Upotreba tehnologija za prepoznavanje lica izaziva brojne kontroverze na globalnom nivou. Dok se u nekim dijelovima svijeta ubrzano usvaja, u drugima se suočava s ozbiljnim kritikama zbog pitanja privatnosti i etičkih dilema. Pravna regulativa također znatno varira od zemlje do zemlje, pri čemu se pojedine države suočavaju sa zakonskim izazovima u pokušaju da pronađu balans između sigurnosti i zaštite osnovnih ljudskih prava
Piše: Dženana Bulbul; E-mail: redakcija@asadria.com
U kontekstu sve veće zabrinutosti za sigurnost, posebno tokom velikih međunarodnih događaja kao što su bile Olimpijske igre u Parizu, tehnologija prepoznavanja lica zauzima sve značajnije mjesto u nastojanju da se zaštite posjetitelji i istovremeno očuvaju njihova prava. Uoči Igara, nakon što su nepoznate osobe podmetnule požare na francuskoj željezničkoj mreži, zabrinutost za sigurnost dodatno je porasla, čime je naglašena važnost ove tehnologije. Kamere s umjetnom inteligencijom pratile su neuobičajeno ponašanje posjetitelja tražeći potencijalne opasnosti i oružje, ali zbog zabrinutosti javnosti softver za prepoznavanje lica nije korišten, čime su djelimično zaštićena privatnost i ljudska prava.
S druge strane, Vlada Ujedinjenog Kraljevstva planira uložiti četiri miliona funti u mobilne policijske jedinice s tehnologijom prepoznavanja lica za borbu protiv kriminala. Organizacije za zaštitu građanskih prava, poput Big Brother Watcha, protive se ovom programu, smatrajući ga nametljivim i prijetnjom privatnosti. Pokrenuli su i kampanju protiv korištenja ove tehnologije, ističući nedostatak demokratskog nadzora.
Zloupotreba prava
Pitanje regulacije upotrebe softvera za prepoznavanja lica dobilo je na važnosti i u Sjedinjenim Američkim Državama, gdje je San Francisco 2019. postao prvi grad koji je zabranio korištenje ove tehnologije. Slične mjere razmatrali su i drugi gradovi poput Oaklanda i Somervillea. Osim toga, Microsoft je tada pozvao zakonodavce da postave ograničenja za ovu tehnologiju, upozoravajući na rizike ukoliko upotreba ovih softvera ostane neregulisana.
Najkonkretniji primjer korištenja tehnologije prepoznavanja lica je Kina, gdje je postavljeno oko 200 miliona kamera, a njihov broj se konstantno povećava. Međutim, mnoge od tih kamera povezane su sa upitnim “sistemom socijalnih kredita”, koji kineska vlast razvija od 2014. godine. Kineske kompanije sve više sklapaju ugovore o korištenju ove tehnologije u siromašnijim zemljama, čime dodatno unapređuju i tehnologiju.
U zemljama s nedostatkom demokratije, poput Mijanmara, sistemi prepoznavanja lica često se zloupotrebljavaju radi suzbijanja aktivista. Nakon vojnog udara u februaru 2021. godine, ova tehnologija igrala je ključnu ulogu u gušenju mirnih protesta protiv vojne vlasti. Nova vlada koristila je videonadzorne kamere s prepoznavanjem lica za praćenje i identifikaciju demonstranata, što je rezultiralo njihovim hapšenjem, pritvaranjem, pa čak i pogubljenjima.
Transparentnost u uvođenju tehnologije prepoznavanja lica je ključna. Javnost bi trebala biti obaviještena o načinu korištenja tehnologije kroz redovne izvještaje i javne konsultacije
Izazovi na Balkanu
Na Balkanu, korištenje tehnologije prepoznavanja lica predstavlja značajan izazov zbog specifičnih pravnih okvira, različitih političkih dinamika i društvenih normi. Zakonodavstva koja regulišu upotrebu ove tehnologije tek se razvijaju – neke zemlje su već usvojile određene zakone i propise, dok druge i dalje razmatraju odgovarajuće korake. Diskusije o softverima za prepoznavanje lica često su zbunjujuće i zbog složenosti same tehnologije, što dodatno otežava donošenje adekvatnih zakona. Primjeri zemalja koje su napravile napredak u regulaciji, poput Hrvatske i Slovenije, nasuprot onima koje se suočavaju s izazovima, poput Srbije, ilustriraju različite pristupe ovom pitanju. Razvoj tehnologije prepoznavanja lica nastavit će se zbog svojih prednosti za potrošače i javnu sigurnost, a to zahtijeva jasne smjernice za njenu upotrebu.
Pravila bi trebala varirati ovisno o namjeni, bilo da je riječ o komercijalnoj, vladinoj ili policijskoj upotrebi. Prvo, upotreba mora biti u skladu s ustavnim pravima građana. Transparentnost je također ključna: javnost bi trebala biti obaviještena o načinu korištenja tehnologije kroz redovne izvještaje i javne konsultacije. U određenim situacijama, građani bi trebali dati pristanak za korištenje tehnologije prepoznavanja lica, a važno je definirati i koliko dugo se fotografije prikupljene pomoću ove tehnologije mogu čuvati i pod kojim uslovima se mogu koristiti. Građanima, također, treba omogućiti brz i jednostavan pristup pravnoj zaštiti u slučaju grešaka, slično kao kod “no-fly” lista. Iako su navedeni principi ključni za odgovornu upotrebu tehnologije prepoznavanja lica, njihova implementacija varira od zemlje do zemlje zbog raznolike pravne i političke situacije.
Implementacija sistema u Bosni i Hercegovini
Bosna i Hercegovina je još daleko od sistema koji bi mogao u realnom vremenu skenirati pojedince i vršiti njihovu identifikaciju i kategorizaciju na osnovu biometrijskih podataka. Uvođenje takvog sistema zahtijevalo bi značajna ulaganja u infrastrukturu, kao i usklađivanje s postojećim zakonskim okvirima, posebno sa Zakonom o zaštiti ličnih podataka. Implementacija sistema za prepoznavanje lica u realnom vremenu u Bosni i Hercegovini zahtijevala bi sveobuhvatnu mrežu videonadzora širom gradova i mjesta masovnog okupljanja kao što su tržni centri, fudbalski stadioni i druge javne površine. Osim toga, potrebna je informacijska infrastruktura koja bi integrisala najmodernija IT rješenja, omogućavajući obradu ogromnih količina podataka u realnom vremenu. Takva infrastruktura ne samo da bi bila tehnološki izazovna već bi zahtijevala i značajna finansijska ulaganja.
Zakon o zaštiti ličnih podataka Bosne i Hercegovine predstavlja ključni pravni dokument koji reguliše obradu biometrijskih podataka, uključujući one prikupljene putem tehnologija za prepoznavanje lica. Prema članu 3. Zakona, biometrijski podaci su klasificirani kao lični podaci, što znači da je njihova obrada strogo regulisana. Svaka upotreba biometrijskih podataka mora biti u skladu sa zakonom, uključujući prikupljanje, pohranu i dijeljenje.
Transparentnost i saglasnost
Član 4. Zakona postavlja osnovne principe obrade podataka, kao što su zakonitost, pravičnost i transparentnost. To znači da bi sistem za prepoznavanje lica morao biti implementiran na način koji je u potpunosti transparentan prema građanima, uz jasna objašnjenja o svrsi i načinu obrade njihovih podataka. Ovo predstavlja izazov u kontekstu masovnog nadzora, gdje je teško osigurati pristanak svakog pojedinca. Zakon zahtijeva izričitu saglasnost građana za obradu njihovih ličnih podataka, što otvara pitanja o tome kako bi se saglasnost mogla organizovati i da li bi građani imali pravo odbiti takvu obradu.
Član 23. Zakona nalaže da se preduzmu odgovarajuće tehničke i organizacijske mjere kako bi se osigurala zaštita ličnih podataka. Uvođenje sistema za prepoznavanje lica zahtijevalo bi vrhunsku sigurnosnu infrastrukturu koja bi zaštitila prikupljene podatke od neovlaštenog pristupa i zloupotrebe.
Uvođenje tehnologija za prepoznavanje lica u Bosni i Hercegovini moralo bi se dodatno uskladiti sa međunarodnim standardima, poput Opće uredbe o zaštiti podataka (GDPR) Evropske unije, koja postavlja visoke standarde za zaštitu privatnosti. Ovaj kontekst je posebno važan s obzirom na potencijalne rizike koje ovakva tehnologija nosi za ljudska prava i slobode.
U maju ove godine, Savjet Agencije za zaštitu ličnih podataka i slobodan pristup informacijama Crne Gore donio je odluku o privremenoj zabrani Ministarstvu unutrašnjih poslova da obrađuje lične podatke putem videonadzora u Podgorici, Baru i Budvi
Projekat u Beogradu
U Srbiji, regulacija upotrebe softvera za prepoznavanje lica dio je šireg okvira zakonodavstva o nadzoru i zaštiti podataka, ali je prilično kontroverzna i predmet brojnih rasprava i kritika. Specifični zakoni koji bi regulisali upotrebu videonadzora u javnim prostorima, posebno tehnologije prepoznavanja lica, još nisu doneseni. Ministarstvo unutrašnjih poslova Srbije je u decembru 2022. godine predložilo Nacrt zakona o unutrašnjim poslovima, koji uključuje odredbe o masovnom biometrijskom nadzoru na javnim mjestima.
Ove odredbe omogućile bi policiji upotrebu napredne tehnologije za prepoznavanje lica u realnom vremenu, što bi moglo narušiti privatnost građana i ljudska prava. Prijedlog zakona je povučen iz zakonodavnog procesa nakon reakcija i kritika domaćih i međunarodnih organizacija za zaštitu ljudskih prava. Kritičari su istakli da predloženi zakon nije u skladu s Evropskom konvencijom o ljudskim pravima, koju je Srbija ratificirala, te da bi uvođenje masovnog nadzora bilo neopravdano i nesrazmjerno narušilo prava građana.
Dosta prašine u javnosti izazvao je i projekat iz 2019. godine, kada je Ministarstvo unutrašnjih poslova Srbije počelo postavljanje kamera s tehnologijom prepoznavanja lica u Beogradu, u saradnji s kineskom kompanijom Huawei. Početkom 2019. godine, Ministarstvo je najavilo postepeno uvođenje hiljadu kamera nove generacije na 800 lokacija u Beogradu. Huawei je u martu 2019. godine objavio da je u prvoj fazi projekta instalirano 100 kamera na više od 60 ključnih lokacija, uključujući testne kamere postavljene na sportskim arenama i tržnim centrima. Neprofitna fondacija “Share” zatražila je informacije o lokacijama kamera i procjeni utjecaja obrade podataka s videonadzornih sistema na zaštitu podataka o ličnosti. Ministarstvo je odbilo zahtjev, navodeći da su svi dokumenti vezani za nabavku videoopreme označeni kao povjerljivi.
Neophodna unapređenja
Ovaj slučaj postavlja pitanja o zakonitosti i legitimnosti primjene ovakvih tehnologija u Srbiji. Postojeći zakonski okvir za zaštitu podataka u toj zemlji, uključujući i Zakon o zaštiti podataka o ličnosti (ZZPL), zahtijeva procjenu uticaja na zaštitu podataka (DPIA) za ovakve sisteme, ali je utvrđeno da ova procjena nije ispunila formalne i materijalne uslove zakona budući da nije jasno definisano na koji se sistem nadzora odnosi, koje su pravne osnove i koje su mjere zaštite podataka preduzete. Sve ove inicijative u Srbiji ukazuju na dodatnu potrebu za širim javnim debatama prilikom donošenja zakona koji se odnose na upotrebu softvera za prepoznavanje lica kako bi se osiguralo da su prava građana adekvatno zaštićena.
Rizici od zloupotrebe
Slična je situacija i u Crnoj Gori, gdje zakonski okvir trenutno ne obuhvata specifične regulative za tehnologiju biometrije, već se postojeća regulativa oslanja na širi pravni okvir zaštite podataka i privatnosti građana, što može dovesti i do pravne nesigurnosti i rizika od zloupotrebe.
Prema članu 9. stava 1. Zakona o zaštiti podataka o ličnosti, “lični podaci” su sve informacije koje se odnose na fizičko lice čiji je identitet utvrđen ili se može utvrditi, dok su “biometrijski podaci” podaci o fizičkim ili fiziološkim karakteristikama koji su specifični, jedinstveni i nepromjenjivi. Član 28. propisuje da rukovalac zbirke ličnih podataka mora dobiti saglasnost nadzornog organa ako planira automatsku obradu koja predstavlja poseban rizik za prava i slobode lica,. Ove obaveze ne primjenjuju se ako se obrada vrši na osnovu zakona, uz saglasnost lica ili ako je neophodna za ispunjavanje ugovora.
Subjekt je obavezan da zatraži saglasnost Agencije za zaštitu ličnih podataka prije svake automatske obrade, posebno ako se obrađuju biometrijski podaci. Član 32. dozvoljava primjenu biometrijskih mjera u javnom sektoru, ali samo ako su propisane zakonom i ako su neophodne za sigurnost lica ili imovine. Iako zakonske odredbe postavljaju osnovne principe zaštite podataka, postoji potreba za dodatnom regulacijom koja će obuhvatiti specifičnosti biometrijske tehnologije i osigurati zaštitu privatnosti građana.
Prijava nezakonitosti
“Agencija je imala slučajeve prijave nezakonite obrade ličnih podataka primjenom uređaja za biometriju, u svrhu evidencije prisustva zaposlenih na radnom mjestu. U svim slučajevima kada biometrijska obrada nije izričito propisana zakonom, odnosno kad se svrha obrade može ostvariti na drugi način, Agencija odbija zahtjeve za primjenu biometrijskih mjera kako bi se spriječio rizik po zaštitu ličnih podataka”, rekla je Mirjana Volkov, rukovoditeljica Odsjeka za predmete i prigovore u Agenciji za zaštitu ličnih podataka i slobodan pristup informacijama Crne Gore.
U maju ove godine, Savjet Agencije donio je odluku o privremenoj zabrani Ministarstvu unutrašnjih poslova da obrađuje lične podatke putem videonadzora u Podgorici, Baru i Budvi. Ova odluka uključivala je poništenje ranije izdate saglasnosti za vođenje videonadzora. MUP je nabavio softver za prepoznavanje lica od kompanije AnyVision, ali nije obavijestio Agenciju o proširenju videonadzora na dodatne javne površine, čime je prekršen član 27. Zakona o zaštiti ličnih podataka.
Agencija je tražila od MUP-a da dostavi informacije o funkcionalnosti sistema videonadzora, uključujući detalje o biometrijskom prepoznavanju lica. MUP nije dostavio tražene informacije u predviđenom roku, čime je prekršio član 67. Zakona o zaštiti ličnih podataka. Zbog ovih nepravilnosti, Savjet Agencije izrekao je privremenu zabranu obrade ličnih podataka putem sistema videonadzora u spomenutim gradovima.
Ovaj slučaj ukazuje na nedostatak detaljnijeg zakonskog okvira za regulisanje upotrebe biometrijskih mjera na javnim površinama i njihovu masovnu obradu u Crnoj Gori. Iako je zakon predviđao mogućnost snimanja javnih površina radi sigurnosti, propisano je da MUP mora zatražiti saglasnost Agencije za svaku automatsku obradu biometrijskih podataka, s obzirom na poseban rizik za prava građana.
Visoki standardi
S druge strane, Hrvatska predstavlja primjer zemlje koja je već uspostavila detaljniji pravni okvir, gdje je obrada biometrijskih podataka, uključujući i prepoznavanje lica, regulisana kroz Opću uredbu o zaštiti podataka (GDPR) i Zakon o provedbi te uredbe. Ovaj zakon postavlja visoke standarde za zaštitu privatnosti i obrade ličnih podataka, i u skladu je s evropskim zakonodavstvom. Agencija za zaštitu osobnih podataka (AZOP), kao nezavisno nadzorno tijelo, nadzire provedbu ovih zakona i osigurava da obrada biometrijskih podataka bude u skladu s propisima.
Prema Zakonu o obradi biometrijskih podataka, članu 21, obrada biometrijskih podataka u tijelima javne vlasti može se provoditi samo ako je zakonski određena i nužna za zaštitu osoba, imovine, klasificiranih podataka ili poslovnih tajni, pri čemu ne smiju prevladavati interesi ispitanika koji bi mogli biti u suprotnosti s obradom. Isto tako, članom 22. uređuje se da obrada biometrijskih podataka u privatnom sektoru može biti dopuštena samo ako je propisana zakonom ili nužna za zaštitu osoba ili imovine, uzimajući u obzir interese ispitanika.
Zakon također ističe da je pravni temelj za obradu biometrijskih podataka često izričita dozvola ispitanika, dok član 23. omogućava obradu biometrijskih podataka zaposlenika za evidentiranje radnog vremena, pod uslovom da zaposlenik daje dozvolu.
Hrvatska predstavlja primjer zemlje koja je već uspostavila detaljniji pravni okvir za zaštitu ličnih podataka, gdje je obrada biometrijskih podataka, uključujući prepoznavanje lica, regulisana kroz Opću uredbu o zaštiti podataka (GDPR) i Zakon o provedbi te uredbe
Primjena zakona u praksi
Odredbe Zakona o obradi biometrijskih podataka primjenjuju se na osobe čiji se biometrijski podaci obrađuju u Hrvatskoj ako obradu provodi organizacija ili tijelo javne vlasti sa sjedištem u toj zemlji. Međutim, ovaj zakon ne pokriva područje odbrane, nacionalne sigurnosti i sigurnosno-obavještajnog sistema. Iako zakon regulira obradu biometrijskih podataka, ne utječe na obavezu provođenja procjene učinka koja je predviđena Općom uredbom o zaštiti podataka. Prema članu 9. Opće uredbe o zaštiti podataka, zabranjuje se obrada ličnih podataka koji otkrivaju rasno ili etničko porijeklo, politička mišljenja, vjerska ili filozofska uvjerenja, članstvo u sindikatu, genetske podatke, biometrijske podatke za jedinstvenu identifikaciju te podatke o zdravlju ili seksualnoj orijentaciji pojedinca. Međutim, ova zabrana ne primjenjuje se ako ispitanik daje izričitu dozvolu za obradu takvih podataka za određene svrhe. Tada obrada može biti dopuštena, osim ako zakon Unije ili države članice ne predviđa drugačije. Obrada može biti dopuštena i ako je nužna za izvršavanje obaveza ili ostvarivanje posebnih prava u području radnog prava i socijalne zaštite, uz uslov da se poštuju odgovarajuće zaštitne mjere.
“Nemamo prijavljenih slučajeva zlouporabe”
“Svaki voditelj obrade koji obrađuje osobne podatke, uključujući i biometrijske osobne podatke, mora poštovati odredbe Opće uredbe o zaštiti podataka, u ovom slučaju s posebnim naglaskom na članak 32. Opće uredbe o zaštiti podataka, što znači da mora poduzeti odgovarajuće tehničke i organizacijske mjere kako bi osigurao adekvatnu zaštitu osobnih podataka koje obrađuje”, naveli su iz Agencije za zaštitu osobnih podataka.
Upravo u kontekstu sveprisutne primjene biometrijskih podataka i rastućih briga o privatnosti, Agencija za zaštitu osobnih podataka pruža jasno usmjerenje u vezi s obradom tih podataka. Naime, biometrijski podaci, kao što su otisci prstiju i skenovi lica, sve češće se koriste za identifikaciju i sigurnosne provjere.
Anamarija Mladinić, načelnica Sektora za EU, međunarodnu suradnju i pravne poslove u Agenciji za zaštitu osobnih podataka, pojasnila je trenutno stanje u vezi s ovom temom.
“Agencija za zaštitu osobnih podataka redovito izdaje smjernice i mišljenja vezano za obradu osobnih podataka. Ne postoje posebni etički kodeksi ili smjernice vezano za uporabu biometrijskih podataka, već je navedeno regulirano zakonskim propisima, te smjernice koje vrijede za obradu ostalih kategorija osobnih podataka vrijede i za obradu biometrijskih osobnih podataka, odnosno svaka obrada osobnih podataka, pa tako i biometrijskih, mora biti u skladu s Općom uredbom o zaštiti podataka. Slijedom navedenog, mora biti prije svega zakonita, poštena, nužna za svrhu u koju se provodi i transparentna prema ispitanicima. Nemamo prijavljenih slučajeva zlouporabe biometrijskih osobnih podataka i nismo se dosad susreli s nekim posebnim reakcijama javnosti vezano za prepoznavanje lica i obrade biometrijskih podataka. Općenito u javnosti prevladava negativan stav prema korištenju facial recognition tehnologije na javnim mjestima, ali dosad nismo imali pritužbi na navedeno niti smo se s time susreli u svom radu”, kazala je Mladinić.
Stroge regulacije
Kako objašnjava načelnica Sektora za EU, obrada podataka se provodi putem Automatiziranog sistema za biometrijsku identifikaciju (ABIS), koji je integriran s nacionalnim i evropskim informacijskim sistemima poput Schengenskog informacijskog sistema i Evropskog sistema daktiloskopskih podataka. U slučajevima kada ABIS prepozna nesuglasice u identitetu ili sumnjive aktivnosti, pokreće dodatne provjere i automatski obavještava nadležnu policiju radi daljeg istraživanja. Upotreba tehnologije za prepoznavanje lica u Hrvatskoj je, dakle, strogo regulisana kako bi se osigurala zaštita privatnosti i ličnih podataka građana, u skladu sa standardima Evropske unije.
Etičke dileme
U Sloveniji je upotreba biometrijskih podataka strogo regulisana zakonima poput Zakona o zaštiti ličnih podataka (ZVOP-2) i Opće uredbe o zaštiti podataka (GDPR). Ovi zakoni propisuju obavezu transparentnosti i zaštite privatnosti građana prilikom obrade njihovih biometrijskih podataka. Međutim, praksa slovenske policije otkrila je određena neslaganja između zakonskih propisa i stvarne primjene, što je stvorilo ozbiljne pravne i etičke dileme. Iako su Zakon o pasošima (ZPLD-1) i Zakon o ličnoj karti (ZOIzk-1) jasno definisali upotrebu biometrijskih podataka, uključujući slike lica i otiske prstiju, ti propisi nisu obuhvatili tehnologiju prepoznavanja lica u kontekstu ovih dokumenata. Prema informacijama iz Ministarstva unutrašnjih poslova, biometrijski podaci mogu se koristiti isključivo za provjeru autentičnosti identifikacijskih dokumenata pri prelasku državnih granica.
Odgovor policije
Međutim, situacija se dramatično promijenila u svjetlu izvještaja nevladine organizacije AlgorithmWatch, koja je razotkrila da je slovenska policija koristila softver za prepoznavanje lica od 2014. godine. Policija je, kako je naveo Domen Savič iz organizacije Državljan D Slovenija, preuzimala fotografije sa društvenih mreža bez pristanka građana. Pojedinici koji su prijavili krivična djela bili su šokirani kada su među osumnjičenima ugledali vlastite fotografije preuzete s njihovih profila. Policija je branila ovu praksu tvrdeći da su te fotografije javno dostupne. Upravo je ovaj jaz ukazao na hitnu potrebu za reformama koje će osigurati da upotreba biometrijskih tehnologija bude u skladu s propisima i etičkim normama zaštite privatnosti građana u toj zemlji.
Široka upotreba
U kontekstu istraživanja o regulaciji softvera za prepoznavanje lica u balkanskoj regiji, važno je razmotriti i pravni okvir Sjeverne Makedonije. Ovaj okvir je dostupan putem Agencije za zaštitu ličnih podataka i osmišljen je kako bi se omogućila zaštita ličnih podataka, s obzirom na sve veću upotrebu tehnologije prepoznavanja lica u okviru javne sigurnosti i sistema za videonadzor.
Inače, zaštita ličnih podataka u Sjevernoj Makedoniji regulisana je Zakonom o zaštiti ličnih podataka, koji je usklađen s evropskim standardima i koji postavlja pravila za prikupljanje, obradu i čuvanje ličnih podataka, osiguravajući da se prava građana štite. Svi koji obrađuju lične podatke, bilo da su to javne institucije ili privatne kompanije, moraju poštivati ova pravila kako bi osigurali transparentnost i odgovornost. Zakon nalaže da se lični podaci obrađuju na zakonit i transparentan način. To znači da moraju biti prikupljeni za jasno definisane i legitimne svrhe. Također, moraju se čuvati samo koliko je potrebno i nakon toga obrisati ili anonimizirati.
Posebne kategorije podataka
Obrada ličnih podataka dozvoljena je samo pod određenim uslovima, kao što su dobijanje saglasnosti subjekta ili ispunjenje zakonskih obaveza. Subjekti imaju pravo povući saglasnost u bilo kojem trenutku. Posebne kategorije podataka, poput informacija o zdravlju ili rasnom porijeklu, imaju stroga pravila i njihova obrada je zabranjena osim u slučajevima ako je subjekat dao eksplicitnu saglasnost ili kada je to neophodno za zaštitu vitalnih interesa. Kontrolori ličnih podataka moraju jasno informisati subjekte o njihovim pravima, što uključuje pravo na povlačenje saglasnosti i pravo na prenosivost podataka. Ova prava omogućavaju ljudima da zadrže kontrolu nad svojim informacijama. Također, kontrolori su dužni obavijestiti subjekte o automatiziranom odlučivanju i profiliranju kako bi bili svjesni mogućih posljedica. Saradnja kontrolora i Agencije za zaštitu podataka je ključna za očuvanje visokih standarda privatnosti.
Neki od najboljih softvera za prepoznavanje lica u 2024. godini su: Clearview AI, Microsoft Azure Face API, Amazon Rekognition, Face++ (kompanije Megvii) i NEC-ov NeoFace.
Tržišna kretanja
Tehnologija prepoznavanja lica sve se više koristi širom svijeta, s procjenama da se primjenjuje u više od stotinu zemalja. Očekuje se da će globalno tržište ove tehnologije dosegnuti vrijednost od oko 8,5 milijardi američkih dolara do 2025. godine, što predstavlja značajan rast u odnosu na 3,8 milijardi dolara u 2020. Rastuća potražnja za sigurnosnim sistemima i integracija AI i 5G tehnologija ključni su faktori koji pokreću ovaj rast. Sjeverna Amerika vodi na tržištu, a očekuje se značajan rast u Evropi i Aziji zbog većih ulaganja u sigurnosnu infrastrukturu. Tehnologija prepoznavanja lica evoluira od 2D ka 3D rješenjima, koja nude bolju preciznost i sigurnost. Usvajanje sistema baziranih na umjetnoj inteligenciji za prepoznavanje lica povećava se u sektorima kao što su zdravstvo, obrazovanje i sigurnost. Međutim, visoki troškovi implementacije i nedovoljna tačnost predstavljaju glavne prepreke. Ključni igrači na tržištu fokusiraju se na razvoj novih proizvoda i strateška partnerstva kako bi zadržali konkurentsku prednost.
Izbor metode prepoznavanja lica zavisi od specifičnih potreba aplikacije. Tradicionalni algoritmi, kao što su Eigenfaces i Fisherfaces, nude brze opcije, ali s manje tačnosti, dok duboko učenje, posebno konvolucijske neuronske mreže kao što su DeepFace i FaceNet, pružaju veću preciznost. Hibridni pristupi kombiniraju prednosti tradicionalnih i dubokih metoda, dok 3D prepoznavanje i infracrveno prepoznavanje povećavaju tačnost u različitim uslovima.
Mračna strana korištenja
Upotreba tehnologije prepoznavanja lica očito pokazuje dva lica – jedno koje može pozitivno utjecati na društvo i drugo koje može izazvati ozbiljne etičke dileme. Naprimjer, u Poznanu, projekt Insension koristi prepoznavanje lica kako bi pomogao djeci s intelektualnim poteškoćama da se povežu s okolinom, pokazujući potencijal tehnologije da poboljša živote onih kojima je najpotrebnija pomoć. Nasuprot tome, u nekim totalitarnim režimima vladini službenici koriste istu tehnologiju za praćenje kretanja građana i održavanje strogog nadzora, što ukazuje na mračniju stranu upotrebe prepoznavanja lica. Ova kontrastna primjena dodatno naglašava složenost tehnologije prepoznavanja lica i njen utjecaj na društvo. Etika njene upotrebe zavisi od konteksta i ciljeva za koje se koristi, čime se pokazuje da tehnologija sama po sebi nije ni dobra ni loša, već da njen utjecaj određuju “ruke” koje njom upravljaju.
