Važnost sistematike u sprovođenju treninga

Nakon mentalne pripreme, odnosno treninga, u ovome broju ćemo pisati o fizičkom treningu, treningu našeg tijela i proširivanju našeg znanja. Trening, uz njemu odgovarajući i međusobno usklađeni rad uma i tijela, može dati ispravno rješenje.

Džemal Arnautović, instruktor, IPSTA (International Personal and Security Training Association)
redakcija@asadria.com

Danas postoje razne metode učenja i treniranja. Treniranjem ili učenjem usavršavamo ili učvršćujemo ono što već znamo, a stječemo novo, odnosno proširujemo već naučeno gradivo i tehnike. Tokom tih procesa se uvijek postavljaju određeni ciljevi koje želimo dostići, a oni se opet kontroliraju raznim protokolima kako bi se kanalisali u pravom smjeru i kako ne bismo dobili kontraefekat. Baveći se ovim poslom, mi smo preuzeli obavezu da se svakodnevno usavršavamo, treniramo i učimo, te da iz svake situacije i iskustava vezanih za nju izvlačimo pouke. Kako bismo bili sigurni da ćemo u određenoj situaciji adekvatno i odmjereno reagirati ili jednostavno preživjeti, vrlo je važno održavati „nivo“ na različitim poljima u našem poslu.

—————————————

Zašto uopće treniramo?

Da bismo bili spremni.

Da bismo hitro i, shodno situaciji, ispravno i odmjereno reagirali (preživjeli).

Da bismo minimizirali opasnost (sigurnost).

Da bismo prepoznali opasnost (prevencija).

Da bismo otklonili ili odbili opasnost (reakcija u hitnim ili kriznim situacijama).

—————————————————-

Kako bismo mogli preventivno djelovati, naš trening i priprema trebaju biti usmjereni na to kako pravovremeno uočiti opasnost. Jednostavno, moramo razviti osjetljivost čula kako bi se opasnost „osjetila“ i otklonila, a to možemo postići držeći se određenih pravila. Jedan temeljit trening sastoji se od viša faza:

Faza upoznavanja sa treningom

Upoznati se sa novim gradivom bez ikakvih pritisaka i žurbe, te razumjeti u kojem pravcu će trening ići.

Faza utvrđivanja

Ovo znači trenirati ili ponavljati naučeno. Pri tome, naš nivo znanja i učinak će se vremenom povećavati. Kako bismo u ekstremnim situacijama mogli refleksno djelovati, moramo konstantno ponavljati naučeno. To se u praksi još naziva i „drill“.

Faza primjenjivanja

Ovdje se radi o ispitu i primjeni naučenog, sakupljanju iskustava u sigurnom okruženju i učenje iz sopstvenih grešaka kako bismo iz istih izvukli korisne zaključke i pouke. Nikada ne zaboravite da bi nas greške u stvarnosti mogle koštati života. Ova se faza još naziva i simulacijom, posebno kada se radi o kompleksnim akcijama, gdje postoje još i krizni timovi i štabovi.

Koga mi treniramo?

Mi treniramo naše tijelo i naš razum kako bismo uskladili i poboljšali koordinaciju između njih, pogotovo onu refleksnu. Tijelo sa kompletnom svojom motorikom, razum i duh moraju imati osjećaj za ispravnu odluku, mentalno ili psihičko opterećenje te znanje kako najbolje uskladiti njihovu međusobnu saradnju. Ovo je, u biti, i najvažnije, kao što je važan i rezultat koji očekujemo nakon napornog treninga. U stvarnosti, to ponajviše ovisi od naše pripreme i ispravne koordinacije tih dvaju polja. Ako je prst istreniran da u kriznim situacijama povuče obarač, ipak se treba naviknuti da čeka na „dozvolu“ da to i uradi. Ako čekanje dozvole traje predugo, to može biti kobno kako za nas tako i za našeg klijenta.

Dakle, trening uz njemu odgovarajući i međusobno usklađen rad uma i tijela mogu dati ispravno rješenje. U stvarnosti, otežavajući faktor mogu biti i hormoni stresa, koje, baš kao i adrenalin, često nesvjesno „puštamo“ u igru. Nekada može biti dobro kada se adrenalin uključi u „igru“, pogotovo u teškim situacijama, jer tada često dolazi do izražaja ona rezervna snaga ili sprema koju smo redovnim treninzima akumulirali. Ovo svako od nas može osjetiti na sebi. Ipak, treba istaći da ovakve situacije same po sebi nisu previše dobre i korisne, jer se od nas ne traži da reagiramo putem mišića, već da realno procijenimo kompleksnost situacije i, shodno tome, odmjereno i adekvatno poduzmemo mjere sigurnosti koje odgovaraju situaciji.

Na treningu je vrlo teško postići ovaj efekat, pogotovo u fazi primjenjivanja. Ali, vrlo je važno da takvom vrstom treninga i iskustvima koja stječemo polahko izgrađujemo naš vlastiti otpor prema stresu i stresnim situacijama. U protivnome, možemo doći u situaciju da paničimo čak i u najobičnijem prepiranju. Moramo naučiti da se kontroliramo i da, uprkos izljevu adrenalina, ne reagiramo prekomjerno. Znakove moramo pravilno prepoznati te samo u pravom momentu upotrijebiti naše rezervne snage. Ukoliko dođe do napete situacije ili problema, tijelo uglavnom kreće u napad ili bježi. Samo istreniran i programiran um može u toj situaciji pomoći da se donese pravilna odluka i da se ispravno postupi i reaguje, odnosno da se spriječe pogrešni postupci koji mogu dovesti do katastrofe. U takvim situacijama obično nemamo mnogo vremena za razmišljanje, a naš uobičajeni način razmišljanja i sagledavanja situacije može potrajati previše dugo. U tom momentu upravo dolazi do izražaja istreniran um, koji odmah nalazi ispravan prijedlog i rješenje na osnovu kojeg tijelo ispravno postupa. Zato je važno da imamo dovoljno tih „prijedloga“ pohranjenih u našoj podsvijesti i da svi oni imaju istu osnovu, a to je: „Šta da radim ako se desi…?“ Oni koji se aktivno i konstantno bave poslom bliske zaštite ličnosti moraju se potruditi da o ovome razmišljaju i da uvijek na „stand by“ modu imaju dovoljno kvalitetnih prijedloga, odnosno rješenja. Recimo, kada se čeka klijent koji je na sastanku ili u nekoj obavezi, većina onih koji ih čekaju se dosađuju. To je vrijeme kada se čovjek treba mentalno pripremati, jer se tako može mnogo toga promijeniti u vlastitu korist.

Fina/gruba motorika

Fina motorika nam je potrebna tamo gdje se traži preciznost i funkcionira tamo gdje nismo vremenski ograničeni i gdje imamo opušteniju ili komforniju situaciju. Ovdje sa mentalnom snagom možemo napraviti najveće rezultate. U tim situacijama bitno je da nismo ugroženi, pa će i samo tijelo biti u ležernijem stanju. Slučajeve kad fina motorika dolazi do izražaja imamo, npr., kod sportskih strijelaca. Sa druge strane, gruba motorika počinje onog momenta kada se nađemo u situaciji koja nas ugrožava i kada smo pod stresom. Tada funkcioniraju samo još velike mišićne grupe. Veoma nam je otežano izvođenje nekih finih i preciznih pokreta. U tim situacijama samo dobro istrenirani i programirani predlošci mogu biti izvedeni. Ovakve situacije konstantno doživljavaju, npr., vozači formule. Kada puls dostigne 160, fina motorika zakazuje. Iz ovog razloga je važno da tokom obuke, a kasnije i treninga, već radimo u ovom području rada pulsa (faza utvrđivanja). Ovo je, recimo, razlog zašto policajci koji na gađanju precizno pogađaju mete na 15–20 m u akciji obično promaše na udaljenosti od 3 do 7 m. Zato je važno u spomenutim fazama redovno trenirati i situacije onoliko koliko je moguće uvijek približiti stvarnim iskustvima.