Obrađujući temu cyber špijunaže na osnovu detaljnog Verizonovog izvještaja u periodu od 2014. do 2021. godine, ranije smo pisali o identifikaciji kritične digitalne imovine i upravljanju rizikom. Sada ćemo govoriti o vrstama napadača i načinima odbrane od njih
Pišu: Vesna Matić Karić i Senad Matić Karić
E-mail: redakcija@asadria.com

Ko su, zapravo, napadači u sferi cyber špijunaže, odnosno subjekti koji doprinose nastanku cyber sigurnosnog incidenta i koji su odgovorni za krađu podataka? Općenito postoji podjela na interne i eksterne napadače. Eksterni napadači i njihovi partneri dolaze, kao što im i naziv govori, van same organizacije, a interni iz kompanije i oni uživaju određeni stepen povjerenja i privilegija koje dolaze s tom ulogom. Partnerski napadači, odnosno saradnici, uključuju bilo koju treću stranu koja dijeli poslovnu vezu s organizacijom i oni također, za razliku od eksternih napadača, uživaju određene privilegije i povjerenje kompanije.

Kompanije uglavnom nesvjesne špijunaže
Zanimljiva je činjenica da kompanije i organizacije koje su bile žrtve cyber špijunaže uglavnom nisu bile ni svjesne napada. Najčešće su vanjski izvori ti koji otkriju informaciju o tome, a taj trend je važio u periodu koji pokriva spomenuti Verizonov izvještaj o cyber špijunaži. Ono što je zanimljivo u vezi s ovim tipom napada jeste da cyber špijunaža omogućava napadačima da prikupe veliki broj informacija, a istovremeno ostanu neprimjećeni duže vrijeme, pa se nameće pitanje na koji način organizacije širom svijeta mogu skratiti vrijeme otkrivanja špijuna, odnosno kako da u što kraćem vremenu otkriju da je došlo do napada kako bi što manja količina informacija procurila do hakera? I kako da se izbjegne oslanjanje na vanjske izvore kada je riječ o detekciji napada te da li postoji način da se napad otkrije u isto vrijeme, ako ne i prije nego što počne? Sve su to pitanja kojima se sigurnosni stručnjaci na polju cyber špijunaže bave godinama.

Savjeti za što bolju detekciju napada
Postavljanje ovih pitanja dovelo je do nekih inovacija na polju detekcijskih tehnologija, mada je sam problem detekcije i dalje prisutan. Odgovor na pitanje zašto je u doba modernih tehnologija ovakav problem i dalje prisutan leži u tome što nove tehnike detekcije napada ipak zahtijevaju od kompanije da sama postavi neke osnove sigurnosti, kao što su utvrđivanje glavne linije mrežne aktivnosti kompanije, definisanje dopustivog nivoa cyber sigurnosnih incidenata te preciziranje tačke kada će i u kojim slučajevima u sistemu doći do upozorenja na napad – što, budimo iskreni, ni dan-danas mnoge kompanije nemaju u vidu. Prije nego što uloži u novu tehnologiju, organizacija mora utvrditi i potvrditi da su same osnove njene cyber sigurnosti solidne i na svom mjestu, a to se može postići usvajanjem strategije Capability Maturity Model (CMM), koja je prvobitno nastala kako bi unaprijedila softverske razvojne procese. Ovaj tip strategije se oslanja na mjerenje, kontrolisanje i redovnu nadogradnju dokumentacije i procesa s ciljem eliminisanja nepoznanica. Tokom istraga vezanih za hakerske napade ključni podaci su, nažalost, uglavnom nedostupni. Na kraju se svodi na isto: nedostatak informacija ne samo da ometa samu istragu nego stvara odlične prilike hakerima da na veoma lagan način pronađu i pristupe osjetljivim informacijama.

Izbjegavanje napada
Jedan od načina da se ovaj problem riješi jeste da se radi na ojačavanju detekcijskih mogućnosti uz istovremeno korištenje najnovijih tehnika za izbjegavanje napada. Ono što sigurnosni stručnjaci savjetuju organizacijama u ovakvim slučajevima jeste da pod hitno porade na metodama odbrane od cyber špijunaže, poput antišpijunskih tehnika namijenjenih obmani potencijalnih špijuna na internetu. Iako situacija još nije savršena kada je riječ o detektovanju cyber špijuna u poslovnom svijetu, ipak se može reći da je posljednjih nekoliko godina primijećen određeni napredak u samoj detekciji i prevenciji mogućih napada. Međutim, bitno je zapamtiti i to da čak ni najnovije tehnologije neće biti od velike pomoći ako prije toga nemate ustaljene sigurnosne prakse kao i dovoljno stručno osoblje koje će njima moći upravljati. To znači da prije ulaganja u tehnologiju treba prvo uložiti u ljude i njihov trening.

Usvajanje strategije
Dakle, jedan od prvih savjeta koje sigurnosni stručnjaci daju kada je o ovoj problematici riječ jeste da se pomoću usvajanja CMM strategije utvrdi koliko su cyber sigurnosne osnove organizacije čvrste. Osim toga, potrebno je osigurati dostupnost ključnih podataka tako što će se smanjiti broj incidenata zbog kojih dolazi do gubitka logova i slabe dostupnosti podataka. Još se savjetuje i prelazak na kompleksnije sisteme i metode zaštite zasnovane na automatizaciji, vještačkoj inteligenciji i mašinskom učenju. No, sve to ne prije nego što se zaposle iskusni stručnjaci koji će takvom tehnologijom znati upravljati.

Metode otkrivanja
Kada su u pitanju metode otkrivanja cyber špijunskih napada, najdjelotvornije je detektovanje i analiziranje sumnjivog mrežnog saobraćaja, koje se koristilo za uspješnu detekciju napada u 48 posto slučajeva. Istovremeno, vrlo zanimljiv podatak je da se na drugom mjestu najefikasnijih metoda detekcije cyber špijunaže nalaze antivirusni alati, koji su bili u stanju otkriti napade u 23 posto slučajeva. Naravno, riječ je o naprednijim antivirusnim platformama koje su nešto osjetljivije na potencijalni malware od alata namijenjenih običnim korisnicima, ali ipak – riječ je o impresivnom statističkom rezultatu.

Napadači i njihovi motivi
Identifikovanje napadača je proces u kojem postoje mnogi izazovi s obzirom na to da napadači ulažu izuzetno veliki napor u to da maskiraju svoje aktivnosti i ostanu anonimni, najčešće korištenjem metoda zavaravanja kao što je korištenje lažnih IP i email adresa. Kada su u pitanju cyber špijunski napadi, velika većina (85 posto) napadača radi za razne države. Na drugom mjestu s učešćem od 4 posto u cyber špijunaži nalaze se napadači povezani s organizovanim kriminalom, dok su bivši zaposlenici odgovorni za cyber špijunažu u samo 2 posto slučajeva. To je pomalo čudno s obzirom na to koliko često čitamo o zaštiti od korporativne špijunaže u kojoj učestvuju bivši zaposlenici. No, to nas dovodi do jednog od najvećih problema u rješavanju cyber špijunskih incidenata, a to je komplikovana identifikacija napadača, koja često može biti pogrešna. Naime, digitalna forenzička istraga treba se prvenstveno fokusirati na to da odgovori na šest pitanja: ko, šta, gdje, kada, kako i zašto? Problem je u tome što na mnoga od ovih pitanja nekada nije moguće odgovoriti zato što su akteri u oblasti cyber špijunaže veoma dobri i iskusni u skrivanju svojih tragova i identiteta. Stoga cyber sigurnosni izvještaji formirani na osnovu određenih tehničkih podataka kao što su IP adrese mogu biti netačni te navesti sigurnosne stručnjake na pogrešan trag.

Lažni tragovi
Tome doprinose i sve napredniji malveri koje napadači koriste, a koji mogu imitirati aktivnosti te lažirati tehničke podatke koji nemaju nikakve veze s napadačima. Sigurnosni stručnjaci ne bi se trebali oslanjati na takve izvještaje, naročito u današnje vrijeme, kada postoje znatne napetosti između različitih političkih blokova i država. Da bude zanimljivije, Verizonovi stručnjaci u svom izvještaju spominju i takozvane false flag cyber špijunske napade, u kojima napadači žele stvoriti utisak da je određena država ili organizacija odgovorna za napad. Zakoni i propisi u pojedinim zemljama također mogu doprinijeti pogrešnoj identifikaciji napadača. Naime, neadekvatna pravila kada je u pitanju korporativna cyber sigurnost, kao i zaštita informatičkih sistema u javnim institucijama i organizacijama mogu doprinijeti lakšem maskiranju aktivnosti napadača. Isto važi i kada su u pitanju propisi o korištenju kriptovaluta. Tu je i Tor mreža za anonimno pregledanje interneta i pristupanje sadržajima na tamnom webu, koja također – pored brojnih pozitivnih stvari – omogućava dodatni nivo skrivanja identiteta napadača. I konačno, kada cyber špijuni i budu ispravno identifikovani, postoje poteškoće u njihovom procesuiranju, budući da ih u većini slučajeva štite određene države.

Što se tiče motiva, generalno su cyber napadi potaknuti finansijskim razlozima i, u skladu s time, njihovi počinioci su uglavnom povezani s organizovanim kriminalom. Na cyber špijunažu kao motiv otpada 10 do 26 posto napada, što je poprilično visok procent koji zasigurno ukazuje na to da je došlo vrijeme da se organizacije ozbiljno pozabave ovom problematikom.

Odbrana od cyber špijunaže
Napredni hakeri u oblasti cyber špijunaže ponekad koriste metode napada koje uopće ne uključuju fajlove, što u kombinaciji s nepoznatim propustima u mreži čini takve kampanje veoma opasnim i teškim za odbranu. Protiv ovakvih napada se nije moguće boriti tradicionalnim metodama, pa stoga mjere za detekciju napada moraju biti zasnovane na kombinaciji analize ponašanja i verifikovanja softvera i identita, uz minimiziranje broja lažnih detekcija. Da bi i to bilo dovoljno, organizacije moraju imati proaktivan pristup identifikovanju prijetnji – tačnije, moraju aktivno tragati za njima i pretpostaviti da su se cyber špijuni već uspjeli infiltrirati u njihove sisteme. Neke od metoda odbrane od cyber špijunaže uključuju segmentaciju mreža, a kako bi se odvojila virtuelna lokalna mreža od internetske infrastrukture, serverskih farmi, internih i administratorskih mreža. Na taj način se potencijalnim napadačima otežava ili onemogućava istraživanje mreže. Dalje, korištenje PowerShella bi trebalo biti ograničeno samo na provjerene pojedince koji ga moraju koristiti. Višefaktorska autentifikacija bi se trebala koristiti za kompletan administratorski pristup, a sisteme bi trebalo podesiti tako da šalju upozorenja sigurnosnim timovima svaki put kada se neko logira na servisne profile za hitni pristup.

Bitna je istraga
Istraživanje cyber špijunskih kampanja razlikuje se od istraživanja standardnih cyber sigurnosnih incidenata. Naime, stručnjaci u početku možda neće biti ni svjesni da je motiv detektovanog cyber napada krađa intelektualnog vlasništva, već tek kada istraga uznapreduje. Prije same istrage stručnjaci najprije prikupljaju podatke o mrežnoj topologiji te razgovaraju s mrežnim i sistem-administratorima kako bi identifikovali moguće kanale napada. Zatim prikupljaju logove s različitih izvora kako bi analizirali aktivnosti zaposlenika i aplikacija, a što bi svakako trebalo raditi s vremena na vrijeme, bez obzira na to da li postoji sumnja da je organizacija pod napadom. Jedan od ključnih ciljeva svake istrage je identifikovanje početne ulazne tačke napadača u infrastrukturu, bilo da je to aplikacija koja je povezana s internetom, hakiranje podataka za logiranje na određeni profil ili phishing e-mail. Od spomenutih najčešća početna tačka za cyber špijunske kampanje bili su phishing e-mailovi, koji su daleko uvjerljivije osmišljeni od onih koje viđamo u običnim hakerskim napadima. Identifikovanjem ciljeva, mogućnosti i metoda napadača sigurnosni timovi mogu razviti modele napada kako bi se što bolje pripremili za odbranu od njih. Veliki problem za sigurnosne stručnjake predstavlja činjenica da se u cyber špijunskim kampanjama često koriste validni akreditivi i postojeći legitimni alati koji se koriste u ciljanoj kompaniji, poput onih za mapiranje mreža i udaljeni pristup. Zbog toga je potrebno koristiti napredne platforme za analizu i detekciju bilo kakvih nepravilnosti unutar sistema i infrastrukture organizacija.

Verizonov izvještaj o cyber špijunaži je dokument koji baca novo svjetlo na do sada tajnoviti sektor u oblasti cyber sigurnosti. Sve institucije i organizacije koje odrede da imaju vrijednu digitalnu imovinu trebale bi ga detaljno proučiti, makar zbog toga da se malo zabrinu i postanu opreznije.

Zamke za detektovanje metoda napadača
Sigurnosni timovi bi za identifikaciju napadača i njihovih metoda trebali koristiti honeypotove, odnosno zamke u vidu sistema ili više umreženih sistema koji služe samo tome da čekaju neovlaštene pokušaje upada. Funkcija ovih zamki je da privuku špijune i dokumentuju njihove načine djelovanja te su zbog toga poprilično efikasan alat u odbrani od cyber špijunskih kampanja, jer mogu dokumentovati korištenje prethodno nepoznatog malwarea, kao i pomoći u detekciji propusta u konfiguraciji sistema. U ovakvim zamkama koriste se lažni podaci smješteni u kontekst uvjerljivog okruženja kompanije, ali preduslov za njihovo korištenje je to da organizacije već imaju implementirane napredne sigurnosne kontrole.

Savjeti za odgovor na napad
Nakon što se za napad saznalo, najbitniji korak je saznati kako je, zapravo, otkriven. Nakon toga treba utvrditi na koji je način napadač stekao pristup organizacijskoj mrežnoj infrastrukturi te potražiti zajedničke vektore, kao što su ciljani phishing e-mailovi koji imaju za cilj da namame primaoca na pokretanje malicioznog softvera. I posljednji, ali ništa manje ključni korak, jeste da se potraže rješenja koja će kompaniji biti pri ruci kada dođe do sličnog napada kako bi što prije mogla stati na noge i oporaviti se od napada.

U ovom broju se nadovezujemo na osnovne aspekte trenutne situacije u svijetu kada je u pitanju industrijska špijunaža, a na osnovu prvog Verizonovog Izvještaja o cyber špijunaži kojeg je kompanija objavila prošle godine. Ključni korak u smanjenju rizika od cyber špijunaže jeste identifikovanje digitalne imovine koja bi mogla biti zanimljiva protivničkim hakerima, kao i stavljanje u ulogu potencijalnih napadača u cilju razumijevanja toga u koji dio cyber odbrane treba uložiti najviše pažnje
Pišu: Senad Matić Karić i Vesna Matić Karić
E-mail: redakcija@asadria.com

Upravljanje rizikom zahtijeva od organizacija da identifikuju vlasnika digitalne imovine, kao i način kontrole pristupa imovini. Identifikovanje digitalne imovine i upravljanje rizikom treba uskladiti sa poslovnim ciljevima organizacije, čime se dodaje na samoj vrijednosti poslovanja. Tako bi, naprimjer, poslovna strategija upravljanja rizikom mogla uključivati stavke poput definisanja ciljeva, zatim identifikaciju digitalne imovine i prijetnji po istu, otkrivanje i nadgledanje prijetnji te usavršavanje reagovanja na njih. I mada mnogim kompanijama započinjanje nečega od nule može biti preopširan i naporan zadatak, treba naglasiti da je ipak moguće razviti proces upravljanja rizikom sa nekim manjim ciljevima uključivanjem podataka o cyber prijetnjama, pa zatim polako nastaviti sa razvijanjem strategije i njenim ostalim segmentima.

Odgovori su u pitanjima
Kompanija koja želi koristiti podatke o sigurnosnim prijetnjama kako bi prioritizirala prijetnju od cyber špijunskih napada u okviru svog procesa upravljanja rizikom može započeti postavljanjem određenih pitanja bitnih za samu organizaciju. Među takva pitanja spada i pitanje koliko su zapravo rasprostranjeni cyber špijunski napadi u poređenju sa drugim vrstama napada? Bitno je postaviti i pitanje o tome koje su to grupacije poznate po tome da se bave cyber špijunažom i na osnovu tih saznanja, koliko je vjerovatno da će baš njihova organizacija biti napadnuta? Ništa manje bitno pitanje nije ni to koje podatke, odnosno kakav tip digitalne imovine ciljaju oni koji se bave cyber špijunažom. I na kraju, bitno je zapitati se koje su to aktivnosti ili metode povezane sa određenim napadačem ili grupom napadača u oblasti cyber špijunaže.

Ukoliko odgovori na ova pitanja ukažu na to da za napad postoji niži rizik, to i dalje ne znači da o cyber špijunaži ne treba razmišljati. Iako u nekim industrijama broj špijunskih incidenata može biti nešto niži nego u ostalim, činjenica je da potencijal za ovakav tip napada i dalje postoji, mada u nešto manjoj mjeri. Analiza rizika, identifikacija digitalne imovine i klasifikacija incidenata može bilo koji tip organizacije uputiti na odgovarajuće mjere za sprečavanje, ublažavanje, otkrivanje i reagovanje na moguće napade, uz istovremeno održavanje sposobnosti da se ispune organizacijski ciljevi. Verizonovi savjeti kako da se i na koji način identifikuju prijetnje ukratko su sljedeći: prije svega, treba identifikovati digitalnu imovinu, vlasnike imovine i kontrolu pristupa imovini kao dio efikasne i sveobuhvatne strategije upravljanja rizikom; zatim je potrebno uskladiti upravljanje rizikom sa ciljevima poslovanja same organizacije; nakon toga je bitno uključiti mogućnost cyber špijunaže u sam metod upravljanja rizikom; i na kraju, ali veoma bitno – treba izbjegavati stav “nama se to neće desiti”, jer sudeći prema iskustvima sigurnosnih stručnjaka, cyber špijunaža može zahvatiti bilo koju organizaciju, pa čak i onu za koju se generalno smatra da je pod nižim rizikom od napada.

Ključ je u slojevitoj zaštiti
Kao što smo već napomenuli, ključni element upravljanja rizikom u oblasti industrijske i državne cyber špijunaže jeste procjenjivanje toga šta bi moglo biti interesantno protivničkim cyber špijunima. Tačnije, radi se o pitanjima koja špijuni sebi postavljaju kako bi otkrili koje su namjere i aktivnosti ciljane organizacije ili države, a sve kako bi se otkrila njihova operativna efikasnost. Stoga je od ključne važnosti razviti i implementirati odgovarajuće sigurnosne mjere kako bi se osigurale kritične usluge i digitalna imovina.

Sofisticirani napadači često koriste skrivene metoda za sprovođenje cyber špijunaže. Te metode mogu uključivati korištenje kompromitovanih administratorskih akreditiva ili korištenje sabotiranog softvera koji se može stopiti sa računarskim okruženjem ciljane organizacije. Napadači zatim mogu koristiti specijalni zlonamjerni softver kojeg antivirusi i drugi sigurnosni softver ne može detektovati. Kako Verizon naglašava u svom izvještaju, cyber špijunski napadi koji koriste sofisticirane metode i imaju specifične ciljeve mnogo su teži za detektovati i istražiti od drugih vrsta računarskih napada. Uprkos tome, postoje načini za zaštitu od njih čak i onda kada nije poznato koji se sigurnosni propust ili zlonamjerni softver koristi.

Uz administratorske ovlasti i nesegmentiranu mrežu, napadač ima slobodu da nesmetano istražuje sisteme i servere organizacije. Čak i u segmentiranim mrežama, špijun može pronaći put do skrivenih podataka pomoću softvera za mapiranje mreža i drugih alata. Mrežna segmentacija, stroga kontrola pristupa, slojevita sigurnost te višefaktorska autentifikacija sve su odreda mjere koje mogu pomoći u zaštiti od cyber špijunaže.

Kombinovani napadi
Cyber špijunski napadi se uveliko oslanjaju na kombinovanje društvenih i malware metoda, pri čemu se phishing koristi u 81 posto špijunskih incidenata, a neki vid zlonamjernog softvera u 92 posto slučajeva. Treniranje krajnjih korisnika da prepoznaju i prijavljuju društvene napade kao što je phishing može pomoći u smanjivanju loših ishoda povezanih sa cyber špijunskim napadima.

Dalje, potrebno je osigurati podatke koji su najzanimljiviji potencijalni špijunima, a glavni preduslov za to je popisivanje “inventara” kritičnih podataka koji će se poslije zaštititi kontrolom pristupa i adekvatnim nadzorom iste. U tome mogu pomoću odgovarajuće korporativne procedure kojih se moraju pridržavati svi zaposlenici, a što je zapravo glavni problem i vjerovatno najteža stvar za postići. Te procedure bi trebale pokrivati sve, od toga da li su uređaji korisnika zaštićeni enkripcijom i jakim lozinkama, pa do ograničavanja korištenja javnog Wi-Fija i određivanja načina na koji se povjerljivi podaci mogu slati. Sigurnosnim praksama organizacije trebao bi se osigurati siguran i strogo kontrolisan pristup podacima koji su potencijalno podložni napadu.

Upravljanje rizikom u oblasti cyber špijunaže je daleko od jednostavnog procesa u kojem se stvari jednom definišu i podese, pa onda ostave da stagniraju godinama bez ikakvog nadograđivanja najboljih praksi. Trebalo bi sprovoditi redovno održavanje sigurnosnih sistema i praksi kako bi se osiguralo to da zaposlenici slijede odgovarajuće cyber sigurnosne procedure i mjere u cilju stalne zaštite podataka. Pritom pojedine mjere zaštite od cyber špijunaže mogu biti automatizovane – naprimjer, rješenja za zaštitu od curenja informacija mogu poslati upozorenja relevantnim sigurnosnim stručnjacima ukoliko određeni podaci izađu iz mreže organizacije. Ta rješenja također nude i veliki broj drugih mogućnosti, kao što su detektovanje i blokiranje podataka koji su kopirani na druge lokacije, poslani preko emaila ili podijeljeni pomoću aplikacija i sajtova za dijeljenje fajlova. Pored toga, ova rješenja mogu blokirati zaštićene podatke od pokušaja štampanja te mogu pomoći u identifikovanju neenkriptiranih destinacija na koje ih je moguće poslati.

Ukratko, za adekvatnu zaštitu podataka od cyber špijunaže potrebno je u najmanju ruku imati segmentiranu mrežu, strogu kontrolu pristupa, višefaktorsku autentifikaciju, inventar kritičnih informacija, rješenja za zaštitu od curenja podataka i adekvatno trenirano osoblje koje je u stanju prepoznati i blagovremeno prijaviti napade pomoću društvenog inžinjeringa kao što je phishing.

Identifikovanje informacija za koje su cyber špijuni zainteresovani
Da bi organizacija identifikovala koji nivo kritičnosti njeni elementi digitalne imovine imaju, potrebna je kompleksna analiza, pa čak i korištenje određenih modela određivanja kritičnosti informacija zasnovanih na specifičnim istraživanjima. Jedan od tih modela je i onaj Nacionalnog instituta standarda i tehnologije – neregulatorne američke agencije za inovacije na polju informatike i inžinjeringa – koji nosi živopisan naziv “NIST IR 8179”. Na osnovu ovog ili nekog sličnog modela prioritiziranja informacija, organizacije mogu odrediti šta najprije trebaju zaštititi, kao i kakvu će štetu pretrpiti ukoliko njihova digitalna imovina bude ugrožena. Jedini problem je to što modeli identifikovanja kritičnosti elemenata digitalne imovine često ne uzimaju u obzir specifičnosti cyber špijunaže. Razlog za to je činjenica da su incidenti povezani sa cyber špijunažom najčešće povezani sa proizvodnim, rudarskim i javnim sektorima, dok neke druge industrije – poput građevinske – nemaju uopšte probleme vezane sa špijuniranjem, barem ne one prijavljene i otkrivene.

Dakle, organizacije bi morale angažovati vrlo dobre stručnjake koji će biti u stanju prilagoditi model određivanja kritičnosti digitalne imovine cyber špijunskom kontekstu. Kako bi bile sigurne da je njihov model prioritiziranja zaštite informacija prilagođen zaštiti od cyber špijuniranja, organizacije kao osnovni korak trebaju definisati sljedeće aspekte:

– Koliki je generalni rizik od cyber špijunaže?
– Koji su podaci podložni špijunaži?
– Da li su implementirani sistemi za zaštitu i nadziranje potencijalnih špijunskih napada
– Da li su implementirane preventivne metode, kao što su stalni nadzor kritične digitalne imovine, pretraživanje konvencionalnog i tamnog weba u potrazi za relevantnim prijetnjama, program zaštite od insajderskih prijetnji i program prilagođavanja potencijalnom nepredvidljivom gubitku tehničke prednosti u odnosu na napadače?

Kada su u pitanju propusti koje špijuni ciljaju, treba naglasiti da organizacije korištenjem alata za skeniranje s vremena na vrijeme otkriju čitav niz poznatih sigurnosnih propusta unutar svoje infrastrukture, koje poslije nadograde u zavisnosti od procjene rizika. Međutim, špijuni uglavnom ne koriste te propuste, nego propuste zero-day tipa – tj. propuste koji nisu poznati sigurnosnim kompanijama – što znatno otežava detektovanje i uspješnu borbu protiv špijunskih kampanja. Ono što je još veći problem jeste to što korištenje takvih propusta u napadima često ne ostavlja nikakve tragove i dokaze o napadu u sistemu.

Kako naglašavaju u Verizonovom izvještaju, različite države i hakerske grupe sponzorisane od strane država koriste zero-day propuste kako bi se dokopali informacija o aktivnostima i tehnologijama protivničkih zemalja. Ti propusti se, između ostalog, mogu naći na online prodavnicama na tamnom webu, pa je tim bitnije održavati i program proaktivnog prikupljanja informacija o propustima i potencijalnim napadačima sa tamnog weba kako bi organizacije mogle biti što pripremljenije za špijunske kampanje. Ono što je ovdje bitno naglasiti jeste to da tradicionalni sistem softverskih nadogradnji ne može pomoći kod ovog problema. Naime, u momentu kada sigurnosne kompanije razviju nadogradnju za neki propust, tada je najvjerovatnije već kasno i dotični je već iskorišten za napad na neki sistem. Stoga je potreban višeslojni sigurnosni pristup koji se sastoji od nekoliko nivoa kontrole, od upravljanja rizikom, preko blokiranja neautorizovanih aplikacija, pa do tehnika detekcija napadača zasnovanih na obmani, pri čemu napadač biva prisiljen da oda više informacija o sebi i svojim tehnikama nego što je to planirao.

Kompromitovani uređaji
Prema Verizonovom izvještaju, u okviru razotkrivenih cyber špijunskih kampanja, napadači su se najviše fokusirali na akreditive i kompanijske tajne, dok su bankovni podaci i digitalni certifikati imali najmanji prioritet pri ovim napadima. Kada su u pitanju kampanje koje traju jako dugo, napadači su tu još ciljali i informacije o internim aktivnostima kompanije, kao i podatke o sistemu. Pri tome je za upad u organizacijsku mrežu u 87 posto slučajeva iskorišten kompromitovani uređaj (uglavnom desktop računar ili laptop, dok pametni telefoni, routeri i switchevi nisu bili pretjerano česta meta), a u 82 posto slučajeva sam zaposlenik kompanije.
O slučajevima cyber špijunaže uglavnom se ne izvještava otvoreno, a u nekim slučajevima organizacije ne prijavljuju takve incidente čak i ako ih otkriju. Stoga je ovaj sektor težak za analizirati, ali nema sumnje da cyber špijunski rat već uveliko bjesni u brojnim sektorima i regionima. Ipak, analize iznešene u Verizonovom izvještaju predstavljaju dobar početni korak na osnovu kojeg se organizacije mogu adekvatno pripremiti za odbranu od naprednih špijunskih kampanja.

Obmane kao metoda prikupljanja informacija o hakerima
Jedan od trendova u oblasti računarske sigurnosti jeste postavljanje takozvanog virtuelnog minskog polja za hakere – različitih zanimljivih sistema i sadržaja u samoj mreži organizacije koji bi mogli privući napadače. Nakon što napadač bude privučen spomenutim sadržajima, organizacija umjesto instantnog reagovanja na napad naprosto čega da haker obavi sve što je planirao obaviti kako bi prikupila što više informacija o njegovom načinu rada. Na ovaj način organizacije mogu saznati kako se različite vrste napada šire kroz mreže te mogu steći uvid u način razmišljanja protivnika. Jedini problem je to što moraju imati implementiran veoma pouzdan sistem za rano upozoravanje na upade u mrežu organizacije – u suprotnom, organizacije neće uočiti napad, niti će išta naučiti o njemu.

Verizon je krajem prošle godine objavio svoj prvi Izvještaj o cyber špijunaži, kojim se analiziraju hakerski napadi na različite industrije, kao i motivacija napadača. Rezultat je to sedmogodišnjeg istraživanja i vodič je za sigurnosne stručnjake koji žele poboljšati odbranu svojih organizacija i kompanija. U nastavku pišemo o nekim od najzanimljivijih saznanja
Piše: Senad Matić Karić
E-mail: redakcija@asadria.com

Cyber špijunaža nije nešto o čemu mediji svakodnevno pišu i izvještavaju, a ipak je riječ o jednom od najznačajnijih segmenata IT sigurnosti u svijetu. Kompleksne i dugotrajne špijunske kampanje usmjerene na krađu industrijskih i vojnih podataka često sponzorišu države i samim time mogu u budućnosti izazvati ozbiljne političke krize. Jedan od najupečatljivijih primjera cyber špijunaže odnosi se na krađu podataka o američkim vojnim tehnologijama koja je otkrivena 2009. godine.

Tajne aviona
Naime, i dalje nepoznata hakerska grupa ukrala je nekoliko terabajta podataka o projektu koji je poslije postao borbeni avion F-35, a neke od kompromitovanih tehnologija – koje su se uglavnom odnosile na elektronske komponente – pojavile su se u novijim kineskim borbenim avionima. Posljedice ove kampanje ublažene su činjenicom da su se podaci o najosjetljivijim tehnologijama vezanim za F-35 projekat nalazili na računarima koji nisu bili povezani s internetom.

Zahvaljujući tome što su žrtve cyber špijunaže uglavnom veće organizacije, institucije i kompanije u kojima sveobuhvatna računarska sigurnost nije stran koncept, alati i tehnike koje koriste napadači znatno su napredniji od onih koji se koriste u manjim i češćim hakerskim napadima. Također, za razliku od brojnih cyber sigurnosnih incidenata o kojima svakodnevno čitamo, krajnji cilj cyber špijuna jeste da neopaženo obave zadatak i po mogućnosti ne ostave tragove. Kako bi špijunska kampanja bila uspješna, napadači moraju sakriti kakve su podatke prikupljali i iz kojeg razloga. Pored država koje cyber špijunske kampanje sponzorišu kako bi se dočepale podataka o vojnim tehnologijama drugih zemalja, drugi bitan segment cyber špijunaže je industrijska špijunaža između konkurentnih kompanija.

Metode cyber špijuna
Organizacije i pojedinci koji žele na skriven način doći do industrijskih i državnih podataka koriste sljedeće metode:
Društveni inžinjering, pri čemu napadači koriste phishing metode pri “obrađivanju” meta. Naime, cyber špijunske kampanje obično se provode dugo, ponekad i više godina, tako da je skrivanje napadača u njima od ključne važnosti. Stoga uglavnom ne koriste vanjske alate, nego se služe internim alatima i komunikacijskim platformama same organizacije ili kompanije koju napadaju. Cilj je da kampanja bude što neinvazivnija, a da komunikacija sa zaposlenicima teče tako da oni ništa ne posumnjaju. Nakon što phishingom i društvenim inžinjeringom ostvare pristup rijetko korištenom profilu s administratorskim ovlastima, napadači mogu glumiti zaposlenike kompanije te na taj način neopaženo izvući velike količine podataka. Prema Verizonovom izvještaju, u 69 posto slučajeva potrebni su mjeseci ili čak godine da se ovakvi napadi otkriju, a obično ih i ne otkrije kompanija koja je napadnuta, nego druge organizacije.

Hakiranje sistema i mreža, korištenjem backdoor sigurnosnih propusta i funkcija s ciljem ostvarivanja pristupa serverima, akreditivima i platformama ciljanih organizacija.

Korištenje zlonamjernog softvera, naprimjer trojanaca pomoću kojih napadači u nekim slučajevima mogu ubrzati i proširiti sposobnost krađe podataka. Jedan od primjera je Daserf trojanac otkriven 2011. godine, koji koristi cyber špijunska grupa poznata po imenima Tick, REDBALDKNIGHT ili BRONZE BUTLER, a za koju se pretpostavlja da je iz Kine. Naime, ova grupa obično je koristila Daserf za prikupljanje podataka od japanskih organizacija i institucija u oblasti vojne tehnologije, biotehnologije, hemijske industrije i proizvodnje elektronskih komponenti. Ovaj trojanac omogućava izvršavanje komandi, skidanje i slanje podataka te je u stanju zaobilaziti firewall zaštitu, hvatati screenshotove i bilježiti znakove otkucane na tastaturi. Na računare Daserf obično dospijeva preko attachmenta u okviru inicijalnih phishing kampanja. Da bude još gore, napadači redovno nadograđuju ovaj alat kako bi ga bilo teže detektovati.

Usavršavanje tehnika
Napadači u oblasti cyber špijunaže i inače – ne samo kada su u pitanju Daserf i slični alati – stalno usavršavaju tehnike društvenog inžinjeringa, procedure i programe te pokušavaju koristiti najnovije tehnologije i propuste. Naprimjer, u novije vrijeme je zbog učestalosti rada od kuće usljed pandemije koronavirusa upotreba phishinga porasla i postala najkorištenija metoda u cyber špijunskim kampanjama, dok je prije nekoliko godina to bilo korištenje backdoor propusta. U skladu s time, porasla je i upotreba trojanskog softvera za udaljeni pristup, koji se na korporativne računare obično instalira preko kompromitovanog attachmenta, igre ili nekog drugog softvera.

Najčešće mete cyber špijunaže
Verizon je u istraživanju otkrio da su cyber špijunažom najčešće pogođeni sektori edukacije, finansija, informativni sektor, fabričke proizvodnje, rudarstva, profesionalnih usluga i javni sektor. Što se tiče najzahvaćenijih regiona, cyber špijunske kampanje najčešće se provode u Azijsko-pacifičkoj regiji, na koji otpada 42 posto od svih potvrđenih kampanja, dok područje Evrope, Bliskog Istoka i Azije slijedi sa 34 posto, te je sjevernoameričko tržište na kraju s udjelom od 23 posto. Da bude interesantnije, situacija je potpuno obrnuta kada je u pitanju ukupni broj generalnih hakerskih napada – Sjeverna Amerika uvjerljivo predvodi s udjelom od 65 posto, dok na napade u Azijsko-pacifičkoj regiji otpada samo 17 posto. Vrlo zanimljiv podatak je to da se, među industrijama i sektorima najviše zahvaćenim cyber špijunskim kampanjama, javni sektor ističe kao najčešća meta s udjelom od 31 posto od ukupnog broja kampanja, dok fabrička proizvodnja slijedi s tek 21 posto. Međutim, kao što smo ranije spomenuli, u pitanju su samo informacije o potvrđenim cyber špijunskim kampanjama; možemo pretpostaviti da većina njih ili nije otkrivena ili ne postoji interes za njihovim javnim razotkrivanjem u slučaju da jesu detektovane u ciljanim organizacijama i institucijama. Među najmanje popularnim metama računarske špijunaže nalaze se maloprodaja, prijevozna industrija, zdravstvo, rudarstvo, edukacija i finansijske organizacije.

Dugo vrijeme otkrivanja cyber špijunskih kampanja
Još jedna zanimljiva stvar kojom se Verizonov izvještaj o stanju u oblasti cyber špijunaže pozabavio jeste vrijeme koje je potrebno napadačima da se uspješno “ugrade” u organizaciju i počnu vaditi podatke iz nje. Naime, tek nakon uvida u te podatke postaje jasno koliko su, zapravo, napadači napredniji od stručnjaka za IT sigurnost, te da je potrebno još dosta ulaganja i kreativnog menadžmenta rizika da bi se kompanije mogle uspješno braniti od takvih napada.

Naprimjer, vrijeme potrebno za upad u sisteme organizacije za ogromnu većinu cyber špijunskih kampanja (91 posto) kreće se od nekoliko sekundi do nekoliko dana. Vrijeme koje je potrebno da napadači počnu izvlačiti podatke iz organizacije kreće se od nekoliko minuta do nekoliko sedmica. Nasuprot tome, da bi otkrili te špijunske kampanje, sigurnosnim stručnjacima su – kako smo već spomenuli – potrebni mjeseci ili čak godine, dok su im za potpuno eliminisanje prijetnji i blokiranje već detektovanih kampanja potrebni sati ili čitave sedmice. U usporedbi sa cyber špijunskim kampanjama, generalni napadi usmjereni na zaposlenike i korisničke podatke daleko su brži – napadačima je u tim slučajevima često potrebno svega nekoliko sekundi ili minuta da uspješno izvedu napad i počnu krasti željene podatke.

Metodični pristup koji cyber špijuni imaju pri krađi podataka od institucija i organizacija u velikom je kontrastu u odnosu na nespretnu, neefikasnu i sporu reakciju stručnjaka za cyber sigurnost. U čitavoj toj situaciji jasno je da su napadači mnogo strpljivija strana, spremna da odradi sve što je potrebno da u potpunosti razumije i analizira industrijsko okruženje u kojem će provoditi napade.

Preduslov za sigurnost
Stručnjaci naglašavaju da je preduslov za adekvatnu zaštitu korporativnih informacija prije svega identifikovanje vrijedne digitalne imovine i podataka koji bi mogli biti interesantni napadačima prije nego što sami napadači to urade. Naime, tek kada se sve nepoznanice te vrste ispravno definišu, moguće je osmisliti ispravnu strategiju cyber odbrane. Stoga je potrebno da menadžeri za upravljanje rizikom prioritetiziraju rizike, procijene štetu koja bi mogla biti nanesena kompaniji ukoliko dođe do napada, a intelektualno vlasništvo klasifikuju s aspekta povjerljivosti, integriteta i dostupnosti. Danas je od ključne važnosti to da organizacije na raspolaganju imaju najnovije i najnaprednije platforme za IT sigurnost koje će koristiti AI za detektovanje sumnjivih aktivnosti. Usljed toga, jasno je da će rasti i potražnja za sigurnosnim stručnjacima koji mogu ispravno tumačiti takve informacije.

Udio cyber špijunaže u ukupnom broju napada
Prema informacijama koje je prikupio Verizon, na cyber špijunske kampanje otpada samo 10 posto od ukupnog broja hakerskih napada, dok se na uvjerljivom prvom mjestu s udjelom od 27 posto nalaze web-aplikacije. Međutim, to su samo potvrđeni napadi. S obzirom na to da su cyber špijunski napadi prilično teški za otkriti, vjerovatno je njihov broj mnogo veći. Osim toga, cilj većine drugih je krađa podataka korisnika i zaposlenika, dok cyber špijunaža za cilj ima krađu intelektualnog vlasništva, što u pojedinim slučajevima neće rezultirati prijavom napada čak i u slučaju da je on otkriven.

Pandemija novog koronavirusa iznova je zatvorila veliki broj ljudi u njihove domove i potaknula transformaciju mnogih biznisa u pravcu rada od kuće. Povećano oslanjanje na online servise i komunikaciju došlo je kao poručeno za cyber kriminalce, koji su povećali učestalost napada na pojedince i kompanije, ali i osmislili neke nove metode hakerskih napada
Piše: Senad Matić Karić
E-mail: redakcija@asadria.com

Ni ova godina, po svemu sudeći, neće donijeti očekivani oporavak ekonomije od pandemije koronavirusa, nastavit će se trend rada od kuće, pa se može očekivati i porast broja hakerskih napada na pojedince i kompanije, posebno one finansijske. Naime, u prošlogodišnjem izvještaju VMWare Carbon Blacka o računarskim napadima na banke stoji da je COVID-19 popraćen rastom broja cyber napada na banke od čak 238 posto. Osim toga, ovakva situacija pogoduje cyber kriminalcima koji su se specijalizirali za krađu i lažiranje bankovnih i ličnih podataka. Prema istraživanju koje je sigurnosna kompanija Skybox provela na 70-ak kompanija, one planiraju zadržati rad od kuće za najmanje trećinu svojih zaposlenika i tokom ove godine. Zahvaljujući tome, moralo bi doći i do porasta fokusa na cyber sigurnosnim mjerama koje se tiču osiguravanja pristupa kompanijskim sistemima, komunikacije i identiteta.

Napadi na kućne uređaje
Jedan od najznačajnijih trendova koje je COVID-19 indirektno prouzrokovao u oblasti računarske sigurnosti je povećan fokus cyber kriminalaca na kućne uređaje koje zaposlenici koriste u radu od kuće. Naime, nivo sigurnosti u domovima zaposlenika uglavnom nije isti kao u dobro organizovanom korporativnom okruženju. Stoga sigurnosni stručnjaci u Bitdefenderu predviđaju da će ključnu ulogu u brojnim slučajevima krađe podataka u narednom periodu imati nesigurni kućni routeri, cloud alati i programi za komunikaciju. U Deloitteu također naglašavaju da su kućne Wi-Fi mreže mnogo lakša meta za cyber kriminalce od korporativnih, kao i to da ni sami korisnici često nemaju naviku redovno koristiti antivirusne programe i druge sigurnosne alate. U svakom slučaju, jasno je da ni kompanija ni njeni zaposlenici pri radu od kuće nisu pod zaštitom naprednog korporativnog sistema za detektovanje i prevenciju hakerskih napada. Još jedna stvar koja bi mogla predstavljati problem jesu ljudske greške, koje su ionako dovodile do raznih cyber sigurnosnih problema u kompanijama i prije pandemije. Sada bi one mogle predstavljati još veći rizik budući da bi pristup korporativnim sistemima mogao ostvariti svako ko uđe u kuću zaposlenika ukoliko on nije dovoljno oprezan.

Napadi na mobilne uređaje
U skladu s time, napadi na mobilne uređaje također postaju učestaliji, usljed sve češćeg rada od kuće u mnogim kompanijama. Naime, rad na daljinu praktično podrazumijeva stalnu dostupnost, tako da zaposlenici zapravo rade i u pokretu, na svojim mobilnim uređajima, koristeći nedovoljno sigurne javne Wi-Fi mreže, alate za udaljenu saradnju i cloud servise. S obzirom na to da se većina mobilnih radnika neće posebno baviti osiguravanjem svojih uređaja – bilo zato što im je mrsko ili zbog toga što ne posjeduju dovoljno znanje o tome – jasno je da će ovaj aspekt savremenog radnog okruženja predstavljati jednu od najvećih prijetnji IT sigurnosti, kako pojedinaca tako i kompanija. Jedan od primjera kako bi to moglo funkcionisati jesu sve ozbiljnije sigurnosne prijetnje koje ruše mitove o sigurnosti određenih stvari koje radimo na pametnim telefonima. Naprimjer, u decembru su otkrivene nove verzije Rana malwarea koje zahvaljujući kritičnom propustu u Androidu omogućavaju špijuniranje komunikacije na aplikacijama za enkriptiranu razmjenu poruka kao što je WhatsApp. Pored toga, Rana može snimati zvuk i fotografije na mobilnom uređaju mete te se može automatski javiti na pozive s određenih brojeva. U idealnom slučaju, to znači da bi sigurnosne kompanije ove godine trebale uložiti više truda u razvoj kvalitetnih sigurnosnih rješenja za mobilne uređaje, ali ostaje da se vidi hoće li se to i desiti.

Automatizacija phishing napada
Doći će i do povećanja broja phishing napada zato što se cyber kriminalci prebacuju na alate za njihovo automatiziranje. Zahvaljujući tome, napadači će moći poslati veliki broj phishing e-mailova odjednom, što znači da će veći broj njih i biti uspješan. Napadači će moći koristiti AI za analizu ciljanog korisnika i lakše pokretanje personaliziranih napada pomoću prikupljanja podataka o njemu sa društvenih mreža i web-sajtova kompanija. Međutim, phishing napadi nisu jedini koji će se moći efikasnije provoditi zahvaljujući automatizaciji – mašinsko učenje će se početi primjenjivati i na druge vrste napada, što će ih učiniti opasnijim i efikasnijim. Riječ je o trendu s kojim ćemo morati živjeti u narednim godinama i decenijama.

Uključivanje vještačke inteligencije u cyber sigurnost
Napadači nisu jedini koji će koristiti AI i mašinsko učenje. Očekuje se da će ove godine doći do značajnijih pomaka u primjeni vještačke inteligencije u rješenjima za odbranu od cyber napada. Softver koji je u stanju prepoznati i spriječiti zlonamjerne akcije unutar korporativnih sistema postajat će sve bitniji zbog sve sofisticiranijih cyber napada.

Sigurnosna kompanija Trend Micro provela je istraživanje u okviru kojeg je 41 posto IT menadžera izjavilo kako očekuje da će do 2030. godine njihova uloga biti eliminisana te da će ih zamijeniti AI specijaliziran za cyber odbranu. S druge strane, Bharat Mistry, tehnički direktor u Trend Micru, smatra da se to ne može desiti te da AI može samo biti koristan alat koji dobrom sigurnosnom stručnjaku omogućava da bolje radi posao. To nas dovodi do sljedećeg trenda.

Manjak cyber sigurnosnih stručnjaka
Imajući u vidu da se zlonamjerni hakeri sve više okreću mašinskom učenju prilikom pokretanja sofisticiranih cyber napada, bit će potreban veći broj sigurnosnih stručnjaka koji će biti u stanju izboriti se s novim vrstama prijetnji. Kako bi se adekvatno pripremile za nove trendove u oblasti cyber kriminala, kompanije bi trebale razmisliti o zapošljavanju malih timova cyber sigurnosnih stručnjaka, koji su, ukoliko je to moguće, specijalizirani i trenirani interno za svoju ulogu. Međutim, zbog manjka sigurnosnih analitičara i arhitekata na tržištu rada, one su prisiljene protraćiti više mjeseci na potragu za odgovarajućim zaposlenicima. U pokušaju da riješe ovaj problem, korporacije mogu pribjeći provođenju neadekvatnog i brzog treninga novog cyber sigurnosnog osoblja, nadajući se da će razna napredna softverska rješenja nadoknaditi manjak stručnosti kod profesionalaca. Ali čak i najnapredniji softver ne može biti posebno koristan bez kvalifikovanog stručnjaka koji bi adekvatno tumačio podatke u njemu. Izvrstan primjer ovoga mogli smo vidjeti na prošlogodišnjoj RISK konferenciji u vidu tumačenja skrivenog sigurnosnog incidenta u okviru McAfeejeve MVISION EDR platforme za analizu sumnjivog ponašanja zaposlenika: iako je platforma u stanju odraditi veći dio analitike i prikazati sve sumnjive akcije zaposlenika, bez pozamašnog znanja stručnjaka koji će sve to protumačiti na pravi način ne može se postići istinski visok nivo sigurnosti. Analitička kompanija Cybersecurity Ventures, koja se bavi istraživanjem računarskog kriminala, procjenjuje da će ove godine u svijetu biti 3,5 miliona slobodnih radnih mjesta u oblasti cyber sigurnosti.

Povećanje broja IoT napada kao posljedica pandemije
Fokus na radu i školovanju od kuće koji je donio COVID-19 povećao je oslanjanje ljudi na IoT sisteme – a svi znamo da dotični još nisu zreli sa sigurnosnog aspekta. Prema Nokijinom izvještaju o cyber sigurnosnim prijetnjama u prošloj godini, na napade na IoT uređaje otpada 32,72 posto napada na mobilnim mrežama, znatno više od 16,72 posto, koliko je taj procenat iznosio u 2019. godini. Jedan od problema s kojima se korporacije susreću jeste sve veći pristup njihovim mrežama koje imaju neprovjereni IoT uređaji povezani s mobilnim mrežama, usljed povećanja broja zaposlenika koji rade od kuće. Ti uređaji mogu cyber kriminalcima omogućiti upad u inače relativno sigurnu korporativnu mrežu.

Još učestaliji i gori ransomware napadi nego prije
Prema KPMG-ovom istraživanju, rad od kuće znatno povećava rizik od napada ucjenjivačkim softverom, a osim manjeg nivoa sigurnosti koji karakteriše kućne uređaje u usporedbi s onim korporativnim, razlog za to leži i u mentalnom stanju samog korisnika. Naime, cyber kriminalci u posljednje vrijeme često pribjegavaju ransomware napadima s COVID-19 temom, a za korisnike koji se osjećaju ugroženo zbog pandemije vjerovatnije je da će kliknuti na fatalne linkove povezane s koronavirusom. Neki od primjera e-mailova, priloga i linkova kojima se danas uspješno širi ransomware uključuju: informacije o vakcinama, informacije o finansijskoj pomoći za one koji su ugroženi zbog lockdowna, kao i linkove za skidanje besplatnih alata za videokonferencije. Kao i uvijek, osim što zaposlenici moraju biti oprezni kada je u pitanju klikanje na sumnjive stvari – što je svakako teže kontrolisati u slučaju udaljenih radnika – kompanije moraju uvijek imati backup svih podataka kako bi se minimizirao utjecaj eventualnog ransomware napada. Međutim, napadači su se dosjetili kako doskočiti korisnicima i preduzećima koji ne žele platiti traženu sumu, nego naprosto vrate podatke podatke iz backupa – naime, cyber kriminalci ih sada ucjenjuju i time da će enkriptirane podatke javno objaviti. To napad čini daleko efikasnijim, budući da mnoge kompanije nemaju izbora nego da plate, jer ne mogu sebi priuštiti javno objavljivanje korporativnih podataka.

Napadi na finansijske organizacije
Finansijske organizacije predstavljale su jednu od najučestalijih meta u hakerskim napadima tokom pandemije koronavirusa, a očekuje se da će se taj trend nastaviti i ove godine. U potencijalne napadače spadaju terorističke organizacije, hakeri aktivisti i napadači koje sponzorišu države. Budući da je zbog pandemije došlo do bržeg populariziranja trenda rada od kuće, došlo je i do povećanja broja napada putem RDP-a te drugih alata i uređaja koje zaposlenici koriste. Pod rizikom od cyber napada posebno se nalaze servisi i kompanije za plaćanje, kao i osiguravajuće kuće. Te su firme doživjele najveći rast broja napada u finansijskom sektoru tokom pandemije, koji je sa 5.000 skočio na 200 hiljada sedmično. Veliki problem, kao i u slučaju rada na daljinu za druge vrste kompanija, predstavlja to što se zaposlenici upuštaju u rizičnije ponašanje nego što bi to radili u uredima, što dodatno povećava rizik od zloupotrebe trenutnih trendova s ciljem napada na finansijske servise i institucije.

Insajderske prijetnje
Trenutna situacija u svijetu očekivano je dovela i do povećanja broja nezadovoljnih zaposlenika, a usljed predstojećih otkaza ili smanjenih primanja. To je imalo za posljedicu povećanje broja slučajeva krađe podataka unutar samih korporacija. Kompanija za analizu tržišta Forrester očekuje da će udio krađa podataka usljed insajderskih prijetnji ove godine s ranijih 22 posto porasti na 33 posto. Osim toga, dolazi i do rasta organizovanog zapošljavanja infiltratora, koji strpljivo čekaju da steknu povjerenje kompanija kako bi došli do povjerljivog intelektualnog vlasništva. Taj oblik cyber kriminala pomalo crnohumoristično se naziva “insajderi kao servis”.

Napadi na zdravstvene ustanove u velikom porastu
Interesantan trend koji prati pandemiju koronavirusa tiče se porasta učestalosti cyber napada na bolnice, pri čemu se posebno ističu napadi ransomwareom. Broj napada na zdravstvene ustanove je porastao za 45 posto u odnosu na novembar 2020. godine, što je više nego dvostruko veći rast nego u drugim sektorima. Pri tome su najzahvaćenije bolnice u Centralnoj Evropi, od čega je u Njemačkoj došlo do porasta napada od čak 220 posto. Razlog? S obzirom na opterećenje bolničkih resursa usljed broja COVID-19 pacijenata kojima je potrebna intenzivna njega, bolničko osoblje mora kontinuirano održavati normalne operacije. Stoga u slučaju ransomware napada bolnice nemaju mnogo izbora nego odmah platiti otkupninu kako bi se što prije vratile na optimalan nivo rada – plaćanjem otkupnine bukvalno spašavaju živote svojih pacijenata.

RFID simulacije za brži, pametniji i ekonomičniji IoT Organizacije implementiraju projekte iz oblasti interneta stvari (IoT) iz više razloga: kvalitetnijeg povrata ulaganja (ROI), praćenja trendova digitalne transformacije, inovacija za stjecanje konkurentske prednosti i dr. Međutim, realizacija složenih primjena koje uključuju više servera i senzora u oblaku nosi posebne izazove
Pišu: Alvaro Everlet Fernandez i C. J. Reddy
E-mail: redakcija@asadria.com

Nedavna studija pokazala je da se spomenuti izazovi tiču sigurnosti, prikupljanja pouzdanih podataka u stvarnom vremenu, integracije hardvera, troškova i osiguravanja kvalitetnog povrata ulaganja. Tehnologija radiofrekventne identifikacije (RFID) obično se koristi u proizvodnji i logistici lanaca opskrbe, i to za praćenje proizvoda, pošiljki i imovine. U kombinaciji s IoT aplikacijama RFID može riješiti ove izazove u mnogim slučajevima. Naprimjer, on omogućava prikupljanje podataka u stvarnom vremenu i tako nudi efikasniji i ekonomičniji metod praćenja imovine zahvaljujući vezi s internetom. RFID sistemi mogu poboljšati pouzdanost, tačnost i sljedivost kod sistema praćenja robe. U kombinaciji s internetom stvari, oni mogu pomoći organizacijama da poboljšaju održivost i potencijal IoT projekata. Iako se sam RFID može činiti jednostavnim rješenjem za izazove primjene interneta stvari u poslovnom svijetu, i dalje postoje troškovi i problemi u vezi s prototipiranjem i testiranjem ovih projekata. Zato su simulacije ključni segment uvođenja RFID tehnologije u projektima interneta stvari.

RFID i simulacije
Primjena simulacija tokom procesa pripreme za primjenu RFID tehnologije može znatno unaprijediti IoT projekte. Pomoću elektromagnetnih simulacija može se provjeriti optimizacija postavljanja RFID čitača i antena s tagom. Kompanije na taj način mogu iskoristiti sve prednosti interneta stvari uz efikasniju i jeftiniju implementaciju.

Brže
U svijetu interneta stvari ključni su brzina i efikasnost. Ovo ne važi samo za krajnje korisnike već i za kompanije koje razvijaju ove projekte. Jednom kada se oni počnu provoditi, potreban im je sistem koji može brzo obraditi ogromne količine podataka u okviru održivog poslovnog modela. RFID tehnologija ovdje nudi rezultate u više segmenata. Dok bi alternativne metode poput primjene bar-koda zahtijevale optičko vidno polje, RFID može očitati više tagova istovremeno za brzo i tačno bilježenje podataka u stvarnom vremenu. Ako tome dodate i simulaciju, idete i korak naprijed, što povećava efikasnost usljed prolaska kroz veći broj scenarija prije samog početka proizvodnje. Na taj način se ubrzava razvoj i skraćuje vrijeme koje se obično troši na prototipiranje. Uz simulaciju, metod pokušaja i pogreške svodi se na minimum i projekat se u konačnici pojednostavljuje i prije početka njegove provedbe.

Uzmimo za primjer slučaj velikog proizvođača guma koji koristi RFID za praćenje životnog ciklusa tzv. pametnih guma. Budući da se gume intenzivno habaju, RFID tagovi se ne mogu postavljati na vanjsku stranu guma, a elektromagnetne simulacije pomoći će proizvođaču u kreiranju platforme za testiranje različitih scenarija primjene guma, uz podršku napredne analitike. Inžinjeri sada mogu procijeniti vijek trajanja guma i utvrditi raspored predviđenog održavanja.

Pametnije
RFID tag je u osnovi bežični uređaj koji se može postaviti na bilo koji objekt kako bi njegova primjena postala “pametnija”. Kao dio umreženog ekosistema, RFID čitači mogu locirati objekt radi ažuriranja i obavljanja relevantnih radnji, poput otvaranja kapija ili praćenja lokacija. Tipičan slučaj korištenja RFID sistema podrazumijeva da se antene podese za generisanje radiofrekvencijskog polja oko određenih ciljeva, pri čemu RFID čitač prati podatke kada se tag pomiče na različita mjesta. Čitač je povezan s internetom radi dopunjavanja i obogaćivanja dostupnih podataka s praćenih objekata na osnovu njihove jedinstvene identifikacijske oznake i tako omogućava donošenje kvalitetnijih odluka. Dodavanjem simulacije projekat postaje još pametniji. Kada planirate IoT projekat u kombinaciji s RFID-om ili nekom drugom IoT tehnologijom, postoje brojne pojedinosti koje treba uzeti u obzir. Pronalaženje pravog rješenja za svaki od faktora zahtijeva vrijeme, novac i, u mnogim slučajevima, mnogo pokušaja i pogrešaka. Korištenje tehnologije digitalnih blizanaca kao segmenta procesa simulacije omogućava inžinjerima da prođu kroz beskonačni broj scenarija i prije nego što proizvodnja otpočne. Time se eliminiše potreba za skupim procesom testiranja više prototipa dok se ne optimiziraju performanse. Postavljanje RFID taga na pogrešnu lokaciju moglo je prouzrokovati probleme sa smetnjama koje bi utjecale na performanse i tačnost. Zahvaljujući procesu simulacije, uključujući testiranje i prediktivnu analitiku, inžinjeri su mogli brzo testirati sve relevantne scenarije prije nego što su započeli s proizvodnjom. Tako je brzo utvrđen najbolji položaj za antenu i tagove za precizno bilježenje podataka.

Ekonomično
Iako su kvalitet i efikasnost ključni dijelove slagalice, u konačnici se sve svodi na ukupne troškove vlasništva (TCO). U kombinaciji s ispravnim vidom primjene, postavljanje pasivnih RFID tagova poput IoT senzora može biti isplativo i primjenjivo kod minimiziranja tekućih troškova održavanja i komunikacija. Naprimjer, RFID senzorima nisu potrebne baterije za razliku od drugih IoT tehnologija. Organizacije mogu smanjiti troškove ako ne moraju mijenjati baterije na više senzora. Ovo je posebno značajno ako se projekat produži na deset godina. Korištenje preciznih simulacija čini RFID još isplativijim i izbjegava troškove izrade više prototipa. U slučaju kompanije koja se bavi tzv. pametnim gumama, proizvođač bi bez simulacija morao fizički testirati proizvod postavljanjem RFID taga i testiranjem. Potom bi ga morao postaviti i na drugo mjesto i ponovo testirati, pri čemu bi troškovi samo rasli. Iz ovih primjera je vidljivo da je RFID pobjednički adut u primjeni tehnologije interneta stvari. Mogućnost testiranja različitih scenarija pomaže kompanijama da smanje dodatne troškove u kombinaciji s preciznim i vrijednim informacijama dobijenim pomoću analitike u stvarnom vremenu.