Evolucija sistema za pohranu prati rast količine videopodataka

Sve više IP kamera koristi ultraHD prikaz (UHD), a u brojnim zemljama obavezno je da se videozapisi čuvaju duži period. Ovi faktori značajno utječu na pohranu podataka jer ponuđači pratećih rješenja moraju ponuditi ekonomične proizvode naprednih performansi

Izvor: a&s International

E-mail: editorial@www.asadria.com

Video je danas jedan od najvećih generatora podataka na svijetu. Prema podacima IHS Markita, količina podataka koje u samo jednom danu proizvedu sve nove videonadzorne kamere instalirane širom svijeta u 2015. godini iznosila je 566 petabajta. Drugim riječima, radi se o 11,3 miliona standardnih dvoslojnih Blu-ray diskova, ekvivalentu paralelnog streaminga sadržaja u UHD rezoluciji svih korisnika Netflix servisa u trajanju 1,2 sata ili o dvostruko većoj količini podataka koju pohrane svi korisnici Facebooka.

Prostor za napredak

Iako je kompanija IHS predviđala da će u 2017. godini biti isporučeno oko 98 miliona mrežnih videonadzornih kamera, tržište videonadzornih rješenja zapravo još nije zasićeno. Njega u segmentu isporuke novih kamera očekuje godišnji rast od 20% od 2014. do 2019. godine. Tome dodajemo i činjenicu da kamere sve više koriste ultra HD prikaz. Iako je IHS spekulirao da je količina prodatih 4K kamera u 2016. godini bila niska, odnosno iznosila manje od 1% od 66 miliona isporučenih mrežnih kamera, danas se predviđa da će u kalendarskoj 2018. biti prodano više od milion 4K mrežnih kamera.

Istovremeno, duži period obaveznog čuvanja videa igra važnu ulogu u količini generisanih podataka. Blog „Dynamic Network Factory“ navodi da se videonadzorni snimci obično čuvaju u intervalu od 30 do 90 dana. „To uključuje evropski kontinent, gdje se primjenjuje standard od minimalno/maksimalno 30 dana. No, to se može promijeniti u skladu s potrebama za videonadzorom određene organizacije ili kompanije. Snimci videonadzornih kamera u državnim institucijama moraju se čuvati 90 dana i to je postalo obavezno u svim dijelovima svijeta. Međutim, obavezujući propisi FDA predviđaju skladištenje podataka u trajanju 180 dana. Zbog nedavnih terorističkih napada i većeg interesa za sigurnosnu problematiku, u Sjedinjenim Američkim Državama, Australiji i Velikoj Britaniji postoji neformalna obaveza da se videonadzorni snimci s javnih površina čuvaju i u duže, naprimjer šest mjeseci“, navodi se na blogu. U IHS-u tvrde da su u mnogim krajevima svijeta danas definisani periodi tokom kojih tužilac može podnijeti tužbu. „U Sjedinjenim Državama na snazi je dvogodišnji period. U skladu s pravnim savjetima koje dobijaju, mnoge organizacije koje se plaše sudskih sporova sada čuvaju videomaterijale u najkraćem važećem vremenu radi svoje zaštite. U Sjedinjenim Državama maloprodaja i kazneno-popravni zavodi su dva sektora u kojima je ova praksa najviše zastupljena. Osim definisanih rokova za podnošenje potencijalnih tužbi, neke osiguravajuće kuće traže da se videozapisi čuvaju tokom određenog perioda kako bi se postigla usklađenost s policama osiguranja ili radi smanjenja premija“, navodi IHS.

Uspon analitičke tehnologije

Još jedan poticaj za duže čuvanje videa je uspon analitičke tehnologije, koja se može koristiti kako za sigurnost tako i za poslovnu inteligenciju. „Analitika postaje sve sofisticiranija. Cilj je da se rezultati približe realnom vremenu kako bismo mogli sprečavati incidente, a ne samo utvrđivati ko ih je počinio. Prisutan je trend povezivanja videonadzornih podataka s fizičkom sigurnošću, odnosno kontrolom pristupa. Audiopodaci i informacije dobijene pomoću drugih vrsta senzora integrišu se kako bi se stekao bolji uvid u stanje na terenu koji je pod nadzorom. Možda je najveća promjena to što se sve više analitike koristi za izvlačenje poslovne vrijednosti iz podataka, što doprinosi boljoj zaradi i unapređuje logistiku. Na taj način se sigurnosna infrastruktura sve više tretira kao investicija, a ne kao trošak“, kaže Wayne Arvidson, zamjenik direktora rješenja za analitiku, videonadzor i sigurnost u kompaniji Quantum. Svi ovi faktori imaju veliki utjecaj na sisteme pohrane. „Potražnja za videonadzorom uz visoki kvalitet prikaza, sve veći zahtjevi za analitikom i poslovnom inteligencijom, mehanizmi izrade i povrata rezervnih kopija, kao i često mijenjani državni propisi su ključni faktori koji dovode do značajnog povećanja potražnje za naprednim rješenjima za pohranu snimljenog materijala s videonadzornih kamera. Krajnji korisnici traže robusnija rješenja za pohranu svojih videozapisa, koja će im istovremeno ponuditi vrhunsku skalabilnost kapaciteta i dostupnosti podataka“, kaže Willie Ho, menadžer marketinga proizvoda u kompaniji Synology.

Važnost cijena i performansi

S obzirom na ogromne količine podataka koje generišu kamere, posebno one u velikim videonadzornim sistemima, poput onih na aerodromima ili u sigurnim gradovima, krajnji korisnici od rješenja za pohranu traže ekonomičnost i vrhunske performanse. Rješenja koja korisnicima mogu pomoći u tom segmentu su, dakle, dobila na važnosti. Veliki projekt može imati hiljade kamera koje generišu videopodatke visoke rezolucije. Čuvanje ovih podataka može biti skupo, što brine sistem-integratore i krajnje korisnike s ograničenim budžetima. „Kada su u pitanju videonadzorne aplikacije, ponuda velikog kapaciteta uz ograničeni budžet uvijek je prva bolna tačka kojom se moraju pozabaviti instalateri CCTV sistema“, kaže Jerry Wu, menadžer poslovnog razvoja za sisteme pohrane u kompaniji AIC. „Kombinacija broja kamera, propisa o čuvanju videa i povećanog broja analitičkih alata dovela je do pojave pohranjivanja sve veće količine podataka. Danas nije neobično da na pohranu otpada 50 posto ukupnih troškova videonadzornih sistema. Ovo, nažalost, korisnike često prisiljava na kompromis. Oni su prinuđeni reducirati broj kamera i kvalitet prikaza (naprimjer, koristiti SD umjesto HD ili 4K rezolucije), smanjiti broj prikazanih sličica u sekundi (naprimjer, na 8 fps u odnosu na 24 fps) i skratiti vrijeme čuvanja videa (30 dana umjesto 180 dana ili duže)“, kaže Arvidson. „Jednostavno rečeno, 4K videu treba osam puta više prostora za pohranu u odnosu na SD prikaz, brzini od 24 fps treba tri puta više prostora u odnosu na niže brzine, dok vam za period čuvanja videa od 180 dana treba šest puta više prostora u odnosu na interval od 30 dana! Jasno je zašto je potreba za velikim kapacitetima za pohranu sve izraženija. Zbog toga je korisnicima potreban sistem za pohranu podataka koji će ograničiti troškove pohrane u vrijeme kada potreba za njima raste“, ističe on. Korisnici obično obraćaju pažnju na to koliko plaćaju po gigabajtu kako bi utvrdili ukupne troškove pohrane. Jasno je da će niži trošak po gigabajtu neki sistem pohrane učiniti privlačnijim, zbog čega dobavljači rješenja koji mogu smanjiti tu cijenu imaju prednost kod korisnika.

„Za petabajt podataka možemo smanjiti trošak po gigabajtu za 0,18 USD. Gledajući iz druge perspektive, ako klijent želi pohraniti jedan petabajt podataka, mi mu možemo ponuditi kapacitet od 800 TB ili čak 500 TB za čuvanje navedene količine podataka. To možemo učiniti ne zbog nižih cijena po kojima dobijamo komponente poput hard diskova, nego zbog onemogućavanja duplikacije podataka, kompresije i drugih tehnologija koje koristimo“, kaže William Chen, viši menadžer rješenja za pohranu u kompaniji Dell Taiwan.

Gustina

Gustina ili broj uređaja za pohranu koje korisnik može postaviti u kućište također igra ključnu ulogu kod redukcije troškova. Što je gustina veća, potreban je manji prostor za kućište i cijena sistema za pohranu je niža. „Zamislite da postoje dva konkurentska rješenja koja mogu pohraniti 100 petabajta podataka. Jasno je da će rješenje kojem je potrebno upola ili za dvije trećine manje prostora biti atraktivnija opcija. Međutim, proizvođači koji žele ponuditi sistem za pohranu za što manji prostor suočavaju se i s određenim izazovima. Jedan je potrošnja energije, a drugi generisana toplota. Mi možemo prevazići takve probleme. Kada je u pitanju Dell, možemo ponuditi pohranu jednog petabajta sirovog kapaciteta u 14U kućištu“, kaže Chen.

Slojevita pohrana

Korisnici sve češće pokušavaju ostvariti uštede prelaskom na tzv. slojevitu pohranu, kod koje se sistem prema važnosti podataka pohrane dijeli na slojeve, odnosno nivoe. Važniji podaci se čuvaju u više rangiranim, pouzdanijim i skupljim sistemima i obrnuto. „Slojevito organizirano rješenje nudi ekonomičnije korištenje ukupnih kapaciteta, kao i balans performansi, kapaciteta i troškova unutar svakog nivoa. Istovremeno, riječ je o skalabilnom rješenju koje se može prilagoditi stepenu rasta i potrebama korisnika. Na taj način se štedi projektni novac za druge alate koji su potrebni za izvršavanje zadataka“, kaže Arvidson.

Performanse

Sistemi za pohranu kod velikih videonadzornih instalacija obično se sastoje od mrežne opreme, upravljačkih servera na kojima je instaliran softver za upravljanje videom (VMS) i uređaja za skladištenje podataka. Od ključne važnosti je osigurati da se odgovarajući podaci šalju na pravo odredište, bez degradiranja slike ili gubitka podataka. Tu do izražaja dolaze performanse sistema za pohranu. „Današnja infrastruktura za videonadzor i fizičku sigurnost može ponuditi skalabilnost i za više hiljada kamera visoke rezolucije koje istovremeno snimaju i analiziraju video prije njegove sigurne pohrane. Zbog toga korisnici zahtijevaju sistem za pohranu podataka koji ima kapacitet da prati više hiljada videostreamova istovremeno, uz nepromijenjenu brzinu prikaza“, kaže Arvidson. Performanse se mogu mjeriti prema različitim faktorima, od kojih je jedan latencija ili vrijeme potrebno za završetak operacije čitanja ili upisivanja. Latencija se obično mjeri u milisekundama i poželjno je da bude što niža. Na performanse također može utjecati više faktora i sistem-integratori ih moraju uzeti u obzir prilikom projektovanja sistema za pohranu visokih performansi. „Naprimjer, da li mrežna brzina iznosi 1 Gbps ili 10 Gbps? Je li server za snimanje namijenjen radu na nivou kompanije ili je u pitanju obični računar? Koristite li polje diskova za potrebe poslovnih subjekata ili samo RAID? Sve ovo utječe na performanse sistema za pohranu podataka“, kaže Chen.

Ostale stavke

Pristup pohranjenim podacima je također važan. „Pristupanje podacima trebalo bi se odvijati jednako jednostavno kao kada tražite neki dokument na C disku računara. Tako korisnici mogu dobiti informaciju kada im je ona potrebna, bez obzira na to o kojem nivou pohrane je riječ, a sve direktno preko VMS-a ili analitičke aplikacije. Time se potreba za intervencijom IT osoblja svodi na minimum. Sigurnosno osoblje i službenici organa reda mogu ostati usredsređeni na svoju misiju zaštite ljudi i imovine, a ne na upravljanje podacima“, kaže Arvidson. Još jedna od stavki na koje treba obratiti pažnju je skalabilnost, odnosno sposobnost sistema da odgovori na potrebe korisnika nakon što proširi svoj videonadzorni sistem. „Korisnik može nabaviti sisteme za pohranu isključivo za svoje postojeće potrebe, ali to ne znači da se oni neće širiti u budućnosti. Zbog toga moraju potražiti rješenje koje će biti skalabilno u odnosu na njihove potrebe u rasponu od, naprimjer, dvije do tri godine“, kaže Chen.

Zaštita od fizičkih i cyber napada

Kako incidenti s upadima u podatkovne centre ili hakerskim napadima na mrežne uređaje postaju sve češći, ponuđači rješenja za pohranu posvećuju sve više pažnje zaštiti svojih sistema od napada ovog tipa. Izvještaji o podatkovnim centrima koji su sabotirani ili obijeni su brojni. U 2006. godini operater mobilne telefonije Vodafone suočio se s prekidom pružanja usluga nakon provale u jedan od njegovih podatkovnih centara. Osumnjičeni napadači su koristili maljeve da provale u Vodafoneov podatkovni centar u Hampshireu, navodi blog Data Center Dynamics. Blog Digital Reality navodi noviji slučaj iz 2015. godine – čovjeka koji je automobilom provalio u podatkovni centar Delaware. Oba incidenta samo podsjećaju na važnost zaštite pohranjenih podataka, čak i ako su predmet napada sami uređaji za pohranu. „Fizički pristup je najvažniji. Međutim, ako dođe do fizičkog napada, najbolja zaštita su rezervne kopije podataka, posebno one koje se drže na udaljenoj lokaciji. Takozvano pravilo 3-2-1 podrazumijeva izradu tri kopije podataka na dva različita medija, pri čemu se jedna kopija čuva izvan lokacije. Sistem za pohranu kao što je naš StorNext može automatski kopirati podatke na druge medije bilo lokalno bilo izvan lokacije i/ili na oblak“, kaže Arvidson. „Što se tiče faktora jačanja fizičke zaštite podatkovnih centara, prvo se mora razmotriti korištenje sistema redundancije“, kaže Wu.

S druge strane, u kompaniji Veracity naglašavaju značaj posjedovanja sveobuhvatnog sigurnosnog sistema na nivou podatkovnog centra. „Zaštita od fizičkog napada je upravo ono što integratori sigurnosnih sistema moraju ponuditi. Za nju su projektovani sistemi za kontrolu pristupa (ACS) i svaki veliki podatkovni centar mora posjedovati jedan ovakav detaljno kontrolisani sistem u kombinaciji s videonadzorom. Tako možemo pratiti šta se dešava“, kaže Alastair McLeod, direktor grupacije Veracity. „Neminovno je da će se informacije o lokaciji određenih kućišta morati dijeliti. Zato je važno nadzirati i pratiti sve što rade i drugi inženjeri u prostorijama za čuvanje podataka. Uvijek se moraju implementirati jednostavne mjere poput zaključavanja vrata kućišta ili ladica za diskove“, zaključuje McLeod.

Cyber sigurnost

Hakerski napadi na mrežne uređaje kao što su IP kamere i mrežni videosnimači (NVR) postaju sve učestaliji. Veliki incident povezan s ovim desio se u oktobru prošle godine nakon DDoS napada na kompaniju Dyn, koja pruža internetske usluge. Posljedica napada bio je prestanak pružanja usluga na poznatim web-stranicama, uključujući Amazon, Financial Times i Netflix. Kasnije je otkriveno da su slabo zaštićeni umreženi uređaji u vidu kamera i mrežnih videosnimača korišteni kao robotski napadači nakon što su zaraženi malware programom Mirai. Zbog toga se sigurnost uređaja za pohranu ponovo našla u centru pažnje. „Proizvođači sistema za pohranu moraju pružiti podršku za algoritme ili sigurnosne funkcije kako bi garantovali sigurnost podataka i zaštitili mreže ili podatke od napada ili oštećenja. Osim toga, trebali bi iskoristiti neograničenu skalabilnost javnih pružatelja usluga računarstva u oblaku, smanjiti ograničenja za izradu rezervnih kopija i podržati jedinstveno okruženje koje je integrisano s pružateljima servisa u oblaku kao što su Microsoft Azure, Amazon S3, OpenStack i drugi“, kaže Wu. „Najbolja zaštita od cyber napada i rizika povezanih s pohranom u oblaku jeste kombinacija enkripcije i izrade offline kopija pomoću LTO trake u aktivnoj arhivi. Ovakav pristup minimizira, ako već i ne otklanja i rizik od čestih napada, poput korištenja ransomwarea“, kaže Arvidson.