Mreže i sigurnost: Nevidljive niti povezanosti

Iza digitalnih servisa, cloud aplikacija, industrijske automatizacije, videonadzora ili kontrole pristupa danas se nalazi složena infrastruktura čiji je zadatak da podatke prenese od jednog uređaja do drugog brzo, pouzdano i sigurno. O tome koliko je ta infrastruktura sposobna odgovoriti na sve veće zahtjeve savremenih sistema, gdje se kriju njena ograničenja i kako se mijenja njena uloga, svoje viđenje daju nam stručnjaci iz oblasti mrežnih tehnologija i videonadzora

Piše: Nermin Kabahija; E-mail: redakcija@asadria.com

Mreže su postale jedna od najvažnijih infrastruktura savremenog svijeta, iako o njima razmišljamo mnogo manje nego o uređajima i sistemima koje svakodnevno koristimo. One su ta nevidljiva nit koja povezuje računare, telefone, servere, proizvodne sisteme, podatkovne centre, pametne zgrade, senzore, kamere i gotovo svaki drugi uređaj koji danas razmjenjuje podatke. Upravo zbog toga mreža više nije samo tehničko pitanje namijenjeno IT odjelima. Poslovanje kompanija, proizvodni procesi, komunikacije, logistika, trgovina, finansijske usluge, zdravstvo, transport i sigurnost u velikoj mjeri zavise od dostupnosti mrežne infrastrukture. U industrijskim okruženjima preko nje komuniciraju mašine, senzori i upravljački sistemi, dok u pametnim zgradama povezuje različite tehničke i sigurnosne podsisteme.

 Gotovo neprimjetna, a važna

Ipak, o mreži se često počinje ozbiljno razmišljati tek kada nešto prestane raditi. Korisnik vidi kameru, čitač kartica, server ili aplikaciju, ali infrastruktura koja omogućava njihovu međusobnu komunikaciju uglavnom ostaje u pozadini. Kada je dobro projektovana, gotovo je neprimjetna. Kada zakaže, posljedice mogu biti trenutne – od usporavanja poslovnih procesa i prekida komunikacije do gubitka pristupa podacima i prestanka rada kritičnih sistema.

To je posebno vidljivo u sigurnosnoj industriji. Savremena IP kamera više nije izolovan uređaj koji samo šalje sliku prema snimaču. Ona je mrežni uređaj koji može istovremeno prenositi video visoke rezolucije, izvršavati AI analitiku, generirati metapodatke, komunicirati sa softverskim platformama i drugim sistemima te, u velikom broju instalacija, preko iste mrežne infrastrukture dobijati i električno napajanje. Slična zavisnost postoji kod kontrole pristupa, interkoma, različitih senzora, sistema za pohranu podataka i sve većeg broja drugih sigurnosnih rješenja.

Kvalitet sistema zavisi od mreže

Zbog toga kvalitet sigurnosnog sistema više nije moguće procjenjivati samo prema kvalitetu njegovih krajnjih uređaja. Kamera može imati vrhunski senzor i naprednu analitiku, server veliku procesorsku snagu, a sistem za pohranu kapacitet za mjesece snimaka. Međutim, njihove pune mogućnosti dolaze do izražaja tek kada ih povezuje mrežna infrastruktura sposobna da osigura pouzdan i neprekidan prijenos podataka onda kada su oni potrebni. Nedovoljan kapacitet, visoka latencija, gubitak paketa, preopterećeni uplinkovi ili nestabilno PoE napajanje mogu ograničiti performanse sistema bez obzira na mogućnosti pojedinačnih uređaja.

Istovremeno, zahtjevi koji se postavljaju pred mreže ubrzano rastu. Više rezolucije videa, sve brojniji povezani uređaji, AI analitika, obrada podataka na rubnim uređajima i cloud platforme stvaraju količine podataka koje su prije samo nekoliko godina bile nezamislive u mnogim sigurnosnim instalacijama. Uz propusni kapacitet, jednako važni postaju dostupnost, redundancija, upravljanje saobraćajem i cyber sigurnost. Mreža zato više nije samo put kojim podaci prolaze od jedne do druge tačke. Ona sve više određuje koji će podaci imati prioritet, kako će uređaji međusobno komunicirati, ko će im moći pristupiti i hoće li sistem nastaviti funkcionirati kada dođe do problema. Granica između mrežne infrastrukture i samog sigurnosnog sistema time postaje sve manje jasna.

Ako videonadzor, kontrola pristupa, analitika i pohrana podataka zavise od mreže da bi izvršavali svoju osnovnu funkciju, nameće se jednostavno pitanje: možemo li mrežu i dalje posmatrati samo kao infrastrukturu na kojoj sigurnosni sistemi rade ili je ona već postala sastavni dio samog sistema sigurnosti?

Od prvih mreža do 800 gigabita i dalje

Da bismo razumjeli kako je mreža dobila tako važnu ulogu, potrebno je vratiti se razvoju same mrežne tehnologije. Historija računarskih mreža počinje krajem 1960-ih, kada je razvijen ARPANET, jedna od prvih mreža koja je omogućila komunikaciju između udaljenih računarskih sistema i postavila temelje za razvoj interneta. Tokom 1970-ih razvijen je Ethernet, tehnologija koja je omogućila efikasno povezivanje računara u lokalne mreže i koja će kasnije postati jedan od najvažnijih standarda mrežne komunikacije. Ključna prekretnica uslijedila je razvojem TCP/IP protokola, čijim je prihvatanjem početkom 1980-ih omogućeno povezivanje različitih mreža u mnogo veće cjeline. Tokom naredne decenije internet se postepeno širio iz akademskog i istraživačkog okruženja prema kompanijama i široj javnosti, dok su lokalne Ethernet mreže postajale standardna infrastruktura poslovnih sistema.

Paralelno s rastom broja povezanih uređaja rasle su i brzine prijenosa. Ethernet je od 10 Mb/s napredovao preko Fast Etherneta od 100 Mb/s i gigabitnih veza, dok su razvoj optičkih vlakana i naprednije mrežne opreme otvorili put ka višestruko većim kapacitetima. Danas je 1 Gb/s uobičajena brzina pristupne mreže u brojnim poslovnim okruženjima, dok se 10G i brže veze koriste za povezivanje zahtjevnijih sistema, servera, switcheva. U enterprise okruženjima i podatkovnim centrima danas se koriste Ethernet veze brzine 200, 400 i 800 Gb/s, dok se razvoj tehnologije već kreće prema brzini od 1,6 Tb/s.

Istovremeno su snažno napredovale bežične mreže, od prvih Wi-Fi standarda do današnjih generacija Wi-Fi 6, 6E i Wi-Fi 7, koje omogućavaju bolje performanse u zahtjevnim okruženjima. Razvoj PoE tehnologije dodatno je proširio ulogu mrežne infrastrukture jer je omogućio da se istim Ethernet kablom prenose i podaci i električno napajanje za kamere, pristupne tačke, kontrolere i brojne druge povezane uređaje.

Deklarisana brzina veze nije jedino mjerilo kvaliteta mreže. Latencija, gubitak paketa, stabilnost, raspoloživi kapacitet uplinkova i redundancija mogu biti jednako važni, posebno kada mreža podržava kritične aplikacije

Mreža postaje dio sigurnosnog sistema

Upravo je sigurnosna industrija dobar primjer koliko se uloga mreže promijenila. Sigurnosna industrija se dugo oslanjala na zatvorene sisteme u kojima su videonadzor, kontrola pristupa i drugi segmenti funkcionirali nezavisno. No, prelazak na IP tehnologiju postepeno je promijenio takav koncept. Povezivanjem kamera, kontrolera, servera, sistema za pohranu i drugih uređaja preko zajedničke mrežne infrastrukture, mreža je od sredstva za prijenos podataka postala jedan od ključnih elemenata funkcioniranja kompletnog sigurnosnog sistema.

Ipak, činjenica da su današnje mreže neuporedivo sposobnije nego prije desetak godina ne znači da su automatski spremne za sve zahtjeve koje pred njih postavljaju savremeni sigurnosni sistemi. Patrick-Steeven Skwara, menadžer marketinga za MEA regiju u američkoj kompaniji Panduit, smatra da se stepen njihove zavisnosti od mrežne infrastrukture još često potcjenjuje.

“Enterprise mreže danas su nesumnjivo sposobnije nego prije deset godina, ali mnoge kompanije i dalje potcjenjuju koliko su savremene sigurnosne operacije postale zavisne od performansi mreže. Videonadzor, kontrola pristupa, komunikacije u hitnim situacijama i analitika zasnovana na umjetnoj inteligenciji više nisu izolovani sistemi. To su međusobno snažno povezani digitalni servisi koji zavise od kontinuirane povezanosti, pouzdanog napajanja i predvidivog ponašanja mreže”, kaže Skwara.

Takva zavisnost mijenja i posljedice problema koji bi se u klasičnom IT okruženju možda posmatrali prvenstveno kao tehničke smetnje. Kod sigurnosnih sistema latencija, gubitak paketa ili prekid napajanja putem PoE-a mogu utjecati na dostupnost videosnimaka, usporiti provjeru alarma, poremetiti odluke sistema kontrole pristupa ili stvoriti slijepe tačke upravo u trenutku kada su informacije najpotrebnije. Zbog toga Skwara smatra da spremnost mreže više nije moguće procjenjivati samo prema njenom propusnom kapacitetu ili mogućnostima switch uređaja.

“Istinska spremnost mreže daleko nadilazi propusni opseg i kapacitet switcheva. Ona zahtijeva otpornu fizičku infrastrukturu, pouzdanu distribuciju napajanja, skalabilnu povezivost putem bakra ili optike te arhitekturu projektovanu za neprekidan rad. Sama mreža sve više postaje dio sigurnosnog sistema i zato mora biti projektovana prema istim zahtjevima za dostupnost, pouzdanost i kontinuitet rada kao i sigurnosne aplikacije koje podržava”, ističe on.

Od pasivnog prijenosa do inteligentne mreže

Sličan pogled iznosi i Jasmin Tinjak, direktor za ključne korisnike u Huaweiju u Bosni i Hercegovini, uz naglasak da kamere i sistemi kontrole pristupa više nisu zasebne komponente, nego stalno aktivni elementi mnogo šireg digitalnog ekosistema.

“Savremeni sigurnosni sistemi danas su dio šire digitalne infrastrukture i sve više zavise od kvaliteta mreže, cloud okruženja i AI analitike. Kamere i sistemi kontrole pristupa više nisu izolovani, već stalno aktivni senzori u digitalnom ekosistemu. Problem je što mreže u praksi nisu uvijek projektovane za takav nivo kritičnosti. Čak i mali poremećaji poput latencije ili gubitka paketa mogu uticati na sigurnosne procese”, navodi Tinjak.

Upravo zato mijenja se i tradicionalno shvatanje mreže kao infrastrukture čiji je jedini zadatak da prenese podatke između dvije tačke. VLAN segmentacija omogućava razdvajanje različitih vrsta saobraćaja, dok QoS daje prioritet kritičnim podacima, poput videostreamova, alarma i događaja iz sistema kontrole pristupa. Istovremeno, edge inteligencija dio obrade pomjera prema kamerama i senzorima, koji više ne prikupljaju samo podatke nego ih mogu analizirati neposredno na mjestu nastanka.

“Mreže danas postaju aktivni dio digitalnih platformi i direktno utječu na performanse i sigurnost aplikacija. VLAN segmentacija, QoS i edge inteligencija postaju standard jer omogućavaju da se različiti tipovi saobraćaja jasno razdvoje i prioritetiziraju. U praksi to znači da mreža više ne reaguje pasivno, već učestvuje u optimizaciji rada sistema u realnom vremenu”, ističe Tinjak.

Panduit tu promjenu opisuje još šire, povezujući razvoj mreže s premještanjem analitike i donošenja odluka prema njenom rubu. “Kamere i senzori sve više ne služe samo za prikupljanje informacija, već događaje interpretiraju u realnom vremenu. Analitika, klasifikacija objekata, detekcija ponašanja i prepoznavanje prijetnji pomjeraju se bliže rubu mreže, čime se smanjuje latencija i omogućava brže donošenje odluka. Kao rezultat toga, mreža evoluira u inteligentnu operativnu platformu koja ne samo da prenosi podatke nego omogućava sigurnu komunikaciju, distribuiranu obradu i veći operativni uvid u realnom vremenu”, kaže Skwara.

Sve više podataka, sve veći zahtjevi

Pretvaranje mreže u aktivni dio sigurnosnog sistema događa se u trenutku kada količina podataka koju taj sistem proizvodi ubrzano raste. Video visoke rezolucije, AI analitika, višesenzorske kamere i obrada podataka na rubu mreže stvaraju sasvim drugačija opterećenja od onih za koja su projektovane mnoge postojeće poslovne mreže. Skwara upravo u tome vidi jednu od ključnih promjena koja će određivati budući razvoj infrastrukture.

“Jedna od najznačajnijih promjena u sigurnosnoj industriji danas jeste to što sistemi generišu mnogo više podataka nego što ih pohranjuju. AI analitika, prediktivni algoritmi, 4K i višesenzorske kamere te obrada u realnom vremenu na rubu mreže pretvaraju videonadzorne mreže u digitalne ekosisteme koji obrađuju ogromne količine podataka”, kaže Skwara.

Problem je to što veliki dio postojeće infrastrukture prvobitno nije projektovan za kontinuirane tokove podataka koje proizvode sigurnosni uređaji, nego prvenstveno za povezivanje korisnika i klasične poslovne aplikacije. Kako rastu rezolucija kamera, količina metapodataka i broj analitičkih funkcija, ograničenja se zato mogu pojaviti na mjestima koja su ranije imala dovoljno kapaciteta.

“Kompanije sve češće otkrivaju da upravo performanse mreže, a ne tehnologija kamera, postaju ograničavajući faktor budućih instalacija. Tu 10-gigabitna infrastruktura, optičke okosnice visokih performansi i kabliranje kategorije 6A dobijaju strateški značaj jer osiguravaju potreban kapacitet i skalabilnost za širenje sigurnosnih sistema”, ističe Skwara.

Tinjak također ukazuje na rast opterećenja, ali naglašava da odgovor nije samo u povećanju brzine mreže. Kako se sigurnosni sistemi sve snažnije povezuju s AI aplikacijama, IoT uređajima i cloud okruženjima, važna postaje i sposobnost infrastrukture da efikasno upravlja različitim vrstama saobraćaja.

“Rast videoanalitike, AI aplikacija i IoT uređaja znatno povećava zahtjeve prema mrežnoj infrastrukturi. Zbog toga 10G infrastruktura i nove generacije Wi-Fi tehnologija postaju osnova kapaciteta, ali i ključna promjena u inteligenciji mreže i njenoj sposobnosti da upravlja različitim vrstama opterećenja”, navodi Tinjak.

Takav razvoj znači da se pitanje kapaciteta sve manje može svesti na deklarisanu brzinu pojedinačne veze. Potrebno je posmatrati kompletnu infrastrukturu, od pristupnog sloja i uplinkova do mrežne okosnice, kao i način na koji se različiti tipovi saobraćaja raspoređuju i obrađuju. “Danas se fokus pomjera sa same brzine ka spremnosti mreže za AI i cloud okruženja, gdje infrastruktura postaje dio šire digitalne platforme koja podržava dugoročnu transformaciju”, dodaje on.

Wi-Fi ne može bez fizičke infrastrukture

Rast bežičnih tehnologija dodatno mijenja način povezivanja sigurnosnih uređaja. Wi-Fi 6 i Wi-Fi 7 donose veći kapacitet za okruženja s velikim brojem povezanih uređaja, ali iz Panduita upozoravaju da razvoj bežične infrastrukture ne umanjuje značaj fizičke mreže na kojoj ona počiva.

“Wi-Fi 6 i Wi-Fi 7 dodatno će ubrzati ovu transformaciju. Mobilna videonadzorna rješenja, nosive tehnologije, inteligentni senzori, robotika i povezani sigurnosni uređaji stvarat će sve veću potražnju i za bežičnom i za žičanom povezivošću. Međutim, svaka inovacija u bežičnim mrežama u konačnici zavisi od robusne fizičke infrastrukture koja se nalazi ispod nje”, kaže Skwara.

Zbog toga pitanje više nije samo koliko je mreža brza danas, nego koliko prostora ostavlja za zahtjeve koji će se pojaviti tokom životnog ciklusa sigurnosnog sistema. Skalabilna optička infrastruktura, dovoljno kapaciteta u mrežnoj okosnici i mogućnost proširenja postaju posebno važni kada se uzme u obzir da se broj uređaja i količina podataka mogu značajno povećati bez potpune zamjene postojećeg sistema.

Videonadzor nije klasičan IT saobraćaj

Upravo tu do izražaja dolazi još jedna razlika koju projektanti mreža ne mogu zanemariti. Videonadzor se po načinu korištenja mrežnih resursa znatno razlikuje od uobičajenih poslovnih aplikacija jer kamere kontinuirano šalju velike količine podataka, dok se istom infrastrukturom sve češće osigurava i njihovo napajanje. “Česta je greška pretpostaviti da se videonadzorni saobraćaj ponaša slično tradicionalnim poslovnim aplikacijama. U stvarnosti, savremeni sigurnosni sistemi generišu kontinuirane tokove velikih količina podataka koji postavljaju specifične zahtjeve i pred mrežnu i pred energetsku infrastrukturu”, objašnjava Skwara.

Posljedice pogrešnih pretpostavki pri projektovanju ne moraju biti vidljive odmah. Sistem može funkcionirati s početnim brojem kamera, ali povećanje njihove rezolucije, broja uređaja ili obima analitike može otkriti uska grla u uplinkovima, nedovoljan PoE budžet ili ograničenja kablovske infrastrukture. “Zahtjevi za propusnim kapacitetom često se potcjenjuju, PoE budžeti nisu adekvatno izračunati, kapacitet uplinkova postaje usko grlo, a budući rast nije dovoljno uzet u obzir”, kaže Skwara. “Kako rezolucije kamera, broj slika u sekundi i mogućnosti analitike nastavljaju rasti, ti nedostaci postaju još izraženiji.”

Na iste probleme ukazuju i iz Huaweija, koji kontinuiran protok podataka, nisku latenciju i visoku stabilnost izdvajaju kao specifične zahtjeve videonadzornih sistema. “Videosaobraćaj ima specifične zahtjeve koji uključuju konstantan protok, nisku latenciju i visoku stabilnost. Ako se mreža dizajnira bez razumijevanja tih potreba, problemi se pojavljuju u radu sistema. Najčešće se to vidi kroz nedovoljno planiran PoE budžet, ograničen kapacitet uplinkova ili nedostatak segmentacije”, kaže Tinjak, dodavši da to utječe na kvalitet videonadzora i pouzdanost sistema.

Zato se projektovanje mreže za sigurnosne sisteme sve manje može svoditi na naknadno dodavanje kamera i drugih uređaja postojećoj IT infrastrukturi. Panduit naglašava da na dugoročnu pouzdanost utječu kabliranje, raspoloživo napajanje, projektovanje uplinkova, upravljanje temperaturom i sama arhitektura distribuirane mreže, dok Huawei zagovara planiranje kompletnog sistema od početka do kraja.

“Savremeni pristup projektovanju mreža sve se više oslanja na end-to-end planiranje u bliskoj saradnji s partnerima i korisnicima, gdje se uzimaju u obzir i trenutni i budući zahtjevi digitalizacije. To je pristup i vizija koju Huawei promovira kroz dizajn mreža koje su spremne za dugoročni rast”, ističe Tinjak.

Svaki povezani uređaj postaje i potencijalna meta

Veći broj mrežno povezanih sigurnosnih uređaja donosi još jedan izazov koji se više ne može odvojiti od projektovanja infrastrukture – cyber sigurnost. IP kamera, kontroler pristupa, interkom, NVR ili IoT senzor nisu samo elementi tehničke zaštite nego i krajnje tačke na mreži koje treba identificirati, zaštititi i nadzirati.

“Spajanje tehničke i cyber sigurnosti jedan je od ključnih trendova koji danas oblikuju industriju. Svaka IP kamera, kontroler pristupa, interkom, mrežni snimač i sigurnosni uređaj povezan s IoT-om predstavlja mrežnu krajnju tačku kojom se mora upravljati, koju treba zaštititi i kontinuirano nadzirati”, kaže Skwara.

Kako sigurnosni sistemi postaju dio šire poslovne infrastrukture, tradicionalna pretpostavka da je uređaj pouzdan samo zato što se nalazi unutar interne mreže postaje sve manje održiva. Zbog toga u prvi plan dolaze segmentacija, autentifikacija uređaja, kontinuirana provjera i Zero Trust pristup.

“Sigurnosni sistemi više nisu izolovana okruženja. Oni funkcionišu unutar složenih enterprise ekosistema, što znači da je cyber otpornost postala temeljni zahtjev pri projektovanju, a ne opcionalna nadogradnja. Povjerenje se sve više određuje prema identitetu uređaja, njegovom ponašanju i usklađenosti, a ne prema njegovoj lokaciji u mreži”, ističe Skwara.

Tinjak isti problem povezuje direktno s rastom broja uređaja i posljedičnim širenjem površine potencijalnog napada: “S rastom broja povezanih uređaja raste i površina potencijalnih napada. IP kamere i IoT uređaji više nisu zatvoreni sistemi, već dio šire mrežne infrastrukture. Iz ovog razloga, sigurnost mora biti ugrađena u samu arhitekturu mreže.”

To mijenja i način na koji se uređajima dopušta pristup mreži. Umjesto jednokratnog povjerenja, savremene arhitekture sve više se oslanjaju na kontinuirano utvrđivanje identiteta uređaja i kontrolu njegovog pristupa resursima. “Zero Trust, port security i device fingerprinting omogućavaju stalnu provjeru uređaja i kontrolu pristupa u realnom vremenu”, kaže Tinjak te dodaje kako “ovakav model postaje osnova modernih mrežnih arhitektura, gdje se sigurnost i povezanost ne posmatraju odvojeno, već kao jedinstven sistem”.

Ako mreža zakaže, posljedice se vide

Dok proizvođači mrežne infrastrukture ukazuju na kapacitet, pouzdanost i pravilno projektovanje mreže, proizvođači videonadzornih rješenja upozoravaju na konkretne posljedice koje problemi s povezivošću mogu imati na rad sigurnosnih sistema. Ismar Hota, voditelj prodajnog tima kompanije Synology za Balkan, Rumuniju, Mađarsku, Tursku te baltičke i zemlje Zajednice nezavisnih država, smatra da mreža danas povezuje gotovo sve ključne komponente savremenog videonadzornog sistema.

“Današnji sistemi videonadzora i sigurnosti suštinski zavise od kvaliteta mreže jer ona povezuje svaki kritični sloj rješenja – od IP kamera i uređaja za kontrolu pristupa do servera za snimanje, analitike, pohrane i udaljenog nadzora. U savremenom IP okruženju performanse cjelokupnog rješenja mogu biti dobre samo onoliko koliko to omogućava infrastruktura na kojoj ono počiva”, kaže Hota.

Prekid mrežne veze zato ne znači samo gubitak komunikacije između uređaja nego može direktno utjecati na sposobnost sistema da obavlja svoju sigurnosnu funkciju. Posljedice se mogu manifestirati kroz prekid videostreama, gubitak nadzora uživo, kašnjenje u prijenosu događaja i usporenu reakciju operatera. Zavisno od arhitekture sistema, problemi mogu zahvatiti i kontrolu pristupa, dok nestabilna veza može utjecati na kontinuitet snimanja, sinhronizaciju podataka i pouzdanost videoanalitike.

“U praktičnom smislu, može se reći da je sigurnost odmah ugrožena ako mreža prestane raditi. Videostreamovi mogu biti prekinuti, nadzor uživo izgubljen, događaji se možda neće prenositi u realnom vremenu, a, zavisno od njihove arhitekture, problemi mogu zahvatiti i sisteme kontrole pristupa”, upozorava Hota.

Ipak, prekid mrežne veze ne mora nužno dovesti do potpunog prestanka rada sigurnosnog sistema. Rizici se mogu ublažiti odgovarajućim projektovanjem, lokalnim snimanjem na rubu mreže, redundantnim mrežnim putanjama, rezervnim sistemima pohrane i distribuiranom arhitekturom koja smanjuje zavisnost od pojedinačnih tačaka kvara.

“Otpornost se može i treba ugraditi u savremene sisteme. Lokalno snimanje na rubu mreže, redundantne mrežne putanje, failover pohrana i distribuirana arhitektura sistema mogu pomoći u smanjenju rizika od potpunog gubitka zaštite. Ključno je da dostupnost mreže više nije sekundarno IT pitanje, već jedan od osnovnih sigurnosnih zahtjeva”, ističe Hota.

Kada mrežni problem postane problem videa

Potpuni prekid mreže predstavlja najočigledniji scenarij, ali Hota ukazuje na to da su za rad videonadzora podjednako važni problemi koji ne dovode do potpunog gubitka veze. “Latencija, gubitak paketa i nestabilno PoE napajanje direktno utječu na pouzdanost sistema i kvalitet dokaznog materijala. U stvarnim instalacijama posljedice mogu biti kašnjenje prikaza uživo, gubitak pojedinih slika, smanjenje kvaliteta videa i nepouzdana obrada događaja”, objašnjava Hota. To postaje posebno problematično u okruženjima u kojima je operaterima potreban pregled situacije u realnom vremenu ili kada se snimci kasnije koriste u istragama.

Prema njegovim riječima, posljedice mogu biti još izraženije kada videonadzor uključuje AI analitiku, budući da njena pouzdanost zavisi od stabilnog i kontinuiranog videoulaza. Mrežna nestabilnost istovremeno može utjecati na snimanje, sinhronizaciju podataka i pristup pohranjenom materijalu, naročito kod centraliziranih sistema i instalacija koje obuhvataju više lokacija. “Kod videoanalitike nestabilni tokovi podataka mogu smanjiti tačnost, izazvati lažne alarme ili dovesti do propuštenih detekcija jer AI sistemi zavise od stabilnog i kontinuiranog videoulaza. Kod sistema za pohranu nestabilnost mreže može utjecati na propusnost snimanja, sinhronizaciju podataka i brzinu njihovog preuzimanja, posebno u centraliziranim instalacijama ili sistemima koji obuhvataju više lokacija”, kaže Hota.

Kao još jedna potencijalno slaba tačka izdvaja je PoE napajanje. Njegov značaj raste zajedno s mogućnostima kamera, koje preko iste infrastrukture dobijaju energiju za sve veći broj funkcija, pa nepravilno planiran PoE budžet može direktno utjecati na stabilnost rada uređaja. Nestabilan PoE donosi dodatni nivo rizika. Kamere ili edge uređaji mogu se neočekivano ponovo pokretati, raditi nepouzdano ili potpuno prestati funkcionirati ako PoE budžet nije pravilno planiran. To se često potcjenjuje, posebno zato što novije kamere integrišu grijače, IR osvjetljenje, ugrađenu analitiku i druge funkcije koje zahtijevaju više energije.

Rasterećenje mreže

Procesiranje podataka na rubnim uređajima može smanjiti opterećenje mreže kada se analitika izvršava lokalno, ali ne uklanja pritisak na infrastrukturu – samo mijenja mjesto na kojem se on pojavljuje. “Edge uređaji i dalje zahtijevaju pouzdano napajanje i povezivost za upravljanje, ažuriranja, nadzor stanja sistema i pristup snimcima”, kaže Hota.

Takav pristup postaje sve značajniji s rastom rezolucije kamera i primjenom AI analitike. Obradom podataka na samom rubu mreže prema centralnom sistemu mogu se slati samo metapodaci, alarmi ili relevantni snimci, čime se smanjuje količina saobraćaja. Ipak, mreža i dalje ostaje ključna za funkcioniranje cjelokupnog sistema, zbog čega infrastruktura mora biti projektovana imajući u vidu specifične zahtjeve videonadzora i upravo na toj razlici Synology posebno insistira. “Videonadzor ne treba tretirati kao naknadno opterećenje dodano postojećoj IT mreži. Potrebno ga je posmatrati kao zasebno radno opterećenje sa vlastitim zahtjevima u pogledu performansi i dostupnosti”, kaže Hota.

Za razliku od tipičnog kancelarijskog saobraćaja, videonadzor podrazumijeva kontinuiran prijenos velikih količina podataka, događaje u realnom vremenu i vrlo malu toleranciju na prekide. Zato se već prilikom projektovanja moraju uzeti u obzir ne samo trenutni broj kamera i potrebni kapacitet nego i buduće širenje sistema, više rezolucije i sve veća primjena analitike.

Mreža više ne može ostati u pozadini

Različite perspektive Panduita, Huaweija i Synologyja na kraju vode prema istom zaključku. Mrežna infrastruktura više nije samo tehnička podloga na koju se naknadno priključuju sigurnosni uređaji. Ona određuje koliko će pouzdano kamera prenijeti video, hoće li analitika dobiti podatke na vrijeme, može li sistem za pohranu kontinuirano snimati, kako će se upravljati pristupom uređajima i šta će se dogoditi kada dio infrastrukture zakaže.

Pri tome sve veće brzine same po sebi ne rješavaju problem. Mreža mora imati dovoljno kapaciteta, ali istovremeno mora biti pravilno segmentirana, redundantna, kibernetički sigurna i projektovana prema stvarnom opterećenju koje će sigurnosni sistemi stvarati. Sa 4K i višesenzorskim kamerama, AI analitikom, obradom na rubu mreže, cloud platformama i sve većim brojem IoT uređaja, takvi zahtjevi će samo nastaviti rasti.

Time se mijenja i način na koji treba posmatrati ulaganje u sigurnosne sisteme. Naprednija kamera, snažniji server ili veći sistem za pohranu neće sami po sebi donijeti očekivane performanse ako infrastruktura koja ih povezuje postane usko grlo.

Mreža tako ostaje upravo ono što je na prvi pogled najlakše previdjeti – nevidljiva nit između svih dijelova sistema. Ali što sigurnosni sistemi budu povezaniji, inteligentniji i zavisniji od podataka, ta će nit upravo i određivati koliko će cijeli sistem zaista biti siguran.