Infiltracija prikrivenih istražitelja i integracija u poslovno okruženje

U prethodnom članku na ovu temu spomenuli smo neke od prednosti prikrivenih istražnih radnji u odnosu na one konvencionalne, neprikrivene. Dobro obučen i pripremljen agent tokom tajne istrage ne samo da može neposredno dosegnuti sam izvor vrijednih informacija i dokaza već se, zahvaljujući dobro odglumljenoj ulozi, može bez privlačenja pažnje u potpunosti integrisati među zaposlenike te skupa sa onima sklonim zabranjenim aktivnostima ili kriminalnim djelima nazočiti izvršenju istih

Semir Kapetanović
redakcija@asadria.com

Tajna istraga se može smatrati uspješno obavljenom samo ukoliko su ispunjena tri uslova: 1) agent koji ju je sprovodio nije kompromitovan, 2) prikupljeno je dovoljno upotrebljivih dokaza, 3) misija je okončana, a tajni agent se povukao, bez da je iza sebe ostavio tragove ili sumnju okoline. Dakle, prvi ključni faktor uspješne tajne istrage je infiltracija agenta i njegova integracija u okruženju. Veoma važan aspekt svake tajne operacije je potreba za istražiteljem, agentom ili operativcem, spremnim i sposobnim da preuzme lažni identitet i infiltrira se među ostale zaposlenike.

Agent „uljez“

U cilju prikrivenog sprovođenja istražih radnji, agent, zapravo, može biti uljez koji se novim ili budućim radnim kolegama predstavlja kao domar, instalater, skladištar, službenik, knjigovođa ili preuzima bilo koju drugu zgodnu ulogu, ne isključujući tu ni ulogu sigurnosnog službenika u internom odjelu sigurnosti koji egzistira u kompaniji. Činjenica da bi lažni ili preuzeti identitet mogao “zapeti” prilikom pretraživanja podataka ili provjere prošlosti kandidata, kakva se sprovodi prilikom apliciranja za zaposlenje u sigurnosnim agencijama ili drugim sigurnosnim službama, ne predstavlja veliki problem, jer je u ovome slučaju tajni agent ili istražitelj, zapravo, operativni element u funkciji upravo tog istog sigurnosnog odjela.

Sačiniti lažni historijat zaposlenja i napraviti lažne preporuke da bi se ispunili uvjeti za zaposlenje apsolutno je lahko, a saradnici se najčešće bez značajnog povoda ne upuštaju u slične pretrage i kontrole, već nove zaposlenike percipiraju na temelju podataka koje o njima dobiju od njih samih. Generalno, postoje dva efikasna načina da se istražitelj tajno infiltrira među radnu snagu i zaposlenike. Jedan način je da se voditelju kadrovskog odjela jednostavno predstavi kao aplikant za otvorenu poziciju za zaposlenje, čime će izbježi pojavu bilo kakve sumnje. Kod ovoga pristupa agent treba biti naoružan predznanjem i mora dobro vladati informacijama i činjenicama vezanim za branšu i radno mjesto na koje aplicira. Drugi način je da radi blisko sarađujući sa odgovornim službenikom u odjelu ljudskih resursa ciljane organizacije ili objekta. Ova druga metoda zahtijeva pisanu politiku, koja konkretno definira odnos i odgovornost izvršnog osoblja, uključujući, što je najvažnije, i upozorenje da je izvršno osoblje dužno držati informacije o angažmanu tajnog istražitelja apsolutno povjerljivim, čak i u situacijama kada o njemu nešto pokušava da sazna voditelj odjela u kojem će tajni istražitelj biti angažovan. Ova pisana politika trebala bi po mogućnosti biti sadržana i u priručniku za osoblje.

Podrška menadžmenta

Trebalo bi naglasiti da je infiltracija tajnih agenata među radnu snagu i zaposlenike tamo gdje je to potrebno u suštini prihvatljiva strategija zaštite, koja mora imati punu podršku višeg menadžmenta. To je veoma važno jer ćete uvijek naći i upravno osoblje koje vjeruje da su tajne operacije “prljave” ili nemoralne aktivnosti, da tajni agenti često kompromituju savršeno dobre zaposlenike i da mogu podnijeti nekorektan izvještaj ka višim upravnim instancama. Često u odjelima za ljudske resurse postoje i oni koji se, bez obzira na pisanu politiku, i dalje uporno protive strategiji tajne istrage i koji će učiniti sve što je u njihovoj moći da potkopaju aktivnosti tajnih agenata. To potencijalno može ugroziti fizičku sigurnost agenta i takve probleme treba rješavati brzo i efikasno. Jedno rješenje za tu vrstu problema je pozicioniranje jednoga tajnog istražitelja direktno u sam odjel za ljudske resurse, bez znanja osoblja, zaposlenika ili njihovih supervizora. Bitni elementi pisane politike bi trebali uključivati ​​sljedeće faktore:

• Upravno osoblje odjela za ljudske resurse trebalo bi nastojati da sigurno i bez izazivanja sumnje infiltrira aplikanta (tajnog istražitelja) kojega šalje odjel sigurnosti, osim ako je, po njihovoj prosudbi, aplikant neodgovarajući u odnosu na ulogu koja mu se dodjeljuje u konkretnom tajnom istražnom zadatku, a što bi moglo pobuditi sumnju.
• Bilješke o aplikantu, koje se prilažu u odjel ljudskih resursa, ne bi trebale biti šifrovane, niti da na bilo koji drugi način nagovještavaju da bi se moglo raditi o tajnom agentu.
• Samo odgovorna osoba u odjelu za ljudske resurse treba znati da je tajni agent na zadatku i doslovno niko drugi ne bi smio biti privilegovan da raspolaže takvim saznanjem.
• Kada je tajni agent angažovan i kada je otpočeo sa zadatkom, on ne bi smio biti otpušten, odnosno njegova misija ne bi smjela biti prekinuta bez konsultacija sa odjelom sigurnosti.
• Pravi identitet prikrivenog agenta ne bi smio biti otkriven, čak ni ukoliko bi takav zahtjev bio upućen od strane supervizora koji je po upravnoj hijerarhiji pozicioniran iznad voditelja odjela ljudskih resursa.

Zakonska regulativa

Aktuelna zakonska regulativa koja u pojedinim zemljama reguliše pitanja vezana za zapošljavanje zahtijeva od poslodavaca i kompanija da izvrše kontrolu i pregledaju lične dokumente svake osobe sa kojom se sklapa trajni ili privremeni ugovor o radu. Ukoliko se tajni istražitelj u cilju dolaska u posjed dokaza i informacija služi lažnim identitetom, voditelj odjela za ljudske resurse bi trebao za njega obaviti sve neophodne administrativne radnje i popuniti zahtijevane formulare vezane za useljenički status i naturalizaciju, te bi takvu i svaku drugu dokumentaciju koja bi potencijalno mogla biti kompromitirajuća trebao da čuva van dosega neovlaštenih lica. Iako su mnoge kompanije iznenađujuće fleksibilne na ovome polju, tajni istražitelji bi se trebali služiti lukavstvom i kada je god to moguće izbjegavati i zaobilaziti normalne procedure koje se sprovode u kompanijama prilikom zapošljavanja novih djelatnika. Ako je situacija na terenu u konkretnom slučaju ipak različita od opisane, trebalo bi razmotriti i mogućnost raspisivanja otvorene pozicije za radno mjesto na koje će biti primljen tajni istražitelj u ulozi novog zaposlenika u dogovoru sa agencijom za zapošljavanje, sa kojom se za takvu prigodu potpisuje i specijalni ugovor. Zahvaljujući činjenici da se mnoge kompanije, kako bi smanjile vlastite operativne troškove, za obavljanje određenih poslova sve češće oslanjaju na druge, uže specijalizirane kompanije (outsourcing), ovo se često može izvesti bez nepotrebnog privlačenja pažnje. Ovakav pristup omogućava agentu da se infiltrira u željenu sredinu i bez da nužno bude zaposlen od strane same kompanije čije poslovanje ili djelatnici su predmetom ugovorene istrage.

Izvješavanje

Tajni agent mora podnijeti rukom pisani izvještaj za svaku odrađenu smjenu. Kada je u pitanju izvještavanje vezano za poduzete radnje iz domena tajnih istraga, tu kucani izvještaji ne predstavljaju zadovoljavajuće rješenje. Za razliku od otkucanog dokumenta, rukopis pruža zaštitu od krivotvorenja i naknadne izmjene sadržaja izvještaja, te sprečava podnošenje fiktivno pripremljenih izvještaja. Svaki podneseni izvještaj bi trebao biti uredno potpisan i datiran. Iako ova praksa za sudstvo i za administraciju najčešće ima veoma upitnu vrijednost, ispod potpisa podnositelja izvještaja, odnosno tajnog istražitelja, trebala bi da stoji i neka forma lične izjave ili prisege koja se odnosi na istinitost navoda sadržanih u izvještaju. Dakle, takva izjava trebala bi da potvrdi da je sadržaj izvještaja u potpunosti istinit i da je temeljen isključivo na provjerenim činjenicama. Iako se to ne može sa sigurnošću dokazati, ipak se smatra da takva izjava može imati određen utjecaj na samoga podnosioca izvještaja, jer može potaknuti odgovorniji odnos spram navoda i provjere informacija prije nego što se one nađu u samome izvještaju. Suština izvještaja bi trebala da djeluje kao hitac ispucan iz “sačmarice”, a ne kao individualno zrno ispucano iz starog karabina. Drugim riječima rečeno, umjesto da se fokusira isključivo na jedan od upečatljivih dnevnih događaja ili njemu neki posebno zanimljiv aspekt posla, agent bi u svom izvještaju trebao komentirati razne incidente, zapažanja i razgovore do kojih je došlo tokom njegove posljednje odrađene smjene. Agent nije taj koji treba da sudi o tome da li je nešto važno za istragu ili ne, jer nije uvijek u poziciji da odmjeri i procijeni stvarnu vrijednost svega onoga što vidi ili čuje tokom jedne odrađene smjene. Ovakav pristup omogućava voditeljima istražnih odjela i agencija potpun i necenzuriran uvid u kompletan rad tajnih istražitelja, te shodno tome i vrednovanje njihovog učinka na terenu.