Budući da se iz godine u godinu pojavljuju nove vrste zlonamjernog softvera kojem je meta internet stvari, onda postaje jasno zašto zaštita distribuiranih uređaja i srodnih sistema zahtijeva pažljivo planiranje i jaka IT sigurnosna rješenja

Piše: Vesna Matić-Karić
E-mail: redakcija@asadria.com

Internet stvari osnažuje energetske i komunalne kompanije pružajući im mogućnost da iskoriste sve prednosti novih tehnologija koje unapređuju poslovanje i pri tome štede novac na duže staze. Pored mnogobrojnih prednosti koje nudi, IoT pruža i kontinuirano praćenje rada kompanija na velikim lokacijama i područjima, automatiziranu daljinsku kontrolu infrastrukture te implementaciju efikasnih pametnih mrežnih tehnologija. A što je najvažnije, IoT uređaji generišu neprekidan tok velikih podataka otvarajući mogućnosti naprednije analize poslovanja i informisanijeg odlučivanja o njemu.

IoT je postao u tolikoj mjeri sveprisutan da se podaci dobijeni iz međusobno povezanih uređaja koriste u svim industrijskim granama s ciljem poboljšavanja produktivnosti, efikasnijeg rješavanja problema i stvaranja novih poslovnih prilika. Međutim, i tu postoje sigurnosni rizici budući da sama sigurnost nije bila na prvom mjestu u ranoj fazi primjene IoT-a. To je dovelo do stvaranja ranjivosti u IoT mreži koje mogu dovesti do prekida industrijskog procesa usljed iskorištavanja sigurnosnih propusta, manipulacije ili industrijske špijunaže. Sve ovo navodi na logičan zaključak: kompanije bi morale razviti nove strategije kako bi smanjile mogućnost cyber napada te kako bi lakše upravljale njima. Jer, činjenica je da čitava mreža postaje osjetljivija na hakerske napade kako kompanije sve više ulažu u IoT tehnologije za kontrolu i automatizaciju.

Prednosti i mane

Internet stvari omogućava da se podaci prikupljeni s uređaja i opreme koriste za transformisanje procesa i sistema savremenog industrijskog okruženja. Zapravo, IoT uređaji su već preplavili industrijske pogone, tako da ih pronalazimo u skoro svim bitnim operacijama, počevši od pametnih brojača, preko senzora do alarma. Itekako ima smisla da proizvodne, hemijske, energetske i komunalne industrije koriste IoT za procese poput analize podataka u stvarnom vremenu, nadzora, prediktivnog održavanja opreme i automatizacije uređaja čak i van industrijskih postrojenja.

U studiji IBM-ovog Instituta za uspješno poslovanje predviđa se da će broj uređaja implementiranih u okviru IoT tržišta sa 15 milijardi u 2015. godini porasti na 30 milijardi do 2020, odnosno na čak 75 milijardi uređaja do 2025. Količina prikupljenih podataka mogla bi do 2020. dosegnuti i 600 zetabajta godišnje. General Electric predviđa da će ulaganja u industrijski IoT tokom narednih 15 godina preći cifru od 60 triliona dolara. Na osnovu svega navedenog, jasno je da industrijski IoT, vođen pretežno proizvodima nove generacije, predstavlja ogromno tržište koje bi globalnoj ekonomiji do 2030. godine moglo donijeti 14 triliona dolara. Ipak, kada je riječ o osiguravanju interneta stvari, razloga za zabrinutost itekako ima.

Izazovi koje donosi napredak

Prema devetnaestom izdanju Globalne korporativne studije IBM-ovog Instituta za uspješno poslovanje, 36% anketiranih direktora kompanija tvrde da osiguravanje IoT platforme i uređaja u okviru nje predstavlja glavni izazov za njihove firme. Ovo istraživanje je pokazalo da su najugroženije komponente industrijskog IoT-a uređaji i senzori, a iza njih su najranjivije same IoT platforme. Razvoj IoT tehnologija bržim tempom od njihovog osiguravanja može dovesti organizacije u neugodne situacije. Tako naprimjer, kada je riječ o industrijskoj proizvodnji te energetskim i komunalnim kompanijama, sigurnosni propusti mogu dovesti do kontaminacije velikog obima, ekoloških katastrofa, pa čak i do povreda zaposlenika. U svemu tome tehnologije koje se koriste u okviru proizvodnog procesa postaju sve popularnija meta, na koju otpada 30 posto svih hakerskih napada. Pri tome je na Bliskom istoku čak 50 posto hakerskih napada usmjereno protiv naftne i gasne industrije.

Najveći problem leži u činjenici da je većina industrijskih i komunalnih kompanija i dalje u ranoj fazi usvajanja sigurnosnih praksi i tehnologija koje će im pomoći u ublažavanju sigurnosnih rizika koji se odnose na IoT. Samo mali broj njih je u potpunosti implementirao operativne i tehničke prakse vezane za sigurnost IoT-a, kao i praksu edukacije zaposlenika o toj temi. Kao rezultat navedenog, imamo situaciju u kojoj su sigurnosni kapaciteti IoT-a većine organizacija još u povojima. Uprkos dosadašnjim ulaganjima, IT sigurnosni rizici i dalje se procjenjuju na proizvoljnoj i neredovnoj bazi.

Jedan od najvećih izazova s kojim se industrija susreće, a zbog kojeg još nema sveobuhvatne IoT sigurnosne prakse, jeste hronični nedostatak potrebnih vještina vezanih za IT sigurnost. Da bi stvari funkcionisale kako treba na ovom polju u okviru interneta stvari, poslodavci na raspolaganju moraju imati stalan priliv talentovanih IT stručnjaka. Pored toga što moraju biti odlično upoznati s problematikom vezanom za cyber sigurnost, u okviru IoT-a bi morali ispuniti još neke uslove. Za početak, morali bi posjedovati znanje o većem i raznovrsnijem izboru opreme, trebali bi se znati izboriti s kompromisima i zahtjevima kada su u pitanju zaštita privatnosti, sigurnost i pouzdanost oprememorali, kao i moći kreirati i koristiti automatizaciju te kontinuirano raditi na integraciji kako bi postigli i održali sigurnost većeg računarskog okruženja.

Koraci koje treba poduzeti

Kako bi umanjile sigurnosne rizike po svoj IoT i poboljšale performanse, kompanije trebaju implementirati prakse pomoću kojih će moći uspostaviti formalni program IoT sigurnosti u okviru kojeg će se znati kada i kako biti proaktivan u cilju pripreme efikasne odbrane od hakerskih napada. Stručnjaci poput Joy Ditto, predsjednice i direktorice Vijeća za komunalne tehnologije, smatraju da industrijske kompanije trebaju imati višeslojnu odbranu od potencijalnih napada na njihov IoT: “Shvatajući da zaštita imovine od svake potencijalne prijetnje nije izvodiva, komunalne kompanije umjesto toga smanjuju rizike uvodeći strategiju slojevite odbrane (kojoj je cilj redundancija poslovnih procesa i odgađanje efekta napada na poslovanje – op. a.)”, kaže Ditto. Kako bi počeli uvoditi bolje sigurnosne mjere i tehnološka rješenja, direktori kompanija moraju poduzeti neke osnovne korake. Prije svega, morali bi rješavati IoT rizike na nivou preduzeća. To podrazumijeva provođenje redovnih procjena rizika kako bi se identifikovali propusti u IoT sistemima i povezanim okruženjima te kako bi se dokumentovali i u djelo proveli planovi za ublažavanje potencijalnih rizika.

Zatim, trebali bi posjedovati detaljno znanje o razlikama između IoT sistema, tj. između standardnih korporativnih IoT sistema i radne opreme te bi trebali dijeliti znanje o sigurnosti kako bi bolje zaštitili svoje sisteme. Odgovorni u kompanijama trebali bi ove razlike uzeti u obzir pri određivanju prioriteta u pogledu sigurnosnih mjera kako bi rizike sveli na minimum. I na kraju, veoma je bitno kombinovati rad IT i proizvodnih sektora kako bi se stvorio zajednički pristup borbi protiv sigurnosnih rizika.

Upotreba relevantnih tehnologija

Spomenutom IBM-ovom studijom među ispitanicima je istražena i upotreba relevantnih tehnologija za osiguravanje IoT-a. Ovo prije svega uključuje korištenje enkripcije kao zaštite od napada koji bi mogli ugroziti osjetljive informacije i dovesti do uništenja imovine i opreme ili stvoriti probleme vezane za ličnu sigurnost. Zatim, tu je mrežna sigurnost i autentifikacija uređaja za osiguravanje IoT uređaja, terenskih uređaja i back-end sistema i aplikacija. Tu također spada sigurnosna analitika kako bi se identifikovali potencijalni IoT napadi te upadi koji su možda zaobišli tradicionalne sigurnosne kontrole, kao i upravljanje identitetima i pristupom. Tako se 25 posto ispitanih kompanija nalazi u završnoj fazi implementiranja napredne proaktivne detekcije IoT prijetnji. Naprednu enkripciju IoT-a implementira 21 posto kompanija, sigurnosnu analitiku 17 posto, dok upotrebi IoT blockchaina pribjegava samo četiri posto kompanija.

Analitika mrežnih aktivnosti

Nažalost, većina cyber kriminalaca koja napada IoT uglavnom je dobro finansirana i inteligentna, sa zaleđem u vidu međunarodnih kriminalnih organizacija kojima ne manjka sredstava i kreativnosti kada treba stvoriti nove sojeve IoT malwarea. To su i razlozi zbog kojih industrijske kompanije, kako bi se odbranile od naprednih hakerskih prijetnji, moraju prvenstveno razmisliti o pametnoj odbrani. U tome im mogu pomoći tehnologija analiziranja mreže radi detekcije sumnjivih aktivnosti, zatim mašinsko učenje jer je vještačka inteligencija danas ključna za održavanje IT sigurnosti budući da identifikuje potencijalne prijetnje, te podaci o prijetnjama koje čine kolekciju informacija o postojećim i nadolazećim prijetnjama. Podaci o prijetnjama mogu pomoći sigurnosnim stručnjacima da donesu odluke potkrijepljene s dovoljno informacija o tome kako da izgrade dovoljno jaku odbranu protiv hakerskih napada. Dakle, tehnologija za analizu mrežne aktivnosti, mašinsko učenje i podaci o prijetnjama tri su bitna faktora cyber sigurnosti koja će kompanijama omogućiti predviđanje prijetnji, njihovu detekciju i što je najbitnije – prevenciju. Sve su to aspekti sigurnosti s kojima savremena industrija mora računati u eri hakerskih napada na IoT sisteme.

Sve češći izvještaji o virusima koji napadaju IoT uređaje

Jedna od prvih IoT sigurnosnih prijetnji bio je Mirai malware iz 2016. godine, koji mrežne uređaje pretvara u daljinski kontrolisane tačke koje se mogu koristiti kao dio botneta u DNS mrežnom napadu. Uređaji koji budu zaraženi Mirai malwareom kontinuirano skeniraju internet u potrazi za IP adresama IoT uređaja. Također, jedna novija IoT prijetnja koja se pojavila ove godine jeste “Hide n Seek” malware, koji sam sebe kopira u /etc/init.d/ direktorij u ugrađenom Linux sistemu IoT uređaja, u kojem se čuvaju programi koji se pokreću sa sistemom. Kada se uređaj koji je na ovaj način zaražen ponovo pokrene, postaje svježe zaražen malwareom, što znači da je ovaj virus u stanju preživjeti restartovanje sistema.

Na koji način će Opća regulativa o zaštiti podataka (GDPR) utjecati na danas sve raširenije sisteme za videonadzor? I kako da poslodavci pripreme svoje poslovanje da bude u skladu s GDPR-om? Više o ovome pročitajte u nastavku

Piše: Vesna Matić-Karić
E-mail: redakcija@asadria.com

Kada se spomene zaštita ličnih podataka, većina i ne pomisli na videonadzor. Međutim, kada uzmemo obzir da se pod ličnim podatkom podrazumijeva “svaka informacija koja se odnosi na identifikovano ili raspoznatljivo lice”, onda nam postaje jasno zašto i videosnimci moraju biti tretirani s istom pažnjom kao i medicinski ili bankovni podaci. Ključno je shvatiti da, kada je u pitanju videonadzor, više ne govorimo samo o snimanju videa. Pojava analitike i sistema za identifikaciju objekata zasnovanih na AI-u pomaže vlastima u pristupanju velikoj količini podataka. Ali podataka koji moraju biti zaštićeni u skladu s novom regulativom.

Kako će GDPR utjecati na videonadzor?

Od maja do oktobra ove godine prošlo je sasvim dovoljno vremena da se svi pomire s činjenicom da će se način na koji videonadzorni sistemi manipulišu snimljenim materijalom morati promijeniti kako bi sve bilo u skladu s GDPR-om. Tako će vlasnici kompanija od sada morati imati validne razloge za instalaciju videonadzora, a u njih spadaju zaštita imovine, sigurnost zaposlenika ili snimanje potencijalnih incidenata do kojih može doći u krugu firme. To isključuje postavljanje videonadzora s isključivim ciljem nadzora zaposlenika. Poslodavci koji žele koristiti videonadzor ubuduće će imati obavezu da zaposlenike unaprijed obavijeste o zakonskoj osnovi za korištenje tog sistema na radnom mjestu. Ukoliko se zaposleni pobuni zbog postojanja kamera na nekom specifičnom mjestu, GDPR stavlja teret na poslodavca da dokaže kako ima uvjerljiv razlog za njihovo postavljanje. Do sada je bilo uobičajeno da se snimljeni materijal čuva do mjesec dana. Nakon uvođenja GDPR-a situacija je sljedeća: za duže čuvanje potrebno je provesti procjenu rizika kako bi se dokumentovali razlozi za ovakav postupak (npr. ako postoji mogućnost da će ga tražiti zaposlenici hitne službe). U tom slučaju, snimke treba čuvati tako da se “održava integritet prikupljenih informacija”, što znači enkriptiranje podataka tamo gdje je to potrebno, kao i ograničavanje pristupa njima. Osim toga, potrebno je čuvati i zapise o aktivnostima nadzornih kamera, a ta dokumentacija se mora održavati sve dok traje videonadzor.

Razlozi moraju biti opravdani

Vlasti će, ukoliko budu htjele koristiti videonadzorne sisteme, morati udovoljiti nekim drugim uslovima kako bi se opravdalo njihovo korištenje, a jedan od njih je: da li je videonadzor u javnom interesu? I pojedinci koji imaju kućne videonadzorne sisteme pokriveni su novom regulativom. Naime, pošto će njihove kamere u većini slučajeva snimiti kretanje stranaca van privatne imovine, oni će biti obavezni postaviti jasno vidljive oznake na kojima stoji da je videonadzor u funkciji. Vlasnici privatne imovine će također morati pripaziti na to da snimljene materijale zadrže samo minimalan broj dana, te da se snimci ne pokazuju nekim trećim licima. Međutim, u slučaju da je kamera zabilježila zločin, snimci se mogu čuvati koliko god je potrebno za krivično gonjenje i otkrivanje zločinca.

Koraci koje treba poduzeti

U cilju smanjenja mogućnosti hakiranja nadzornih sistema nužno je uložiti u kvalitetan softver i osigurati mrežni i videonadzorni hardver. Dakle, bitno je da stalno budete u toku s najnovijim cyber sigurnosnim praksama te da se pobrinete za redovne nadogradnje sistema. Ovi koraci su od posebne važnosti zbog interneta stvari, koji današnjim kamerama omogućava povezivanje na internet, što situaciju vezanu za privatnost čini još osjetljivijom, a opremu dostupnijom hakerima. Također, zaista nema potrebe da se kamere postavljaju posvuda. Dovoljno je da se kompanije fokusiraju na ključne tačke nadziranog terena te da zatim svoju strategiju fokusiraju na ta područja. Pri postavljanju novog sistema potrebno je imati u vidu to da postoji obaveza da se izradi Procjena utjecaja na zaštitu podataka kada je u pitanju “obiman sistematski monitoring javno dostupnih prostora”. Jednostavno se zapitajte zašto na nekom mjestu želite postaviti kameru? Postavljanjem ciljanog videonadzora imat ćete i opravdane razloge za pohranu i analizu prikupljenih podataka. Usaglašenost s odredbama GDPR-a u velikoj mjeri zavisi od toga kako koristite usluge koje pružaju partnerske kompanije. Zato je za sve vlasnike biznisa bitno da znaju šta sve korištenje usluga partnerskih kompanija podrazumijeva u smislu obaveza vezanih za GDPR i na kome je da te obaveze ispuni.

Enkripcija kao bitna stavka

Dave Seesdorf, glavni menadžer sigurnosnih proizvoda u Seagate Technologyju, smatra da je enkripcija najbolji metod zaštite podataka koji vam omogućava da poslovanje bude u skladu s GDPR-om: “GDPR se bavi zaštitom podataka. Vjerujem da sve nove tehnologije zasnovane na vještačkoj inteligenciji, poput prepoznavanja lica, brojeva registracijskih tablica, preciznog geolociranja pojedinca, rudarenja podataka i prikupljanja itd., spadaju u kategoriju ličnih podataka. A pošto Evropska unija implementira GDPR, podaci o nadzoru, logično, sadrže lične podatke, pa ih shodno tome treba zaštititi. Budući da je enkripcija podataka jedna od stvari koje su obuhvaćene principom ugrađene privatnosti, to bi mogla biti najbolja praksa za zaštitu podataka dobivenih pomoću nadzornih sistema”, objasnio je on.

Treba imati na umu da firewalli, sigurnosni softver i mnoge druge sigurnosne mjere zasnovane na softveru nisu nepogrešive, što znači da integratorima videonadzora trebaju dodatni alati kako bi detektovali i spriječili sigurnosne propuste. U takvim slučajevima dobro dođu inteligentni i intuitivni algoritmi koji traže ranjivosti u sistemu i savjetuju vas na koji način trebate postupiti kako bi se blokirali hakerski napadi, nakon čega se predložena akcija obavlja automatski jednostavnim klikom miša. Na svu sreću, danas nije teško doći do ovakvih i sličnih rješenja koja vam štede vrijeme i živce prilikom prilagođavanja novim pravilima vezanim za privatnost potadaka. Na kompanijama je samo da se na vrijeme raspitaju o svim dostupnim opcijama.

Pikseliziranje – pomoć pri usklađivanju s GDPR-om

Jedan od načina da se kompanijama olakša pridržavanje GDPR-a jesu moduli za automatsko pikseliziranje ljudi, automobila i registracijskih tablica u videu. Jedan od njih i svojevremeno prvi koji je proglašen spremnim za GDPR jeste KiwiVision Privacy Protector, koji omogućava podešavanje nivoa anonimizacije na snimcima odabranih kamera. Objekti i osobe u videu se mogu pikselizirati, zamagliti ili potpuno zakloniti, a pikselizacija se, naravno, po potrebi može i deaktivirati. Cloud alat Pixelate kompanije Ocucon obavlja sličnu stvar, a u firmi naglašavaju da njihov alat koristi AI i mašinsko učenje za efikasnu cloud redakciju videa.

Naše shvatanje cyber sigurnosti uglavnom se zasniva na internetu na kojem softverski napadi prijete našem poslovanju i svakodnevnim životima. Web-stranice mogu postati nedostupne, a korporativni serveri biti hakirani. Ali ono što još ne radimo u dovoljnoj mjeri jeste povezivanje cyber sigurnosti s fizičkim prijetnjama po autonomne računarske mreže

Izvor: ComNet
E-mail: redakcija@asadria.com

Pojam cyber sigurnosti u današnjem je svijetu vrlo čest i može obuhvatiti bilo koga i bilo šta, od nacionalnih vlada i globalnih korporacija do pojedinaca bilo koje starosne grupe. Naše shvatanje cyber sigurnosti uglavnom se zasniva na internetu na kojem softverski napadi, kao što su oni pomoću zlonamjernog softvera i DoS napada, prijete našem poslovanju i svakodnevnim životima. Međutim, ono što još ne radimo u dovoljnoj mjeri jeste povezivanje cyber sigurnosti s prijetnjama autonomnim računarskim mrežama. U takvim situacijama napadač fizički upada u sistem preko njegovih infrastrukturnih uređaja, što rezultira ili narušavanjem sigurnosti ili potpunim krahom sistema, uz katastrofalne posljedice u bilo kojem od ta dva slučaja. Ovaj članak se fokusira na hardversku cyber sigurnost te proučava moguće pristupe koje napadač može imati i opisuje funkcije unutar aktivne mrežne opreme koje mogu spriječiti takve napade. Iako ćemo se koncentrisati na IP sigurnost i mreže nadzora, ovaj osvrt relevantan je i za lokalne mreže te kao takav pokriva mnogo veći dio tržišta. Sigurnosne i nadzorne mreže zbog svoje prirode ostvaruju veze na sigurnim i nesigurnim lokacijama. Njihovim smještanjem na ranjive lokacije otvaraju se velike mogućnosti hakerskih napada, tako da je potrebno obratiti pažnju na zaštitu opreme. Međutim, i montažeri na isti način moraju paziti, čak i kada instaliraju opremu na naizgled sigurne lokacije, jer napad može poteći iz osiguranog područja. Zato ništa ne treba prepuštati slučaju.

Infrastruktura i napad

Ethernet mreža se sastoji od aktivne i pasivne opreme. Aktivna oprema (1) uključuje Ethernet switcheve i medijske konvertere, a pasivna kombinaciju kablova, konektora i dodataka poput posebnih odjeljaka koji također mogu sadržavati aktivnu opremu, kao što su, naprimjer, klima-uređaji i nadzorni sistemi. Ono na čemu ćemo se bazirati u ovom članku jesu Layer 2 Ethernet switchevi (2). Inače, Ethernet switchevi služe kao koncentratori kablova koji prikupljaju signale s različitih terenskih uređaja i, na osnovu informacija o adresama koje prenose ti signali, prosljeđuju ih do drugih uređaja. Switchevi posjeduju kombinaciju električnih ili optičkih portova (veza) u različitim brojevima. Medijski konverter je jednostavan uređaj koji konvertuje električni signal u optički i obrnuto. Sigurnosna prijetnja mreži na ovom nivou pojavljuje se kada se napadač fizički poveže na switch ili ukloni naš terenski uređaj iz mreže i umjesto njega u mrežu ubaci neki neautorizovani dio svoje opreme. Također, postoji mogućnost i povezivanja na optički port, ali bi napadač u tom slučaju morao imati i odgovarajući optički interfejs, tako da, iz praktičnih razloga, kod ovakvih napada najčešće je riječ o povezivanju preko električnog interfejsa. Električni Ethernet portovi su zasnovani na industrijskim standardima, tako da je povezivanje na njih relativno jednostavno. Budući da svaki laptop danas ima mogućnost povezivanja, najizglednije oružje za napad je već svima dostupno.

Odbrana aktivne opreme

Ethernet switchevi su dostupni u upravljivim i neupravljivim varijantama, pri čemu upravljiva platforma ima mnogo više funkcija i korisniku omogućava konfiguraciju i daljinski nadzor uređaja. Neupravljivi uređaj nema takve mogućnosti i predviđen je samo za osnovne zadatke koje obavlja na osnovu svojih fabričkih postavki. Medijski konverteri uglavnom dolaze u neupravljivoj varijanti. Tamo gdje je sigurnost bitna, upravljivi uređaji imaju opcije namijenjene sprečavanju neovlaštenog upada na mrežu, dok neupravljivi uređaji nemaju takve opcije, tako da biste u svojoj mreži trebali koristiti upravljive Ethernet switcheve.

————————

Sigurnosne karakteristike upravljivih switcheva

1. Najjednostavnije opcije obično omogućavaju najveći nivo sigurnosti, a upravljivi Ethernet switchevi potvrđuju to pravilo. Mogućnost isključivanja switch porta koji se ne koristi u trenutnoj mrežnoj konfiguraciji preko upravljačkog interfejsa naizgled je logična sigurnosna opcija, ali je i jedna od onih koju mnogi mrežni operateri ne koriste, i za koju možda i ne znaju da postoji na njihovim uređajima. Pravila njenog korištenja su, kao što možete zamisliti, jednostavna: ako se port ne koristi, ugasite ga, tako da se niko ne može preko njega neovlašteno povezati direktno na vašu mrežu. U slučaju da se port u budućnosti mora koristiti za legitiman mrežni saobraćaj, naprosto ga otvorite preko sistema za upravljanje. A kada već govorimo o jednostavnim opcijama koje donose najveći nivo sigurnosti, fabrički postavljeno korisničko ime i lozinku treba promijeniti u korisničko ime i lozinku koji se uklapaju u vaše sigurnosne prakse. Nema smisla implementirati ovoliki nivo sigurnosti ako ga napadač može narušiti jednostavnim povezivanjem na komunikacijski port (3) switcha i ostvarivanjem pristupa jednostavnim čitanjem uputstva.
2. Kada se uspostavi veza dva aktivna uređaja u mreži, generiše se potvrda veze (obično u vidu LED indikatora), koja se automatski prekida ukoliko se prekine i veza. Ovaj jednostavni hardverski okidač može se koristiti za gašenje porta na osnovu teorije da je prekid veze pokazatelj potencijalnog napada. No, funkcija se može i proširiti tako da isključi portove u slučaju gubitka napajanja aktivnog uređaja – ukoliko napadač dođe na ideju da zamijeni veze kada je switch ugašen. Ako se neki uređaj nalazi na nesigurnoj lokaciji, port koji prima komunikaciju s te lokacije trebao bi imati aktivirane navedene funkcije kako bi spriječio potencijalne napade koji uključuju prekid veze.
3. Svi terenski IP uređaji poput CCTV kamera ili zvučnika imat će Ethernet MAC adresu, koja se može koristiti pri povezivanju odgovarajućeg Ethernet switch porta na određenu MAC adresu. Ako se neregistrovana MAC adresa pokuša povezati, switch će joj naprosto blokirati pristup. Međutim, nemojte zaboraviti da bi sposobniji napadač mogao iskoristiti drugačiju vrstu napada da pronađe i kopira vašu MAC adresu, tako da vam ovaj način zaštite samo može kupiti vrijeme, ali ne pruža kompletnu zaštitu.
4. D) Uz poznate IP adrese umreženih uređaja, switch može podesiti sistem nadzora terenskih uređaja te pokretati unaprijed definisanu proceduru ukoliko od povezanih uređaja ne dobije odgovor na upite. Broj tih procedura koje se zasnivaju na protokolima za zaštitu lokacija razlikuje se u zavisnosti od switcha i proizvođača. Jedna od takvih procedura je instantno gašenje porta uz istovremeno generisanje SNMP poruke. Ona služi kao upozorenje koje sistemu za centralizirano upravljanje govori da se nešto desilo uređaju koji ima SNMP te da u slučaju potrebe upozori operatere. Druga moguća akcija je jednostavno slanje poruke bez gašenja porta ili, recimo, u slučaju da switch napaja terenski uređaj, moguće je pokrenuti proceduru resetovanja njegovog napajanja ukoliko korisnik misli da je zaglavio.
5. E) Autentifikacija korisnika preko 802.1x protokola je IEEE standard koji bi trebao biti dostupan na svim potpuno upravljivim switchevima. On propisuje autentifikacijsku proceduru za uređaje prije nego što se priključe na mrežu. Ovaj standard definiše tri strane u okviru procedure: klijenta koji se želi pridružiti mreži, autentifikatora, koji je, zapravo Ethernet switch, i autentifikacijski server. U ovom sistemu Ethernet switch štiti mrežu dok server ne verifikuje akreditive klijenta te mu dopušta ili blokira pristup mreži.

Sigurnost pasivne opreme

Osim aktivne opreme, unutar mreže potrebno je osigurati i pasivnu opremu. Koliko puta smo prošli ulicom i primijetili otvorena vrata ulične stanice kompanije za komunalne usluge ili čak otvoren pristupni panel na uličnoj svjetiljci? Razlog za ovo je činjenica da u većini slučajeva vlasnik, odnosno operater uopće ne zna da su vrata njegove ulične stanice otvorena i da njegov sistem više nije siguran. Ukoliko se u takvoj stanici nalazi bilo koja komponenta mreže, na vratima mora biti neki senzor koji će vas obavještavati o tome jesu li otvorena ili zatvorena. Ako su vrata otvorena, a vi niste svjesni toga, to predstavlja laku metu za sve napadače te izlaže opremu potencijalnim oštećenjima usljed nepovoljnih uslova iz okruženja ili vremenskih prilika. Nemojte zaboraviti da to ne mora biti samo aktivna oprema. Čak i ako stanica ima samo kablove, to je također prilika za neovlašteni upad u mrežu. Postavljanje senzora je apsolutno obavezno na svim nesigurnim lokacijama.

Da zaključimo

Sigurnosne prijetnje za Ethernet mreže mogu stići od poznatih ili nepoznatih napadača na lokalnim i udaljenim lokacijama. Imajući to u vidu, vlasnici i operateri se moraju zaštititi od svih mogućih varijanti napada. U slučaju lokalnih napada, mjesto upada na mrežu su fizičke veze s mrežom. Ukoliko je napadač udaljen, napast će preko mrežnih funkcija. Upravljivi Ethernet switchevi se zbog zaštite od napada trebaju uvijek koristiti kao aktivne komponente mreže budući da, ukoliko su pravilno konfigurisani, nude najveći nivo sigurnosti. Upravljivi uređaji također će omogućiti korisnicima da daljinski kontrolišu i nadziru mrežne uređaje te će generisati automatska upozorenja ukoliko se pojavi neki problem. Svi upravljivi Ethernet switchevi se moraju konfigurisati u zavisnosti od sigurnosnih nivoa i radnih zahtjeva lokacije na kojoj će se nalaziti kako bi se omogućilo njihovo pravilno funkcionisanje. Oni koji budu ignorisali osnove mrežne sigurnosti i koji se odluče za jeftinije neupravljive uređaje izlažu svoje mreže riziku od napada hakera, koji vrlo brzo mogu iskoristiti sofisticiranu sigurnosnu mrežu za svoje ciljeve. A s obzirom na to da je u igri zaštita kritične infrastrukture, podataka i komunikacija, jeste li spremni preuzeti taj rizik? Takvo nešto bi djelovalo neodgovorno.

Pojašnjenje pojmova

(1) Aktivna oprema je ona kojoj je za rad potrebna električna energija, a pasivnoj ne treba.

(2) U ovome članku se baziramo na Layer 2 Ethernet switcheve zasnovane na MAC adresama, a ne na Layer 3 uređaje na IP ili MAC adresama.

• Komunikacijski port na Ethernet switchevima je serijski port koji omogućava lokalni pristup postavkama nakon unošenja ispravnog korisničkog imena i lozinke.

Sada već sa sigurnošću možemo potvrditi da je skandal vezan za neovlašteno dijeljenje podataka korisnika Facebooka ne samo najveća vijest u IT svijetu od početka 2018. nego da djeluje kao da mu nema kraja jer se svaki dan pojavljuju nove informacije koje ne idu u korist toj IT kompaniji

Izvor: Vesna Matić-Karić
E-mail: redakcija@asadria.com

Skandal je izbio nakon što je bivši direktor istraživanja u Cambridge Analytici Christopher Wylie za Observer magazin otkrio da je ta britanska konsultantska firma, čiji je vlasnik milijarder Robert Mercer, iskoristila lične podatke desetaka miliona glasača i korisnika Facebooka kako bi osmislila pobjedničku kampanju Donalda Trumpa. Facebook je dvije godine znao da je Analytica do podataka došla na neovlašten način, ali niko iz kompanije nije našao za shodno da obavijesti javnost o tome. Najnovije informacije govore da su ugroženi lični podaci čak 87 miliona korisnika Facebooka. Zbog toga ta društvena mreža podsjeća korisnike da izbrišu aplikacije koje više ne koriste, a počela je i s određenim promjenama kako se ovakav slučaj ne bi više ponovio.

Prebacivanje krivice

Aleksandr Kogan, istraživač i akademik s Univerziteta u Cambridgeu, našao se u samom centru ovog skandala. Upravo je on radio na prikupljanju podataka desetaka miliona korisnika Facebooka prije četiri godine. To je činio koristeći aplikaciju “This Is Your Digital Life”. Riječ je o kvizu za testiranje ličnosti. Kogan je prikupljene podatke kasnije proslijedio kompaniji Cambridge Analytica, koja je prvobitno potvrdila da ih je koristila kako bi kreirala reklame tokom izborne kampanje za Donalda Trumpa 2016. godine, da bi zatim negirala ono što je već izrekla. Kogan je kasnije za BBC Radio 4 izjavio da ga je Facebook iskoristio u toku ovog skandala. “Mislili smo da radimo nešto što je sasvim normalno. Smatram da me i Facebook i Cambridge Analytica u principu koriste kao žrtvenog jarca”, rekao je tom prilikom.

Sada je poznato da je Facebook između 2007. i 2014. godine omogućio i programerima pristup svojim socijalnim grafikonima (kartama mreža prijatelja njihovih korisnika, ličnim interesima i lajkovima). Iako se ovaj pristup trebao odnositi samo na spomenute podatke, u više različitih izvještaja je potvrđeno da je Facebook slabo nadgledao pristup tim podacima i provođenje dogovorenih aktivnosti, pa je od programera tražio da potpišu samo najjednostavniju saglasnost prije nego što bi ovi počeli prikupljati podatke.

Neophodna bolja zaštita

Zloupotrebu istih podataka kompanija je istraživala tek nakon što bi bila prijavljena. Ovo potvrđuje i informacija prema kojoj je skoro 64.000 stanovnika Novog Zelanda bilo pogođeno ovim skandalom, a samo je njih deset skinulo spomenuti kviz preko kojeg je Kogan prikupljao podatke. Ista stvar se odnosi i na Australiju. Kako prenosi The Guardian, iako je 311.127 Australaca zahvaćeno ovim skandalom, samo 53 građana te zemlje su učestvovala u kvizu odgovornom za nepropisno prikupljanje i korištenje ličnih podataka. Također se ispostavilo da je ukupno 2,7 miliona građana Evropske unije pogođeno neovlaštenim dijeljenjem njihovih podataka s Cambridge Analyticom. Upravo su ovakvi incidenti najbolji pokazatelj da su društvene mreže i internet u globalu potpuno zreli za uvođenje novih regulativa o zaštiti ličnih podataka kao što je GDPR, o kojem smo detaljno pisali u prošlom broju. Također, Kogan tvrdi da je tačnost prikupljenih podataka preuveličana: “U praksi, moja pretpostavka je da smo imali šest puta veću šansu da shvatimo sve pogrešno o nekoj osobi nego ono što je istina. Lično smatram da ciljanje na korisničkom nivou nije efikasan način korištenja ovakvih skupova podataka.”

Pad povjerenja

Kako prenosi Business Insider, nivo povjerenja koje su korisnici imali u Facebook kao kompaniju i svakodnevno korištenu društvenu mrežu značajno je opao nakon skandala s dijeljenjem podataka. Istraživanje Ponemon Instituta na 3.000 ispitanika pokazalo je da trenutno samo 27% ljudi vjeruje da bi Facebook zaštitio njihovu privatnost, što je znatan pad povjerenja u odnosu na prošlu godinu, kada je pozitivan stav imalo 79% korisnika te društvene mreže. Ovi najnoviji podaci podupiru rezultate do kojih je došao Business Insider Intelligence, u čijem Digital Trust izvještaju stoji da 81% korisnika Facebooka ima malo ili nimalo povjerenja u firminu posvećenost zaštiti njihovih ličnih podataka. Zanimljivo je i to da je ova studija pokazala da korisnici ovakve strahove osjećaju najviše kada se spomene Facebook, a manje kada je riječ o mrežama poput LinkedIna, Instagrama, Twittera, Snapchata i YouTubea.

I Apple se ustremio na Facebook

U kritikovanje događaja uključio se i direktor Applea Tim Cook nazvavši ovakav vid trgovine ličnim podacima invazijom na privatnost. Govoreći na forumu za razvoj u Pekingu, Cook je izjavio da je ovakvu situaciju neophodno zakonski regulisati te je detaljnije objasnio svoj stav. “Mogućnost da svako zna šta ste godinama pretraživali, ko su vaši kontakti, šta vam se sviđa, a šta ne i svaki intimni detalj vašeg života – s moje tačke gledišta ne bi trebala postojati”, istakao je Cook. Kasnije je u razgovorima za MSNBC i Recode rekao da je Apple, iako je mogao zaraditi gomilu novca da je monetizirao svoje korisnike, izabrao da to ne radi, jer smatra da je privatnost ljudsko pravo. Kada su ga novinari pitali šta bi on uradio da se našao na Zuckerbergovom mjestu, Cook je demonstrativno uzvratio da se on ne bi ni našao u takvoj situaciji, a to je ujedno bio i prvi put da je na direktan način spomenuo Zuckerberga tokom priče o zaštiti privatnosti. Međutim, ovakav Cookov stav nije nikakva novost. On je još 2014. godine isticao da Apple itekako brine o privatnosti svojih korisnika te da je privatnost osnovno ljudsko pravo i samim time spada u domen građanskih sloboda. Zuckerberg je u nekoliko navrata odgovorio na Cookove prozivke rekavši da samo zato što Facebook, za razliku od Applea, ne prodaje svoje usluge, ne znači da ne brine za svoje korisnike. Izjavio je da “ne bismo trebali dopustiti kompanijama koje naplaćuju svoje usluge da nas uvjere kako zbog toga više brinu o nama”. Uprkos Zuckerbergovom pokušaju da trenutnu situaciju predstavi u što boljem i po Facebook pozitivnijem svjetlu, stvari se ne prestaju zahuktavati. Tako #deletefacebook kampanja traje već neko vrijeme i poziva sve korisnike mreže da izbrišu svoje profile na toj društvenoj mreži, a kampanji se priključio i Brian Acton, suosnivač WhatsAppa, koji je prodat Facebooku 2014. godine.

Zuckerberg: “I moji podaci su među prikupljenima!”

Iako je prvobitno odugovlačio sa svjedočenjem, Zuckerberg se na kraju ipak morao pojaviti pred američkim Kongresom. Njegovo svjedočenje trajalo je punih deset sati i za to vrijeme je, prema mišljenju pojedinih medija i stručnjaka za govor tijela, propustio priliku da dobije “oprost slušalaca” budući da je djelovao “stoički i relativno bezosjećajno”. Tokom svjedočenja Zuckerberg je u jednom trenutku obećao senatorima da će Facebook ubuduće više raditi na sigurnosti podataka i sprečavanju njihove zloupotrebe. “Nismo učinili dovoljno da spriječimo zloupotrebu ovih alata. Nismo dovoljno sagledali našu odgovornost, a to je bila velika greška. To je bila moja greška i žao mi je”, izjavio je tom prilikom Zuckerberg. Kako bi opravdao ono što se desilo, Zuckerberg je pred senatorima rekao da su se i njegovi lični podaci našli među prikupljenim podacima te da je i njih zloupotrijebila Cambridge Analytica. Na saslušanju je jedan od senatora pitao Zuckerberga zašto jednostavno ne pređe na novi sistem u kojem bi svoje usluge naplaćivao korisnicima umjesto da ih koristi za ciljani marketing, odnosno reklamiranje. Na to je Zuckerberg odvratio kako u firmi smatraju da je servis koji finansiraju reklame u skladu s njihovom misijom, ali je ostavio mogućnost da jednom počnu pružati i plaćene usluge. Međutim, naglasio je da će uprkos tome uvijek postojati “besplatna verzija Facebooka”.

Posljedice se već osjete

Prije ovog slučaja Facebook je istraživao mogućnosti dijeljenja podataka svojih korisnika sa zdravstvenim ustanovama, koje bi one koristile za donošenje bitnih odluka vezanih za pacijente. Naprimjer, bolnica bi mogla odlučiti da pošalje kućne njegovatelje pacijentima koji, prema podacima s njihovih Facebook profila, nemaju rodbinu ili prijatelje blizu sebe. U svjetlu ovog skandala, međutim, društvena mreža je privremeno obustavila dalji rad na ovom projektu kako bi osmislila bolje načine zaštite podataka. Slično kao i u aktuelnom slučaju, Facebook nije pridavao mnogo pažnje tome da li bi korisnici trebali biti obaviješteni o ovoj praksi ili ne. Iako trenutno uživa veće povjerenje svojih korisnika od Facebooka, Instagram (inače u vlasništvu Facebooka) odlučio je znatno ograničiti količinu podataka koji se mogu prikupiti preko vanjskih aplikacija. Također, Cambridge Analytica je suspendovala svog direktora Alexandera Nixa, koji je u trenutku pisanja teksta, slično kao i Zuckerberg u SAD-u, odugovlačio s pojavljivanjem pred komisijom Britanskog parlamenta. Vodstvo kompanije je razotkriveno u snimku britanske televizije Channel 4, u kojem se, između ostalog, govorilo o potrebi profiliranja ljudi radi ubacivanja efikasnih poruka na internetu. Ovaj skandal je natjerao ljude da se počnu pitati da li i ostale društvene mreže rade ono što je uradio Facebook, što je barem jedna pozitivna stvar proizašla iz čitave situacije.

Neovlašteno prikupljanje podataka uobičajena pojava?

Aleksandr Kogan tvrdi da su ga iz Cambridge Analytice sve vrijeme uvjeravali kako “hiljade, možda i deseci hiljada aplikacija rade istu stvar” te da je to što on radi “prilično normalan način upotrebe podataka s Facebooka”. U skladu s tim, sličnih incidenata ne manjka, a jedan od zanimljivijih iz nedavne prošlosti jeste slučaj američkog proizvođača audioopreme Bose. Protiv te kompanije prošle godine je pokrenuta tužba zato što je posredstvom svoje aplikacije prikupljala podatke o slušalačkim ukusima i navikama svojih korisnika. Budući da ljudi osim muzike slušaju i političke emisije, ti podaci su služili za profiliranje korisnika, a Bose ih je neovlašteno prosljeđivao marketinškoj kompaniji segment.io.

Od 25. maja na snagu stupa GDPR, odnosno Opća uredba o zaštiti podataka Evropske unije, koja će drastično promijeniti odnos kompanija prema privatnim podacima na internetu. To je bio povod da razgovaramo s regionalnim stručnjacima, koji su nam dali svoje viđenje ove regulative i spremnosti firmi iz okruženja da joj se prilagode

Pišu: Senad Matić Karić i Vesna Matić Karić

E-mail: redakcija@asadria.com

“Podaci su nova nafta” – izjavio je Jonathan Taplin, direktor emeritus Annenberg laboratorija za inovacije na Univerzitetu u Južnoj Kaliforniji. I nije jedini stručnjak koji tako misli. Značaj velikih podataka nikada nije bio važniji, naročito ako se kombinuju s naprednom analitikom zasnovanom na vještačkoj inteligenciji i potencijalom koji donosi internet stvari. U vremenu u kojem podaci mogu potaknuti veliki rast kompanija, potrebno je imati odgovarajući skup pravila koji će ne samo regulisati upravljanje privatnim podacima u cilju zaštite privatnosti ljudi nego će pomoći i u zaštiti samih kompanija od cyber kriminalaca. Opća uredba o zaštiti podataka, odnosno GDPR, upravo je takav obavezujući skup pravila kojim se reguliše upravljanje i zaštita ličnih podataka na području Evropske unije, ali i van nje, ukoliko se upravlja podacima građana Evropske unije. Ovaj posljednji detalj jedan je od glavnih razloga zbog kojeg se proteklih mjeseci o GDPR-u sve više priča te se ubrzano organizuju konferencije i radionice o njegovoj implementaciji, budući da to znači da će se sve, pa i regionalne i prekookeanske kompanije koje sarađuju s evropskim firmama i pri tome upravljaju podacima građana Evropske unije morati prilagoditi regulativi te uvesti isti nivo sigurnosti za podatke.

Pojam ličnih podataka obuhvata bilo kakvu informaciju o pojedincu koja se može koristiti za direktno ili indirektno identifikovanje osobe, što uključuje sve od imena i fotografije, preko e-mail adresa, bankovnih podataka, postova na društvenim mrežama do zdravstvenih podataka i IP adrese računara. GDPR se odnosi ne samo na kompanije koje prikupljaju lične podatke i odlučuju o njihovoj upotrebi (u GDPR regulativi nazvane “kontrolori”) nego i na kompanije koje procesiraju takve podatke za kontrolore. Drugim riječima, od regulative neće biti izuzeti ni cloud servisi.

Ključni aspekti GDPR-a: sigurnost i privatnost po jednakim pravilima

GDPR je zamijenio raniju Direktivu o zaštiti podataka 95/46/EC iz 1995. godine, koja je iz očitih razloga zastarjela u vremenu u kojem dolazi do neizbježnog uspona IoT-a. Jedan od pokazatelja da je pravo vrijeme za promjene u upravljanju podacima i njihovom osiguravanju jeste i nedavni slučaj u kojem je Cambridge Analytica, britanska politička konsultantska kompanija, na neprimjeren i neovlašten način prikupila lične podatke 50 miliona korisnika Facebooka radi profiliranja glasača u svrhu osmišljavanja predsjedničke kampanje Donalda Trumpa. Pri tome je Facebook znao za to protekle tri godine, ali nije obavijestio javnost o tome. Osim spomenutog prekograničnog prilagođavanja regulativi, jedna od najčešće spominjanih praksi koje GDPR uvodi jeste i „princip ugrađene privatnosti“. To znači da se sistemi moraju od početka graditi sa zaštitom privatnosti, umjesto da im se to naknadno dodaje uz potencijalno neadekvatnu primjenu. Između ostalog, ovo podrazumijeva provođenje sveobuhvatne pseudonimizacije kao što je enkripcija te redakciju videa pri snimanju javnih površina i ograničavanje pristupa samo onim podacima koje treba obraditi.

“GDPR prvenstveno donosi bolju zaštitu građana i veću kontrolu nad obradom osobnih podataka. Postrožena pravila sama po sebi donose i uređen sustav te veću kontrolu i sigurnost u obradi. Novost je ‘pravo na brisanje’, poznato i kao ‘pravo na zaborav’ (engl. Right to be forgotten)”, objašnjava stručnjakinja za zaštitu ličnih podataka, GDPR, informacijsku sigurnost i pametne tehnologije te šefica Katedre za ekonomske i finansijske znanosti na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Splitu doc. dr. sc. Marija Boban. Načelo ovog prava je omogućiti pojedincima da zatraže brisanje ili uklanjanje ličnih podataka ukoliko nema uvjerljivog razloga za njihovu obradu. „Zanimljivo će biti vidjeti primjenu u praksi budući da će tada pretraživači, primjerice Google, koji svoje domene ima u svim državama EU (naprimjer Google.hr), brisati “linkove” sa svim instancama, što će predstavljati i trošak novca i vremena”, dodaje Boban, napominjući da će to ipak rezultirati ključnom stvari koja Evropu najviše zanima – većom kontrolom koju će građani Evropske unije imati nad obradom svojih ličnih podataka.

Pravo na brisanje, prijenos, saglasnost

Tomislav Štefe, direktor prodaje u zagrebačkoj kompaniji za informatičku sigurnost Sagena informatički inžinjering, na slikovit način objašnjava značaj GDPR-a: “Važno je shvatiti da GDPR regulativa donosi najvažniju promjenu u zaštiti osobnih podataka u posljednjih 20 godina. Ponekad znam reći poslovnim partnerima na sastancima i prezentacijama da zamisle osobne podatke kao novčanice ili neke druge osobne dokumente. Kada bi, naprimjer, netko kopao po vašem novčaniku i tražio novac, to se smatra isključivo kažnjivim djelom. Isto tako, kada ubuduće netko bude pristupao vašim osobnim podacima, morat će se znati tko to smije raditi i na koji način. Ako to radi neovlašteno, platit će kaznu.” Štefe dodaje da bi normalno bilo da “cijenimo i čuvamo podatke kao što je normalno da zaključamo vrata stana i prozore kuće. Sada se samo dogovaramo putem ove Uredbe da je to obavezno”. Još jedan ključni novitet jeste pravo na prijenos podataka, pri čemu korisniku treba omogućiti da svoje lične podatke koji se mogu povezati s njim prenese iz jednog u drugi sistem za procesiranje podataka, sve dok to ne podrazumijeva kršenje intelektualnih prava. Ovo uključuje ne samo podatke koje je korisnik sam dao kompaniji nego i one o njegovom ponašanju, a podatke mora dobiti u nekom često korištenom i uobičajenom elektronskom formatu.

Stručnjakinja za IT i telekomunikacijske sisteme dr. Sabina Baraković napominje da će prijenos ličnih podataka građana Evropske unije biti omogućen jedino u slučaju da su svi sigurnosni uslovi zadovoljeni. “Prilikom prenosa podataka u zemlje za koje Evropska unija nije dala odobrenje kompanije moraju tražiti specijalnu pravnu saglasnost. Kompanije koje obrađuju lične podatke u ime drugih također će imati direktne obaveze i odgovornost, te se mogu smatrati odgovornim za zloupotrebu podataka. Iz tog razloga morat će s kompanijama koje prikupljaju podatke jasno definisati uslove obrade ličnih podataka, te održavati sigurnost podataka kroz odgovarajuće tehničke i organizacijske mjere”, kaže Baraković.

Saglasnost za korištenje podataka i pravo na informisanost o svrsi i lokaciji procesiranja podataka područja su koja GDPR dodatno definiše, budući da kompanije neće više moći tražiti pristanak za korištenje podataka kroz duge dokumente pune pravne terminologije. Umjesto toga, saglasnost mora biti jasna, razumljivo napisana i odvojena od drugih aspekata korištenja softvera i računarskih usluga. Također je treba biti moguće lako povući. Na sličan način funkcioniše i pravo na informisanost – kompanija mora korisniku besplatno isporučiti kopiju ličnih podataka u elektronskom formatu i obavijestiti ga o tome da li i kako se njegovi podaci obrađuju.

Zatim imamo DPO-a, odnosno službenika za zaštitu podataka. Kompanije će, ovisno o vrsti i obimu u kojem upravljaju osjetljivim ličnim podacima, morati angažovati DPO-a. Bitno je spomenuti da se ovo može odnositi i na male firme, bez obzira na to što se u ranijim fazama definisanja GDPR-a upošljavanje službenika za zaštitu podataka odnosilo samo na kompanije sa više od 250 zaposlenika. U principu, DPO će biti potreban firmama koje u velikom obimu sistematski i regularno nadgledaju lične podatke, kao i onima koje procesiraju bilo koju kategoriju ličnih podataka, uključujući i one koji otkrivaju etničko porijeklo te političku i religijsku opredijeljenost, kao i lične podatke koji se odnose na krivične presude i prestupe.

I na kraju, blagovremeno prijavljivanje sigurnosnih incidenata podrazumijeva da se cyber sigurnosni incidenti koji predstavljaju rizik za pojedince moraju brzo prijaviti bez nepotrebnog odugovlačenja. „Tačnije, kompanije moraju informisati odgovarajuća nadležna tijela o curenju podataka najkasnije 72 sata od otkrivanja”, naglašava Baraković. Obavezujuću prirodu GDPR-a prate vrlo visoke kazne u slučaju nepridržavanja njegovih stavki. Maksimalna kazna za ozbiljne propuste kao što su odsustvo odgovarajuće saglasnosti korisnika za procesiranje njegovih podataka ili nedovoljna zaštita privatnosti iznosi 4% globalnih godišnjih prihoda ili 20 miliona eura, šta god bude veće. Za druge prestupe poput neblagovremenog obavještavanja o hakerskom napadu koji je ugrozio lične podatke – kompanije mogu biti kažnjene iznosom od 2% prihoda.

Prilagođavanje GDPR-u i troškovi provedbe

Jedno je sigurno: GDPR nije regulativa čije će uvođenje biti moguće izvesti jednokratno, nego je riječ o kontinuiranom procesu koji će uvijek biti dio poslovanja kompanija. Mnogi stručnjaci se slažu u ocjeni da više od ispunjavanja samih tehničkih uslova kompanije moraju biti spremne prilagoditi unutrašnju organizaciju i filozofiju rada novim okolnostima.

“U uvođenju Opće uredbe o zaštiti podataka jako je bitno da vodeći ljudi kompanija budu upoznati s tim, znači od uprava, pravnih i finansijskih službi pa sve do IT sektora. Ponekad se misli da se Uredba odnosi samo na IT sektor, ali to nije tako. To je zato što su danas većinom podaci digitalizirani. No, Uredba se odnosi na sve u kompaniji, a IT sektor ponajviše operativno pomaže da se ona primijeni”, kaže Štefe.

On je također detaljnije pojasnio na šta je bitno obratiti pažnju prilikom prilagođavanja GDPR-u i navodi neka rješenja za bezbolniju prilagodbu: “U samom uvođenju postoji nekoliko faza: upoznavanje i dizanje svjesnosti Uprave o Regulativi, rad s pravnom službom te rad s IT sektorom i svima ostalima. Mi ponajviše kao dugogodišnji Platinum partner renomirane kompanije McAfee nudimo tzv. toolove kojima se Uredba može lakše implementirati. Dakle, postoji softver kojim možete pokrenuti tzv. discovery podataka koji vam pronalazi osobne podatke (matični broj osobe, brojeve dokumenata i sl.) i onda te podatke dalje možete lakše strukturirati i definirati njihov pristup i ovlaštenja. Također, Uredba nalaže da se i osobe koje rade s bazama podataka moraju kontrolirati, pa u tu svrhu nudimo DAM (Database Activity Monitor) rješenja koja dodatno štite baze podataka te kontroliraju tko je sve imao pristup bazi, što i kada se po bazi podataka radilo. Ukoliko dođe do problema uzrokovanog hakerskim napadom, potrebno ga je brzo rješavati. Za ovu potrebu nudimo korisnicima SIEM (Security Information Event Management) alate koji prate rad cijelog sustava i vide iz kojeg izvora napad dolazi. Takvi alati vam drastično skraćuju vrijeme potrebno za izolaciju problema, a samim time i vrijeme da sustav zakrpite i stabilizirate”, objašnjava Štefe.

S druge strane, član Nacionalnog vijeća za kibernetičku sigurnost Hrvatske i nekadašnji predsjednik vijeća HAKOM-a Dražen Lučić vjeruje da će se mnogi problemi i nedoumice vezane za ovu problematiku rješavati u hodu i dodaje: “Vrlo brzo će se vidjeti koliko su kompanije zaista spremne, a koliko je to bila samo samoreklama isticanjem.” On također smatra da je u prvoj fazi primjene bitno da “određeni problemi ne budu povod za kažnjavanje organizacija i odgovornih pojedinaca u njima, nego poticaj za prilagodbu rješenja stvarnim uvjetima poslovanja i rada organizacija”. Konkretnije informacije vezane za same troškove provedbe GDPR-a dobili smo od Alena Šalamuna, tehnološkog direktora slovenske firme REAL Security. On napominje da će troškovi biti u korelaciji s time kako su organizacije pratile opće smjernice razvoja IT sigurnosnih sistema. “Kompanija koja nema osnovne elemente kao što su firewall, IPS sistem, backup sistem, SIEM sistem, DLP i slično imat će, naravno, visoke troškove, ali ne zbog samog GDPR-a. To su sistemi koje bi već odavno morali imati. S druge strane, kompanija kojoj fali samo pravna strana – definicija baze ličnih podataka i interni pravilnik – neće imati visoke troškove. Predviđa se da će troškovi implementacije za velike FTSE kompanije iznositi oko 480.000 eura, a za Fortune kompanije oko 800.000 eura. Na državnom nivou, riječ je o velikim ciframa u svakom slučaju”, objašnjava Šalamun. Što se tiče samog REAL Securityja, on napominje da su njihovi troškovi nešto manji, jer ne moraju zapošljavati nove radnike, a već su imali i skoro sve potrebne sisteme, tako da svoj trošak procjenjuju na 25.000 eura.

Utjecaj na zemlje van Evropske unije

Što se tiče kompanija iz zemalja koje nisu dio Evropske unije, a koje sarađuju s onima iz EU, Baraković se slaže da će ove promjene neizbježno utjecati i na njih. “Budući da kompanije iz Bosne i Hercegovine sarađuju sa kompanijama iz Evropske unije te obrađuju i koriste podatke građana Evropske unije, to znači da se Uredba odnosi i na njih. Uredba u potpunosti mijenja način na koji se podaci prikupljaju, koriste, obrađuju, pohranjuju i tretiraju na bilo koji način. Stoga je usklađivanje sa zahtjevima Uredbe kompleksan proces pun izazova koji će značajno utjecati na poslovanje kompanija širom svijeta, pa tako i u Bosni i Hercegovini”, kaže Baraković i dodaje: “Da bi se uskladile s Uredbom, kompanije u BiH moraju prilagoditi svoje poslovanje na način da koriste jednostavan, jednoznačan i razumljiv jezik komuniciranja s vlasnicima ličnih podataka, te da po zahtjevu vlasnika svaku radnju koja uključuje njihove lične podatke odrade u najkraćem mogućem roku uz dokaz da je zatražena radnja i izvršena. Također, moraju dobiti dozvolu za obradu ličnih podataka, dok za obradu podataka maloljetnih osoba moraju dobiti saglasnost njihovih roditelja. Dodatno, kompanije moraju omogućiti uskraćivanje saglasnosti za slanje poruka u direktnom marketingu.”

—————————–

Neki i dalje nespremni

GDPR je stupio na snagu 2016. godine, a obavezujući postaje nakon dvogodišnjeg perioda predviđenog za prilagođavanje poslovanja regulativi, tačnije 25. maja ove godine. Uprkos vremenu rezervisanom za prilagođavanje, trenutno vladaju podijeljena mišljenja o tome jesu li kompanije spremne za GDPR. Štefe iz Sagene dijeli korisnike u dvije grupe kada je riječ o njihovoj spremnosti za novu regulativu: “Dok se neki jako dobro pripremaju, naručuju konzalting usluge ili šalju svoje djelatnike na stručne seminare, ima i onih koji, da tako kažem, ne poduzimaju ništa, imaju pristup da je bolje pričekati i vidjeti kako će drugi nešto napraviti, pa onda isto implementirati kod sebe. Osobno mislim da je to potpuno promašen put. Ne govorim to iz razloga kako bi se tvrtkama prodao dodatni konzalting, softver i usluge za uvođenje GDPR regulative.”

Šalamun smatra da većina kompanija neće imati problema kada je riječ o spremnosti da se prilagode novoj regulativi, naglašavajući da GDPR služi kao nadogradnja postojećih zakona o zaštiti ličnih podataka. “Organizacije poput naše, koje su već slijedile primjere dobre prakse kako bi osigurale IT sisteme, sada ne moraju uraditi mnogo toga”, kaže on. Sličnu procjenu je ponudila i informacijska povjerenica Slovenije Mojca Prelesnik, s tim da ona naglašava kako postoji i veći broj izuzetaka. “Postoji značajan broj organizacija koje nisu obratile dovoljno pažnje na postojeću legislativu te je slabo poznaju i implementiraju – takve će se susresti s većim izazovima, budući da će morati mnogo toga naučiti i provesti za kratko vrijeme”, kaže Mojca.

S druge strane, Boban tvrdi da većina firmi nije spremna za nadolazeće promjene: “Uistinu bez okolišanja mogu reći da većina nije spremna ili su tek u postupku usklađivanja. A datum primjene jest već 25. maja 2018. Promjene su velike: od novih pravnih uvjeta do uvođenja ‘procjene rizika’ kroz ‘procjenu učinka’, pa do ostalih zahtjeva koje Uredba donosi i direktno se primjenjuju za sve koji posluju na području Europske unije, odnosno za sve koji obrađuju podatke građana EU.”

Nastaje novo tržište

Naši sagovornici se uglavnom slažu u jednom – da će biti spremni do 25. maja za sve što im GDPR donosi. Siniša Radulović, voditelj marketinga u Alarm automatici, kaže da je njihova kompanija prošle godine krenula s aktivnijom pripremom kako bi bili spremni na sve izazove koje donosi GDPR, a pridružuje mu se viši savjetnik za informatičku sigurnost u kompaniji Diverto i predsjednik Odbora za kibernetičku i informacijsku sigurnost HUMS-a Alen Delić, koji to predstavlja na živopisan način: “Iznimno je zanimljivo sagledati koliko smo spremni mi koji inače pomažemo drugima da se prilagode kako ne bi ispalo da su kod postolara (obućara) najgore cipele… Dakako, bit ćemo spremni za stupanje Uredbe na snagu”, kaže Delić. Profesor asistent pri Katedri za pravnu informatiku na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu doc. dr. sc. Tihomir Katulić kaže da će veće kompanije s naših prostora vjerovatno dočekati regulativu spremne: “U Hrvatskoj i regiji vjerujem da i dalje stoji ocjena da će telekomi, banke i financijske institucije zbog svojih resursa, posebno regulatornih stručnjaka, snažnih informatičkih i infosec odjela primjenu Uredbe dočekati spremni. Projekte je provelo ili provodi oko petina najvećih gospodarskih subjekata. Nastalo je živahno tržište konzultantskih usluga na kojem se natječe petnaestak kompanija. Situacija sa srednjim i manjim društvima značajno je slabija, dok javni sektor kao da misli da se to njih ne tiče. Srednji i mali poduzetnici uz velike rizike percipiraju Uredbu kao još jedan u nizu administrativnih tereta kojima države regije guše vlastito poduzetništvo i pokazuju da su i dalje tek na početku tranzicije u tržišna gospodarstva.”

Šta je s kompanijama iz SAD-a?

Pojedini mediji tvrde da polovina velikih kompanija iz SAD-a neće na vrijeme biti spremna za nove regulative. Kako i koliko bi se ova potencijalna nespremnost američkih kompanija mogla odraziti na njihovo dalje poslovanje s evropskim firmama pojasnio je Štefe: “Nemam gotove statističke podatke, ali na bazi mnogo iskustva u komunikaciji sa stranim partnerima stječe se dojam da se stranci ozbiljno pripremaju. To se vidi i po brojnim inozemnim GDPR konferencijama, samitima, eventima te mnogi IT vendori sve više nude razna rješenja za implementaciju GDPR-a na operativnoj razini.”

S njime se slaže i Šalamun, koji tvrdi da su kompanije iz SAD-a već dugi niz godina imale dosta stroge zakone vezane za potencijalne zloupotrebe ličnih podataka, tako da, kako smatra, neće biti problema koji se prognoziraju u pojedinim medijima. Delić ipak napominje da postoje poznati slučajevi u kojima su kompanije iz SAD-a odustale od daljih poslovnih aktivnosti vezanih za EU, bez obzira na to je li riječ o poslovanju u EU ili samo o korištenju podataka građana Evropske unije. Međutim, on smatra da su to ipak sporadični slučajevi te da će se svaka ozbiljnija kompanija koja ima EU kao tržište prilagoditi promjenama. Ipak, podijelio je s nama i jednu zanimljivu informaciju iz prve ruke koja pokazuje da stvari ipak nisu tako jednostavne. “U praksi je očito kako prilagodba ide sporije kad je u pitanju netko iz SAD-a. Upravo smo u procesu pregovora s kompanijom koja godišnje zarađuje desetke milijuna dolara, a s kojom nikako da usuglasimo stavove o prilagodbi GDPR-a”, rekao je Delić.

Potencijalni zastoji u provedbi GDPR-a

Zanimalo nas je i koliki izazov će kompanijama predstavljati da novim pravilima prilagode ne samo sebe i svoje sisteme nego i vanjske saradnike te krajnje korisnike njihovih usluga. U vezi s tim, Štefe naglašava da je provođenje GDPR-a izazov za sve u lancu, jer “kako podaci cirkuliraju među sudionicima poslovnih tvrtki bilo bi logično da ako su zaštićeni i kontrolirani u tvrtki A, onda nisu nezaštićeni i lako dostupni u tvrtki B“, zbog čega smatra da poslovni partneri prije svega trebaju dobro iskomunicirati i redefinisati način poslovanja kako bi bio usklađen sa GDPR-om.

Lučić tvrdi da je Opća uredba o zaštiti podataka istovremeno i izazov i prilika. “Većini organizacija koje upravljaju podacima bit će izazov, kako organizacijski tako i financijski. No to je istovremeno prigoda da te organizacije unaprijede unutarnje i vanjske procese u vezi s upravljanjem privatnim podacima. S druge strane, otvara se mogućnost jednom dijelu tvrtki da ponude dodatne usluge, da prošire broj svojih korisnika, a to znači i nova radna mjesta specijalizirana za upravljanje i zaštitu podataka, informacijsku i kibernetičku sigurnost”, kaže on. Ipak, određeni zastoji u prilagodbi postoje, što potvrđuje i Delić: “Pokazuje se na operativnoj razini kako često postoje nerazumijevanja između subjekata, posebno kad se govori o odnosu voditelja obrade i izvršitelja obrade. Često moramo vrijeme potrošiti s trećim stranama objašnjavajući im osnovnu terminologiju ili prakse kako bi se pojedinci prilagodili. Ljudima je najveći problem što ne shvaćaju svoje uloge i odgovornosti u cijelom konceptu, pa često iz straha nastane problem koji zapravo ne postoji”, rekao je Delić.

Prednosti i mane nove regulative

Prelesnik naglašava da je trenutni GDPR rezultat kompromisa usljed lobiranja i konfliktnih interesa tokom procesa njegovog usvajanja. Međutim, ona ističe da je jedna od glavnih prednosti GDPR-a “proaktivan pristup, zasnovan na principu odgovornosti, tj. usvajanju novih preventivnih mjera”. “Kada je riječ o manama, bojimo se da željena harmonizacija EU pravila neće biti postignuta na željenom nivou, budući da nekoliko nacionalnih zakona o zaštiti podataka može ponovno dovesti do fragmentacije legislative”, dodaje Mojca. Prema Mariji Boban, jedna od prednosti je to što “posebnu kategoriju predstavljaju upravo osobni podaci djece, gdje je ponajprije postavljena dobna granica 16 godina, ali i mogućnost predviđanja niže dobne granice za davanje privole za obradu osobnih podataka djece i do 13 godina, čime se podiže zaštita prava djece”. Ona također ističe da su “mjere sigurnosti koje Uredba propisuje za posebne kategorije osobnih podataka, posebno u rastućem sustavu e-zdravstva kao i novu definiciju regulacije mrežnog identifikatora i genetskih i biometrijskih podataka kao osobnih podataka, uistinu velika novost i više nego dobrodošle jer nisu bile pokrivene dosadašnjim zakonodavstvom”. S druge strane, Boban kao mane procesa implementacije ističe nepripremljenost i troškove.

Naši sagovornici vjeruju u pozitivan efekat Uredbe. Tako Lučić smatra da će uspješno uvođenje GDPR-a “sigurno imati pozitivan doprinos razvoju i podizanju razine informacijske sigurnosti. To automatski znači novi i veći izazov kibernetičkim kriminalcima, koji će se morati znatno više potruditi u svojim nečasnim namjerama ili će, što je realnije očekivati, potražiti lakše mete.” On spominje i aspekt povećanja nivoa svijesti o sigurnosti podataka kod korisnika IT usluga. “To će imati pozitivan učinak na gospodarstvo jer će ohrabriti korisnike novih tehnoloških usluga da ih koriste više, češće i s povjerenjem”, kaže Lučić. Međutim, on kao i Marija Boban dodaje da manu predstavljaju troškovi uvođenja GDPR-a, kao i “opasnost da će uvođenje GDPR-a usporiti ili čak odgoditi uvođenje suvremenih tehnoloških rješenja koja se zasnivaju na obradi privatnih podataka i/ili obradi i čuvanju velike količine podataka. Tipičan primjer su telekomunikacije i uvođenje komunikacije stroj – stroj (Machine-to-Machine – M2M) i interneta stvari (Internet of Things – IoT), temeljenih na 5G tehnologiji za npr. koncept pametnih gradova.”

Jedan framework za sve?

Zapitali smo se postoji li mogućnost da ovakav skup pravila postane dio svjetske scene i uđe u upotrebu u cijelom svijetu ukoliko se pokaže uspješnim na primjeru Evropske unije. Naši sagovornici ne samo da su potvrdili da je to moguće nego kažu da se to, zapravo, već i desilo. “U pravilu, ovo i jest ulazak na svjetsku scenu – na mala vrata”, ističe Boban, a Katulić objašnjava da Uredba već ima veliki utjecaj na kompanije sa sjedištem daleko od EU: “Njena primjena na takva poduzeća, ukoliko prate ili obrađuju podatke europskih građana i sudjeluju na europskom tržištu, osigurat će transfer pravnih standarda u zakonodavstva daleko od Unije, kako je bilo i s Direktivom koju je, primjerice, Argentina gotovo doslovno implementirala u vlastitom zakonodavstvu, a takvih primjera će sada biti mnogo više. Uredba je postala svjetski standard zaštite podataka i prije početka primjene.” Lučić ipak nije toliko uvjeren da bi isti framework bio odmah prihvaćen u cijelom svijetu. “Svakako da bi uspješno uvođenje GDPR-a u EU postalo jedan obrazac za primjenu u svijetu. No, ako i dođe do preslikavanja primjene GDPR-a, to će u idućih desetak godina biti ograničeno na manji dio svijeta i to onaj koji se gospodarski, zakonodavno i politički može usporediti s EU”, kaže on. GDPR nesumnjivo predstavlja dobru platformu za sigurniju cyber budućnost. Međutim, raznolikost stručnih mišljenja iznesenih u ovoj temi pokazuje da se treba vidjeti koliko je ta sigurnija budućnost zaista blizu.

Videonadzor i GDPR

Voditelj marketinga u Alarm automatici Siniša Radulović tvrdi da će Uredba imati veliki utjecaj na sisteme videonadzora, ali i na sve ostale sisteme pomoću kojih se skupljaju lični podaci. “Važno je prilagoditi procese i procedure te u svakome trenutku znati što se događa s informacijama – gdje se nalaze i na koji su način pohranjene, tko sve ima pristup, koje su procedure u slučaju zahtjeva za brisanjem podataka itd. Današnja tehnologija i softveri omogućavaju većinu stvari koje definira Uredba, ostalo će trebati nadograditi i prilagoditi pravilima”, kaže Radulović.

Jesu li se kompanije pripremile za GDPR?

Direktor prodaje u Sagena informatičkom inžinjeringu Tomislav Štefe smatra da su se kompanije trebale već pripremiti i vremenski definirati aktivnosti, jer vremena više nema mnogo: “Imate ogroman rast digitalne ekonomije i informacija općenito. Svake minute na Zemlji stvori se 1,74 petabajta novih podataka. U tih istih šezdeset sekundi izvedu se 244 kibernetička napada na razne osobe, institucije i kompanije. U toj jednoj minuti tim kompanijama, osobama i institucijama ukrade se gotovo četiri tisuće novih podataka, što je nešto više od pet milijuna podatkovnih zapisa u jednom danu!”, upozorava Štefe.

Pametni objekti već neko vrijeme ne pripadaju samo futurističkim filmovima i knjigama. Naprotiv, riječ je o tržištu za koje se predviđa rast vrijednosti na skoro 32 milijarde dolara do 2022. Međutim, hakerski napadi ne zaobilaze ni ovu industriju

Piše: Vesna Matić-Karić
E-mail: redakcija@asadria.com

Početkom godine Alphabet, Google X razvojni centar, pokrenuo je Chronicle – vlastitu kompaniju koja će se baviti cyber sigurnošću na osnovu analize velikih podataka. Chronicle će se fokusirati na rano detektovanje sigurnosnih prijetnji pomoću mašinskog učenja i AI-ja, kao i analiziranje podataka vezanih za sigurnost unutar velikih korporacija s Fortune 500 liste, od kojih se neke bave i razvojem pametnih objekata. Novonastala kompanija tvrdi da je zahvaljujući korištenju Googleove infrastrukture u mogućnosti detektovati sigurnosne prijetnje brže i u većoj mjeri u odnosu na postojeće slične sisteme, što je, priznat ćete, dobrodošla vijest u doba svakodnevnih hakerskih napada.

Chronicle će u svoju uslugu uvrstiti i VirusTotal, popularnu mrežu za prijavljivanje malwarea koja prima više od milion prijava dnevno, a koju je Google kupio još 2012. godine. Iako još nisu otkriveni baš svi detalji vezani za novu kompaniju, njen osnivač Stephen Gillett obećava veću efikasnost kada je riječ o otkrivanju hakerskih napada na velike kompanije.

Pro i kontra

Iskorištavajući sve prednosti današnjeg modernog, povezanog društva, pametni objekti koriste senzore i digitalne kontrolere za automatizaciju svega, od klimatizacije do električne energije i nadzornih sistema. Kao rezultat toga, pametni objekti troše manje energije, ugodniji su za život i njima je lakše upravljati. Vlasnici objekata i menadžeri zaduženi za upravljanje počinju koristiti sisteme za pametne objekte kako bi poboljšali efikasnost rada i povećali udobnost korisnika. Upotreba ovog tipa tehnologije ne samo da u konačnici dovodi do značajnih ušteda nego može povećati i vrijednost same imovine pružanjem dodatnih usluga korisnicima objekta. To mogu biti personalizovana kancelarijska okruženja, umrežene konferencijske sale, intergrisana sigurnost i nadzor te inteligentna parkirališta. I treba naglasiti da iza nabrojanih prednosti stoje izvještaji dobijeni detaljnom analizom podataka u centralnim sistemima za upravljanje objektima. Jedan ovakav sistem, koji je često smješten u centru za podatke ili u cloudu, mora prvo biti povezan na sve glavne građevinske sisteme i senzorske uređaje, što se može uraditi pomoću SaaS rješenja zasnovanih na IoT-u, koji podatke vezane za neki pametni objekt smještaju u cloud.

Negativna strana jeste to što ovakvi objekti, nadopunjeni modernom tehnologijom, donose i povećan rizik od hakerskih napada – i to uglavnom jer kontroleri i IoT uređaji koji se u njima koriste obično rade na starijim operativnim sistemima koji godinama nisu zakrpljeni. Štaviše, oni međusobno komuniciraju putem nestandardnih protokola. Dakle, današnji sigurnosni sistemi nisu opremljeni da “razumiju” ove nestandardne protokole, tako da ne mogu na vrijeme ni prepoznati potencijalne sigurnosne prijetnje niti detektovati zlonamjerne aktivnosti unutar mreže. Isto tako, mnoga od spomenutih SaaS rješenja funkcionišu izvan IT procesa u kompanijama, što znači da je neophodna proaktivna zaštita od sigurnosnih prijetnji koja bi obuhvatala prostorije kupaca, internet i samo preduzeće.

Sigurnosni izazovi

Jedan od glavnih izazova predstavlja ometanje nadzornih sistema, pošto cyber kriminalci danas mogu s relativnom lakoćom preuzeti nadzor nad njima ili ih jednostavno isključiti. Zatim, tu je i sposobnost hakera da kritične fizičke sisteme stave van funkcije. Treći problem jeste preuzimanje kontrole nad umreženim IP uređajima. Naime, napadači mogu preuzeti kontrolu nad umreženim uređajima kao što su kamere kako bi došli do određenih podataka.

Većina sistema za pametne objekte je umrežena i njima se digitalno upravlja, uključujući grijanje, ventilaciju i klimatizaciju (HVAC), rasvjetu, elektroenergetske sisteme, liftove i protivpožarne alarme. Zatim, pametni objekti su nerijetko povezani s internetom stvari, uključujući IP kamere, detektore pokreta i ostale nadzorne sisteme, interne komunikacijske sisteme i još dosta doga. Na kraju, ne treba zaboraviti spomenuti i povezanost s IT sistemima, što obuhvata servere, laptope i radne stanice. Zaključak se sam nameće: ovolika umreženost uređaja u okviru jednog objekta pruža bezbroj prilika hakerima da s većom stopom uspjeha izvedu napade na odabranu metu. “Napadači uvijek traže najslabiju tačku koju će iskoristiti za napad, tako da sigurnost mora biti implemenirana istovremeno širom mreže”, potvrdio je Lior Kalev, stručnjak za IT sigurnost i šef odjela za rizik od cyber napada u Deloitteu.

Potencijalne sigurnosne prijetnje

Kada je riječ o mogućim sigurnosnim prijetnjama po pametne objekte, onda govorimo o sljedećem opasnostima:

Malware

Nažalost, iako sistemi pametnih objekata ne surfaju internetom i ne otvaraju e-mailove, ipak moraju biti dobro osigurani protiv zlonamjernog softvera koji se može “ugnijezditi” u korisničkim porukama. Ukoliko do ovoga dođe, mogu nastati ozbiljni problemi poput sabotiranja podataka, a može doći i do oštećivanja opreme. Pored toga, veoma je bitno osigurati se tako da malware ne može pristupiti sistemima objekta preko vanjskih diskova i USB-ova, jer mnogi smatraju da je na ovaj način bio prenesen i Stuxnet virus. I na kraju, podrazumijeva se da je neophodna zaštita ličnih uređaja koje koriste svi oni koji se žele povezati na sistem pametnog objekta preko korisničkog interfejsa. Objašnjenje za ovu predostrožnost sasvim je jednostavno: ukoliko korisnik pristupa sistemu preko svog, zaraženog uređaja, malware se može lako infiltrirati u pametne objekte.

Krađa identiteta

Veliku štetu organizaciji može nanijeti krađa identiteta ukoliko kradljivci steknu kontrolu nad administratorskim privilegijama, koje bi im omogućile da kontrolišu sistem kako požele. Do ovakvih situacija uglavnom dolazi u slučajevima kada sam administrator ili nepažljivi korisnik klikne na phishing e-mail i na taj način haker dođe do njegovih podataka za logiranje. Verizonov izvještaj o hakerskim napadima iz 2014. potvrdio je da će jedan od pet korisnika kliknuti na link koji se nalazi unutar phishing emaila, uprkos tome što se smatraju opreznim i svjesnim opasnosti koje im prijete u online sferi. Jednom kada na ovakav način uđu u mrežu, cyber kriminalci imaju gomilu mogućnosti na raspolaganju da vam naštete, od ubacivanja virusa, krađe podataka i udaljenog kontrolisanja sistema, pa do prisluškivanja i špijuniranja svih podataka koji se šalju iz kompanije. Neautorizovana osoba može se maskirati kao sistemski administrator ili povezati svoje uređaje na mrežu organizacije koji će glumiti legitimne uređaje, a da niko ne primijeti da je došlo do toga.

Krađa podataka

Baze podataka su veoma privlačna meta cyber kriminalcima, posebno ako sadrže privatne podatke koji se mogu lako preprodati na crnom tržištu. Osim baza koje sadrže lične podatke, cijenjene su i one koje sadržavaju akreditive koji će kriminalcima pomoći da pristupe fizičkom ili intelektualnom vlasništvu.

Mreže

Mreže u pametnim objektima mogu se suočiti s veoma naprednim, prikrivenim hakerskim napadima koji mogu zaobići tradicionalne metode detekcije. Tu se ubrajaju:

Botneti

Botneti su, zapravo, nizovi skripti i komandi ili je riječ o programima koji su dizajnirani da se povežu s nečim (uglavnom sa serverom) te da vrše različite funkcije. Iako bot sam po sebi ne mora nužno biti štetan, određeni zlonamjerni programi uspostavljaju botnete ukoliko dođe do proboja mreže. Rezultat je arhitektura za komandu i kontrolu koja je sposobna da širi zarazu unutar same mreže, što značajno otežava njeno “čišćenje” te stvara idealno okruženje za stvaranje štete, koja u ovakvom slučaju može biti znatno veća nego inače.

Hakeri i DDoS napadi

Pojedinim hakerima nije strana upotreba takozvane metode sile radi pristupa mreži. To nerijetko znači isprobavanje svih mogućih kombinacija lozinki unutar određenih parametara s ciljem dobijanja podataka za logiranje, a opet u cilju zaobilaženja verifikacije akreditiva u organizaciji. Nažalost, čak i mreže u pametnim objektima mogu biti meta DDoS napada koji se uglavnom odvijaju preko većeg broja računara i, samim tim, većeg broja učesnika. Oni najčešće koriste gore spomenute botnete, odnosno udaljene računare koji se nalaze pod njihovom kontrolom te preko njih šalju gomilu zahtjeva i stvaraju bespotreban saobraćaj, koji može toliko usporiti mrežu neke organizacije da na kraju postaje neupotrebljiva. Cyber kriminalci kreiraju botnete inficiranjem većeg broja, odnosno grupe računara malwareom koji im pruža udaljenu kontrolu nad njima i omogućava uslove za pokretanje napada.

Centri podataka i cloud

Kada je riječ o podatkovnim centrima i cloudu koji se koriste za upravljanje pametnim objektima, oni mogu biti podložni web-napadima. Naime, treba imati na umu da je neophodno osigurati i zaštititi web-stranice preko kojih različiti korisnici pristupaju pametnim objektima. Kako internet nastavlja rasti i razvijati se tako i hakerski napadi zasnovani na online strategijama i dalje predstavljaju prijetnju za mreže i osjetljive podatke. Sigurnosni stručnjaci, poput onih iz McAfee Laba, identifikovali su stotine hiljada novih oblika malwarea svakoga dana, a većina njih se širi putem interneta.

Slojeviti pristup sigurnosti

Rješenje ovih problema ne leži u jednom programu ili jednom obliku zaštite. Zahvaljujući širokom spektru sistema za objekte, aplikacija i korisnika, neophodno je uvođenje i uspostavljanje slojevitog sistema zaštite koji će spriječiti napade malwareom, ali i zaštititi sistem i korisnike od nepoznatih prijetnji.

Navest ćemo jedan primjer: stariji sistemi za objekte uglavnom nisu projektovani sa sigurnosnim funkcijama koje bi omogućile osiguranu komunikaciju preko zajedničke mreže. U ovakvim slučajevima IoT gateway se može iskoristiti za povezivanje sa ovim sistemima, nakon čega se podaci VPN-om mogu poslati do centra za podatke ili na cloud. Adi Dar, direktor IT sigurnosne kompanije Cyberbit, smatra da se na kraće staze ne bi trebalo oslanjati na previše fokusirana, neintegrisana rješenja za uopćene, velike probleme kada je riječ o cyber sigurnosti pametnih objekata.

Recimo, pošto se napad na energetski sistem pametnog objekta može otkriti mjesecima unaprijed, on smatra da treba uložiti u potpuno novu sigurnosnu arhitekturu koja omogućava pregled cjelokupnih mreža u objektima. A što se tiče dalje budućnosti, Dar misli da bi menadžeri pametnih objekata trebali poraditi na pojačavanju svijesti o opasnostima od hakerskih napada. Oni bi, prema njegovom mišljenju, morali početi planirati odbranu i raditi na jačanju otpornosti na cyber napade od prvog dana kada preuzmu neki pametni objekt pod svoju kontrolu. To bi trebali raditi u saradnji s renomiranim konsultantima i integratorima.

Dobra, bolja, najbolja sigurnost

Kako bismo sve navedeno stavili u neku perspektivu, reći ćemo da kao dobru sigurnost stručnjaci navode postojanje minimalnog paketa proizvoda koji će se moći izboriti s većinom modernih cyber prijetnji. Nešto bolja zaštita protiv hakerskih napada podrazumijeva već spomenuti osnovni paket plus opširniju i sveobuhvatniju zaštitu infrastrukture. Ovakav vid osiguranja obuhvata i osiguranje protiv šireg opsega cyber prijetnji.

I na kraju, najbolji metod osiguravanja pametnih objekata, prema mišljenju sigurnosnih stručnjaka, podrazumijeva postojanje spomenutog boljeg osiguranja uz kontekstualnu identifikaciju i uklanjanje prijetnji. Najbolji pristup sigurnosti uključuje integrisanje sigurnosnih podataka iz različitih izvora, kao što su firewalli, mreže, cloud, sistemi za pametne objekte i gatewayi. To bi značilo osiguravanje svih sistema u stvarnom vremenu kako bi se pokušale izbjeći bilo kakve katastrofe do kojih dolazi zato što mnogi i ne znaju da se napad već desio. Dakle, kako bi se spriječili hakerski napadi na sisteme pametnih objekata, neophodno je da umreženi uređaji i njihovi podaci budu otporni na sve potencijalne pokušaje onesposobljavanja i isključivanja sistema. I ne samo to: lanac nadzora morao bi ostati osiguran u cijelosti, počevši od samih uređaja, pa do cloud servisa i aplikacija koje kompanija koristi.

Koje su komponente sistema za pametne objekte pod najvećim rizikom od napada?

Na osnovu ankete koju je proveo Compass Intelligence, a objavilo Kontinentalno udruženje automatiziranih objekata (Continental Automated Buildings Association, CABA), u sisteme za objekte s najvećim rizikom od hakerskih napada spadaju sigurnosni sistemi sa 76% vjerovatnoće za napad, zatim senzorski sistemi s procijenjenim rizikom od 73%, a ne zaostaju ni sistemi za upravljanje osobljem i imovinom (69%) te energetski menadžment (65%). Prema ovom istraživanju, najmanju šansu da budu meta cyber napada imaju sistemi za upravljanje parkinzima, sistemi za rasvjetu te sistemi za upravljanje liftovima.

Kao i svi ostali trendovi, oni vezani za IT sigurnost također se mijenjaju iz godine u godinu. Prema prognozama stručnjaka, očekuje nas turbulentna godina kada je riječ o računarskoj sigurnosti, ali imamo i dobrih vijesti. Više o najnovijim trendovima u ovoj oblasti pročitajte u nastavku

Piše: Vesna Matić-Karić
E-mail: redakcija@asadria.com

Iako nam ni 2017. nije nedostajalo sigurnosnih izazova s kojima se valjalo izboriti, stručnjaci predviđaju da će se obični korisnici interneta, ali i kompanije i vlade, nastaviti susretati s istim izazovima i tokom ove godine. Tako su stručnjaci za ransomware, koji godinama stvara glavobolje na polju IT sigurnosti, rekli da će takva vrsta napada opet predstavljati veliki problem. Osim toga, ova godina će nam donijeti i formalno uvođenje Regulative o općoj zaštiti podataka u Evropskoj uniji (GDPR), što će itekako utjecati na metode pomoću kojih organizacije upravljaju ličnim podacima. GDPR je regulativa za jačanje i ujedinjavanje zaštite podataka za sve pojedince unutar Evropske unije.

Regulativa o općoj zaštiti podataka u Evropskoj uniji (GDPR)

Zapravo, predviđa se da će GDPR biti najvažniji faktor sigurnosti u 2018. godini. Za razliku od većine događaja vezanih za IT sigurnost, ovaj je potpuno predvidljiv, jer se na njemu radi skoro deceniju. I mada baš zbog te činjenice ne bi trebalo biti nikakvih iznenađenja za one kompanije čiji se poslovi obavljaju u EU, polovina firmi iz SAD-a još nije spremna za nove regulative koje će, između ostalog, podrazumijevati i to da one koje posluju s Evropom zaštite lične podatke ljudi s kojima sarađuju te da prijave sigurnosne propuste čim do njih dođe.

Ipak, jedno je sigurno: one kompanije koje ne budu usklađene s novim IT-sigurnosnim zahtjevima Evropske unije do 25. maja riskiraju gubitak svojih globalnih prihoda u visini od četiri posto – i to samo zbog novčanih kazni. Ključni trend koji je obilježio 2017. odnosio se na pojačanu upotrebu AI-ja, odnosno vještačke inteligencije u rješavanju problema koji se tiču IT sigurnosti, a predviđa se da će se s tim nastaviti u predstojećoj, 2018. godini. Što se tiče ostalih predviđenih trendova, krenimo redom:

Tehnologije za zbunjivanje hakera

Tehnologije zbunjivanja napadača (deceptivne tehnologije) relativno su nova pojava u IT-u, a mogu pomoći u detekciji, analizi i odbrani od hakerskog napada – i to uglavnom u realnom vremenu. Ove tehnologije unose u sistem kompanije veliki broj lažnih akreditiva, pa čim haker iskoristi neki od njih, sigurnosni tim dobija upozorenje o neovlaštenom ulasku u sistem. Na ovaj način se onemogućuje da napadači dođu do niza legitimnih akreditiva. Deceptivne tehnologije trebale bi doživjeti pravi procvat u toku ove godine, tvrdi sigurnosni stručnjak Matthew Gyde i to uglavnom zbog toga što senzori u okviru IoT-a donose neke nove opasnosti od hakerskih napada. Zato će se u 2018. kompanije okrenuti upravo ovoj metodi podizanja nivoa sigurnosti u svojim proizvodima tokom njihove razvojne faze.

Dostupnost višefaktorske autentifikacije malim firmama

Izgleda da će 2018. biti godina u toku koje će jednostavna rješenja za višefaktorsku autentifikaciju postati dostupna malim biznisima. Do sada je ona uglavnom bila nedostižna manjim firmama, ali s masovnijom pojavom i upotrebom pametnih telefona i softvera kao usluge predstavljena su nova, jeftinija rješenja višefaktorske autentifikacije, koja je tako postala pristupačna i za manje biznise. “Mnogi manji biznisi će usvojiti nova rješenja višefaktorske autentifikacije kako bi osigurali svoje važnije korisnike i njihove račune; 2018. će biti godina višefaktorske autentifikacije za male firme”, rekao je Corey Nachreiner, tehnološki direktor u WatchGuard Technologiesu.

Cyber sigurnost kao prilika za unapređenje poslovanja

Iako direktori kompanija hakerske napade uglavnom vide kao jedan od najvećih rizika kada je riječ o održavanju poslovanja, neki od njih će segment cyber sigurnosti posmatrati i kao šansu za inovaciju te pronalazak novih načina za zaradu, tvrdi Greg Bell, jedan od direktora u oblasti računarske sigurnosti u KPMG-u. Tokom ove godine, ali i kasnije, efikasne IT-sigurnosne mjere pomagat će kompanijama u transformisanju njihove sigurnosti i zaštite privatnosti u cilju poboljšanja poslovanja.

Postrojenja će nuditi napredna sigurnosna rješenja

Ako je vjerovati Renaudu Deraisonu, suosnivaču i tehnološkom direktoru kompanije Tenable, visokoprofilni hakerski napadi dovoljno su potresli direktore i menadžere fabrika, tako da će oni, prema njegovim riječima, zbog straha da bi i oni mogli biti meta – sami ponuditi napredna sigurnosna rješenja. Samoinicijativno će se povezati sa sigurnosnom industrijom kako bi samostalno pružili napredna rješenja za zaštitu od hakerskih napada.

DDoS napadi će postati finansijski isplativi

Sudeći prema riječima Johna Pescatorea, direktora odjela za nadolazeće sigurnosne trendove u SANS-u, DDoS napadi će postati finansijski isplativi koliko i krađe identiteta. Iako je do sada krađa identiteta bila najisplativiji “biznis” kojim se jedan haker može baviti, posljednjih godina napadi ransomwareom izazvali su podjednaku, ako ne i veću štetu. Sve se to dešava zbog većeg oslanjanja kompanija i pojedinaca na distribuirane aplikacije te cloud usluge, što opet dovodi do velikih gubitaka u slučajevima kada hakeri preuzmu kontrolu nad tim aplikacijama, informacijama ili sistemima.

Ukidanje broja socijalnog osiguranja

Previše brojeva socijalnog osiguranja bilo je u nedavnoj prošlosti kompromitovano da bi se moglo u njih pouzdati i da bi ih se moglo koristiti, tvrdi stručnjak za sigurnost Michael Sutton. “Ova će godina biti prekretnica za ukidanje broja socijalnog osiguranja. Trenutno je velika većina brojeva socijalnog osiguranja kompromitovana i više se ne možemo osloniti na njih – niti smo se ikada trebali oslanjati na njih”, rekao je Sutton.

Afrika ulazi na svjetsku scenu hakerskih napada

Prema riječima sigurnosnog stručnjaka Stevea Stonea iz IBM-ovog Xforce IRIS odjela za sigurnost, Afrika će postati žarište hakerskih napada, što se odnosi kako na napade na kompanije smještene na tom području tako i na napade koji će se vršiti sa samog kontinenta na mete u ostatku svijeta. Ovo je posljedica povećanog usvajanja novih tehnologija u svakodnevnom životu Afrikanaca, ekonomskog rasta te naglog porasta broja lokalnih cyber kriminalaca.

Neophodnost AI alata za borbu protiv AI prijetnji

Zamjenik predsjednika odjela za borbu protiv sigurnosnih prijetnji u IBM Securityju Caleb Barlow tvrdi da će nam AI alati biti neophodni za borbu protiv napada zasnovanih na AI-ju te da ćemo u toku 2018. svjedočiti rastu ovog tipa napada, jer će hakeri sve ćešće koristiti mašinsko učenje za imitiranje ljudskog ponašanja. “Igra mačke i miša između cyber kriminala i sigurnosnih inovacija ubrzo će eskalirati uključivanjem alata zasnovanih na AI-ju na obje strane”, tvrdi Barlow, naglašavajući da će industrija IT sigurnosti morati prilagoditi vlastite AI alate za borbu protiv novih prijetnji.

Obaveza pridavanja više pažnje računarskoj sigurnosti

Nova godina donosi primjenu prethodno spomenutog GDPR-a. Ova regulativa donosi niz pravila, između ostalog i to da se na svaku sigurnosnu prijetnju mora brzo odgovoriti, što će, kako tvrdi direktor BluVectora Kris Lovejoy, kompanije natjerati da shvate zašto ono što je do sada bilo “dovoljno dobro” neće više biti dovoljno. Naime, on smatra da prevelik broj profesionalaca ima “dovoljno dobro” filozofiju, prema kojoj je sasvim dovoljno svake godine malo nadograditi sistem i poraditi na zakrpama. Kris smatra da je to posljedica njihovog konformističkog načina razmišljanja, ali vjeruje da se ova praksa neće moći nastaviti i ove godine, s obzirom na to da će regulative, barem u EU, biti znatno strožije kada je riječ o sigurnosnim propustima.

Konzumerizacija računarske sigurnosti

Don Dixon, suosnivač i direktor kompanije Trident Capital Cybersecurity, tvrdi da će 2018. označiti početak konzumerizacije cyber sigurnosti. To znači da će potrošačima biti ponuđen objedinjen, sveobuhvatan i obiman skup sigurnosnih usluga koje će uključivati sve od antivirusa i zaštite od spywarea do praćenja zloupotrebe identiteta i vraćanja identiteta u slučaju da dođe do njegove krađe. Dixon smatra da je McAfee Total Protection, koji štiti identitet korisnika uz omogućavanje zaštite od virusa, zapravo rana, jednostavnija verzija onoga što će korisnicima biti ponuđeno tokom ove godine. Razlog za ovu novu ponudu leži u potrebi krajnjih korisnika da se osjećaju sigurnim u internetskoj sferi.

Ransomware će i dalje harati

Nažalost, predviđa se da će ransomware nastaviti zasipati kompanije osvježenim metodama napada. Andrew Avanessian, operativni direktor u kompaniji Avecto, tvrdi da će ovaj tip sigurnosne prijetnje biti konstanta. Inače, ni prošla godina nije protekla bez nekih jakih potresa koje je izazvao ransomware, pa ćemo 2017. definitivno zapamtiti po medijskim izvještavanjima o WannaCry i NotPetya ransomwareu.

Pojačana svijest o enkripciji

Razvit će se svojevrstan pritisak i volja da se svugdje u industriji uvede potpuna (end-to-end) enkripcija podataka prije nego što se oni pošalju preko HTTPS-a. “U industriji će postati jasnije da HTTPS ne nudi dovoljno dobru sigurnost i sveobuhvatnu enkripciju”, rekao je Darren Guccione, direktor i suosnivač Keeper Securityja.

Zdravstveni podaci bit će veoma cijenjeni na crnoj berzi

Izgleda da opet možemo očekivati hakerske napade na zdravstvene ustanove, jer stručnjaci ne predviđaju pad njihove popularnosti u očima cyber kriminalaca. Osim vrijednosti podataka, koji se lako mogu preprodati na crnom tržištu, još jedan razlog zbog kojeg hakeri ni ove godine neće odustati od napada na zdravstvene ustanove leži u činjenici da se medicinski uređaji teško nadograđuju i da često rade na starijim operativnim sistemima, čiju je odbranu lakše probiti.

Kriptovalute postaju novo igralište za kradljivce identiteta

Nažalost, izgleda da ćemo svjedočiti brojnim prevarama, hakerskim napadima i pranju novca širom tržišta kriptovaluta. Ovo će, prema procjeni sigurnosnih stručnjaka, dovesti do većeg fokusa na verifikaciji identiteta i na kraju, pretpostavlja se, rezultirati legislativom koja će biti fokusirana na utvrđivanje identiteta trgovaca. Sve će ovo biti logična posljedica rasta vrijednosti kriptovaluta, što će hakere i privući ovom tržištu.

Povratak politike nultog povjerenja

Sigurnosni stručnjaci smatraju da će se velike kompanije, uglavnom zbog sve većeg broja sofisticiranih hakerskih napada, vratiti politici “ne vjerujemo nikome” i da će uvesti rigorozne mjere autentifikacije, uz ograničavanje broja ljudi koji mogu pristupiti njihovim sistemima. Međutim, u ovakvim situacijama treba uzeti u obzir i moguće blokade zbog uvođenja novih sigurnosnih mjera te razna odugovlačenja prilikom obavljanja neophodnih zadataka, zbog čega će se organizacije okrenuti korištenju sistema zasnovanih na cloudu. Ovaj metod bi trebao ubrzati proces autentifikacije i verifikacije.

Robo-lovci

Već spomenuti stručnjak za cyber sigurnost Matthew Gyde smatra da će tokom 2018. godine kompanije početi koristiti usluge automatiziranih pronalazača sigurnosnih prijetnji, koje je on nazvao robolovcima, a koji mogu samostalno donositi odluke umjesto ljudi i ljudskih sigurnosnih timova. Zahvaljujući vještačkoj inteligenciji, robolovci će neprekidno skenirati sisteme kompanije u potrazi za bilo kakvim promjenama koje bi mogle otkriti novu sigurnosnu prijetnju. Najbitnije je to da ovi botovi uče na osnovu svega što otkriju i tek onda poduzimaju odgovarajuću akciju. Uvođenje AI-ja u čitav proces detektovanja potencijalnih sigurnosnih prijetnji omogućit će većem broju kompanija da pređu iz proaktivnog na predskazujuće ponašanje kada je riječ o očuvanju računarske sigurnosti u njima.

Nada na horizontu

Iako su pojedini spomenuti trendovi poprilično depresivni, nije sve baš ni tako crno. Za početak, lozinke će napokon početi doživljavati pad popularnosti kao primarno sredstvo autentifikacije korisnika prilikom svakodnevnog korištenja računara i mobilnih uređaja. Naime, Microsoft već uveliko radi na integrisanju biometrije u proces autentifikacije i to u obliku koji će se moći koristiti u kompanijama. Višefaktorska autentifikacija već je uveliko u upotrebi i koriste je najveći igrači poput Microsofta, Applea, Samsunga i Googlea u svojim proizvodima. Tako organizacije koje ulažu u višefaktorsku autentifikaciju, bilo putem biometrije, pametnih kartica, kodova ili neke druge metode, značajno smanjuju rizik od krađe podataka. Osim toga, iako smo već naveli da će kriptovalute biti meta hakerskih napada, rizik od istih mogao bi se barem privremeno umanjiti zbog činjenice da vrijednost kriptovaluta u posljednje vrijeme opada, pa bi upravo ta situacija mogla nakratko preusmjeriti pažnju hakera na neke druge oblasti.

Hakerski napadi treći najvjerovatniji globalni rizik

Kada govorimo o općim prijetnjama globalnoj ekonomiju, cyber napadi se nalaze na trećem mjestu, odmah iza ekstremnih vremenskih uslova i prirodnih katastrofa, stoji u izvještaju o globalnim rizicima Svjetskog ekonomskog foruma za 2018. godinu. Ovo je prvi put da su se hakerski napadi našli među top pet globalnih rizika još od 2014. Učesnici Ekonomskog foruma smatraju da su stoga potrebna veća ulaganja u upravljanje cyber rizikom. Forum je također objavio i vodič za najbolje prakse kada su u pitanju alati za IT sigurnost, koji je namijenjen upravnim odborima.

Posljednjih nekoliko godina sve češće čitamo o tome da je finansijska industrija pod najvećim rizikom od cyber napada. Kako se izboriti s ovim tmurnim predviđanjima, pročitajte u nastavku

Izvor: Vesna Matić-Karić
E-mail: redakcija@asadria.com

Nije nikakva novost da cyber kriminalci prije napada na neku instituciju ili pojedinca prvo istraže metu kako bi napad bio u potpunosti uspješan, a to se postiže ranim otkrivanjem ranjivosti sistema. Naoružani svim potrebnim podacima, napadači bez problema upravljaju kompleksnim sistemima svoje mete, uspostavljajući trajno prisustvo u njima te često ostajući neotkriveni dugo vremena. Fokus kompanija do sada je bio isključivo na sigurnosti. Međutim, sve napredniji alati i taktike kojima se hakeri služe pri napadima sada zahtijevaju prebacivanje na dinamičniji pristup i sveobuhvatnu sposobnost cyber zaštite.

Računarska sigurnost napreduje na listi prioriteta

Broj hakerskih napada u industriji koja se bavi finansijskim uslugama iz godine u godinu raste. Ako pogledamo podatke za 2013, možemo vidjeti da su američke kompanije koje se bave pružanjem finansijskih usluga usljed hakerskih napada u toj godini izgubile u prosjeku 23,6 miliona dolara, a taj broj i dalje raste. Podaci ukazuju na to da su gubici najveći upravo u ovoj industriji. S druge strane, 2012. godine finansijski sektor nalazio se tek na trećem mjestu po broju hakerskih napada, dok su prva dva zauzimale odbrambena i energetska industrija. Međutim, treba naglasiti da finansijski gubici nastali usljed cyber napada nisu ono što ovaj sektor najviše pogađa. Mnogo veće posljedice ostavlja narušavanje povjerenja klijenata i investitora, jer se jednom izgubljeno povjerenje teško vraća. Tako je istraživanje korporativnih rukovodilaca i članova odbora pokazalo da je rizik od hakerskih napada bio treći prioritet u korporacijama 2013. godine, dok je 2011. cyber sigurnost u korporativnom svijetu bila tek na dvanaestom mjestu.

Podaci iz Ponemon instituta i Deloitteovog centra za analizu finansijskih usluga najbolje ilustruju kretanje troškova finansijskih kompanija usljed hakerskih napada: 2010. su iznosili nešto više od 12 miliona dolara na godišnjem nivou po kompaniji, da bi se naredne godine popeli na 14,7 miliona dolara. I 2012. zabilježen je rast, pa su troškovi na godišnjem nivou za kompanije koje pružaju finansijske usluge iznosili 16,4 miliona dolara, a 2013. su se popeli na 23,6 miliona dolara, što je povećanje od 43,9%!

Korporativna statika vs. hakeri

Postavlja se pitanje zašto su neke kompanije dopustile da ih sigurnosni problemi bukvalno “preplave”, odnosno zašto nisu djelovale na vrijeme i tako spriječile većinu problema ove vrste. Moglo bi se reći da ovo “zakašnjenje” ima veze i sa statičnim i donekle piramidalnim načinom na koje korporacije funkcionišu, gdje se na finalne odluke obično duže čeka jer se sve mora odvijati prema strogo utvrđenim internim politikama. Hakeri, s druge strane, imaju potpunu slobodu djelovanja, pa mogu biti kreativni koliko žele u pronalaženju novih vidova probijanja sigurnosne odbrane svoje iduće mete. Novi problem s kojim se firme suočavaju leži u tome što više nisu samo meta kriminalaca koncentrisanih isključivo na finansijske institucije i iskusnih hakera nego i većih, dobro organizovanih aktera poput haktivističkih grupa, koje u cilju objavljivanja najčešće socijalno-političkih stavova mogu napraviti velike probleme. Ovakva situacija kompanijama nameće potrebu da prilikom kreiranja strategije za borbu protiv cyber kriminala osmisle novi pristup zasnovan na širokom spektru mogućih učesnika i različitih motiva koji ih pokreću.

Ovu situaciju prokomentarisao je i Richard A. McFeely, bivši pomoćnik direktora u odjelu za kriminalističke poslove, cyber i usluge u slučaju incidenata u FBI-ju, rekavši: “Naši protivnici u cyber svijetu uključuju špijune iz država koji su u potrazi za našim tajnama i intelektualnim vlasništvom, organizovane kriminalce koji žele ukrasti naše identitete i novac, teroriste koji žele napasti našu električnu mrežu, vodovod ili neku drugu infrastrukturu i haktivističke grupe koje pokušavaju iznijeti politički ili socijalni stav.” Ovo je potvrdio i Lou Steinberg, šef tehnološkog odjeljenja u kompaniji TD Ameritrade: “Mi smo od organizovanog kriminala koji čine finansijski motivisane grupe koje su sebi mogle priuštiti napade stigli do haktivista, ljudi sa socijalnom agendom, koji ne žele ukrasti vaš novac.”

Iako u ovoj priči finansijske kompanije nisu ni blizu bespomoćne, ipak dolazimo do sljedećeg problema: uvođenje novih tehnologija moglo bi unijeti nove oblike složenosti u njihov tehnološki ekosistem. Tako masovna primjena i prihvatanje pogodnosti koje nude internet, društvene mreže, mobilne tehnologije i cloud otvaraju, naravno, i nove mogućnosti napadačima. Slično tome, navala outsourcinga, offshoringa i rad s drugim kompanijama, koji je u porastu zbog želje korporacija da smanje troškove, mogu dodatno “razvodniti” institucionalnu kontrolu nad IT sistemima i pristupnim tačkama. Ovi trendovi rezultirali su razvojem novog, znatno manje ograničenog ekosistema u okviru kojeg finansijske kompanije posluju, ali i širom “površinom pogodnom za napad” koju hakeri sada mogu iskoristiti.

Da bi se doskočilo ovom rastućem problemu, finansijske kompanije sve stavke vezane za računarsku sigurnost i IT u cjelini moraju staviti na listu svojih najhitnijih prioriteta te kreirati dinamičan i nadasve inteligentan pristup sigurnosti, koji će im pomoći kako u sprečavanju budućih cyber napada tako i u njihovom detektovanju i brzom saniranju problema prouzrokovanih napadom.

Strategija cyber sigurnosti

Na osnovu većine dostupnih podataka možemo zaključiti da se učestalost hakerskih napada povećava, dok se brzina saniranja problema, odnosno odgovora na napad usporava. I to se uglavnom događa zato što napadači u sve većoj mjeri iskorištavaju širok spektar različitih metoda napada (npr. poput metode infiltracije) i tako uvijek ostaju na korak ispred. Slojeviti pristup rješenju ovog problema može nadopuniti i nadograditi tradicionalne tehnologije koje u današnje vrijeme više nisu odgovarajuće.

Ako pogledamo analizu koja pokazuje da 88% hakerskih napada na finansijske kompanije bude uspješno izvedeno u roku jednog dana, mogli bismo lako zaključiti da rješenje za ovu situaciju leži u većem ulaganju u alate i tehnologije koje će smanjiti uspješnost ovih napada. Međutim, nedostatak svijesti o modernim cyber prijetnjama i manjak odgovora na njih sugeriše da bi i više različitih oblika preventivnih tehnologija bilo neadekvatno u suočavanju s ovim problemom. Šta onda uraditi? Kao što smo već ranije naveli, finansijske kompanije trebale bi ozbiljno razmisliti o slojevitom pristupu, koji sadrži sveobuhvatniji program cyber odbrane i mjere odgovora, što bi im trebalo pomoći prilikom suočavanja sa širokom lepezom cyber prijetnji i rizika. Jednostavnije rečeno, kompanije koje se bave pružanjem finansijskih usluga morale bi razmisliti o kreiranju programa za upravljanje cyber rizikom kako bi dobile luksuz da budu uvijek sigurne, predostrožne i otporne. Naprimjer, mogle bi kreirati dubinski pristup, koji bi podrazumijevao niz ojačanih slojeva sigurnosti kako bi se osigurala redundancija te spriječio ili barem usporio proces napada ukoliko do njega već dođe. Također, jedan od njihovih glavnih ciljeva trebao bi biti i poboljšanje budnosti, odnosno predostrožnosti putem efikasne rane detekcije i signalnih sistema. Sistemi za nadzor trebali bi, prema mišljenju stručnjaka, raditi 24 sata, sedam dana u sedmici, uz adekvatnu podršku za efikasno upravljanje incidentima i procesom popravljanja štete.

Prijedlog konkretnih mjera

Prijedlog sigurnosnih stručnjaka iz Deloitteovog centra za analizu finansijskih usluga za unapređivanje cyber sigurnosti pomoću strategije zasnovane na sigurnosti, predostrožnosti i otpornosti podrazumijeva sljedeće:

• Da biste održali sigurnost, poboljšajte kontrole za prioritetiziranje rizika kako biste se zaštitili od već poznatih i novih, odnosno nadolazećih prijetnji i trudite se da sve odradite u skladu sa standardima i propisima IT sigurnosne industrije;
• Da biste uvijek bili na oprezu, budni ili predostrožni, radite na bržoj detekciji povreda sigurnosti i anomalija kroz bolje poznavanje situacije u okruženju. Otpornost se može poboljšati i simuliranim testiranjima i procesom kriznog menadžmenta (upravljanja u kriznim situacijama). Naprimjer, sistemi se mogu projektovati i testirati kako bi bili u stanju izdržati duže periode izloženosti stresu;
• I na kraju, da biste bili otporni, uspostavite sposobnost brzog povratka na normalne operacije i popravljanja štete koju hakerski napadi mogu nanijeti vašem biznisu.

Imajte na umu i sljedeće: analiza Ponemon instituta i Deloitte centra za analizu finansijskih usluga pokazala je da 60%  ispitanih kompanija nije bilo u stanju zaustaviti cyber napad kada je do njega došlo, a najčešće zbog zastarjelog ili neadekvatnog CTI-a (cyber threat intelligence), odnosno skupa alata i obavještajnih tehnika za borbu protiv prijetnji sigurnosti.

————————

“IT problem” postaje strateški problem

Iako kompanije sve češće priznaju obim problema koji narušavanje cyber sigurnosti predstavlja, ova tema ipak najčešće ostaje u pozadini samog poslovanja. Potencijalne akcije koje mogu preduzeti kako bi razvile sveobuhvatniji organizacijski pristup takozvanom menadžmentu cyber rizika uključuju osnovne korake kao što su oformljivanje posvećenog tima koji će se baviti upravljanjem cyber prijetnjama, zatim strategija vezana za cyber prijetnje koja će biti izvođena na izvršnom nivou kao dio same jezgre kompanijske strategije, fokusiran napor usmjeren ka automatizaciji i analitici kako bi se stvorila unutrašnja i vanjska transparentnost vezana za moguće rizike itd. No, generalno, ključ je u edukaciji svih zaposlenika o mogućim rizicima koje njihovi postupci mogu izazvati na radnom mjestu.

“Jurnjava za najnovijim alatima dio je upravljanja cyber rizicima, ali možda neće biti dovoljna; mi zaista moramo izmijeniti stav korisnika o ovom pitanju. Direktori bi trebali razmisliti o tome da se više napora usmjeri ka ljudima umjesto ka tehnologiji. I to ne znači da od korisnika tražite da klikne na pravni dogovor od 22 stranice koji potvrđuje njihovo razumijevanje korporativne sigurnosne politike. Umjesto toga, trebali bismo pokušati koristiti konciznost, ugađanje i ostale načine angažovanja kako bi korisnicima pomogli da razumiju izazove s kojima se kompanija susreće kada je riječ o sigurnosti i privatnosti te njihovoj ulozi u tome”, kaže Larry Quinlan, globalni informacijski direktor u Deloitteu.

Ukoliko se želi doskočiti hakerima, osim navedenog, saradnja vezana za IT sigurnost u sadašnjem vremenu morala bi se protezati i van granica kompanije. Tako bi one koje se bave finansijskim uslugama mogle imati velike koristi od gradnje veza unutar same industrije i razvoja javno-privatnog partnerstva. Kako bi se pripremile za potencijalnu ispomoć u toku hakerskog napada (tj. sigurnosne krize), kompanijama koje pružaju finansijske usluge savjetuje se da izgrade veze sa svojim kontaktima u ustanovama za provođenje zakona, advokatskim firmama koje se bave slučajevima vezanim za IT, različitim IT i PR stručnjacima. Tu također spadaju softverske i telekomunikacijske kompanije, ali i industrijska udruženja te vladine agencije. Ovo je potvrdio i Judd Gregg, bivši direktor SIFMA-e, rekavši: “Quantum Dawn 2 je dokazao da je dijeljenje informacija između privatnog sektora i vlade jedan od najefikasnijih načina za borbu protiv cyber kriminala.” Pridružio mu se i Ed Powers, nacionalni direktor u odjelu za cyber rizik u Deloitteu, koji je rekao: “Nerealno je očekivati da će u današnjem okruženju zaštitne mjere spriječiti sve cyber incidente. Finansijska industrija bi trebala nastaviti razvijati mogućnosti za otkrivanje incidenata čim se oni dogode, minimizirajući utjecaj na poslovnu i kritičnu infrastrukturu i povezujući ove mogućnosti u zajednički i sveobuhvatni okvir. Quantum Dawn (vježba tokom koje banke vježbaju odbranu od hakerskih napada) pomogao je učesnicima da razumiju ne samo potrebu da budu sigurni, nego da budu predostrožni i otporni u slučaju cyber prijetnji.”

Pet vjerodostojnih cyber prijetnji finansijskom sektoru

Iako su finansijske kompanije s vremenom postale zrelije kada je riječ o cyber sigurosti, broj sigurnosnih prijetnji se konstantno povećava, dovodeći do sve kompleksnijeg IT ekosistema s kojim čak i najveće sve teže izlaze na kraj. Tu ne pomaže ni činjenica da rade s veoma osjetljivim informacijama i podacima koji se na crnom tržištu mogu dobro unovčiti, zbog čega je ovaj tip kompanija pod još većom hakerskom lupom. Zato je od ključne važnosti da se prije bilo kakvog konkretnog djelovanja dobro razmisli o mogućim cyber prijetnjama i njihovim implikacijama.

IT sigurnosni rizici vezani za vaše partnere

Rizici po vašu cyber sigurnost koje proizvode partnerske kompanije poprilično su veliki, posebno ako je odgovor na pitanje imate li mogućnost konstantnog praćenja svakog saradnika s kojim sarađujete – negativan. Ukoliko to već nije slučaj, trebali biste pri saradnji sa svojim dobavljačima imati sistem za određivanje mjera za zaštitu od cyber prijetnji i taktika za zaštitu podataka. Preduzećima je neophodno da budu u stanju brzo identifikovati i po potrebi popraviti probleme do kojih je došlo, a posjedovanje alata koji će vam pomoći pri stalnom praćenju situacije donijet će vam prijeko potrebni mir kada su ove stvari u pitanju.

IT sigurnosni rizici vezani za klijente i saradnike vaših partnera

Ministarstvo finansijskih poslova u New Yorku provelo je 2015. godine istraživanje koje je pokazalo da veliki procent organizacija iz finansijskog sektora nije adekvatno nadzirao saradnike svojih partnerskih firmi. Nenadziranje sigurnosti klijenata i saradnika vašeg partnera predstavlja relevantan rizik po sigurnost. Na kraju krajeva, vi ne možete znati kakve bi posljedice mogle biti po vašu firmu i klijente ukoliko se, naprimjer, desi da saradnik vašeg partnera zbog napada ransomwareom bude offline neko vrijeme. Upravo zato bi vam od pomoći mogli biti alati za nadgledanje poput BitSighta, koji će vam pružiti nepristrasan uvid u podatke koji su vam neophodni.

DDoS napadi

U Verizonovom izvještaju o hakerskim napadima iz 2017. stoji da DDoS napadi predstavljaju nadolazeći veliki rizik po organizacije, što je sasvim jasno ako pogledamo jedan od najnovijih primjera. Naime, relativno mali DNS provajder bio je pogođen ovom vrstom napada, ali to je izazvalo velike prekide u radu velikih i svima dobro poznatih kompanija poput Amazona i PayPala. Istim napadom bio je zahvaćen i poznati sigurnosni blog Krebs on Security, pa se može reći da su upravo ovi, malo veći DDoS napadi, o kojima se naveliko raspravljalo u medijima, doprinijeli tome da se ovaj vid prijetnje dodatno istakne i naglasi.

Rizik po geografski rašireno poslovanje

Za finansijske organizacije koje rade širom svijeta IT sigurnosna prijetnja svakim danom sve više raste. Velike finansijske kompanije širom svijeta u svojim poslovnim centrima moraju razmotriti i imati u vidu dodatne rizike po sigurnost. Ako ovo opisuje vašu organizaciju, promislite o sljedećim pitanjima koja će vam pomoći u rješavanju potencijalnog sigurnosnog problema: da li se vaš sigurnosni rizik mijenja u zavisnosti od regiona i ako je odgovor pozitivan, na koji tačno način? Koliko ste u mogućnosti osigurati svoje mreže u različitim regionima svijeta? Ako se preduzeće širi, imate li dovoljno informacija da biste razumjeli kako će se rizik po vašu cyber sigurnost promijeniti? U kojim regionima posluju vaši saradnici, a u kojima njihovi saradnici?

Otvoreni portovi

Iako otvoreni portovi nisu opasni sami po sebi, situacija se mijenja kada se preko njih prenose osjetljive informacije. Tako je jedna od ključnih stvari prilikom WannaCry ransomware napada bio upravo otvoreni port 445. Kompanije koje se bave pružanjem finansijskih usluga imaju dosta toga za izgubiti ukoliko ne budu pažljive s otvorenim portovima na svojim mrežama ili mrežama svojih saradnika. Zato je, osim dobre mreže, važno imati i dobar plan za upravljanje portovima kako bi se smanjila mogućnost hakerskog napada.

Ako na ovu konstantnu borbu između korporacija i hakera gledamo kao na igru mačke i miša, u kojoj obje strane nastoje naučiti što više i doskočiti jedna drugoj, onda možemo zaključiti da miš (hakeri) nesumnjivo brže uči. Hoće li tako i ostati, ostaje da se vidi u bližoj budućnosti. Mi smo vam predstavili savjete vodećih IT stručnjaka koji bi vam mogli pomoći da se situacija u ovoj igri izmijeni u vašu korist.

Rast troškova neizbježan

Prema podacima kojima raspolaže Deloitte, mnoge finansijske kompanije se muče da postignu nivo zrelosti koji je neophodan ukoliko se žele suočiti s naprednim rizicima po IT sigurnost. Iako je tokom istraživanja 75% globalnih finansijskih kompanija smatralo da se njihov nivo zrelosti vezan za program IT sigurnosti nalazi na nivou 3 ili višem, samo 40% ispitanika bilo je čvrsto uvjereno da njihovi sistemi mogu preživjeti hakerski napad. Jasno je da će se finansijske kompanije suočiti s rastom troškova u pokušaju da se zaštite, a potrošnja se već povećala za 13 puta – na 292,4 miliona dolara po kompaniji za odbranu od 95% cyber napada.

Kako bi doskočile hakerskim napadima, kompanije sve češće isplaćuju velike sume novca “prijateljskim hakerima”, koji ih na vrijeme upozoravaju na postojanje sigurnosnog propusta. Iako je riječ o velikim ciframa, ovo ih ipak izađe jeftinije nego saniranje problema nakon što je šteta već učinjena

Izvor: Vesna Matić-Karić

E-mail: redakcija@asadria.com

U prošlom tekstu smo samo ovlaš spomenuli pojam „Bug Bounty“, koji se odnosi na praksu velikih kompanija da plaćaju prijateljski nastrojene hakere da ih obavještavaju o novim sigurnosnim problemima. Većina kompanija poput Googlea, Tesle i Facebooka, pa čak i Ministarstva odbrane SAD-a, dijele Bug Bountyje – novčane nagrade za otkrivanje propusta, koje mogu iznositi i do vrtoglavih milion dolara. Ovakva razmjena dobara odgovara svima: hakerima, jer su odlično plaćeni po otkrivenom propustu, a kompanijama zato što je ovo objektivno dobro uložen novac – za saniranje problema nastalih usljed hakerskog napada platili bi znatno više.

Razlozi koji idu u prilog Bug Bountyju

Prvi razlog su, naravno, finansije. Prosječan trošak koji nastaje usljed hakerskog napada iznosi četiri miliona dolara ili, tačnije, oko 158 dolara po zahvaćenom korisniku. Međutim, trošak neće biti isti u svim uslovima za različite kompanije. Ovdje možemo navesti primjer Sonyja, koji je 2015. godine procijenio da će ga kombinovani troškovi istraživanja Guardians of Peace hakerskog napada i pronalaska rješenja za njega koštati 15 miliona dolara. Osim toga, Sony je te godine morao isplatiti i dodatnih osam miliona dolara u sudskom procesu koji su protiv njega pokrenuli bivši zaposlenici čiji su podaci u toku napada bili ukradeni. Dakle, sada je dosta jasnije zašto su Bug Bounty isplate visoke i zašto djeluju sasvim opravdano. Jasno je da na ovaj način velike kompanije nastoje minimizirati potencijalnu štetu koja nastaje usljed sigurnosnih propusta koji ne budu otkriveni na vrijeme. Drugi razlog je brzina. Što kompaniji treba više vremena da otkrije o kakvom je sigurnosnom propustu riječ, to su veći troškovi. Zbog toga na scenu stupaju Bug Bounty programi. Time hakeri koji žele zaraditi na malo dostojanstveniji način mogu unaprijed tragati za potencijalnim propustima i dobiti novac za to, a pri tome omogućiti kompanijama da na vrijeme saniraju problem.

Ovdje je bitno navesti podatak Ponemon instituta da bi, ukoliko kompanija sanira sigurnosnu prijetnju u roku 100 dana, troškovi rješavanja problema trebali iznositi u prosjeku 3,2 miliona dolara, nasuprot 4,4 miliona koliko bi ih u prosjeku koštala sanacija ako problem otkriju nakon ovog roka. Još jedan razlog zbog kojeg su velike kompanije voljne isplatiti velike cifre hakerima koji na vrijeme otkriju sigurnosne propuste leži u potrebi da ovakvi problemi po svaku cijenu ostanu skriveni od javnosti. Međutim, ako je riječ o haktivistima koji napadom žele objelodaniti svoja politička uvjerenja, teško da može biti govora o nekoj tajnosti. Tako su, recimo, prilikom hakerskog napada na Sony bili hakirani i kompanijski Twitter profili, pa su se na njima pojavile grafički veoma zanimljive poruke o uspješno odrađenom hakerskom napadu.

Internet Bug Bounty za open source softver

Osim nagrada koje pojedinačno dijele kompanije, postoji i Internet Bug Bounty projekt (Internetbugbounty.org), koji novčano nagrađuje hakere za pronalaženje kritičnih propusta u Pythonu, OpenSSL-u i drugim open source softverima i jezicima, uključujući i generalne internetske propuste. Ovaj program je nastao nakon što su njegovi osnivači, ali i sami sponzori, uvidjeli da su neki od najkritičnijih sigurnosnih propusta u historiji interneta ispravljeni zahvaljujući čistom altruizmu i pomoći pojedinaca koji su bili dovoljno stručni, znatiželjni i voljni da pomognu bez ikakve naknade kada naiđu na neki problem. Kako bi se odužili ovakvim pojedincima i zahvalili im na konkretan način, nastao je Internet Bug Bounty program, a za sada ga sponzorišu Facebook, Microsoft, Ford fondacija, GitHub i Hackerone. Programom upravlja nezavisna komisija koju čine sigurnosni stručnjaci koji donose pravila, dodjeljuju nagrade i imaju ulogu posrednika. Dakle, odgovorni su za formiranje pravila kojima se program rukovodi, odlučuju o dodjeljivanju nagrada u slučajevima u kojima se procijeni da su neophodna dodatna istraživanja vezana za cyber sigurnost te posreduju u svim neslaganjima do kojih može doći u procesu održavanja sigurnosti.

A evo kako stvari funkcionišu: komisija izabere najpopularniji softver koji je neophodan za pravilno funkcionisanje interneta, a zatim traži od hakera da ga hakiraju. Ako se ispostavi da hakerovo otkriće može internet učiniti sigurnijim, odnosno ako su otkriveni propusti dovoljno ozbiljni, slijedi isplata novčane nagrade hakeru ili njegovoj omiljenoj neprofitnoj organizaciji. Internet Bug Bounty projekt sponzorišu individualci i organizacije kojima je posebno stalo do održavanja adekvatnog nivoa kolektivne internetske sigurnosti. Zanimljivo je da komisija ne dobija procent od nagrada za pronađeni sigurnosni propust – haker dobija 100% iznosa. Isto tako, iako plaćaju za pronalazak problema, sponzori nemaju nikakva ekskluzivna prava na uvid u pronađene sigurnosne propuste.

Kakvi tipovi otkrivenih bugova zaslužuju isplatu i ko odlučuje o njenoj visini?

Prije nego što uopšte stekne pravo na isplatu u slučaju otkrivenog buga, haker prvo mora ispoštovati neka pravila: mora paziti na to da prilikom otkrivanja sigurnosnog propusta ne naruši tuđu privatnost, mora raditi u okviru pravila koja su postavili članovi sigurnosnog tima Internet Bug Bounty projekta (o tome više na: Hackerone.com/disclosure-guidelines), a mora pripaziti i na to da prilikom cijelog procesa ne naškodi nekoj trećoj strani.

Što se tiče određivanja visine isplate po otkrivenom bugu, glavnu riječ o tome vodi sigurnosni tim, koji, osim okvirne procjene koju donosi već spomenuta komisija, detaljno procjenjuje svaki izvještaj pojedinačno kako bi se utvrdilo koliku nagradu haker zaslužuje i da li je uopšte zaslužuje. Ukoliko dođe do nekih neslaganja između hakera i odluke sigurnosnog tima, komisija posreduje kako bi se pronašlo rješenje koje bi zadovoljilo obje strane. Ovdje treba naglasiti i to da se na ovaj program prijavljuje samo ukoliko se otkriveni bug tiče kompanije koja nema već oformljen vlastiti Bug Bounty program. U svim ostalim slučajevima treba se javiti direktno tim kompanijama i s njima odraditi potrebnu proceduru.

Internet Bug Bounty: zanimljiva prilika za zaradu

Do sada je posredstvom Internet Bug Bounty programa 150 hakera primilo više od 600.000 dolara za otkrivanje više od 659 sigurnosnih propusta. Otkrivanjem ovih propusta poboljšana je sigurnost interneta, a to uključuje i bugove poput Heartbleeda, za kojeg je isplaćeno 15.000 dolara, zatim Shellshocka, za kojeg je Internet Bug Bounty projekt isplatio 20.000 dolara, te ImageTragicka, čije je otkrivanje u tom trenutku vrijedilo 75.000 dolara. Na zvaničnoj stranici organizacije pod “The Projects & Bug Bounties” možete pronaći sve dostupne projekte i njihovu novčanu vrijednost.

U većini kompanija i dalje postoji veliki raskorak između svijesti rukovodećeg kadra o opasnosti od hakerskih napada i njihove spremnosti da naprave odgovarajuće korake koji bi doprinijeli sigurnosti preduzeća

Piše: Vesna Matić-Karić
E-mail: redakcija@asadria.com

Šta sve današnji direktori trebaju i moraju znati kako bi mogli na pravi način zaštititi kompaniju od cyber napada pitanje je od ključne važnosti za korporativni svijet. Prva stvar koju moraju znati jeste to da je svaka moderna kompanija, bez obzira na to u kojoj oblasti i kako posluje, ujedno i tehnološka firma iz prostog razloga što nijedna ne može funkcionisati bez modernih tehnoloških pogodnosti. Međutim, ovaj put se nećemo baviti samo tehnološkim zaštitnim mjerama nego i ljudskom komponentom, koja je bitan faktor pri zaštiti od cyber napada. To se prije svega odnosi na potrebu da rukovodstva kompanija počnu drugačije gledati na računarsku sigurnost. Sada je svaki problem s računarskom sigurnošću potencijalna prijetnja cjelokupnom biznisu budući da se većina tog poslovanja odvija zahvaljujući internetu, cloudu i ostalim tehnološkim aspektima, koji su postali nezaobilazni.

Ko su cyber kriminalci i kakve taktike koriste?

Prema podacima iz 2016. godine, do najvećeg broja hakerskih napada u svijetu dolazi zahvaljujući ukradenim ili preslabim lozinkama – čak 81% njih. Prosječna starost cyber kriminalaca je 35 godina, a 80% ih je povezano s organizovanim kriminalom. Kada spominjemo cyber kriminal, onda govorimo o zločinu koji uključuje neki računarski aspekt, a što se tiče samih zlonamjernih hakera, odnosno cyber kriminalaca, postoji nekoliko različitih kategorija na osnovu kojih ih prepoznajemo. Prije svega, tu su aktivističke grupe, takozvani haktivisti. Njihov glavni cilj je promocija svojih uvjerenja, a to mogu biti religijska uvjerenja, politički ili ekološki ciljevi. Haktivistima uglavnom nije cilj da vam ukradu novac, nego da izazovu željenu reakciju i utječu na reputaciju kompanije ili njene klijente, pa su s te strane manje maliciozni u odnosu na ostale kategorije hakera koje ćemo spomenuti.

Zatim imamo insajdere. To su zaposlenici koji djeluju unutar same kompanije, a koji nisu nužno svojevoljno uključeni u cyber kriminalne aktivnosti. Naprimjer, insajder može preuzeti listu kontakata ili kreirati neki dokument koji će hakerima pomoći da dođu do svog cilja, a da toga uopće nije svjestan. U treću, znatno štetniju kategoriju spadaju finansijski motivisane grupe organizovanog kriminala, čiji su članovi uglavnom locirani u istočnoj Evropi. Na kraju, imamo državne aktere koji direktno ili indirektno rade za države iz kojih potječu, a spadaju u najsofisticiranije hakere. Njihov glavni cilj je ukrasti osjetljive podatke i ometati funkcionisanje neprijateljske države.

Korporativni hakeri

Posljednjih godina na površinu je isplivala i jedna posebna, “korporativna” vrsta hakera, koja je odlučila prihvatiti korporativne prakse kako bi povećala efikasnost svojih napada. Najveće hakerske grupe imaju upravo to – korporativno ustrojstvo: u svom arsenalu imaju najbolje stručnjake koji onim manje uspješnim cyber kriminalcima prodaju licencirane hakerske alate. Dakle, danas hakerske grupe po skoro svemu funkcionišu kao korporacije, pa imaju odlično tehnološko osoblje, koje ima i radno vrijeme, slobodne vikende i koje ne radi za vrijeme praznika. Iako smo neke od njih već spominjali u magazinu, još jednom ćemo opisati kojim se taktikama cyber kriminalci najčešće služe. Prije svega, to su DDoS (Distributed Denial of Service) napadi, kojima se ometa rad mreže tako što napadač šalje veliku količinu podataka ili saobraćaja kroz nju, pa mreža na kraju postane zagušena i prestane funkcionisati. A kako poplava neželjenog saobraćaja može stizati iz stotinu hiljada različitih izvora, napad je nemoguće zaustaviti tako što ćete jednostavno blokirati jednu IP adresu. U finansijskom sektoru najveći broj hakerskih napada odvija se pomoću DDoS napada, što objašnjava zašto je u ovoj industriji finansijska šteta od napada izuzetno visoka.

Potom imamo phishing. Ovi se napadi najčešće odvijaju preko e-mailova u kojima vam se nudi da kliknete na neki link i upišete lične podatke. Najveći problem kod phishinga jeste to što su takvi napadi s vremenom postali toliko sofisticirani da će vam djelovati potpuno legitimno. Zapravo, istraživanja Verizona za 2016. godinu pokazala su da postoji šest puta veća vjerovatnoća da ćete kliknuti phishing e-mailove nego tipični marketinški e-mail. Tu su i skimmeri, odnosno čitači bankovnih kartica koji kradu vaše bankovne podatke i pin kod, što se kasnije koristi za pravljenje lažnih kartica.

O zlonamjernom softveru je potrebno stalno govoriti. Ono čega direktori kompanija moraju biti svjesni kada je riječ o trojancima i virusima jeste to da im je glavni cilj preuzimanje kontrole nad računarima ili oštećivanje sistema, a na računare najčešće dospijevaju preko zaraženih attachmenta, preuzimanja zaraženog softvera te zahvaljujući različitim ranjivostima sistema. Još jedna taktika kojom se koriste cyber kriminalci jesu vaši zaposlenici. Nije rijetkost da radnici u modernim kompanijama krišom preuzimaju osjetljive korporativne podatke s nadom da će ih unovčiti, što se dešava u 60 posto slučajeva.

Posljedice cyber napada i troškovi

Prema podacima za ovu godinu, prosječan trošak koji nastane kao posljedica hakiranja iznosi nešto više od sedam miliona dolara, a u njega ulazi otkrivanje napada, stagniranje i oporavak zbog prekida poslovanja, gubitka prihoda i oštećenja opreme. Naravno, u to spada i saniranje štete zbog narušene reputacije firme ili samog klijenta, do čega također nerijetko dolazi usljed hakerskog napada. Zanimljiv je i podatak da su kompanije s najvećim nivoom poslovnih inovacija (kupovina, prodaja, ulazak na novo tržište) meta najtežih napada, koji za posljedicu imaju najveće troškove saniranja problema. Zapravo, dokazano je da to može dovesti do povećanja troškova usljed računarskog kriminala za čak 20%. Međutim, najgora je situacija u kompanijama koje se bave finansijskim uslugama. Prema podacima koji stižu iz Ponemon Instituta, hakerski napad takvu kompaniju košta 1,9 milion dolara ako su ukradeni podaci manje od 10 hiljada korisnika. Ako je riječ o 10–25 hiljada oštećenih korisnika, troškovi se penju na 2,8 miliona dolara. Ukoliko je napadom zahvaćeno 25–50 hiljada korisnika, troškovi su 4,6 miliona dolara, dok će krađa podataka 50 hiljada korisnika i više koštati 6,3 miliona dolara.

Prema izvještaju Verizona o hakerskim napadima za 2017. godinu, ispostavilo se da su kompanije koje se bave finansijskim uslugama na prvom mjestu po broju napada, dok iza njih slijede zdravstvo i javni sektor. Osim same učestalosti napada, u ovoj industriji je najveći i godišnji gubitak novca, pa je tako finansijski sektor u 2013. usljed cyber napada izgubio u prosjeku 16,5 miliona dolara. S druge strane, 2012. godine situacija je bila znatno drugačija. Finansijski sektor je tada bio na trećem mjestu po broju hakerskih napada, dok su prva dva mjesta zauzimala vojna te komunalna i energetska industrija.

Koje su kompanije ranjivije: manje ili veće?

O ovom pitanju postoje razna neslaganja među stručnjacima. Naime, jedni smatraju da su manje firme znatno ranjivije u odnosu na veće, jer se one u slučaju jačeg napada vjerovatno neće moći potpuno oporaviti pošto im nisu dostupna sva sredstva kojima raspolažu velike kompanije. Osim toga, ova grupa stručnjaka ne vjeruje da manja firma može nadoknaditi finansijske gubitke i vratiti povjerenje klijenata i svoju reputaciju na način na koji to može veća. S druge strane, neki smatraju da su manji biznisi, zapravo, u prednosti, budući da veće kompanije manipulišu velikim količinama podataka i svakodnevnim pristupom velikog broja ljudi njihovim sistemima, što otežava procjenu gdje se sve tačno kriju ranjivosti u sistemu. Oni tvrde da manje firme samo trebaju biti dovoljno pametne i na vrijeme procijeniti moguće slabosti svog sigurnosnog sistema, pa će šansa za uspješan cyber napad biti znatno manja.

—————————–

Faktori koji doprinose rastu cyber kriminala

Bitan faktor koji doprinosi (ne)sigurnosti vaše kompanije jeste (ne)sigurnost firme s kojom sarađujete. Istraživanje iz 2013. godine pokazalo je da je 63% istraga u vezi s hakerskim napadima povezano s drugim kompanijama. Ako je firma s kojom sarađujete i koristite njene usluge hakirana, onda i vaša može biti u opasnosti od gubljenja podataka. Još jedan bitan faktor jeste upotreba mobilnih uređaja, koji se sve češće koriste za plaćanje raznih usluga. Kako su korisnici širom svijeta počeli prihvatati ovakve oblike elektronskog plaćanja tako su i banke, da bi dorasle izazovu očuvanja sigurnosti svojih klijenata, morale početi nuditi dodatne oblike zaštite, a u posljednje vrijeme te mjere se odnose na pristupanje računu metodom prepoznavanja glasa ili lica. U svemu ovome ne treba zaboraviti ni sve veću popularnost interneta stvari. Kada je riječ o IoT-u, problem predstavljaju jeftiniji uređaji kojima fali odgovarajuća sigurnosna infrastruktura, što cyber kriminalcima itekako olakšava posao. Poenta IoT-a je u povezivanju različitih pametnih uređaja u jednu cjelinu. Ako jednom od njih nedostaje adekvatna zaštita, onda raste rizik i za sve ostale uređaje.

I jedan od najbitnijih faktora zbog kojih hakeri i dalje relativno lako mogu dobiti sve što požele leži u rukovodstvima nekih kompanija koja jednostavno ne rade na adekvatnom provođenju sigurnosnih mjera, jer misle da stvar nije previše hitna. I mada su tokom prošle godine hakeri napali polovinu malih biznisa u SAD-u, anketa Ponemon Instituta pokazuje da 75% ispitanika nema nikakav formalni plan prema kojem bi postupala u slučaju hakerskog napada.

Korak po korak: kako poboljšati situaciju?

Prije svega, treba naglasiti da rješavanje problema vezanih za računarsku sigurnost zahtijeva višeslojan pristup, jer ne postoji rješenje koje odgovara svima. Kada je riječ o računarskoj sigurnosti u okviru kompanije, trebalo bi koristiti prednosti analitike u stvarnom vremenu. Razlog za ovakav korak je jasan: što vam više vremena treba da otkrijete u čemu je tačno problem, posljedice napada će biti skuplje. Nažalost, ispostavilo se da većini kompanija u prosjeku treba sedam mjeseci kako bi otkrili problem, što dovodi do neslućenih troškova, koji su mogli biti minimizirani da se o sigurnosnim mjerama razmišljalo na vrijeme.

Osim toga, kompanije mogu poduzeti i druge, manje korake kako bi se zaštitile od cyber kriminalaca. Potrebno je imati whitelisting aplikaciju (tj. aplikaciju za sprečavanje instalacija neodobrenog softvera), koja će skenirati cijeli sistem kompanije i registrovati sve njegove fajlove. Zatim, tu su softverske nadogradnje, koje treba redovno primjenjivati jer popravljaju potencijalne greške i bugove koje karakterišu novi softver. Jako je bitno za svaku kompaniju da donese odluku o donošenju višeslojne strategije odbrane od hakerskih napada, koja će pokriti apsolutno sve segment poslovanja i sve uređaje koji se pri tome koriste: mobilne uređaje, aplikacije i podatke. To podrazumijeva i uvođenje dvofaktorske ili trofaktorske autentifikacije. Također, kompanije trebaju kontinuirano praviti rezervne kopije podataka, jer u tom slučaju neće morati platiti da im pristupe ukoliko budu napadnute ransomwareom.

I na kraju, moramo još jednom napomenuti da nikada ne zaboravite na pogubnost ljudskog faktora, zbog čega bi edukacija zaposlenika trebala biti prva stavka u planu svakog savjesnog direktora.

Noviteti u svijetu korporativne cyber zaštite

Antihakersko osiguranje novi je trend u poslovnom svijetu koje vas štiti od sigurnosnih propusta i gubitaka nastalih usljed cyber napada. Međutim, malo kompanija se odlučuje na ovu opciju. Još jedna učestala pojava su i Bug Bounty programi, u okviru kojih kompanija plaća prijateljski nastrojenim hakerima da je upozore na moguće sigurnosne propuste u okviru organizacije. Znak da je ovo dobra praksa jeste taj što je koriste neke od najvećih kompanija današnjice, poput LinkedIna, Googlea, Tesle i Applea.