Adekvatna reakcija na protivnički napad i zaštita štićene osobe

Možemo li štićenu osobu prilikom napada prepustiti samoj sebi, hoće li znati šta treba činiti? Možemo li je odgurnuti do najbližeg zaklona i tako zbuniti protivnika, tj. pokušati tim manevrom postići prednost u odnosu na napadača? Ili ćemo se boriti, a istovremeno i kontrolisati štićenu osobu? Mnogo je toga o čemu moramo voditi računa kada smo izloženi napadu i nije neprijatelj ono čemu posvećujemo najveću pažnju

Piše: Džemal Arnautović

Čim se utvrdi agresivna aktivnost protivničke strane, odnosno napad, i isti se glasno saopći, svako unutar tima za zaštitnu pratnju mora sam sebi odgovoriti na sljedeća osnovna pitanja i svoje djelovanje usmjeriti spram njih. Ta pitanja su:

• Da li se protivnik i pravac napada mogu vidjeti i prepoznati?
• Moram li kontrolisati štićenu osobu ili ne?
• Da li se trebam boriti s protivnikom ili ne?
• Gdje je najbliži zaklon?
• Kakvo je naredno ponašanje, odnosno slijed narednih koraka?

Ovo su faktori koji bitno utječu na djelovanje i dalji tok odbrane od opasnosti, i iz njih možemo izvesti sljedeće tri osnovne taktike: kontrola štićene osobe, bez kontrole štićene osobe i evakuacija. Ukoliko smo u poziciji da možemo uočiti protivnika, odnosno ako možemo prepoznati pravac napada, onda ćemo biti u poziciji i da adekvatno djelujemo, a po potrebi čak i upotrijebimo vlastito vatreno oružje. Uočavajući pravac napada protivnika, dolazimo u priliku i za određivanjem pravca bijega, kao i pronalaska adekvatnog zaklona.

Tehnike zaštite

Ukoliko nismo vidjeli napadače ili ih ne možemo prepoznati, a čuli smo samo pucnjeve, to ne mora značiti da smo zaista napadnuti. Ipak, to ne znači da se trebamo opustiti ili da trebamo čekati. Naprotiv, situaciju trebamo iskoristiti i pokušati da dobijemo na odstojanju ili pokušati da nađemo neku sigurnu zaštitu za nas i našu štićenu osobu u okruženju u kojem se nalazimo. Osoba odgovorna za štićenu osobu zadužena je i u ovakvim situacijama da se u potpunosti brine o njoj. Bez obzira na aktivnosti neprijatelja, uvijek moramo provjeravati stanje štićene osobe, ali i odgovorne osobe. Moramo se stalno uvjeravati da li je možda odgovorna osoba pogođena i postoji li bilo koji razlog zbog kojeg se ona više ne može brinuti o štićenoj osobi. Isto pitanje postavljamo i nama samima: kada smo samo mi zaduženi za štićenu osobu i kada smo njena odgovorna osoba. Možemo li štićenu osobu prepustiti samoj sebi, hoće li znati šta treba činiti? Možemo li je odgurnuti do najbližeg zaklona i tako zbuniti protivnika, tj. pokušati tim manevrom postići prednost u odnosu na napadača? Ili ćemo se boriti, a istovremeno i kontrolisati štićenu osobu? Pitanja na koja ćemo također morati sami sebi dati odgovor su: možemo li štićenu osobu uspješno kontrolisati i dok bježimo ili moramo kontrolisano oboriti štićenu osobu, tj. baciti se preko iste radi zaštite dok, npr., ne prođe detonacija eksploziva? Postoje li pomoćna sredstva do kojih možemo doći, a koja nam mogu koristiti za zaštitu. To mogu biti, primjerice, bilo kakvi poklopci koji nam mogu pružiti zaštitu od bombi ili gelera, a zatim i improvizovani balistički štitovi u vidu registratora za papire, lampi ili aparata za gašenje požara. Da bismo uspješno kontrolisali i tako zaštitili štićenu osobu, možemo upotrijebiti više zahvata koji se primjenjuju shodno situaciji. Najjednostavniji zahvat je obuhvaćanje štićene osobe sa obje ruke odostrag preko ruku. Tako se može zadržati puna kontrola, ali i dobar pregled situacije. Čim se pognemo prema naprijed, i štićena osoba zajedno sa nama ide nadolje. Tim zahvatom tijelo će joj najvećim dijelom biti pokriveno i zaštićeno našim pancirom. Jedan od problema ovog zahvata predstavlja tjelesna visina štićene osobe ukoliko je njena visina veća od naše. Ako je osoba viša od nas, nastat će poteškoće u praćenju situacije, jer će biti jako teško zadržati pregled. Drugi problem su stopala jer kada stojimo tačno jedno iza drugog, možemo se brzo saplesti, a opasnost od pada je relativno velika. Iako ova tehnika omogućava veliku razinu zaštite, što je, svakako, prednost, velika mana je nemogućnost direktne borbe sa protivničkom stranom.

Jača ruka

Druga tehnika zaštite koja se često primjenjuje je tzv. kragna, pri kojoj se štićena osoba s jednom rukom obuhvati u području vrata. Tako nam druga ruka ostaje slobodna i možemo je koristiti za poboljšanje kontrole štićene osobe, ali i u druge svrhe, kao, npr., otvaranje vrata, oslobađanje puta, sklanjanje osobe s puta, pružanje zaštite, korištenje džepne lampe ili čak upotrebu oružja. Ova vrsta zahvata nudi potencijalnom napadaču mnogo manju siluetu i metu. Prilikom kretanja blago ćemo se pognuti i kretat ćemo se istureni jedno pored drugog, dok će naš akcenat i dalje biti na kontroli glave štićene osobe. S kojom rukom ćemo je obuhvatiti, zavisi od mnogo faktora, ali u načelu je stvar individualne prirode. Nekome će više odgovarati da jačom rukom kontroliše štićenu osobu, dok će drugi tu ruku koristiti za nošenje vatrenog oružja, jer sa njom bolje pucaju. Ipak, možemo reći da se u većini slučajeva, što pokazuje i praksa, zaštitari opredjeljuju da štićenu osobu kontroliraju slabijom rukom kako bi „jača ruka“ bila spremna za akciju i zaštitu s oružjem. Kako bi se razvila najbolja tehnika i donijela ispravna odluka o korištenju „prave“ ruke, potrebno je proći jako mnogo treninga i obuke. Druga mogućnost koja može proizaći iz ovog „zahvata za vrat“ je da se za vrijeme držanja kragne okrene dlan prema vlastitom licu i zatim napravi korak oko štićene osobe. Tako smo spojeni leđa uz leđa sa štićenom osobom i nudimo usku metu protivničkoj strani. Tjelohranitelj tako može relativno dobro upotrijebiti oružje i laganim koracima unazad udaljiti se iz opasnog područja. Štićena osoba pri tome ide naprijed i vidi kuda se ide. Druga metoda s istim efektom je da se jednostavno postavimo ispred štićene osobe i slobodnom rukom štićenu osobu s licem naprijed pritisnemo na vlastita leđa.

Usklađenost i zaklon

Ukoliko smo dobro usklađeni sa štićenom osobom, bez obzira na to koju od ovih metoda spašavanja koristimo, bit ćemo u situaciji da uspješno kontrolišemo štićenu osobu, a istovremeno i savladamo, odnosno izbjegnemo protivnika. Da li smo djelovali ispravno ili pogrešno, saznat ćemo naknadno. No, bitno je da djelujemo i da ne postanemo bespomoćna meta za protivničku stranu. Naravno, jednako važno je i pitanje zaklona. U momentima kada napad otpočne, jako je bitno odrediti se hoćemo li uopće bježati sa mjesta, mijenjati lokaciju i gdje. Više o prikladnim zaklonima govorit ćemo nešto kasnije kada budemo govorili o odbrani od opasnosti oružjem. Ono što je bitno sada napomenuti je da se moramo oslanjati na već unaprijed određene i odgovarajuće zaklone i rute za bijeg. Bitno je zapamtiti njihov pravac i tačnu udaljenost od njih. Čim se donekle pronašla zaštita, postavlja se pitanje kako se dalje ponašati. Mora li se i može li se uopće dalje bježati? Da li će trenutni zaklon biti dovoljan? Mora li se protivnik i dalje neutralizirati? Kako u trenutnoj situaciji pružiti pomoć sebi, štićenoj osobi i članovima našeg tima? Šta će se sljedeće desiti? Vlastitu sigurnost, naravno, ne smijemo ni kom slučaju staviti na kocku, ali nekada ćemo biti u situaciji i da našem napadaču moramo pružiti zdravstvenu pomoć, pogotovo ukoliko je isti savladan i leži na podu. U tom slučaju, on također dobija status žrtve i u tu akciju najbolje je uključiti pomoćnike koji nisu sudjelovali u ranjavanju, da ne bi došlo do izbijanja emocija. Odmicanje sa mjesta napada i općenito opasnog područja zajedno sa štićenom osobom ne znači da je slučaj za nas gotov. Neko iz našeg tima će morati ostati na licu mjesta i regulisati situaciju sa vlastima i spasilačkom službom, odnosno regulisati prijavljivanje slučaja državnim sigurnosnim organima te analizirati napad i prilagoditi koncept zaštite trenutnoj situaciji.