Fizička zaštita Security Services

Intervencija i borba izbliza

U normalnim slučajevima probijanje, odnosno interveniranje nije zadatak tjelohranitelja. To su zadaci za specijalne jedinice policije ili vojske. Da bi obavljali i takve operacije, tjelohranitelji bi morali prolaziti posebne vrste obuke i treninga, što iziskuje i veoma velika sredstva, koja nisu sve agencije u mogućnosti da osiguraju.

Piše: Džemal Arnautović, instruktor IPSTA-e (International Private Security Training Association)
E-mail: redakcija@asadria.com

Naša vrsta intervencije trebala bi se ograničiti na konfrontaciju između osoba koje agresivno nasrću jedna na drugu ili na probijanje do prostorije u kojima se naša štićena osoba nalazi. Zato, ukoliko posumnjamo da se u našem objektu nalazi neki uljez, slučaj radije predajemo policijskim snagama jer nema potrebe da sebe i štićenu osobu izlažemo nepotrebnim opasnostima.

Šta tačno učiniti?

Naravno, nećemo uvijek biti u poziciji da smo uz štićenu osobu, recimo na konferencijama ili prilikom nekih povjerljivih sastanaka. A ako u takvoj situaciji najednom čujemo pucnjavu i glasnu vrisku, kako ćemo se ponašati? Većina će instinktivno odmah krenuti da se probije i uđe u prostoriju kako bi se uvjerili u to šta se, zapravo, događa. Na mnogim treninzima čak i pravi profesionalci jednostavno krenu da upadaju u prostoriju i tako bivaju pogođeni municijom za vježbanje. U stvarnom slučaju to se ne radi jer je apsolutno smrtonosno! Ni u kom slučaju ne smijemo samo upasti u prostoriju, jer su pucnjevi sigurno pali iz nekog razloga. U prostoriji se nalazi jedno ili više oružja koje prvo moramo prepoznati i razmisliti o tome kako ih kontrolisati. Ali, uza sve to moramo konstantno misliti i na vlastitu sigurnost, jer pucnjevi su se već dogodili, a pogođene osobe su povrijeđene. Zato je potrebno prioritet staviti na alarmiranje situacije i to moramo uraditi prije nego što odlučimo ući u prostoriju. Mudrost se krije u tome da, ako i mi budemo pogođeni prilikom paničnog ulaska u prostoriju, možda više niko neće biti u poziciji da pošalje dojavu, pa situacija može biti jako dramatična i tragična. U svakom slučaju, ne smijemo gubiti vrijeme, moramo postupati racionalno i biti u stalnoj koordinaciji sa jednim ili više članova našeg tima.

Borba izbliza

Kao tjelohranitelji moramo biti u stanju da se prilagođavamo situacijama i da ispravno reagujemo na sve napade bez oružja, tj. fizičke napade ili napade s nožem, slomljenim flašama i štapovima. Kako bismo bili sposobni da adekvatno odgovorimo na ovu vrstu napada, potrebno je da poznajemo bilo koje odbrambene tehnike izvedene iz borilačkih vještina dalekog istoka. Ne možemo ovom prilikom ulaziti u specifične tehnike jer sve imaju prednosti i nedostatke. Generalno, borilački sport je idealno sredstvo za lični fitnes, sticanje kondicije i snage te usavršavanje koordinacije pokreta. Osim odbrane vitalnih dijelova tijela, a pogotovo zaštite lica, potrebne su nam tehnike i taktike koje efektivno funkcionišu i koje se mogu primjenjivati ad hoc. Tehnike kojima želimo ovladati moraju biti jednostavne i efektivne.

Bliski fizički kontakt potrebno je izbjegavati onoliko koliko je to moguće. Jako je bitno izbjeći klasičnu tuču i ozljeđivanja, a to možemo postići i putem verbalne komunikacije. Ukoliko to ne upali, umiješat ćemo se, ali to mora biti efektivno. Tehnika borbe izbliza mora da sadrži kako kontrolisanje i zadržavanje protivnika tako i čiste tehnike odbrane i blokade od noževa i udaraca. Tehnike bliske borbe i samoodbrane moraju nam pomoći da se spriječe sljedeći napadi i opasnosti:

  • Nagli pad, naprijed, bočno i nazad
  • Napadi – udarci nogama i pesnicama
  • Davljenje
  • Opkoljavanje
  • Napadi gađanjem predmetom
  • Napadi navalnim i hladnim oružjem
  • Napadi iz vatrenog oružja
  • Uznemiravanje

Nadalje, moramo vladati i drugim tehnikama poput onih u situacijama kada, npr., pijanu osobu diskretno, ali kontrolirajuće, trebamo ispratiti vani, ili kada se trebamo baciti u zaklon u slučaju potrebe. Važno je da sve tehnike treniramo i vježbamo redovno i po mogućnosti pod stručnim vodstvom.

Vatreno oružje

Da bi se upotreba vatrenog oružja uopće mogla razmatrati, potrebno je primijeniti sve ono što smo ranije govorili o prepoznavanju napada i evakuaciji. Osnovna pretpostavka i odluke koje se trebaju donijeti su isti. Napadi će uvijek biti  usmjereni ka štićenoj osobi, a ne direktno protiv nas kao nosioca oružja. Upotreba oružja se skoro uvijek odvija u neposrednoj blizini štićene osobe, drugih tjelohranitelja ili drugih osoba u našoj okolini. Često će biti potrebna brza razmjena vatre, s jedne strane, i kontrole ili evakuacije štićene osobe, s druge strane. Oružje ćemo upotrijebiti iz pokreta, koristeći najčešće jednu ruku, i pri tome nastaviti održavati komunikaciju sa drugim tjelohraniteljima i štićenom osobom.

Naravno, te haotične okolnosti otežavat će nam zapažanja i donošenje odluka, a postoji i velika opasnost od ugrožavanja trećih osoba. Posebnu opasnost u tome smislu predstavlja upotreba pancirnih metaka koje koriste tzv. kratke cijevi. Samo sveobuhvatna obuka i stalno usavršavanje nam koliko-toliko mogu pružiti sigurnost, optimalno nas pripremiti kako bi u pravom trenutku ispravno i brzo mogli sprovesti potrebne i željene mjere.

Operativni uslovi

Svaka upotreba vatrenog oružja prilikom zaštite lica se mora precizno evidentirati. No, praksa pokazuje da ne postoje specifični podaci ili precizne statistike koje evidentiraju sve detalje razmjene vatre kao što su udaljenosti, broj ispaljenih metaka, vremenski intervali i periodi i slično. U većini slučajeva upotrebljavaju se isključivo policijski podaci. Trendovi u SAD-u i u nekim dijelovima Evrope su da se podaci sakupljaju i upoređuju kako bi se došlo do bolje slike ukupne situacije, a time i boljeg rješenja problema. Sljedeće statističke vrijednosti američkog Saveznog ureda za istragu (FBI) i policije grada New Yorka mogu nam biti primjer za izradu nekih naših prognoza i budućih situacija za upotrebu vatrenog oružja u kojima ćemo se naći:

  • 2/3 svih razmjena paljbe u kojima su službenici izgubili život odvijale su se unutar tipične distance za razgovor ili izbliza (1,5–6 m),
  • vjerovatnoća pogađanja iznosila je u prosjeku oko 16,7 %, što znači da su od 10 ispaljenih hitaca u prosjeku samo dva hica pogađala metu,
  • službenici su ispaljivali šest hitaca po razmjeni paljbe,
  • 2/3 razmjene paljbe događalo se prilikom smanjenih svjetlosnih uslova.

Polazeći od poznatih napada i atentata na štićene osobe i gore navedenih statističkih vrijednosti, može se pretpostaviti sljedeće:

  • napadači se uvijek nalaze u neposrednoj blizini tjelohranitelja i štićenih osoba,
  • često su nesudionici, saradnici i drugi tjelohranitelji u direktnom okruženju štićene osobe,
  • veoma je teško neutralizirati napadača sa vatrenim oružjem,
  • često hici koji promaše dovode do povrede osoba koje se nalaze okolo,
  • oružje najčešće stavljamo u pripravnost tek nakon incidenta jer je napadač savladan na drugi način.

Related Posts

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *