Bliska zaštita ličnosti

U normalnim slučajevima probijanje kroz grupu nije zadatak tjelohranitelja. To su zadaci za specijalne jedinice policije ili vojske. Da bi obavljali i takve operacije, tjelohranitelji bi morali prolaziti posebne vrste obuke i treninga, što iziskuje i veoma velika sredstva, koja nisu sve agencije u mogućnosti osigurati

Pripremio: Nermin Kabahija; E-mail: redakcija@asadria.com

Intervencija našeg tima za zaštitu trebala bi se ograničiti na konfrontaciju između osoba koje agresivno nasrću jedna na drugu ili na probijanje do prostorije u kojima se naša štićena osoba nalazi. Zato, ukoliko posumnjamo da se u našem objektu nalazi neki uljez spreman za napad, slučaj radije predajmo policijskim snagama jer nema potrebe da sebe i štićenu osobu izlažemo nepotrebnim opasnostima.

Šta tačno učiniti?

Naravno, nećemo uvijek biti u poziciji da smo uz štićenu osobu, recimo ukoliko smo na konferencijama ili prilikom nekih povjerljivih sastanaka. No, ako u takvoj situaciji najednom čujemo pucnjavu ili glasnu vrisku, kako ćemo se ponašati? Većina će instinktivno odmah krenuti da se probije i uđe u prostoriju kako bi se uvjerili u to šta se događa. Na mnogim treninzima čak i pravi profesionalci jednostavno krenu da upadaju u prostoriju i tako bivaju pogođeni municijom za vježbanje. U stvarnom slučaju to se ne radi jer može biti opasno po život. Zato ni u kom slučaju ne smijemo samo upasti u prostoriju – pucnjevi su sigurno ispaljeni iz nekog razloga i moguće je da se u prostoriji nalazi jedno ili više oružja.

Zato je potrebno prioritet staviti na alarmiranje situacije i to moramo uraditi prije nego što odlučimo ući u prostoriju. Mudrost se krije u tome da, ako i mi budemo pogođeni prilikom paničnog ulaska u prostoriju, možda više niko neće biti u poziciji da pošalje dojavu, pa situacija može biti još dramatičnija i gora. U svakom slučaju, ne smijemo gubiti vrijeme, moramo postupati racionalno i biti u stalnoj koordinaciji sa članova našeg tima.

Borba izbliza

Kao tjelohranitelji moramo biti u stanju da se prilagođavamo situacijama kao i da reagujemo na sve napade bez oružja. Zato nam je neophodno i osnovno znanje bilo koje odbrambene tehnike. Ne možemo ovom prilikom ulaziti u specifične tehnike jer sve imaju prednosti i nedostatke, ali generalno gledano, borilački sport je idealno sredstvo za lični fitnes, stjecanje kondicije i snage te usavršavanje koordinacije pokreta. Osim odbrane vitalnih dijelova tijela, potrebne su nam tehnike i taktike koje efektivno funkcionišu i koje se mogu primjenjivati ad hoc. Tehnike kojima želimo ovladati moraju biti jednostavne i efektivne. Ipak, bliski fizički kontakt potrebno je izbjegavati onoliko koliko je to moguće. Jako je bitno izbjeći klasičnu tuču i ozljeđivanja, a to možemo postići i putem verbalne komunikacije. Ukoliko ona ne upali, umiješat ćemo se, ali to mora biti efektivno. Tehnika borbe izbliza mora da sadrži kako kontrolisanje i zadržavanje protivnika tako i čiste tehnike odbrane i blokade od noževa i udaraca.

Vatreno oružje

Da bi se upotreba vatrenog oružja uopće mogla razmatrati, potrebno je primijeniti sve ono što smo ranije govorili o prepoznavanju napada i evakuaciji. Napadi će uvijek biti usmjereni ka štićenoj osobi, a ne direktno protiv nas, što znači da će se upotreba oružja gotovo uvijek odvijati u neposrednoj blizini štićene osobe, drugih tjelohranitelja ili drugih osoba u našoj okolini. Često će biti potrebna brza razmjena vatre, s jedne strane, i kontrole ili evakuacije štićene osobe, s druge strane. Oružje ćemo upotrijebiti iz pokreta, koristeći najčešće jednu ruku, a pri tome ćemo nastaviti održavati komunikaciju sa drugim tjelohraniteljima i štićenom osobom. Samo sveobuhvatna obuka i stalno usavršavanje nas mogu pripremiti da u pravom trenutku ispravno djelujemo.

Očima statistike

Svaka upotreba vatrenog oružja prilikom zaštite lica mora se precizno evidentirati. No, praksa pokazuje da ne postoje precizne statistike koje evidentiraju sve detalje razmjene vatre kao što su udaljenosti, broj ispaljenih metaka, vremenski intervali i sl. U većini slučajeva upotrebljavaju se isključivo policijski podaci. Trendovi u SAD-u i nekim dijelovima Evrope su da se podaci sakupljaju i upoređuju kako bi se došlo do bolje slike ukupne situacije, a time i boljeg rješenja problema. Posebno su zanimljive statistike američkog FBI-ja i policije New Yorka koje nam mogu biti primjer za izradu nekih naših prognoza. One kažu da su se dvije trećine svih razmjena paljbe u kojima su službenici izgubili život odvijale unutar tipične distance za razgovor ili izbliza (1,5–6 m). Vjerovatnoća pogađanja iznosila je u prosjeku oko 16,7%.

Polazeći od poznatih napada i atentata na štićene osobe i navedenih statističkih vrijednosti, može se pretpostaviti da se napadači uvijek nalaze u neposrednoj blizini tjelohranitelja i štićenih osoba, a često su nesudionici, saradnici i drugi tjelohranitelji u direktnom okruženju štićene osobe. Isto tako, veoma je teško neutralizirati napadača vatrenim oružjem i često hici koji promaše dovode do povrede osoba koje se nalaze okolo.