3 Maja, 2026
image
Home Kategorija Security Services (Page 16)

Security Services

Blockchain tehnologija: Sigurnost i razmjena podataka

Kako je bitcoin dostigao rekordno visoku cijenu u 2017. godini, zaposleni u tehnološkom i finansijskom sektoru sve češće su raspravljali o jednom pojmu – blockchainu, tehnologiji za pohranu podataka koja stoji iza nekoliko kriptovaluta. Šta je blockchain? Kako nam može pomoći u pogledu sigurnosti prilikom pohrane podataka? Kako će se koristiti u različitim industrijama? Šta bi kompanije trebale imati u vidu ukoliko žele uvesti blockchain i šta su potencijalni izazovi?
Izvor: a&s International
E-mail: redakcija@asadria.com

Blockchain tehnologija, koja je prvi put privukla veliku pažnju zbog bitcoina, smatra se ključnom tehnologijom nove generacije za mnoge industrije. Izraz “blockchain” sastavljen je iz “bloka” i “lanca”, s tim što je blok u ovom slučaju “kutija” za pohranu podataka, dok blockchain označava prikupljanje blokova podataka u obliku lanca. Svaki blok podataka je šifriran i dozvoljava pristup isključivo ovlaštenim korisnicima. Svi blokovi su međusobno povezani koristeći kriptografske principe poput lanaca. Čitav blockchain može također biti opisan kao niz zapisa podataka, kojim upravlja grupa kompjutera koji nisu u vlasništvu jednog entiteta. Drugačije rečeno, ne postoji centralni autoritet u sistemu za pohranu podataka, što ga čini demokratskim.

Struktura ovog sistema omogućila je CIA-i da na raspolaganju ima trojstvo cyber sigurnosti (povjerljivost, integritet i raspoloživost), kaže kaže Tanner Johnson, viši analitičar u oblasti cyber sigurnosne tehnologije i IoT-a u IHS Markitu. “Povjerljivost sprečava neautorizirane pojedince da pristupaju informacijama. Integritet ih sprečava da izmijene ili modifikuju informacije. Dostupnost osigurava da pojedinci koji imaju ovlaštenje uvijek imaju pristup neophodnim informacijama”, kaže Johnson. Osim toga, dodao je da neopozivost i autentičnost blockchaina pomaže pri sprečavanju pojedinaca da negiraju svoje akcije počinjene u digitalnom svijetu, jer blockchain pruža dokaze o njihovoj aktivnosti. Svako može pristupiti i vjerovati podacima koji se održavaju u blockchainu, bilo da se podaci dijele na javnoj ili privatnoj mreži. Blockchain ima veliki potencijal kada je u pitanju primjena u oblasti sigurnosti.

Primjene blockchaina
“Primjene blockchaina su neograničene kao i primjene bilo koje druge tehnologije. Ako postoji okruženje u kojem pojedinci žele na siguran način dijeliti informacije, blockchain tehnologija se može implementirati kako bi udovoljila ovom zahtjevu. Od opsežne analitike podataka iz clouda do transakcijskih podataka finansijskih ustanova, različiti vidovi zaštite koji se nude kroz blockchain tehnologiju mogu se primijeniti na svakom mogućem tržištu”, rekao je Johnson. Američko Ministarstvo domovinske sigurnosti koristilo je blockchain tehnologiju za osiguravanje prijenosa i skladištenje informacija prikupljenih iz širokog spektra izvora, od pojedinačnih sigurnosnih kamera do velikih podatkovnih centara. Čak se i podaci iz zastarjelih nadzornih uređaja mogu pohranjivati i čuvati na siguran način. Američki zvaničnici također razmatraju uvođenje blockchaina u sistemima Agencije za sigurnost u transportu (TSA). Trenutno se dobar dio posla te agencije odvija ručno i na osnovu vizuelne procjene. Uz blockchain tehnologiju, TSA se nada da će ubrzati, automatizirati i dodatno osigurati proces provjere identiteta na kontrolnim tačkama. Od ostalih industrija, poput bolnica, također se očekuje da će početi koristiti blockchain tehnologiju. Medicinske ustanove rade s ogromnom količinom ličnih i podataka vezanih za medicinska stanja pacijenata, koji bi lako mogle privući hakere i dovesti do krađe identiteta. Skladištenje podataka o pacijentu na blockchainu trebalo bi pomoći bolnicama da dodaju još jedan sloj zaštite svom sistemu.

Usvajanje blockchaina i dalje izazov
Blockchain nesumnjivo ima prednosti za kompanije i organizacije kada je u pitanju sigurnost. Međutim, usvajanje te tehnologije kao što je blockchain generalno nije jednostavan poduhvat. “Primijetio sam da je najveća prepreka usvajanju blockchaina u organizacijama suštinski manjak znanja. Čak i one organizacije koje su svjesne ove tehnologije mogle bi imati problema pri osmišljavanju sveobuhvatne strategije prelaska na nju, a da pri tome ne dođe do ometanja njihovih trenutnih operacija. Nažalost, sigurnost i praktičnost mogu biti uzajamno isključive stvari budući da, što je sistem sigurniji, to korisnik mora imati više stvari u vidu kako bi ga koristio. Osim ako su organizacije voljne potpuno naučiti kako najbolje implementirati blockchain tehnologiju uz istovremeno održavanje poslovnih operacija, mnoge bi mogle oklijevati da uvedu takvo rješenje”, kaže Johnson.

Blockchain pomaže u korporativnoj cyber sigurnosti
Zahvaljujući rastućim mogućnostima cloud računarstva i korporativnih podataka, većina kompanija premjestila je svoju infrastrukturu na internet. To smanjuje potrebu za upravljanjem lokalnim serverima i podatkovnim centrima, ali s druge strane čini infrastrukturu podložnom cyber napadima. Rastuća popularnost blockchaina u pogledu sigurnosti podataka rezultirala je povećanjem broja pružalaca sigurnosnih rješenja zasnovanih na blockchainu. Svaki od njih je kreirao drugačiji pristup i svaki se sa svojim rješenjima fokusirao na razne industrije. Naprimjer, indijski startup Block Armour razvio je sigurni sistem za zaštitu korporativnih podataka na način da ih hakeri ne mogu vidjeti i ukrasti. Block Armour kombinuje privatnu blockchain mrežu i TLS tehnologiju kako bi omogućio napredni softverski definisan perimetar (SDP) zasnovan na blockchain tehnologiji. SDP je sigurnosni okvir koji je razvila Alijansa za cloud sigurnost, a koji kontroliše pristup podacima na osnovu identiteta. Ovaj pristup podrazumijeva to da svi korisnici koji žele pristupiti određenoj infrastrukturi moraju biti autentificirani i autorizirani.

Kada je u pitanju phishing – česta hakerska strategija kojom napadači pokušavaju doći do načina na koji mogu lažirati identitet – Block Armourovo rješenje sadrži tri autentifikacijska procesa, uključujući lozinke, digitalni korisnički ID te digitalni ID uređaja, čime se hakerima može blokirati pristup sistemu te se korporativni podaci mogu adekvatno osigurati. “Razvili smo Secure Shield arhitekturu (SSA), koja štiti sistem i omogućava siguran pristup mreži. Sistemi su nevidljivi te su zaštićeni od poznatih i nepoznatih prijetnji. Samo je autentificiranim i autoriziranim korisnicima i uređajima dozvoljeno da vide i pristupe tim zaštićenim sistemima”, objašnjava Narayan Neelakantan, suosnivač i direktor Block Armoura.

Odmah uočite napade
Block Armourova rješenja pohranjuju digitalne identitete u privatni blockchain kako bi se omogućilo sigurno identificiranje korisnika i uređaja. Pored toga, zapisi o pristupu su pohranjeni i u blockchainu, što ih čini nepromjenjivim i neosporivim. Prema ovoj firmi, kompanijama i organizacijama u prosjeku je potrebno 100 dana da detektuju napad budući da su napadači u stanju izbrisati tragove hakiranja iz logova. Zahvaljujući navedenom rješenju koje logove pohranjuje u blockchain, kompanije će moći instantno vidjeti napade na svoj sistem. Block Armourovo Digital Vault cyber sigurnosno rješenje koristi se da zaštiti podatke o korisnicima u finansijskom sektoru. IoT Armour rješenje za sigurnu komunikaciju između IoT uređaja i cloud servera također je prihvatio proizvodni sektor. “Većina drugih cyber sigurnosnih rješenja na tržištu predstavlja specijalizirane proizvode. Naš cilj je omogućiti prednosti za kupce pomoću holističkog proizvoda. Nalazimo se među samo nekoliko proizvoda koji mogu zaštititi i lokalni i cloud sistem pomoću jedinstvene konzole. Također imamo mogućnost da zaštitimo IT i IIoT sisteme pomoću jedinstvene platforme”, kaže Neelakantan.

Ograničenja u pohrani
U oblasti sigurnosti podataka jedan od najvećih izazova je omogućavanje ograničenog pristupa autoriziranim korisnicima te osvježavanja podataka, kao i održavanje tih dozvola tokom životnog vijeka podataka ili za novokreirane podatke. Jedan od načina da se riješi taj problem jeste davanje kontrole vlasniku podataka. Blockchain to radi omogućavanjem mehanizma za granularni prilagodljivi pristup pohranjenim podacima. “Međutim, trenutno postoje ograničenja u pogledu veličine podataka koji se mogu pohraniti u blockchainu. Iako je u nedavnoj prošlosti bilo pokušaja da se riješi taj nedostatak, potrebno je još mnogo vremena prije nego što se ti problemi neutrališu”, kaže Neelakantan.

Standardizacija potrebna u ranoj fazi blockchain tehnologije
Uprkos brojnim prednostima koje blockchain može donijeti različitim industrijama, ova tehnologija je još u ranoj fazi. Alijansa za sigurni IoT (TIioTA), organizacija zasnovana na iskorištavanju blockchain infrastrukture radi osiguravanja i prilagođavanja IoT ekosistema, radila je sa Svjetskim ekonomskim forumom na okviru za najbolje prakse u oblasti blockchaina. Njen cilj je pažljivo razmotriti sve nepredviđene situacije kako bi kompanije mogle iskoristiti pun potencijal ove tehnologije te usput smanjiti rizik za svoje podatke. Alijansa je stoga razvila Arhitekturu distribuiranih referenci, razvojni okvir koji kombinuje blockchain tehnologiju i IoT cloud te vodi programere kroz implementiranje ove tehnologije u oblasti IoT-a.
TIoTA je dodala ovu arhitekturu u svoj program TIoTA izazova, koji okuplja inovatore i kompanije iz cijelog svijeta kako bi dizajnirali i implementirali inovativna blockchain rješenja te riješili probleme iz stvarnog svijeta. “U okviru ovog programa od učesnika se traži da mapiraju svoje primjere iz prakse u skladu s TIoTA referentnom arhitekturom, što je rezultiralo nekim neočekivanim projektima i kreativnim implementacijama blockchaina”, kaže Anoop Nannra, globalni šef u oblasti blockchain/DLT poslovanja u Cisco Systemsu i predsjedavajući TIoTA-e. Cisco Systems je jedan od suosnivača ove alijanse.

Blockchain u autonomnim automobilima
Zahvaljujući tehnologiji distribuiranih podataka, primjene blockchaina u IoT oblasti mogle bi imati određene prednosti. Bosch i Siemens, članice TIoTA-e, sarađivale su na autonomnom automobilu. On postaje inteligentni robot koji ljude može odvesti gdje god žele. Projekat zahtijeva da vozilo može bez problema obaviti razne zadatke samostalno, bez ikakve interakcije s ljudima. Kompanije su započele rad na projektu omogućivši automobilu da se sam autentificira na parkiralištu s rampom te plati parking-mjesto. Putnik koji sjedi u automobilu ne mora preuzeti kartu za parkiranje niti sam plaćati za nju. Automobil je u stanju sam završiti sve ove zadatke nezavisno i bez ikakvih problema.

“Primjeri iz prakse poput ovoga su stvarni, oni funkcionišu i omogućavaju validaciju upotrebe blockchaina”, kaže Nannra.
Ostali primjeri uključuju kreiranje sigurnih i prenosivih digitalnih identiteta, pametne ugovore za IoT proizvode, identitet i porijeklo IoT proizvoda, nepromjenjive zapise o senzorskim podacima i logovima te uređaje za plaćanje. Svi ovi primjeri zahtijevaju visok nivo sigurnosti. “Blockchain može transformisati način na koji identificiramo kompromitovane servere, računare ili aplikacije. Uz blockchain stotine ili hiljade posmatrača mogu zapisati male djeliće informacija kako bi se kreirao konsenzus o saobraćaju unutar mreže. Aktivnost verificira većina učesnika prije nego što se doda u trajni, enkriptirani zapis. Posmatrači na taj način mogu potvrditi podatke za mrežnog inžinjera, a time sama mreža postaje osnova za status fajlova. Zahvaljujući potpisanoj serijalizaciji, podaci se mogu poredati i ponovo sastaviti svaki put iz potpuno nasumičnih izvora. To mrežnu analizu čini mnogo efikasnijom te inžinjerima omogućava veći stepen povjerenja u tu analizu”, objašnjava Nannra. Međutim, Nannra je izrazio zabrinutost zbog trenutnog zastoja u primjeni blockchaina, koja je još nova tehnologija. Stoga je prerano da donosioci odluka definišu najbolje prakse za dizajniranje praktičnih blockchaina.

ComNet: Spriječite fizička ugrožavanja sigurnosne infrastrukture

ComNet je kompanija grupacije ACRE specijalizirana za audio, video, podatkovnu i Ethernet komunikaciju. Jedna od oblasti u kojoj su njeni Ethernet proizvodi etablirani je cyber sigurnost. Iz kompanije ističu da oni koji zanemaruju osnovne funkcije mrežne sigurnosti izlažu svoje mreže riziku od napada hakera
Piše: Marco Grasselli, menadžer za jugoistočnu Evropu, ComNet
E-mail: mgrasselli@comnet.net

Kada je riječ o cyber sigurnosti, rijetko se razmatraju prijetnje fizičkog ugrožavanja sistema u vidu neovlaštenog pristupa njegovim uređajima. Međutim, pomoću ove metode moguće je ne samo ugroziti sigurnosni sistem nego i uzrokovati njegov potpuni krah. „Zbog svoje prirode mrežne veze za sigurnosne i nadzorne sisteme mogu se postavljati na sigurne i nesigurne lokacije. Rizično postavljanje otvara velike mogućnosti potencijalnom napadaču, tako da se na zaštitu opreme mora obratiti dovoljno pažnje“, objašnjava Iain Deuchars, regionalni direktor za Veliku Britaniju i Irsku u kompaniji ComNet.

Osjetljivost na napade
Naprimjer, sigurnosna prijetnja mreži na ovom nivou rezultat je fizičke povezanosti treće strane s određenim prekidačem ili uklanjanja rubnog uređaja iz sistema i postavljanja neovlaštene opreme na njegovo mjesto. Veza može biti ostvarena pomoću optičkog priključka, ali bi treća strana za to morala posjedovati ispravan optički interfejs. Stoga, iz oportunističkih razloga, to je obično veza putem električnog interfejsa. Električni Ethernet ulazi (portovi) temelje se na industrijskom standardu, tako da je povezivanje s njima relativno jednostavno. Kako svaki moderni laptop ima takvu vezu, oružje za potencijalni napad je lako dostupno. Ethernet prekidači su dostupni u upravljanim ili neupravljanim formatima, kod kojih upravljana platforma nudi mnogo više funkcija i korisniku omogućava konfigurisanje i daljinsko nadziranje uređaja. Neupravljana jedinica nema takve funkcije. Ona samo obavlja svoj primarni zadatak na osnovu isporučene konfiguracije.

Upravljani Ethernet
Konverteri medija obično dolaze samo u neupravljanom formatu. „Kad je u pitanju sigurnost, upravljane jedinice nude nekoliko funkcija za sprečavanje neovlaštenog ulaska u mrežu. S druge strane, neupravljani formati ih nemaju. Zbog toga se upravljani Ethernet prekidači trebaju koristiti i u vašoj mreži“, kaže Deuchars. Oni koji zanemaruju osnovne funkcije mrežne sigurnosti i odlučuju se za jeftinije, neupravljane uređaje izlažu svoje mreže riziku od napada hakera. Treba imati na umu da hakeri vrlo brzo mogu izmijeniti sofisticiranu sigurnosnu mrežu tako da ona radi u njihovu korist. Jeste li spremni preuzeti takav rizik u pogledu sigurnosti i zaštite kritične infrastrukture, podataka i komunikacije?

Pametni analitički sistem iz VIVOTEK-a

Smart 360 VCA sistem analize videosadržaja nudi detaljniji uvid u svaku situaciju pomoću tehnologije dubokog učenja kompanije VIVOTEK, koja uključuje detekciju ljudi u masi te upada i nepotrebnog zadržavanja
Piše: Đorđe Baćić, menadžer za razvoj poslovanja, VIVOTEK
E-mail: djordje.bacic@vivotek.com

VIVOTEK nudi tri međusobno nadopunjujuće videoanalitičke funkcije u viduSmart 360 VCA tehnologije na svojim 12 MP kamerama s fisheye lećama, koje podržavaju H.265 standard i koriste se za sigurnosne aplikacije. Smart 360 VCA uključuje detekciju ljudi u masi, detekciju upada i detekciju nepotrebnog zadržavanja. Osnovna pogonska tehnologija je vještačka inteligencija zasnovana na dubokom učenju, koja je sposobna da nauči pouzdano razlikovati kretanje ljudi od pomjeranja predmeta. Lažni alarmi se na taj način mogu značajno reducirati jer se predmeti koje sistem ocijeni kao nevažne mogu zanemariti.

AI program za praćenje ljudi
Ovaj program za praćenje ljudi koji je izradila kompanija VIVOTEK koristi se u pametnim fisheye kamerama, odnosno modelima FE9191 i FE9391-EV, koji koriste Smart 360 VCA tehnologiju. Funkcija protivprovalne detekcije namijenjena je zaštiti bilo koje zone od neovlaštenih upada. Funkcija praćenja ljudi u masi može detektirati osobe i izračunati koliko lica zauzima određeni prostor, kao i aktivirati alarm kada određena zona dostigne puni kapacitet. Osim toga, funkcija detekcije nepotrebnog zadržavanja može otkriti osobe koje se predugo zadržavaju u određenoj zoni. Uz dodatno poboljšanje funkcionalnosti, obje kamere su integrisane s protivprovalnim softverom kompanije Trend Micro kako bi se korisnicima pružio viši nivo zaštite mreže. Uz zajednički rad, ove napredne funkcije omogućavaju fisheye kamerama da ponude pametne funkcije i vrhunsku sigurnost.

Detekcija upada
Tehnologija detekcije upada kompanije VIVOTEK koristi se za detekciju ljudi koji ulaze u određenu zonu ili izlaze iz nje, a zateknu se u vidnom polju kamere. Primjenu ima, naprimjer, u slučajevima gdje treba detektovati osobe koje nakon radnog vremena ulaze u bankarski trezor ili školu ili, pak, one koje koristi izlaz za vanredne situacije ili požarni izlaz.

Detekcija ljudi u masi
Tehnologija detekcije ljudi u masi kompanije VIVOTEK može se koristiti za praćenje broja osoba u određenoj zoni. Omogućava praćenje pojave gužvi kada broj ljudi u određenoj zoni pređe zadatu vrijednost i dođe do aktiviranja alarma. Također, moguće je praćenje posebnih zona unutar kojih se može kretati najviše jedna osoba u bilo kojem trenutku.

Detekcija nepotrebnog zadržavanja
Tehnologija detekcije nepotrebnog zadržavanja kompanije VIVOTEK koristi se za praćenje osoba ili grupa ljudi koje se predugo zadržavaju unutar određene zone u dužem vremenskom intervalu, npr. za praćenje osoba u prilazu bankomatu ili zoni čestih krađa unutar prodajnog objekta.

FE9191: 12 MP H.265 pametna fisheye kamera
FE9391-EV: 12 MP H.265 pametna fisheye kamera za vanjsku upotrebu
• Trostruka videoanalitika: detekcija upada, ljudi u masi i nepotrebnog zadržavanja
• Algoritam vještačke inteligencije baziran na dubokom učenju
• Bogate postavke za konkretne situacije i jednostavno podešavanje

ID Shop: Kontrola pristupa na ulazu u nadzirana područja

Sigurnosni stručnjaci ističu prednosti korištenja okretnih vrata kao jedan od najboljih načina za pojačanu fizičku sigurnost te sredstvo za nadzor nad pristupom zaposlenih i posjetilaca
Piše: Mateja Mirtič, voditeljica ureda i marketinga, ID Shop
E-mail: mateja.mirtic@idshop.si

Ulaz u objekat je najfrekventnija i najkritičnija tačka. Zato je na tom mjestu potrebno omogućiti najveću kontrolu pristupa kako bismo imali nadzor nad tim ko i u koje vrijeme ulazi, a ko ne smije ući. Složenost protoka na ulazima povezana je s određenim intervalima kada se broj prolaza uveća i u takvim okolnostima ih je nemoguće efikasno nadzirati samo običnim fizičkim osiguranjem. Zato su organizacije prisiljene da uvode nove mehanizme kontrole pristupa, među koje spadaju i okretna vrata, odnosno barijere ili brzi prolazi za područja pod nadzorom. Kompanije mogu povećati nivo sigurnosti nadogradnjom sistema ili kompletnom promjenom kontrole pristupa na kritičnim rejonima.

Unaprijeđena sigurnost
To je dobro budući da sa sigurnosnim prolazima u zonama pod nadzorom dobivamo mnogo više od veće sigurnosti: manji su troškovi te veći protok ljudi, fleksibilnost i iskorištenost nadzornog sistema te efikasnost i transparentnost u dostizanju viših standarda sigurnosti. Svi ti sistemi nude vrhunski nadzor pristupa s mogućnošću odvraćanja i otkrivanja neovlaštenih posjetitelja. Kružna vrata omogućavaju pristup samo jednoj osobi, što optimalno usporava prolaz ljudi, a osiguranju pruža mogućnost da pravovremeno primijeti moguće probleme i po potrebi reagira. Naravno, sigurnosni prolazi pružaju nadzor kompletnog pristupa i u kombinaciji s kartičnim pristupom, biometrijom, osobnim kodom ili drugim vrstama medija riješeno je pitanje svake zlouporabe.

Integracija s drugim sistemima
Važno je istaknuti činjenicu da sigurnosne prolaze možemo jednostavno nadograditi postojećim sigurnosnim i nadzornim sistemima. Time je moguće osigurati savršen nadzor nad vremenom i identitetom svih koji ulaze u objekt. Isto tako je važno znati da sigurnosni prolazi omogućavaju vizualna (svjetlosna) i zvučna (alarmna) upozorenja za lakše usmjeravanje i upozoravanje posjetitelja i nadzornika, kao i požarnu funkciju kada se vrata automatski zatvore, odnosno otvore. Tu su i vremenske zone, upozorenja kod neovlaštenih pristupa, zlouporabe itd. Činjenica je da okretna sigurnosna vrata i brze prolaze možemo povezati s drugim nadzornim sistemima i posljedično pomoću različitih autoriziranih medija za brzu validaciju, što znači da taj postupak samotestiranja olakšava rad recepcionera i osiguranja i tako štedi i vrijeme i novac. Sistem je moguće programirati na funkciju „samo za ulaz“ ujutro, npr. kada je povećan broj dolazaka zaposlenih, ili „samo za izlaz“ navečer, a vrata se mogu potpuno zaključati noću ili preko vikenda, kada je objekt zatvoren.

Osjećaj sigurnosti je neprocjenjiv
Podsjećamo da je ulaz u kompaniju prvo što zaposleni, posjetitelji i poslovni partneri vide prilikom dolaska i već sam pogled na ulaz može izazvati osjećaj povjerenja, stručnosti i sigurnosti ili posve suprotno. Prilikom planiranja i odlučivanja o višem nivou sigurnosti i nadzora potrebno je razmisliti o više stvari, a jedna od najvažnijih je izbor pravog sistema i partnera, koji će svojim stručnim znanjem, referencama i kvalitetnim servisom osigurati da sistem radi efikasno.

Novi nadzorni centar kompanije NIKOB

Profesionalnost, odgovornost, poverenje i znanje su temelji na kojima je izgrađen NIKOB, najveća makedonska agencija za obezbeđivanje, koja uspešno posluje 25 godina i ima dve hiljade zaposlenih. S povećanjem broja klijenata, javila se potreba za otvaranjem novog Dežurnog operativnog centra, koji će servisirati sve njihove potrebe
Piše: Borče Marković, direktor prodaje, NIKOB
E-mail: borce@nikob.com.mk

Vesti o krađama, otmicama i razbojništvima svakodnevno se objavljuju u medijima. U vreme kada su lopovi postali „kvalifikovaniji“, neophodno je na izazove odgovoriti brzo i efikasno. Statistika Ministarstva unutrašnjih poslova Severne Makedonije za 2018. godinu beleži više od 26 hiljada izvršenih krivičnih dela, od kojih 91,5 odsto čine krađe i teške krađe. Zbog toga građani svoj mir, bezbednost i zaštitu imovine traže kod privatnih agencija za obezbeđivanje.

Nadzor više od 20 hiljada objekata
Dosadašnje uspešno poslovanje NIKOB-a rezultat je liderstva menadžmenta i odgovarajuće organizacione strukture. O liderskoj pozici govori i broj od 22.000 objekata pod kontrolom DOC-a, 90 patrolnih vozila u jednoj smeni, od kojih su u Skoplju neprikosnoveni BMV H1 i BMV H2 automobili, opremljeni namenski izrađenim tabletima sa specijalno dizajniranim softverom za brzu i bezbednu komunikaciju, što omogućava da je u proseku za intervenciju potrebno samo dva minuta. Zbog toga se javila potreba za otvaranjem novog Dežurnog operativnog centra, koji će biti stavljen u funkciju zadovoljavanja potreba klijenata.

Novi DOC sa 24/7 nadzorom nad bezbednosnim sistemima (alarmni monitoring) i sistemima video-nadzora (video-monitoring) funkcioniše kao koordinaciono telo između patrolnog obezbeđivanja, fizičkog obezbeđivanja i transporta novca i vrednosnih pošiljki, kao i Direkcije za fizičko i patrolno obezbeđivanje, Direkcije za transport novca i vrednosnih pošiljki i Direkcije za implementaciju, integraciju i servis bezbednosnih sistema. Ne manje važne su i Direkcija za marketing i prodaju te Administrativno-tehnička direkcija, koja brine da mašinerija zvana NIKOB uvek ostane u pokretu.

Tri puta veći kapacitet
Instaliranjem dodatnog video-zida, novi DOC u Video-monitoring centru sada ima tri puta veći kapacitet nego ranije. Video-monitoringom se upravlja iz centralizovanog sistema za menadžment, putem kojeg se u realnom vremenu nadzire stanje sistema za video-nadzor, detektuju i prijavljuju defekti ili sabotaže te integrišu inteligentne nadzorne funkcije kao što su detekcija prisustva, prelazak virtuelnih ograda, detekcija lica itd. Sistem je potpuno redundantan s hardverskog, softverskog, komunikacionog i aspekta napajanja, čime se dobija apsolutna autonomija od bilo kakvih spoljnih uticaja ili defekata. Stalno se proširuju kapaciteti monitoringa alarmnih sistema, ali i komunikacionih metoda, s akcentom na proširivanje sopstvene alarmne radio-komunikacione mreže kao primarnog medijuma za komunikaciju, koji se tokom proteklih deset godina dokazao kao najbrži i najbezbedniji medijum za prenos alarmnih signala od objekata klijenata do DOC-a kompanije NIKOB.

U proteklom periodu NIKOB je investirao u razvoj sopstvenih aplikativnih rešenja i to: aplikaciju za automatizaciju komunikacije između DOC-a i patrolnih vozila, odnosno radnika korišćenjem softvera i tableta koji su instalirani u patrolnim vozilima, čime se informacija koja inicira reakciju prenosi brzo, tačno i bezbedno do patrolnog radnika; te aplikaciju za patroliranje radnika i kontrolu objekata u fizičkom obezbeđivanju s prenosom podataka u realnom vremenu do centralizovanog sistema za menadžment i kontrolu istih, čime se dobija informacija o izvršenim aktivnostima u objektima i eventualnim problemima.

PATRIOT u pozadini monitoringa alarmnih signala
„Novi DOC inkorporira najnovije tehnologije i trendove u obezbeđivanju“, kaže Dejan Dimov, pomoćnik upravitelja za tehnička pitanja. „Monitoring-centar alarmnih signala baziran je na softveru PATRIOT, koji je svetski lider u oblasti alarmnog monitoringa. U tom softveru implementirani su i integrisani svi dostupniji medijumi za komunikaciju alarmnih sistema u obezbeđivanim objektima i NOC-a kao što su: sopstvena radio-komunikaciona mreža, redundantni prijemnici telefonskih linija i IP/GRPS/3G prijemnici više brendova alarmnih sistema. Video-monitoring centar se sastoji od tri video-zida s profesionalnim bezrubnim 55” LCD monitorima, od kojih primarni zid ima 22, a dva dodatna zida po pet monitora“, istakao je Dimov.

Video-signal se dekodira putem redundantnih MATRIKS uređaja, koji raspodeljuju video-signale kroz monitore na video-zid. Celokupna hardverska i komunikaciona infrastruktura je redundantna s mogućnošću nastavljanja rada s rezervne lokacije. Dežurni operativni centar i NIKOB su strujno posve nezavisni sa sopstvenim UPS uređajem, koji obezbeđuje celokupni proces, kao i dizelskim električnim agregatom, koji omogućava neprekidan rad na duži period.

Izgradnja u rekordnom vremenu
„Razvoj tržišta privatnog obezbeđivanja, sa specifičnijim zahtevima klijenata, kao i tehnološke inovacije i razvoj postojećih rešenja o tehničkom obezbeđivanju bili su signal kako pristupiti investiranju u kapacitet Dežurnog operativnog centra, koji može da odgovori zahtevima u narednih 5–10 godina, a istovremeno biće tehnološki neprikosnoven u regionu“, rekao je Kiril Lazarov, vlasnik kompanije NIKOB. Imajući navedene zahteve kao cilj, u rekordnom vremenu je projektovana i realizovana izgradnja novog savremenog DOC-a na površini od 800 m2 i sa svim pomoćnim prostorijama za osoblje. Dežurni operativni centar počeo je s radom početkom juna 2019. U njegovom sklopu funkcionišu alarmni i video-nadzorni centar s više od 2.000 kamera u preko 200 objekata.

Nove tehnologije u zaštiti kritičnih podataka

Iako je svijest o rizicima usporila širu primjenu tehnologije računarstva u oblaku (cloud), aplikacije kojima se pristupa putem virtuelnog okruženja postaju sve popularnije zahvaljujući rješenjima poput modela upravljanja identitetima i pristupom u vidu usluge
Priredila: redakcija a&s Adrije
E-mail: redakcija@asadria.com

Dixons Carphone, britanska kompanija koja se bavi maloprodajom tehnologije, prijavila je u junu 2018. godine „neovlašteni pristup podacima“, odnosno svojim serverima, pri čemu je bilo ugroženo oko 1,2 miliona informacija koje sadrže lične podatke. Važno je napomenuti da je ovo prvi medijski ispraćen slučaj narušavanja sigurnosti podataka u jednoj velikoj evropskoj korporaciji nakon donošenja Opće uredbe o zaštiti podataka (GDPR) Evropske unije 25. maja 2018. godine. Ovaj slučaj samo naglašava činjenicu da se stavovi prema cyber sigurnosti moraju promijeniti, odnosno da u složenom svijetu poslovnog računarstva nije dovoljno imati samo „sigurnu arhitekturu“.

Šira primjena računarstva u oblaku
Danas poslovno računarstvo postaje sinonim za ono koje se dešava u oblaku. Ipak, ovaj vid računarstva uz usluge koje se pružaju u oblaku i dalje predstavljaju izazov za velike korporacije. U ranim danima tehnologije oblaka sigurnost je često bila razlog za njenu sporiju primjenu u poslovnom svijetu jer kompanije nisu bile spremne da se odreknu kontrole nad svojim „perimetrima“. Čini se da ova nespremnost polako nestaje. Prema najnovijem izvještaju o globalnoj IT cloud infrastrukturi, koji je predstavila kompanija International Data Corporation (IDC), do kraja 2019. godine više novca će se uložiti u infrastrukturu oblaka nego u tradicionalnu tehnologiju centara podataka. Ovo je važna prekretnica i pokazatelj sve šire prihvaćenosti cloud tehnologije.
I Institut Ponemon je radio istraživanje o globalnoj sigurnosti podataka u oblaku. Pokazalo se da 79% ispitanika smatra da su aplikacije u oblaku važne za njihovo poslovanje i da će se oni u naredne dvije godine još više oslanjati na njih. Ipak, 75% ispitanika istovremeno vjeruje da je upravljanje propisima o privatnosti i zaštiti podataka složenije kada je u pitanju oblak nego kada se koriste lokalni serveri. Samo 44% ispitanika ima definisane funkcije i odgovornosti za čuvanje osjetljivih informacija u oblaku u okviru svojih organizacija. Nedostatak kvalitetnih nadzornih procedura je nešto što zakonodavci neće blagonaklono tretirati u slučaju povrede sigurnosti podataka.

Pružatelji usluga u oblaku ulažu dosta vremena i truda kako bi uvjerili svoje najveće klijente da su njihove infrastrukturne usluge sigurne i usklađene s propisima. Amazon AWS je, naprimjer, ocijenjen kao dovoljno robustan da može zadovoljiti zahtjeve američkog Ministarstva odbrane za fizičko razdvajanje servera uz primjenu tehnika logičkog razdvajanja.

Povećanje pouzdanosti
Potpredsjednik kompanije Gartner Research Jay Heiser vjeruje da pružatelji usluga koji koriste model infrastrukture kao usluge (IaaS) sada nude dovoljno kvalitetnu pouzdanost i sigurnost da će do 2022. godine oko 95% svih sigurnosnih incidenata u oblaku „ići na dušu klijenata“. „Za sada se većina prijavljenih sigurnosnih incidenata u oblaku pokazala kao posljedica grešaka samih korisnika. Primjeri uključuju nepravilne konfiguracije resursa za pohranu, nekorištenje višefaktorske autentifikacije za zaštitu korisnika i administratora te nepravilno korištenje API-ja, tj. interfejsa za programiranje aplikacija“, kaže Jim Reavis, izvršni direktor industrijske grupe Cloud Security Alliance (CSA).

Jačanju povjerenja u oblak trebalo je dosta vremena i truda, kaže on. „Najbolje prakse su implementirane i ponavljane tokom vremena“, objašnjava Reavis, „a rani korisnici clouda su dijelili iskustva kako bi kreirali detaljnije sigurnosne planove, kao što su preciznije smjernice za jačanje otpornosti sistema. Edukacija i kontakti sa državnim i regulatornim tijelima s ciljem odobravanja pružanja cloud usluga bili su ključni za jačanje poslovnog povjerenja.“ Od alata za upravljanje odnosima s kupcima u prodaji do onih za zajednički rad i dijeljenje sadržaja, cloud usluge su postale dio unutrašnjeg funkcioniranja kompanija.

Ključni sigurnosni izazovi
Ako je poslovni svijet većinski prihvatio tehnologiju oblaka, koji su specifični izazovi koje treba riješiti kako bi se smanjila prateća složenost njene sigurnosti, a istovremeno olakšalo upravljanje uslugama? Chris Martin, tehnički direktor britanske telekomunikacijske kompanije Powwownow, kaže da pored jačanja otpornosti infrastrukture na napade, za šta su zaduženi pružatelji usluga u oblaku, postoje četiri dodatne ključne oblasti na koje se treba fokusirati. „Identifikacija korisnika je veoma važna, kao i osiguravanje da podaci o klijentima ne budu slučajno podijeljeni s konkurentom koji koristi istog provajdera usluga u oblaku. Tu je i ograničavanje pristupa podacima samo na konkretne zaposlenike koji ga moraju koristiti jer im je to u opisu radnog mjesta. Na kraju, imamo i šifriranje podataka u tranzitu i mirovanju kako bi se smanjio rizik od iskorištavanja podataka u slučaju da dođe do kršenja njihove sigurnosti ili kompromitovanja“, kaže Martin.

Reavis iz udruženja CSA navodi kvalitetno šifrovanje, upravljanje ključevima, API pristup i pristup log-datotekama kao ključne adute sigurnosti za pružatelje usluga u oblaku. On smatra i da bi klijenti trebali provjeravati ključne standarde i propise, kao što su ISO 27001, standardi kontrole organizacija usluga (SOC) i usklađenost s GDPR uredbom kao pokazatelje kvalitetnog upravljanja. U IT odjelima i dalje postoji zabrinutost zbog gubitka kontrole, posebno kada su u pitanju pristup i korisničke privilegije te mogućnost praćenja ponašanja korisnika prilikom pristupa cloud uslugama. U istraživanju koje je radio Gemalto 51% ispitanika kaže da je teže ograničiti pristup uslugama koje se pružaju u oblaku, dok 43% smatra da nedovoljno poznaju sve cloud usluge koje se koriste u njihovoj kompaniji.

IT u sjeni
U tom smislu, usluge u oblaku su postale skoro „previše“ dostupne. Naprimjer, nekom timu je danas lako početi koristiti popularnu aplikaciju za dijeljenje sadržaja i zajednički rad kao što su Slack ili Dropbox, a da im pri tome ne treba ništa više osim web-preglednika i mogućnosti plaćanja preko kreditne kartice kompanije. Ovo je taj „IT u sjeni“ zbog kojeg direktori informatičke sigurnosti nemaju mira. Sa stanovišta zaposlenika, mnoge usluge u oblaku su brze, jednostavne za upotrebu i fleksibilne, kao i dizajnirane da podrže inovacije u segmentima u kojem ih korporacijski IT ne može pratiti.

„Nema ničega sumnjivog u pronalaženju kvalitetnog rješenja koje će pomoći vama i vašem odjelu da budete uspješni. Mnoga se revolucionarna rješenja uvode preko kreditne kartice i plaćaju na način da IT odjeli ne znaju za to“, navodi Per Werngren, predsjednik Microsoftove partnerske mreže IAMCP. Iz perspektive menadžera informatičke sigurnosti, tzv. IT u sjeni predstavlja problem jer se poslovni podaci o kompaniji mogu dijeliti preko infrastrukture u oblaku nad kojom oni nemaju kontrolu. To dovodi do sigurnosnog rizika, nedostatka prave odgovornosti i nepostojanja dokumentovane evidencije korištenja u slučaju da nešto krene naopako. Međutim, čak i kod odobrenih usluga uključivanje upravljanja identitetom u korporativne IT sisteme predstavlja stari izazov. Tu ključnu ulogu igra širenje kontrole koju administratori sa svojih mreža prenose na sam oblak.

Ko je ko i šta kažu brojke?
Informiranost o tome ko pristupa čemu i gdje, jedan je od ključnih principa savremene sigurnosti. U tome ključnu ulogu ima i mogućnost da se politike pristupa ograniče i mijenjaju. Administratori moraju imati kapacitet da „ručno“ promijene korisnikovu mogućnost pristupa podacima i, naprimjer u slučaju unapređenja ili otkaza, isto urade i automatski, ako se na korisnikovom nalogu otkrije neobično ponašanje. Principi “sigurnog dizajna” zahtijevaju kontinuiranu procjenu rizika na osnovu mrežne aktivnosti.

Američka telekomunikacijska kompanija Verizon radila je izvještaj o kršenju sigurnosti podataka za 2018. godinu. U njemu se navodi da je broj slučajeva povreda podataka povezanih s korisničkim akreditivima koji su ukradeni pomoću malvera bio toliki da ih se moralo izostaviti iz samog istraživanja. „Ovo su validni slučajevi kršenja“, ističu autori, „ali bi zbog velikog broja (više od 43.000) mogli zasjeniti sve ostale.“ Čak i bez ovih cifri, u 1.799 potvrđenih slučajeva povreda podataka koji su poslužili kao osnova za Verizonov izvještaj, ukradeni ili zloupotrijebljeni akreditivi bili su povezani s gotovo 50% napada.

Da situacija bude gora, oko 67% ispitanika u Gemaltovom istraživanju smatra da je upravljanje korisničkim identitetom nešto teže u oblaku nego u tradicionalnom IT okruženju. To je jedna od rijetkih stavki koja se nije poboljšala u protekle tri godine.
Loše je što nivo povjerenja ne raste uprkos tome što rješenja za upravljanje identitetom u oblaku već postoje. Upravljanje identitetom i pristupom kao uslugom (IDaaS) je relativno novi, ali i brzorastući sektor za koji Gartner predviđa da će činiti 40% svih usluga povezanih s identitetima do 2020. godine.

Šta je IDAAS?
IDaaS model je obećani „sveti gral“ digitalne sigurnosti, u smislu da je praktičniji za korištenje i sigurniji od tradicionalnih tehnologija. Model se temelji na principu nazvanom Smart Single Sign On (SSO), što znači da zaposlenici imaju jedan identitet pomoću kojeg se prijavljuju na usluge koje su im potrebne tokom radnog dana, a na osnovu unaprijed definirane politike pristupa. To SSO model čini praktičnijim rješenjem jer zaposlenici moraju pamtiti samo jednu lozinku i koristiti jedan dodatni token za dvostruku autentifikaciju po potrebi. SSO je i sigurnija opcija jer ograničavanje broja potrebnih akreditiva znači manju šansu da ih se zaboravi ili ponovo iskoristi za druge usluge. SSO autentifikacija je tradicionalno bila dio paketa usluga koje se hostiraju na lokalnom nivou, npr. Microsoft Active Directory. Prijenos ovih usluga u oblak nije uvijek jednostavan, a u nekim slučajevima je i nemoguć. Mnogi smatraju da rješenje leži u tome da se i samo upravljanje sigurnošću i identitetima prebaci u oblak.

„Šira primjena oblaka je donijela i IdaaS. Organizacije sada imaju pristup jedinstvenom rješenju za prijavu za pristup oblaku koje podržava infrastruktura za autentifikaciju“, kaže Jason Garbis, potpredsjednik sektora proizvoda u kompaniji Cyxtera, koja se bavi mrežnom sigurnošću. Sigurnost u oblaku podrazumijeva da se korisnici prijavljuju na jedinstveni portal putem kojeg IT odjeli imaju kontrolu nad upravljanjem. To im omogućava da autentificiraju korisnike za široki spektar usluga i protokola. IDaaS se pokazao posebno važnim u projektima digitalne transformacije u kompanijama.

„Za potrebe digitalne transformacije kompanije obično angažuju mnogo različitih vanjskih ugovarača i dobavljača u okviru svojih projekata. To proizvodi dodatni sigurnosni izazov: kako oni mogu zaštititi svoje mreže i kreirati siguran ambijent, a da istovremeno vanjskim akterima dopuste pristup svojim sistemima? Tu na scenu ulazi IDaaS tako što omogućava automatizirano i fleksibilno odobravanje te zabranu pristupa i upravljanje identitetima“, kaže Garbis. On objašnjava da je IDaaS nastao iz želje da se kompanijama omogući da povećaju svoju brzinu i agilnost, a da zadrže cjeloviti uvid u kontrolu pristupa.

Daljinski pristup lokaciji
Kontrola sigurnosti oblaka putem samog oblaka administratorima također daje mogućnost da utvrde konkretne politike pristupa u zavisnosti od same lokacije, što može biti ključno u eri mobilnog poslovanja. Naprimjer, ako se zaposlenik prijavi izvan ureda, od njega se može tražiti dodatni faktor za autentifikaciju. Ako se prijavljuje s radnog mjesta, naglasak se može staviti na praktičnost.
Tu su i dodatne prednosti. „IDaaS se mnogo brže implementira u poređenju s tradicionalnim lokaliziranim sistemima za upravljanje identitetima. On nudi i moderno i praktično korisničko iskustvo“, kaže Yogesh Patel, glavni analitičar podataka u kompaniji Callsign, koja razvija softver za autentifikaciju zasnovan na inteligenciji. Standardi kao što je SAML čine IDaaS platforme vrlo efikasnim za web-aplikacije. Proizvodi kao što su Zendesk, Office 365 i Salesforce podržavaju najnoviji SAML 2.0 protokol. Izazov s kojim će se suočiti pružatelji IDaaS usluga u budućnosti neće biti integracija više identiteta u oblaku, nego uključivanje tradicionalnih ureda u sistem. „Mnoge organizacije se još bore s integracijom ovih novih sistema sa svojom zastarjelom infrastrukturom. Pri tome mislim na zrele sisteme koji omogućavaju vođenje poslovanja“, kaže Patel.

Kako IDaaS platforme sazrijevaju kao tehnologija, one se počinju direktno baviti ovim problemima. Naprimjer, Gemaltov SafeNet Trusted Access sistem će uskoro dobiti podršku za prijave na osnovu tzv. infrastrukture javnih ključeva (PKI). To uključuje ogromnu većinu autentifikatora baziranih na CBA i konvergentna rješenja bazirana na značkama koja se trenutno koriste. To će organizacijama koje ulažu u PKI proizvode za logički i fizički pristup omogućiti da koriste iste tokene za pristup aplikacijama u oblaku ili u virtuelnim okruženjima.

Opet o GDPR-u
Kakve veze IDaaS ima s Općom uredbom o zaštiti podataka (GDPR)? Kvalitetna autentifikacija je put prema ispunjavanju zahtjeva o usklađenosti s propisima o zaštiti ličnih podataka, gdje god se oni primjenjivali. Nova potreba je i ona koja se tiče mogućnosti da se zaposlenima u multinacionalnim firmama omogući pristup podacima na osnovu toga gdje se nalaze, a ne samo prema onome što rade. Organizacija može, naprimjer, poželjeti da osigura da podaci iz Evropske unije budu vidljivi samo zaposlenima na njenom području. Uz adekvatne politike i platforme, to je mnogo lakše učiniti uz primjenu sigurnosti zasnovane na oblaku nego uz korištenje zasebnih platformi u odvojenim zemljama. Sve ove stvari se mogu riješiti pomoću IDaaS modela. Važno je, međutim, napomenuti da kada je riječ o sigurnosti u oblaku, ne postoji jedinstveno rješenje za sve probleme – potrebna je slojevita odbrana.

“IDaaS je oblast koja se brzo razvija, a u teoriji predstavlja i pogodan način da riješite pitanje upravljanja identitetom u mnogim kompanijama. Ipak, mnoge IT menadžere opterećuje pitanje odabira dobavljača i rizika da odabrani dobavljač postane žrtva velikog napada ili ugrožavanja podataka, što može ugroziti i pristup podacima vaše organizacije”, kaže Martin, predstavnik kompanije Powwownow. Budućnost sigurnosti u oblaku leži u kombinaciji sofisticiranih vidova odbrane i kvalitetnije obuke. “Mislim da ćemo u narednih nekoliko godina biti svjedoci jačeg oslanjanja na automatizaciju kako bismo držali korak s veličinom i dinamičnom prirodom oblaka”, kaže Reavis iz CSA. Prema njemu, konačna efikasnost će zavisiti od oslanjanja na DevOps koncepte, vještačku inteligenciju, mašinsko učenje i blockchain. „Poboljšanje edukacije i podizanje svijesti je najvažniji zadatak za organizacije koje žele osposobiti svoju radnu snagu u sigurnosti i pratiti nove trendove u ovoj oblasti. Nije dovoljno da sigurnosni menadžeri potroše jednu sedmicu godišnje da odu na predavanje. Ovaj proces mora biti kontinuiran kako bi se održao korak s promjenama“, zaključuje Reavis.

Važnost zaštite privatnih podataka djece na internetu

Hrvatska Agencija za zaštitu osobnih podataka je 28. januara obilježila Evropski dan zaštite ličnih podataka stručno-edukativnim skupom “Zaštita osobnih podataka djece u digitalnom dobu”. Ovu sve bitniju temu smo odlučili detaljnije istražiti, naročito zato što je i GDPR postrožio standarde upravljanja podacima s posebnim naglaskom na podacima djece
Piše: Vesna Matić-Karić i Senad Matić Karić
E-mail: redakcija@asadria.com

Svako četvrto dijete u Hrvatskoj bilo je žrtva zlostavljanja na internetu – nedavno je objavila Hrvatska izvještajna novinska agencija Hina. U svjetskim okvirima problem također nije zanemariv: u prošlogodišnjem istraživanju Ipsosa, kompanije za analizu tržišta, provedenom u 28 zemalja širom svijeta stoji da je u prosjeku gotovo petina roditelja izjavila da su njihova djeca barem jednom tokom 2018. godine bila žrtve cyberbullyinga. Pri tome je od zemalja pokrivenih istraživanjem problem najizraženiji u Indiji, Brazilu i SAD-u, gdje je 37, 29 i 27 posto roditelja respektivno reklo da su njihova djeca zlostavljana na internetu. Ovi podaci pokazuju da postoji sve veća potreba za strukturiranim mjerama zaštite ličnih podataka djece na internetu, budući da se zlostavljači često koriste fotografijama i drugim materijalima dobijenim od djece na prevaru, koje zatim koriste za njihovo ucjenjivanje. Jedan takav korak u Evropskoj uniji napravljen je stupanjem na snagu Opće regulative o zaštiti podataka (GDPR), koja se posebno bavi zaštitom privatnosti djece na internetu.

Neophodna strožija pravila
“Opća uredba o zaštiti podataka postrožila je pravila u obradi osobnih podataka djece i zamijenila zakone u području zaštite osobnih podataka u cijeloj Europskoj uniji od svibnja prošle godine”, napominje prof. dr. sc. Marija Boban, vanredna profesorica s Pravnog fakulteta Sveučilišta u Splitu, konsultantica za GDPR i informacijsku sigurnost te direktorica TechFuturo Innovationa. “Posebna su kategorija upravo osobni podaci djece, gdje je ponajprije postavljena dobna granica 16 godina, ali i mogućnost predviđanja niže dobne granice za davanje privole za obradu osobnih podataka djece i do 13 godina, što su države članice Europske unije regulirale zakonima o provedbi GDPR-a”, dodaje ona. Boban ističe i važnost postojanja mogućnosti brisanja podataka ukoliko osoba naknadno ocijeni da joj je to u interesu. “Osobito je važan element ‘privole’ – kada je osoba kao dijete dala privolu za obradu podataka, no nakon nekoliko godina je zatražila brisanje. Osoba ima opravdani razlog za brisanje podataka, jer kao dijete, tijekom davanja privole, nije mogla u potpunosti biti svjesna rizika koji su uključeni u proces obrade. Ovo se osobito odnosi na društvene mreže i internetske forume”, objašnjava ona.

Ublažavanje problema kao faktor rizika
Jedan od problema je to što u društvu postaje općeprihvaćena pojava da djeca čak i u vrlo ranom dobu počinju koristiti pametne uređaje i pristupati internetskim stranicama. Djeca naivno pristupaju korištenju interneta i često nisu svjesna opasnosti širenja privatnih podataka i materijala na njemu. Hrvatska regulatorna agencija za mrežne djelatnosti (HAKOM) na svom web-sajtu ima brošuru o zaštiti djece u svijetu interneta i mobilnih telefona, koja pokušava educirati djecu, ali i roditelje o tome kako treba čuvati privatnost na internetu. Naprimjer, ona savjetuje da dijete ni u kom slučaju ne treba dijeliti intimne fotografije sebe i mlađe braće i sestara na internetu, kao i to da nikada ne treba pristati na sastanak s nepoznatom osobom bez znanja roditelja. Tu su i generalni savjeti o tome kako prepoznati sumnjivo ponašanje i zaštititi se od prevara na internetu kojima se pokušavaju dobiti lični podaci i pristup e-mail adresi.

Govoreći o tome koliko djeca slijede takve savjete, rukovodilac Odjela informiranja i zaštite korisnika u HAKOM-u, dipl. ing. el. Ivo Majerski, objašnjava da “djeca znaju teoriju o osnovama zaštite privatnosti na internetu često bolje od njihovih roditelja”, ali dodaje i to da najveći problem leži u tome što ne mogu biti svjesna opasnosti kao odrasli. “Mi, ustvari, pokušavamo prvenstveno osvijestiti roditelje i čitavo društvo da moramo biti podrška našoj djeci u odrastanju u digitalnom okruženju. To se ne odnosi samo na pitanja zaštite privatnosti kada smo na internetu ili se koristimo tehnologijom nego i na ostale teme poput sigurnosti i odgovornog ponašanja”, kaže Majerski. Slično mišljenje ima i pravobraniteljica za djecu u Hrvatskoj Helenca Pirnat Dragičević. “Koliko god bila vještija od odraslih u korištenju novih komunikacijskih tehnologija, mala djeca vrlo često nisu u stanju procijeniti rizike i posljedice svojega ponašanja, stoga odrasli moraju u velikoj mjeri biti uključeni u takve dječje aktivnosti”, kaže ona.

Je li zlostavljanje na internetu nasilje?!
Posebno se dotičući danas uobičajene prakse da roditelji javno dijele brojne fotografije svoje djece, Majerski objašnjava kako roditelji mogu biti primjer svojoj djeci kada je u pitanju ponašanje na internetu: “Osim onog očitog, da s djecom često razgovaraju o temi ponašanja na internetu te ih na taj način potiču da se odgovorno ponašaju i ne dijele svoje osjetljive ili privatne podatke, roditelji ne bi trebali javno objavljivati fotografije svoje djece u raznim situacijama koje se naizgled čine bezazlenim i simpatičnim. Često roditelji objavljuju osjetljive ili privatne podatke svoje djece ni ne razmišljajući da ih javno objavljuju, a osim toga time daju loš primjer svojoj djeci. Ne možemo očekivati da nam se djeca odgovorno ponašaju ako se sami tako ne ponašamo.”

Koliko je ovo bitno, pokazuje i to da je u HAKOM-ovoj brošuri istaknuta sumorna procjena da “društvo još ne smatra da je nasilje putem interneta oblik nasilja koji može imati ozbiljne posljedice te nerijetko možemo čuti da se to nije dogodilo u stvarnom svijetu”. Neke od praksi kada je u pitanju zlostavljanje djece na internetu uključuju postavljanje i dijeljenje videosnimaka i fotografija u kojima se žrtva ponižava, kao i ciljano upućivanje uvreda prema nekom djetetu. Ignorisanje tog problema i ocjenjivanje djece kao preosjetljive ukoliko se požale na njega može dovesti do ozbiljnih kriza u kojima bi dijete moglo razmišljati o samoubistvu ili samoozljeđivanju.

Štaviše, detaljno 21-godišnje istraživanje Univerziteta u Oxfordu, Swanseaju i Birminghamu, kojim je obuhvaćeno više od 150 hiljada osoba mlađih od 25 godina u 30 zemalja, pokazalo je da kod mladih ljudi postoji dvostruko veći rizik od samoozljeđivanja i samoubistva ukoliko su bili žrtve cyberbullyinga. U odvojenom prošlogodišnjem izvještaju južnoafričke neprofitne organizacije “Grupa za depresiju i anksioznost (SADAG)” spominje se da čak i djeca stara samo šest godina danas počinjavaju samoubistvo zbog zlostavljanja na internetu. Naime, u Južnoj Africi su cyber zlostavljači zbog sve niže dobne granice pristupanja djece internetu bili u mogućnosti koristiti društvene mreže za širenje glasina o mlađoj djeci nego što to inače rade. Zbog toga je troje djece od 6, 9 i 12 godina počinilo samoubistvo u rasponu od dvije sedmice u različitim dijelovima zemlje.

(Ne)informisanost roditelja i javnosti
“U današnjem digitalnom društvu izloženost djece internetskom svijetu u znatnom je porastu i upravo na takvim platformama moguće je primijetiti u kakvom smjeru su djeca odgajana i usmjeravana. Svjedoci smo da granice izloženosti djece svijetu na internetu određuju baš njihovi roditelji, jer događa se da poneki roditelji svjesno izlažu svoje dijete u medije, a radi ostvarenja određenih vlastitih ciljeva, interesa, vlastite popularnosti i sl.”, kaže direktor hrvatske Agencije za zaštitu osobnih podataka (AZOP) Anto Rajkovača, ističući značaj edukacije kada su u pitanju koraci koje roditelji mogu preduzeti kako bi zaštitili privatnost i lične podatke svoje djece. “U velikom broju slučajeva riječ je o dobroj namjeri, ali često i po vlastitom nahođenju koje ne mora biti dobro za dijete. Osim toga, iz istih razloga roditelji postavljaju fotografije (i druge osobne podatke) svoje djece na internet i društvene mreže”, dodaje on. S njime se slaže i stručnjak za sigurnost iz Odjela za Nacionalni CERT Hrvatske akademske i istraživačke mreže (CARNET) Svan Hlača, koji je također mišljenja da bi roditelji trebali postaviti jasnije granice između stvarnog i virtuelnog života. “Roditelji bi trebali raditi na jačanju povjerenja u odnosu s djecom kako bi im se dijete uvijek moglo obratiti za pomoć ako se suoči s problemom na društvenim mrežama i na internetu općenito”, kaže on. Međutim, Hlača smatra da roditelji moraju biti upoznati i s promjenama u internetskim trendovima kako bi njihovi napori imali efekta. “Htio bih naglasiti kako roditelji, suprotno uvriježenom mišljenju, često ne znaju uvijek najbolje. Ovo se posebno ističe u slučajevima pojave neprihvatljivog i neprimjerenog sadržaja te komunikacije na društvenim mrežama, ali i ostalim trendovima koji pogađaju mlade, a o kojima roditelji i osobe starije životne dobi ne znaju mnogo. Facebook je, primjerice, postao društvena mreža starije populacije koja mlade i djecu gotovo uopće više ne zanima. Važno je da budu upoznati sa svim promjenama kako bi mogli na pravi način pomoći”, objašnjava Hlača.

Prema Pirnat Dragičević, odgovornost roditelja, iako velika, nije glavni faktor kod zaštite privatnosti djece na internetu, nego je potrebno da im društvo u cjelini pruži podršku. “Nikako se ne može sva odgovornost prebaciti na roditelje, jer je očito da mnogi od njih premalo znaju o online rizicima i tome kako nadzirati njihove aktivnosti na internetu i kako ih zaštititi. Moram reći da pritužbe i obavijesti koje dobivamo u Uredu pravobranitelja za djecu ukazuju na izostanak svijesti roditelja o važnosti zaštite privatnosti djeteta, primjerice na društvenim mrežama, budući da mnogi roditelji i sami pretjerano izlažu vlastitu djecu”, kaže Pirnat Dragičević. “Općenito bi društvo trebalo pružiti bolju podršku roditeljima da izađu na kraj s ovim novim izazovima u odgoju i skrbi o djeci. U mnogim zemljama već se razmišlja o donošenju smjernica za roditeljstvo u digitalnom okruženju”, dodaje ona.

Regionalni problem
Kada je riječ o informisanosti roditelja, problem nije ograničen samo na Hrvatsku. “Javnost u Bosni i Hercegovini, mada i šire, nije u dovoljnoj mjeri ni obaviještena ni osviještena kada su u pitanju opasnosti i rizici objavljivanja fotografija na društvenim mrežama, a pogotovu fotografija maloljetne djece. Uzroci su prije svega nedovoljno poznavanje funkcionisanja interneta, društvenih mreža i digitalnih tehnologija, kao i niska razina svijesti o rizicima koje njihova upotreba nosi”, kaže stručnjakinja za IT i telekomunikacijske sisteme dr. sc. Sabina Baraković. Ona konkretnije pojašnjava tehničke aspekte ovog problema: “Naprimjer, algoritmi koje koriste društvene mreže kao i sistemi za prepoznavanje lica su svakim danom sve napredniji, a javnost ne zna kako funkcionišu. Svaka objavljena fotografija postaje dijelom tih sistema i može se koristiti na razne načine na koje ne možemo utjecati, bilo sada ili u budućnosti.” Da bi se ovo popravilo, smatra Baraković, neophodno je provesti sveobuhvatne i opsežne kampanje podizanja svijesti javnosti o sigurnosti digitalnih tehnologija i interneta, te ažurirati obrazovni sistem.

Šta država radi na ovom pitanju
U našem regionu se problem zaštite privatnih podataka djece na internetu tek posljednjih godina počeo ozbiljnije shvatati te postaje predmet koordinisanog djelovanja na nivou države. Baraković objašnjava da u Bosni i Hercegovini postoje određeni pokušaji da se javnost upozna s tematikom. “Nadležne bh. institucije poput Ministarstva sigurnosti BiH, Ministarstva za ljudska prava i izbjeglice BiH ili Agencije za zaštitu ličnih podataka BiH u saradnji s nevladinim i međunarodnim organizacijama su učestvovale i podržale brojne aktivnosti na podizanju svijesti o sigurnosti djece na internetu kao što su Dan sigurnijeg interneta u Bosni i Hercegovini, dijeljenje promotivnih materijala, edukacije itd. Također, ova tematika je prepoznata u ključnim strateškim dokumentima i akcionim planovima relevantnih institucija”, kaže Baraković. Međutim, ona napominje da to nije dovoljno: “Iako se nadležne institucije u Bosni i Hercegovini bave ovom tematikom u stručnom smislu, ipak nedostaje koordinacije i bolje uvezanosti za kvalitetnije rezultate u oblasti zaštite djece i njihovih podataka na internetu, što bi trebao biti imperativ.”

Manjak usmjerenog djelovanja i koordinacije donekle karakteriše i Srbiju, ali je država ipak ostvarila određeni napredak u posljednjih nekoliko godina. Ministarstvo turizma, trgovine i telekomunikacija Srbije već nekoliko godina zaredom održava kampanju o sigurnosti i zaštiti djece na internetu, čiji je cilj edukacija djece, roditelja, ali i nastavnika kako bi se spriječilo nasilje nad djecom na internetu. Također, u funkciji je i nacionalni kontaktni centar za sigurnost djece na internetu (www.pametnoibezbedno.gov.rs), gdje građani mogu prijaviti ugrožavanje sigurnosti djece. Ipak, očigledno je da na polju zaštite privatnih podataka djece na internetu treba još dosta raditi, kao i na podizanju svijesti o tome.

Što se tiče Hrvatske, Boban smatra da je ostvaren napredak na planu podizanja svijesti javnosti o ovoj temi, mada ističe manjak struktuirane strateške aktivnosti u smislu nacionalne strategije. “Pomaci su vidljivi upravo u školstvu i moram pohvaliti ravnatelje osnovnih i srednjih škola koji su uistinu prepoznali potrebu uključivanja tema o zaštiti prava djece u školske kurikulume kao i prijave projekata financiranih iz europskih fondova”, kaže Boban. U AZOP-u, pak smatraju da, uprkos prikladnoj regulisanosti pitanja koja se tiču privatnih podataka djece, ima još posla u ovoj oblasti. “Sigurno je da prostora za poboljšanje i napredak svakako ima, pri čemu se to ne odnosi samo na činjenicu da zakonodavstvo prati razvoj društva/modernih tehnologija – koliko je to maksimalno moguće, već i da kroz svakodnevnu praksu svi zajedno nastojimo stvoriti sigurno okruženje, prvenstveno za samu djecu kao najranjivije sudionike našeg društva, a potom i stvoriti što snažniji odnos povjerenja između djece i odraslih”, kaže Rajkovača.

Problem formalnosti
Kako nam je pojasnila Petra Slivnjak, viša stručnjakinja za pravna pitanja i službenica za zaštitu podataka u HAKOM-u, budući da je ta agencija nadležna za pitanja sigurnosti mreža i mrežnih usluga, ona je svojim Pravilnikom o načinu i uvjetima obavljanja djelatnosti elektroničkih komunikacijskih mreža i usluga propisala obavezu operaterima da svojim krajnjim korisnicima ponude mogućnost postavljanja zabrane pristupa sadržaju koji nije namijenjen djeci. Pirnat Dragičević, pak, kaže da država ne zaostaje u pružanju podrške, ali joj se čini da nisu svima potpuno jasni svi aspekti ove problematike: “Država svakako ulaže napore u podizanje svjesnosti o važnosti zaštite osobnih podataka općenito. Naročito su intenzivirane aktivnosti u vrijeme stupanja na snagu Opće uredbe o zaštiti podataka ili GDPR-a, ali čini mi se da nam u cjelini još nisu posve jasni svi aspekti ove problematike.” Tu navodi i konkretan primjer neupućenosti u problematiku jer su roditelji danas sa svih strana obasuti zahtjevima za potpisivanje saglasnosti. „Da li dijete može sudjelovati na natjecanju, putovati na ekskurziju, baviti se sportom ili nekom drugom slobodnom aktivnošću, slikati se za školske publikacije i web-stranice ili se pojaviti u TV-emisiji itd. Za sve to je potrebna suglasnost roditelja. Ali to se često shvaća samo kao formalna obveza koja se mora ispuniti, a ne kao jamstvo da će se s djetetom i njegovim podacima postupati s punom pažnjom i u najboljem interesu djeteta”. Na ovo se nadovezuje i Hlača, koji smatra da su trenutno različite institucije još razjedinjene glede zaštite podataka, ali naglašava da CARNET radi na intenziviranju saradnje s njima kako bi zajedno radili na podizanju svijesti javnosti i zaštiti privatnih podataka djece.

Pomoć društva
Kao i kada je riječ o bilo kojoj drugoj problematici, tako ni u ovoj ne možemo isključivo od države očekivati da riješi sve novonastale probleme. Možda i možemo, ali činjenica je da je sve mnogo lakše rješivo kada se u problem koji ga se ionako blisko tiče – uključi i samo društvo. Od empatičnosti društva zavisi i koliko brzo i efikasno država može riješiti tekuće probleme, a zaštita djece je u bilo kojem obliku jedna od najbitnijih stavki svakog iole zdravog društva. Tako u CARNET-u smatraju da svi korisnici interneta, bez obzira na njihovu dob, moraju biti svjesni da se problemi vezani za zaštitu privatnih podataka ne dešavaju na drugom kraju planete, nego da su prisutni posvuda. Od svijesti cjelokupnog društva zavisi zaštita i njegovih najranjivijih članova, odnosno djece. “Diljem svijeta postoje brojni slučajevi povrede osobnih podataka te primjeri na koji se način podaci mogu iskoristiti. Bilo da je riječ o izvođenju daljnjih napada ili krađi identiteta, važno je da svi korisnici interneta budu svjesni kako se incidenti ne događaju negdje tamo daleko, već da je internet sveprisutna globalna mreža u kojoj svatko može biti meta”, kaže Hlača. Većina naših sagovornika se slaže u konstataciji da su roditelji “prva linija odbrane” te da dosta toga, kada je o saniranju i preventivi ove problematike riječ, zavisi od njihovog poznavanja tematike i mehanizama zaštite. Kako bi zaista i bili prva linija odbrane, Boban roditeljima savjetuje nadzor nad online aktivnostima, ali nikako isključive zabrane. Ona je više za edukativnu komunikaciju sa djecom, čiji je glavni cilj upoznavanje djeteta s mogućim opasnostima kako bi znalo šta može očekivati i kako se zaštititi.

Kako spriječiti da dijete postane žrtva elektronskog nasilja?
Iz odgovora naših sagovornika dalo se zaključiti da su osnovni koraci u zaštiti djece od elektronskog nasilja odgoj, razgovor te edukacija djece i roditelja. “Kad govorimo o elektroničkom nasilju odgoj je svakako na prvom mjestu. Ne samo u školi nego i kod kuće. Djecu treba osvijestiti što je neprihvatljivo i nasilno ponašanje, ali i naučiti da uvijek prijave svako nasilje koje ne prestane nakon prvog upozorenja ili da kažu roditelju ako je neki odnos postao ‘čudan’, primjerice da digitalni ‘prijatelj’ traži od djeteta seksualizirane fotografije ili slično. Ponekad samo odrasli mogu riješiti neke situacije, a šutnja i odugovlačenje će najčešće samo povećati problem”, naglašava Majerski. Zbog toga on savjetuje da korištenju interneta pristupimo razumno te da uvijek imamo na umu moguće posljedice objavljivanja svojih informacija i fotografija, jer će iste zauvijek biti dostupne onima koji do njih žele doći. Zbog toga je HAKOM, u cilju promovisanja boljeg i sigurnijeg interneta te sigurne upotrebe online tehnologije i mobilnih uređaja među djecom i mladima, prošle godine potpisao prvu Povelju o sigurnosti djece na internetu u Hrvatskoj. Povelja je potpisana zajedno s Centrom za nestalu i zlostavljanu djecu te Centrom za sigurniji internet, uz podršku Ureda pravobraniteljice za djecu. “Interneta se ne treba bojati, ali se treba plašiti neznanja i upotrebe interneta na pogrešan način. Kao i bilo koja druga stvar u životu, internet i digitalne tehnologije nisu loše zamišljeni koliko se koriste na loš način”, pojašnjava Baraković.

Kroz razgovor sa stručnjacima se ispostavilo da je i nešto tradicionalniji pristup ovom problemu poželjan pri njegovom saniranju. Naime, Rajkovača smatra da onu staru dobru mantru “ne pričaj sa strancima” treba prenijeti i na online sferu. “Da bi minimizirali mogućnost da dijete postane žrtva elektroničkog nasilja, uputno je ponavljati da je bitan oprez, oprez i ponovno oprez. Na tom tragu, valja isticati staru mudrost ‘Nemoj pričati sa nepoznatima’, odnosno potrebno je održavati sustav vrijednosti i pravila koji se ugrađuje od najranijeg djetinjstva, što znači da ono što vrijedi u stvarnom životu vrijedi (uz još jače mjere opreza) u online sferi, a sve imajući u vidu kako su opasnosti u ovom svijetu još veće, u smislu suptilnosti, manipulacije, kao i veće mogućnosti prikrivanja tragova (ne)djela, zahvaljujući anonimnosti i skrivanju pravog identiteta internetskih predatora.”

Kao bitan faktor u zaštiti privatnosti djece na internetu svi naši sagovornici navode oprez roditelja prilikom postavljanja njihovih fotografija. Naime, javno postavljanje fotografije djeteta prilikom njegovog polaska u školu vrlo lako može značiti odavanje lokacije škole koju dijete pohađa, uz još neke dodatne informacije do kojih zlonamjerne osobe uz malo truda mogu doći. “Općenito preporučujemo roditeljima da u komuniciranju putem društvenih mreža budu oprezni i zaštite djecu od pretjeranog izlaganja. Lijepo je vidjeti da roditelji uživaju u svojoj roditeljskoj ulozi i da se djeca osjećaju ugodno i zaštićeno uz svoje roditelje, ali nekim fotografijama koje dokumentiraju tu bliskost mjesto je isključivo u obiteljskome albumu”, zaključuje Pirnat Dragičević.

Sprečavanje uzimanja privatnih podataka u svrhu marketinga
U ovakvim slučajevima je najbitnije znati šta želimo, a šta ne želimo predati marketinškim algoritmima te znati da u svakom trenutku možemo povući odobrenje za obradu ličnih podataka, naglašava direktor AZOP-a Anto Rajkovača. S druge strane, pravobraniteljica za djecu u Hrvatskoj Helenca Pirnat Dragičević postavlja pitanje koliko je poslovni sektor upoznat s propisima vezanim za ovu tematiku te smatra da bi dosljedno sankcionisanje kršenja propisa bio efikasan način sprečavanja nedopuštenog iskorištavanja podataka djece u marketinške svrhe. “Ponekad nam se obraćaju tvrtke ili agencije koje pokreću reklamne kampanje za proizvode namijenjene djeci ili namjeravaju uključiti djecu u samu kampanju, pa od nas traže informacije o tome koja pravila i ograničenja moraju poštovati kako ne bi prekršili propise ili povrijedili prava djece. I to je pokazatelj nedovoljne informiranosti i upućenosti o obvezama u vezi sa zaštitom prava djece u marketingu”, kaže Pirnat Dragičević.

AZOP-ova apikacija za informisanje djece o online opasnostima
Aplikacija “AZOP”, dostupna na Play Storeu i iTunesu, sadrži korisne savjete za djecu o tome kako se zaštititi na internetu, kratki internetski pojmovnik i savjete za roditelje, učitelje, nastavnike, školske pedagoge i psihologe. Direktor AZOP-a Anto Rajkovača tvrdi da je hrvatska javnost uveliko zainteresovana za aplikaciju te se nada da će ova, kao i mnoge druge slične inicijative, doprinijeti razvoju svijesti o važnosti zaštite privatnih podataka djece i mladih. On smatra da se ovakvim inicijativama i generalno modernim pristupom može lakše približiti ciljnoj grupi (djeci i mladima), ali i njihovim roditeljima, odgajateljima i učiteljima.

Prestroga primjena GDPR-a?
Dok neki roditelji i mediji kažu da se GDPR prestrogo provodi u slučaju popisa učenika u školama, gdje se sada umjesto imena trebaju stavljati brojevi, pravobraniteljica za djecu Helenca Pirnat Dragičević smatra da to nije pretjerano. “Popisi djece koja su upisana u različite programe vrtića, popisi učenika koji koriste usluge školske kuhinje, koji idu na izlet ili na sistematski pregled, obavijesti o rasporedu polaganja popravnih ispita s navedenim podacima djece i slični podaci nekad su bili izvješeni na oglasnoj ploči u vrtiću ili školi i mogli su ih vidjeti samo oni koji bi došli u ustanovu. Danas se mnoge takve obavijesti objavljuju na internetu i time postaju globalno dostupne na neograničeno vrijeme”, kaže ona i navodi ekstremnije slučajeve koji ilustriraju značaj rigoroznog pridržavanja GDPR-a: “Još su mnogo gori slučajevi kad se na e-oglasnoj ploči suda nađu objavljene presude u kojima su navedeni podaci o djeci žrtvama nasilja, primjerice seksualnog. Čak se i u dokumentima Europskog suda za ljudska prava mogu pronaći imena djece u vezi s kojom su donošene neke presude.”

 

Abeceda cyber sigurnosti za direktore kompanija

U većini kompanija i dalje postoji veliki raskorak između svijesti rukovodećeg kadra o opasnosti od hakerskih napada i njihove spremnosti da naprave odgovarajuće korake koji bi doprinijeli sigurnosti preduzeća

Piše: Vesna Matić-Karić

E-mail: redakcija@www.asadria.com

Šta sve današnji direktori trebaju i moraju znati kako bi mogli na pravi način zaštititi kompaniju od cyber napada pitanje je od ključne važnosti za korporativni svijet. Prva stvar koju moraju znati jeste to da je svaka moderna kompanija, bez obzira na to u kojoj oblasti i kako posluje, ujedno i tehnološka firma iz prostog razloga što nijedna ne može funkcionisati bez modernih tehnoloških pogodnosti. Međutim, ovaj put se nećemo baviti samo tehnološkim zaštitnim mjerama nego i ljudskom komponentom, koja je bitan faktor pri zaštiti od cyber napada. To se prije svega odnosi na potrebu da rukovodstva kompanija počnu drugačije gledati na računarsku sigurnost. Sada je svaki problem s računarskom sigurnošću potencijalna prijetnja cjelokupnom biznisu budući da se većina tog poslovanja odvija zahvaljujući internetu, cloudu i ostalim tehnološkim aspektima, koji su postali nezaobilazni.

Ko su cyber kriminalci i kakve taktike koriste?

Prema podacima iz 2016. godine, do najvećeg broja hakerskih napada u svijetu dolazi zahvaljujući ukradenim ili preslabim lozinkama – čak 81% njih. Prosječna starost cyber kriminalaca je 35 godina, a 80% ih je povezano s organizovanim kriminalom. Kada spominjemo cyber kriminal, onda govorimo o zločinu koji uključuje neki računarski aspekt, a što se tiče samih zlonamjernih hakera, odnosno cyber kriminalaca, postoji nekoliko različitih kategorija na osnovu kojih ih prepoznajemo. Prije svega, tu su aktivističke grupe, takozvani haktivisti. Njihov glavni cilj je promocija svojih uvjerenja, a to mogu biti religijska uvjerenja, politički ili ekološki ciljevi. Haktivistima uglavnom nije cilj da vam ukradu novac, nego da izazovu željenu reakciju i utječu na reputaciju kompanije ili njene klijente, pa su s te strane manje maliciozni u odnosu na ostale kategorije hakera koje ćemo spomenuti.

Zatim imamo insajdere. To su zaposlenici koji djeluju unutar same kompanije, a koji nisu nužno svojevoljno uključeni u cyber kriminalne aktivnosti. Naprimjer, insajder može preuzeti listu kontakata ili kreirati neki dokument koji će hakerima pomoći da dođu do svog cilja, a da toga uopće nije svjestan. U treću, znatno štetniju kategoriju spadaju finansijski motivisane grupe organizovanog kriminala, čiji su članovi uglavnom locirani u istočnoj Evropi. Na kraju, imamo državne aktere koji direktno ili indirektno rade za države iz kojih potječu, a spadaju u najsofisticiranije hakere. Njihov glavni cilj je ukrasti osjetljive podatke i ometati funkcionisanje neprijateljske države.

Korporativni hakeri

Posljednjih godina na površinu je isplivala i jedna posebna, “korporativna” vrsta hakera, koja je odlučila prihvatiti korporativne prakse kako bi povećala efikasnost svojih napada. Najveće hakerske grupe imaju upravo to – korporativno ustrojstvo: u svom arsenalu imaju najbolje stručnjake koji onim manje uspješnim cyber kriminalcima prodaju licencirane hakerske alate. Dakle, danas hakerske grupe po skoro svemu funkcionišu kao korporacije, pa imaju odlično tehnološko osoblje, koje ima i radno vrijeme, slobodne vikende i koje ne radi za vrijeme praznika. Iako smo neke od njih već spominjali u magazinu, još jednom ćemo opisati kojim se taktikama cyber kriminalci najčešće služe. Prije svega, to su DDoS (Distributed Denial of Service) napadi, kojima se ometa rad mreže tako što napadač šalje veliku količinu podataka ili saobraćaja kroz nju, pa mreža na kraju postane zagušena i prestane funkcionisati. A kako poplava neželjenog saobraćaja može stizati iz stotinu hiljada različitih izvora, napad je nemoguće zaustaviti tako što ćete jednostavno blokirati jednu IP adresu. U finansijskom sektoru najveći broj hakerskih napada odvija se pomoću DDoS napada, što objašnjava zašto je u ovoj industriji finansijska šteta od napada izuzetno visoka.

Potom imamo phishing. Ovi se napadi najčešće odvijaju preko e-mailova u kojima vam se nudi da kliknete na neki link i upišete lične podatke. Najveći problem kod phishinga jeste to što su takvi napadi s vremenom postali toliko sofisticirani da će vam djelovati potpuno legitimno. Zapravo, istraživanja Verizona za 2016. godinu pokazala su da postoji šest puta veća vjerovatnoća da ćete kliknuti phishing e-mailove nego tipični marketinški e-mail. Tu su i skimmeri, odnosno čitači bankovnih kartica koji kradu vaše bankovne podatke i pin kod, što se kasnije koristi za pravljenje lažnih kartica.

O zlonamjernom softveru je potrebno stalno govoriti. Ono čega direktori kompanija moraju biti svjesni kada je riječ o trojancima i virusima jeste to da im je glavni cilj preuzimanje kontrole nad računarima ili oštećivanje sistema, a na računare najčešće dospijevaju preko zaraženih attachmenta, preuzimanja zaraženog softvera te zahvaljujući različitim ranjivostima sistema. Još jedna taktika kojom se koriste cyber kriminalci jesu vaši zaposlenici. Nije rijetkost da radnici u modernim kompanijama krišom preuzimaju osjetljive korporativne podatke s nadom da će ih unovčiti, što se dešava u 60 posto slučajeva.

Posljedice cyber napada i troškovi 

Prema podacima za ovu godinu, prosječan trošak koji nastane kao posljedica hakiranja iznosi nešto više od sedam miliona dolara, a u njega ulazi otkrivanje napada, stagniranje i oporavak zbog prekida poslovanja, gubitka prihoda i oštećenja opreme. Naravno, u to spada i saniranje štete zbog narušene reputacije firme ili samog klijenta, do čega također nerijetko dolazi usljed hakerskog napada. Zanimljiv je i podatak da su kompanije s najvećim nivoom poslovnih inovacija (kupovina, prodaja, ulazak na novo tržište) meta najtežih napada, koji za posljedicu imaju najveće troškove saniranja problema. Zapravo, dokazano je da to može dovesti do povećanja troškova usljed računarskog kriminala za čak 20%. Međutim, najgora je situacija u kompanijama koje se bave finansijskim uslugama. Prema podacima koji stižu iz Ponemon Instituta, hakerski napad takvu kompaniju košta 1,9 milion dolara ako su ukradeni podaci manje od 10 hiljada korisnika. Ako je riječ o 10–25 hiljada oštećenih korisnika, troškovi se penju na 2,8 miliona dolara. Ukoliko je napadom zahvaćeno 25–50 hiljada korisnika, troškovi su 4,6 miliona dolara, dok će krađa podataka 50 hiljada korisnika i više koštati 6,3 miliona dolara.

Prema izvještaju Verizona o hakerskim napadima za 2017. godinu, ispostavilo se da su kompanije koje se bave finansijskim uslugama na prvom mjestu po broju napada, dok iza njih slijede zdravstvo i javni sektor. Osim same učestalosti napada, u ovoj industriji je najveći i godišnji gubitak novca, pa je tako finansijski sektor u 2013. usljed cyber napada izgubio u prosjeku 16,5 miliona dolara. S druge strane, 2012. godine situacija je bila znatno drugačija. Finansijski sektor je tada bio na trećem mjestu po broju hakerskih napada, dok su prva dva mjesta zauzimala vojna te komunalna i energetska industrija.

Više o ovoj temi čitajte u printanom izdanju… 

Stavovi građana Hrvatske o internetu i cyber sigurnosti

Iz godine u godinu IT stručnjaci upozoravaju korisnike interneta na moguće opasnosti koje spadaju pod domen cyber sigurnosti. Međutim, postavlja se pitanje da li korisnici ozbiljno shvataju opasnosti koje im prijete u online sferi te kolikim znanjem raspolažu kada se trebaju zaštititi?

Piše: Vesna Matić-Karić

E-mail: redakcija@asadria.com

Kako bi se saznalo šta građani Evropske unije misle o računarstvu i cyber sigurnosti, 2017. godine je objavljeno istraživanje “Stavovi Evropljana o cyber sigurnosti”. Ovaj izvještaj razotkriva stavove javnog mnijenja iz 28 zemalja EU o računarskoj sigurnosti, a cilj istraživanja je razumijevanje svijesti, iskustava i percepcija građana Unije o ovoj temi, njih 28 hiljada koliko ih je ukupno učestvovalo u istraživanju. Neophodnost objavljivanja ovakvog izvještaja leži u činjenici da cyber kriminal predstavlja veliki problem modernog doba i u okviru njega ne postoje nikakve fizičke granice koje bi barem donekle kontrolisale njegovo širenje. Iako nam je pristup internetu olakšao svakodnevnicu i pristup informacijama, tužna je činjenica da njegova sve šira upotreba ima i negativnu posljedicu koja se ogleda u vidu pojačanog i sve kreativnijeg cyber kriminala.

Gubici u milijardama

Procjenjuje se da će računarski kriminal u budućnosti izazivati gubitke koji će se mjeriti milijardama eura godišnje, što će izvršiti veliki pritisak na organe za provođenje zakona, koji možda još nisu u potpunosti spremni da adekvatno odgovore na novu prijetnju. Kako bi odgovorila na ovaj rastući problem, Evropska komisija je oformila koordiniranu politiku kroz blisku saradnju sa zemljama EU i drugim evropskim institucijama kako bi doprinijela borbi protiv problema povezanih sa cyber kriminalom, kao što su napadi na računarske sisteme, uvredljivi online materijali i dječija pornografija, online privatnost i online prevare te falsifikovanje. Mi ćemo se u pregledu prikupljenih i u izvještaju objavljenih podataka koncentrisati na podatke koji se tiču Hrvatske i uporediti ih s podacima o prosjeku koji se odnosi na ostale članice EU kako bismo prikazali gdje se tačno nalazi Hrvatska kada je riječ o stavovima građana o cyber sigurnosti. Izvještaj sadrži i podatke o tome koliko se često građani Hrvatske služe internetom, koje uređaje koriste za pristup te kojim se aktivnostima najčešće bave.

Upotreba interneta i nivo svijesti o sigurnosti na internetu

Iako bi se, s obzirom na raširenost interneta, moglo zaključiti da skoro sto posto građana Hrvatske koristi internet, podaci iz ovog izvještaja pokazuju drugačije. Prema izvještaju, u Hrvatskoj se internetom svakodnevno služi 59% ispitanika, dok se s druge strane taj prosjek penje na čak 70 posto kada su u pitanju sve zemlje članice Evropske unije. Povremeno se internetom služi 10% Hrvata, dok evropski prosjek iznosi 9%. Internetom se nikada ne služi 25% ispitanika u Hrvatskoj, što je značajno veća brojka od evropskog prosjeka koji iznosi 19%. Zanimljiv je i omjer procenata između te zemlje i ostatka EU kada je riječ o ispitanicima koji uopće nemaju pristup internetu. Dok u ostatku EU pristup internetu nema samo 2% ispitanika, u Hrvatskoj se taj procenat penje na 6%. U skladu s velikom popularnošću društvenih mreža u zemljama regije, od svih aktivnosti na internetu hrvatski ispitanici su odgovorili da najčešće koriste društvene mreže, dok se kupovinom usluga i proizvoda preko interneta bavi dvostruko manji procent korisnika nego u zemljama EU (grafikon QB7). Kada se pogledaju socio-demografski podaci za svakodnevne korisnike interneta, može se zaključiti kako se broj ispitanika koji koriste internet u Hrvatskoj podudara s brojem ispitanika u EU kada je riječ o mlađoj populaciji, odnosno o korisnicima starijim od 15, a mlađim od 24 godine. Međutim, situacija se drastično mijenja kada je riječ o korisnicima starijim od 40 godina.

Naime, tek dvije trećine ispitanika starijih od 40 i mlađih od 54 godine iz Hrvatske koristi internet svakodnevno, dok u ostatku EU taj postotak iznosi 81%. Najveća razlika je u grupi ispitanika starijih od 55 godina, gdje samo petina ispitanika iz Hrvatske iz ove dobne grupe svakodnevno koristi internet, dok je u EU taj prosjek dvostruko veći, odnosno 40%.

Kakva je informisanost građana?

S druge strane, iz izvještaja je jasno da su među hrvatskom populacijom pametni telefoni znatno popularniji kao sredstvo pristupanja internetu nego u ostatku EU, pa ih u te svrhe koristi 87% Hrvata, dok je prosjek za EU osam procenata manji. Zato Hrvati u manjoj mjeri koriste računare i tablete, pa tako računare koristi 85% svih ispitanika te samo 81% ispitanika iz Hrvatske. Tablete koristi 40% svih ispitanika te samo 29% onih iz Hrvatske, dok putem televizora internetu pristupa 18% svih ispitanih te 12% ispitanika iz Hrvatske. Kada je riječ o informisanosti građana EU o rizicima do kojih može doći u eri cyber kriminala, izvještaj pokazuje da manje od polovine ispitanika smatra da je dobro obaviješteno o mogućim cyber sigurnosnim rizicima, a sve ispitanike, kada je o ovoj problematici riječ, najviše brine mogućnost zloupotrebe privatnih podataka. Zbog toga najveći dio Hrvata, njih 52%, smatra da je transakcije najsigurnije obavljati licem u lice, dok se s njima slaže samo 27% svih ispitanika iz EU.

Građani EU imaju više povjerenja u vlast nego Amerikanci

Kako u Hrvatskoj tako i u ostatku EU više od polovine ispitanika potvrdilo je da zbog zabrinutosti za sigurnost izbjegava otkrivati svoje lične podatke na internetu. Također, većina ispitanika je svjesna toga da je rizik da postanu žrtve cyber kriminalaca sve veći, a zanimljivo je i to da je istraživanje pokazalo kako i građani Hrvatske, ali i ostatak građana EU, vjeruju da državna tijela brinu o njihovim ličnim podacima. Zbog toga većina od ukupnog broja ispitanika (56%) promjene u sigurnosnoj politici EU smatra veoma bitnim, ali kada su upitani koliko se slažu s tvrdnjom da policijske snage i zakonodavna tijela rade dovoljno na sprečavanju cyber kriminala, ispostavilo se da pitanje povjerenja i nije baš tako jednostavno. Naime, samo 13% svih ispitanika se slaže s ovom tvrdnjom u potpunosti, bez pogovora, a u samoj Hrvatskoj s ovom tvrdnjom se složilo samo 11% ispitanika, dok se s njom ne slaže njih 42%. Dakle, iako imamo podatke prema kojima se čini da građani Evropske unije imaju povjerenje u svoja zakonodavna tijela kada je riječ o brizi o njihovim privatnim podacima, kada se počne pričati o tome koliko se radi na mjerama zaštite od cyber kriminala, tu dolazi do zaokreta i mišljenja se mijenjaju. Poređenja radi, mnogi Amerikanci ne vjeruju modernim institucijama da će zaštititi njihove privatne podatke. Prema studiji Pew istraživačkog centra iz 2016. godine provedenoj nad 1.040 odraslih osoba kako bi se ispitale njihove navike i ponašanje kada je riječ o cyber sigurnosti, većina ispitanika se plaši da je već izgubila kontrolu nad privatnim podacima, a mnogi sumnjaju u to da su vladine agencije i velike korporacije uopće u stanju da zaštite korisničke podatke koje prikupljaju. Istraživanje je pokazalo da, baš kao što je slučaj s građanima EU, Amerikanci ne upražnjavaju najbolje prakse za zaštitu svojih online podataka, pa tako skoro 40 posto njih priznaje da koristi iste ili veoma slične lozinke za različite online profile, a 41% ispitanika kaže da je dijelilo ili još dijeli lozinku s prijateljem ili članom porodice. Tačno je četvrtina priznala da namjerno koristi jednostavnije lozinke, jer ih je lakše zapamtiti. Mnogi ne zaključavaju svoje mobilne uređaje, a čak 54% ispitanika priznaje da koriste potencijalno nesigurne javne Wi-Fi mreže.

Šta građani EU poduzimaju da se zaštite od cyber kriminala?

Zanimljivo je otkriće da većina ispitanika smatra da su dovoljno zaštićeni od cyber kriminala ukoliko koriste antivirusni softver i tu se rezultati između građana Hrvatske i ostatka EU ne razlikuju u nekoj većoj mjeri. Čak 72% ukupnog broja ispitanika vjeruje u neprobojnost i zaštitu anitivirusa, a u samoj Hrvatskoj isto misli 71% ispitanih. Ovo samo pokazuje da upozorenja stručnjaka iz IT svijeta i dalje ne liježu na plodno tlo kada je riječ o zaštiti od cyber kriminala. U nepogrešivost antivirusa ne vjeruje samo 25% svih ispitanika te 26% njih iz Hrvatske, pri čemu građani te zemlje nemaju običaj mijenjati svoju antivirusnu zaštitu (grafikon QD17) – tačnije, to rade dvostruko rjeđe u odnosu na prosjek u EU. Kada je Hrvatska u pitanju, ti procenti su barem u skladu s činjenicom da, kao što je moguće vidjeti iz grafikona QB12, korisnici interneta se u daleko manjem procentu susreću s online prevarama i virusima na svojim uređajima u odnosu na prosjek u Evropskoj uniji. Opuštenost spram cyber sigurnosti pokazuju i podaci da Hrvati mnogo rjeđe mijenjaju lozinke za svoje online profile u odnosu na evropski prosjek. Svijest o ovome bi svakako bilo poželjno povećati u okviru strategije za prevenciju cyber kriminala.

Sudeći po navedenim uvjerenjima većine građana EU, veliki broj ljudi, uprkos dugogodišnjem korištenju interneta, još ne zna kakvim su tačno opasnostima svakodnevno izloženi te da postojanje antivirusa ne isključuje mogućnost ljudske greške, zbog čega i dan-danas cyber kriminalci “pecaju” žrtve koje, nesvjesne svih opasnosti, otvaraju e-mailove sa zaraženim prilozima ili koriste preslabe lozinke, koje time gube svoju funkciju. To potvrđuju i odgovori ispitanika, jer je manje od polovine građana Evropske unije, samo 41%, promijenilo lozinku za e-mail, dok je procent mijenjanja šifri za većinu ostalih online aktivnosti još niži. Tako je u Hrvatskoj samo 21% njih u posljednjih godinu dana promijenilo e-mail lozinku, uprkos upozorenjima IT stručnjaka da ih trebate promijeniti i ojačati kako bi se smanjila mogućnost krađe podataka. Čak 48% Hrvata nije promijenilo lozinku ni za jednu online uslugu ili servis u toku godine dana u vrijeme kada se ovo istraživanje provodilo. Samo je 28% svih ispitanika priznalo da za svaku uslugu koristi posebne lozinke, dok je u Hrvatskoj taj procent znatno manji.

Zaštita djece

I za kraj, prilično su alarmantni podaci koji pokazuju da građani Hrvatske čine dosta manje na zaštiti djece od online uznemiravanja dok su ona na internetu (grafikon QB9R), što znači da bi se trebala pojačati edukacija porodica o ovoj temi. Jednu stvar nam je ovaj izvještaj jasno predstavio: građani EU još nisu obaviješteni o svim opasnostima koje ih vrebaju u online sferi, a ako i jesu, onda im manjka znanja i iskustva kako da se odbrane od njih. Jasno je da u budućnosti treba raditi na mjerama zaštite građana od cyber kriminala te da građane treba educirati o sigurnijoj upotrebi interneta.

SAD vs EU: različiti stavovi o povjerenju vladi

Prema podacima iz prošle godine, 64 posto Amerikanaca lično je doživjelo hakerski napad, a u najvećem broju slučajeva (41 posto) riječ je o bankovnim prevarama. Relativno veliki dio javnosti u SAD-u, za razliku od građana EU, ne vjeruje institucijama koje bi ih trebale zaštititi, a nepovjerenje je posebno izraženo prema federalnoj vladi i društvenim mrežama. S druge strane, iako za EU imamo liste hakerskih napada po državama, još nije urađena statistička analiza koja bi nam na nedvosmislen način pokazala koliki je tačno procent građana EU doživio hakerski napad u posljednjih nekoliko godina.

Jeste li spremni za čipovanje na radnom mjestu?

U ovom tekstu ćemo govoriti o sve popularnijem ugrađivanju čipova u ljude, pojasniti njihovu trenutnu primjenu, ali i zakonsku i etičku stranu tehnologije te njen mogući put do radnih mjesta u bližoj budućnosti

Piše: Vesna Matić-Karić

E-mail: redakcija@asadria.com

Više od 3.000 Šveđana je u protekle tri godine usadilo čipove u svoje tijelo, prenijela je u maju ove godine novinska agencija AFP. Tako sada imamo hiljade Šveđana koji čipove koriste kako više ne bi morali nositi lične dokumente ili koristiti kartice da bi ušli na posao. Mnogi ih upotrebljavaju i kao propusnicu za teretanu, ali i umjesto karti za vozove te za kupovinu hrane iz automata. Samo u toku jedne godine 130 putnika se prijavilo za uslugu Švedske nacionalne željeznice, koja nudi rezervaciju pomoću čipova kako ubuduće ne bi morali koristiti klasične karte prilikom svakodnevnih putovanja u granicama svoje države.

Je li sve idilično?

Međutim, kada je riječ o sigurnosti podataka, kao i uvijek, ispostavlja se da stvari nisu tako jednostavne. Ben Libberton, mikrobiolog koji radi za MAX IV laboratoriju, tvrdi da – iako je riječ o veoma praktičnoj tehnologiji, koja ljudima štedi vrijeme i živce – kada jednom umetnete čip u ruku, vi nekome dajete svoje privatne podatke. “Pravi problem leži u upravljanju podacima, o čemu će se govoriti tek kasnije kada se bude diskutovalo o tome kako se oni čuvaju. Ako podaci nisu sigurni, neko ih može ukrasti, a kada su jednom ukradeni, bit će ih teško vratiti”, rekao je Libberton. On također upozorava na to da neki ljudi dijele svoje podatke, a da toga nisu ni svjesni, jer ne znaju šta su, zapravo, potpisali u izjavi o uslovima korištenja čipova. Ove elektronske oznake, otprilike velike kao zrno riže, umeću se u stražnji dio ruke ili između prstiju. Usadivi RFID čipovi sastoje se iz tri dijela: integrisanog kola koje čuva informacije, komponente za napajanje tog kola i antene za prijem i prijenos signala između tog sklopa i vanjskog čitača. Kako bi mogli biti umetnuti pod kožu, dijelovi se nalaze unutar biokompatibilnog materijala koji ima osobine stakla. Određene vrste ovih čipova imaju i premaz, koji navodno potiče rast ćelija oko čipa (takvi čipovi se odavno koriste na životinjama). Usadivi RFID čipovi mogu biti pasivni, pri čemu se podaci s njih mogu samo čitati, ili aktivni, gdje se na uređaj mogu i pohraniti podaci. Iako su na tržištu dostupni i čipovi koji prenose signal, zahvaljujući čemu se mogu koristiti za praćenje, mi ćemo se ovaj put baviti samo pasivnim uređajima, mada će se spomenuta pitanja i dileme vezane za njihovu upotrebu na radnom mjestu uglavnom moći primijeniti i na aktivne uređaje.

Zdravstvene nedoumice

Kada se govori o RFID usatcima, stručnjaci izražavaju zabrinutost spram četiri glavna faktora: kancerogenosti, migracije u tijelu, interakcije s MRI signalima te utjecaja na efikasnost lijekova. Do sada nije bilo sistematskih istraživanja o utjecaju koji bi čipovi mogli imati na zdravlje ljudi kojima su usađeni, ali postoji nekoliko izvještaja o kancerogenim efektima kod određenih vrsta miševa. Iako se na osnovu ovih istraživanja pretpostavlja da do kancerogenih efekata dolazi zbog jedinstvene osjetljivosti ove vrste miševa te da slični efekti na zdravlje ljudi nisu vjerovatni, ipak se ove pojave ne mogu u potpunosti isključiti. Dosadašnje studije o potencijalnim interakcijama između čipova i MRI skeniranja pokazale su da nema značajnijih problema vezanih za ovu problematiku. Pokazalo se i to da neki detalji mogu ostati skriveni na MRI skenu na području na kojem se nalazi čip, ali se to ipak može izbjeći usađivanjem čipa na mjesto u tijelu koje se ne podvrgava skeniranju.

Što se tiče zabrinutosti zbog mogućeg pomjeranja čipova unutar ljudskog tijela, za sada se pretpostavlja da karakteristike kože onemogućavaju neko značajnije migriranje čipa, mada ni to još ne može biti potpuno isključeno. U nekim ranijim izvještajima se kao najsigurnije savjetovalo usađivanje čipova u nadlakticu, ali sada je uobičajeno da se to radi u području kože između palca i kažiprsta – i to na lijevoj ruci kod dešnjaka. Naime, kada se čip usadi na to mjesto, manje je primjetan, a zbog anatomije same ruke spriječena je i njegova migracija u druge dijelove tijela. Barem trenutno vlada takav konsenzus. Takav način usađivanja već godinama koriste takozvani biohakeri, hobisti koji su se posvetili modifikaciji vlastitog tijela pomoću tehnologije.

Za avanturiste i hobiste

Dakle, pored “praktičara”, koji čipove koriste isključivo kako ne bi morali nositi nikakve uobičajene akreditacije, imamo i čitavu subkulturu avanturista i znatiželjnika koji u sve to uključuju i element zabave čisto zato jer mogu. Prošle godine BBC je prenio priču o Daveu Williamsu, sistemskom inžinjeru u Mozilli, koji je, kako kaže, odlučio u sebe ugraditi RFID čip iz čiste radoznalosti i zbog slabog pamćenja: “Ja imam najgore pamćenje na svijetu. Također je veoma zabavno dati nekome broj telefona ili e-mail adresu dodirujući njihov telefon rukom”, rekao je Williams. Osim toga, on velikom prednošću smatra činjenicu da sada „pri ruci“ u svakom trenutku ima praktičan uređaj kojim otvara vrata i logira se na računar, a koji ne može zaboraviti kod kuće ili ga izgubiti. Zabrinutost zbog utjecaja RFID tehnologije na efikasnost farmaceutskih proizvoda navodno proistječe iz predložene upotrebe RFID oznaka kao mjere sigurnosti za označavanje pakovanja lijekova. Međutim, bilo kakav rizik od skeniranja lijeka dok on cirkuliše krvotokom prilikom kratkotrajnog RFID skeniranja bio bi izuzetno ograničen, jer bi samo mali dio supstance bio izložen skeniranju.

Upotreba RFID čipova na radnom mjestu

Iako ih zasad ima malo, slučajevi upotrebe čipova na radnom mjestu ipak su dobro dokumentovani i medijski popraćeni. Jedan od takvih primjera stiže iz Meksika. Naime, 2007. godine prijavljeno je da su glavni pravobranilac Meksika i 18 članova njegovog osoblja ugradili sebi čipove koji su im omogućavali pristup zonama visoke sigurnosti. Iako nije potvrđeno je li riječ o dobrovoljnom aktu, činjenica da su čipovi bili neophodni kako bi zaposlenici mogli uopće ući u novi informativni centar za borbu protiv kriminala sugeriše kako je postojao određeni stepen prisile. Jedan izvor je naveo da se, uz ostvarivanje pristupa sigurnim područjima, ova mjera koristila i kao zaštita od kidnapovanja. U kompaniji CityWatcher.com dva zaposlenika su ugradila RFID čipove s ciljem pojačavanja sigurnosti unutar firme, dok je u EpiCenteru otprilike 150 zaposlenika čipovano početkom 2015. godine. Ovo je urađeno kako bi se zaposlenicima olakšao ulazak kroz osigurana vrata, ali i zato što su smatrali da je tako lakše i praktičnije. Pored toga, belgijska kompanija NewFusion također je svojim zaposlenicima ponudila ugradnju čipova koji bi sadržavali lične podatke zaposlenika i omogućavali im pristup IT sistemima i sjedištu kompanije te im tako zamijenili dotadašnje identifikacijske kartice. Procjene broja usađenih RFID i NFC čipova koji su trenutno u upotrebi na radnim mjestima u svijetu uveliko variraju i trenutno nema preciznih podataka. Prema studiji o čipovanju ljudi na radnom mjestu koju je početkom ove godine objavio Evropski parlament, procjenjuje se da na radnim mjestima širom svijeta postoji od dvije do deset hiljada radnika s ugrađenim čipovima. Bez obzira na to što se čipovi za sada uglavnom ugrađuju na dobrovoljnoj osnovi, stručnjaci naglašavaju da je određeni stepen regulacije ovog tipa usadaka i dalje poželjan, ako ne i neophodan.

Mogući sigurnosni problemi

Na osnovu trenutnih zapažanja, RFID tehnologija koja se koristi za usađivanje pod kožu nije u potpunosti sigurna. Postoji zabrinutost zbog mogućnosti prisluškivanja, kloniranja akreditiva i privilegija, onesposobljavanja te neovlaštene modifikacije podataka na čipovima. Iako se od prvobitnog razvoja čipova pojavio veliki broj ideja čiji je cilj bio da se poveća njihova sigurnost, nakon svake predložene mjere zaštite istraživači bi prijavili postojanje nekog načina na koji se sigurnosna mjera može zaobići. Stoga usađivanje čipova u radnike može predstavljati rizik za kompanije, kao i regularna upotreba tehnologije za autorizaciju i pristup. Ipak, zagovornici čipovanja smatraju da prelazak s nošenja uređaja do njihovog usađivanja pod kožu ne predstavlja neki veliki korak, a pitanje sigurnosti i krađe podataka opravdavaju time što i uređaji koje svakodnevno nosimo ionako šalju gomilu podataka o našem kretanju i ponašanju (npr. kompanijama kao što su Apple, Google i Facebook). Što se tiče etičkih pitanja, pobornici ovakve tehnologije smatraju da, sve dok se čipovanje provodi na dobrovoljnoj osnovi, mjesta za zabrinutost nema. Problem etičnosti bi se pokrenuo tek ako bi vas poslodavac uslovio i rekao da posao nećete dobiti ukoliko se ne čipujete. Samo, to bi vjerovatno značilo da je prekasno za bilo kakvu pobunu, zar ne?

“Mobilni telefoni su mnogo opasniji po našu sigurnost. Ukoliko su hakirani, telefoni se pretvaraju u savršenog špijuna s mikrofonima, kamerama i GPS-om. U poređenju s njima, rizici po privatnost od RFID čipova veoma su mali”, izjavio je Pawel Rotter, biomedicinski inžinjer na AGH Univerzitetu nauke i tehnologije u Krakovu. Međutim, hakiranje i ostali sigurnosni problemi ipak se ne mogu tako lako zanemariti. Naime, iako RFID čipovi koji se usađuju pod kožu mogu sadržavati svega nekoliko kilobajta, Mark Gasson, istraživač na Univerzitetu u Readingu na Odsjeku za sistemski inžinjering, već je dokazao da je ova vrsta čipova ranjiva na napade zlonamjernim softverom. Doktor Gasson tvrdi da, kako se tehnologija koja stoji iza usadivih čipova razvija, ona samim time postaje podložnija virusima. “To su u suštini mini računari, a to znači da kao i obični računari mogu biti zaraženi virusima. Tehnologija mora ići u korak s ovim kako bi se usatci, uključujući i medicinske uređaje, mogli u budućnosti sigurno koristiti”, rekao je Gasson. On je prilikom svog istraživanja zarazio vlastiti usadak računarskim virusom i time praktično ukazao na moguće probleme vezane za budućnost upotrebe čipova.

Pravna i etička strana medalje

Iako su ovdje i ostali zakoni u opticaju i relevantni su za problematiku, glavni pravni izazovi vezani za obavezno korištenje RFID čipova proizlaze iz zakona o zaštiti ličnih podataka i zakona o ljudskim pravima. Tako bi zakon o zaštiti podataka u ovom slučaju obuhvatio trenutno, ali i buduće korištenje podataka dobijenih upotrebom RFID čipova. GDPR ovu oblast pokriva kao i svaku drugu upotrebu ličnih podataka – korisnik mora biti informisan o tome kako će se koristiti njegovi podaci, mora dati svoj pristanak za to, a sami podaci se moraju adekvatno čuvati. Što je još bitnije, čipovani radnik ima pravo na to da se podaci o njemu obrišu nakon što prestane raditi za kompaniju.

Pitanje ljudskih prava proistječe prije svega iz člana 8. Evropske konvencije o ljudskim pravima, koji štiti pravo radnika na poštovanje njegovog privatnog i porodičnog života. Pored toga, ova tehnologija izaziva i veliko protivljenje u religijskim krugovima, što bi na kraju moglo dovesti do pitanja vezanih za zakonodavstvo koje se bavi problematikom vjerske diskriminacije. Dalja etička pitanja se odnose na ljudsko zdravlje i sigurnost u slučaju obaveznog čipovanja, na samu efikasnost tehnologije kao sigurnog sistema, pravednost i pravo na izbor te religijske interese. Naime, u nekim religijama bilo kakav “upad” u ljudsko tijelo smatra se neprihvatljivim, tako da nema razloga vjerovati da bi se mislilo drugačije u slučaju obaveznog čipovanja ljudi. Za sada je nejasno da li bi, barem u Evropskoj uniji, prisilno čipovanje bilo nelegalno. Ukoliko jedan takav slučaj dospije na sud, procjenjivat će se koliko su potrebe kompanije za čipovanjem radnika bile opravdane. Jedan od rijetkih načina da se ova pitanja ostave po strani i da se na radnom mjestu od radnika osnovano može tražiti čipovanje jeste pomoću nekih dominantnijih sfera, poput nacionalne sigurnosti, kojom se zaobilaze sva etička i ostala pitanja. Naravno, u slučaju da se nešto takvo desi, vlada bi ipak morala dati konkretne razloge za čipovanje i dokazati da nema odgovarajuće alternative njihovoj upotrebi. Jedno je zasad sigurno: s obzirom na to da RFID čipovi nisu u potpunosti sigurni, to bi moglo na neko vrijeme odgoditi provođenje navedenog scenarija. Ipak, ako u doglednoj budućnosti i dođe do toga da se zahtijeva upotreba čipova na radnom mjestu, postoji toliko protivnika tehnologije da bi oni koji bi ovu ideju željeli uspješno provesti u djelo morali navesti i izuzetke od tog pravila. Samo će vrijeme pokazati šta zaista možemo očekivati od tehnologije usađene u ljudsko tijelo. Za sada ima previše nagađanja, a premalo stvarnih rezultata njihove dugotrajne upotrebe.

Začeci današnje RFID tehnologije

Inžinjerski principi na kojima su zasnovane aktuelne RFID tehnologije prvi put su postavljeni 1948. Međutim, patent za korištenje RFID čipova kao usadaka namijenjenih ljudima prvi put je odobren tek 1997. godine, a tada je označen kao “uređaj za praćenje i vraćanje ljudi”. Ovaj patentirani uređaj je trebao biti korišten kao zaštita od kidnapovanja i za olakšavanje pružanja hitne medicinske pomoći u slučajevima akutnih oboljenja kao što su problemi sa srcem, koji mogu dovesti do srčanog udara. Sedam godina kasnije FDA je odobrila VeriChip, prvi usadivi čip namijenjen ljudima u medicinske svrhe.

IZDANJA

Global Security d.o.o.

Hasiba Brankovića 3, 71000 Sarajevo, Bosna i Hercegovina
Tel: +387 (0)33/788-985
Fax: +387 (0)33/788-986
Web site: www.asadria.com
Marketing: marketing@asadria.com
Pretplata: pretplata@asadria.com
PDV broj: 201142740001
Identifikacioni broj: 4201142740001
ISSN 1986-5

Magazin a&s Adria – stručni magazin za kompletna sigurnosna rješenja – mjesečna je publikacija licencirana od strane kompanije Messe Frankfurt New Era Business Media za Adriatic regiju: Bosnu i Hercegovinu, Crnu Goru, Hrvatsku, Kosovo, Makedoniju, Sloveniju i Srbiju.