Dvadeset godina u industriji koja se svakodnevno mijenja nije samo vremenski period. To je proces učenja, prilagođavanja i stalnog preispitivanja vlastitih standarda. Kada se danas osvrnemo na put magazina a&s Adria, govorimo o vremenu u kojem je jedna ideja, nastala iz profesionalne potrebe, izrasla u regionalnu, pa i globalnu platformu
Piše: Nermin Kabahija; E-mail: redakcija@asadria.com
Postoje projekti koji nastanu iz prilike. A postoje oni koji nastanu iz potrebe. a&s Adria pripada ovoj drugoj kategoriji. Prije dvadeset godina, u trenutku kada je industrija privatne zaštite u Bosni i Hercegovini tek tražila svoj identitet, pojavila se ideja da ta industrija dobije vlastiti stručni glas. Ne samo da je prati nego da je na neki način i oblikuje. Ono što je počelo kao pokušaj da se popuni praznina u znanju s vremenom je preraslo u regionalnu platformu koja danas povezuje desetke država, stotine kompanija i hiljade profesionalaca širom svijeta. Magazin a&s Adria svjedočio je transformaciji industrije – od fizičke zaštite do integrisanih sistema, od analognog nadzora do vještačke inteligencije, od lokalnih projekata do globalnih partnerstava. Ali paralelno s tim, rastao je i sam. Iz male redakcije s jednim računarom i velikom dozom entuzijazma prerastao je u medijsku i sajamsko-konferencijsku platformu koja povezuje desetke država, stotine kompanija i hiljade profesionalaca. Ovo je priča o tom putu ispričana kroz sjećanja glavnih aktera, ali i kroz činjenice koje pokazuju koliko daleko je projekat stigao. Priča o tome kako je nedostatak znanja postao motiv, kako je rizik postao odluka, a odluka dugoročna strategija.
Iz potrebe, ne iz ambicije
Magazin nije nastao iz ambicije da se pokrene biznis. Nastao je iz nedostatka i profesionalne frustracije spram svega što se događalo u industriji sigurnosti. Početkom 2000-ih, nakon završetka Fakulteta kriminalističkih nauka, Mahir Hodžić, njegov osnivač, započinje rad u službi sigurnosti Javnog preduzeća BH Pošta. Bio je to njegov prvi ozbiljan susret sa sistemskom sigurnošću, zaštitom infrastrukture, organizacijom procesa, upravljanjem rizicima i operativnim izazovima velikog sistema koji funkcioniše u stvarnom vremenu. Bosna i Hercegovina tada je bila u fazi posttranzicije, a privatna zaštita tek je počinjala dobivati konture industrije. Regulative su bile fragmentirane, tržište nedovoljno strukturirano, a profesionalni standardi u nastajanju. Sigurnost se uglavnom svodila na fizičku zaštitu i tehničke sisteme osnovnog nivoa, dok su pojmovi poput korporativne sigurnosti, sigurnosnog menadžmenta, procjene rizika ili integrisanih sistema rijetko ulazili u stručni diskurs.
“Formalno obrazovanje mi je dalo osnovu, ali ne i praktična znanja o tome šta, zapravo, radi security menadžer u velikim sistemima. Gotovo da nije postojala stručna literatura na našem jeziku. Knjige i časopisi o korporativnoj sigurnosti bili su nedostupni ili isključivo na engleskom jeziku”, prisjeća se Mahir Hodžić.
U potrazi za znanjem, pretplaćuje se na jedan sigurnosni magazin koji je izlazio u Beogradu. Čita ga, kako kaže, “od korice do korice”, analizirajući svaku studiju slučaja, svaki intervju, svaki tehnički prikaz. Taj magazin postaje njegov alat za samostalno obrazovanje. Paralelno dolazi do evropskih izdanja i prati razvoj industrije izvan granica Bosne i Hercegovine.
I nekako u tome trenutku počinje sazrijevati jednostavno, ali snažno pitanje: ako ovakvi magazini postoje na drugim tržištima, zašto ne bi postojao i jedan u Bosni i Hercegovini – i šire, u regiji? To nije bila romantična ideja o izdavaštvu. Bila je to racionalna reakcija na očigledan vakuum znanja, a iz te praznine izrasla je ideja o platformi koja neće samo informisati već podizati standarde i profesionalizirati sektor koji je tek počinjao oblikovati svoj identitet.
Ideja postaje odluka
Prvi ozbiljan poslovni plan nastaje između 2004. i 2005. godine. Analizirani su koncepti, struktura i sadržaj stranih izdanja. Bilježene su rubrike, modeli oglašavanja, dinamika izlaženja, struktura intervjua i studije slučaja i već je tada ideja postajala projekat. Mahir razgovara s kolegama iz bankarskog sektora, telekoma, elektroprivrede, velikih korporacija i privatnih sigurnosnih kompanija. “Prije svega me zanimalo da li bi im takav magazin bio koristan u svakodnevnom radu”, kaže. Reakcije su bile pozitivne, ali oprezne. Industrija je prepoznala potrebu, ali tržište je bilo mlado i finansijski osjetljivo.
Svoju ideju dijeli i s pružaocima usluga privatne zaštite, vlasnicima zaštitarskih agencija, distributerima i proizvođačima opreme. Pitanje nije bilo samo hoće li čitati magazin nego hoće li ga podržati. Jer bez podrške industrije, takav projekat nije mogao preživjeti.
U oktobru 2005. godine osniva se Global Security d.o.o. Bio je to trenutak kada ideja prelazi iz faze razmišljanja u fazu odgovornosti. Nije bilo velikih investitora niti sigurnih prihoda. Postojala je procjena, plan i spremnost na rizik. Važno je razumjeti koliko je taj korak bio neizvjestan. Pokrenuti stručni magazin u zemlji u kojoj industrija tek nastaje značilo je ući u prostor bez jasnih pravila i bez garancije da tržište može dugoročno podržati takav projekat.
“Prvi broj tadašnjeg magazina Zaštita izašao je u februaru 2006. godine, tačno prije dvadeset godina. Kada sam ga prvi put držao u rukama, osjećaj je bio poseban. Bio sam ponosan, ne samo zbog magazina nego zbog realizacije ideje koja je sazrijevala skoro dvije godine”, prisjeća se Mahir. Bio je to mali tim, skromni uslovi i velika odgovornost. Tada niko nije mogao znati da će taj prvi broj biti početak serije od 220 izdanja, više od 20.000 objavljenih stranica, desetaka hiljada fotografija i stotina različitih projekta koji će obilježiti razvoj industrije sigurnosti u regiji. Ali, u tom trenutku to nije bila statistika. Bila je to odluka da se krene s jasnim uvjerenjem da industrija zaslužuje ozbiljan, stručan glas.
Trenutak kada ostaje sam
Prvih šest mjeseci rada magazina djelovalo je ohrabrujuće. Industrija je reagovala pozitivno, oglašivači su se uključivali, a mali tim je radio intenzivno i sa osjećajem da se projekat kreće u dobrom smjeru. A onda dolazi prvi ozbiljan udar. Partneri s kojima je započeo projekat donose odluku da izađu. Razlog je bio jednostavan – magazin je bio finansijski zahtjevan, tražio je stalna ulaganja, dok je povrat bio spor i neizvjestan. Tržište još nije bilo dovoljno razvijeno da odmah prepozna i materijalno podrži ovakav stručni medij. “Nakon šest brojeva ostajem sam”, prisjeća se Mahir. Rečenica je kratka, ali iza nje stoji period koji je obilježio prve godine projekta. Osim što je morao riješiti finansijske obaveze prema partnerima, preuzeo je kompletnu organizaciju i nastavak izdavanja. U praksi je to značilo da je istovremeno bio urednik, autor tekstova, koordinator saradnika, osoba zadužena za oglašivače, distribuciju i svakodnevno poslovanje firme. Radio je ono što danas obavlja veliki tim. Bio je to period u kojem se, kako kaže, nije mnogo spavalo. Rokovi su ostajali isti, ali su se resursi smanjili. Svaki broj morao je izaći na vrijeme jer je kontinuitet bio jedini način da se sačuva povjerenje tržišta. U takvim okolnostima, magazin se nije razvijao brzo – razvijao se uporno.
Iz današnje perspektive, upravo taj period vidi kao najteži, ali i najvažniji. “Bilo je izuzetno teško, ali na taj prvi period sam posebno ponosan. Zahvalan sam svima koji su tada pružili podršku da projekat preživi ključne prve tri godine i postane finansijski održiv”, ističe on.
Ono što je posebno važno, a što se često ne vidi izvana, jeste činjenica da projekat nikada nije finansiran kreditima. Ulagalo se isključivo ono što je zarađeno. Takav model značio je sporiji rast, ali i potpunu kontrolu nad pravcem razvoja.
Mahir i magazin su tada naučili lekciju koja će ga pratiti narednih dvadeset godina: stabilnost je važnija od brzine, a kontinuitet važniji od spektakla. I može se reći da je to bio kraj prve faze, a početak ozbiljnijeg puta.
“Ispričavam se, gdje je ovdje toalet?”
Jedna od simpatičnih epizoda iz ranih godina veže se za nastup na Zagrebačkom velesajmu, u vrijeme kada je magazin još izlazio pod imenom Zaštita. Bila je to 2007. godina i jedan od prvih ozbiljnijih sajamskih nastupa izvan Bosne i Hercegovine. Redakcija je dobila štand – za tadašnje okolnosti važan iskorak. Momci iz redakcije bili su mladi, puni entuzijazma, ali još neiskusni i pomalo statični, tek u procesu upoznavanja industrije i ljudi s kojima će kasnije sarađivati godinama. Štand je, međutim, bio smješten tik uz ulaz u sajmište. Kako magazin tada još nije bio prepoznatljiv, prolaznici su se često zaustavljali – ali ne uvijek iz razloga koji su domaćini očekivali.
“Ispričavam se, gdje je ovdje toalet?” bilo je pitanje koje su, kako se danas uz osmijeh prisjećaju, čuli češće nego što su dijelili primjerke magazina. Zbog pozicije štanda mnogi su ih, očito, zamijenili za recepciju ili info-punkt sajma. Iskustvo je bilo negdje između neugode i simpatičnosti, ali danas predstavlja dragocjenu uspomenu na vrijeme kada je put od anonimnosti do prepoznatljivosti tek započinjao.
Security Essen 2008: Trenutak kada projekat dobija krila
Iako je magazin preživio najteži početni period, prava potvrda da projekat može izaći iz lokalnih okvira dogodila se 2008. godine na sajmu sigurnosti u Essenu. U to vrijeme bio je to jedan od najvažnijih evropskih sajmova sigurnosne industrije, mjesto na kojem su se susretali vodeći proizvođači, integratori, distributeri i mediji. Za malu redakciju iz Sarajeva to nije bio samo poslovni put, bio je to svojevrstan test.
“Tada smo već nekoliko godina izlazili redovno, ali, realno gledano, i dalje smo bili mali regionalni projekat. Odlazak u Essen za mene je bio i svojevrsno suočavanje s realnošću. Da vidim gdje smo u odnosu na svijet i da li uopće imamo snage za veći iskorak”, prisjeća se Mahir.
U Essenu dolazi do susreta s vlasnikom a&s Grupe, međunarodne izdavačke kuće osnovane 1991. godine na Tajvanu, koja je već tada imala snažnu mrežu izdanja u Aziji i saradnju s globalnim medijskim partnerima. “Razgovori su bili intenzivni i konkretni. Oni su željeli vidjeti ko smo, kako radimo i kakvu viziju imamo. Nije to bila formalnost, nego ozbiljna procjena. Mi smo morali pokazati da razumijemo industriju i da možemo ispuniti njihove standarde”, kaže on.
Nakon niza razgovora i pregovora ponuđena je mogućnost da magazin postane dio njihovog licenciranog programa, a to je značilo mnogo više od korištenja imena. “Ulazak u a&s grupaciju za nas je bio ogroman iskorak. To nije bio samo novi logo na naslovnici. To je značilo pristup globalnim analizama, istraživanjima, standardima, kontaktima i kompanijama do kojih dotad nismo mogli doći. Ta saradnja nam je doslovno dala krila”, kaže Hodžić.
Rebrending
Odluka o rebrendingu bila je strateška i hrabra. Magazin od 2009. godine izlazi pod imenom a&s Adria – stručni magazin za kompletna sigurnosna rješenja. “Promjena imena bila je i simbolična i praktična. Željeli smo jasno pokazati da više nismo samo lokalni magazin. Prefiks ‘Adria’ definisao je naš regionalni fokus, a a&s nam je dao međunarodni kredibilitet. To je bio trenutak kada smo svjesno odlučili igrati ozbiljniju utakmicu”, pojašnjava on.
Nakon rebrendinga slijedi redizajn, prilagođavanje strukture sadržaja međunarodnim uredničkim standardima i postepeno uvođenje sadržaja na engleskom jeziku. Redakcija dobija pristup globalnoj mreži autora, analiza i industrijskih podataka. “Odjednom su nam vrata svjetskih kompanija bila otvorenija. Lakše smo dolazili do intervjua, do stručnjaka, do novih tehnologija. Ali, s tim su došli i veći zahtjevi i više definitivno nije bilo prostora za prosječnost”, ističe. Paralelno s tim, započinje širenje na tržišta Srbije i Hrvatske, a međunarodna licenca dodatno učvršćuje regionalnu ambiciju projekta. “Taj period bio je prekretnica. Do tada smo se borili da preživimo. Od tog trenutka počinjemo razmišljati dugoročno – kako da budemo lider u regiji, a ne samo učesnik na tržištu”, prisjeća se Mahir.
Oglašavanje kao znak povjerenja
Naredne godine predstavljaju fazu projekta u kojoj magazin više nije projekat koji se dokazuje, nego medij koji se učvršćuje. Ulazak u međunarodnu grupaciju donio je kredibilitet, ali tržište je i dalje tražilo kontinuitet. Upravo u tim godinama dolazi do rasta broja reklama i potpisivanja dugoročnijih ugovora s kompanijama koje su na tržištu Jadranske regije nudile proizvode i usluge iz oblasti sigurnosti. No, Mahir se rado prisjeća prvih oglašivača i upravo njih ističe u prvi plan. “Prvi oglašivači su vjerovali u projekat više iz uvjerenja nego iz jasne marketinške računice. Bilo je teško objasniti nekome da će već u drugom ili trećem izdanju osjetiti konkretan efekat. Industrija je tada još učila kako funkcioniše oglašavanje u stručnom mediju”, kaže on.
Posebnu težinu za nas u tim ranim godinama imala je podrška velikih međunarodnih kompanija koje su bile uz magazin gotovo od samog početka. Među njima su se izdvajali Bosch, kao jedan od globalnih lidera u sigurnosnim tehnologijama, te Samsung, koji je u tom periodu imao zakupljenu zadnju stranicu magazina.
“To je za nas bilo izuzetno važno. Kada kompanije takvog renomea odluče stati iza jednog mladog projekta, to nije samo komercijalna odluka. To je signal tržištu da vjeruju u ozbiljnost i dugoročnost tog medija”, naglašava Hodžić.
U periodu kada su mnogi još s oprezom posmatrali održivost projekta, upravo je povjerenje kompanija poput Boscha i Samsunga predstavljalo snažnu potvrdu da magazin ima potencijal i da industrija u njemu prepoznaje ozbiljnog partnera. Ta podrška nije bila samo finansijska. On je bila simbolička i strateška.
Spajanja i širenje
Kako prihodi postaju stabilniji, raste i tim. Zapošljavaju se novinari, imenuju direktor i operativci firme, a poslovanje više ne zavisi isključivo od ličnog angažmana osnivača. “To je bio važan trenutak. Kada projekat više ne zavisi od jedne osobe, nego dobije strukturu, znate da ste prešli u novu fazu. Tada smo počeli razmišljati dugoročnije”, kaže Mahir. Istovremeno dolazi i do tematske transformacije. Industrija sigurnosti se mijenja, a magazin prati taj razvoj. Fokus se sve više pomjera ka IT-u, mrežama, cyber sigurnosti, sistemskoj integraciji… Mahir pojašnjava da je postalo jasno da sigurnost više nije izolovana oblast i da se sve počelo povezivati, pa su morali pratiti te promjene kako bi magazin ostao relevantan. U tim godinama a&s Adria dobija jasniji urednički identitet. Rubrike se redefinišu, neke se gase, druge jačaju. Sadržaj postaje fokusiraniji i stručniji, a standardi produkcije se dodatno podižu.
Tokom dvije decenije objavljeno je više od 20.000 stranica stručnih članaka, intervjua i izvještaja, uz desetke hiljada fotografija s više od hiljadu posjećenih sajmova, projekata i prezentacija. Kroz redakciju je prošlo najmanje stotinu novinara, saradnika te domaćih i stranih autora koji su svojim radom oblikovali razvoj magazina.
Redakcija i prodajni tim postaju sve prisutniji na stručnim događajima. Učestvuje se na desecima konferencija godišnje, a tokom dvadeset godina taj broj će premašiti hiljadu različitih poslovnih i industrijskih evenata širom Evrope i svijeta.
“Shvatili smo da se industrija ne gradi iz kancelarije. Morate biti prisutni, upoznati ljude, razgovarati, razumjeti šta se dešava na terenu. Svaki sajam, svaka konferencija bila je prilika da učimo i da gradimo povjerenje”, ističe i naglašava da je magazin već 2013. godine postao stabilan regionalni medij, prisutan u Bosni i Hercegovini, Srbiji, Hrvatskoj i Sloveniji.
Magazin prerasta u platformu
I upravo u tom trenutku javlja se nova ideja, koja će projekat podići na potpuno novi nivo. “Bilo je logično da, ako već pokrivamo regiju i povezujemo industriju kroz medij, pokušamo napraviti i vlastiti događaj. Ideja o Summitu nije došla preko noći, ali je sazrijevala kako je magazin jačao”, kaže Hodžić.
Ideja o organizaciji vlastitog događaja nije došla naglo. Sazrijevala je godinama, paralelno s rastom magazina i jačanjem regionalnih kontakata. Već 2012. i 2013. godine, kroz brojne sastanke i večere s predsjednicima strukovnih asocijacija u Bosni i Hercegovini, Srbiji, Hrvatskoj i Sloveniji, postajalo je jasno da industriji nedostaje nešto više od medija.
“Shvatili smo da povezujemo ljude kroz stranice magazina, ali da je industriji prijeko potreban i fizički prostor za susrete. Trebao nam je događaj koji neće biti klasični sajam, nego istinski regionalno okupljanje industrije”, kaže Hodžić. Model je bio drugačiji od postojećih formata. Kao neutralan medij, magazin je ponudio koncept u kojem će strukovne asocijacije biti domaćini konferencijskog dijela, a organizacija i logistika u rukama redakcije. Ideja je bila jednostavna: jednak prostor za sve izlagače, fokus na networking i stručni sadržaj, bez hijerarhije velikih i malih.
I tako je u Sarajevu 2015. godine održan prvi Adria Security Summit. Dvadeset pet izlagača i 293 učesnika označili su početak projekta koji će u narednim godinama prerasti u najveći sigurnosni događaj u Jugoistočnoj Evropi. “To je bila presudna godina. Summit je donio finansijsku stabilnost i potpuno novu dinamiku razvoja. Od tog trenutka više nismo bili samo medij – postali smo platforma”, ističe Hodžić.
Broj učesnika rastao je iz godine u godinu. Događaj se selio u Beograd, Šibenik, Ljubljanu, Skoplje, Zagreb i Sarajevo. Danas Summit okuplja između 2.500 i 3.000 učesnika i između 120 i 150 izlagača po izdanju, a iza nas je deset izdanja.
Paralelno s tim rastao je i tim, širila se baza klijenata i razvijali novi projekti. Organizacija sajmova proširena je i na tržišta Rumunije i Bugarske, čime je pokriven dodatni dio Jugoistočne i Istočne Evrope. U međuvremenu je pokrenut i magazin a&s Middle East, čime je projekat dobio i svoju bliskoistočnu dimenziju. Danas je, nakon tek nekoliko godina rada, a&s Middle East treći najčitaniji stručni sigurnosni medij na Bliskom Istoku.
“Danas kompanija razvija četiri ključna proizvoda: magazine a&s Adria za zemlje Jadranske regije, i a&s Middle East, koji pokriva zemlje Zaljeva, te sajmove Adria Security Summit, Romanian Security Summit i Bulgarian Security Summit. Ukupno, projekti kompanije pokrivaju devet država Jugoistočne Evrope i pet zemalja Zaljeva”, naglašava Mahir te navodi da je sve to nastalo postepeno, bez naglih skokova, ali i bez zaduživanja. “Posebno sam ponosan na činjenicu da nikada nismo posuđivali novac. Ulagali smo isključivo ono što smo sami zaradili. Rast nije bio brz, ali je bio stabilan i planski”, kaže on.
Ljudi su najvažniji
Danas, kada iza projekta stoji 220 izdanja magazina i ostali realizirani projekti, Mahir napominje da brojke nisu najvažnije. “Naša najveća nagrada nisu rezultati u statistikama, nego konekcije koje smo stekli, partnerstva koja su nastala i projekti koji su realizovani zahvaljujući tim susretima”, kaže on te ističe kako najveća zahvalnost za izgradnju ovako snažnog i uspješnog projekta ipak pripada znanju, predanosti i kvalitetu ljudi koji su učestvovali u njegovom razvoju. I konačno, ono što naglašava kao suštinu jeste doprinos same industrije sigurnosti. “Svaki spašeni život, svaka spriječena šteta ili kriminalni čin u kojem smo makar djelimično imali svoj doprinos predstavlja najveću satisfakciju. To je potvrda da radimo nešto što ima širi društveni smisao.”
Na pitanje da li bi, nakon dvadeset godina, išta promijenio, odgovor dolazi bez zadrške. “Iskreno, ne bih mijenjao ništa. Sve se odvijalo prirodno i postepeno, s izazovima, ali i s jasnim smjerom razvoja. Projekat nije rastao brzo, ali je rastao zdravo. I možda je upravo u tome njegova najveća vrijednost”, zaključuje Mahir Hodžić.
Čovjek koji je zatvarao “brojeve”
Kasno je navečer i redakcija je već odavno prazna. Tek poneko svjetlo ostalo je upaljeno, a na ekranima se još pomjeraju posljednje stranice magazina. Rok za štampu je ujutro. “Kada broj jednom ode u štampariju, više nema popravki, nema naknadnih izmjena i nema drugog pokušaja. Štampa ne prašta greške”, često opominje jedan od kolega, iznimno važnih za ono što je magazin postao danas. Takvih noći danas, srećom, nema mnogo, ali kada se dogode, redakcija ima samo jednog sigurnog stanovnika – Nelmedina Dinu Kolubaru. U izdavaštvu postoji nepisano pravilo: posljednji koji ostaje u redakciji prije štampe nije urednik, nego čovjek koji zatvara broj. U a&s Adriji to je godinama bio upravo Dino.
Ovaj grafički tehničar i DTP operater skoro tri decenije radi na pripremi publikacija za štampu, a od samih početaka magazina a&s Adria, tada pod nazivom Zaštita, zadužen je za prijelom i tehničko uređenje svakog broja, zbog čega je postao tihi svjedok njegovog razvoja. On je čovjek koji je, daleko od naslovnica, konferencija i javnih priznanja, stranicu po stranicu pratio odrastanje redakcije i učestvovao u pripremi više od dvije stotine izdanja, rastući zajedno s magazinom kojem je posvetio veći dio svog profesionalnog života. I danas, nakon 20 godina, 220 objavljenih brojeva od kojih je 211 “njegovih”, Dino je član kolektiva praktično s najdužim stažom.
Kada je prvi put došao u redakciju, ni sam nije bio siguran gdje, zapravo, dolazi. Na preporuku kolegice novinarke, koja je radila u BH Pošti u Sarajevu, upoznao je Mahira Hodžića i pridružio se maloj ekipi koja je tada radila u prostoru firme Vatrosistemi. Bilo ih je svega petero. Ostali su se poznavali odranije, a atmosfera je kako kaže više podsjećala na porodični posao nego na ozbiljnu medijsku kuću. “Mislim da je bio deveti broj magazina kada sam stigao. U početku mi je sve djelovalo pomalo strogo, dok se nije razvilo međusobno povjerenje”, prisjeća se. Vrlo brzo postalo je jasno da to nije redakcija kakvu je ranije poznavao.
Pripreme “pod snijegom”
Posao je bio dinamičan, kolege su često putovale po regiji, a entuzijazam je nadoknađivao nedostatak resursa. “Najviše energije imao je upravo tada glavni urednik Mahir”, kaže Dino i napominje da se ideja magazina tek pokušavala ostvariti i niko, zapravo, nije mogao znati hoće li postojati i naredne godine, a kamoli dvadeset godina kasnije.
Uprkos malom broju ljudi, standardi su od početka bili postavljeni visoko, pa je svako u redakciji nosio dio odgovornosti kakav se obično dijeli među mnogo većim timovima. Upravo se to najviše vidjelo u pripremi svakog izdanja. “Priprema se još od prvih brojeva odvijala uz mnogo improvizacije, ali i veliku pažnju prema detaljima. Svaka stranica morala je biti provjerena, svaki oglas tačno postavljen, a svaka fotografija pripremljena za štampu. Greške su bile skupe jer se nisu mogle ispraviti”, objašnjava Dino. Zato su rokovi ponekad značili duple smjene, pa i rad noću – što nije bilo pravilo, ali ni izuzetak. “Sjećam se jedne pripreme 2012. godine. U redakciju sam došao kao i svakog drugog dana, a ostali smo raditi do kasno u noć. Kada sam ujutro izašao, Sarajevo je bilo zatrpano snijegom višim od metra”, dodaje.
Globalno prepoznati
Ulaskom u međunarodnu a&s grupaciju posao je postao još zahtjevniji. Tekstovi su se pripremali i na engleskom jeziku, a magazin su počeli ocjenjivati stručnjaci iz cijelog svijeta. Posebno mu je u sjećanju ostala posjeta osnivača a&s grupacije, Parsona Lija iz Tajvana, redakciji u Sarajevu i pohvale koje su tada dobili. Tada je, kaže, prvi put postalo jasno da magazin više nije samo lokalni projekat.
Tokom dvadeset godina kroz redakciju je prošlo mnogo ljudi, ali, prema njegovim riječima, uprkos odlascima i promjenama, odnos je od početka ostao prijateljski. “Standardi u redakciji bili su visoki i nisu ih svi mogli pratiti. Ali upravo su ti standardi održali kvalitet magazina. Prepoznati smo globalno kao stručni medij i organizator vodećih događaja industrije sigurnosti u Jugoistočnoj Evropi”, kaže i dodaje da za njega a&s Adria nije samo magazin. Lično mu je najvažnije to što je od prvog dana bio spreman raditi bilo koji posao potreban za razvoj firme. Tokom dvadeset godina magazin je postao dio njegovog svakodnevnog života, i izvan radnog vremena, a njegova je porodica imala mnogo razumijevanja za prirodu tog posla i sve obaveze koje je nosio.
Poruka za mlađe
Na kraju razgovora ne govori o sebi, nego o drugima – o mlađim kolegama koji danas rade u redakciji i koji možda nemaju jasnu sliku koliko je puta magazin morao proći kroz zahtjevne faze da bi postao ono što je danas. “Nadam se da će ovaj jubilej biti satisfakcija i mlađim kolegama, kao što je i nama koji smo tu od samog početka. Prolazili smo kroz sve etape – i dobre i manje dobre – ali smo rasli zajedno s firmom”, kaže. U njegovim riječima nema patetike, ali ima iskustva. Ovo je, dodaje, mjesto na kojem se uči zanat, gdje se standardi ne spuštaju i gdje se profesionalnost ne podrazumijeva, nego gradi. “Onima koji žele da se okušaju u ovom poslu mogu samo reći da će teško naći bolje mjesto za lično i profesionalno usavršavanje, iskustvo koje će im značiti gdje god ih život odvede”, poručuje.
Dino Kolubara nije izolovan slučaj u ovoj redakciji, i to vjerovatno najbolje objašnjava i dvadeset godina uspješnosti magazina. Zato priča o a&s Adriji nije samo priča o tehnologiji, industriji ili konferencijama. To je priča o radu i o ljudima koji su, broj po broj, stranicu po stranicu – njih više od dvadeset hiljada – gradili proizvod kakav danas poznajemo. To su ljudi koji su u ovom magazinu naučili raditi ozbiljno, odgovorno i predano – i koji su taj standard odlučili zadržati.
