, interne procedure, praćenje u realnom vremenu, kapacitete za odgovor na incidente i saradnju s nadležnim nacionalnim organima i relevantnim akterima”, navode iz Lučke uprave Drač.

Iz Luke Ploče također izdvajaju cyber napade kao prijetnju koja danas drži na oprezu menadžment i sigurnosne timove širom svijeta. “Ako bismo morali izdvojiti jednu prijetnju koja danas drži na oprezu luke diljem svijeta, to su kibernetički napadi. Digitalizacija donosi operativnu efikasnost, ali istovremeno predstavlja i potencijalnu ulaznu točku za napadača. Upravo nam je zato pitanje kibernetičke sigurnosti jedan od ključnih operativnih prioriteta. U Luci Ploče d.d. trenutačno smo u procesu usklađivanja s Direktivom o sigurnosti mrežnih i informacijskih sustava koja postavlja obvezujući okvir za upravljanje kibernetičkim rizicima za operatere ključne infrastructure”, ističu iz Luke Ploče.

Prijetnja dronovima u lučkom okruženju više nije hipotetski scenario. Slični obrasci sigurnosnih incidenata, poput onih u Japanu i Australiji, zabilježeni su i u evropskim morskim lukama i ključnim pomorskim rutama u posljednjem periodu, što ukazuje na trend koji poprima kontinentalni karakter, a ne na izolovane slučajeve. Istovremeno, bespilotne platforme sve češće koriste kriminalne mreže za krijumčarenje, izviđanje i nadzor kritične infrastrukture, ali se pojavljuju i kao potencijalni alat u hibridnim operacijama i prikupljanju obavještajnih podataka. Regulatorni i tehnički odgovori na ovu prijetnju i dalje zaostaju za brzinom njenog razvoja.

Drugačiji pristupi

Regionalna lučka industrija i dalje razvija standardizirane odgovore na ovakve izazove. Interna 5G mreža i napredni senzorski sistemi, koje Luka Ploče implementira u sklopu koncepta pametnih luka, stvaraju tehničku osnovu za detekciju i upravljanje takvim prijetnjama. “Riječ je o području koje će zahtijevati kontinuirano ulaganje i prilagodbu regulatornom okviru”, precizirali su. Zajednički imenitelj svih ovih prijetnji nije samo njihova tehnička sofisticiranost već brzina kojom se mijenjaju i skaliraju. Luke koje su jučer bile fokusirane prvenstveno na fizičku zaštitu perimetra danas istovremeno upravljaju cyber rizicima, autonomnim sistemima, neovlaštenim dronovima i sve složenijim zahtjevima za sljedljivošću tereta. Odgovor na takav pritisak više ne može biti reaktivan – mora biti integrisan, kontinuiran i zasnovan na operativnoj slici u realnom vremenu. Međutim, uvođenje takvog kontinuiteta u realnom vremenu odmah udara u najveći zid savremene logistike – u sisteme i beton koji su projektovani za neko potpuno drugo vrijeme. Taj neizbježni sudar modernih prijetnji i starih operativnih sistema otvara pitanje kako se nositi sa teretom naslijeđa.

Tereti naslijeđa

Zastarjela infrastruktura nije samo tehnički problem – ona određuje tempo i cijenu svake modernizacije koja dolazi nakon nje. Mnoge luke na Jadranu i globalno i dalje operišu na temeljima projektovanim prije nekoliko decenija. Integracija novih digitalnih platformi, AI analitike i cyber sigurnosnih rješenja u sisteme stare decenijama nije linearan proces, a svaka greška u tom spoju može ugroziti kontinuitet operacija koje ne smiju stati.

Zamka kompatibilnosti

Lučka uprava Drač taj izazov opisuje kao zajednički imenitelj lučkog sektora: “Zastarjela infrastruktura ostaje zajednički izazov za luke i operatore kritične infrastrukture, posebno kada postojeći sistemi moraju biti integrisani sa novim digitalnim platformama, naprednim alatima za praćenje, tehnologijama zasnovanim na vještačkoj inteligenciji i modernim rješenjima za cyber sigurnost. Iz tog razloga, modernizacija se mora provoditi pažljivo i na kontrolisan način, osiguravajući kontinuitet poslovanja, kompatibilnost sistema, integritet podataka i usklađenost sa zahtjevima informacione sigurnosti”, pojasnili su iz Lučke uprave Drač.

Ovaj oprez o kojem govore iz Drača otvara možda i najveću stratešku dilemu moderne logistike. Kada lučka uprava odluči modernizovati stare sisteme, ona se najčešće suočava sa “zatvorenim” rješenjima velikih eksternih dobavljača. To stvara opasnu zamku: svaka naredna nadogradnja, dodavanje novog senzora ili promjena u sigurnosnom protokolu postaje finansijski iscrpljujuća i spora, jer luka zavisi od razvojnih faza i cijena treće strane. U industriji gdje sekunde kašnjenja na terminalu znače ogromne novčane gubitke, čekanje na eksterne programere da prilagode softver zastarjelom betonu i hardveru postaje neodrživo.

Premošćavanje ovog jaza zahtijeva radikalan i hrabar zaokret – preuzimanje potpune kontrole nad vlastitim digitalnim kodom. Upravo na tom tragu, prepoznavši da krpljenje tuđih sistema vodi u slijepu ulicu, Luka Ploče otišla je korak dalje i pronašla vlastiti izlaz iz te zamke – razvoj vlastitog Terminal Operating System (TOS) rješenja. “Zastarjela infrastruktura je realnost s kojom se suočava većina luka i ona izravno utječe na način na koji pristupamo modernizaciji sigurnosnih sustava. Glavni izazov nije samo tehnička nekompatibilnost starih i novih sustava nego i činjenica da svaki dio integracije može postati dugotrajan i skup ako ovisite o eksternom dobavljaču koji svoje rješenje mora prilagođavati vašoj specifičnoj arhitekturi. Upravo zato smo krenuli u razvoj vlastitih digitalnih rješenja i vlastitog sustava Terminal Operating System (TOS)”, pojasnili su.

Cilj ovog projekta nije bio samo modernizovati postojeće procese, nego stvoriti sistem koji će dugoročno omogućiti bržu i jednostavniju integraciju novih tehnologija. “Kada se pojavi nova tehnologija, bilo da je riječ o senzorima, AI analitici ili naprednim sustavima videonadzora, možemo je integrirati u vlastiti sustav bez ovisnosti o tuđim razvojnim procesima. Time se ubrzava modernizacija, smanjuju troškovi prilagodbe, povećava ukupna sigurnost i operativna učinkovitost luke te dobiva kontrola u daljnjem razvoju”, rekli su iz Luke Ploče d.d.

Dok se digitalna transformacija najčešće posmatra kroz upravljanje operacijama i podacima, jednako važan segment ostaje fizička sigurnost infrastrukture, posebno sistemi zaštite od požara koji moraju pratiti istu logiku kontinuiteta i integracije.

Upravo u ovom segmentu najvidljivije se ogleda složenost prelaska sa zastarjele infrastrukture na digitalne platforme, jer modernizacija mora biti usklađena s činjenicom da lučki sistemi ne mogu prekidati rad.

Iz kompanije Siemens navode da modernizacija sistema zaštite od požara u starijim lučkim objektima i terminalima uključuje niz strukturnih izazova. Od zastarjele kabelske infrastrukture, gdje stari terminali često imaju kabele koji ne podržavaju savremenu digitalnu komunikaciju, do njihove zamjene koja je skupa i logistički zahtjevna.

“Dodatni izazov je neprekidnost lučkih operacija, jer luka ne smije stati s radom tokom modernizacije, pa je potrebno implementirati novu opremu bez ometanja utovara, istovara i kretanja tereta. Otežan pristup detektorima u starim hangarima i na dizalicama dodatno komplikuje održavanje i nadzor, dok ekstremni uslovi okoline, poput morske soli, vlage i korozije, dodatno utiču na pouzdanost sistema. Također, značajan izazov predstavlja integracija s digitalnim platformama, odnosno povezivanje izoliranih starih sistema s modernim rješenjima poput Building X, što zahtijeva prelazak s lokalnog nadzora na daljinsko upravljanje”, pojašnjava Andrej Potočnik, voditelj prodaje, Smart Infrastructure – Fire and Safety, Siemens.

Softverska nezavisnost i preuzimanje kontrole nad vlastitim digitalnim razvojem otvara vrata za potpunu transformaciju lučkih procesa na terenu. Kada se ukloni softverska nekompatibilnost, infrastruktura prestaje biti zarobljena u prošlosti i ulazi u fazu aktivne tranzicije

Infrastruktura u tranziciji

Modernizacija lučke infrastrukture na jadranskoj obali više nije stvar prestiža ili dalekih planova – ona je postala ultimativni uslov opstanka na globalnoj logističkoj mapi. Regionalni operateri danas se nalaze pod trostrukim pritiskom: s jedne strane su zastarjeli kapaciteti koji teško prate obim savremenog pomorskog prometa, s druge sve agresivnije cyber prijetnje, a s treće strogi zahtjevi za transparentnošću i potpunom sljedljivošću svakog komada tereta. Odgovor na ove izazove zahtijeva duboku metamorfozu: luke više ne mogu biti samo tačke pretovara, već moraju postati visokoosjetljivi tehnološki ekosistemi. Spajanjem naprednih komunikacijskih mreža, inteligentnog softvera i robusnih senzora na terenu, regionalni operateri već u praksi demonstriraju obrise potpuno transformisanog poslovanja.

Najbolji primjer takve tranzicije je Luka Ploče, gdje su teorijski koncepti digitalizacije pretočeni u opipljive pomake na terenu. Interna 5G mreža, napredni senzorski sistemi i digitalno praćenje robe u stvarnom vremenu promijenili su način na koji luka funkcionira iznutra, a promjena je najvidljivija upravo u onome što se ranije činilo rutinskim:

“Papir u lukama ima svoja ograničenja i svi koji su radili u lukama to dobro znaju. Zato je Luka Ploče posljednjih godina snažno krenula u digitalizaciju i razvoj koncepta ´pametne luke´. Uvedena je interna 5G mreža, uvedeni su napredni senzorski sustavi, digitalno praćenje robe te integracija operativnih podataka u stvarnom vremenu”, navode iz ove kompanije.

Pametne luke

Nekada je koordinacija između njihovih službi, špeditera i carine bila sporija i podložnija greškama, jer se velik dio procesa oslanjao na papirnu dokumentaciju. “Danas su ti procesi digitalizirani i razlika se jasno osjeća u svakodnevnom radu. Kada je svaki korak evidentiran u sustavu, puno je lakše na vrijeme uočiti nepravilnost, ali i osigurati veću odgovornost svih uključenih u proces. Upravo su takve promjene značajno unaprijedile sigurnost luke, ali i operativnu učinkovitost cijelog sustava”, pojasnili su iz ove luke.

S druge strane, Luka Drač, glavna pomorska kapija Albanije i ključna tačka Panevropskog koridora VIII koji povezuje Zapadni Balkan s Jugoistočnom Evropom, modernizaciji pristupa iz drugog ugla. Za njih je tehnološki zaokret primarno u funkciji izgradnje mrežne otpornosti i sposobnosti sistema da preživi i funkcioniše čak i u uslovima krize ili eksternih napada. “Lučka uprava Drač kontinuirano poduzima mjere za modernizaciju svoje IKT infrastrukture, jačanje cyber sigurnosti te poboljšanje otpornosti i operativne efikasnosti lučkih usluga. Ovaj proces modernizacije dio je šire digitalne transformacije luke i ima za cilj podržati sigurnije, pouzdanije i efikasnije operacije”, naveli su.

Jačanje otpornosti

U Draču su svjesni da prelazak na pametne sisteme otvara i nove vektore ranjivosti. Zbog toga je njihov fokus usmjeren na podizanje bedema oko digitalnog jezgra luke. Posljednjih godina poseban fokus je stavljen na postepeni prelazak sa zastarjele infrastrukture prema modernijim i otpornijim sistemima, jačanje mrežne zaštite i zaštite krajnjih tačaka (endpoint protection), praćenje sigurnosnih događaja, upravljanje ranjivostima, prakse pravljenja rezervnih kopija (backup) i oporavka podataka te na poboljšanje internih procedura.

“Ove mjere doprinose boljem nadzoru, bržem otkrivanju potencijalnih incidenata, poboljšanim sposobnostima odgovora i većem kontinuitetu kritičnih lučkih operacija”, kazali su iz Lučke uprave Drač. Svi ovi napredni regulatorni okviri, interne 5G mreže i softverske arhitekture čine digitalnu osnovu moderne luke. Međutim, da bi taj sistem uopće mogao funkcionisati u realnom vremenu, neophodni su mu precizni podaci sa samog terena – unutar lučkih terminala, na perimetru i na prvoj liniji kontrole tereta.

Tehnologija u pogonu

Arhitektura lučke sigurnosti više se ne projektuje u kabinetima, već se kalibrira na samom terenu – kroz svakodnevni sudar naprednih softvera i operativne realnosti. Dok globalni trendovi nameću potpunu automatizaciju, praksa pokazuje da implementacija pametnih rješenja zavisi od sposobnosti operatera da uravnoteže dva suprotstavljena imperativa: tehnološku modernizaciju i strogo čuvanje operativnih tajni. Lučka uprava Drač u tom smislu slijedi princip koji je u sektoru kritične infrastrukture sve češći – transparentnost do granice sigurnosti: “Primjenjujemo kombinovani pristup sigurnosti, koji uključuje organizacijske, proceduralne, fizičke, tehničke i mjere cyber sigurnosti. U opštim uslovima, ovo uključuje kapacitete za praćenje i nadzor, mehanizme kontrole pristupa, mrežnu zaštitu i zaštitu krajnjih tačaka, centralizovano praćenje sigurnosti, procjenu ranjivosti, sposobnosti odgovora na incidente i mjere za kontinuitet poslovanja.”

Lučki ekosistem

Međutim, kako su dalje pojasnili, zbog osjetljive prirode lučke sigurnosti, operacija kritične infrastrukture, arhitekture cyber sigurnosti i internih procedura, detaljne informacije o specifičnim tehnologijama, konfiguracijama, ranjivostima, operativnim procedurama ili konkretnim sigurnosnim scenarijima, ostaju iza zatvorenih vrata:

“Takvim informacijama se upravlja u skladu sa internim politikama informacione sigurnosti, principima ISO/IEC 27001 i važećim zakonskim i regulatornim okvirom o cyber sigurnosti i zaštiti kritične infrastrukture”, dodali su.

Za razliku od povjerljivih sigurnosnih protokola, operativni procesi na samim terminalima moraju biti potpuno transparentni i digitalno vidljivi. Luka Ploče ovom pitanju pristupa konkretno, implementirajući rješenja koja pokrivaju cijeli lanac – od manipulacije teretom do interne dokumentacije: “U Luci Ploče trenutačno je implementirano niz naprednih digitalnih rješenja koja pokrivaju više operativnih točaka u svakodnevnom radu. Digitalno praćenje i evidencija manipulacije teretom omogućuju eliminaciju ručnih unosa i potencijalnih grešaka koje uz njih dolaze”, kažu oni.

U ovom pametnom pogonu automatizovano je i vaganje robe, dok se praćenje narudžbi i procesa izvršavanja odvija u stvarnom vremenu, što omogućava trenutačnu reakciju u slučaju odstupanja od očekivanog toka operacija.

“Uz to, interni DMS (Document Management System) zamijenio je papirnatu dokumentaciju za odobravanje računa i radnih naloga, čime je smanjen rizik od prijevara i operativnih propusta. Podaci o efikasnosti zaposlenika dostupni su gotovo u stvarnom vremenu, što stvara osnovu za kvalitetnije planiranje i brzo reagiranje kada je potrebno”, precizirali su.

Održavanje bez prekida

Upravo u ovakvom okruženju, gdje luka mora funkcionisati bez zastoja, ključnu ulogu imaju sistemi koji omogućavaju održavanje bez prekida operacija. DFT tehnologija (Diagnostic Function Test) iz portfolija Siemensa omogućava automatizirane samotestove detektora bez prekida rada sistema i bez potrebe za fizičkim pristupom detektorima. Oni se često nalaze na teško dostupnim mjestima, poput visokih dizalica i krovnih konstrukcija. Time se garantuje da je svaki senzor u lučkoj infrastrukturi u svakom trenutku potpuno funkcionalan, bez ometanja utovara ili istovara robe.

Dok se veliki dio digitalne transformacije luka fokusira na videonadzor i upravljanje podacima, jednako kritičan segment ostaje protivpožarna zaštita u okruženjima s ogromnom koncentracijom goriva, kontejnera i opasnih materija. U takvim uslovima, savremeni sistemi detekcije požara sve više prelaze s klasične alarmne funkcije na inteligentnu analitiku i prediktivni odgovor u realnom vremenu.

Inteligentna detekcija

Iz kompanije Siemens navode da savremeni sistemi detekcije požara, zasnovani na Sinteso liniji, znatno smanjuju vrijeme reakcije u složenim lučkim okruženjima.

“U kompleksnim lučkim operacijama, gdje velika gustina tereta i neprestana kretanja otežavaju nadzor, efikasnost se postiže kroz eliminaciju lažnih alarma uz ASAplus tehnologiju. U lukama su prašina, izduvni gasovi mašina i vlaga (para) stalno prisutni, pri čemu standardni detektori često ne razlikuju ove faktore od stvarnog dima. ASAplus tehnologija koristi kombinaciju tri infracrvena, jedan plavi optički i dva termalna senzora, a ovaj multisenzorski pristup omogućava sistemu da precizno identifikuje stvarni požar, ignorišući smetnje poput cigaretnog dima ili prašine pri pretovaru, čime se sprečavaju nepotrebni prekidi rada”, navodi Potočnik.

Na otvorenim terminalima i velikim skladištima dodatnu ulogu imaju linearni detektori, detektori plamena i videoanalitička rješenja poput Fire Catcher kamera, koje omogućavaju vizuelnu potvrdu incidenta u realnom vremenu i bržu lokalizaciju izvora požara među velikim brojem kontejnera i objekata.

“U skladištima s visokim plafonima ili na otvorenim terminalima tačkasti detektori dima često su neefikasni zbog strujanja zraka, dok linearni detektori pokrivaju velike prostore i detektuju dim duž cijele nadzirane linije, što je idealno za duge lučke hangare. Detektori plamena su robusni uređaji s tri piroelektrična senzora za precizno otkrivanje bezdimnih tekućina, plinova i otvorenog plamena kako u zatvorenom tako i na otvorenom prostoru, dok Fire Catcher kamere omogućavaju vizuelnu potvrdu incidenta u realnom vremenu i mogu identificirati plamen ili dim u ranoj fazi čak i u vanjskim uslovima, omogućavajući operaterima da trenutno lociraju žarište među hiljadama kontejnera”, kazao je Potočnik.

Brža reakcija

Paralelno s razvojem detekcijskih sistema, savremeni protivpožarni modeli sve više prelaze na centralizovano digitalno upravljanje incidentima.

Iz Siemensa ističu da Building X Fire Manager omogućava centralizovan pregled više lokacija unutar luke, daljinski monitoring i mobilna upozorenja sigurnosnim timovima i vatrogasnim jedinicama, čime se značajno ubrzava koordinacija odgovora u kompleksnim lučkim zonama.

“Brzina reagovanja direktno zavisi od toga koliko brzo informacija stigne do prave osobe, pri čemu Building X Fire Manager i pripadajuće aplikacije omogućavaju centraliziran pregled više lokacija unutar luke (multi-site pregled). Mobilna obavještenja i prediktivni uvid omogućavaju da umjesto čekanja da neko primijeti alarm na centrali, obavještenja stižu direktno na mobilne uređaje osiguranja ili vatrogasnih jedinica, dok daljinski monitoring omogućava timovima da vide tačno stanje sistema prije nego što stignu na lice mjesta, što je ključno za brzu koordinaciju u zakrčenim lučkim zonama”, pojašnjava Potočnik.

Kombinacijom precizne senzorske tehnologije (ASAplus), napredne optike (Fire Catcher) i digitalnog upravljanja (Building X), savremeni sistemi omogućavaju prelazak s reaktivnog na proaktivno upravljanje sigurnošću, minimizirajući rizik od katastrofalnih šteta u lučkoj infrastrukturi, zaključuju iz Siemensa.

Krovne platforme

U tom širem kontekstu digitalne transformacije lučkih sistema, gdje se svakodnevno prepliću podaci o teretu, vaganju, DMS-u i sigurnosnim kamerama, industrijski dobavljači naglašavaju važnost integracije svih ovih slojeva u jedinstvene krovne platforme upravljanja. Milan Džepina, viši predstavnik prodaje za sigurnosna rješenja u kompaniji Honeywell, ističe da je centralizacija ključ efikasnosti: “Honeywell je uložio mnogo truda u kamere iz serija S60 i S70, integrišući sve karakteristike koje dolaze s novim zahtjevima sa tržišta. U lučkim i terminalnim okruženjima naglašavamo naše glavne platforme (master platforms) kao što su OnGuard i ProWatch, koje donose sve integracijske mogućnosti uz najviše standarde cyber sigurnosti”, rekao je Džepina.

On naglašava da vještačka inteligencija igra važnu ulogu u unapređenju brzine i fleksibilnosti sigurnosnih sistema, posebno kroz analitiku u videonadzoru i integraciju sa VMS platformama, koje se mogu povezivati i sa drugim sistemima poput protivpožarne zaštite i BMS rješenja. “Vještačka inteligencija igra ključnu ulogu u našoj sigurnosnoj politici, omogućavajući našim sistemima da budu fleksibilniji, brži i u toku s najvišim sigurnosnim standardima. Također je i komercijalno efikasna, jer podiže sigurnosnu ljestvicu više, držeći troškove pod kontrolom u svakom trenutku. Korisnik može izabrati AI isključivo putem firmvera kamere ili ugrađen u VMS (sistem za upravljanje videom). VMS se može integrisati u veći sistem, koji ujedno ima integrisane i protivpožarne sisteme kao i BMS (sistem za upravljanje zgradama)”, tumači Džepina.

Finansijska optimizacija

Kao poseban inžinjerski i komercijalni izazov ostaje pitanje integracije s naslijeđenim sistemima, što direktno korespondira sa problemom “tereta naslijeđa” koji muči većinu regionalnih luka. Cilj je maksimalno iskoristiti postojeću infrastrukturu uz postepenu nadogradnju. “Uvijek imamo na umu da iskoristimo što je više moguće od zastarjelih sistema, omogućavajući našim partnerima isplative nadogradnje. Nikada ne bih izbjegao priliku da ostvarim moguće uštede za naše partnere i krajnje klijente gdje god je to izvodljivo”, konstatuje Džepina.

Senzorski kontinuitet

Dok krovne platforme upravljaju podacima, tehnološki lideri na tržištu nude hardverska rješenja za prvu liniju odbrane. U uslovima kada klasični videonadzor gubi efikasnost zbog prostranstva perimetra, potpunog mraka ili ekstremnih vremenskih prilika na moru, industrija rješenje pronalazi u naprednim senzorskim sistemima.

Pierpaolo Piracci, regionalni menadžer prodaje za regiju Jadrana i Jugoistočnu Evropu u kompaniji Teledyne FLIR, objašnjava da u takvom okruženju termalne kamere danas igraju temeljnu ulogu koja daleko prevazilazi klasični noćni nadzor:

“Kada je riječ o zaštiti luka i druge kritične infrastrukture, termalne kamere igraju temeljnu ulogu – posebno noću i u uslovima slabe vidljivosti. Termalne sigurnosne kamere, u kombinaciji s inteligentnom videoanalitikom, automatski detektuju uljeze, dok PTZ kamere za praćenje koje spajaju termalne i optičke senzore pružaju operaterima najbolju moguću situacionu svjesnost. Ono što termalnu tehnologiju zaista izdvaja jeste to što se ne oslanja na vidljivu svjetlost. Ona omogućava sigurnosnim timovima da jasno vide u potpunom mraku i kroz većinu vremenskih uslova, kao što su magla, kiša, dim ili snijeg – u situacijama u kojima se tradicionalne kamere muče”, rekao je Piracci.

Posebnu vrijednost termalna tehnologija dobija u zaštiti velikih lučkih perimetara, gdje se ljudi i vozila jasno izdvajaju od pozadine, što sigurnosnim operaterima omogućava bržu procjenu prijetnji i potpun uvid u stanje na terenu u realnom vremenu. “Budući da se ljudi i vozila pojavljuju s visokim kontrastom u odnosu na gotovo bilo koju pozadinu, uljeze je lakše uočiti, pratiti i procijeniti na velikim udaljenostima, čak i preko širokih lučkih perimetara”, dodaje Piracci.

Imperativ privatnosti

On pritom naglašava i pitanje privatnosti, objašnjavajući da termalna tehnologija pruža mogućnost verifikacije alarma bez otkrivanja identiteta osoba, što je idealno za osjetljiva okruženja sa strogim zakonskim regulativama.

“Termalno snimanje također nudi snažne prednosti u pogledu privatnosti. Kvalitet slike je idealan za verifikaciju alarma i procjenu prijetnji, ali ne dozvoljava ličnu identifikaciju. To ga čini pogodnim za osjetljiva okruženja u kojima propisi o privatnosti ograničavaju upotrebu standardnih kamera. Ukratko, uparivanje termalnih kamera s videoanalitikom donosi pouzdanu detekciju na velikim udaljenostima, bolje performanse analitike u izazovnim uslovima i pristup zaštiti perimetra koji vodi računa o privatnosti – upravo ono što je lukama potrebno za cjelodnevan siguran rad”, kazao je Piracci.

Primjena termalne tehnologije u lukama ne staje na detekciji uljeza i zaštiti perimetra. Jedna od njenih najkritičnijih uloga danas jeste rano otkrivanje požara, što je prijetnja koja u lučkom okruženju može eskalirati brže nego bilo gdje drugo zbog velike koncentracije goriva, kontejnera i opasnih materija.

“Termalne sigurnosne kamere mogu otkriti abnormalno nakupljanje toplote mnogo prije nego što doticajni dim ili plamen postanu vidljivi – često znatno ranije od tradicionalnih sistema za detekciju požara ili dima. Ovo rano upozorenje je od vitalnog značaja u lučkim okruženjima, gdje eskalacija požara može biti izuzetno brza zbog uskladištenih materijala, goriva, kontejnera ili opasnih materija”, pojašnjava Piracci.

Bejrut kao lekcija o toplotnim anomalijama

Da posljedice propuštene detekcije nisu apstraktne, naš sagovornik ilustruje konkretnim i opominjućim primjerom katastrofalne eksplozije u luci u Bejrutu, koja je jasno naglasila razorne ishode koji mogu uslijediti kada situacije s toplotom i požarom ostanu neotkrivene ili neartikulirane u svojim najranijem stadiju.

“Iako nijedna tehnologija ne može eliminisati sav rizik, termalne sigurnosne kamere dizajnirane za rano otkrivanje požara posebno su namijenjene identifikaciji opasnih toplotnih anomalija u najranijem mogućem trenutku, dajući operaterima priliku da intervenišu, obuzdaju situaciju i spriječe da mali incidenti prerastu u velike katastrofe“, zaključuje Piracci.

Svi ovi sistemi u pogonu – od automatizovanih vaga i pametnih kamera do krovnih integracijskih platformi – svake sekunde generišu masivne količine operativnih i sigurnosnih podataka. Međutim, stvarna vrijednost te tehnologije ne leži samo u trenutnoj reakciji na alarm ili požar, već u onome što se s tim podacima dešava dugoročno. Lučka infrastruktura, da bi zaista bila sigurna, mora evoluirati iz sistema koji samo vide i reaguju u sisteme koji pamte.

Sistemi koji pamte

Moderna lučka sigurnost više se ne mjeri samo sposobnošću da zaštiti fizički perimetar, već sposobnošću sistema da u svakom trenutku zna šta se unutar tog perimetra dešava – ne retroaktivno, nego u realnom vremenu. Vozila, vozači, teret i rute moraju biti evidentirani i kontinuirano praćeni od trenutka ulaska do izlaska iz lučkog područja. Takva transformacija istovremeno redefiniše i ulogu videonadzora, koji iz pasivnog sigurnosnog alata prerasta u aktivni sloj operativne inteligencije luke. U takvom modelu, luka više ne funkcioniše kao statičan prostor nadzora, već kao dinamičan sistem koji kontinuirano “pamti” i obrađuje sve operativne događaje. Svaki ulazak, svaka promjena statusa i svako kretanje unutar zone postaju dio jedinstvenog digitalnog toka informacija koji omogućava trenutno uočavanje odstupanja i brzu reakciju.

Digitalni trag

Lučka uprava Drač taj princip opisuje kroz širi okvir otpornosti i upravljanja rizikom. “Iz praktične perspektive, moderni sigurnosni sistemi i procedure su od suštinskog značaja za otkrivanje, sprečavanje, odgovor na incidente i oporavak od incidenata koji mogu uticati na lučku infrastrukturu, zaposlene, teret ili kontinuitet poslovanja. Stoga, modernizacija sigurnosti nije samo tehnička investicija, već ključni element institucionalne otpornosti i sigurnog rada luke”, navode iz uprave ove kompanije. Na operativnom nivou, Luka Ploče taj koncept demonstrira kroz napredni sistem praćenja vozila i tereta u realnom vremenu, čime se eliminiše mogućnost neovlaštenih aktivnosti.

“Najbolji primjer je činjenica da je Luka Ploče d.d. razvila sustav zahvaljujući kojem je u svakom trenutku poznato koje se vozilo nalazi u lučkom području, tko njime upravlja, koji je teret preuzet i kojim se rutama vozilo kretalo. Svako odstupanje od očekivanog obrasca, poput vozila koje se predugo zadržava na određenoj lokaciji ili neautoriziranog pristupa pojedinim zonama, može biti detektirano i provjereno u stvarnom vremenu”, opisuju iz Luke Ploče.

Takav sistem temelji se na digitaliziranom procesu najave i praćenja vozila i vozača pri ulasku u lučko područje. Špediteri najavljuju vozilo i vozača Lučkoj upravi Ploče izravno s narudžbenice, a podaci se automatski sinhroniziraju između svih relevantnih strana. “Time je omogućeno preciznije praćenje kretanja unutar luke te viša razina sigurnosti infrastrukture, zaposlenika i tereta”, navode oni.

Senzorska fuzija

Upravo u takvom okruženju – gdje svaki pokret unutar lučkog perimetra postaje podatak, a svaki podatak dio operativne slike u realnom vremenu – dolazi do ključne smjene generacija u tehnologiji videonadzora. Na ovoj tački mrežna kamera prestaje biti pasivni uređaj za snimanje i postaje aktivni senzor sistema.

U kontekstu razvoja pametnih luka, Dejan Markić, inženjer prodaje za Jugoistočnu Evropu u kompaniji Axis Communications, objašnjava da se moderna kamera danas posmatra kao sofisticirani edge senzor koji djeluje kao dio digitalnog nervnog sistema luke. “Integracijom videa visoke rezolucije u operativni tok rada luke, omogućavamo daljinsko praćenje identifikacionih brojeva kontejnera, podataka o željezničkim vagonima i integriteta tereta. Ovaj prelazak sa ručnih inspekcija na terenu na automatizovano, centralizovano prikupljanje podataka značajno povećava svakodnevnu efikasnost i skraćuje vrijeme zadržavanja brodova i kopnenog transporta”, pojašnjava Markić.

Kada je riječ o sigurnosti, strategija pametne luke se više ne oslanja na prosto bilježenje incidenta, već na proaktivnu zaštitu imovine od upada, što zahtijeva drugačiju tehnološku arhitekturu. “Korištenjem decentralizovane arhitekture zasnovane na samim uređajima (edge-based), osiguravamo da sigurnost kritičnih pomorskih dobara – od obala do skladišta – bude i skalabilna i otporna. Ovaj pristup omogućava lučkim upravama da zaštite vrijednu robu i osoblje, dok istovremeno prikupljaju bogate metapodatke koji se mogu koristiti za optimizaciju protoka saobraćaja i raspodjelu resursa kroz čitav objekat”, kazao je Markić.

AI klasifikacija

Uloga analitike dodatno pomjera granicu između puke detekcije kretanja i predikcije događaja. Markić ističe da današnja AI videoanalitika ima ključnu ulogu u zaštiti velikih lučkih perimetara i kontejnerskih terminala, jer se fokusira na klasifikaciju događaja, a ne samo na detekciju kretanja. Pokretanjem analitike direktno na samom uređaju (na rubu mreže), sistemi mogu razlikovati potencijalnog ljudskog uljeza od bezopasne životinje ili ograde koja se pomjera, drastično smanjujući broj lažnih alarma.

“U velikim okruženjima kao što su parking prostori ili ulazi za vozila, prepoznavanje registarskih tablica (LPR) pokretano vještačkom inteligencijom i praćenje kontejnera osiguravaju da se kroz objekat kreće samo autorizovana imovina, pojednostavljujući kontrolu pristupa bez ljudske intervencije”, ukazuje Markić.

Za prostrana i kritična područja gdje je vizuelna identifikacija otežana, industrija koristi multimodalni pristup – uparivanje vizuelnih kamera s mrežnim radarima i termalnim senzorima kako bi se u realnom vremenu pratile pozicija, brzina i smjer cilja. Kada sistem potvrdi prijetnju, aktivira se automatizovani lanac odvraćanja: “Kada AI klasifikuje sumnjiv događaj, sistem može automatski aktivirati PTZ kameru da zumira radi verifikacije i pokrenuti mrežne zvučnike koji emituju živu ili snimljenu audioporuku za odvraćanje, zaustavljajući povredu sigurnosti prije nego što se ona uopšte dogodi. Uparivanjem naših višesenzorskih kamera od nerđajućeg čelika s radarskim uređajem, operateri mogu koristiti AXIS Radar Data Visualizer kako bi vidjeli kretanja koja prati radar u vidu vizuelnih slojeva (overlays) direktno u 8K video-izvoru kamere. Ova kombinacija robusnog hardvera i inteligentnog spajanja podataka (data fusion) pruža rješenje spremno za budućnost koje osigurava neprekidne lučke operacije i potpunu situacionu svjesnost, bez obzira na ekološke izazove”, pojasnio je Markić.

Inženjering za najteže ekološke uslove

Lučka okruženja su opštepoznata kao surova za elektroniku, zbog čega tehnologija na prvoj liniji mora biti mehanički i hemijski otporna na uticaje mora i mraka. U uslovima morske soli, korozije i magle, standardna oprema brzo propada, pa rješenje leži u namenskim industrijskim kućištima. “Za upravljanje na velikim udaljenostima i u noćnim operacijama, raspoređujemo termalne kamere i naše najnovije 8K višesenzorske kamere pokretane vještačkom inteligencijom, kao što je AXIS Q3839-SPVE. Ovi panoramski uređaji pružaju besprijekoran pregled od 180° bez slijepih tačaka, koristeći zumiranje bez gubitka kvaliteta (lossless zoom) za praćenje objekata na velikim udaljenostima. Zatvoreni u kućišta od elektropoliranog nerđajućeg čelika morskog kvaliteta (marine-grade 316L), ovi uređaji su specifično razvijeni da izdrže ekstremne temperature i visokokorozivnu prirodu morskog vazduha, osiguravajući zaštitu kritičnih pomorskih dobara uz minimalno održavanje”, opisuje Markić.

Zaključna razmatranja

Pitanje s kojim smo otvorili ovu analizu – mogu li regionalne luke pratiti ritam globalne modernizacije – nema jednostavan odgovor. Primjeri iz prakse jasno pokazuju da regionalni operateri nisu pasivni promatrači globalnih trendova. Oni moderniziraju sisteme, ulažu u infrastrukturu i prilagođavaju se izazovima, svako u skladu sa svojim trenutnim mogućnostima i fazom razvoja.

Međutim, tempo globalnih promjena i tehnološkog napretka je neumoljiv, a prijetnje često pretiču dinamiku investicija.

Prijetnje koje industrija tek počinje standardizirati, poput neovlaštenih dronova, autonomnih plovila ili sofisticiranih ransomware napada na operativnu tehnologiju (OT) – ne čekaju na dovršetak kompleksnih regulatornih okvira niti na zatvaranje budžetskih rupa.

U tom raskoraku između brzine asimetrične prijetnje i brzine institucionalnog odgovora zapravo leži suština problema s kojim se danas suočavaju ne samo regionalne već i većina evropskih luka.

Tehnologija koja može premostiti taj jaz već postoji i na tržištu je sve dostupnija – od naprednih termalnih senzora i edge AI videoanalitike do krovnih integrisanih platformi koje spajaju videonadzor, kontrolu pristupa, radare i protivpožarnu zaštitu u jedinstvenu operativnu sliku u realnom vremenu. No, njena stvarna vrijednost se na kraju dana ne mjeri tehničkim specifikacijama u brošurama, već pouzdanošću i otpornošću u sekundi kada nastupi krizna situacija.

AV1 otvara novo poglavlje u razvoju mrežnog videa

1 Juna, 2026

U vrijeme kada AI analitika, cloud infrastruktura i video visoke rezolucije stvaraju sve veći pritisak na mrežne i storage resurse, AV1 se nameće kao jedna od ključnih tehnologija budućnosti mrežnog videa. U analizi donosimo pregled razvoja ovog kodeka i njegovog potencijalnog utjecaja na industriju, koristeći stručne uvide Stefana Lundberga, viši stručni inžinjer kompanije Axis Communications

Pripremio: Nermin Kabahija; E-mail: redakcija@asadria.com

Industrija videonadzora danas prolazi kroz jednu od najvećih tehnoloških transformacija još od prelaska s analognih na IP sisteme. Kamere više nisu samo uređaji za snimanje događaja, nego postaju izvori ogromnih količina podataka koje organizacije koriste za AI analitiku, poslovnu inteligenciju, automatizaciju procesa i donošenje operativnih odluka u realnom vremenu. Moderni sistemi videonadzora danas analiziraju ponašanje ljudi, prepoznaju registarske oznake, upravljaju saobraćajem, optimiziraju poslovne procese i služe kao ključni alat za sigurnosne istrage i upravljanje rizicima.

Pravi je trenutak

Istovremeno, povećanje rezolucije, sve veća upotreba cloud infrastrukture i širenje AI analitike stvaraju ozbiljan pritisak na mrežne resurse i sisteme za pohranu podataka. Korisnici danas žele više kamera, više detalja, duže zadržavanje snimaka i napredniju analitiku, ali bez proporcionalnog povećanja troškova infrastrukture. Upravo zbog toga pitanje kompresije snimaka više nije samo tehnički detalj, nego jedno od ključnih pitanja budućnosti mrežnog videa.

U centru te transformacije nalazi se AV1 – nova generacija videokodeka razvijena s ciljem da omogući visok kvalitet slike uz znatno manji bitrate i niže infrastrukturne zahtjeve. Za mnoge stručnjake upravo bi AV1 mogao predstavljati najveću promjenu u videoinfrastrukturi u posljednjih desetak godina.

“Razumjeti AV1 znači razumjeti gdje se industrija mrežnog videa trenutno nalazi i u kojem pravcu ide. Danas više nije dovoljno samo snimiti video. Organizacije žele zadržati visok kvalitet slike, koristiti AI analitiku i istovremeno kontrolisati troškove mreže i pohrane podataka. Moderni sistemi generišu ogromne količine videopodataka, a korisnici više ne žele praviti kompromise između kvaliteta slike i troškova infrastrukture. Upravo zato AV1 dolazi u pravom trenutku”, objašnjava Stefan Lundberg, viši stručni inžinjer u kompaniji Axis Communications.

Kodek razvijen za eru streaminga i AI analitike

Iza AV1 kodeka stoji Alijansa za otvorene medije (AoM), organizacija koju su 2015. godine osnovale vodeće tehnološke kompanije poput Googlea, Amazona, Cisca, Intela, Microsofta, Mozille, Nvidije i Netflixa. Njihov cilj bio je stvoriti video standard prilagođen modernom internetu, cloud platformama i eri streaminga.

Tri godine kasnije objavljena je AV1 specifikacija, zamišljena kao otvoren i besplatan standard bez licencnih ograničenja koja su godinama usporavala razvoj video industrije. Za razliku od prethodnih generacija kodeka, AV1 je od početka razvijan za cloud infrastrukturu, streaming i AI aplikacije, što ga čini posebno zanimljivim za moderni videonadzor.

Axis Communications bio je prvi proizvođač mrežnih kamera koji je u industriju videonadzora uveo podršku za AV1 kroz ARTPEC-9 platformu predstavljenu 2024. godine. Prema Lundbergu, važnost AV1 ne leži samo u boljoj kompresiji, nego u činjenici da omogućava dugoročno održiv razvoj mrežnog videa.

“AV1 nije samo još jedan kodek. On je razvijen za moderne mreže, cloud infrastrukturu i AI analitiku. To je veoma važna razlika u odnosu na prethodne standarde koji su nastajali u potpuno drugačijem tehnološkom kontekstu”, ističe Lundberg i objašnjava da danas, zapravo, govorimo o sistemima koji moraju istovremeno podržati obradu podataka u samim uređajima, cloud analitiku, udaljeni pristup i video visoke rezolucije. AV1 je razvijen upravo za takvo okruženje.

H.264 i H.265 više nisu dovoljni

Iako se većina današnjih sistema videonadzora i dalje oslanja na H.264 i H.265 kodeke, oba standarda počinju pokazivati ozbiljna ograničenja u eri AI videa i cloud infrastrukture. H.264, poznat i kao AVC, prisutan je više od dvije decenije i i dalje je najrasprostranjeniji kodek u industriji. Njegova najveća prednost je široka kompatibilnost, ali problem nastaje kada sistemi moraju obrađivati video visoke rezolucije i složene scene s mnogo pokreta. U takvim uslovima H.264 zahtijeva velike bitrateove kako bi očuvao kvalitet slike, što direktno povećava troškove mreže i pohrane podataka.

H.265 ili HEVC donio je znatno veću kompresiju, ali je industriju usporio komplikovan sistem licenci. Upravo su ta ograničenja spriječila njegovu univerzalnu podršku unutar browsera i cloud platformi.

“Godinama je industrija bila zarobljena između H.264 i H.265. H.264 je jednostavan za implementaciju, ali više ne odgovara modernim potrebama za visokim rezolucijama. H.265 nudi veću efikasnost, ali komplikovane licence usporile su njegovu širu primjenu. AV1 prvi put omogućava da dobijemo kvalitet i efikasnost bez tih ograničenja”, smatra Lundberg.

Veliki pomak u kvalitetu slike i bitrateu

Jedna od najvećih prednosti AV1 kodeka jeste sposobnost da zadrži visok nivo detalja čak i pri veoma niskim bitrateovima. To je posebno važno u sigurnosnoj industriji, gdje kvalitet slike često odlučuje može li snimak biti koristan za istragu. Axis navodi da prelazak sa H.264 na AV1 na postojećim sistemima može smanjiti bitrate za približno 40 posto, uz očuvanje kvaliteta slike. Kao primjer navode maloprodajni lanac sa 2.000 kamera raspoređenih na 150 lokacija. Ako sve kamere snimaju u 1080p rezoluciji ili višoj, sistem zasnovan na H.264 kodeku svakodnevno proizvodi ogromne količine podataka. “Prelaskom na AV1 potrebe za pohranom mogu se smanjiti za oko 40 posto. To klijentima omogućava duže zadržavanje snimaka, kvalitetniju arhivu za forenzičke potrebe i naprednije analize bez ogromnih ulaganja u dodatne storage kapacitete”, ističe on.

Kod H.264 kodeka agresivna kompresija često dovodi do zamućenja detalja poput registarskih tablica, teksta ili lica, naročito u scenama s mnogo pokreta ili pri lošijim svjetlosnim uslovima. AV1 uspijeva zadržati znatno više detalja i pri ograničenoj mrežnoj propusnosti. “Kada H.264 spustite na niže bitrateove, slika vrlo brzo počinje gubiti kvalitet. Nestaju sitni detalji, tekst postaje nečitljiv, a registarske tablice i lica mogu postati problematični za identifikaciju. AV1 mnogo uspješnije čuva te informacije čak i kada je dostupna mrežna propusnost ograničena. Upravo zato video ostaje upotrebljiv za analitiku i forenzičke potrebe”, kaže Lundberg.

Važna tehnologija za budućnost AI analitike

Razvoj AI analitike dodatno povećava važnost kvalitetne kompresije videosnimaka, jer savremeni algoritmi direktno zavise od preciznosti i jasnoće ulaznog videa. Svaki izgubljeni detalj može negativno utjecati na tačnost analize, zbog čega AV1 postaje posebno zanimljiv za cloud AI sisteme i napredne analitičke platforme koje zahtijevaju visok kvalitet slike uz što manju potrošnju mrežnih resursa. “AI analitika može biti kvalitetna samo onoliko koliko je kvalitetan video koji dobija. Ako kompresija ukloni detalje ili zamagli objekte, algoritmi jednostavno nemaju dovoljno kvalitetne podatke za analizu”, napominje Lundberg.

AV1 omogućava da više detalja stigne do cloud analitike bez enormnog povećanja opterećenja mreže, što je izuzetno važno i za buduće AI sisteme. Posebno je zanimljivo to što AV1 nije razvijan samo za klasični videonadzor, nego i za cloud streaming, WebRTC i moderne hibridne arhitekture. To znači da se prirodno uklapa u buduće modele videonadzora zasnovane na kombinaciji edge i cloud obrade.

Cloud infrastruktura i video visoke rezolucije

Rast cloud infrastrukture dodatno povećava važnost efikasne kompresije. Sve više korisnika danas želi centraliziranu obradu videa, udaljeni pristup i cloud AI modele, ali bez enormnog povećanja bandwidtha. Upravo tu AV1 donosi jednu od najvećih strateških prednosti. “Edge analitika ostat će veoma važna za detekciju uživo i lokalnu obradu podataka, ali sve više analitike seli se prema cloudu gdje su dostupni snažniji AI modeli i veća procesorska snaga”, navodi Lundberg i pojašnjava kako AV1 omogućava da se detaljan video prenosi prema cloud platformama bez preopterećenja infrastrukture, što je ključni preduslov za skaliranje cloud analitike u budućnosti. Istovremeno, industrija se priprema i za širu primjenu 8K rezolucije. Iako takvi sistemi još nisu standard, proizvođači već sada razvijaju infrastrukturu koja će moći podržati buduće zahtjeve za ekstremno detaljnim videom.

“Danas 8K još nije široko zastupljen u sigurnosnoj industriji, ali taj trenutak dolazi. Bez efikasne kompresije takvi sistemi bi bili veoma skupi i zahtjevni za implementaciju. AV1 će omogućiti da čak i veoma visoke rezolucije postanu realna opcija za cloud i enterprise okruženja”, kaže Lundberg.

Budućnost mrežnog videa

Za razliku od prethodnih generacija kodeka, AV1 je potpuno otvoren i royalty-free standard, što omogućava veću interoperabilnost između platformi i jednostavniji razvoj novih aplikacija. Upravo ta otvorenost jedan je od razloga zašto ga danas podržavaju svi veći browseri, operativni sistemi i mobilne platforme.

Industrijski analitičari smatraju da će potpuna tranzicija trajati godinama i da će H.264 i H.265 još dugo ostati prisutni u videonadzoru. Ipak, sve više proizvođača i cloud platformi već sada razvija infrastrukturu zasnovanu upravo na AV1 kodeku.

“Tranzicija cijele industrije neće se dogoditi preko noći. Podrška za starije kodeke i dalje će biti važna još godinama. Ali AV1 je već sada na veoma brzom putu da postane novi standard mrežnog videa. Kako kompanije budu povećavale upotrebu AI analitike i cloud infrastrukture, potreba za efikasnijom kompresijom videa postajat će sve izraženija”, zaključuje Lundberg.

Za sigurnosnu industriju AV1 tako nije samo nova tehnologija kompresije nego temelj buduće videoinfrastrukture koja mora podržati AI analitiku, cloud obradu i ogromne količine videopodataka bez eksponencijalnog rasta troškova mreže i pohrane.

Pametne brave u stambenom sektoru

7 Maja, 2026

Pametne su brave u stambenom sektoru prešle dug put od praktičnog ali ne i nužnog dodatka do operativnog alata od kojeg korisnici danas s pravom mnogo očekuju. Kako se tržišno usvajanje ubrzava, fokus je već izašao izvan okvira praktičnosti primjene i ide ka naprednoj kontroli, pouzdanosti i performansama na sistemskom nivou

Piše: Mirza Bahić; E-mail: mirza.bahic@asadria.com

Pametne brave u stambenom sektoru danas ne otvaraju eksperimentalna ili hi-tech vrata za pokazivanje susjedima. Nakon faze postepenog usvajanja vođenog trendovima i tržišnom skepsom, pametne brave su došle do stadija strukturne ekspanzije na bazi kvaliteta svojih funkcija i dokazane skalabilnosti. Cifre su dovoljno ilustrativne i govore da to tržište bilježi snažan rast, s prihodima koji su u 2024. godini dosegnuli približno 2,9 milijardi dolara te premašili tri milijarde u 2025. godini. Još važniji je podatak da stambene primjene čine nemali udio u implementacijama, zahvaljujući integraciji pametnih brava u ekosisteme pametnih domova i novogradnju. Sve upućuje na zaključak da je ova tehnologija izašla iz okvira primjene u niši i postala dominantan segment tehničke zaštite u stambenom okruženju.

Gadget koji to nije

Ovaj globalni zamah posebno je vidljiv u EMEA regiji. Prema Statisti, očekuje se da će EMEA regija zabilježiti dodatnih 33,3 miliona jedinica pametnih brava između 2026. i 2029. godine – što je trend koji Yale, dio ASSA ABLOY Grupe, tumači kao odmak od percepcije pametnih brava kao opcionalnih “gadgeta” i postepeno prihvatanje istih kao standardne komponente stambene infrastrukture.

Ovaj rast daje sliku čiji ram seže dalje od puke evidencije rasta potražnje. On signalizira promjenu filozofije kontrole pristupa u stambenom sektoru. Pametne brave se sve više ugrađuju u ekosisteme pametnih domova jer zamjenjuju fizičke ključeve digitalnom autentifikacijom i omogućavaju daljinsko upravljanje. Sve se odvija uz podršku za pristup koji je individualiziran u odnosu na konkretnog korisnika i odvija se uz mogućnost praćenja u realnom vremenu. U praktičnom smislu, novo razumijevanje pristupa više se ne vezuje za brave kao fizički uređaj, nego za korisnikov identitet, dozvole i povezivost.

Iako globalna, ova transformacija nije istovjetna u svim krajevima svijeta. U Evropi, sektorska ekspanzija oblikovana je potrebama za naknadnom ugradnjom, s oko 18 miliona instalacija u 2024. godini, od kojih 60% otpada na stambene objekte. Sve stariji stambeni fond, novi zahtjevi u pogledu energijske efikasnosti i fragmentirana infrastruktura diktiraju tempo i složenost implementacije pametnih brava.

S druge strane, Bliski Istok i Afrika imaju više od tri miliona instalacija i karakteriziraju ih izgradnja objekata “od nule”, luksuzni stambeni prostori i infrastrukturni projekti iza kojih stoji država, pri čemu se pametne brave često integriraju već od najranije faze.

Ovaj proces pratilo je redefiniranje uloge pametne brave u ništa manje pametnom domu kao osnovnoj ćeliji novog stambenog sektora. Pametna brava više nije samostalni uređaj, nego dio šireg pristupnog sistema u stambenom prostoru koji se prepliće s tehnologijama za upravljanje objektima i korisničkim iskustvom i operativnom efikasnošću.

Dio operativne infrastrukture objekta

Prelazak na pametne brave više nije uvjetovan samo praktičnim prednostima. Sada se on odvija uz percepciju da ova tehnologija u stambenom sektoru predstavlja operativnu nužnost, iako je nivo svijesti različit. U porodičnim kućama, pametne brave se i dalje povezuju s praktičnošću primjene, posebno kroz eliminaciju potrebe za fizičkim ključevima i pojednostavljenje pristupa za više korisnika. “Porodične kuće trenutno su najveći i komercijalno najznačajniji segment za usvajanje pametnih brava”, kaže Juan Ashida, potpredsjednik i voditelj stambenog sektora za EMEIA regiju u kompaniji ASSA ABLOY. “Iako je praktičnost primarni pokretač usvajanja, sigurnosne prednosti sve više jačaju dugoročnu upotrebu i povjerenje.”

Ova promjena percepcije pametnih brava izraženija je u objektima kolektivnog stanovanja i upravljanim stambenim okruženjima, gdje pametne brave lako prelaze granicu promotora praktičnosti i postaju dio infrastrukture. “Pametne brave su se jasno transformirale u operativnu infrastrukturu u stambenim okruženjima, kao što su projekti izgradnje objekata za iznajmljivanje, prostora za zajednički život, studentskog smještaja i apartmana s poslugom”, objašnjava Agnieszka Filipowicz, menadžerica poslovnog razvoja za Centralnu i Istočnu Evropu u kompaniji Salto Systems.

Ovdje se fokus sa samostalnih brava pomjera u pravcu efikasnosti na nivou sistema. Daljinsko uvođenje stanara u prostor, ulazak i izlazak bez ključa te integracija sa sistemima upravljanja objektima smanjuju administrativno opterećenje. Istovremeno, vođenje evidencije o historiji pristupa prostorijama podiže nivo odgovornosti korisnika objekata u zajedničkim stambenim okruženjima.

Ista logika primjenjuje se i na pristup koji je potreban izvođačima radova i servisnom osoblju u stambenim objektima. Ovo je poseban operativni izazov u zgradama kojima se upravlja, gdje se prava pristupa moraju privremeno dodijeliti, pratiti i poništavati bez fizičke razmjene ključeva. Tehnologije kao što su Salto Virtual Network (SVN) i BLUEnet omogućavaju upraviteljima da daljinski ažuriraju prava pristupa na velikom broju lokacija i tako smanje ovisnost o mehaničkim sistemima.

Sličan pristup koristi se i u naprednim projektima na Bliskom istoku. “Pametna brava više nije stavka u brošuri. Ona je dio operativne infrastrukture objekta”, kaže Karam Hamadeh, generalni direktor kompanije Technical Product Solutions (TPS), ovlaštenog predstavnika Allegiona u GCC regiji.

Jedan od primjera su operateri koji iznajmljuju stambene prostore na kraći rok. Kod njih je pristup zasnovan na digitalnim akreditivima postao standard, ne samo zbog praktične primjene, već i zbog generiranja evidencije koja igra važnu ulogu u rekonstrukciji sigurnosnih incidenata i pravnim sporovima. U ovom kontekstu, pristup postaje kontinuirani proces koji uključuje izdavanje akreditiva, evidenciju aktivnosti i eliminaciju naporne logistike povezane s fizičkim ključevima.

Na individualnom nivou, ova promjena mijenja i načine upravljanja rizikom. Martin Pansy, suosnivač i direktor kompanije Nuki Home Solutions, objašnjava da “gubljenje mehaničkog ključa zahtijeva skupu i vremenski zahtjevnu zamjenu cijelog cilindra, ali da nestanak pametnog telefona omogućava korisniku da jednostavno i odmah poništi digitalno pravo pristupa.”

Povrat uloženog mjeren efikasnošću, ne cijenom

Kako uloga pametnih brava evoluira, paralelno se mijenja i ekonomska logika za njihovu nabavku. Povrat ulaganja više se ne definira početnim troškovima nabavke, već kroz dugoročnu efikasnost u upravljanju pristupom stambenim prostorima. “Pametne brave se sve više posmatraju kao izvori podrške za dugoročnu operativnu efikasnost jer smanjuju tekuće troškove održavanja, poboljšavaju zadovoljstvo stanara i pojednostavljuju procese upravljanja objektima”, ističe Ashida.

U novogradnji, ekonomski argument je jasan. Integracija u fazi projektovanja smanjuje složenost instalacije i omogućava standardizaciju kroz sve jedinice. Ashida ističe i kućne kancelarije kao specifičan slučaj primjene pametnih brava u porodičnim kućama. Radi se o domaćinstvima u kojima više osoba treba pouzdan i fleksibilan pristup u različitim vremenskim intervalima, što digitalno upravljanje akreditivima čini praktičnom, a ne samo teorijskom prednošću.

Osim direktnih ušteda, integracija pametnih brava može ojačati percepciju vrijednosti nekretnine i njenu tržišnu diferencijaciju. Do konkretne dobiti se dolazi kroz više prodajne cijene ili prihode od najma u konkurentnim stambenim tržištima. “U projektima novogradnje ekonomska logika je jednostavna”, kaže Hamadeh. Za stambene objekte kojima se upravlja, finansijske prednosti se akumuliraju kroz smanjenje troškova upravljanja ključevima, brže useljavanje stanara i manju potrebu za zamjenom cilindara. U slučaju renoviranja, računica postaje složenija. Postojeća vrata i izazovi integracije povećavaju i troškove i vrijeme implementacije.

“Renoviranje je nešto drugačija računica jer složenost integracije raste”, napominje Hamadeh. Ipak, dugoročna vrijednost ostaje i u takvim objektima. U prostorima za privatno i kratkoročno iznajmljivanje, uštede se mogu brzo ostvariti kroz smanjenu potrebu za intervencijama bravara, dok daljinski pristup i automatizacija poboljšavaju upotrebljivost i kontrolu.

Obim stvarne primjene na terenu dodatno potvrđuje ovu logiku. U kompaniji Nuki Home Solutions navode da je u upotrebi više od 600.000 pametnih brava, uz preko dvije milijarde operacija zaključavanja godišnje. Ove brojke ne odražavaju samo ubrzanu primjenu tehnologije pametnih brava nego i kontinuirano i svakodnevno oslanjanje na njene prednosti.

Ekspresan povrat ulaganja

“Povrat ulaganja često se ostvaruje gotovo odmah”, kaže Pansy. Dio te vrijednosti leži u svakodnevnom upravljanju rizikom. Gubljenje mehaničkog ključa obično zahtijeva zamjenu cijelog cilindra, dok se digitalni akreditivi mogu trenutno opozvati i ponovo izdati. Francisco Javier Boter Vidal, menadžer za proizvodni marketing sigurnosnih rješenja za Evropu u kompaniji ZKTeco, navodi da “pametne brave postaju ekonomski opravdane kako u stanovima tako i u kućama, posebno tamo gdje unaprijeđena sigurnost i praktičnost mogu smanjiti premije osiguranja i operativne troškove.”

Segment novogradnje prolazi kroz dubinske promjene i u načinu isporuke sistema pametne kontrole pristupa. Kao primjer može poslužiti rješenje Nuki Smart Module kompanije Nuki, u kojem se digitalni pristup integrira gotovo neprimjetno u sama vrata, bez vidljivih komponenti i potrebe za zamjenom baterija, jer se modul stalno napaja.

Mobilna podrška ostaje željeni standard

Pametni telefon je od opcionalnog dodatka postao primarni alat za pristup u mnogim stambenim okruženjima. “Mobilni pristup sve više postaje standard koji se očekuje u srednjem i višem segmentu stambenog tržišta”, objašnjava Ashida. Ipak, usvajanje tehnologija ove namjene i dalje se odvija neujednačeno. “Zabrinutost u vezi s trajanjem baterije, gubitkom uređaja i nepovjerenjem u tehnologiju su realne stavke i ne treba ih zanemariti”, kaže Hamadeh.

Otpor je još snažniji među starijim korisnicima, u domaćinstvima i u okruženjima sa slabije razvijenom digitalnom infrastrukturom. Na infrastrukturnom nivou postoji dodatna prepreka. “Zastarjeli interfoni i sistemi kontrole pristupa u starijim zgradama predstavljaju integracijske prepreke koje usporavaju usvajanje. Tehnologija je spremna, no to ne važi uvijek i za bazu instalacije”, navodi Hamadeh.

Tehničke prepreke dodatno produbljuju ovaj jaz. Pouzdanost konekcije ostaje praktičan izazov, dok interoperabilnost između platformi ograničava besprijekornu integraciju u okruženjima s više uređaja.

Hibridni modeli se nameću kao praktično rješenje. “Mnogi korisnici preferiraju hibridni model umjesto oslanjanja isključivo na mobilni pristup”, kaže Ashida. Hibridni model u praksi obično kombinira pristup putem telefona, fizičkih ključeva i tipkovnice kao tri tipa akreditiva za različite profile korisnika i situacija unutar istog domaćinstva.

Agnieszka Filipowicz iz kompanije Salto posebno ističe integraciju s Apple Walletom kao jedan od mehanizama koji može smanjiti otpor prema tehnologiji pametnih brava kod nekih profila korisnika. On kombinira BLE i NFC tehnologije u poznatom i pouzdanom okruženju, čime se olakšava prelazak s fizičkih ključeva na pametne brave.

Ključ će postati nostalgičan relikt

Rješenja kompanije Salto proširuju mobilni pristup i na nosive uređaje, što omogućava korištenje pametnih satova i sličnih uređaja u kombinaciji s telefonima. Ovo je važan detalj koji dodatno proširuje spektar akreditiva i sprečava oslanjanje isključivo na telefon kao temeljni uređaj. Tu je i biometrijska autentifikacija koja uključuje otisak prsta i prepoznavanje lica. Ona posebno dobija na značaju u višem i tehnološki naprednijem segmentu tržišta pametnih brava. Kompanija ZKTeco, naprimjer, ovdje se fokusira na razvoj rješenja za prepoznavanje vena dlana i srodne tehnologije.

Ipak, Boter Vidal napominje da su u Evropi prepreke često manje tehnološke, a više regulatorne prirode. ZKTeco i slični proizvođači već su spremni za široku primjenu naprednih biometrijskih rješenja, no ono što nedostaje jeste adekvatna i usklađena regulativa koja bi to šire podržala u praksi

“Napredak u biometriji i vještačkoj inteligenciji će pokretati inovacije i učiniti pametne brave još sigurnijim i jednostavnijim za korištenje”, navodi on. To bi u budućnosti moglo značiti i da se fokus tehnološke pažnje pomjera ka smanjenju interakcije s bravom. Tehnologije kao što je Ultra-Wideband (UWB) omogućavaju autentifikaciju na blizinu, pri čemu sistem prepoznaje dolazak korisnika i automatski otključava vrata.

“Fizički ključ će postati nostalgičan relikt”, kaže Pansy i dodaje da je budućnost u tome da se pristup autentificira neprimjetno i u pozadini.

Zašto korisnici oklijevaju?

Uprkos brzom usvajanju, ograničenja u široj primjeni pametnih brava su realnost na terenu. “Ovisnost o napajanju ostaje najznačajnija operativna ranjivost”, ističe Hamadeh. Ovo je posebno izraženo u ekstremnim klimatskim uslovima. U GCC regiji, gdje ljetne temperature redovno dostižu jako visoke vrijednosti, otkazivanje baterije prelazi iz potencijalne neugodnosti u stvarni operativni rizik. To rezervna rješenja i pažljiv odabir hardvera čini ključnim korakom u svakoj implementaciji.

Otkazivanje baterije, ambijentalni uslovi i sistemske greške mogu poremetiti pristup uz pomoć pametnih brava ako ga ne prate i odgovarajući sigurnosni mehanizmi. Kao odgovor, savremeni sistemi nude određene mjere ublažavanja rizika. Kod pametnih brava, one uključuju upozorenja o niskom nivou baterije i ugrađene fail-safe mehanizme. Za dodatnu podršku smanjenju operativnih rizika, ove tehnologije su postale standard u naprednijim platformama.

I kibernetička sigurnost je trajni izvor zabrinutosti korisnika i proizvođača. Kao povezani uređaji, pametne brave su izložene rizicima povezanim s cloud servisima i mrežnim ranjivostima. Tu su i dileme korisnika u vezi sa zaštitom privatnosti, koja i dalje utiče na tempo primjene ove tehnologije u stambenom sektoru.

“Oklijevanje korisnika je potpuno razumljivo”, napominje Pansy. Priča o kibernetičkoj sigurnosti je dovoljno zanimljiva tema da se često obrađuje i na velikim industrijskim sajmovima. To pokazuje da ova pitanja nisu ograničena samo na potrošače, nego i na proizvođače koji pokušavaju ponuditi odgovore na različite načine.

Neka rješenja odgovaraju na ove izazove kroz dizajn. Sistemi instalirani s unutrašnje strane vrata smanjuju fizičku izloženost, dok druge pametne brave dobijaju podršku za rad bez obavezne povezanosti na cloud. Tako se ograničava dijeljenje podataka i jača kontrola u rukama korisnika. Na ovaj pristup oslanja se i kompanija Nuki. Kod njih korisnički račun nije obavezan, podaci se automatski ne pohranjuju na serverima, a brava može raditi i preko Bluetooth veze, bez potrebe za cloud ili Wi-Fi povezivanjem. Enkripcija se zasniva na challenge-response mehanizmu, koji je usporediv sa standardima online bankarstva, a svaki uređaj prolazi nezavisna testiranja u laboratorijama. Istovremeno, instalacija s unutrašnje strane vrata znači da je brava nevidljiva i nedostupna izvana, bez uticaja na postojeći nivo sigurnosti.

Prihvatanje tehnologije u mješovitim stambenim objektima zahtijeva i aktivno upravljanje izvan domene same tehnologije. “Sama tehnologija ne pokreće usvajanje jer i orijentacija, edukacija i podrška imaju ključnu ulogu”, kaže Hamadeh. To je posebno važno u objektima u kojima borave profili korisnika s različitim nivoima digitalne pismenosti. Problem imaju i mreže pametnih brava koji rade unutar fragmentiranih ekosistema koji ograničavaju besprijekornu kompatibilnost između platformi i sistema unutar objekta.

Agnieszka Filipowicz ukazuje i na upravljanje životnim ciklusom akreditiva kao na često zanemaren tehnički izazov u široj primjeni pametnih brava u stambenom sektoru. Cilj je osigurati ne samo da se prava pristupa daju, ažuriraju i opozivaju na siguran način nego da se to i odvija u dovoljno velikom obimu i kroz različite uređaje i profile korisnika, a bez paralelnog stvaranja sigurnosnih praznina.

Na kraju, sigurnosni napredak u svijetu pametnih brava za sada se očekuje u tri konkretne oblasti. To su unaprijeđeni protokoli enkripcije, sigurni elementi ugrađeni u hardver i robusniji okviri upravljanja identitetom.

Integracija je krajnji cilj

Ako postoji jedan pravac razvoja pametnih brava koji ima potencijal da objedini sve, to je zasigurno integracija. “Pametne brave će sve više funkcionirati kao čvorovi unutar šireg sloja inteligencije zgrade”, objašnjava Hamadeh. Ova vizija se proteže i na adaptivne politike pristupa. To znači da će sistemi reagirati na ponašanje korisnika i kontekst rizika, umjesto da rade prema fiksnim pravilima. Za još bolje rezultate, njih će se povezivati i sa sistemima za upravljanje posjetama, kao i BMS platformama. “Platforme će nastaviti da se razvijaju i nude dublju integraciju sa sistemima za upravljanje objektima, pametnim domovima i BMS sistemima putem API-ja”, dodaje Agnieszka Filipowicz.

Na Bliskom Istoku, ovaj trend već izlazi izvan okvira pojedinačnih zgrada. Veliki projekti mješovite namjene i koncepti pametnih gradova implementiraju se “od nule” na samom terenu. Tako se kreira prilika za implementaciju inteligentnog pristupa na nivou gradske infrastrukture. Taj nivo integracije se već neko vrijeme razmatra i planira u ovoj regiji.

Pametne brave postaju dio međusobno povezanih sistema koji se protežu kroz stambena okruženja. One mogu poslužiti kao okidači za koordinirane reakcije povezane sa sistemima rasvjete, klimatizacije i sigurnosti, čime se dolazi do stambenih prostora koji brže reagiraju na promjene situacije na terenu.

Ipak, integracija je često nepotpuna. Fragmentacija tehnologija i neujednačeni standardi i dalje ograničavaju razvoj potpuno objedinjenih stambenih okruženja.

Prema Hamadehu, svi ovi trendovi jasno opisuju krajnji cilj, a to je konvergencija mobilnog, biometrijskog i kartičnog pristupa u jedinstvenu interoperabilnu platformu. Vodeći proizvođači danas već rade na tom nivou, dok je šira primjena u stambenom sektoru neizbježni sljedeći korak.

Dokaz kroz upotrebu

Razvoj pametnih brava ima jasan zadani pravac, ali njihov uspjeh neće zavisiti isključivo od tehnologije. Kao i kod drugih integriranih sistema u zgradama, inteligencija u upravljanju pristupom mora se dokazati kroz mjerljive rezultate. To se prvenstveno odnosi na pouzdanost, upotrebljivost, sigurnost i integraciju.

Podaci o ponašanju korisnika podržavaju ovaj smjer djelovanja i šalju ohrabrujuće poruke kada su u pitanju pametne brave u stambenom sektoru. Nakon što korisnici iskuse pametni pristup u praksi, rijetko se vraćaju fizičkim ključevima. Razlika u percipiranom nivou praktičnosti između dvije tehnologije ostaje nepremostiva, ali je ključno pitanje koliko brzo će se ta granica preći u slučaju pametnih brava.

Još jedan faktor koji dobija na značaju jest edukacija i podizanje nivoa svijesti korisnika, što je često zanemarena komponenta naredne faze primjene tehnologije pametnih brava. Umjesto fokusa na dostupnost samih uređaja, brzinu tranzicije prema ovoj tehnologiji u stambenom sektoru odredit će razumijevanje prednosti i praktične primjene pametnih brava.

U konačnici, pametne brave neće zamijeniti tradicionalne sisteme samo kroz nove funkcije koje nude. One će to učiniti tako što će pokazati da mogu efikasnije upravljati pristupom u sve složenijim stambenim okruženjima, uz održavanje delikatnog balansa između praktičnosti i kontrole, te inovativnosti i povjerenja.

Sigurnost gradskog saobraćaja

7 Maja, 2026

Iako su napredni sistemi nadzora i rješenja već standard u modernom javnom prijevozu, njihova stvarna vrijednost ogleda se tek u svakodnevnoj primjeni, gdje operativna realnost često testira granice tehnologije i organizacije sistema

Piše: Dženana Bulbul; E-mail: redakcija@asadria.com

Dvanaestog februara 2026. godine, oko podneva, tramvaj tipa ČKD K2 iskočio je iz šina u centru Sarajeva. Jedna je osoba smrtno stradala. Istraga koja je uslijedila otvorila je pitanje koje je dodatno usmjerilo pažnju javnosti na stanje sigurnosnih sistema u javnom prijevozu: videonadzor u tramvaju nije bio funkcionalan od novembra prethodne godine. Sistem je bio instaliran, sredstva za ugradnju i održavanje su utrošena, tako da je snimak mogao i morao poslužiti kao ključni dokaz u istrazi, ali ga jednostavno nije bilo.

Ponavljajući obrazac u regiji

Slična pitanja otvaraju se i u drugim gradovima regije. U Zagrebu vozači gradskog prijevoza godinama prijavljuju napade putnika, dok sindikati upozoravaju na to da sve veći broj incidenata ostaje bez adekvatnog epiloga. U Beogradu je situacija dobila i brojčani okvir – Sindikat Gradskog saobraćajnog preduzeća (GSP) u martu 2026. objavio je da je u proteklih godinu dana zabilježen 71 napad na vozače, od kojih značajan dio nije razriješen. U Ljubljani je u novembru 2025. nožem teško povrijeđen vozač autobusa Javnog preduzeća Ljubljanski potniški promet (LPP), u napadu koji je, prema tadašnjim navodima, bio prvi takve vrste u posljednjih trideset godina.

Ovi slučajevi ne ukazuju samo na pojedinačne propuste već na obrazac koji se ponavlja u različitim gradovima i sistemima javnog prijevoza. Iako su tehnička rješenja već dostupna i u velikoj mjeri standardizirana, njihova primjena u praksi ostaje neujednačena, posebno u segmentima gdje je potrebna najbrža reakcija.

Moderne kamere sa AI analitikom, sistemi za detekciju incidenata u realnom vremenu i senzori koji prate ponašanje putnika i stanje vozača već postoje kao standard na tržištu, ali njihova implementacija i dalje ne prati tempo razvoja tehnologije, naročito u situacijama gdje bi njihova uloga bila ključna.

Pukotine u sistemu

Sarajevska nesreća, kao i slični incidenti u regiji, ukazuju na to da sigurnosna tehnologija u velikom broju sistema postoji, ali njena operativna funkcionalnost nije uvijek garantovana u trenutku kada je najpotrebnija. Formalno uvedeni sistemi nadzora i zaštite često ostaju na nivou instalirane infrastrukture, dok njihova stvarna efikasnost zavisi od održavanja, kontrole i kontinuirane tehničke provjere. U praksi to znači da sistem može biti tehnički prisutan, ali ne i pouzdano operativan u svakodnevnim uslovima. Dodatni je izazov ograničena brzina reakcije i razmjena informacija između vozila i operativnih centara, posebno u sistemima koji se u većoj mjeri oslanjaju na naknadnu analizu umjesto na detekciju u realnom vremenu. U takvom okviru, sigurnosni sistemi ne funkcionišu kao jedinstven mehanizam, već kao skup parcijalno povezanih rješenja čija operativna snaga zavisi od tehničke i organizacijske zrelosti pojedinačnih operatera.

Istovremeno, hronična budžetska ograničenja kod javnih prijevoznika najčešće pogađaju segmente koji nisu neposredno vidljivi korisnicima – održavanje, servisne cikluse i kontinuitet rada sigurnosne opreme. U takvim okolnostima, tehnička rješenja postoje, ali njihova primjena u operativnom okruženju nije uvijek ujednačena, što otvara prostor razmaku između projektovanog i stvarno funkcionalnog sistema.

Teorija i praksa

Svakodnevno, sigurnosni izazovi se najčešće manifestuju kroz incidente u vozilima – od konflikata među putnicima do napada na vozače. Iako nisu novi, njihova učestalost i kontekst ukazuju na određene promjene. U praksi se incidenti dešavaju tokom vožnje, evidentiraju i prijavljuju nadležnim službama, ali ne dovode uvijek do potpunog epiloga u okviru institucija. To se direktno reflektuje na percepciju sigurnosti u javnom prijevozu.

Uprkos postojanju tehničke infrastrukture u velikom broju sistema, ključni izazov ostaje njena operativna dostupnost u realnom vremenu. U pojedinim slučajevima nadzor se i dalje oslanja na naknadni uvid, što ograničava mogućnost trenutne reakcije. Operateri u svojim evidencijama navode da se većina prijavljenih slučajeva odnosi na incidente manjeg intenziteta, koji ne ugrožavaju direktno sigurnost putnika.

“Najčešći sigurnosni izazovi u okviru LPP-a povezani su s manjim oblicima vandalizma, kao što je oštećenje opreme, te povremenim konfliktima među putnicima, dok su ozbiljniji incidenti izuzetno rijetki. U posljednjih pet godina bilježimo samo jedan veći incident. Većina ovih događaja nije direktan sigurnosni rizik, ali može utjecati na kvalitet usluge i osjećaj sigurnosti putnika, zbog čega ih sistematski pratimo i rješavamo”, kazao je Matej Cerar, voditelj Sektora za saobraćaj u Javnom preduzeću Ljubljanski potniški promet (LPP).

Sličan obrazac potvrđuju i iz gradskog operatera Zagrebački električni tramvaj (ZET), gdje se kao najčešći sigurnosni izazovi izdvajaju verbalni napadi na vozačko i kontrolorsko osoblje, koji se bilježe gotovo svakodnevno.

“Najviše poteškoća pri pružanju usluge predstavljaju verbalni napadi na vozačko i kontrolorsko osoblje, što bilježimo gotovo na svakodnevnoj bazi. Fizički napadi su rjeđi, ali imamo intenzivnu suradnju s policijom, koja promptno reagira u takvim situacijama. Svakako, s obzirom na to da nam je svakodnevno u prometu gotovo 500 vozila (tramvaji i autobusi), zbog kolizije s ostalim prometom, učestalo dolazi do okrznuća s drugim vozilima, dok su nesreće s ozbiljnijim posljedicama rjeđe”, kazao je Domagoj Zeba, voditelj Službe za odnose s javnošću ZET-a.

Stanje na terenu

Iz kompanije Centrotrans Sarajevo navode da je operativna situacija u bh. prijestonici stabilna, uz dominantne izazove u segmentu manjih oštećenja i saobraćajnih incidenata koji se rješavaju kroz standardizovane procedure i saradnju s nadležnim organima.

“Veoma su rijetki incidenti narušavanja javnog reda i mira od strane putnika. Prema internim evidencijama, ozbiljniji incidenti su izrazito rijetki, a najveći broj prijavljenih slučajeva odnosi se na manja oštećenja kroz saobraćajne udese i ostale situacije koje se rješavaju u saradnji s nadležnim institucijama. Važno je istaći da se sa voznim osobljem kontinuirano radi na prevenciji, komunikacijskim vještinama, kao i procedurama postupanja u raznim mogućim scenarijima”, navode iz ove kompanije.

Novi vozni park

Na identifikovane slabosti sistem odgovara postepenom transformacijom – kroz konkretne operativne mjere, ulaganja u vozni park i uvođenje tehnologija koje mijenjaju način na koji se javni prijevoz planira, nadzire i upravlja u realnom vremenu.

Modernizacija voznog parka ostaje jedan od primarnih odgovora operatera na sigurnosne izazove u gradskom prijevozu. Svako novo vozilo koje uđe u saobraćaj donosi viši standard – bolje kočione sisteme, napredniju elektroniku, poboljšane uslove rada za vozača. No, tempo i obim obnove znatno se razlikuju među gradskim preduzećima, a s njima i razina sigurnosti koju putnici i vozači svakodnevno iskuse.

Ljubljanski potniški promet i Centrotrans Sarajevo primjeri su tog istog procesa u različitim fazama. LPP uvodi vozila na vodikov i električni pogon, Centrotrans nova vozila na CNG. Tehnološki su to različiti izbori, ali isti je cilj: mlađi vozni park koji donosi i sigurnosni napredak. Matej Cerar, voditelj Sektora za saobraćaj u LPP-u, naglašava da nova vozila nisu samo ekološki korak naprijed – ona donose poboljšane uslove rada za vozače i napredne sigurnosne sisteme koji direktno utječu na sigurnost vožnje.

“U proteklom periodu smo vozni park nadogradili uvođenjem novih, tehnološki naprednih vozila, i to sa deset autobusa na vodikov pogon i tri električna autobusa. Uskoro očekujemo i isporuku još 25 električnih autobusa. Ova vozila, pored ekoloških prednosti, donose i viši standard sigurnosti. Opremljena su poboljšanim radnim uslovima za vozača, a između ostalog, neka vozila su opremljena zaštitnom pregradom kod vozača koju vozač može prilagoditi zavisno od situacije. Sva nova vozila opremljena su i brojnim sistemima za aktivnu i pasivnu zaštitu. Takva rješenja doprinose većoj sigurnosti i boljem osjećaju vozača, što se odražava i na sigurniju vožnju”, kazao je Cerar.

Sličan investicijski ciklus bilježi i preduzeće Zagrebački električni tramvaj, gdje je modernizacija voznog parka u proteklim godinama postala jedan od ključnih pravaca razvoja sistema.

“U proteklom vremenskom periodu ZET intenzivno radi na modernizaciji i proširenju voznog parka. Do kraja 2025. godine isporučeno nam je prvih 20 novih niskopodnih tramvaja, a u tijeku je isporuka i dodatnih 20, što su ulaganja od okvirno 105 milijuna eura. Također, do kraja listopada ove godine očekujemo isporuku 62 električna autobusa u vrijednosti od 56,7 milijuna eura. Za potrebe elektrifikacije flote, u tijeku je izgradnja punionice za električne autobuse i to sa 124 priključna mjesta. Plan je do 2035. godine cjelokupnu autobusnu flotu elektrificirati”, pojasnili su iz ZET-a.

Oni napominju da se sigurnosni efekti modernizacije najviše vide upravo kroz nova vozila i njihovu opremu.

“Navedenim koracima podiže se kvaliteta usluge javnog prijevoza, podiže se razina udobnosti, no i sigurnosti putovanja, jer nova vozila, zahvaljujući visokim standardima proizvodnje, kao i sve kvalitetnijom opremom, posebice videonadzorom i sustavima za asistenciju pri vožnji, značajno podižu razinu sigurnosti putovanja”, kazao je Zeba.

Jačanje sigurnosnog okvira

U Sarajevu, Centrotrans kontinuirano povlači starija vozila iz saobraćaja i mijenja ih novijim generacijama autobusa opremljenim savremenim kočionim i upravljačkim mehanizmima te sistemima za aktivnu i pasivnu sigurnost. Rezultat nije samo pouzdaniji vozni park – manji broj tehničkih kvarova direktno se odražava na sigurnost i putnika i vozača.

“Strateška odrednica Centrotransa je kontinuirano ulaganje u obnovu voznog parka, što se redovno implementira na osnovu naših investicijskih planova. Samo u posljednja dva mjeseca u javni gradski prijevoz u Kantonu Sarajevo uključena su tri nova minibusa te četiri solo autobusa na CNG pogon”, pojasnili su.

Ova vozila opremljena su savremenim sigurnosnim sistemima, kočionim i upravljačkim mehanizmima, sistemima za nadzor rada vozila te višim standardima pasivne i aktivne sigurnosti. Cilj je postići kontinuitet pouzdanosti voznog parka, manji broj tehničkih kvarova i dodatno povećati sigurnost putnika i vozača.

Tehnička zaštita

Uz modernizaciju voznog parka jača i uloga tehničkih sistema za nadzor i upravljanje saobraćajem u realnom vremenu. GPS praćenje i stalna komunikacija s dispečerskim centrima već su standard u većini sistema, jer bez njih operativni nadzor praktično nije moguć. Operateri u regiji potvrđuju da ovi sistemi predstavljaju osnovni nivo kontrole, pri čemu vozači u svakom trenutku mogu stupiti u kontakt s dispečerskom službom, što omogućava bržu reakciju u vanrednim situacijama i efikasnije upravljanje saobraćajem.

Međutim, razlike između sistema postaju vidljive u sloju koji nadilazi osnovni nadzor. Dok se većina operatera oslanja na GPS praćenje, pojedini uvode i napredni videonadzor. “Većina autobusa u našem sistemu opremljena je sistemom videonadzora, koji omogućava pregled dešavanja u vozilu i djeluje preventivno. Osim toga, koristimo GPS praćenje za nadzor vozila u realnom vremenu. Ovi sistemi omogućavaju efikasnije upravljanje saobraćajem te brže reagovanje u nepredviđenim situacijama”, kazao je Cerar.

Sličan pristup primjenjuje i ZET, gdje su svi sistemi tehničke zaštite objedinjeni u jedinstven operativni nadzor.

“Sva nova vozila opremljena su sustavom videonadzora, GPS praćenjem te su 24 sata dnevno pod nadzorom Centra za nadzor i upravljanje prometom, koji koordinira promet i vozače te reagira i pruža asistenciju vozačima u raznim situacijama. Također, sva vozila u autobusnom i tramvajskom podsustavu opremljena su i panik-tipkalom za slučaj nužde u vozačkoj kabini”, navodi Zeba.

Sarajevski Centrotrans se u ovom trenutku također oslanja na GPS praćenje i dispečersku komunikaciju, uz najavu kontinuiranog unapređenja u skladu s tehnološkim mogućnostima sistema.

“U našem sistemu koristimo više nivoa tehničke zaštite. Vozila su opremljena GPS sistemima za praćenje kretanja i operativni nadzor u realnom vremenu, te su vozači u konstantnoj komunikaciji sa dispečerskim centrom, što omogućuje i brzu reakciju u vanrednim situacijama. Kontinuirano radimo na unapređenju svih rješenja u skladu s tehnološkim mogućnostima i potrebama sistema”, kazali su iz ove kompanije.

Inteligentni sistemi

Na toj tački počinje nova faza razvoja nadzora u javnom prijevozu – prelazak sa snimanja na aktivnu analizu u realnom vremenu. Kamera više nije samo alat za evidentiranje događaja već senzor koji u trenutku prepoznaje i obrađuje informacije o dešavanjima u vozilu. AI analitika ugrađena u kameru omogućava prepoznavanje obrazaca ponašanja i izdvajanje ključnih informacija iz videozapisa. To uključuje osnovne vizuelne atribute poput odjeće, torbi i dodataka, ali i detekciju situacija koje zahtijevaju bržu reakciju operativnog centra.

Na taj način video više nije arhiva, već strukturirani skup podataka koji se može pretraživati i analizirati u realnom vremenu, što značajno ubrzava reakciju u slučaju incidenta i olakšava operativno upravljanje. Paralelno s tim, sistemi javnog prijevoza sve više se povezuju u digitalne ekosisteme. Vozila, infrastruktura i centralni sistemi prelaze u jedinstvenu mrežu podataka koja daje širu sliku kretanja i sigurnosti u gradu. Iz kompanije VIVOTEK naglašavaju da je razvoj usmjeren na kvalitetnu obradu podataka i njihovu praktičnu primjenu. “Tu imamo dvije vrste informacija. Prva je vezana za sigurnost putnika, a drugi dio za poslovne analize”, kaže Đorđe Baćić, menadžer za razvoj poslovanja u kompaniji VIVOTEK.

Sličan pristup dijeli i Mitja Novak iz kompanije Hikvision, koji ističe pomak ka sistemima koji automatski prepoznaju incidente i povezuju podatke u jedinstven operativni okvir.

“Posebno izdvajamo DSM i ADAS tehnologije unutar vozila, koje prate budnost vozača i sprečavaju sudare, čime direktno štitimo živote. Uz sisteme za pametno brojanje putnika, omogućavamo gradovima da izbjegnu opasne gužve i optimiziraju protok ljudi na stanicama. Svi ovi podaci se objedinjuju u našu HikCentral platformu, pružajući hitnim službama mogućnost da reagiraju trenutno. Naš cilj je da kroz ovakav integrirani ekosistem stvorimo javni prijevoz u kojem se svaki građanin osjeća potpuno sigurno”, pojašnjava Novak.

Aktivna prevencija

Upravo u toj fazi, kako sagovornici zaključuju, dolazi do ključne razlike između klasičnog nadzora i novih sistema, a to je prelazak s pasivnog snimanja na aktivnu prevenciju. “Samo postavljanje videonadzora u javni promet djeluje kao preventivno djelovanje. Mi se baziramo na razvoj tehnologije koje pomaže u brzoj i učinkovitoj pretrazi videozapisa. Pomoću naše napredne analitike, koja se nalazi u svim kamerama, radimo detekciju osobe i prikupljamo informacije o toj osobi, i spremamo uz videozapis kao atribut. Informacije koje sakupljamo: da li osoba nosi kapu, šešir, torbu, koja je boja odjeće u gornjem dijelu tijela osobe, a koja u donjem dijelu. Svi se ti atributi zapisuju uz videozapis i pomoću njih ubrzava pretraga videozapisa i incidenta”, opisuje Baćić.

Sljedeći nivo odnosi se na reakciju u realnom vremenu, gdje se fokus pomjera s naknadne analize na trenutnu detekciju i obavještavanje operativnih centara. “Naša se tehnologija temelji na pametnoj analitici u stvarnom vremenu, što znači da sustav ne čeka na pregled snimke, već automatski prepoznaje opasnost čim se pojavi. Pomoću naprednih algoritama, naše kamere identificiraju specifične oblike ponašanja, poput fizičke agresije ili sumnjivog zadržavanja u blizini drugih putnika, te odmah šalju upozorenje dispečerima”, ističe Novak.

Od tehnologije do odgovornosti

Ipak, u trenutku kada tehnologija preuzima sve aktivniju ulogu u prepoznavanju i obradi incidenata, kako to ističu naši sagovornici, njena stvarna vrijednost se mjeri načinom na koji je integrisana u svakodnevni rad. U praksi, sigurnost u vozilima ne proizlazi samo iz sistema koji detektuju, već iz njihove povezanosti s procedurama i ulogom čovjeka na terenu. U tom spoju tehnologije i ljudskog faktora postaje vidljivo kako sistemi funkcionišu u stvarnim situacijama. Kako to izgleda na terenu, opisuju i sami operateri.

Lepeza mjera

“Za zaštitu vozača i putnika provodimo kombinaciju tehničkih i organizacijskih mjera. Ključnu ulogu ima sistem videonadzora, a važan je element i fizička zaštita vozača u novim autobusima. Posebnu pažnju posvećujemo obuci vozača za postupanje u različitim situacijama”, rekao je Cerar.

U svim vozilima ZET-a vozači su odvojeni od putničkog prostora te se nalaze u vozačkoj kabini i samim time su zaštićeni od fizičkih napada. Osim tehničkih mjera, sigurnost vozača dodatno je ojačana i zakonskim okvirom.

“Radi sigurnosti vozača u javnom gradskom prijevozu, donesen je članak 315b. Kaznenog zakona, temeljem kojeg se uporaba sile prema osobama koje obavljaju poslove od javnog interesa proglašava kaznenim djelom, što snosi i znatno teže sankcije za počinitelje”, pojasnio je Domagoj Zeba iz ZET-a.

Iz Centrotransa ističu da se operativna sigurnost gradi kroz kontinuirano provođenje procedura i stalno prisustvo na terenu, gdje se sistemi i ljudski faktor direktno prepliću. Kako navode, zaštita vozača i putnika jedan je od primarnih prioriteta kompanije.

“Imamo niz procedura koje su propisane, koje se odnose na svakodnevnu tehničku provjeru vozila, kao i niz procedura koje pokrivaju različite moguće scenarije događanja i koje se doslovce provode. Također, vozači prolaze interne obuke iz sigurnosti, komunikacije i postupanja u kriznim situacijama. U slučajevima potrebe sarađujemo s policijom, inspekcijskim organima i drugim nadležnim službama kako bi se osigurala brza i efikasna reakcija. Osim toga, naša interna služba zaštite sigurnosti i kontrole s izgradnjom dugogodišnjeg komunikacijskog odnosa sa vozačima i putnicima je stalno prisutna na terenu, u autobusima i stanicama, čime se dodatno jača osjećaj sigurnosti kod voznog osoblja i putnika. Da napomenemo da je i svako vozilo opremljeno protivpožarnim aparatom”, navode iz Centrotransa.

Svijest kao alat

Sigurnost u javnom prijevozu izlazi iz isključivo tehnološke sfere i prelazi u širi operativni i društveni kontekst – gdje sistemi predstavljaju infrastrukturu, ali njihova efektivnost zavisi od ljudske reakcije, obuke i svakodnevne prakse. Autobusi slovenskog LPP-a u praksi funkcionišu kao sigurno okruženje za putnike, jer su uključeni u nadzorni sistem i u stalnoj su vezi s operativnim centrom. Istovremeno, dio su UNICEF-ovog programa “Sigurne tačke”, što znači da djeca i druge osobe u potrebi mogu kod vozača potražiti pomoć, zaštitu ili savjet.

“Važan dio preventivnih aktivnosti predstavlja i kampanja ʻUporabi svoj glasʼ, koju smo osmislili zajedno s Gradom Ljubljana, uz podršku Društva za nenasilnu komunikaciju. Kampanja podstiče prepoznavanje različitih oblika nasilja i pravovremeno reagovanje. Njome se obraćamo žrtvama da potraže pomoć, ali i posmatračima da ne ostanu pasivni, već da u slučaju uočene situacije upozore vozača ili kontaktiraju nadležne službe”, kazao je Cerar.

Korak promjene

Modernizacija gradskog prijevoza nije projekat s jasno definisanim vremenskim okvirom, već kontinuiran proces koji se mjeri godinama, a ponekad i decenijama. Operateri koji danas ulažu u nova vozila, obuke i naprednije sisteme nadzora ne mijenjaju samo tehnički okvir, već postepeno redefinišu i logiku sigurnosti u javnom prostoru. Efekti se ne vide odmah, već s vremenom: u manjem broju incidenata, stabilnijem radu sistema i većem povjerenju putnika.

Iako pristupi variraju od grada do grada, smjer je sve jasniji. Operateri u regiji, svako u skladu sa svojim mogućnostima i fazom razvoja, kreću se prema istom cilju – modernijem, povezanijem i sigurnijem javnom prijevozu.

“U narednom periodu nastavit ćemo s modernizacijom voznog parka. Poseban naglasak bit će na unapređenju uslova rada za vozače, kao i na njihovoj kontinuiranoj obuci. Važan dio naših aktivnosti ostaje i saradnja s nadležnim službama te podizanje svijesti među putnicima, jer upravo cjelovit pristup najviše doprinosi sigurnosti u gradskom saobraćaju”, ističe Matej Cerar.

I Zagrebački električni tramvaj planira dodatno jačanje sigurnosnog okvira kroz infrastrukturne i tehnološke intervencije. “Jedan od koraka je gradnja novih trasa tramvajske pruge kao izdvojenog tijela, čime bi se smanjio kontakt s ostalim prometom i povećala razina sigurnosti, a svakako se radi i na modernizaciji postojećih putnih računala u vozilima s novim GPS uređajima kako bi nadzor vozila bio još kvalitetniji”, prognoziraju u ZET-u.

Kontinuitet rješenja

Iz Centrotransa poručuju da strategija ostaje usmjerena na kontinuitet ulaganja i operativnu stabilnost sistema.

“Strategija Centrotransa jeste kontinuirana obnova voznog parka, sa čime i dalje nastavljamo. Svaka nova generacija vozila donosi unapređenje u smislu boljih tehnoloških rješenja. Veoma smo ozbiljni s provođenjem internih procedura tehničkih kontrola koje se provode svakodnevno nad svakim vozilom kojim se putnici prevoze, o svemu se vodi detaljna evidencija. Prema planu provodimo i kontinuiranu edukaciju uposlenih s posebnim naglaskom na vozno osoblje. Naš je cilj da javni prijevoz bude siguran, efikasan i kvalitetan za sve putnike”, kažu u Centrotransu.

Nova logika

U tom kontekstu, budućnost nadzora i upravljanja saobraćajem sve više se oslanja na inteligentne sisteme koji povezuju vozila, infrastrukturu i podatke u realnom vremenu. Tehnologija se razvija u pravcu potpune integracije, gdje sistemi više ne funkcionišu kao izolovani alati, već kao dio jedinstvene mreže koja analizira, predviđa i reaguje.

Ukratko, javni prijevoz ulazi u fazu u kojoj sigurnost više ne zavisi samo od ljudske reakcije, već i od sposobnosti sistema da prepozna rizik prije nego što on eskalira, a upravo tu se nalazi ključni test razlike između tehnologije koja tek postoji i tehnologije koja zaista funkcioniše u praksi.

“Fokus našeg razvoja je na AI analitičkim rješenjima u samoj kameri, tako da ona nije više samo kamera, već senzor koji procesira razne analitičke podatke i šalje ih nekom softverskom rješenju, koje te podatke sortira i prikazuje krajnjem korisniku u formatu koji krajnji korisnik želi”, pojašnjava Đorđe Baćić.

Mitja Novak navodi da se tehnologija kreće u smjeru potpune integracije i automatizacije, gdje sistemi nadzora prestaju biti pasivni promatrači i postaju “mozak” gradskog saobraćaja. “U narednim godinama, standard za javna prijevozna poduzeća bit će AIoT ekosustav (Artificial Intelligence of Things), koji povezuje vozila, infrastrukturu i oblak u jedinstvenu mrežu”, kaže Novak.

Prema njegovim riječima, ključni trendovi koji će postati standard uključuju: V2X (Vehicle-to-Everything) komunikacija: Vozila će u stvarnom vremenu razmjenjivati podatke s pametnim semaforima i stanicama, što će omogućiti prioritet autobusima na raskrsnicama i savršeno tačne informacije za putnike. Prediktivna analitika i Digital Twins: Pomoću digitalnih blizanaca prometne mreže, preduzeća će u simulacijama testirati promjene voznog reda prije same primjene, dok će AI predviđati gužve i automatski slati dodatna vozila. Multimodalna integracija: Nadzor više neće biti fokusiran samo na autobus ili tramvaj, već na cjelokupno putovanje korisnika (uključujući e-bicikle i skutere), osiguravajući besprijekoran i siguran prijelaz između različitih oblika prijevoza. Edge Intelligence: Obrada podataka vršit će se direktno na kamerama unutar vozila, što omogućuje trenutnu reakciju na sigurnosne ugroze bez kašnjenja koje uzrokuje prijenos podataka na server.

Zaključna razmatranja

Tehnologija koja danas postoji u javnom prijevozu odavno je prevazišla osnovni nadzor. Primjeri iz regije pokazuju obrazac koji se teško može ignorisati: sistemi su instalirani, procedure definirane, ulaganja evidentirana, ali u određenim periodima u ključnom trenutku izostane njihova stvarna funkcija. Neodržavana oprema, neaktivan nadzor i spora reakcija pretvaraju sigurnosne mehanizme u formalnost, umjesto u zaštitu.

U tom raskoraku između potencijala i primjene krije se suština problema. Sigurnost ne zavisi samo od specifikacija sistema, već od njihove pouzdanosti onda kada su najpotrebniji. Zato se pitanje sigurnosti u javnom prijevozu danas više ne može svesti na to da li tehnologija postoji, nego da li je operativna, održavana i integrisana u svakodnevni rad sistema. Jer u trenutku incidenta, razlika između sistema koji radi i onog koji ne radi prestaje biti tehničko pitanje, i postaje pitanje odgovornosti.

Od snimka do odluke

Tehnološka rješenja u javnom gradskom prijevozu danas imaju sve širu primjenu – od sigurnosnog nadzora do analitike koja direktno utječe na planiranje i efikasnost saobraćajnih sistema. O tome svjedoče i konkretni primjeri iz prakse. “Kao primjer možemo uzeti brojanje putnika – našim partnerima koji imaju razvijena programska rješenja nudimo kompletno rješenje za neke poslovne analize. Pomoću takvih rješenja vrlo se efikasno upravlja resursima jednog prijevozničkog poduzeća. Kroz nekoliko mjeseci korištenja takvih rješenja, mogu se vrlo lako vidjeti informacije o tome koje linije i u koje doba su profitabilne, a u koje doba manje profitabilne, odnosno postoji li dovoljan broj prevezenih putnika na određenoj liniji”, pojašnjava Đorđe Baćić.

Standardi za sigurnosnu opremu

Standardi sigurnosne opreme u javnom prijevozu ključni su filter kroz koji prolazi svaka tehnologija prije nego što uopće postane dio sistema. Upravo tu se definiše granica između komercijalnog rješenja i opreme koja može izdržati realne uslove rada u vozilima javnog gradskog prijevoza. Kako pojašnjava Đorđe Baćić, postoje evropske norme koje su postale standard u instalacijama videonadzora u vozilima za prijevoz putnika, uključujući EN 50155:2021 (OT1, 24V DC), EN 50121-3-2:2016, EN 60068-2-1:2007, EN 60068-2-2:2007, EN 61373:2010, EN 45545-2, IEC 60571 Ed 3.0, IEC 62236-3-2 Ed 3.0, EN 50121-4:2016, ECE R118 i R10.

Mitja Novak ističe da oprema koja se koristi u javnom prijevozu mora zadovoljiti rigorozne tehnološke i sigurnosne standarde koji osiguravaju pouzdanost u ekstremnim radnim uslovima. “Naša rješenja posjeduju ključne certifikate, koji osiguravaju otpornost na snažne vibracije i udarce te koji potvrđuju da elektronika ne ometa rad sustava u vozilu. Poseban naglasak stavljamo na protupožarnu sigurnost prema EU regulativama za tračnička vozila i za autobuse. Ovi certifikati jamče da su svi materijali, od kućišta kamera do izolacije kabela, samogaseći te da u slučaju požara ne ispuštaju toksične plinove niti gusti dim. Uz visoku IK10 zaštitu od vandalizma i IP67 otpornost na vlagu, Hikvisionova oprema nudi maksimalnu izdržljivost i potpunu usklađenost s najstrožim europskim sigurnosnim propisima”, objašnjava on.

Cyber sigurnost: Claude Mythos: Mit ili bauk?

7 Maja, 2026

Eksperimentalne funkcije unutar Anthropicovog modela Claude sugeriraju da vještačka inteligencija počinje napuštati uloge asistenta i nositi plašt samostalnog detektora sistemskih ranjivosti. Tu blijede do sada jasne granice između razvoja, testiranja i zloupotrebe softvera, uz dalekosežne implikacije po sigurnost, regulativu i dinamiku nastanka cyber rizika

Piše: Mirza Bahić; E-mail: mirza.bahic@asadria.com

Od svog ulaska u mainstream, industrija cyber sigurnosti vještačku inteligenciju posmatra kao tehnologiju zamalo čudesne snage, sposobnu da ojača i odbranu i napad. Ono što je bilo manje jasno jeste kada će se taj potencijal pretočiti u konkretan pomak kada su u pitanju metode pronalaska ranjivosti unutar softvera. Posljednji razvoj događaja oko Claude Mythos modela kompanije Anthropic sugerira da je trenutak suočavanja s porotom pred nama, a da se na presudu historije neće morati dugo čekati.

Kriza stručnosti kao bedema sigurnosti

Na optuženičkoj klupi je projekat Glasswing i inicijativa Mythos, koji su, u maniru horor filma, rezultat eksperimenata kompanije Anthropic. Oboje su porodili model koji nije samo sposoban razumjeti softverski kod već ga i sistematski propitivati. A propitivanje bilo čega je opasna rabota jer su veliki jezički modeli, u javnosti znani i kao AI, već ranije pokazali kompetencije u pogledu pisanja, tumačenja i otklanjanja grešaka u softveru. Ono oko čega Mythos već gradi mit oko sebe jeste njegova navodna sposobnost sistematskog prepoznavanja slabosti unutar kompleksnih sistema, uključujući i one koje nisu odmah očigledne ljudskim analitičarima.

Time se označava prelazak iz faze asistencije u autonomiju AI sistema. Oni dobijaju osobinu koja je, do sada, bila prerogativ ljudskih aktera u ovom procesu. Umjesto da podržava developere i sigurnosne analitičare u pojedinačnim zadacima, Mythos model obavlja posao kroz cijeli analitički lanac, od razumijevanja koda do identifikacije logičkih propusta, nesigurnih praksi ili strukturnih ranjivosti.

I tu su počeci korijenja aktuelne nelagode u svijetu cyber sigurnosti. Jer, tradicionalna fragmentiranost ovog procesa bila je njegova i kletva i blagoslov, ali, u konačnici, i njegova ishodišna tačka. Ona se sada urušava jer su pregled koda, penetracijsko testiranje i istraživanje ranjivosti dugo postojali kao odvojene discipline, od kojih je svaka imala vlastite zahtjeve u pogledu potrebne ekspertize i vremena. Uvođenje AI sistema sposobnih da obuhvate sve navedeno mijenja tempo u kojem se softverski rizik uopće može razumjeti.

Kompresija ciklusa upravljanja ranjivošću

Implikacije postaju jasnije kada se posmatra tradicionalni životni ciklus ranjivosti. Historijski gledano, ovaj proces se odvijao kroz vremenski slijed. Propusti su se otkrivali za vrijeme pregleda ili ciljanog testiranja. Nakon toga se razvijao dokaz koncepta kako bi se ukazalo na mogućnost eksploatacije uočene slabosti. Slijedila je privatna ili javna obavijest o detekciji, a tek iza toga i sanacija.

Nove mogućnosti koje nudi Claude upućuju na kompresiju ovog nekada dobro poznatog ciklusa. Otkrivanje, analiza i sanacija problema sada se mogu odvijati unutar istog sistema i gotovo u realnom vremenu. To donosi jasne prednosti za odbrambeni tim. Sigurnosni timovi mogu analizirati velike i složene baze koda uz nivo konzistentnosti i brzine koji je teško postići ručnim putem. Suptilne ranjivosti, uključujući one u poslovnoj logici, a ne samo u sintaksi, mogu sada se otkrivaju ranije u procesu razvoja.

Gdje nastaje problem? U kompresiji i simetriji, upozoravaju poznavaoci ovih funkcija. Ista svojstva koja ovaj AI model čine efikasnim u odbrambenim kontekstima pretvaraju ga u potencijalno vrijedan alat uništenja koji koriste napadači. Ekspertiza je nekada predstavljala barijeru ulaska u svijest sofisticirane eksploatacije ranjivosti. Sada je ona manje ograničavajući faktor jer se analiza može povjeriti sistemu koji se skalira bez ograničenja.

No, tu se javlja i problem usklađenosti koji postaje sve složeniji čak i u kontrolisanim uslovima. Model koji je treniran za identifikaciju ranjivosti mora, po definiciji, razumjeti i logiku njene eksploatacije. Pri tome, granica između opisivanja slabosti i omogućavanja njene zloupotrebe nije uvijek jasna i tu je grm u kojem trenutno leži preplašeni zec sigurnosne struke. Drugim riječima, ako je AI sistem previše ograničen u detekciji, on gubi svoju vrijednost za legitimne sigurnosne zadatke. Ako je, pak, previše otvoren, onda otvara puteve koji lako vode do zloupotrebe otkrivenih ranjivosti. Održavanje ove ravnoteže postaje sve teže kako modeli napreduju, posebno u situaciji kada korisnici mogu testirati njihove granice kroz iterativne upite.

Podizanje standarda sigurnosti softvera

Za proizvođače softvera, otkrivanje ranjivosti pomoću AI-ja kreira dvostruki pritisak. S jedne strane, to je prilika za unapređenje sigurnosnih praksi. Integracija AI alata u razvojne procese omogućava ranije otkrivanje i rješavanje problema, čime se smanjuje vjerovatnoća od pojave skupih incidenata. S druge strane, to podiže osnovni standard očekivanja. Ako se ranjivosti mogu brzo i sistematski otkriti, tolerancija prema njihovom ignorisanju opada.

Ovaj pomak usklađen je s regulatornim pravcem u Evropi. Okviri poput NIS2 i Akta o cyber otpornosti naglašavaju proaktivno upravljanje rizikom i principe sigurnosti ugrađene u sam dizajn. U takvom okruženju, sposobnost kontinuiranog procjenjivanja ranjivosti može postati ne samo preporučena praksa već i obaveza. AI alati poput Claudea mogu pomoći u ispunjavanju tih zahtjeva, ali i jasnije razotkriti nedostatke.

Brži i nestabilniji pejzaž prijetnji

Izvan domene regulatornog okvira, širenje pejzaža prijetnji vjerovatno će se razvijati kao odgovor na nove sposobnosti AI-ja. Veća brzina otkrivanja dovest će i do ubrzanja uvođenja pokušaja eksploatacije slabosti. Sistemi s lošim održavanjem i bez adekvatnog praćenja su privlačnije mete, posebno ako su lišeni redovnih sigurnosnih provjera. Istovremeno, organizacije koje usvoje odbranu uz oslanjanje na AI mogu efikasnije anticipirati i neutralizirati prijetnje, što povlači jasnu razliku između onih koji se prilagođavaju ovom trendu i onih koji ga ignorišu na vlastitu propast.

Iz navedenog trenja proizlazi suptilan, ali važan konceptualni pomak. Vještačka inteligencija više nije ograničena na ulogu instrumenta kojim upravljaju sigurnosni stručnjaci. Ona postaje aktivni učesnik u sigurnosnom procesu i generator uvida koji utiču i na odbrambene i na ofanzivne strategije. To otvara neriješena pitanja odgovornosti, informisanja i pristupa. Ako AI sistem prepozna ranjivost, ko je vlasnik tog saznanja i kome se ono prosljeđuje? I, najvažnije, koje su mjere dovoljne da se spriječi da takvo otkriće ne preraste u eksploataciju? Odgovori na ova pitanja još se čekaju. Optimisti bi rekli: nasreću, a ne nažalost.

Sigurnost željezničke infrastrukture

7 Aprila, 2026

Dok evropske direktive kucaju na vrata, a prijetnje ne čekaju, željeznice u regiji balansiraju između naslijeđene infrastrukture i zahtjeva modernog doba – u utrci u kojoj nema mjesta za zastoj. U regiji koja je naslijedila infrastrukturu iz prošlog vijeka, a suočava se s regulatornim zahtjevima ovog, pitanje sigurnosti željeznica postaje sve složenije

Piše: Dženana Bulbul; E-mail: redakcija@asadria.com

U španskoj općini Adamuz, 18. januara 2026. godine, brzi putnički voz iskočio je iz šina. Drugi voz udario je u njega. Poginulo je 46 ljudi, više od 290 osoba povrijeđeno. Dionica je bila renovirana svega osam mjeseci ranije, a u projekat je uloženo 700 miliona eura. Voz je prošao tehnički pregled svega tri dana prije nesreće, no prva istraga pokazala je frapantan uzrok: lom šine dužine svega 40 centimetara. Toliko može biti dovoljna razlika između rutinskog putovanja i nacionalne katastrofe.

Statistika koja opominje

Upravo zbog te tanke linije, željeznica se decenijama gradila kao simbol najsigurnijeg vida transporta. Međutim, Adamuz je surov podsjetnik da sigurnost nije statična kategorija; ona se gradi svaki dan, ali se gubi u sekundi. Prema podacima Međunarodne željezničke unije (International Union of Railways), broj značajnih željezničkih nesreća porastao je za 21,5 posto između 2020. i 2024. godine. Ponekad su uzrok neažurirane zakrpe na softverskom sistemu koji upravlja signalizacijom, ponekad oprema čeka sanaciju koju budžet nije odobrio, a ponekad je to, kao u Adamuzu, 40 centimetara metala.

A upravo tu leži paradoks koji obilježava željezničku infrastrukturu u našoj regiji: sistemi koji prevoze milione putnika godišnje nasljeđuju decenije nesistemskih ulaganja, dok im istovremeno na vrata kucaju evropske direktive, novi standardi i prijetnje koje stara infrastruktura nikada nije morala poznavati – od cyber napada na signalizacijske sisteme do sofisticiranih pokušaja sabotaže. Hiljade putnih prijelaza i dalje čekaju na modernu aktivnu zaštitu, dok starost infrastrukture na ključnim dionicama često premašuje projektovani vijek trajanja. To su ranjivosti koje stara mreža, građena za neko drugo vrijeme, ne može sama riješiti.

Politička čekaonica

Problem, međutim, nije samo u zastarjelom čeliku i betonu. Jasno je da najveći izazov željezničke infrastrukture u regiji ostaje političke prirode. Dok najsavremenija tehnološka rješenja kucaju na vrata, administrativna rascjepkanost i spora implementacija evropskih standarda drže regiju u “čekaonici” moderne sigurnosti. Bez snažnijeg političkog zaokreta i usklađivanja sa strateškim koridorima, jaz između stanja na našim prugama i evropskih sigurnosnih imperativa samo će se produbljivati, ostavljajući sigurnost putnika na milost i nemilost naslijeđenih sistema.

U regiji koja je naslijedila infrastrukturu iz prošlog vijeka, a suočava se s regulatornim zahtjevima ovog, pitanje sigurnosti željeznica postaje sve kompleksnije. To je i bio povod za razgovor s operaterima i proizvođačima sigurnosnih rješenja kako bismo razumjeli gdje stoje željeznice danas i koliko su zaista daleko od onoga gdje bi trebale biti.

IZAZOVI KOJI NE ČEKAJU

Željezničke mreže u regiji nose teret dva vremena odjednom. S jedne strane, infrastruktura projektovana i građena u prošlom vijeku, tuneli, mostovi i kolosijeci koji zahtijevaju konstantnu pažnju i kontinuirana ulaganja. S druge, digitalizacija koja ubrzano mijenja prirodu prijetnji, pretvarajući sigurnost iz isključivo fizičkog u kompleksno tehničko-organizacijsko pitanje. U toj napetosti između staroga i novoga žive operateri i stručnjaci koji svakodnevno drže željezničke sisteme u pogonu. Njihovi odgovori na izazove razlikuju se po kontekstu i pristupu, ali polazišna tačka je gotovo uvijek ista: sistem koji se mora štititi veći je, složeniji i ranjiviji nego što izgleda izvana.

Teret naslijeđa

Željeznice Federacije Bosne i Hercegovine otvoreno govore o infrastrukturnim izazovima s kojima se suočavaju. Kao javno preduzeće koje upravlja jednom od najzahtjevnijih željezničkih mreža u regiji, s gustom mrežom tunela, mostova i planinskih dionica, svjesni su da sigurnost nije jednom zauvijek osigurana, već zahtijeva svakodnevnu posvećenost i kontinuirani angažman na terenu. “Željeznice Federacije Bosne i Hercegovine kontinuirano ulažu maksimalne napore u održavanje visokog stepena sigurnosti željezničkog saobraćaja, suočavajući se sa složenim infrastrukturnim izazovima koji su rezultat višedecenijskog nedostatka sistemskih investicija. Iako je na većini dionica tehnički propisan ciklus remonta od 25 godina istekao čak dva puta, a tek 25,5% (dionica Sarajevo – Čapljina) ukupne mreže prošlo kroz glavnu opravku, sigurnost putnika i robe niti jednog trenutka nije ugrožena zahvaljujući operativnim i preventivnim mjerama koje čine temelj poslovanja ŽFBiH”, navode iz Službe za odnose s javnošću ŽFBiH.

Digitalni preokret

Hrvatska željeznica sagledava izazove kroz drugačiju prizmu, ne toliko kroz fizičku dotrajalost koliko kroz kompleksnost sistema koji se mora nadzirati i štititi u cijelosti, od prve do posljednje stanice.

“Sigurnost željezničke infrastrukture danas se suočava s nekoliko značajnih izazova. Prije svega, riječ je o vrlo kompleksnom i prostorno rasprostranjenom sustavu koji obuhvaća veliki broj objekata – od kolodvora i tunela do signalno-sigurnosnih sustava. Upravo ta rasprostranjenost zahtijeva kontinuiran nadzor i koordinaciju različitih službi. Osim toga, željeznička infrastruktura je po svojoj prirodi otvoren sustav koji svakodnevno koristi velik broj putnika i zaposlenika, što dodatno povećava potrebu za učinkovitim sigurnosnim mjerama”, kazao je Marino Čerkez, direktor Sektora za korporativnu sigurnost u HŽ Infrastrukturi. U posljednje vrijeme sve veći izazov, naglašava on, predstavlja i rastuća digitalizacija sistema, zbog čega sigurnost više nije samo fizičko pitanje već uključuje i zaštitu informacijskih i komunikacijskih sistema. Različiti konteksti, različite polazišne tačke, ali zajednički zaključak koji se nameće sam od sebe. Izazovi željezničke sigurnosti danas su istovremeno fizički i digitalni, vidljivi i skriveni, naslijeđeni i tek nadolazeći. I upravo ta kombinacija čini ih posebno zahtjevnim za upravljanje.

Strateški zaokret u investicijama

Dok operateri na terenu rješavaju svakodnevne izazove, šira slika pokazuje da se način na koji se ulaže u sigurnost korjenito mijenja. Krešimir Paić, direktor kompanije ECCOS inženjering, primjećuje jasno ubrzanje investicija, prvenstveno potaknuto EU fondovima, ali i promijenjenim sigurnosnim okruženjem u Evropi.

“Ta ulaganja više nisu fragmentirana i reaktivna, već sve više imaju sistemski, integrirani i strateški karakter. Najveći dio sredstava usmjerava se u tri ključna segmenta: centralizirane nadzorno-upravljačke sustave (PSIM i ICMS), kojima se postiže integracija više sigurnosnih podsustava, ali i omogućuje upravljanje incidentima kao i praćenje anomalija u radu i korištenju sustava putem algoritama baziranih na umjetnoj inteligenciji te konvergencija sustava tehničke zaštite i IT i OT sustava; videonadzorne sustave bazirane na IP kamerama koje rade u vidljivom i IC području, a opremljene su i sa naprednom videoanalitikom baziranom na umjetnoj inteligenciji; te perimetarsku zaštita kritičnih objekata kao što su željeznički kolodvori i prometna čvorišta te kritične dionice pruga”, analizira Paić.

Prema njegovim riječima, posebno je izražen trend prelaska s izoliranih tehničkih rješenja na integrirane sigurnosne arhitekture, gdje se tehnička i cyber sigurnost sve više promatraju kao jedinstven sistem.

SLOJEVITA ODBRANA

Zaštita željezničke infrastrukture nikada nije jednodimenzionalna. Putnička stanica nije isto što i teretni terminal, a tunel postavlja potpuno drugačije sigurnosne zahtjeve od željezničko-cestovnog prijelaza. Upravo ta raznolikost objekata i situacija koje se moraju pokriti potiče operatere i stručnjake da sigurnost grade u slojevima, kombinirajući tehničke, fizičke i organizacijske mjere u jedinstven sistem koji mora funkcionirati kao cjelina, čak i kada jedan od slojeva zakaže. Kako taj sistem izgleda u praksi, najbolje govore oni koji ga svakodnevno primjenjuju.

Čovjek na terenu

U Željeznicama Federacije Bosne i Hercegovine osnova svega je neposredna prisutnost na terenu. Dok mnogi operateri u Evropi sve više prelaze na automatizirane sisteme nadzora, ŽFBiH svoju strategiju sigurnosti gradi oko specijaliziranog osoblja koje poznaje svaki metar pruge i čije iskustvo i poznavanje terena ostaju nezamjenjiv element ukupnog sistema zaštite.

“Strategija sigurnosti ŽFBiH zasniva se na svakodnevnom fizičkom nadzoru i preventivnom opažanju putem specijalizovanog osoblja, uključujući ophodare, čuvare mostova i klizišta, koji kontinuirano vrše obilazak pruge kako bi detektovali bilo kakve promjene na terenu. Poseban fokus stavljen je na održavanje gornjeg i donjeg stroja, redovno mašinsko rešetanje zastorne prizme i čišćenje pružnog pojasa, čime se osigurava stabilnost na 166 tunela i brojnim mostovima širom mreže. U okolnostima gdje infrastruktura zahtijeva sanaciju, koriste se provjerene metode poput uvođenja ʻlaganih vožnjiʼ, čime se brzina prilagođava stanju kolosijeka uz ispunjenje svih sigurnosnih uslova”, pojasnili su iz Službe za odnose s javnošću ŽFBiH.

Zaštita iz više uglova

Hrvatska željeznica pristupa zaštiti kroz drugačiji, ali komplementaran okvir, onaj koji Marino Čerkez, direktor Sektora za korporativnu sigurnost u HŽ Infrastrukturi, opisuje kao slojevit.

“Sigurnost željezničke infrastrukture temelji se na takozvanom slojevitom pristupu zaštiti, koji kombinira tehničke, fizičke i organizacijske mjere. S tehničke strane primjenjuju se sustavi videonadzora, sustavi kontrole pristupa te različiti senzorski sustavi koji omogućuju pravodobno uočavanje potencijalnih sigurnosnih događaja”, ističe Čerkez. Ti sistemi u pravilu su povezani s operativnim centrima u kojima se kontinuirano prati sigurnosna situacija. Fizičke mjere uključuju zaštitne ograde, kontrolirane ulazno-izlazne tačke, kao i prisustvo sigurnosnog osoblja na osjetljivim lokacijama. “Posebna pozornost posvećuje se objektima od strateške važnosti poput tunela i mostova. Organizacijski aspekt obuhvaća jasno definirane sigurnosne procedure, redovite procjene rizika te kontinuiranu edukaciju zaposlenika. Važan element je i suradnja s nadležnim institucijama i službama koje sudjeluju u zaštiti kritične infrastrukture”, pojasnio je on.

Bez obzira na tehnološku razinu, sigurnost željezničke infrastrukture uvijek počiva na kombinaciji ljudske prisutnosti, tehničkog nadzora i organizacijske discipline. Nijedan od tih elemenata sam za sebe nije dovoljan.

TEHNOLOGIJA U PRAKSI

Svaka rasprava o sigurnosnim tehnologijama u željeznici prije ili kasnije dođe do istog pitanja: ne šta postoji na tržištu, nego šta se u praksi zaista pokazalo učinkovitim. Odgovor rijetko kada ukazuje na jedno rješenje. Iskustvo operatera u regiji pokazuje da tehnologija funkcioniše onoliko dobro koliko je dobro integrisana u širi sistem nadzora i upravljanja i koliko brzo može pokrenuti pravu reakciju u pravom trenutku.

Prijelaz kao prioritet

U Željeznicama Federacije BiH konkretni rezultati vidljivi su prije svega na željezničko-cestovnim prijelazima – historijski jednoj od najopasnijih tačaka svake željezničke mreže. “Kao najefikasnije tehnološko rješenje u prevenciji incidenata pokazali su se sistemi aktivne zaštite na prelazima. U 2023. godini uspješno je instalirano šest novih automatskih uređaja sa svjetlosno-zvučnom signalizacijom i polubranicima u Tuzlanskom i Sarajevskom kantonu, uprkos činjenici da ugradnja po jednom prelazu košta između 450.000 i 550.000 KM (230.000–280.000 eura). Dodatnu sigurnost pruža i spremnost sistema na ekstremne vremenske uslove, kada se uvodi pojačana ophodnja radi detekcije deformacija na šinama, dok se transport opasnih materija vrši uz striktno poštovanje certifikata koje izdaje ROŽ BiH i Evropska željeznička agencija (ERA)”, navode iz ovog javnog preduzeća.

Integracija kao odgovor

Hrvatska željeznica dolazi do sličnog zaključka, ali kroz drugačiji put. “U praksi se najuspješnijim pokazao integrirani pristup sigurnosnim tehnologijama, odnosno povezivanje više sustava u jedinstvenu platformu za nadzor i upravljanje sigurnošću”, isče Marino Čerkez. Posebno su se efikasnima pokazali napredni sistemi videonadzora s analitičkim funkcijama, sistemi kontrole pristupa na kritičnim infrastrukturnim točkama te perimetarski sistemi zaštite koji omogućuju pravovremeno otkrivanje neovlaštenog pristupa. Čerkez napominje i ono što mnogi operateri podrazumijevaju: “Takva rješenja omogućuju bržu reakciju sigurnosnih službi i značajno doprinose prevenciji incidenata. Iz razumljivih razloga, detalji konkretnih sigurnosnih događaja i operativnih postupanja ne iznose se javno, no iskustvo pokazuje da kombinacija tehnologije i dobro organiziranog operativnog odgovora ima vrlo pozitivan učinak na ukupnu razinu sigurnosti.”

No, dok operateri govore o onome što funkcioniše danas, industrija već gleda korak dalje. Krešimir Paić, direktor ECCOS inženjeringa, postavlja jasnu dijagnozu trenutnog stanja tržišta: potražnja se mijenja, jer se mijenja samo razumijevanje sigurnosti.

“Tržište trenutno najviše traži rješenja koja omogućuju operativnu učinkovitost uz visoku razinu automatizacije. U tom smislu, izdvojio bih nekoliko kategorija: nadzorno-upravljački sustavi iz kategorija PSIM, CSIM i ICMS, koji omogućuju objedinjeno upravljanje incidentima i donošenje odluka u realnom vremenu, inteligentni videonadzor (VMS + videoanalitika) s naglaskom na prepoznavanje obrazaca ponašanja, detekciju prijetnji i smanjenje lažnih alarma, ostali sustavi tehničke zaštite uključujući kontrolu pristupa, zaštitu perimetra i protuprovalu”, navodi Paić zaključivši kako klijenti danas traže rješenja koja nisu samo tehnološki napredna nego i skalabilna, interoperabilna i usklađena s EU standardima.

AI preuzima nadzor

Na te se zahtjeve za automatizacijom nadovezuje Matija Mandić, direktor Odjela za integrisanu sigurnost i pametne sisteme u kompaniji KING ICT, precizirajući da AI više nije samo dodatak videonadzoru već tehnologija koja suštinski mijenja pravila igre.

“AI omogućuje pravovremenu i pouzdanu detekciju potencijalnih incidenata kroz naprednu analizu videa i podataka u stvarnom vremenu. Posebno je značajna u nadzoru željezničko-cestovnih prijelaza, gdje omogućuje pravovremeno prepoznavanje rizičnih situacija poput loma branika, detekcije neispravnog branika koji se ne spušta ili ne zatvara cestu prilikom prolaska vlaka, zadržavanja vozila unutar prijelaza, kao i neovlaštenog ili nesigurnog prelaska sudionika u prometu. Dodatno, u zonama povećanog rizika poput područja sklonih odronima ili klizištima, primjena multimodalnih AI modela (kombinacija video, termalnih i drugih senzorskih podataka) omogućuje ranu detekciju promjena u okolišu i potencijalnih opasnosti”, objašnjava Mandić.

Ipak, istinski tehnološki iskorak u nadzoru nepreglednih i geografski rasprostranjenih dionica je primjena dronova opremljenih naprednim senzorima, uključujući visokorezolucijske, termovizijske i multispektralne kamere.

“Takvi sustavi omogućuju brz i fleksibilan nadzor teško dostupnih područja, poput pruga kroz planinske ili slabo naseljene regije. Uz to, sve značajniju ulogu ima primjena distribuiranih optičkih senzorskih sustava, koji koriste postojeću svjetlovodnu infrastrukturu kao kontinuirani senzor duž cijele trase. Ova tehnologija omogućuje detekciju i klasifikaciju različitih incidentnih situacija u stvarnom vremenu, poput neovlaštenog pristupa uz prugu, pokušaja sabotaže ili krađe, radova u blizini infrastrukture, odrona, vibracija uzrokovanih kretanjem vozila ili ljudi te drugih anomalija koje mogu utjecati na sigurnost prometa”, objašnjava Mandić.

Bez slijepih mjesta

Kombinacijom senzorskih podataka s tehnologijama računarskog vida i analitikom temeljenom na multimodalnim AI modelima, moguće je u stvarnom vremenu detektirati incidente poput oštećenja infrastrukture, prisustva prepreka na pruzi, neovlaštenog pristupa ili promjena u okolišu koje mogu ugroziti sigurnost saobraćaja.

“Integracija ovih sustava u centralizirane platforme za nadzor i upravljanje omogućuje automatizirano generiranje alarma, prioritetizaciju incidenata i bržu reakciju operatera. Rezultat je prijelaz s reaktivnog na proaktivni model upravljanja sigurnošću, uz značajno povećanje sigurnosti željezničkog prometa i optimizaciju operativnih troškova”, konstatuje Mandić. Poruka koja se provlači kroz sve odgovore je jasna: era tehnoloških otoka je završena. Tehnologija više nije izolovan alat, već integrisani sistem u kojem AI i ljudski faktor rade zajedno.

KIBERNETIČKI IMPERATIV

Digitalizacija željeznice donijela je neupitnu korist: efikasniji promet, bolji nadzor, brže upravljanje incidentima. Ali sa svakim novim sistemom spojenim na mrežu, sa svakim senzorom koji šalje podatke u upravljački centar, željeznica postaje i ranjivija na prijetnje koje nisu fizičke prirode. Cyber sigurnost više nije tema rezervisana za banke i energetske kompanije, ona je stigla i na pruge.

Razdvojiti ili izgubiti

Marino Čerkez iz HŽ Infrastrukture jasno artikulira tu promjenu. “Digitalizacija željezničkog prometa donijela je brojne prednosti u smislu učinkovitosti i upravljanja prometom, ali istodobno zahtijeva i snažan fokus na cyber sigurnost, posebno kada je riječ o sustavima koji imaju važnu ulogu u funkcioniranju kritične infrastrukture”, kaže on.

Zaštita u HŽ Infrastrukturi temelji se na nekoliko ključnih principa. Jedan od njih je razdvajanje operativnih sistema koji upravljaju prometom od poslovnih IT sistema, čime se smanjuje mogućnost širenja potencijalnih sigurnosnih prijetnji između različitih mreža. Uz to se provodi kontrola pristupa sistemima, kontinuirani nadzor mrežnog prometa te redovno ažuriranje i sigurnosno testiranje informacijskih sistema.

Posebno mjesto u tom okviru zauzima regulatorna usklađenost. “Važan aspekt predstavlja i usklađivanje sa zakonskim i regulatornim okvirom koji se odnosi na zaštitu kritične infrastrukture i informacijskih sustava. U tom kontekstu posebnu pozornost posvećujemo zahtjevima koji proizlaze iz europske NIS2 direktive, koja dodatno naglašava potrebu za upravljanjem cyber rizicima, prijavljivanjem incidenata i jačanjem otpornosti ključnih sustava”, naglašava Čerkez.

Kraj tehnoloških otoka

Cyber sigurnost u željeznici nije sprint, ona je kontinuirani proces koji zahtijeva stalna ulaganja, edukaciju i prilagodbu prijetnjama koje se mijenjaju brže nego što se mijenjaju zakoni koji ih reguliraju. “Kao organizacija koja upravlja dijelom kritične infrastrukture, kontinuirano radimo na tome da svoje sigurnosne procese, procedure i tehničke mjere uskladimo s tim zahtjevima te da kroz razvoj kapaciteta i edukaciju zaposlenika dodatno unaprijedimo razinu cyber sigurnosti”, potcrtao je Čerkez.

Ovaj regulatorni pritisak nije slučajan. Stručnjaci iz KING ICT-a pojašnjavaju da nove direktive: CER (direktiva o otpornosti kritičnih entiteta), NIS2 (direktiva o sigurnosti mrežnih i informacijskih sistema), Zakon o kritičnoj infrastrukturi (na nacionalnoj razini) kao i druge EU regulative vezane uz cyber sigurnost i otpornost sistema, zahtijevaju holistički pristup. To u praksi znači da se tehnička zaštita, cyber sigurnost i operativna otpornost više ne smiju posmatrati odvojeno.

“U praksi to znači da se modernizacija željeznica više ne može temeljiti na parcijalnim, izoliranim rješenjima – tehnološkim otocima, već na integriranim platformama koje omogućuju centralizirani nadzor, upravljanje i analitiku. Ključni naglasak je na interoperabilnosti sustava, skalabilnosti i mogućnosti integracije različitih tehnologija u jedinstveni sustav upravljanja sigurnošću. Takav pristup omogućuje ne samo usklađenost s regulativama već i značajno povećanje učinkovitosti, sigurnosti i otpornosti željezničkog sustava”, naglašava Matija Mandić.

POGLED NAPRIJED

Sigurnost željezničke infrastrukture nije projekat s krajnjim rokom, ona je kontinuirani proces koji se mora prilagođavati novim prijetnjama, novim tehnologijama i novim regulatornim zahtjevima. Planovi koje operateri i stručnjaci danas postavljaju govore mnogo o tome kako sektor vidi vlastitu budućnost i koliko je spreman za ono što dolazi.

ETCS kao cilj

Željeznice Federacije BiH budućnost grade u nekoliko paralelnih smjerova. “U sklopu digitalizacije i modernizacije servisa, Željeznice FBiH planiraju projekat elektronske naplate karata putem QR kodova vrijednosti 2,2 miliona KM (1,1 milion eura), što bi omogućilo bržu kontrolu protoka putnika i smanjenje gužvi. Paralelno s tim, pokrenuta je izrada projektne dokumentacije za izgradnju novih perona na 18 lokacija u Kantonu Sarajevo, dok je za 2026. godinu planirana obimnija sanacija stanične zgrade u Mostaru. Glavni strateški cilj ostaje implementacija ETCS Nivo 1 (European Train Control System), koji će omogućiti automatsku kontrolu brzine i podići sigurnost na najviši evropski nivo minimiziranjem uticaja ljudskog faktora.”

HŽ Infrastruktura planove gradi oko integracije i otpornosti sistema.

“U narednom razdoblju planira se daljnje jačanje integriranih sigurnosnih sustava i razvoj naprednih tehnologija za analizu sigurnosnih podataka. Poseban naglasak bit će na sustavima koji omogućuju brže prepoznavanje potencijalnih prijetnji i učinkovitije upravljanje incidentima”, ističe Marino Čerkez.

Otpornost kao standard

Uz tehnološku dimenziju, iz HŽ Infrastrukture naglašavaju i onu organizacijsku. “Također se planira dodatno unapređenje cyber sigurnosnih kapaciteta te daljnji razvoj procedura za upravljanje kriznim situacijama i osiguranje kontinuiteta rada sustava. Konačni cilj svih tih aktivnosti je povećati otpornost željezničke infrastrukture na različite sigurnosne izazove i osigurati siguran i pouzdan prijevoz putnika i robe”, zaključuje Čerkez.

Na ove se planove nadovezuje vizija Krešimira Paića iz ECCOS inženjeringa, koji predviđa da će se potražnja kretati prema proaktivnoj sigurnosti i pametnoj infrastrukturi. “Veća primjena umjetne inteligencije i analitike podataka, razvoj sustava koji omogućuju rano prepoznavanje rizika, a ne samo reakciju na incidente, integraciju sigurnosti u šire koncepte pametne infrastrukture, upotrebu dronova i robota za nadzor željezničke infrastrukture. Također, vidimo nekoliko ključnih prioriteta, a to su zaštita ključnih koridora i logističkih pravaca, otpornost sustava na hibridne prijetnje (fizičke plus kibernetičke) te dalja standardizacija i interoperabilnost na razini EU”, sumira Paić.

Strateška komponenta

Potražnja će se kretati prema rješenjima koja nude cjelovit pristup (end-to-end), od projektovanja i implementacije do održavanja i nadogradnje sistema te postupnog obnavljanja u skladu s tehnološkim napretkom i potrebama održavanja rizika na prihvatljivim nivoima. “Sigurnost željezničke infrastrukture danas više nije samo tehničko pitanje već strateška komponenta ukupne otpornosti države i gospodarstva. Upravo zato očekujemo da će ulaganja u ovaj segment ostati snažna i dugoročno stabilna”, kaže Paić. Različiti prioriteti, različite polazne tačke, ali isti horizont prema kojem se kreće cijeli sektor. Željeznica budućnosti mora biti istovremeno fizički robusna, digitalno zaštićena i organizacijski spremna. Pitanje nije hoće li se ta transformacija dogoditi, već koliko brzo.

Zaključna razmatranja

Željeznice u regiji trče dvije utrke istovremeno. Prva je ona s vremenom – sanirati, modernizirati, nadoknaditi decenije propuštenih ulaganja u infrastrukturu koja nosi milione putnika i tone tereta svake godine. Druga je ona s prijetnjama koje ne čekaju – izboriti se sa cyber napadima koji ciljaju signalizacijske sisteme, hibridnim prijetnjama koje spajaju fizičko i digitalno, te stići regulatorne rokove iz Bruxellesa koji se ne pomiču bez obzira na stanje lokalnih budžeta.

Razgovori koje smo vodili otkrivaju sektor koji je svjestan i jedne i druge utrke. Operateri govore otvoreno o izazovima, o tehnologijama koje su implementirali i onima koje planiraju. Industrija jasno vidi kuda tržište ide i šta korisnici trebaju. No, između te svjesnosti i stvarne transformacije stoji realnost koja se ne može zanemariti – infrastruktura starija od interneta, legislative koje kasne za tehnologijom i investicijski ciklusi koji se mjere godinama, dok se prijetnje mjere sekundama.

Španski Adamuz je u januaru 2026. pokazao da ni rekonstruirana dionica, ni tehnički pregled, ni uloženih 700 miliona eura ne garantiraju sigurnost ako sistem u cjelini nije spreman. Poruka nije da je željeznica nesigurna; ona je, statistički gledano, i dalje jedan od najsigurnijih vidova transporta. Poruka je da sigurnost nije stanje koje se jednom dostigne. Ona je proces koji se mora graditi svaki dan, na svakom metru pruge, u svakom softverskom ažuriranju i svakoj odluci o investiciji. Regija to zna. Pitanje je samo hoće li stići na odredište na vrijeme.

PSIM u 2026: Tumač stvarnosti bez čarobnog štapića

7 Aprila, 2026

Platforme za upravljanje informacijama o tehničkoj zaštiti (PSIM) više se ne procjenjuju prema broju sistema koje mogu povezati. Umjesto toga, na tasu je njihova sposobnost da pouzdano pretvore fragmentiranu infrastrukturu u integrirano operativno okruženje. Kako PSIM sazrijeva kroz projekte na terenu, interoperabilnost se sve manje definira kroz prizmu povezivosti, a sve više prema dosljednosti podataka, organizacijskom usklađivanju i granicama otvorenosti unutar sigurnosnog ekosistema.

Piše: Mirza Bahić; E-mail: mirza.bahic@asadria.com

Brzi rast PSIM platformi odražava strukturnu promjenu u načinu na koji se sistemi tehničke zaštite implementiraju i kontroliraju. Prema kompaniji Business Research Company, vrijednost globalnog tržišta PSIM-a dostigla je 1,95 milijardi dolara u 2025. godini, uz prognozu godišnjeg rasta od 16,4% i procijenjenu vrijednost od 4,17 milijardi dolara do 2030. godine. Do ovih impresivnih brojki tržište će u prvom redu doći zbog potrebe za objedinjavanjem sve kompleksnijih sigurnosnih okruženja s rastućim brojem proizvođača.

Osim toga, nastavlja rasti i obim i raznolikost podataka koje generiraju sistemi tehničke zaštite. Savremeni projekti rutinski kombiniraju videonadzor, kontrolu pristupa, protivprovalu, protivpožarne sisteme, analitiku i IoT senzore unutar jedinstvenog ekosistema. Pri tome, svaka od ovih komponenti generira vlastitu logiku sigurnosnih događaja i strukture podataka. To znači da ono što na korisničkom interfejsu teoretski izgleda kao konvergencija različitosti, često na nivou podataka nije ništa više nego zamaskirana fragmentiranost.

Međutim, treba imati na umu da sam rast tržišta ne rješava ključni izazov povezan sa PSIM tehnologijom. Integracija ostaje jedna od neugodno stabilnih prepreka širem usvajanju PSIM-a, posebno u okruženjima u kojima se susreću zastarjeli sistemi, vlasnički zaštićeni protokoli i fragmentirano vlasništvo na nivou organizacije. Ovo rezultira paradoksom: što se više sistema implementira, to je veća potreba za integracijom, ali je veća i složenost njene implementacije.

Drugim riječima, PSIM se razvija upravo unutar ambijenta jedne tehnološke tenzije. Tehnologija se više ne definira obećanjem o povezivanju sistema, već sposobnošću da se upravlja samom stvarnošću na terenu koja je sve kompleksnija.

Portret PSIM-a

PSIM se već dugo pozicionira kao nivo koji objedinjuje sigurnosne i BMS sisteme u jedinstvenu operativnu realnost. U marketinškim prezentacijama ta vizija naizgled djeluje jednostavno, no u stvarnim projektima na terenu ona je nerijetko odmaknuta od stvarnosti.

Ben Eazzetta, direktor i osnivač kompanije ARES Security Corporation, kaže da se industrija približila ispunjenju svojih obećanja, ali samo pod određenim uslovima. “Iako se industrija u historiji suočavala s jazom između marketinških obećanja i operativne stvarnosti, današnje zrele PSIM platforme sposobne su ponuditi duboku, funkcionalnu integraciju kroz različite sisteme.“ Ipak, on precizira o kakvom se poželjnom kapacitetu ovdje radi kako bi se očekivanja svih partnera u procesu mogla adekvatno postaviti. „Stvarni učinak ne dolazi iz brošure, već iz načina na koji je platforma arhitektonski postavljena, integrirana i usklađena s operativnim okruženjem klijenta.“

Roman Prokoshkin, globalni voditelj proizvoda u kompaniji TRASSIR, zauzima još neutralniji stav. „Interoperabilnost se uvijek testira u odnosu na stvarnost, a ta stvarnost obično je složenija nego što bilo koja brošura može u potpunosti opisati.“ Prema njegovom iskustvu, PSIM projekti gotovo uvijek prolaze kroz faze dokazivanja koncepta ili pilot-projekte upravo zato što rezultati integracije zavise od varijabli koje marketing ne može u potpunosti obuhvatiti. To uključuje kvalitet API-ja, verzije firmvera, arhitekturu sistema, pa čak i ažurnost proizvođača kao treće strane u procesu. Cijela slika iz ove perspektive nameće zaključak da je interoperabilnost kod PSIM sistema neupitna, ali i uslovna, kontekstualno zavisna i rijetko odmah dostupna.

Integracija kao tumačenje, a ne povezivanje

Zanimljivo je da je na tehničkom nivou, osnovna povezivost u PSIM kontekstu sve lakša za ostvariti, ali da njeno operativno usklađivanje sa zahtjevima na terenu ostaje važna prepreka. „Najčešći izazovi nisu u tome da li se sistemi mogu povezati”, kaže Eazzetta, „već u kojoj mjeri mogu neometano međusobno komunicirati.“

Razlike u naslijeđenoj infrastrukturi različite starosti, vlasničkim protokolima, zahtjevima kibernetičke sigurnosti i neujednačenim strukturama podataka predstavljaju izazov čak i kada korisnici dobiju željeni jedinstveni interfejs.

Maxim Kabenin, direktor za proizvode u kompaniji AxxonSoft, istu temu posmatra kroz prizmu takozvane semantike sistema. Prema njemu, jedan podsistem, uključujući onaj za kontrolu pristupa, vatrodojavu, detekciju upada i videoanalitiku definira vlastitu logiku alarma i stanja uređaja. Kada se oni objedine pod jedan kišobran, to nipošto nije kraj procesa, upozorava on. „Nešto sve to mora normalizirati. U suprotnom, operateri vide samo niz nepovezanih događaja.“ Tu savremeni PSIM prestaje biti samo integracijski sloj jer ta uloga više nije dovoljna. Praktično, PSIM sada mora postati tehnološki nivo za tumačenje, odnosno prevođenje signala u zajednički operativni jezik prije nego što oni uopće mogu podržati donošenje odluka.

Otežavajući faktor predstavlja činjenica da standardi ovaj problem rješavaju samo djelimično. Iako protokoli poput ONVIF-a, OPC-a, BACnet-a, SNMP-a i Modbusa omogućavaju osnovnu povezivost, Kabenin naglašava da se, „čim se odmakne od osnovne povezivosti, ponovo susrećete s projektima koji su specifični za nekog proizvođača.“ Integracija na taj način postaje hibridni proces koji kombinuje standarde s prilagođenim mapiranjem, proširenjima i nadogradnjama.

Slaba karika sistema

Sama tehnička složenost ne može u potpunosti objasniti izazove unutar jednog PSIM projekta. U mnogim slučajevima, veći problem leži unutar same organizacije. „Zanimljivo je da najveći izazovi često nisu tehnički, već organizacijski“, kaže Sergej Pičulin, menadžer poslovnog razvoja i prodaje za Jugoistočnu Evropu u kompaniji Advancis, sa čime se slaže Eazzetta kazavši kako „u mnogim projektima organizacijske prepreke mogu nadmašiti one tehničke“. Neusklađeni procesi, timovi koji rade u silosima i nedefinirani tokovi upravljanja incidentima često kreiraju više operativnog trenja nego sama kompatibilnost sistema.

Odjeli za sigurnost, IT i upravljanje objektima obično rade odvojeno, pri čemu svaki od njih kontrolira različite segmente infrastrukture. Florin Marica, direktor kompanije UltraVision Consult, dodatno sažima ovu perspektivu: „U praksi, tehnički izazovi su rješivi – prava složenost leži u usklađivanju procesa, odgovornosti i operativnih očekivanja unutar same organizacije“, kaže on. Njegov kolega Prokoshkin ide korak dalje i organizacijsko usklađivanje postavlja kao zahtjev koji se mora riješiti na nivou projekta. Koordinacija između odjela i jasno definirane odgovornosti nisu sporedni elementi, već „suštinski dio planiranja integracije“, smatra on. U tom smislu, PSIM prestaje biti samo softverska platforma i postaje mehanizam koji otkriva da li neka organizacija uopće razumije vlastiti način rada.

Konfiguracija je prijelomna tačka za projekte

Ako je integracija početna tačka, konfiguracija je mjesto na kojem se odlučuje sudbina PSIM projekta. Eazzetta ističe da „u većini projekata najveći dio posla leži na integratoru“ te da nivo konfiguracije zavisi od raznolikosti hardverskog ekosistema. Kada klijenti uvode nove ili manje poznate tehnologije, često je potrebno razviti dodatne poveznice kako bi se očuvalo jedinstveno operativno okruženje. Prema njemu, ovaj princip mora biti jasan i beskompromisan na način da „ako bilo šta postoji, ono se mora moći integrirati.“

Čak i kada su integracije podržane, integratori opet moraju definirati mapiranje događaja, razviti logiku na principu uzrok – posljedica, konfigurirati kontrolne ploče i uskladiti reakcije sistema s operativnim tokovima. Konfiguracija se također može segmentirati između sistema, što znači da određeni parametri ostaju unutar softvera specifičnog za proizvođača, a ne unutar samog PSIM nivoa.

Većina funkcija, smatraju iz Advancisa, može se uvesti kroz standardne konfiguracijske alate, ali samo ako integratori pravilno definiraju radne tokove, procedure obrade alarma i vizualizaciju. Prilagođena implementacija obično je rezervirana za visokospecijalizirane sisteme ili jedinstvene operativne zahtjeve koji postoje na terenu.

U tako složenom kontekstu postavlja se pitanje perspektive podjele odgovornosti. Prema Prokoshkinu, uspješna integracija zavisi od tri strane. Jedna je proizvođač PSIM platforme koji podržava integracijske mogućnosti, a prate ga treće strane koji osiguravaju stabilne API-je i dokumentaciju. Posljednja, ali ne i manje važna karika su integratori koji konkretni sistem implementiraju i prilagođavaju. Kada bilo koji od ovih elemenata u slagalici oslabi, integracija postaje nepredvidiva.

Savremeni obrazac na taj način postaje jasan. PSIM ne može čarobnim štapićem umanjiti složenost jer je to nemoguće u savremenom tehnološkom okruženju. Njegov zadatak će biti ispunjen ako tu neminovnu složenost uspješno reorganizira i učini „pitkom“.

Otvoreni standardi nisu svemoćni

Na tom putu se često govori i o potencijalu otvorenih standarda koji se često predstavljaju kao svestrano rješenje za izazove integracije. U praksi, upozoravaju naši sagovornici, oni su samo dio mozaika i njihovo precjenjivanje može biti prečac za neuspjeh i razočarenje. ONVIF je ključni konstruktivni faktor u svijetu videonadzora jer on omogućava povezivanje kamera različitih proizvođača bez potrebe za vlasničkim drajverima. Standardizacija je korak u pravom smjeru u svijetu API-ja kao temelj za izgradnju skalabilnih okruženja s više proizvođača. Standardi donose i konkretne operativne ishode. Standardizirani API-ji olakšavaju uvođenje novih sistema, omogućavaju skaliranje kroz različite lokacije i pojednostavljuju integraciju podataka u jedinstvenu operativnu sliku. Osim toga, oni podržavaju i upravljanje kroz autentifikaciju, kontrolu pristupa zasnovanu na ulogama i evidenciju aktivnosti. Međutim, ova otvorenost rijetko obuhvata naprednije funkcionalnosti.

Kabenin napominje da napredne mogućnosti, poput logike kontrole pristupa, upravljanja akreditivima ili specijalizirane analitike, često ostaju „zarobljene“ unutar projekata specifičnih za proizvođača. Slično iskustvo dijeli i Prokoshkin, koji ističe da funkcije poput metapodataka iz analitike ili složenih tokova povezanih s radom alarma često zahtijevaju vlasnička proširenja. Marica prepoznaje isti obrazac, ali iz drugog ugla. On kao neprimjetne mehanizme zaključavanja korisnika vidi u modelima za upravljanja pravima, nepotpunim API-jima i licencnim ograničenjima.

Kontrola pristupa se ovdje posebno izdvaja kao izazovna oblast. Za razliku od videonadzora, koji ima koristi od ONVIF standarda, kontrola pristupa nema široko prihvaćen standard za modele događaja i logiku. Zbog toga, integracija u ovom segmentu često zavisi od prilagođenih drajvera, API-ja proizvođača i pažljivog usklađivanja različitih arhitektura sistema. Sve ovo ukazuje na problem prisilnog vezivanja za proizvođača koji nikada nije nestao, nego se samo pomjerio ka dubljim slojevima funkcionalnosti unutar sistema.

PSIM kao ogledalo sistema i procesa

Očekivanja korisnika znatno su evoluirala posljednjih godina, ali ne uvijek u realnom smjeru i to je tema o kojoj se govori tek ispotiha. Savremeni korisnici sve više posmatraju PSIM kao platformu za situacijsku svjesnost. To znači da je PSIM za njih mjesto na kojem se videonadzor, alarmi, događaji iz oblasti kontrole pristupa i operativni podaci spajaju u jedinstveni interfejs. Pravi odgovor na ovako očekivanje jeste da se klijentima objasni da PSIM može donijeti vrijednost kroz korelaciju događaja, vođenje operatera kroz unaprijed definirane radne tokove i unapređenje vremena reakcije. Ipak, očekivanja klijenata često nadilaze ono što tehnologija može isporučiti.

Kabenin ističe da neki korisnici očekuju da PSIM „automatski upravlja cjelokupnom sigurnosnom infrastrukturom i samostalno donosi odluke“. U stvarnosti, svaka platforma ovog profila uveliko zavisi od konfiguracije, radnih tokova i ljudskih operatera. Eazzetta tu granicu povlači veoma precizno: „To jeste snažan operativni mehanizam, ali njegova učinkovitost zavisi od snage sistema i procesa koji stoje iza njega.“ Prema njemu, PSIM često funkcioniše kao ogledalo postojećih sistema i procesa, a nipošto kao njihova zamjena.

Zašto neki projekti propadaju, a drugi opstaju

Razlika između uspješnih i problematičnih PSIM projekata rijetko je isključivo tehnološka. Velika okruženja s više sistema gotovo uvijek predstavljaju najveće izazove. Tu spadaju okruženja poput aerodroma, pametnih gradova i transportnih mreža. Ona često kombiniraju zastarjele sisteme, tehnologije različitih proizvođača i fragmentirane strukture vlasništva. U takvim okruženjima, ističe Kabenin, „aktivnosti na planu koordinacije, zapravo, mogu trajati duže od same tehničke integracije“. Pičulin za isti problem ističe dodatna ograničenja, uključujući nepotpunu dokumentaciju i sisteme koji nikada nisu bili dizajnirani za integraciju.

Nasuprot tome kao pozitivan primjer se ističu okruženja s centraliziranim donošenjem odluka i standardiziranim tehnološkim okruženjem. Zato sistemi poput maloprodajnih lanaca i kampusa u interakciji s PSIM-om obično daju stabilnije i predvidivije rezultate. U jednom projektu koji je realizirao certificirani integrator uz podršku inženjera kompanije UltraVision, projekat je obuhvatio osiguranje perimetra jednog međunarodnog aerodroma u istočnoj Evropi. Tehnički opseg uključivao je IP videonadzor s analitikom, detekciju upada na perimetru, kontrolu pristupa, specijalizirane infracrvene i radarske kamere, IP razglas i sisteme za komunikaciju.

Uprkos podužoj listi sistema koje je trebalo podržati, ključni izazov ipak je bio onaj organizacijski. Tačnije, sistem je morao istovremeno podržati više različitih korisničkih kategorija, uključujući sigurnosno osoblje aerodroma, ekipe za održavanje infrastrukture, graničnu policiju, službe domovinske sigurnosti, IT administratore i vanjske pružatelje usluga. Svaka od ovih grupa imala je vlastite operativne scenarije, pristupna prava i proceduralne zahtjeve. Upravo usklađivanje ovih elemenata, navodi Marica, predstavljalo je stvarni izvor složenosti cijelog projekta. Uspjeh PSIM-a, dakle, manje zavisi od broja uključenih sistema, a više od toga u kojoj mjeri se njima kvalitetno upravlja.

Gdje industrija i dalje griješi

Uprkos jasnom napretku na svim poljima koja se tiču PSIM-a, jedno strukturno ograničenje i dalje ostaje neriješeno, a to je nedostatak dosljednosti unutar sigurnosnog ekosistema. Iz AxxonSofta kao rješenje predlažu standardizaciju modela sigurnosno relevantnih događaja, uz naglasak da se definicije alarma, prioriteti i logika automatizacije i dalje znatno razlikuju među proizvođačima.

Pičulin smatra da bi potpuno dokumentirani i standardizirani API-ji učinili integraciju predvidivijom i efikasnijom. Potreba za većom transparentnošću u modelima podataka, strukturama događaja i API dokumentaciji, uz pomak ka ekosistemima fokusiranim na interoperabilnost praksa je u kojoj njegov kolega Prokoshkin također vidi veliki potencijal.

Ipak, pristup ne mora nužno biti reduciran na tehnologiji ili praksu. Eazzetta ide na opciju najšireg mogućeg obuhvata zajedničkim ciljem. Za njega rješenje leži u kreiranju „pouzdane i akreditirane zajednice za integraciju“. U njoj bi, smatra on, proizvođači i integratori dijelili provjerene i potvrđene arhitekture i stečena iskustva, umjesto da iznova rješavaju iste probleme u izolaciji.

Obavezan smjer: Od povezivosti do koherentnosti

Zbog svega navedenog, ključni idući korak za PSIM vjerovatno neće ići u smjeru povezivosti u kojoj je industrija već ostvarila vidljiv napredak. Ono što ostaje neriješeno i s prostorom za poboljšanja jesu dosljednost, transparentnost i zajedničko razumijevanje komponenti i signala unutar ekosistema.

Ova razlika postaje sve važnija. Kako se sigurnosna infrastruktura širi, izazov više nije kako povezati sisteme, već kako osigurati da se ono što oni kreiraju u smislu podataka i signala može dosljedno tumačiti. Jedino takav pristup ispunjava preduvjet da se tako dobijene ulazne informacije pozitivno iskoriste i operativno primijene. Sigurnosni događaji moraju imati isto značenje na različitim platformama, što znači da podaci moraju zadržati svoju strukturu i kontekst čak i dok se kreću između sistema. Istovremeno, operativna logika mora biti dovoljno jasna da podrži donošenje odluka pod pritiskom.

U tom smislu, PSIM prolazi kroz tihu, ali odlučujuću transformaciju. On se više ne definira sposobnošću povezivanja sistema, već kapacitetom PSIM platforme da ih uskladi i učini funkcionalno smislenim u zajedničkom operativnom okruženju.

Ova promjena stavlja balansirani naglasak na tehnologiju, podatke i organizaciju. Da, platforme mogu prikupljati informacije, ali još ne mogu optimalno riješiti nedosljednosti u načinu na koji sistemi opisuju događaje. One mogu vizualizirati incidente, ali ne mogu kompenzirati za nejasne radne tokove ili fragmentirano vlasništvo. Na kraju, platforme mogu organizirati reakcije, ali samo ako je njihova osnovna logika pravilno definirana.

Zbog toga će budućnost PSIM-a manje zavisiti od dodavanja novih integracija, a više od unapređenja uslova u kojima se integracija odvija. Standardizacija modela događaja, jasniji i dostupniji API-ji, kvalitetnija dokumentacija i jača saradnja između proizvođača, integratora i krajnjih korisnika više nisu opcionalna poboljšanja. Umjesto toga, ona postaju strukturni zahtjevi. Vrijeme je pokazalo da su PSIM platforme za ovaj zadatak tehnološki spremne, a da ekosistemu u kojem one rade pripada zadatak da ih sustigne za postizanje optimalnih rezultata.

Različite arhitekture i filozofije pristupa integracijama

Iako se svi proizvođači slažu o važnosti integracije, njihovi pristupi otkrivaju različite filozofije pristupa upravljanju istom. U kompaniji ARES naglašavaju širinu i prilagodljivost, uz podršku u vidu kontinuirano rastuće biblioteke integracija i pristupa zasnovanog na konsaltingu. Zahvaljujući ovom vidu podrške, tehnologija se može lakše uskladiti s upravljanjem i operativnom kulturom klijenata na terenu. S druge strane, AxxonSoft podržava inženjerski orijentiran model. On je izgrađen na dugoročnom akumuliranju integracija, podršci za protokole i komunikaciji na nivou hardvera. Prema ovom pristupu, interoperabilnost se javlja rezultat kontinuiranog tehničkog razvoja unutar dužeg vremenskog perioda.

Advancis ovoj problematici prilazi kroz strukturu i neutralnost. Njihova platforma WinGuard je dizajnirana kao okvir koji integrira širi spektar tehnologija uz očuvanje jasnih radnih tokova i operativne dosljednosti. U fokusu je i saradnja između proizvođača i korisnika. Tu je i TRASSIR, koji stavlja naglasak na predvidivost unutar vlastitog ekosistema. Za njih interoperabilnost mora ostati predvidiva i stabilna unutar jednog okruženja, što odražava strategiju koja daje prioritet pouzdanosti i performansama kroz jaču integraciju. Ovi pristupi ukazuju na širok spektar pristupa jačanju uloge PSIM-a na tržištu. Otvorenost, predvidivost, fleksibilnost i kontrola nisu uvijek usklađeni na terenu, i svaki proizvođač tu delikatnu ravnotežu pokušava ostvariti na svoj način.

1
2
3
…
25
Sljedeći

Najave II

Nova arhitektura aviosigurnosti

Kako pametne kamere postaju platforma za poslovnu inteligenciju

Lekcije iz zaljevskog konflikta

Mogu li regionalne luke pratiti ritam globalne modernizacije

AV1 otvara novo poglavlje u razvoju mrežnog videa

Pametne brave u stambenom sektoru

Sigurnost gradskog saobraćaja

Cyber sigurnost: Claude Mythos: Mit ili bauk?

Sigurnost željezničke infrastrukture

PSIM u 2026: Tumač stvarnosti bez čarobnog štapića

INTERVJUI

Intervju: Piotr Rek, direktor prodaje za Centralnu i Istočnu Evropu, ICT

Intervju: Peter Strom, predsjednik i izvršni direktor, March Networks i VIVOTEK

Intervju: Matija Mandić, direktor sektora integrisane sigurnosti i pametnih sistema, KING ICT

IZDANJA

NAJČITANIJE

Hanwha Vision predstavila novu seriju ultraosjetljivih AI termalnih kamera

Otvorene prijave za Konica Minolta digitalne vaučere

ASSA ABLOY: PIN pristup pojednostavljuje boravak u hotelima i apartmanima

Global Security d.o.o.

Najnovije

Najave II

INTERVJUI

Tags

IZDANJA

NAJČITANIJE

Global Security d.o.o.