Home Blog Right SidebarPage 27

Kako direktive Evropske unije mijenjaju koncept zaštite kritične infrastrukture

Zaštita kritične infrastrukture danas podrazumijeva više od ograda i kartica za kontrolu pristupa. Direktive Evropske unije CER i NIS2 predstavljaju temeljni zaokret ka sigurnosnim konceptima zasnovanim na procjeni rizika. Oni integrišu fizičku i tehničku zaštitu, cyber otpornost i sektorsku koordinaciju te pretvaraju zakonsku usklađenost u stvarnu operativnu otpornost

Piše: Mirza Bahić; E-mail: redakcija@asadria.com

Kako se evropska kritična infrastruktura suočava sa sve složenijim i međusobno zavisnim prijetnjama, integrisani pristup novi je način na koji sektor ključnih usluga predviđa, amortizira i rješava potencijalne poremećaje u radu. Energetski i vodovodni sistemi, zdravstvo, transport i komunikacije međusobno su blisko povezani, što znači da poremećaj u jednom sektoru može brzo izazvati lančane posljedice u drugima. Nedavni incidenti i promjenjivi sigurnosni scenariji pokazali su koliko su ove vitalne instalacije ranjive na ciljane napade, prirodne nepogode i tehničke kvarove, kao i koliko brzo se lokalni problemi mogu pretvoriti u sistemski rizik.

Zašto minimalni zahtjevi više nisu dovoljni

Kao odgovor na to, Direktiva EU o otpornosti kritičnih subjekata (CER/RCE) uvodi minimalne i harmonizirane zahtjeve za zaštitu kritične infrastrukture i tako jača ulogu tehničke zaštite uz postojeće kibernetičke i IT okvire. Umjesto da se zaštita ponovo posmatra isključivo kroz prizmu formalne zakonske usklađenosti, ova direktiva naglašava potrebu za proaktivnim i međusektorskim mjerama koje obuhvataju sve predvidive rizike i osiguravaju kontinuitet pružanja ključnih usluga. Redovne procjene rizika i planiranje otpornosti imaju centralnu ulogu u tom procesu jer omogućavaju operaterima da rano identifikuju slabosti i ojačaju sposobnost da izdrže napade i oporave se od poremećaja u radu.

Efikasna zaštita u takvim uslovima zahtijeva pažljivo usklađivanje strukturalnih, tehničkih i organizacijskih mjera. Rješenja iz oblasti tehničke zaštite, poput zaštite perimetra, kontrole pristupa, protivprovale i vatrodojave te videonadzora, moraju biti koordinisana s robusnim mjerama cyber sigurnosti kako bi se uspostavio sveobuhvatan zaštitni okvir prilagođen specifičnom profilu rizika po kritična okruženja.

Istovremeno, zaštita vitalnih instalacija više se ne može posmatrati kao isključiva odgovornost pojedinačnih operatera. Rastuća složenost prijetnji i međusektorska zavisnost pretvorile su zaštitu kritične infrastrukture u zadatak za cijelo društvo. On, pri tome, zahtijeva blisku saradnju javnih institucija, sigurnosnih organa, operatera infrastrukture i specijaliziranih pružalaca sigurnosnih usluga. Samo kroz zajedničku odgovornost i kontinuirano prilagođavanje promjenjivim prijetnjama kritična infrastruktura može ostati sigurna i dugoročno otporna. U praksi, ovaj pomak ka dijeljenoj odgovornosti sada se prevodi u jasnije osnovne obaveze i konkretnije razumijevanje pitanja kako treba izgledati fizička zaštita za objekte od visokog značaja i ključne usluge.

Integracija tehničke i cyber sigurnosti je zahtjev

U posljednjih nekoliko godina Evropska unija donijela je dva ključna regulatorna okvira s ciljem jačanja zaštite kritične infrastrukture: Direktivu o otpornosti kritičnih subjekata (CER/RCE) i Direktivu NIS2. Zajedno, ove direktive imaju za cilj osigurati kontinuitet pružanja ključnih usluga u kriznim situacijama i unaprijediti otpornost na fizičke i cyber prijetnje. Njihovi efekti bi trebali nadilaziti pojedinačne lokacije i utjecati na šire ekonomske i operativne lance vrijednosti.

Direktiva CER uspostavlja zajednički okvir za fizičku zaštitu i otpornost kritičnih subjekata u sektorima kao što su energija, transport, finansije, zdravstvo, vodovodni sistemi, komunikacije i javna uprava. Ona obuhvata prirodne nesreće, tehničke kvarove, ljudske greške i sabotažu, uz podizanje tehničke zaštite s nivoa pojedinačne lokacije na strateški zahtjev u pogledu otpornosti koji nadopunjuje postojeće cyber i IT obaveze.

U fokusu CER okvira je upravljanje zavisnim odnosima između objekata kritične infrastrukture. Poremećaj u jednom sektoru, poput energetike, može brzo utjecati na druge, uključujući vodosnabdijevanje, transport i komunikacije. Zbog toga direktiva promoviše međusektorske ciljeve usmjerene na sprečavanje poremećaja, ograničavanje njihovih posljedica i što bržu obnovu ključnih funkcija nakon incidenta.

Paralelno s tim, Direktiva NIS2 uspostavlja minimalnu osnovu za cyber sigurnost na nivou EU. Njena primjena ne odnosi se samo na tradicionalne operatere kritične infrastrukture već i na širi krug ključnih i važnih subjekata, uključujući dijelove proizvodnog i digitalnog sektora. NIS2 od organizacija zahtijeva uvođenje sveobuhvatnih mjera cyber sigurnosti i upravljanja rizicima na nivou cijele organizacije, uključujući prijavljivanje incidenata i odgovarajuće upravljačke mehanizme.

Zajednički, direktive CER i NIS2 jasno ukazuju na jedan pravac, prema kojem otpornost sve više zavisi od integracije tehničke i cyber sigurnosti. Za operatere kritične infrastrukture to znači napuštanje izoliranih mjera i prelazak na koordinisane zaštitne koncepte. Sami koncepti će povezati perimetarsku zaštitu, kontrolu pristupa, detekciju, videonadzor i upravljanje alarmima sa sigurnim mrežnim arhitekturama i kontrolisanim udaljenim pristupom. Za ponuđače sigurnosnih rješenja i sistem-integratore to naglašava potrebu za ekspertizom koja obuhvata i fizičku zaštitu i kibernetički otpornu sistemsku arhitekturu.

Koncept prije sistema

Zaštita kritične infrastrukture zahtijeva sigurnosne sisteme koji odgovaraju aktuelnoj situaciji na polju tehnologija. One moraju biti projektovane i održavane tako da budu otporne na manipulacije, upade i sabotažu, uz paralelnu otpornost na fizičke i cyber prijetnje. Mjere poput kvalitetne autentifikacije za kontrolu pristupa, sigurnih komunikacijskih kanala i pouzdanih alarmnih sistema danas jesu neophodne, ali sama tehnička sposobnost nije dovoljna.

Za operatere kritične infrastrukture, ovo znači da je neophodno razviti sveobuhvatan sigurnosni koncept prije implementacije pojedinačnih sistema. Takav koncept predstavlja okvir za efikasnu primjenu sigurnosne tehnologije i osigurava da se elektronska rješenja ne uvode izolovano, već kao dio cjelokupne strategije zaštite objekata. Efikasan sigurnosni koncept integriše strukturne, organizacijske i kadrovske mjere. Fizičke barijere poput perimetara, vrata i prozora moraju biti usklađene s organizacijskim procedurama, uključujući protokole eskalacije i intervencije. Istu harmonizaciju potrebno je provesti s obukom i odgovornostima sigurnosnog osoblja. Tek kada svi ovi elementi funkcionišu zajedno, sigurnosne mjere mogu ostvariti svoj ukupni potencijal.

Ključno je naglasiti da utvrđeni sigurnosni koncept nije statičan dokument. On omogućava procjenu i prioritetizaciju rizika, ali se mora redovno preispitivati i ažurirati. Promjene u prijetnjama, strukturi objekata ili načinu korištenja mogu učiniti ranije pretpostavke nevažećim. U okruženju kritične infrastrukture, razvoj metoda napada i promjenjivi profili rizika zahtijevaju kontinuiranu procjenu i unapređenje mjera zaštite kroz strukturiran proces upravljanja rizicima.

Nakon što se sigurnosni koncept uspostavi i uključi u kontinuirano upravljanje rizicima, fokus se pomjera na minimalne zahtjeve fizičke zaštite koji se ponavljaju kroz različite sektore i lokacije, kao i na njihovu praktičnu primjenu u pojedinim sigurnosnim disciplinama.

 

Kada proizvod postane dio napada

Fokus na cyber sigurnosti više nije ograničen na mreže i operativne procese, već se sve više širi na sigurnost samih proizvoda. Proizvođači, instalateri i korisnici sigurnosnih tehnologija moraju osigurati da uređaji i softver koji se koriste u okruženjima kritične infrastrukture ispunjavaju sve strožije zahtjeve u pogledu cyber otpornosti. Dok se okviri CER i NIS2 prvenstveno fokusiraju na organizacijsku i operativnu otpornost, Akt o kibernetičkoj otpornosti uvodi dodatni tehnički sloj kroz definiranje osnovnih zahtjeva cyber sigurnosti za digitalne proizvode. Njegov cilj je osigurati da se hardver i softver projektuju, razvijaju i održavaju na siguran način tokom cijelog životnog ciklusa.

U skladu s ovim pristupom, cyber sigurnost ne smije biti ispuštena iz vida od samog početka, što se radi kroz sigurne razvojne prakse i podrazumijevane sigurnosne postavke. Od proizvođača se očekuje proaktivan pristup upravljanju ranjivostima i blagovremena isporuka sigurnosnih ažuriranja. Transparentnost, pri tome, postaje ključni zahtjev, naročito kroz primjenu softverskih listi materijala (SBOM), koje operaterima i integratorima omogućavaju uvid u zavisnosti i procjenu izloženosti rizicima od trećih strana.

Jačanjem sigurnosti na nivou proizvoda, Akt o kibernetičkoj otpornosti podržava šire ciljeve otpornosti i pomaže operaterima kritične infrastrukture da ispune obaveze vezane za sigurnost lanca snabdijevanja i upravljanje rizicima.

 

Minimalni okvir fizičke zaštite u praksi

Mjere fizičke zaštite obuhvataju sisteme vanjske zaštite perimetra za fizičku zaštitu i detekciju, kao i sisteme kontrole pristupa. Cyber sigurnost objekata uključuje zaštitu pristupa i kontrolu ulaza i izlaza, prilaznih puteva, rampi, barijera i brava. Sistemi za detekciju upada, vatrodojavu i videonadzor obuhvataju zaštitu objekata i terena, kao i rano otkrivanje incidentnih situacija. Istovremeno, sistemi za upravljanje vanrednim situacijama odnose se na upravljanje krizama, primjenu organizacijskih mjera te na prediktivni pregled sigurnosne situacije i ukupnog stanja sistema.

Zaštita perimetra kao prva linija odbrane

Vanjska perimetarska zaštita najudaljeniji je sloj efikasnog sigurnosnog koncepta. Ona obično kombinuje mehaničke barijere s elektronskom detekcijom i tako stvara prvu liniju odbrane prije nego što napadač i dođe do objekata ili kritičnih resursa. Mehaničke mjere poput ograda, zidova ili barijera definišu i štite granicu lokacije, dok elektronski sistemi perimetarske detekcije nadziru vanjske prostore i omogućavaju rano otkrivanje pokušaja upada.

Cilj zaštite perimetra je odvraćanje, detekcija, usporavanje i dokumentovanje neovlaštenog pristupa. Rano upozorenje tokom prilaska ili pokušaja nasilnog ulaska znatno produžava vrijeme otpora i omogućava kontrolisanu reakciju. U praksi se elektronska detekcija upada na perimetru gotovo uvijek kombinuje s videonadzorom kako bi se potvrdili događaji, razdvojile stvarne prijetnje od lažnih i podržalo donošenje informisanih odluka.

Primarna funkcija vanjske perimetarske zaštite je stalno očuvanje integriteta granica lokacije. Sistemi moraju biti prilagođeni konkretnim fizičkim karakteristikama perimetra, bilo da je riječ o ogradama, zidovima, opkopima ili prirodnim barijerama, kao i usklađeni s ukupnim ciljevima zaštite i procijenjenim prijetnjama po objekte.

U okruženjima kritične infrastrukture zahtjevi za perimetarsku zaštitu znatno su viši nego u standardnim komercijalnim ili industrijskim objektima. Scenariji napada ne ograničavaju se samo na preskakanje ili rezanje ograda, već uključuju provlačenje ispod prepreka, probijanje barijera, zadržavanje u blizini perimetra i druge tehnike s ciljem izbjegavanja detekcije. Zbog toga sistemi zaštite perimetra moraju ostati jednako efikasni protiv šireg spektra metoda upada i ostati otporni na pokušaje ometanja ili zaobilaženja detekcije.

Da bi bila djelotvorna, perimetarska zaštita mora osigurati pouzdanu ranu detekciju, otpornost na manipulacije i kontinuitet rada koji je dovoljan za blagovremenu verifikaciju i intervenciju. Njena uloga nije samo signalizacija alarma nego i podrška pristupu po kojem operateri moraju dobiti potrebno vrijeme i informacije za adekvatnu reakciju prije nego što incident eskalira.

Kontrola pristupa mora ukloniti naslijeđene rizike

Sistemi kontrole pristupa imaju centralnu ulogu u zaštiti kritične infrastrukture jer regulišu i nadziru pristup osjetljivim zonama. Njihova osnovna funkcija je osigurati da samo ovlašteno osoblje može ući u sigurnosno relevantne zone, uz  jasno evidentiranje ostvarenog pristupa i pokušaja neovlaštenog ulaska. Za operatere kritične infrastrukture, savremena kontrola pristupa ne svodi se samo na ograničavanje ulaza već i na odgovornost, sljedivost i kontrolisanu reakciju.

Istovremeno, efikasna zaštita zahtijeva sistematsko uklanjanje tzv. naslijeđenih rizika. Mehanički ključevi mogu biti izgubljeni, kopirani ili proslijeđeni bez ovlaštenja, što kreira trajne ranjivosti koje je teško otkriti, a skupo sanirati. Korištenje izgubljenog ili ukradenog ključa najčešće ne ostavlja nikakav trag, čime se narušavaju i sigurnost i mogućnost revizije. Elektronski sistemi kontrole pristupa rješavaju ove nedostatke kroz podršku za strogo definisana ovlaštenja, evidentiranje događaja te višefaktorsku i biometrijsku verifikaciju. Tokom cijelog životnog ciklusa sistema, oni se, zahvaljujući nižim operativnim i troškovima zamjene, često pokažu kao isplativije rješenje u odnosu na isključivo mehaničke sisteme.

Osim regulisanja ulaza, savremeni sistemi kontrole pristupa podržavaju i automatizirane reakcije tokom incidentnih situacija. U zavisnosti od scenarija, oni mogu blokirati pristup opasnim zonama, otključati vrata, otvoriti unaprijed definisane izlaze i aktivirati alarme radi podrške evakuaciji i hitnim intervencijama. U okruženjima kritične infrastrukture, ova direktna veza između odluka o pristupu i upravljanja incidentima od ključnog je značaja za očuvanje sigurnosti i kontinuiteta rada.

Detekcija upada kao zaštita od sabotaže

Sistemi za detekciju upada (IAS) i dojavu prepada (HAS) imaju ključnu ulogu u zaštiti vitalne infrastrukture jer omogućavaju brzu detekciju i reakciju na vanredne događaje. U okruženjima visokog rizika, njihova svrha izlazi izvan okvira osnovne detekcije neovlaštenog ulaska u neku zonu i obuhvata rano upozorenje, verifikaciju i koordinisanu intervenciju radi zaštite osjetljivih resursa i operacija.

U kontekstu kritične infrastrukture, detekcija upada manje je usmjerena na klasične krađe, a znatno više na prepoznavanje namjernih pokušaja ometanja ili prekida rada. Zbog toga vrijeme detekcije i reakcije moraju biti precizno usklađeni. Postrojenja poput trafostanica jasno ilustruju ovaj rizik. Dovoljan je samo jedan čin sabotaže, poput oštećenja kablovskog snopa, da dođe do posljedica koje daleko nadilaze finansijski gubitak jer bi u toj situaciji došlo do prekida u napajanju bolnica, komunalnih sistema i drugih ključnih usluga. U takvim scenarijima, alarmni sistemi prvenstveno služe za rano otkrivanje sabotaže i ciljanih napada, kao i pokretanje trenutne reakcije sigurnosnih službi ili nadležnih organa.

Sistemi za dojavu prepada nadopunjuju automatsku detekciju i omogućavaju osoblju da diskretno aktivira alarm u situacijama akutne prijetnje. Panik-tasteri ili mobilni prekidači omogućavaju zaposlenima da pokrenu ciljanu reakciju u slučajevima prisile, nasilja ili neposredne opasnosti. To je posebno važno u javno dostupnim prostorima, kontrolnim sobama i operativnim centrima.

S obzirom na sigurnosno okruženje u kojem se nalazi kritična infrastruktura, sistemi moraju biti projektovani uz pretpostavku da će napade počiniti profesionalci, uključujući organizovane kriminalne i ekstremističke grupe. Efikasna zaštita zato ne zavisi samo od sposobnosti detekcije već i od otpornosti na manipulacije i namjerne pokušaje zaobilaženja sistema. Kombinovanje različitih metoda detekcije može povećati otpornost sistema, ali su pravilno projektovanje, zaštita ključnih komponenti i profesionalna instalacija jednako važni kako bi sistem pouzdano funkcionisao u trenucima kada je to najpotrebnije.

Videonadzor je alat za verifikaciju i odvraćanje

Kako bi se osigurala dugoročna sigurnost kritične infrastrukture, sistemi videonadzora u kombinaciji s drugim sigurnosnim tehnologijama moraju pružiti dodatnu vrijednost. Pri tome, oni moraju omogućiti vidljivost osjetljivih ili kompleksnih prostora s udaljenih lokacija. Događaji na terenu, uključujući i one na više lokacija istovremeno, danas se moraju pratiti i snimati u realnom vremenu, čime se znatno unapređuje situacijska svijest.

Kada su pametno integrisani s ostalim sigurnosnim sistemima, umreženi sistemi videonadzora imaju značajan potencijal za prevenciju i ranu intervenciju. Potencijalni počinioci mogu se otkriti u vrlo ranoj fazi krize, a u nekim slučajevima i prije nego što dođu do osjetljivih zona. To operaterima omogućava proaktivan, a ne reaktivan odgovor na kriznu situaciju.

Ukoliko je videonadzor dopunjen dvosmjernom audiokomunikacijom, kontrolni i servisni centri mogu se direktno obratiti osobama na licu mjesta. U mnogim slučajevima, već ova vrsta udaljene intervencije dovoljna je da odvrati počinioca od ulaska i daljeg kretanja unutar zaštićenog prostora.

Zbog mogućih posljedica kvarova ili napada, zahtjevi za sisteme videonadzora u okruženjima kritične infrastrukture znatno su strožiji nego u standardnim komercijalnim ili industrijskim primjenama. Sistemi stoga moraju biti projektovani, implementirani i održavani na nivou koji odgovara višem nivou prijetnji i važnosti održavanja radnog kontinuiteta ovih okruženja.

Kada sekunde odlučuju

Svaka organizacija zavisi od jasno strukturiranog komunikacijskog koncepta koji podržava svakodnevne operacije i omogućava efikasan odgovor na poremećaje u radu. Takvi incidenti mogu biti tehničke prirode i direktno ugroziti sigurnost i zdravlje zaposlenih. Jasne komunikacijske strukture i preventivne mjere imaju ključnu ulogu u ograničavanju njihovog utjecaja.

U okruženjima kritične infrastrukture, planiranje komunikacije mora uzeti u obzir vanjske prijetnje i kompleksne scenarije napada. Priroda mogućih poremećaja, način izvođenja napada i razmjer potencijalne štete moraju se procjenjivati kroz strukturiran proces upravljanja rizicima, a ne na osnovu općih pretpostavki.

Svaki incident zahtijeva pravovremene odluke o odgovarajućim protivmjerama. To uključuje procjenu dostupnosti komunikacijskih sistema tokom događaja, definisanje prioriteta, otvaranje hitnih komunikacijskih kanala i zadržavanje operativne sposobnosti u slučaju nestanka napajanja. Donošenje odluka je otežano kada se incidenti preklapaju, naprimjer kada se požarni alarm aktivira paralelno sa sigurnosnim upozorenjem ili tokom koordinisanog napada na više sistema.

Ovi izazovi naglašavaju važnost sistema za upravljanje vanrednim i opasnim situacijama, koji omogućavaju informisano, proporcionalno i pravovremeno odlučivanje. U mnogim organizacijama koje upravljaju kritičnom infrastrukturom, ovakvi sistemi služe za ubrzavanje pružanja odgovora, smanjenje neizvjesnosti i ograničavanje štete u kriznim situacijama.

Vrijeme reakcije ima presudan utjecaj na ukupni obim posljedica incidenta. Brža detekcija, verifikacija, donošenje odluka i koordinacija s nadležnim službama omogućavaju ranije uvođenje protivmjera i skraćuju trajanje poremećaja.

Iako automatizirani odgovori mogu znatno smanjiti vrijeme reakcije, oni nose i određene rizike. Lažni alarmi mogu pokrenuti neadekvatne mjere, dok paralelni incidenti mogu dovesti do konfliktnih reakcija ako se kontekst i proporcionalnost ne procijene pravilno. U praksi, najefikasniji način za smanjenje vremena reakcije bez povećanja rizika jeste dobro osmišljena i održavana komunikacija tokom cijelog događaja jer samo ona omogućava verifikaciju, situacijsku svijest i koordinisano djelovanje.

Alarmi bez slabe karike

Sigurnosni sistemi u okruženjima kritične infrastrukture moraju ponuditi najviši nivo pouzdanosti i otpornosti. Prijenos alarma, mrežna povezanost i mehanizmi udaljenog pristupa posebno su osjetljivi segmenti kritične infrastrukture, jer njihov kvar može ugroziti čak i robusne zaštitne mjere.

Otpornost u ovom kontekstu podrazumijeva sposobnost sistema da ostanu operativni uprkos cyber napadima, tehničkim kvarovima ili zagušenjima mreže. To zahtijeva redundantne komunikacijske puteve, sigurne mrežne komponente i kontinuiran nadzor kako bi se osigurala trajna dostupnost i integritet alarmnih komunikacija. Tehnologije za prijenos alarma moraju biti projektovane tako da izdrže sabotažu i slučajna oštećenja, uz odgovarajuću fizičku zaštitu i rezervne izvore napajanja. Sa stanovišta cyber sigurnosti, rješenja za prijenos alarma i udaljeni pristup moraju slijediti principe sigurnosti ugrađene u dizajn, uz oslanjanje na ojačane protokole i mehanizme koji štite od napada uskraćivanja usluge (DoS) i neovlaštenog pristupa.

Udaljeni pristup sigurnosnim sistemima ima važnu operativnu ulogu, ali i uvodi dodatne rizike. Zbog toga odgovornost za sigurnost infrastrukturnog objekta mora biti jasno definisana, uz primjenu odgovarajućih kontrolnih mjera koje osiguravaju integritet, dostupnost i odgovornost tokom cijelog životnog ciklusa sistema.

Rizikom vođena zaštita od požara

U okruženjima kritične infrastrukture, vatrodojavni sistemi moraju biti projektovani ne samo u skladu s građevinskim propisima već i kako bi mogli podržati jasno definisane ciljeve zaštite. Pored standardne detekcije na nivou cijelog objekta, ovo podrazumijeva i ciljano nadziranje visokorizičnih zona kao što su tehničke prostorije, postrojenja, instalacijski prostori, kućišta za opremu i ormari. Detekcija požara u ovim kontekstima često je tijesno povezana sa sistemima za gašenje i pravilima za automatsko aktiviranje mjera za ranu intervenciju prije eskalacije incidenta. Pri tome, izbor detekcijske tehnologije treba biti zasnovan na procjeni rizika, a ne na standardiziranim šemama instalacije. U zavisnosti od okruženja, to može uključivati aspiracijske detektore dima za nadzor opreme i transformatorskih prostora, linearne sisteme detekcije za velike ili kompleksne prostore, kao i video ili termalne sisteme nadzora kada je potrebna rana vizuelna potvrda situacije ili detekcija toplote. Zaštita razvodnih kutija, serverskih ormara, energetskih sistema i rezervnih izvora napajanja zahtijeva visok nivo specijalističke ekspertize jer kvarovi u ovim segmentima mogu imati dalekosežne operativne posljedice.

Sigurnost ne završava na perimetru

Sigurnost je snažna koliko i njena najslabija karika, a u složenim i međusobno povezanim sistemima ta komponenta se često nalazi upravo u lancu snabdijevanja. Zbog toga se od proizvođača sve češće očekuje da prate i dokumentuju porijeklo kako digitalnih tako i fizičkih komponenti koje se koriste u njihovim proizvodima. Softverske komponente, uključujući biblioteke trećih strana i open-source elemente, moraju se evidentirati i kontinuirano procjenjivati s aspekta sigurnosnih ranjivosti. To se može postići kroz uvođenje obaveze za dobavljače da prijavljuju i otklanjaju sigurnosne propuste, ali i kroz interne procese kroz koje se integrisane komponente redovno analiziraju i provjeravaju.

Ista logika važi i za hardverske komponente. U okruženjima kritične infrastrukture, zabrinutost zbog skrivenih funkcija  ili neovlaštenih tokova podataka dovela je do pojačanog nadzora nad određenim komponentama i dobavljačima. Mreže i povezani uređaji čine osnovu savremenih sigurnosnih sistema, a slabost u bilo kojem dijelu lanca može kompromitovati cjelokupno rješenje. Zbog toga je transparentnost lanca snabdijevanja postala jedan od ključnih elemenata upravljanja rizicima.

Uloga specijaliziranih kompanija

Efikasna zaštita kritične infrastrukture u velikoj mjeri zavisi od profesionalne ekspertize. Operaterima su potrebni kvalifikovani partneri koji razumiju i tehničke i operativne zahtjeve visokorizičnih okruženja, te su u stanju da rezultate procjena rizika pretoče u odgovarajuću sigurnosnu arhitekturu.

Postoji jasan rizik oslanjanja na prividno povoljna, “gotova” rješenja koja ne uzimaju u obzir specifične prijetnje po konkretne lokacije i realne operativne uslove na terenu. Takvi pristupi često rezultiraju sistemima koji ne pružaju potreban nivo zaštite, pri čemu se njihove slabosti otkrivaju tek nakon incidenta ili tokom inspekcije.

Osim pravilnog projektovanja i instalacije sistema, redovno održavanje je ključno kako bi sigurnosni i zaštitni sistemi dugoročno mogli pouzdano funkcionisati. Neadekvatno planiranje, pogrešan izbor proizvoda ili nedovoljno održavanje često dovode do kvarova koji narušavaju ukupnu otpornost sistema. Izbor kompetentnih i certificiranih specijaliziranih kompanija stoga predstavlja jednu od ključnih odluka za operatere kritične infrastrukture.

Prilika za integratore

Za ponuđače sigurnosnih rješenja i sistem-integratore, regulatorni razvoj jasno potvrđuje potrebu da se razmišlja izvan okvira pojedinačnih proizvoda. Rješenja tehničke zaštite moraju biti ugrađena u holističke koncepte zaštite i usklađena sa sigurnim mrežnim arhitekturama i konceptom cyber otpornosti.

Sistemi poput kontrole pristupa više se ne mogu posmatrati izolovano. Oni moraju biti integrisani s platformama za nadzor, upravljanje alarmima i planiranje u vanrednim situacijama kako bi se omogućili koordinisani odgovori i ispunili zahtjevi u pogledu otpornosti i regulatorne usklađenosti.

Istovremeno, od pružalaca rješenja sve se češće očekuje da preuzmu savjetodavnu ulogu i operaterima ponude procjene zasnovane na riziku, kao i prilagođena rješenja. To uključuje ne samo odgovor na aktuelne prijetnje već i predviđanje budućih trendova, uz integraciju organizacijskih mjera poput obuke osoblja, politika pristupa i intervencijskih procedura. Na taj način, sigurnosna tehnologija postaje sastavni dio šire strategije otpornosti, a ne samo njena izolirana tehnička implementacija.

Od minimalnih zahtjeva do stvarne otpornosti

Direktive CER i NIS2 nisu uvele samo nove minimalne standarde nego i redefinisale koncept zaštite kritične infrastrukture. U okruženju u kojem jedan oštećeni kablovski snop može ostaviti bolnice bez napajanja, a cyber napad na energetski sektor paralisati transport, tradicionalni pristup izolovanim sigurnosnim mjerama više nije održiv.

Stvarna otpornost na napade na kritičnu infrastrukturu zahtijeva temeljnu promjenu perspektive, odnosno prelazak s reaktivnog ispunjavanja zakonskih obaveza na proaktivno upravljanje rizicima koje integriše tehničku i cyber sigurnost i sektorsku koordinaciju. To znači i napuštanje stava da se uvijek ide na najjeftinije rješenje koje zadovoljava minimume i prihvatanje činjenice da je zaštita kritične infrastrukture dugoročna investicija u kontinuitet rada ovih sistema i društvenu stabilnost.

Kritična infrastruktura može postati otporna na prijetnje današnjice i sutrašnjice samo kroz integrisani pristup u kojem sigurnost nije projekat koji se završava instalacijom, nego kontinuirani proces koji se prilagođava i unapređuje.

a&s Adria br.219

Kako se sigurnost mijenja

Sigurnost u maloprodaji danas se više ne svodi na zaštitu robe i prostora, već na upravljanje rizicima u okruženju stalnog prometa ljudi, novca i podataka. Sagovornici iz regije potvrđuju da su izazovi slični bez obzira na tržište: krađe, napadi na osoblje i sve veća potreba za usklađenošću s procedurama i propisima. Zato trgovački lanci grade integrisan pristup u kojem se videonadzor, protivprovala i sistemi za zaštitu robe dopunjuju jasnim operativnim pravilima i radom zaštitarskih službi. Posebno se ističe značaj obuke zaposlenika i sigurnosne kulture, jer su radnici najčešće prvi koji prepoznaju incident i pokreću reakciju. Uz fizičke prijetnje, sve veći rizik dolazi i iz digitalnog prostora, pa cyber sigurnost postaje pitanje kontinuiteta poslovanja, a ne samo IT tema. U ovom broju, kroz iskustva menadžera sigurnosti i zaštitarskih agencija, približavamo stvarno stanje sigurnosti u maloprodaji, od najčešćih incidenata i načina reagovanja do uloge procedura i partnerstva s policijom.

 

Istovremeno, maloprodaja je samo dio šire slike u kojoj se cijela industrija sigurnosti ubrzano mijenja. U nastavku broja čitaoce očekuje i veliki pregled trendova za 2026. godinu: prelazak s pojedinačnih uređaja na integrisane platforme, rast uloge podataka i analitike te sve snažnije povezivanje fizičke i cyber sigurnosti. Videonadzor postaje izvor operativnih uvida, kontrola pristupa centralni sloj upravljanja identitetima, a protivprovala i vatrodojava dio automatiziranih sigurnosnih scenarija. U takvom okruženju tehnologija više nije sama sebi svrha, već alat za otpornost, regulatornu usklađenost i upravljanje rizicima organizacija. Upravo zato, tema ovog izdanja nije samo kako se objekti štite – nego kako sigurnost postaje dio poslovnog upravljanja.

IDIS predstavio nove VAI sisteme s naprednom AI videoanalitikom

IDIS je najavio novu generaciju VAI sistema za videoanalitiku, dostupnih u 24-, 48- i 96-kanalnim verzijama. Modeli VA-2400, VA-4800 i VA-9600 namijenjeni su projektima koji zahtijevaju naprednu analitiku i obradu velikog broja video tokova u realnom vremenu. Sistemi podržavaju do 48, 96, odnosno 192 AI resursa, a pokreće ih platforma Vaidio razvijena u saradnji s kompanijom VAIBS. Rješenje nudi širok spektar funkcija prepoznavanja objekata i događaja, čime se poboljšava detekcija incidenata i analiza snimaka. Kompatibilnost s IDLA tehnologijom omogućava dodatno proširenje analitičkih mogućnosti unutar IDIS ekosistema.

Uređaji su dostupni u 2U rack-mount kućištu ili desktop tower verziji, što olakšava implementaciju u različitim tipovima instalacija. Sistemi su usklađeni s NDAA zahtjevima, čime su pogodni i za projekte s povećanim regulatornim standardima. Iz kompanije ističu da nova serija donosi fleksibilnije i skalabilnije AI rješenje za sigurnosne operacije i nadzor većih objekata.

Detaljne tehničke specifikacije pojedinačnih modela, uključujući kapacitete AI obrade i mogućnosti instalacije, dostupne su na: https://lnkd.in/enyuUK5X

Također, pregled VAI (Video AI) platforme, funkcija videoanalitike, tipova detekcije i integracija može se pogledati na: https://lnkd.in/eTnX22Jn

 

Ruijie preporučuje Reyee rješenja za javni Wi-Fi u malim poslovnim objektima

Ruijie Reyee predstavlja rješenje za jednostavnu izgradnju javnih Wi-Fi mreža namijenjenih manjim poslovnim objektima poput prodavnica, kioska i ugostiteljskih objekata. Iz kompanije navode da je cilj omogućiti stabilnu i pristupačnu internet konekciju bez složene instalacije i dugotrajne konfiguracije.

Glavni dio rješenja čini vanjska pristupna tačka RG-RAP6262(G) s podrškom za Wi-Fi 6, namijenjena pokrivanju većih otvorenih površina i prostora oko objekta. Uređaj ima omnidirekcione antene, IP68 zaštitu i radni raspon od –30 do 65 °C, što ga čini pogodnim za rad u zahtjevnim vremenskim uslovima. Za unutrašnju mrežu predviđen je gigabitni mesh ruter RG-EW1300G, koji omogućava pokrivanje cijelog objekta i upravljanje mrežom putem cloud platforme.

Sistem koristi Reyee Mesh tehnologiju, pa se više uređaja može povezati u jedinstvenu mrežu bez dodatnog kabliranja.
Rješenje je namijenjeno posebno za male trgovine i restorane koji žele ponuditi gostima pouzdan pristup internetu i dodatne digitalne usluge. Ruijie ističe da uređaji nude jednostavnu instalaciju, stabilan rad i dug vijek trajanja, čime olakšavaju pokretanje i proširenje javnih Wi-Fi servisa.

Salto: DBolt Touch Outdoor je nova pametna brava za vanjska stambena vrata

Kompanija Salto proširila je svoj portfolio pametnih brava lansiranjem modela DBolt Touch Outdoor, namijenjenog sigurnom bezključnom pristupu vanjskim stambenim vratima. Riječ je o IP55 certificiranoj elektronskoj bravi dizajniranoj za vrata izložena vremenskim uslovima, kako u novogradnji tako i pri modernizaciji postojećih objekata. Rješenje omogućava da pametni pristup, koji je ranije bio vezan za unutrašnja vrata stanova, sada obuhvati i ulazna vrata stambenih jedinica.

Model koristi Salto tehnologije SVN, BLUEnet i JustIN Mobile te podržava cloud i samostalni način rada. U potpunosti je kompatibilan s platformama Salto Space, Salto KS i Salto Homelok, čime se upravljanje pristupom, sigurnost i iskustvo stanara objedinuju u jedinstven sistem.

Brava bežično komunicira s pametnim ekosistemom objekta i omogućava izdavanje, opoziv i upravljanje digitalnim ključevima na daljinu.

Uređaj je baterijski napajan, opremljen dodirnom tastaturom i podržava različite identifikacione medije, uključujući RFID kartice, privjeske, NFC i mobilne akreditive. Instalacija je pojednostavljena jer se uklapa u standardne pripreme za deadbolt bravu bez bušenja i može se postaviti za nekoliko minuta. Iz Salta poručuju da DBolt Touch Outdoor omogućava stanarima korištenje pametnog telefona ili kartice umjesto ključa, podižući nivo sigurnosti i udobnosti savremenog stanovanja.

Kamir sezonu edukacija započeo događajem o sistemima vatrodojave

Kompanija Kamir otvorila je ovogodišnji ciklus stručnih događaja organizacijom edukativnog susreta posvećenog sistemima vatrodojave i dojave požara. Događaj je održan u saradnji s partnerima Apollo Fire Detectors i Advanced, a fokus je bio na rješenjima koja danas predstavljaju ključni segment tehničke zaštite u brojnim objektima i projektima.

Učesnici su kroz stručne prezentacije, demonstracije opreme i rad s demo panelima imali priliku upoznati novitete i tehnička rješenja iz oblasti detekcije požara. Poseban akcenat stavljen je na praktičnu primjenu sistema i razmjenu iskustava između proizvođača i instalatera.
Predavanja su održali Alexandra Hristova, Malte Pollmann, Timur Karakas i Joel Costa, koji su odgovarali na pitanja i učestvovali u stručnim diskusijama s prisutnima.

Iz Kamira ističu da upravo otvorena komunikacija i direktan kontakt s ekspertima donose dodatnu vrijednost ovakvim susretima. Veliko interesovanje i aktivno učešće prisutnih pokazali su koliko je tema zaštite od požara važna za stručnu zajednicu. Kompanija je zahvalila svim učesnicima na dolasku, najavljujući nastavak edukacija i događaja tokom 2026. godine.

Synology i Wasabi pojednostavljuju zaštitu podataka kroz integrisani cloud backup

Kompanije Synology i Wasabi Technologies najavile su strateško partnerstvo s ciljem pojednostavljenja zaštite poslovnih podataka i pružanja fleksibilnijih i isplativijih opcija za njihovo čuvanje i oporavak. Zahvaljujući nativnoj integraciji s linijom Synology ActiveProtect uređaja za backup, korisnici sada mogu direktno proširiti svoje strategije sigurnosnih kopija na Wasabi Hot Cloud Storage. Time se unapređuje sigurnost podataka bez dodatne složenosti, novih upravljačkih konzola ili nepredvidivih troškova.

Rješenje omogućava IT timovima da s jedne platforme štite kritične radne procese i koriste Wasabi kao S3-kompatibilno odredište za udaljene kopije, dugoročnu pohranu i neizmjenjivi (immutable) backup. Wasabi je dostupan direktno unutar ActiveProtect Managera, pa korisnici mogu brzo postaviti off-site kopije i imati pregled nad lokalnim i cloud okruženjima.

Partnerstvo dolazi u trenutku rasta ransomware prijetnji, regulatornih zahtjeva i količine podataka, zbog čega kompanije traže otpornija i jednostavnija rješenja za backup.

Integracija podržava moderne modele zaštite poput 3-2-1-1-0 pristupa, osiguravajući dostupnost i mogućnost oporavka podataka u slučaju incidenta. Sistem donosi jedinstveno upravljanje backupom za lokalne, SaaS i cloud resurse, uz zaštitu od manipulacije i katastrofalnih gubitaka podataka. Iz kompanija ističu da kombinacija objedinjene administracije, neizmjenjive pohrane i predvidivih troškova organizacijama omogućava sigurnije i skalabilno upravljanje podacima.

 

VIVOTEK unaprijedio VORTEX platformu generativnom AI i detekcijom lične sigurnosti

Kompanija VIVOTEK predstavila je značajna unapređenja svoje cloud platforme VORTEX, uvodeći generativnu AI funkciju „Think Alert“ i nove mogućnosti detekcije lične sigurnosti. Nadogradnje su usmjerene na organizacije iz javnog i privatnog sektora koje žele brži odgovor na rizike, veću operativnu otpornost i efikasnije upravljanje sigurnosnim procesima. Istovremeno je proširen cloud ekosistem kroz integraciju sa više pružalaca usluga kontrole pristupa, čime su videonadzor i kontrola pristupa objedinjeni u jedinstven operativni interfejs.
Platforma je koncipirana kao centralni sigurnosni komandni centar zasnovan na kontekstu i scenarijima, s fokusom na korisnika. Nova funkcija Think Alert koristi generativnu umjetnu inteligenciju i vizuelni jezički model, omogućavajući korisnicima da pravila alarma definišu običnim tekstom, bez složenog podešavanja.

Sistem automatski prepoznaje zadane situacije i odmah aktivira upozorenje, čime se značajno skraćuje vrijeme reakcije i omogućava ranija intervencija.Primjeri uključuju detekciju pušenja u zabranjenoj zoni, prisustvo životinja u određenom prostoru ili ulazak vozila u zonu za istovar. Na ovaj način pretraga, analiza i identifikacija snimaka postaju jednako jednostavni kao pisanje poruke, a sigurnost prelazi iz reaktivnog pregleda u proaktivnu inteligenciju. Platforma donosi i funkcije zaštite lične sigurnosti poput prepoznavanja zaštitne opreme, uključujući kacige i reflektirajuće prsluke, te detekcije pada ili gubitka svijesti.

Rješenje omogućava kontinuirani nadzor i evidenciju incidenata, smanjuje rizike na radnom mjestu i ubrzava hitne intervencije u fabrikama, maloprodaji, javnom prevozu i ustanovama socijalne skrbi.

Integracijom sa ACaaS partnerima Brivo, Kisi i PDK administratori mogu povezati događaje kontrole pristupa s videozapisima i pojednostaviti istrage i daljinsko upravljanje. Iz kompanije poručuju da VORTEX, kao jedinstvena cloud platforma, kombinuje AI aplikacije, fleksibilnu implementaciju i partnerski ekosistem te predstavlja korak prema skalabilnom, proaktivnom i održivom upravljanju sigurnošću.

Aikom: Bežična mreža dostiže performanse optike u zahtjevnim planinskim područjima

Italijanski operator Connetta pokazao je da je moguće ostvariti brzine uporedive s optičkim pristupom koristeći naprednu bežičnu infrastrukturu, čak i u zahtjevnim geografskim uslovima Apenina. Kompanija, koja djeluje u tri provincije i opslužuje više od 3.500 korisnika, modernizovala je mrežu uz podršku Aikom Technologyja i rješenja proizvođača Cambium Networks. Iako su na području prisutne FTTC i FTTH mreže, prirodne prepreke i složen teren otežavali su izgradnju optike, pa je cilj bio postići iste performanse uz kraće vrijeme implementacije.

Uvođenjem ePMP 3000 i Force 300 uređaja povećan je broj korisnika po sektoru i stabilnost mreže, dok je prelazak na platformu ePMP 4000 omogućio brzine do 300 Mbps po korisniku, na nivou optičkih priključaka. Nadogradnja je realizovana postepeno, jer su nove radio jedinice kompatibilne s prethodnim CPE uređajima, što je omogućilo modernizaciju bez prekida usluge. Kompaktni uređaji dodatno su pojednostavili instalacije, uključujući i one na teško dostupnim lokacijama.

Korisnici su dobili veću propusnost, manju latenciju i pouzdan rad čak i u nepovoljnim vremenskim uslovima, uz centralizovan nadzor putem platforme cnMaestro za konfiguraciju, monitoring i daljinsko održavanje. Direktor kompanije Antonio Rosa ističe da operator sada može konkurisati optičkim mrežama i u područjima gdje je njihova izgradnja otežana. Projekt je iskorišten i za proširenje ponude sigurnosnih usluga kroz Cambium Protection Pack, koji uključuje napredni firewall, SD-WAN i upravljanje mrežnim servisima. Nova arhitektura objedinjuje primarnu konekciju, bežični backup, poslovni Wi-Fi i cyber zaštitu iz jedinstvenog sistema, dok se mreža kontinuirano širi i zamjenjuje staru opremu.

Aurel: Detekcija CO u garažama: što standard traži, a što se na tržištu često prešućuje

Sustavi detekcije plinova u garažama imaju jasnu sigurnosnu funkciju: pravovremeno prepoznati porast koncentracije štetnih plinova i aktivirati ventilaciju te alarmne scenarije prije nego što dođe do ugroze zdravlja ljudi. Upravo zato je EN 50545-1 danas ključna važeća norma koja definira zahtjeve za ove primjene, a uz nju se u praksi primjenjuju i druge povezane norme poput EN 50270, EN 50271 te (ovisno o tržištu) UL 2075/24.

Međutim, u praksi se sve češće susreće ozbiljan problem: na tržište dolaze uređaji koji se reklamiraju kao “certificirani prema EN 50545-1”, dok se nakon uvida u dokumentaciju pokaže da stvarni certifikat ne postoji. Umjesto toga, proizvođač je u tehničkom listu naveo da je uređaj “izrađen prema” normi, što nije isto što i neovisno ispitivanje i izdani certifikat od akreditiranog certifikacijskog tijela. Temeljem toga razni distributeri izdaju i Izjave o sukladnosti, što je u potpunosti pogrešno.

Obveza certifikacije: EN 50545-1 i EN 50271 nisu “opcija”

Za detekciju otrovnih plinova u garažama (tipično CO i NOx), uređaji moraju biti certificirani prema EN 50545-1, ali i prema EN 50271. To nije formalnost nego tehnički i sigurnosni preduvjet.

EN 50545-1 definira funkcionalne zahtjeve sustava i detektora za garaže/tunele, dok EN 50271 uvodi zahtjeve povezane s mjernom izvedbom, uključivo točnost prikazanih / izmjerenih vrijednosti i ponašanje uređaja kao mjernog instrumenta u realnim uvjetima rada. U praksi to znači da nije dovoljno “da detektor negdje upali relej”, nego da izmjerena koncentracija bude vjerodostojna i da se alarm može postaviti na bilo koju vrijednost u mjernom opsegu.

Ključni tehnički zahtjevi iz EN 50545-1: mjerni rasponi i podesivost alarma

EN 50545-1 jasno navodi zahtjeve koje uređaji za detekciju moraju zadovoljiti. Posebno su bitni mjerni rasponi za tipične plinove u garažama:

CO: 0-300ppm Razine alarma AL1: 30ppm, AL2: 60ppm, AL3:150ppm
NO2: 0-30ppm Razine alarma AL1: 3ppm, AL2: 6ppm, AL3:15ppm
NO:0-100ppm Razine alarma AL1: 10ppm, AL2: 20ppm, AL3: 50ppm

Ovi rasponi nisu proizvoljni: oni su izravno povezani s realnim koncentracijama koje se mogu pojaviti u garažama, s potrebom ranog upozorenja i s logikom upravljanja ventilacijom ističući kako iz trenutnih očitanja dobiti srednju vrijednost za upravljanje ventilacijom i alarmima kako bi se izbjegle kratke aktivacije i lažni alarmi što je detaljnije opisano u normi.

Dodatno, norma u točki 4.3.2.2 navodi da postavke aktivacije alarma moraju biti podesive u cijelom mjernom rasponu detektora. To je iznimno važno jer projektant mora moći definirati pragove prema lokalnim propisima, procjeni rizika i režimu ventilacije, a ovlašteni ispitivač mora moći provjeriti rad sustava na realnim, propisanim razinama koncentracije.

Česta tržišna praksa: “napravljeno prema normi” nije certificiranje

Jedan od najvećih rizika u nabavi sustava za garaže je zamjena pojmova:

“Uređaj je certificiran prema EN 50545-1” znači da postoji valjani certifikat, izdano tijelo, opseg certifikacije, identifikacija modela i često izvještaj o ispitivanju.“Uređaj je izrađen prema EN 50545-1” često znači samo da je proizvođač internim postupkom dizajnirao uređaj “u skladu” s normom, bez neovisne provjere.

Ovo je posebno izraženo kod dijela proizvođača koji se oslanjaju na starije nacionalne standarde. U praksi se često susreću uređaji (osobito određenih španjolskih proizvođača) certificirani prema starom standardu UNE 23300, koji je zamijenjen s EN 50545-1. Takvi uređaji, bez valjane certifikacije prema EN 50545-1 i EN 50271, ne bi se smjeli ugrađivati kao sustav detekcije plinova u garažama, jer ne zadovoljavaju zahtjeve važećeg europskog zakonodavstva za ovu namjenu.

Pogrešno puštanje u rad: “dim cigarete” i previsoke koncentracije ispitnog plina

Dodatni problem nastaje tijekom testiranja i puštanja u rad. Nažalost, u praksi se zna dogoditi da se provjera funkcionalnosti radi: vrlo visokim koncentracijama ispitnog plina, znatno iznad realnih i dozvoljenih razina, ili improvizirano (npr. dimom cigarete) samo da bi se “nešto aktiviralo”.

Takav pristup može prividno potvrditi da uređaj “reagira”, ali zapravo skriva ključnu činjenicu: uređaj možda ne mjeri točno u području u kojem mora štititi ljude. Detektor koji se aktivira tek na ekstremnim koncentracijama može proći takav pogrešan test, a u realnom radu propustiti registrirati štetne razine u ranom stadiju.

Zašto je to opasno: kronična izloženost i zdravlje radnika

Ovo je posebno opasno za osobe koje se u garažama zadržavaju dulje vrijeme ili im je to radno mjesto. Netočno mjerenje i pogrešno podešeni pragovi alarma znače da sustav može “formalno postojati”, ali ne pružati stvarnu zaštitu.

U Hrvatskoj se dodatno mora uvažiti regulatorni okvir. Prema pravilniku o graničnim vrijednostima izloženosti, za CO je GVI 20ppm (prema 50545-1 je 30ppm). Svaki prijelaz ove vrijednosti mora biti prepoznat i registriran u kontekstu izloženosti radnika koji borave 8 sati u takvim prostorima. Ako sustav ne mjeri vjerodostojno u niskim i srednjim koncentracijama, on promašuje svoju osnovnu svrhu.

Odgovornost svih sudionika: proizvođač, distributer, instalater, projektant i nadzor

Stavljanjem na tržište i ugradnjom uređaja koji nemaju valjanu certifikaciju prema EN 50545-1 i EN 50271, proizvođači, distributeri i instalateri ulaze u zonu kršenja propisa i izravno dovode u pitanje sigurnost ljudi i imovine. U ovakvim sustavima “jeftinije” ili “brže” rješenje može dugoročno imati najveću cijenu.

Zato je važno djelovati preventivno, već u fazi projektiranja i kontrole projekta. Najveći učinak postiže se kada projektanti i nadzorna tijela u projektnoj dokumentaciji jasno definiraju kriterije i norme koje uređaji moraju dokazivo zadovoljiti, te kada se u puštanju u rad provede ispravno testiranje prema pravilnoj metodologiji, u realnim koncentracijama i s provjerom mjernog prikaza, a ne samo alarmnog izlaza.

Što tražiti u praksi: minimalna “check-lista” za projekt i nabavu

Kako bi se izbjegle zloupotrebe, u praksi je razumno zahtijevati:

– Originalne certifikate za detektore i centralu prema EN 50545-1 (s jasnim popisom modela/varijanti u opsegu certifikata)
– Dokaz certifikacije prema EN 50271 za mjernu točnost (detektor i plinodojavna centrala gdje je primjenjivo)

– Usklađenost s traženim mjernim rasponima CO,NO,NO2 te dokumentirano podešavanje alarma u cijelom rasponu
– Protokol ispitivanja u puštanju u rad s koncentracijama koje imaju smisla za sigurnost i regulativu (a ne ekstremne “da se upali”)
– Dokumentiranu kalibracijsku proceduru i intervale održavanja u skladu s uputama i zahtjevima primjene

https://www.aurel.hr/hrvatski/novosti-detalji_25/detekcija-ugljicnog-monoksida-u-garazama_28/