Vidjeti, čuti, govoriti i komunicirati
Pozivni punkt na željezničkom peronu, komunikacijski uređaj u garaži ili zvučnik na perimetru industrijskog postrojenja uglavnom prolaze nezapaženo, sve do trenutka kada njihova funkcionalnost postane presudna. Šta bi operateri trebali očekivati od takvih sistema u svakodnevnom radu?
Autor: Andreas Hrdlicka, operativni direktor, Commend CEE; E-mail: a.hrdlicka@commend.at
Pozivni punkt na željezničkom peronu gotovo niko ne primjećuje sve dok mu ne zatreba. Upravo tako izgleda dobra komunikacija – neprimjetna u svakodnevici, ali spremna za djelovanje kada je najpotrebnija. Problem je što se spremnost sistema ne može aktivirati pritiskom na dugme kada nastupi kriza. Sistem koji se koristi isključivo u vanrednim okolnostima teško može steći povjerenje korisnika jer ga niko redovno ne provjerava. Osoblje zaboravlja kako funkcioniše, posjetioci ne znaju kako ga koristiti, a kvarovi mogu dugo ostati neotkriveni. S druge strane, sistem koji se svakodnevno koristi, bilo da je riječ o pozivu za pomoć u pronalasku izgubljenog djeteta, upitu na ulazu ili emitovanju redovnih obavještenja, ostaje poznat osoblju i korisnicima, njegova se ispravnost kontinuirano provjerava, a povjerenje u njegovu pouzdanost raste. Svakodnevna upotreba zato nije samo dodatna prednost komunikacijskih sistema namijenjenih hitnim situacijama, već osnovni preduslov njihove pouzdanosti.
Četiri komunikacijska kanala, četiri pitanja
Komunikacijski punkt ispunjava svoju svrhu kada četiri načina komunikacije funkcioniraju zajedno, i to ne samo u vanrednim situacijama nego i tokom uobičajenog radnog dana.
Vidjeti – Omogućava li sistem uvid u ono što se događa? Osoba koja upućuje poziv treba dobiti jasnu potvrdu da je poziv zaprimljen, dok operater koji odgovara mora imati mogućnost vidjeti situaciju, a ne samo čuti glas pozivaoca. Ključno pitanje glasi: kada neko pritisne pozivno dugme, zna li nadležno osoblje gdje je poziv upućen i zbog čega?
Čuti – Jesu li sve poruke razumljive, čak i u bučnom okruženju, tunelu, gužvi ili osobama s oštećenjem sluha? Kvalitet zvučne komunikacije ne određuje samo jačina zvuka već, prije svega, razumljivost govora. Mnogim korisnicima zvučna informacija nije dovoljna, pa vizuelni signali, poput svjetlosne potvrde poziva ili upozorenja, kao i tekstualne poruke na ekranu, moraju prenijeti istu informaciju. Zato je važno provjeriti bi li osoba koja se nalazi na određenoj lokaciji zaista mogla razumjeti poruku.
Govoriti – Može li osoba koja koristi komunikacijski punkt razgovarati s operaterom? Dugme koje samo šalje signal ostavlja pozivaoca u neizvjesnosti, dok dvosmjerna govorna komunikacija pretvara alarm u razgovor. Na taj način operater može procijeniti situaciju, umiriti osobu i dati joj odgovarajuće upute. Pritom je presudno znati odgovara li na poziv stvarna osoba i koliko brzo uspostavlja komunikaciju.
Komunicirati – Može li svako koristiti uređaj bez prethodnih uputa, čak i pod stresom ili kada ne govori lokalni jezik? Jasno označeno dugme, razumljiva potvrda poziva i, gdje je to korisno, ekran osjetljiv na dodir koji vodi korisnika kroz postupak mogu znatno pojednostaviti upotrebu. U višejezičnim sredinama dodatnu vrijednost donosi prevođenje u stvarnom vremenu: pozivalac govori svojim jezikom, operater poruku čuje i čita na vlastitom, a odgovor se na isti način vraća korisniku. Osnovno pitanje jeste bi li osoba koja prvi put koristi uređaj mogla samostalno uspostaviti komunikaciju, bez obzira na jezik kojim govori?
Praktični razlozi
Svaki od ovih kanala pojedinačno predstavlja samo jednu funkcionalnu komponentu. No, njihovim povezivanjem nastaje komunikacijski punkt koji omogućava vizuelni uvid, razumljiv prijenos poruka, dvosmjerni razgovor i jednostavno korištenje. Ove četiri funkcionalnosti potrebno je provjeriti već pri odabiru i puštanju sistema u rad, a zatim i tokom redovnih kontrola, pri čemu svakodnevna upotreba pruža najbolji uvid u njihovu pouzdanost. Jednako je važna i povezanost komunikacijskog punkta s drugim sigurnosnim sistemima, poput videonadzora, kontrole pristupa i upravljanja alarmima, kako bi nadležno osoblje pravovremeno primilo poziv i raspolagalo svim informacijama potrebnim za odgovarajuću reakciju.
Postoji i praktičan razlog za objedinjavanje svakodnevne komunikacije i upozoravanja u hitnim situacijama. Kada se za te dvije namjene koriste odvojeni sistemi, operater mora zasebno održavati i testirati opremu te obučavati osoblje, pri čemu se sistem za vanredne situacije koristi najrjeđe i zbog toga ostaje najmanje poznat korisnicima. Jedinstvena infrastruktura koja podržava obje funkcije omogućava da komunikacijski sistem namijenjen hitnim slučajevima bude stalno u upotrebi, pa svaki rutinski poziv ujedno predstavlja i malu potvrdu njegove ispravnosti.
Šta zahtijevaju propisi
I regulatorni okvir razvija se u istom smjeru. Direktiva Evropske unije o otpornosti kritičnih subjekata (CER, Direktiva (EU) 2022/2557) primjenjuje se u svim državama članicama, a članom 13. stavom 1. propisuje obavezu uspostavljanja postupaka i protokola za upravljanje rizicima i kriznim situacijama, uključujući procedure upozoravanja.
Hrvatska je među državama koje su ove zahtjeve već prenijele u nacionalno zakonodavstvo. Njen Zakon o kritičnoj infrastrukturi (Narodne novine 89/2025) na snazi je od juna 2025. godine, dok je Slovenija krajem 2024. usvojila Zakon o kritičnoj infrastrukturi (ZKI-1).
Evropska komisija je u julu 2026. objavila i neobavezujuće smjernice (C/2026/3712), koje sadrže 94 tačke raspoređene u sedam cjelina. Jedna od njih odnosi se na protokole krizne komunikacije, koji trebaju obuhvatiti višekanalnu komunikaciju, uključujući redundantne sisteme, te biti prilagođeni različitim korisničkim grupama, uz uvažavanje višejezičnosti i zahtjeva pristupačnosti.
Dokumentacija je polazna osnova jer operatere podstiče da jasno definišu strukturu procesa i način odvijanja operativnih aktivnosti. Međutim, stvarna provjera nastupa tek kada se ti postupci primjenjuju u svakodnevnom radu. Protokol zapisan na papiru ne može potvrditi je li zvučnik dovoljno razumljiv, odgovara li neko na poziv niti da li bi eventualni kvar bio pravovremeno primijećen.
Tri pitanja za provjeru spremnosti sistema
Ako neko upravo sada pritisne pozivno dugme na vašoj lokaciji, hoće li se javiti operater koji može provjeriti šta se događa i zna kome treba uputiti pomoć? Koriste li se vaše procedure upozoravanja svakodnevno ili postoje samo u dokumentaciji? Kada bi sistem sutra prestao raditi, bi li neko primijetio kvar prije sljedećeg stvarnog incidenta?
Ako odgovori na ova pitanja nisu sigurni, prvi korak ne mora biti nabavka novog sistema. Mnogo je korisnije započeti provjerom u sasvim običnom radnom danu: prići komunikacijskom punktu, pritisnuti dugme i pokušati vidjeti, čuti, govoriti i uspostaviti komunikaciju upravo onako kako bi to učinila osoba koja ga prvi put koristi.

















