Kontrola prosječne brzine prijenosa podataka

Pohrana je izvor beskrajnih debata u sigurnosnoj industriji: Trebaju li se podaci pohranjivati u oblaku ili na licu mjesta, tj. na fizičkoj lokaciji? Koliko dugo treba čuvati video? Kako osigurati da svi kritični podaci namijenjeni za pohranu budu zaštićeni od cyber napada i dostupni kad god vam zatrebaju?
Izvor: asmag.com
E-mail: redakcija@asadria.com

Bez obzira na aktuelne rasprave, oko jednoga se većina korisnika slaže: smanjenje troškova pohrane mora biti prioritet. Postoji nekoliko tehnika za optimizaciju pohrane, a selektivna kompresija je jedna od njih. Ona podrazumijeva proces u kojem softver potpomognut vještačkom inteligencijom bira segmente koje procijeni kao važne unutar videozapisa i na njih primijeni manji stepen kompresije u odnosu na druge manje važne. Iako je riječ o kvalitetnom tehnološkom rješenju, postoji rizik da bi se neki važni detalji unutar videozapisa mogli propustiti ako ih softver ocijeni kao manje bitne. Jedno od alternativnih pristupa je i kontrola prosječne brzine prijenosa podataka u bitovima.

Šta je kontrola prosječne brzine prijenosa?
Kontrola prosječne brzine prijenosa (ABR) uobičajeni je izraz za metode u okviru kojih se najprije analiziraju brzine prijenosa u bitovima za određene videonadzorne kamere, a zatim se iste prilagođavaju s ciljem postizanja željene brzine prijenosa u određenom intervalu. “Cilj kontrole prosječne brzine prijenosa nije da se smanji potrebna količina prostora za pohranu, nego da se najefikasnije iskoristi dostupni prostor. U usporedbi s ograničenjem maksimalne brzine prijenosa (MBR), koja podrazumijeva nefleksibilno ograničavanje brzine prijenosa, ABR omogućuje veću fleksibilnost u upravljanju brzinom prijenosa podataka”, objašnjava Timo Sachse, analitičar proizvoda za EMEA regiju u Axis Communicationsu.

Kod ograničenja maksimalne brzine prijenosa MBR tehnologija ne dozvoljava kameri da vraća videostreamove ako se pređu vrijednosti zadane brzine prijenosa. To se dešava čak i ako bi to bilo korisno za kvalitet slike ili forenzičke detalje. Za razliku od ovog pristupa, ABR metoda će omogućiti kameri da maksimalno poveća brzinu prijenosa u bitovima tokom intervala koji su “zanimljivi”, a uz smanjenje brzine kada je to potrebno. Tako se postiže ciljani prosjek u pogledu brzine prijenosa.

Kako funkcioniše
Prvi korak je izračunavanje prosječnog nivoa brzine prijenosa u bitovima. To se postiže tako što se izračuna količina raspoloživog prostora za pohranu po kameri (recimo 500 GB) i trajanje intervala pohrane videozapisa (vrijeme čuvanja; npr. 30 dana). Rezultat se izražava kao brzina prijenosa u kilobitima ili megabitima u sekundi. Za 500 GB to bi bilo 1.543 Kbit/s. Donja slika prikazuje interfejs kamere na kojem se izračunava vrijednost prosječne brzine prijenosa.

Važno je napomenuti da se kontrola prosječne brzine prijenosa može koristiti samo za kontinuirano i neprekidno snimanje 24 sata dnevno. Samo na ovaj način kontroler brzine prijenosa može napraviti statistiku koja će mu omogućiti da s vremenom sve preciznije upravlja brzinom prijenosa.

Uzmimo sljedeći pojednostavljeni primjer. Ciljna vrijednost prosječne brzine prijenosa za određenu kameru postavljena je na 4,5 Mbit/s, dok je tokom noći, kada ima malo aktivnosti, smanjena na 1 Mbit/s. “U ovom primjeru kontroler brzine prijenosa uopće ne mora prilagođavati kompresiju jer je prosječna brzina prijenosa ispod konfigurisane granice”, navodi Sachse. Da je maksimalna brzina prijenosa (MBR) konfigurisana na istoj vrijednosti od 4,5 Mbit/s, ne biste imali problema tokom prvih 12 sati istog dana. No, u drugom dijelu dana, stvarna brzina prijenosa u bitovima bi premašila unesenu granicu i morali biste primijeniti kompresiju slike kako biste dobili brzinu prijenosa koja ide ispod maksimalne definisane. To može dovesti do gubitka važnih detalja unutar slike.

Ukoliko druga kamera ima isto ograničenje brzine od 4,5 Mbit/s, noćnu brzinu prijenosa od 2 Mbit/s i dnevnu brzinu od 8 Mbit/s, prosječna brzina prijenosa će iznositi 5 Mbit/s, što je nešto malo iznad konfigurisane granice. U ovom slučaju kontroler brzine prijenosa bi malo pojačao kompresiju tokom cijelog dana kako bi ostao u nivou ili ispod konfigurisane granice od 4,5 Mbit/s.

Praktične koristi
Kontrola prosječne brzine prijenosa je namijenjena za podršku neprekidnom cjelodnevnom snimanju. Sve instalacije koje razmatraju primjenu ovakvog režima snimanja mogu imati koristi od primjene mehanizma kontrole prosječne brzine prijenosa. “Primijetili smo povećanje primjene kontinuiranog snimanja paralelno s rastom sofisticiranijih implementacija forenzičkog pretraživanja zasnovanih na serverima i vještačkoj inteligenciji. Krajnji korisnici sve bolje razumiju prednosti kontinuiranog snimanja u odnosu na, naprimjer, snimanje koje se aktivira uz pokret, i ne žele propustiti ništa što se dešava u vidnom polju njihovih kamera”, objašnjava Sachse. Zanimljiv je i broj kamera spojenih na uređaje za pohranu. Što je manje kamera spojeno, to su potencijalno veće razlike između procijenjene i stvarne potrošnje prostora za pohranu. Za veći broj kamera to je ujednačeno zbog većeg broja uređaja. Tu su i nadzorna rješenja s velikim brojem kamera, od kojih neke nude široki prikaz velikih površina, dok su druge dizajnirane za praćenje detalja. Kontrola prosječne brzine prijenosa omogućava operaterima da detaljno podese svoje kamere kako bi najbolje iskoristili dostupni kapacitet za pohranu.

Odlično rješenje ako se pravilno implementira
Na kraju se nameće zaključak da je kontrola prosječne brzina prijenosa odličan način za optimizaciju prostora za pohranu, naravno ukoliko se pobrinete da se poduzmu svi odgovarajući koraci. Naprimjer, upotreba alata za planiranje lokacija kamera može pomoći u utvrđivanju potencijalnih zahtjeva za konkretno mjesto. Neki od ovih alata mogu vas obavijestiti i o tome da postavke nisu idealne. Pa tako možete dobiti upozorenje da ste prosječnu brzinu prijenosa postavili prenisko, što se obično događa ako je kapacitet za pohranu premali za odabrano vrijeme čuvanja materijala. To može dovesti do pojave lošeg kvaliteta slike zbog visoke stope kompresije ili, u najgorem slučaju, do prekoračenja iskoristivosti kapaciteta za pohranu. Tehnička složenost ovih zahtjeva znači da bi integratorima bilo pametno uključiti podešavanje prosječne brzine prijenosa u redovnu praksu održavanja. To će osigurati da krajnji korisnici neće morati brinuti o troškovima pohrane ili podacima.