28 Jula, 2026
image
Home Security Services Kategorija Cyber sigurnost (Page 8)

Cyber sigurnost

Sankcije Rusiji: Šta rat na istoku Evrope znači za industriju sigurnosti?

Ruska invazija na Ukrajinu traje duže od mjesec dana i ne zna se kada će završiti. Rat će dugoročno uzdrmati ne samo odnose među državama nego i ekonomiju. No, postavlja se pitanje kako će to utjecati na industriju sigurnosti

Priredila: redakcija a&s Adrije i portala asmag.com; E-mail: redakcija@asadria.com

Rat u Ukrajini počeo je 24. februara. Od tada je više država i kompanija najavilo obustavu poslova s Rusijom. To uključuje i proizvođače sigurnosne opreme. U nastavku teksta vam donosimo više detalja o ovim događajima.

Podrška Ukrajini

“Prošle sedmice smo odlučili zaustaviti sve isporuke prema Ruskoj carinskoj uniji (Armenija, Bjelorusija, Kazahstan, Kirgistan i Rusija) do daljnjeg. Osim toga, ne primamo nove narudžbe niti registrujemo nove projekte u toj regiji. Pomno pratimo razvoj događaja i čim budemo imali bilo kakve dodatne informacije ili promjene o kojima bismo mogli podijeliti informacije, učinit ćemo to s onima kojih se to tiče”, naveli su iz Axis Communicationsa. Slična obavijest stigla je iz MOBOTIX-a: “Upravni odbor MOBOTIX-a odlučio je odmah prekinuti sve poslovne transakcije s Rusijom u znak podrške globalnim sankcijama protiv ruske invazije na Ukrajinu. Ujedinili smo se s ostatkom svijeta u naporima da rusku vladu pozovemo na odgovornost za ovo i izražavamo svoje najdublje poštovanje i saosjećanje građanima Ukrajine.”

“Naprosto smo shrvani činjenicom da svjedočimo kontinuiranoj invaziji Rusije na Ukrajinu i novom stradanju ljudi. Kao odgovor na sve to odlučili smo poduzeti akciju kako bismo pokazali našu podršku ukrajinskom narodu – obustavili smo sve naše aktivnosti u Rusiji i Bjelorusiji do daljnjeg. Osim toga, uputili smo pomoć preko UNICEF-a posebno namijenjenu djeci. Naše misli su s narodom Ukrajine. Svima koji su direktno pogođeni ovom situacijom, bez obzira na njihovu nacionalnost, želimo izraziti podršku u ovom teškom vremenu”, poručio je izvršni direktor Milestone Systemsa Thomas Jensen. Iz kompanije Honeywell kratko su poručili da također obustavljaju sve poslove u Rusiji i Bjelorusiji zbog invazije na Ukrajinu. To praktično znači da je kompanija suštinski obustavila sve svoje prodajne, distribucijske i uslužne aktivnosti u obje zemlje, pridruživši se tako grupi zapadnih firmi koje su obustavile poslovanje na tom prostoru. Treba napomenuti i da je Messe Frankfurt, najveći evropski organizator sajmova i matična kompanija platforme asmag.com, također je najavio slične mjere. “Ruska invazija na Ukrajinu predstavlja prijetnju bez presedana mirnom suživotu u Evropi. Messe Frankfurt podržava sve sankcije koje je poduzela njemačka savezna vlada. U tom kontekstu, Upravni odbor Messe Frankfurta odlučio je otkazati sve događaje u okviru svoje podružnice u Rusiji do daljnjeg”, navode iz asmaga.

Manji utjecaj na proizvođače

Zbog rata se mnogi pitaju kako takav događaj može utjecati na našu industriju. Za početak treba reći da Rusija nije veći izvoznik u sigurnosnoj areni. “Osim nekoliko dobavljača sa sjedištem u toj zemlji, Rusija zaista nije veliki proizvođač sigurnosnih proizvoda i komponenti, tako da će utjecaj na te aspekte tržišta vjerovatno biti minimalan”, kaže Danielle VanZandt, analitičar za industriju sigurnosti u kompaniji Frost & Sullivan. Iako su i Rusija i Ukrajina zemlje koje imaju obimne nabavke u segmentu sigurnosti, one nisu “centralna središta” aktivnosti za mnoge proizvođače sigurnosnih sistema. “Kao takav, sukob će vjerovatno utjecati na sve tekuće projekte tako što će ih u potpunosti zaustaviti, no moguće je da to neće imati značajan finansijski utjecaj na proizvođače sigurnosnih sistema. Kineski pružaoci sigurnosnih usluga imaju značajnije prisustvo u Rusiji i za sada bi mogli nastaviti svoje poslovanje tamo. Ipak, nastavak pritiska kada su u pitanju ekonomske sankcije i izolacija mogao bi promijeniti i njihove prodajne strategije”, smatra VanZandt.
I Motorola prekinula saradnju

Kompanija Motorola Solutions je potvrdila IPVM-u da “obustavlja” narudžbe iz Rusije, uključujući sve ponude za Avigilon i druge njene firme. Motorola je, navodeći sankcije, rekla da će se u potpunosti pridržavati svih zakonskih mjera koje su objavile američke i druge svjetske vlade kada je u pitanju invazija na Ukrajinu. “Zbog invazije na Ukrajinu obustavili smo sve narudžbe proizvoda iz Rusije, kao i isporuku proizvoda u Rusiju iz bilo koje zemlje svijeta. Ovo je u skladu sa sankcijama koje su objavile američka i druge vlade”, ističu iz Motorole. Štaviše, kompanija koja je imala i 58 zaposlenih širom Rusije naglasila je i dodatni rizik od cyber napada, pogotovo nakon što je ključni konkurent, Axis Communications, napadnut  tačno u vrijeme početka ruske invazije. “Pojačali smo odbrambene sisteme od kibernetičkih napada, što je također u skladu s preporukama vlade SAD-a”, kažu iz Motorole.

Povećana potrošnja u istočnoevropskim državama

Ono što možemo očekivati je povećanje izdataka za sigurnost u svim susjednim zemljama. “Očekujem ograničena povećanja ulaganja u sigurnosna rješenja kao što su kontrola pristupa, zaštita granica i odbrana perimetra u susjednim zemljama kao što su Poljska, Rumunija, Estonija i druge. Ipak, veliki dio povećane potrošnje također će se usmjeriti na nabavku odbrambene tehnologije, a ne samo na sigurnost”, kaže VanZandt. Ovo se može primijeniti i na širu industriju sigurnosti u Evropi. “Kratkoročno, Evropa će vjerovatno doživjeti blagi rast u oblasti primjene velikih perimetarskih sigurnosnih sistema, kao i naprednijih sistema cyber sigurnosti kako bi se države i sistemi ojačali u slučaju da se kriza proširi izvan Ukrajine. Zemlje duž ukrajinske granice, kao što su Poljska, Rumunija, Latvija, Estonija, Litvanija, Finska i Moldavija, povećat će ulaganja u sigurnost granica kao sredstvo za zaštitu svojih graničnih prijelaza. Istovremeno, ove zemlje će tražiti i dodatna rješenja za autentifikaciju i provjeru identiteta kao odgovor na priliv izbjeglica iz Ukrajine i regija u blizini kriznih područja. Ovakav nivo potrošnje će vjerovatno i ostati na nešto većoj stopi sve dok se kriza ne završi”, kaže VanZandt.

 Problemi u lancu nabavke

I lanac nabavke može biti u određenoj mjeri pogođen novom krizom, prvenstveno zbog dužeg vremena potrebnog za avionski transport. “Moglo bi doći do nekih blažih posljedica po lanac nabavke unutar industrije, posebno kada su u pitanju proizvodi koji se moraju transportovati zračnim putem. To je posljedica promjena koje su uvedene za mnoge zračne rute kako bi se izbjegli ruski, bjeloruski i ukrajinski zračni prostor. Ograničenja zračnog prostora u regiji i preusmjeravanje zračnih ruta mogu uzrokovati duže vrijeme isporuke i to bi mogla biti najznačajnija posljedica po širi lanac nabavke”, kaže VanZandt. Iako se mislilo da će se problemi s inflacijom i deviznim kursom pogoršati nakon uvođenja sankcija, čini se da oni već jenjavaju i trenutno pogađaju samo rusku i bjelorusku ekonomiju.

Problemi za Kaspersky

Njemački Savezni ured za sigurnost informacijskih tehnologija (BSI) nedavno je objavio da bi korisnici širom svijeta trebali zamijeniti Kasperskyjeve proizvode nekim drugim te upozorio da ruske kompanije koje se bave informacijskim tehnologijama mogu biti špijunirane ili čak primorane da pokrenu cyber napade. “Ruski IT proizvođač može i sam izvoditi napadačke operacije, ali i biti prisiljen protiv svoje volje da napadne ciljne sisteme, odnosno biti špijuniran kao žrtva cyber operacije bez njegovog znanja ili postati alat za napade na vlastite kupce”, navodi se u upozorenju BSI-ja. Trenutno niko ne govori o konkretnim problemima s proizvodima kompanije Kaspersky, ali se navodi da sukob u Ukrajini i ruske prijetnje Evropskoj uniji, NATO-u i Njemačkoj nose veliki rizik od cyber napada. BSI je preporučio da se Kaspersky antivirusni proizvodi zamijene alternativnim, ali pažljivo kako bi se izbjeglo slabljenje odbrane. Nakon upozorenja glasnogovornik njemačkog fudbalskog kluba Eintracht iz Frankfurta Axel Hellmann rekao je za medije da su, slijedeći preporuke njemačke vlade, obavijestili upravu kompanije Kaspersky da odmah žele raskinuti ugovor o sponzorstvu.

Očekivano, Kaspersky je odgovorio na upozorenje njemačke vlade. U saopćenju se navodi kako je u pitanju odluka zasnovana na političkoj, a ne tehničkoj procjeni i osnovama.

Utjecaj na kupce u Americi

Sjedinjene Američke Države i mnoge druge zemlje uvele su sveobuhvatne i oštre sankcije Rusiji nakon što je izvršila invaziju na Ukrajinu. Sankcije bi mogle imati određene efekte na kupce sigurnosnih proizvoda u Americi, ali i cijelom svijetu.

Naš partnerski portal asmag.com je o utjecaju uvedenih sankcija na tržište videonadzora, kontrole pristupa, protivprovale i drugih oblasti sigurnosti razgovarao s Brianom Schwabom, osnivačem i glavnim konsultantom S3SDC-a i partnerom u eSRX-u, kako bi se razumio obim ovih efekata. Trenutna lista sankcija zabranjuje izvoz napredne tehnologije u Rusiju. Ovo će ozbiljno umanjiti sposobnost te zemlje da proizvodi sigurnosne komponente ili opremu bilo koje vrijednosti u svrhu izvoza. Ali, u suprotnom smjeru, utjecaj na kupce u SAD-u neće biti jednak.

“Kada se analizira cjelokupno globalno tržište sigurnosne opreme, po mom mišljenju, Rusija ne proizvodi opremu u ovoj oblasti koja se kvalitativno ili tehnološki razlikuje od bilo kojeg drugog svjetskog proizvođača. Generalno, sigurnosna oprema ili njene komponente su ono što ekonomisti nazivaju ‘zamjenskom robom’. To znači da, s obzirom na cijenu i dostupnost, potrošač može jednostavno preći s jednog proizvođača opreme na drugog te i dalje biti u stanju zadovoljiti svoje neposredne sigurnosne potrebe uz malo primjetnog gubitka u kvalitetu”, rekao je Schwab.

 Veći utjecaj na cyber sigurnost

Bilo kakav opipljiv utjecaj sankcija vjerovatno će se osjetiti u domenu kibernetičke sigurnosti. Pandemija COVID-a 19 promijenila je svakodnevno radno okruženje, čineći rad na daljinu novom normalnošću. Internetski komunikacijski uređaji i platforme za razmjenu informacija (kao što su Zoom, Teams i Dropbox) postali su izuzetno popularni. Ovo je povećalo broj potencijalno ranjivih uređaja i mreža, što je rezultiralo naglim rastom broja i vrste potencijalnih prijetnji s kojima se američke kompanije i druge organizacije suočavaju. Učinak drugog niza sankcija bile bi aktivnosti kibernetičkog rata čiji je cilj ometanje poslovnih aktivnosti, kompromitiranje podataka i druge zlonamjerne aktivnosti koje se provode u ime ruske države. “Ovdje očekujem da će se najveći finansijski utjecaj na američke kupce vjerovatno vidjeti kroz povećanje troškova povezanih s mjerama zaštite podataka”, rekao je Schwab. “Međutim, s povećanjem napada ucjenjivačkim softverom u posljednjih nekoliko godina, mnoge američke firme već su se počele kretati u tom smjeru. Posljedica drugog niza primjene ovih sigurnosnih aktivnosti mogao bi biti prelazak na američke pružaoce usluga”, kaže on. Za one koji nisu napravili tu promjenu, već nastavljaju raditi s nekom od nekoliko velikih kompanija ruskog porijekla za analizu podataka, postoje pravna pitanja koja će morati adresirati i procijeniti kao dio procesa upravljanja rizicima sigurnosti preduzeća.

Vojna i druga industrija

Rusija igra malu, ali važnu ulogu u snabdijevanju specifičnim sirovinama koje se koriste za izradu sigurnosne i odbrambene opreme. Ruske sirovine, kao što je titanij, sastavni su dijelovi odbrambene i vazduhoplovne opreme. Međutim, mnoge američke firme počele su diverzificirati svoje dobavljače sirovina još nakon što su separatisti zauzeli Krim 2014. godine. “Firme bi se sada mogle okrenuti Kini kako bi nadoknadile zastoj, ali ovo nije zagarantovan način da se eliminišu problemi s opskrbom uzrokovanim sankcijama, s obzirom na trgovinski rat SAD-a i Kine koji je počeo za vrijeme Trumpove administracije, kao i sve veće kinesko-rusko strateško partnerstvo”, istakao je Schwab.

IT sigurnost: Spašavanje identiteta pomoću digitalnih novčića

U digitalnom dobu gubitak identiteta je više nego realna opasnost za svakog ko posjeduje nešto što zovemo digitalnim ličnim podacima. Šta je novo što blockchain i NFT tehnologija donose da rastjeraju oblake iznad vlasnika digitalnih ličnih podataka?

Piše: Mirza Bahić; E-mail: redakcija@asadria.com

U posljednje vrijeme sve je više glasova o spajanju tehnologije blockchaina i upravljanja identitetima, što će omogućiti kreiranje i pakovanje identiteta u svojevrsni digitalni “novčić” ili token. Pomodarstvo građeno na popularnosti bitcoina i drugih kriptovaluta ili poželjni obrat u sferi zaštite identiteta? Istina je negdje između.

Kakvi tokeni?

Za početak, nekoliko riječi o samim “novčićima”. Ne, s ovim nećete moći otići u šoping, makar kao digitalni resurs ili imovina vrijedili kao suho zlato. U pitanju su tzv. nezamjenjivi (non-fungible) tokeni kao izdanak tehnologije korištene za kriptovalute. U token, odnosno novčić možete pretvoriti bilo koji digitalni resurs, bila to umjetnička slika, pjesma ili nefizički predmet iz igre ili virtuelne stvarnosti (vozilo, oružje). U ovom slučaju, u token bi se pakovala i vaša lična karta i biometrijski podaci. Odakle ova veza? Pa, većina ovih tokena radi na Ethereum blockchainu, koji je i garant njihove jedinstvenosti i nezamjenjivosti. Dakle, vi možete tokenizirati i virtuelnu sjekiru u videoigri, ali i skupu umjetničku grafiku i ona će biti samo vaša. Tako kreirani NFT token moguće je prodavati u kriptovalutama i upravo ova potencijalna sinergija blockchaina i ličnih podataka potaknula je inicijativu da svoj identitet jednom za svagda spakujete u digitalni novčić i oduzmete ga iz ruku pohlepnih tehnoloških divova ili hakera.

 Divlji cyber zapad za lične podatke

No, prvo dijagnoza. Iako je iza nas vrijeme praznika i neobuzdane online kupovine, konzumerističko veselje ponešto kvare informacije o tome da je u 2021. barem 89% ljudi strahovalo od krađe vlastitih ličnih podataka u budućnosti. Ovo je rezultat nedavnog opsežnog istraživanja rađenog u okviru projekta PhotoChromic. Ono je pokazalo i da samo 22% ispitanika zna šta činiti i gdje potražiti pomoć u slučaju krađe ličnih podataka u cyber svijetu. Nakon više od dvije decenije od prelaska interneta u mainstream, uključujući i njegovu transformaciju u najveću globalnu pijacu na svijetu, ovi podaci jesu prilično poražavajući.

U vrijeme najave prelaska u tzv. metaverzum, u kojem će se lični podaci dobrovoljno predavati korporacijama u zamjenu za participaciju u njemu, čini se da javnost internet danas češće percipira kao tehnološku pustaru bezakonja u kojoj se lični podaci kradu kao torbe ili mobiteli. Ipak, kombinacija straha i osjećaja bespomoćnosti kod ispitanika je tek ilustracija mentalnog ambijenta u kojem se radi na projektima zaštite ličnih podataka na mreži. Je li to realistično?

Isti, poseban i samo svoj na blockchainu

Šta je novo što blockchain i NFT tehnologija donose da rastjeraju oblake iznad vlasnika digitalnih ličnih podataka? Za početak, prije pojave blockchain tehnologije nije bilo načina da se kreiraju digitalni identiteti koji bi, u isto vrijeme, bili i decentralizirani i pouzdani. Decentralizirani ovdje znači da nema trećih strana koje upravljaju vašim identitetom, uključujući i svaki socijalni medij na kojem imate račun. Zamislite da neka kompanija za društvene medije sutra uvede plaćanje ili ugasi biznis – sve što ste ikada ostavili od ličnih podataka na njima pripalo bi isključivo navedenim monopolistima. S druge strane, blockchain nudi algoritamske alate za naprednu sigurnost i tačnost, bez angažmana trećih strana. Gdje tu u igru ulaze NFT tokeni? Pa, oni su savršeno prikladni za pohranjivanje digitalnih i ličnih identiteta jer su, po definiciji, jedinstveni (kao i vaš identitet, kojem NFT posuđuje nešto od svoje tehnološke jedinstvenosti) i zaštićeni od prevara naprednim kriptografskim algoritmima.

Vratimo se na gore citirano istraživanje – PhotoChromic ga nije radio bez razloga. Na osnovu njegovih nalaza, tim tehnoloških i kriptoloških entuzijasta već je lansirao ideju o pohrani digitalnih identiteta na blockchain u formi NFT tokena. Ovako dizajniran, token će objediniti verifikaciju identiteta koja će biti lako provjeriva i kod državnih organa, kao i informacije o biometrijskim karakteristikama korisnika (poput ličnih fizičkih atributa). Ove informacije će se pakovati u enkripcijom zaštićeni token koji se pohranjuje na blockchainu. Revolucija? Tehnološki zasigurno da, no pravi preokret počinje s mogućnošću da prvi put samostalno raspolažete svojim identitetom kao resursom koji možete i unovčiti. Kako?

Pojednostavljenje provjera

Dakle, jednom kada dobijete svoj token, vi svoj lični akreditiv možete slobodno podijeliti s bilo kim u svijetu kako biste dokazali svoj identitet. Strane uključene u proces uključuju državna tijela, banke i slične treće strane. Svoj identitetski token možete dopuniti i skupom ličnih dokumenata i drugih verifikatora identiteta. Svaki od njih se može heširati i sigurno pohraniti na blockchain u formi tokena. Što se tiče praktičnih aplikacija izrade tokena, u teoriji, nebo je granica. Danas se o njemu najčešće govori u kontekstu ubrzavanja procedura provjere klijenata u sigurnosno osjetljivim procedurama poput bankarskih poslova i čuvanja zdravstvenih kartona. Uz pečat blockchaina, banke i srodne institucije mogu vjerovati navedenoj tehnologiji u mjeri u kojoj im dodatne vremenski zahtjevne provjere više neće biti potrebne.

 Identitet za sve ili nikoga

Ima li ovaj pristup slabih tačaka? Pored tehnoloških izazova, najveća prepreka prebacivanju ličnih podataka iza zlatne ograde blockchaina je, ironično, upravo sam blockchain. Na spomen ove tehnologije reakcije javnosti su uglavnom polarizirane, od nerealnog maksimalizma u pogledu upotrebljivosti do potpunog negiranja potencijala. Ipak, uz rast popularnosti NFT-a i kriptovaluta općenito, ovaj drugi tabor je neuporedivo manji, što, opet, ne znači da zagovornici tokenizacije identiteta nemaju ogromnih problema. Najveći od njih je kako postići zadovoljavajuću dinamiku prihvaćenosti ove tehnologije. Od samog početka  blockchain tehnologija je bila pod stigmom da je njena primjena rezervisana isključivo za tehnološki orijentisane entuzijaste. Situacija je danas nešto bolja, no za pristup koji se oslanja na globalnu pokrivenost neophodno je osmisliti strategiju koja će ovu tehnologiju približiti i običnom vlasniku fizičke lične karte. Na kraju, oni će birati hoće li internet za njihove digitalne identitete postati cyber distopija ili virtuelni dom.

 

Budućnost nije u integraciji, već u unifikaciji sistema

Integrisani sistemi postali su popularni nakon pojave IP nadzornih kamera, sistema za kontrolu pristupa, alarma i srodnih uređaja. No, sada postoji nešto još bolje od toga – unificirani sigurnosni sistemi

Izvor: asmag.com; E-mail: redakcija@asadria.com

 Integracija je revolucionizirala upravljanje sigurnošću, omogućavajući operaterima do tada neviđen nivo kontrole, pregleda sigurnosne slike i fleksibilnosti s ciljem zaštite određene lokacije. Ali integracija često nije laka, naročito kada se koriste rješenja različitih kompanija. Sada, pak, imamo nešto još bolje.

Šta je to unificirani sigurnosni sistem?

Unificirani sigurnosni sistem je onaj sistem u kojem sve komponente koriste zajedničke elemente kao što su mape, rasporedi, korisnici ili privilegije. Jedinstveni korisnički interfejs omogućava pristup podacima snimljenim sa svih povezanih sistema kao što su videonadzor, kontrola pristupa, prepoznavanje registracijskih tablica, alarmi, interkomi itd. Prema Jean-Pierreu Picardu, menadžeru za marketing proizvoda u Genetecu, rezultat takve konfiguracije je sigurnosno rješenje koje izgleda ne samo kao jedinstven sistem nego i kao sistem koji održava sposobnost uključivanja aplikacija i senzora različitih proizvođača u unificiranu platformu. Unifikacija kroz jedinstven korisnički interfejs omogućava sve što je sigurnosnom osoblju potrebno kako bi efikasno zaštitili ljude i imovinu.

“Mislim da je najjednostavniji primjer toga da pogledate šta se dešava ukoliko počinjete sa sistemom za upravljanje videom kao osnovom. Postoje mnogi VMS-ovi koji mogu integrisati podatke s videonadzora, kontrole pristupa i nekoliko drugih sistema. Ali u suštini, oni su i dalje softveri za upravljanje videom. Izgrađeni su na osnovu aktivnosti povezanih s upravljanjem videa, videoistragama, označavanjem relevantnih snimaka, snimanjem i premotavanjem. Ali sistem za kontrolu pristupa je izgrađen na osnovu potpuno drugačijih aktivnosti”, objašnjava Picard. Unifikacija je početna tačka gdje platforma nije izgrađena na osnovu specifičnih kategorija proizvoda, nego na osnovu zajedničkih sigurnosnih aktivnosti. Unificirani sistemi mogu prikupljati informacije iz različitih sigurnosnih rješenja i analizirati informacije kao jedinstveni skup podataka s ciljem omogućavanja pojednostavljenog upravljanja signalizacijom. Određeni faktori čine to boljom opcijom od integrisanih sistema.

Jedinstveni korisnički interfejs za operatere

Unificirani sigurnosni sistemi imaju jedinstven interfejs, koji koriste operateri i administratori. U tradicionalnim sigurnosnim sistemima operater se mora prebacivati između različitih prozora kako bi pristupio podacima s različitih rješenja, što može dovesti do toga da propusti bitne događaje. Zahvaljujući jedinstvenom interfejsu, unificirani sistemi nemaju takve probleme.

Brz odziv

Kada su u pitanju istrage poslije događaja, integrisani sistemi zahtijevaju od sigurnosnog osoblja da se prebacuje između različitih sistema kako bi pronašli incident. Zatim moraju uskladiti svoje podatke sa sistemima tako što će usporediti vremenske oznake. Ukoliko su sistemi nesinhronizovani, taj zadatak postaje mnogo teži.

Kraće vrijeme obuke

Korištenjem unificiranog sigurnosnog sistema smanjuje se broj rješenja koje operateri moraju poznavati. Dvije su prednosti toga. Prvo, operateri mogu usmjeriti svu energiju i napore na to da postanu stručni u jednom sistemu. Drugo, to smanjuje količinu novca koji kompanije moraju utrošiti na obuku svojih zaposlenika.

Manji broj lažnih alarma

Lažni alarmi su značajan problem koji prati brojne kompanije u sigurnosnoj industriji, uprkos svim tehnološkim postignućima. Rick Focke, direktor upravljanja proizvoda u oblasti rješenja za kontrolu pristupa u Johnson Controlsu, ističe da, s obzirom na to da unificirana rješenja dijele isti backend interfejs te da su integrisana na dubljem nivou, sistem može precizno filtrirati informacije o alarmima. To može pomoći u određivanju odgovarajućeg notifikacijskog nivoa i prioriteta, čak i u slučaju da se događaj mora prebaciti na specifičnog operatera kako bi ovaj poduzeo odgovarajuće mjere.

Smanjenje ukupne cijene posjedovanja sistema

Kombinacija prethodno spomenutih faktora trebala bi smanjiti ukupnu cijenu posjedovanja za kupce. Picard ističe da primjena unificirane platforme smanjuje trošak zato što organizacije ne moraju odvojeno plaćati različite sisteme. A uz jedinstvenu tačku kontakta korisničke podrške, problemi se brže rješavaju i ne mora se gubiti vrijeme na identifikovanje toga koji proizvođač mora popraviti problem.

Bolji poslovni izvještaji

Unificirani sistem omogućava operaterima da na jednom mjestu pristupe podacima s različitih sistema. Iz perspektive poslovne inteligencije, to znači da operateri mogu lako usporediti poslovne obrasce u različitim rješenjima. “Unificirana platforma omogućava lako uspoređivanje trendova i obrazaca u različitim sistemima, uz zajedničke vizualizacijske alate koji pojednostavljuju istraživanje izvještaja. Povezivanjem i predstavljanjem rezultata u razumljivom formatu analitika transformiše podatke u korisne izvještaje koji se mogu dijeliti sa svim relevantnim akterima izvan sigurnosnog odjela te u čitavoj korporaciji”, ističe Picard.

 Ograničenja unificiranih sigurnosnih sistema

Iako unificirani sistemi nude visok nivo praktičnosti za kupce, integrisani sistem je ponekad pogodniji za krajnje korisnike kojima je potreban visok nivo fleksibilnosti odabranog rješenja. To je naročito slučaj ukoliko unificirani sistem prisiljava korisnike da koriste rješenja samo jednog proizvođača.

“Videonadzorni sistemi se češće nadograđuju od onih za kontrolu pristupa, tako da je vremenski faktor također bitan tokom odlučivanja o tome treba li implementirati unificirani ili integrisani sistem. U brojnim slučajevima linija između unificiranih sistema postaje zamućena zato što brojne integracije s proizvodima drugih kompanija imaju naprednu funkcionalnost”, kaže Focke. Naprimjer, pojedini sistemi mogu nuditi napredno upravljanje alarmima, naprednu analitiku alarma ili druge specijalizirane mogućnosti kao što je upravljanje snimcima radi pohranjivanja videosnimaka na duži period od standardnih 60–90 dana. Operateri mogu često upravljati dnevnim operacijama kamera koristeći platforme za upravljanje. Međutim, oni će možda povremeno morati koristiti alate za upravljanje kamerama specifičnih proizvođača kako bi ih mogli nadograditi. Uprkos ograničenjima, operateri ipak mogu postići veću kontrolu nad rješenjima kada su ona unificirana. Kako se industrija razvija, mogao bi se povećati i interes za ovu oblast zato što povećava efikasnost i smanjuje troškove.

Kontrola prosječne brzine prijenosa podataka

Pohrana je izvor beskrajnih debata u sigurnosnoj industriji: Trebaju li se podaci pohranjivati u oblaku ili na licu mjesta, tj. na fizičkoj lokaciji? Koliko dugo treba čuvati video? Kako osigurati da svi kritični podaci namijenjeni za pohranu budu zaštićeni od cyber napada i dostupni kad god vam zatrebaju?
Izvor: asmag.com
E-mail: redakcija@asadria.com

Bez obzira na aktuelne rasprave, oko jednoga se većina korisnika slaže: smanjenje troškova pohrane mora biti prioritet. Postoji nekoliko tehnika za optimizaciju pohrane, a selektivna kompresija je jedna od njih. Ona podrazumijeva proces u kojem softver potpomognut vještačkom inteligencijom bira segmente koje procijeni kao važne unutar videozapisa i na njih primijeni manji stepen kompresije u odnosu na druge manje važne. Iako je riječ o kvalitetnom tehnološkom rješenju, postoji rizik da bi se neki važni detalji unutar videozapisa mogli propustiti ako ih softver ocijeni kao manje bitne. Jedno od alternativnih pristupa je i kontrola prosječne brzine prijenosa podataka u bitovima.

Šta je kontrola prosječne brzine prijenosa?
Kontrola prosječne brzine prijenosa (ABR) uobičajeni je izraz za metode u okviru kojih se najprije analiziraju brzine prijenosa u bitovima za određene videonadzorne kamere, a zatim se iste prilagođavaju s ciljem postizanja željene brzine prijenosa u određenom intervalu. “Cilj kontrole prosječne brzine prijenosa nije da se smanji potrebna količina prostora za pohranu, nego da se najefikasnije iskoristi dostupni prostor. U usporedbi s ograničenjem maksimalne brzine prijenosa (MBR), koja podrazumijeva nefleksibilno ograničavanje brzine prijenosa, ABR omogućuje veću fleksibilnost u upravljanju brzinom prijenosa podataka”, objašnjava Timo Sachse, analitičar proizvoda za EMEA regiju u Axis Communicationsu.

Kod ograničenja maksimalne brzine prijenosa MBR tehnologija ne dozvoljava kameri da vraća videostreamove ako se pređu vrijednosti zadane brzine prijenosa. To se dešava čak i ako bi to bilo korisno za kvalitet slike ili forenzičke detalje. Za razliku od ovog pristupa, ABR metoda će omogućiti kameri da maksimalno poveća brzinu prijenosa u bitovima tokom intervala koji su “zanimljivi”, a uz smanjenje brzine kada je to potrebno. Tako se postiže ciljani prosjek u pogledu brzine prijenosa.

Kako funkcioniše
Prvi korak je izračunavanje prosječnog nivoa brzine prijenosa u bitovima. To se postiže tako što se izračuna količina raspoloživog prostora za pohranu po kameri (recimo 500 GB) i trajanje intervala pohrane videozapisa (vrijeme čuvanja; npr. 30 dana). Rezultat se izražava kao brzina prijenosa u kilobitima ili megabitima u sekundi. Za 500 GB to bi bilo 1.543 Kbit/s. Donja slika prikazuje interfejs kamere na kojem se izračunava vrijednost prosječne brzine prijenosa.

Važno je napomenuti da se kontrola prosječne brzine prijenosa može koristiti samo za kontinuirano i neprekidno snimanje 24 sata dnevno. Samo na ovaj način kontroler brzine prijenosa može napraviti statistiku koja će mu omogućiti da s vremenom sve preciznije upravlja brzinom prijenosa.

Uzmimo sljedeći pojednostavljeni primjer. Ciljna vrijednost prosječne brzine prijenosa za određenu kameru postavljena je na 4,5 Mbit/s, dok je tokom noći, kada ima malo aktivnosti, smanjena na 1 Mbit/s. “U ovom primjeru kontroler brzine prijenosa uopće ne mora prilagođavati kompresiju jer je prosječna brzina prijenosa ispod konfigurisane granice”, navodi Sachse. Da je maksimalna brzina prijenosa (MBR) konfigurisana na istoj vrijednosti od 4,5 Mbit/s, ne biste imali problema tokom prvih 12 sati istog dana. No, u drugom dijelu dana, stvarna brzina prijenosa u bitovima bi premašila unesenu granicu i morali biste primijeniti kompresiju slike kako biste dobili brzinu prijenosa koja ide ispod maksimalne definisane. To može dovesti do gubitka važnih detalja unutar slike.

Ukoliko druga kamera ima isto ograničenje brzine od 4,5 Mbit/s, noćnu brzinu prijenosa od 2 Mbit/s i dnevnu brzinu od 8 Mbit/s, prosječna brzina prijenosa će iznositi 5 Mbit/s, što je nešto malo iznad konfigurisane granice. U ovom slučaju kontroler brzine prijenosa bi malo pojačao kompresiju tokom cijelog dana kako bi ostao u nivou ili ispod konfigurisane granice od 4,5 Mbit/s.

Praktične koristi
Kontrola prosječne brzine prijenosa je namijenjena za podršku neprekidnom cjelodnevnom snimanju. Sve instalacije koje razmatraju primjenu ovakvog režima snimanja mogu imati koristi od primjene mehanizma kontrole prosječne brzine prijenosa. “Primijetili smo povećanje primjene kontinuiranog snimanja paralelno s rastom sofisticiranijih implementacija forenzičkog pretraživanja zasnovanih na serverima i vještačkoj inteligenciji. Krajnji korisnici sve bolje razumiju prednosti kontinuiranog snimanja u odnosu na, naprimjer, snimanje koje se aktivira uz pokret, i ne žele propustiti ništa što se dešava u vidnom polju njihovih kamera”, objašnjava Sachse. Zanimljiv je i broj kamera spojenih na uređaje za pohranu. Što je manje kamera spojeno, to su potencijalno veće razlike između procijenjene i stvarne potrošnje prostora za pohranu. Za veći broj kamera to je ujednačeno zbog većeg broja uređaja. Tu su i nadzorna rješenja s velikim brojem kamera, od kojih neke nude široki prikaz velikih površina, dok su druge dizajnirane za praćenje detalja. Kontrola prosječne brzine prijenosa omogućava operaterima da detaljno podese svoje kamere kako bi najbolje iskoristili dostupni kapacitet za pohranu.

Odlično rješenje ako se pravilno implementira
Na kraju se nameće zaključak da je kontrola prosječne brzina prijenosa odličan način za optimizaciju prostora za pohranu, naravno ukoliko se pobrinete da se poduzmu svi odgovarajući koraci. Naprimjer, upotreba alata za planiranje lokacija kamera može pomoći u utvrđivanju potencijalnih zahtjeva za konkretno mjesto. Neki od ovih alata mogu vas obavijestiti i o tome da postavke nisu idealne. Pa tako možete dobiti upozorenje da ste prosječnu brzinu prijenosa postavili prenisko, što se obično događa ako je kapacitet za pohranu premali za odabrano vrijeme čuvanja materijala. To može dovesti do pojave lošeg kvaliteta slike zbog visoke stope kompresije ili, u najgorem slučaju, do prekoračenja iskoristivosti kapaciteta za pohranu. Tehnička složenost ovih zahtjeva znači da bi integratorima bilo pametno uključiti podešavanje prosječne brzine prijenosa u redovnu praksu održavanja. To će osigurati da krajnji korisnici neće morati brinuti o troškovima pohrane ili podacima.

Izbori, hakeri i teorije zavjere

Posljednji izbori u SAD-u i Njemačkoj zorno su pokazali kako se cyber napadi koriste kao politička argumentacija za demontažu demokratije. U kombinaciji s nereguliranim društvenim mrežama, kreiran je toksičan politički koktel koji će tražiti odgovor i sigurnosne struke i države

Piše: Mirza Bahić; mail: redakcija@asadria.com

Demokratski izbori u Evropi i SAD-u odavno nisu puki datum u političkom kalendaru. Cijele društvene strukture danas ih nerijetko očekuju sa zebnjom, prvenstveno zbog većinski nevidljivih, ali ništa manje opasnih prijetnji. Danas su to masovni, politički orkestrirani cyber napadi, koji često idu u paru s jednako dobro organiziranim dezinfomacijskim kampanjama. Da smo sa stranica cyber trilera zakoračili duboko u “nove normalnosti”, govore i posljednji njemački izbori koji su upozoravajući signal da će se političke borbe ubuduće voditi na ključnom, novom bojnom polju – cyber sigurnosti.

Izbori u eri cyber terorizma  

Prije održavanja izbora u septembru 2021. njemačke vlasti su oglasile “zvona na uzbunu”. Cyber napadi su u toj zemlji došli s jakim političkim koloritom, a demokratska javnost se prvi put suočila s masovnom cyber kampanjom s potpuno novom agendom – obesmisliti izbore kao ideju. Ovo se trebalo postići dovođenjem u pitanje samog legitimiteta izbornog procesa, a sve se radilo uz prizivanje asocijacija na američki scenario s narativom o krađi izbora kojom je, navodno, oštećen bivši predsjednik Donald Trump. Novina je u tome što sami napadači i političke strukture iza njih sada dramatično mijenjaju pristup cyber ratovanju. Čini se da ih sada više zanima sijanje nepovjerenja u demokratske i izborne institucije i izazivanje podjela u društvima, a ne podrška određenom kandidatu ili stranci. Novi pristup je pokazati da je postojeći sistem naprosto slab i nedovoljno otporan na napade da bi osigurao željenu objektivnost izbora.

Politizacija odabira meta

Danas je vođenje kampanja dezinformiranja i prikupljanja podataka znatno lakše, jeftinije i brže zahvaljujući sveprisutnosti društvenih medija i činjenici da hakeri imaju podršku moćnih državnih struktura. U slučaju Njemačke, kao glavni krivac za prebacivanje predizborne borbe u online arenu označena je Rusija. Zvaničnici njemačke vlade su u martu ove godine naveli da su ruski hakeri napali desetine njemačkih političara, a popis uključuje sedam zastupnika Bundestaga i 31 zastupnika u regionalnim parlamentima. Većina žrtava bili su članovi stranaka CSU, CDU i SPD, što upućuje na pažljiv i politički motivirani odabir meta. Svi oni su primili lažne e-mail poruke koje su osmišljene da izgledaju kao legitimne s ciljem da parlamentarci ostave svoje osjetljive podatke ili da otvaranjem poruke na svoj računar instaliraju opasni softver. Ruski cyber napadi na njemačke političare samo su jedan incident u nizu kampanja koje su vođene posljednjih nekoliko godina. Još je 2015. njemačka obavještajna služba BfV optužila Rusiju za orkestriranje cyber napada na državnu računarsku infrastrukturu. Kao dokaz umiješanosti ruskih zvaničnika u ove napade, glasnogovornik njemačkog Ministarstva vanjskih poslova naveo je da je hakerska grupa Ghostwriter povezana s ruskom vojno-obavještajnom službom GRU.

Njemačka pod opsadom

GRU je imenovan kao krivac i u napadu čiji je glavni cilj bilo preuzimanje e-mailova iz ureda izborne jedinice bivše kancelarke Angele Merkel. Još jedan napad bio je usmjeren na njemački parlament s ciljem instaliranja softvera koji bi napadačima omogućio stalni pristup računarima za osoblje i članove parlamenta. Informacije o samim napadima su šture, no njemački obavještajci navode da su oni iskorišteni i za pokušaj krađe podataka o kritičnoj infrastrukturi, poput elektrana. Voditelj Državne izborne komisije Georg Thiel je prije održavanja izbora upozorio da je “rizik od cyber napada veliki” te da su motivi za njih brojni. Oni se kreću u rasponu od manipulacije izbornim ishodima do špijunaže i prikupljanja obavještajnih podataka o pojedinim političarima. Zbog ponavljanja i jačanja intenziteta napada, njemačke vlasti su u više navrata službeno pozvale Ruse da prekinu svoje ilegalne cyber aktivnosti.

 Sigurno elektronsko glasanje za demontažu teorija zavjera?

Na drugoj strani Atlantika američki biznismen i autor Bradley Tusk u cyber sigurnosti ne vidi prijetnju, nego priliku za podizanje demokratskog procesa na nivo koji ide u korak s tehnološkim trendovima. Njegov plan je da se do 2028. svakom Amerikancu omogući glasanje putem vlastitih pametnih telefona. Za sada sigurnosna struka je skeptična u pogledu realizacije ovog projekta. Tusk tvrdi da je svjestan da mu stručnjaci za cyber sigurnosti možda isprva neće dati svoj blagoslov, ali da je, u konačnici, optimista kada je u pitanju razuvjeravanje skeptika. Ipak, veća prepreka od one tehnološke mogla bi biti klima nepovjerenja prema sigurnosti izbornog sistema koja se pažljivo i ciljano kultivira u vidu široko dijeljenih teorija zavjere. Zbog toga bi izborni eksperti mogli dugoročno oklijevati s primjenom Tuskovog rješenja jer bi ono moglo dovesti do rasta broja konzumenata teorija o izbornim prevarama i hakiranju glasova. Tusk ističe da će glasanje telefonom uz adekvatne sigurnosne mjere zapravo smanjiti društvenu polarizaciju jer će ponuditi veću izlaznost kao manifestaciju demokratije.

Skepsom do pobjede

U prilog Tuskovom modelu ide njegova za sada prisna saradnja s ekspertima iz cyber sigurnosne zajednice. Nakon pomne analize 25 predloženih tehnoloških rješenja, Tuskov tim je za realizaciju projekta odabrao dansku tehnološku kompaniju Assembly Voting. Ona će svoj model usavršiti uz pomoć instituta OSET, američke neprofitne organizacije koja se bavi istraživanjem tehnologija za unapređenje procesa glasanja. OSET će biti zadužen za izradu javno dostupne aplikacije za označavanje glasačkih listića, dok će Assembly dizajnirati tehnologiju koja će prenositi elektronski glasački listić s telefona i drugih uređaja do izbornih tijela.

Proces prijenosa bi trebao biti lako provjerljiv duž cijelog komunikacijskog kanala. To znači da bi svaki glasač dobio način da potvrdi da je plasirani glas ispravno zabilježen i prebrojan. I, još važnije, da tokom tranzita nije bio izložen manipulaciji.

Stručnjaci za cyber sigurnost upravo to vide kao najveći problem i postavljaju kontrolu nad integralnim procesom slanja digitalnog glasa kao preduvjet da sam projekt uopće dobije zeleno svjetlo. U Assemblyju vjeruju da će traženi nivo sigurnosti uspjeti osigurati uz pomoć eksperata, etičkih hakera i sigurnosne zajednice. Na kraju, čini se da će konačne rezultate, pored same sigurnosne tehnologije, uveliko diktirati i opći ambijent u kojem ključni akteri u cijelom lancu cyber sigurnosti uspiju uvjeriti javnost da se politička i tehnološka bitka sa sve brojnijim negativcima na kraju može stvarno izvojevati.

 

Prilagođavanje pandemiji: Ubrzan uspon pametnih stanova

Kažu da je nužda majka inovacije. Pandemije su tokom historije iz temelja mijenjale naš pristup stanovanju u zgradama. COVID-19 već čini isto, donijevši niz novih potreba za stanovnike gradova i njihovo stambeno okruženje
Piše: asmag.com
E-mail: redakcija@asadria.com

Pandemije su tokom historije pokretale inovacije u gradovima, a aktuelna nije nimalo drugačija. Predviđa se da će pametni gradovi osjetiti napredak u oblastima transporta i 5G infrastrukture, ali ne smijemo zaboraviti ni na tzv. pametno stanovanje. Prošle pandemije su bile vrijeme uvođenja inovacija u oblast urbanog stanovanja, dok je trenutna signal da je došlo vrijeme da investitori razmisle o novom standardu u promovisanju zdravijeg životnog prostora.

Prilagođavanje novim potrebama
Kada je riječ o utjecaju pandemija na poboljšanje urbanog života, historija se ponavlja. Sa svakom bolešću stekli smo novo razumijevanje načina na koje stanovanje utječe na naše zdravlje. Epidemije kolere i tuberkuloze su dovele do inovacija u segmentu sistema za filtriranje pijeskom i hlorisanja radi pročišćavanja vode. Već u 19. stoljeću mnogi su veliki industrijski gradovi u SAD-u donijeli zakone koji predviđaju toaletne prostorije u svakoj stambenoj zgradi.

Također, pandemija španske gripe 1918. dovela je do uvođenja viših standarda ventilacije, a nakon nje javno zdravstvo je prepoznalo da je gradsko stanovanje u prenapučenim zgradama faktor u širenju bolesti. Razvoj svijest o tome kako se gripa prenosi zrakom podstakla je nova dostignuća u pogledu pristupa otvorenim prostorima i cirkulaciji zraka. Graditelji su počeli dodavati trijemove i prozore kućama, a zakoni su predviđali da svi stanovi imaju protivpožarne stepenice, široke hodnike i privatna kupatila. Stambeni trendovi i danas odražavaju zdravstvene trendove jer se nastavljamo prilagođavati novim spoznajama o prevenciji bolesti i tehnološkoj evoluciji. Svaka pandemija naučila nas je nešto novo o tome šta je stanovnicima zgrada potrebno za stanovanje.

Prilika za preispitivanje pametnog stanovanja
Stambene pogodnosti koje smo koristili prije pandemije danas izgledaju zastarjelo. Ova kriza je dramatično promijenila naše svakodnevne obrasce ponašanja, od radnih mjesta do načina na koji se krećemo i kupujemo stvari. Mnogi od novih obrazaca vjerovatno će ostati trajni. Za početak, danas se češće vozimo vlastitim automobilima ili pješačimo. COVID-19 je potaknuo kupovinu ili veću upotrebu ličnih vozila jer stanovnici gradova na javni prijevoz i zajedničke vožnje gledaju novim očima – kao na izvore zaraze. U mnogim stambenim zgradama zbog toga će porasti broj stanovnika kojima je potreban parking prostor. Pametna rješenja za parkiranje nude interaktivne karte za dostupnost parking prostora uživo, digitalna parkirna brojila i parking senzore za popunjenost u stvarnom vremenu.

U proteklih godinu i po češće radimo od kuće. Masovni prelazak na daljinski rad stvorio je potrebu za brzim internetom i pouzdanim Wi-Fi pristupom u našim domovima. Ipak, nemaju sve zgrade takvu pogodnost. Češće smo naručivali namirnice i robu putem interneta. Pandemija je ubrzala prelazak na online kupovinu za pet godina, a predviđa se da je e-trgovina porasla za gotovo 20% u 2020. Kako sve više stanovnika radi na daljinu, pristup brzom internetu bit će od ogromnog značaja. Zgrade moraju preuzeti inicijativu u uvođenju infrastrukture širokopojasnog interneta.

Danas imamo i manje fizičkih kontakata. Čak i prije pandemije beskontaktni ulazak u zgradu je bio važan trend. Sada to nije samo napredna funkcija nego i faktor zaštite zdravlja. Ulaz bez ključa i pristup pomoću privjesaka postat će novi standard u stanovima, jer stanovnici traže beskontaktne zgrade sa funkcijama bez dodirivanja površina. U eri pandemije smo postali svjesniji i važnosti uštede energije. S obzirom na to da ljudi u stanovima provode više vremena nego ikada prije, oni ne samo da žele smanjiti troškove energije kako bi uštedjeli novac nego i doprinijeti zaštiti okoliša. Internet stvari omogućuje ažuriranje informacija koje će zadovoljiti potrebe održivosti, sa svojim pametnim termostatima, pametnim osvjetljenjem i senzorima curenja. Svi oni smanjuju rasipanje energije i omogućuju bolju kontrolu njene potrošnje.

Razvoj sektora pametnih stanova
Rast u segmentu pametnih stanova je fenomenalan. Prema najnovijem izvještaju o pametnim stanovima koji je uradila Omdia, u SAD-u je 2020. godine korišteno 928.000 pametnih stanova, što je povećanje od 1.460 posto u odnosu na 2017., a do 2025. godine 42 posto svih stanova u SAD-u posjedovat će povezane, odnosno umrežene uređaje. Pametni stanovi oslanjaju se na internet stvari (IoT) i povezane uređaje. Prema Omdiji, pametni stanovi se definiraju kao jedinice za kolektivno stanovanje koje imaju instalirana dva ili više uređaja za pametne domove. “Naprimjer, pametni stan može uključivati pametni zvučnik i pametnu bravu za vrata ili pametnu bravu za vrata i termostat. Ove uređaje mora instalirati upravnik objekta, a i prateća platforma mora biti u njegovom vlasništvu”, kaže Blake Kozak, glavni analitičar za pametne domove u Omdiji.

Pogodnosti za upravnike zgrada i stanare
Korištenje pametnih uređaja za internet stvari može biti od koristi i za upravnike zgrada i za korisnike stanova. Za upravnike, ovi sistemi mogu donijeti uštede na troškovima i dodatni prihod uz korištenje povezanih uređaja poput pametnih termostata i brava.
“U slučaju termostata, ovi uređaji mogu smanjiti troškove energije uz detekciju prisustva ljudi u prostorijama. Naprimjer, ako se neki stan čisti ili renovira, termostat se može postaviti na maksimalnu ili minimalnu temperaturu kako bi se bolje upravljalo potrošnjom. Pametne brave na vratima smanjuju troškove ponovne izrade ključeva za svaki stan nakon što se stanar odseli ili se ključ izgubi”, kaže Kozak. Pametne brave, naprimjer, olakšavaju ulazak i dostavu namirnica, a dostupne su i druge tehnologije koje olakšavaju život stanarima. “Alexa for Residential tehnologija za stambene zgrade integrira se sa samim objektom, tako da se stanari mogu raspitati o plaćanju stanarine ili događajima u zajednici. Pametni uređaji mogu ponuditi dodatnu vrijednost korisnicima stanova. Naprimjer, ako se mašina za pranje rublja pomjeri iz ravnoteže, osoblje zgrade može primiti upozorenje o tome kako bi tim za održavanje mogao pristupiti stanu i riješiti problem, a da pri tome stanar ne mora ništa poduzeti”, kaže Kozak.

Dodatni rast tokom pandemije
Trend pametnih stanova je bio, zapravo, u usponu i prije COVID-a. Na to ukazuju podaci Omdije, prema kojima je rast pametnih stanova na godišnjem nivou iznosio oko 780 posto u 2018. i oko 90 posto u 2019. godini. Ovaj trend rasta dodatno je potaknut pandemijom, koja je naglasila potrebu za umrežavanjem i posjetama na daljinu. “Najveći utjecaj pandemije na pametne stanove ogledao se u samostalnim posjetama i obilascima stanova. To znači da su potencijalni stanari mogli dobiti pristup stanu, a da niko iz osoblja zgrade ne mora biti fizički prisutan”, kaže Kozak. Ovi obilasci bez osoblja mogu biti korisni ne samo u vrijeme pandemije već i poslije nje. “Samostalni obilasci omogućavaju budućim zakupcima da razgledaju nekretnine i stanove prema svom rasporedu. Na ovaj način budući zakupac nije ograničen radnim vremenom osoblja. Za osoblje stambenog objekta korist od ovog pristupa je u otvaranju dodatnih komunikacijskih kanala s potencijalnim stanarima. U prošlosti su upravitelji zgrada propuštali telefonske pozive potencijalnih zakupaca i gubili dobre prilike zbog neusklađenih radnih rasporeda. Dakle, obilasci stanova bez osoblja nude značajne prednosti i za buduće stanare i za osoblje zgrade“, smatra Kozak.

Šta ovo znači za građevinske poduzetnike i objekte?
Građevinski poduzetnici i tržišni igrači u sektoru nekretnina bi trebali shvatiti da će integracija, automatizacija i fokus na održivost biti dominantni budući trendovi u stambenom sektoru. Kako ne bi izgubili od konkurencije, oni moraju iskoristiti sve poslovne prilike koje im nude ovi trendovi. “Do 2025. godine gotovo 40 posto stambenih jedinica u SAD-u smatrat će se pametnim objektima. U slučaju ovih nekretnina, osoblje i uprava više neće gubiti potencijalne klijente zbog neusklađenih rasporeda, radnih ograničenja ili propuštenih telefonskih poziva. Prisutan je sve izraženiji trend u pravcu kreiranja ekološki osviještenih zajednica i održivosti. Zgrade sa sistemima upravljanja zgradama (BMS) u kombinaciji sa senzorima curenja i praćenja upotrebe vode i pametnim termostatima vjerovatno će se kvalificirati kao tzv. zelene zgrade. To znači da će se za njih dobijati krediti s nižim kamatama i veliki popusti na nabavku opreme u sklopu poticaja i subvencija. Općenito govoreći, građevinski poduzetnici i kompanije za nekretnine koje barem ne počnu istraživati ove tehnologije mogli bi se naći u zaostatku u odnosu na konkurenciju, kao i izgubiti vrijedne podatke koji se prikupljaju pomoću ovih sistema”, kaže Kozak.

Koje će tehnologije dominirati u pametnim stanovima?
COVID-19 i prateći zahtjevi za praćenjem maksimalne popunjenosti zgrada i socijalnim distanciranjem poslali su milione ljudi na rad od kuće. Prema podacima Global Workplace Analyticsa, predviđa se da će 25 do 30 posto radne snage do kraja 2021. raditi od kuće nekoliko dana u sedmici. Kako ljudi provode više vremena kod kuće, oni se žele upoznati s najnovijim trendovima u segmentu pametnih stanova. U ovoj godini će se vještačka inteligencija stvari (AIoT), vještačka inteligencija (AI) i internet stvari masovno koristiti kako bi naše stanove učinili inteligentnijim, efikasnijim i zabavnijim. Pomoću vještačke inteligencije sistem pametnog stana uči, odnosno pronalazi obrasce u svakodnevnom životu korisnika i u skladu s tim prilagođava postavke umreženih uređaja. Pametni frižider, naprimjer, ne samo da naručuje namirnice kada zalihe isteknu nego i predlaže jela na osnovu korisnikovih prehrambenih navika i onoga što je dostupno u frižideru. HVAC sistem u kući automatski predviđa kada će korisniku trebati dodatno osvjetljenje ili klimatizacija i vrši potrebna prilagođavanja.

Pametni sigurnosni uređaji i beskontaktno upravljanje
Rubno računarstvo je sve važnije u komercijalnom sektoru jer su IP kamere danas opremljene različitim naprednim analitičkim funkcijama i vještačkom inteligencijom. Ovo je danas trend i u pametnim stanovima, što znači da pametna kamera može, naprimjer, prepoznati osobu koja nije dio porodice. Isto tako, kamera za praćenje beba može otkriti neobične aktivnosti, poput situacije u kojoj beba povraća. Sve više se usvajaju i pametne brave koje se temelje na prepoznavanju lica, umjesto na korištenje tastatura.

Nepotrebno je napominjati da je beskontaktno upravljanje postalo mantra u doba koronavirusa, kada ljudi izbjegavaju dodirivanje površina koje mogu prenijeti virus. To se odnosi i na život u stanovima. Pametni zvučnici s virtuelnim pomoćnicima koji rade po naredbi korisnika umjesto na dodir bit će popularniji nego ikada. Prema podacima MarketsandMarketsa, očekuje se da će globalno tržište pametnih zvučnika dosegnuti vrijednost od 15,6 milijardi dolara do 2025. godine u odnosu na 7,1 milijardu dolara u 2020. i godišnju stopu rasta od 17,1 posto. Osim toga, prekidači će se sve više aktivirati uz gestikulaciju ili pokret ruke. Kako pandemija traje, beskontaktna rješenja, bilo poslovna ili stambena, bit će traženija nego ikad.

Zajednički protokoli i Wi-Fi
S više pametnih uređaja instaliranih u stanovima, problem kompatibilnosti se neizbježno javlja jer različiti proizvođači koriste vlastite komunikacijske protokole. Ipak, to ide protiv interesa potrošača koji žele kontrolirati sve uređaje pomoću glasa ili jedinstvene aplikacije za pametni telefon. Zato je poželjan zajednički protokol. Srećom, industrija se već kreće u tom smjeru. Jedan od takvih projekata je Connected Home over IP (CHIP) koji su pokrenuli Amazon, Apple, Google i Zigbee Alliance. Cilj je omogućavanje komunikacije preko pametnih kućnih uređaja, mobilnih aplikacija i usluga u oblaku na temelju internetskog protokola (IP).

Očekuje se da će Wi-Fi 6 i 6E postaviti novi trend u segmentu pametnih stanova. On radi u rasponu od 2,4 GHz i 5 GHz, dok 6E koristi 6 GHz, što će osigurati veći kapacitet protoka podataka. U međuvremenu, sve veći broj pametnih uređaja zahtijeva transformaciju infrastrukture kućne mreže. Danas je jasno da jedan Wi-Fi ruter neće moći podržavati sve uređaje koji se nadmeću za mrežne resurse. Rješenje je mrežna Wi-Fi infrastruktura u kojoj će više čvorova, a ne jedan ruter, pomoći u ubrzavanju usmjeravanja i prijenosa podataka.

Trajno izmijenjeni horizont
Kao odgovor na COVID-19, stambeni kompleksi i upravnici zgrada danas imaju važnu ulogu u poticanju inovacija. Na isti način na koji su nekadašnji graditelji kao odgovor na pandemije zamišljali šire hodnike i bolju ventilaciju, profesionalci danas moraju osmisliti sisteme pametnog parkiranja i beskontaktnih ulazaka u zgrade. Današnji vlasnici nekretnina i tehnološki lideri imaju priliku preispitati načine na koje će stanovnici gradova živjeti nakon pandemije, a neke od tih promjena događaju se već sada.

 

IT sigurnost: Kako otkriti napadače i odbraniti se od njih

Obrađujući temu cyber špijunaže na osnovu detaljnog Verizonovog izvještaja u periodu od 2014. do 2021. godine, ranije smo pisali o identifikaciji kritične digitalne imovine i upravljanju rizikom. Sada ćemo govoriti o vrstama napadača i načinima odbrane od njih
Pišu: Vesna Matić Karić i Senad Matić Karić
E-mail: redakcija@asadria.com

Ko su, zapravo, napadači u sferi cyber špijunaže, odnosno subjekti koji doprinose nastanku cyber sigurnosnog incidenta i koji su odgovorni za krađu podataka? Općenito postoji podjela na interne i eksterne napadače. Eksterni napadači i njihovi partneri dolaze, kao što im i naziv govori, van same organizacije, a interni iz kompanije i oni uživaju određeni stepen povjerenja i privilegija koje dolaze s tom ulogom. Partnerski napadači, odnosno saradnici, uključuju bilo koju treću stranu koja dijeli poslovnu vezu s organizacijom i oni također, za razliku od eksternih napadača, uživaju određene privilegije i povjerenje kompanije.

Kompanije uglavnom nesvjesne špijunaže
Zanimljiva je činjenica da kompanije i organizacije koje su bile žrtve cyber špijunaže uglavnom nisu bile ni svjesne napada. Najčešće su vanjski izvori ti koji otkriju informaciju o tome, a taj trend je važio u periodu koji pokriva spomenuti Verizonov izvještaj o cyber špijunaži. Ono što je zanimljivo u vezi s ovim tipom napada jeste da cyber špijunaža omogućava napadačima da prikupe veliki broj informacija, a istovremeno ostanu neprimjećeni duže vrijeme, pa se nameće pitanje na koji način organizacije širom svijeta mogu skratiti vrijeme otkrivanja špijuna, odnosno kako da u što kraćem vremenu otkriju da je došlo do napada kako bi što manja količina informacija procurila do hakera? I kako da se izbjegne oslanjanje na vanjske izvore kada je riječ o detekciji napada te da li postoji način da se napad otkrije u isto vrijeme, ako ne i prije nego što počne? Sve su to pitanja kojima se sigurnosni stručnjaci na polju cyber špijunaže bave godinama.

Savjeti za što bolju detekciju napada
Postavljanje ovih pitanja dovelo je do nekih inovacija na polju detekcijskih tehnologija, mada je sam problem detekcije i dalje prisutan. Odgovor na pitanje zašto je u doba modernih tehnologija ovakav problem i dalje prisutan leži u tome što nove tehnike detekcije napada ipak zahtijevaju od kompanije da sama postavi neke osnove sigurnosti, kao što su utvrđivanje glavne linije mrežne aktivnosti kompanije, definisanje dopustivog nivoa cyber sigurnosnih incidenata te preciziranje tačke kada će i u kojim slučajevima u sistemu doći do upozorenja na napad – što, budimo iskreni, ni dan-danas mnoge kompanije nemaju u vidu. Prije nego što uloži u novu tehnologiju, organizacija mora utvrditi i potvrditi da su same osnove njene cyber sigurnosti solidne i na svom mjestu, a to se može postići usvajanjem strategije Capability Maturity Model (CMM), koja je prvobitno nastala kako bi unaprijedila softverske razvojne procese. Ovaj tip strategije se oslanja na mjerenje, kontrolisanje i redovnu nadogradnju dokumentacije i procesa s ciljem eliminisanja nepoznanica. Tokom istraga vezanih za hakerske napade ključni podaci su, nažalost, uglavnom nedostupni. Na kraju se svodi na isto: nedostatak informacija ne samo da ometa samu istragu nego stvara odlične prilike hakerima da na veoma lagan način pronađu i pristupe osjetljivim informacijama.

Izbjegavanje napada
Jedan od načina da se ovaj problem riješi jeste da se radi na ojačavanju detekcijskih mogućnosti uz istovremeno korištenje najnovijih tehnika za izbjegavanje napada. Ono što sigurnosni stručnjaci savjetuju organizacijama u ovakvim slučajevima jeste da pod hitno porade na metodama odbrane od cyber špijunaže, poput antišpijunskih tehnika namijenjenih obmani potencijalnih špijuna na internetu. Iako situacija još nije savršena kada je riječ o detektovanju cyber špijuna u poslovnom svijetu, ipak se može reći da je posljednjih nekoliko godina primijećen određeni napredak u samoj detekciji i prevenciji mogućih napada. Međutim, bitno je zapamtiti i to da čak ni najnovije tehnologije neće biti od velike pomoći ako prije toga nemate ustaljene sigurnosne prakse kao i dovoljno stručno osoblje koje će njima moći upravljati. To znači da prije ulaganja u tehnologiju treba prvo uložiti u ljude i njihov trening.

Usvajanje strategije
Dakle, jedan od prvih savjeta koje sigurnosni stručnjaci daju kada je o ovoj problematici riječ jeste da se pomoću usvajanja CMM strategije utvrdi koliko su cyber sigurnosne osnove organizacije čvrste. Osim toga, potrebno je osigurati dostupnost ključnih podataka tako što će se smanjiti broj incidenata zbog kojih dolazi do gubitka logova i slabe dostupnosti podataka. Još se savjetuje i prelazak na kompleksnije sisteme i metode zaštite zasnovane na automatizaciji, vještačkoj inteligenciji i mašinskom učenju. No, sve to ne prije nego što se zaposle iskusni stručnjaci koji će takvom tehnologijom znati upravljati.

Metode otkrivanja
Kada su u pitanju metode otkrivanja cyber špijunskih napada, najdjelotvornije je detektovanje i analiziranje sumnjivog mrežnog saobraćaja, koje se koristilo za uspješnu detekciju napada u 48 posto slučajeva. Istovremeno, vrlo zanimljiv podatak je da se na drugom mjestu najefikasnijih metoda detekcije cyber špijunaže nalaze antivirusni alati, koji su bili u stanju otkriti napade u 23 posto slučajeva. Naravno, riječ je o naprednijim antivirusnim platformama koje su nešto osjetljivije na potencijalni malware od alata namijenjenih običnim korisnicima, ali ipak – riječ je o impresivnom statističkom rezultatu.

Napadači i njihovi motivi
Identifikovanje napadača je proces u kojem postoje mnogi izazovi s obzirom na to da napadači ulažu izuzetno veliki napor u to da maskiraju svoje aktivnosti i ostanu anonimni, najčešće korištenjem metoda zavaravanja kao što je korištenje lažnih IP i email adresa. Kada su u pitanju cyber špijunski napadi, velika većina (85 posto) napadača radi za razne države. Na drugom mjestu s učešćem od 4 posto u cyber špijunaži nalaze se napadači povezani s organizovanim kriminalom, dok su bivši zaposlenici odgovorni za cyber špijunažu u samo 2 posto slučajeva. To je pomalo čudno s obzirom na to koliko često čitamo o zaštiti od korporativne špijunaže u kojoj učestvuju bivši zaposlenici. No, to nas dovodi do jednog od najvećih problema u rješavanju cyber špijunskih incidenata, a to je komplikovana identifikacija napadača, koja često može biti pogrešna. Naime, digitalna forenzička istraga treba se prvenstveno fokusirati na to da odgovori na šest pitanja: ko, šta, gdje, kada, kako i zašto? Problem je u tome što na mnoga od ovih pitanja nekada nije moguće odgovoriti zato što su akteri u oblasti cyber špijunaže veoma dobri i iskusni u skrivanju svojih tragova i identiteta. Stoga cyber sigurnosni izvještaji formirani na osnovu određenih tehničkih podataka kao što su IP adrese mogu biti netačni te navesti sigurnosne stručnjake na pogrešan trag.

Lažni tragovi
Tome doprinose i sve napredniji malveri koje napadači koriste, a koji mogu imitirati aktivnosti te lažirati tehničke podatke koji nemaju nikakve veze s napadačima. Sigurnosni stručnjaci ne bi se trebali oslanjati na takve izvještaje, naročito u današnje vrijeme, kada postoje znatne napetosti između različitih političkih blokova i država. Da bude zanimljivije, Verizonovi stručnjaci u svom izvještaju spominju i takozvane false flag cyber špijunske napade, u kojima napadači žele stvoriti utisak da je određena država ili organizacija odgovorna za napad. Zakoni i propisi u pojedinim zemljama također mogu doprinijeti pogrešnoj identifikaciji napadača. Naime, neadekvatna pravila kada je u pitanju korporativna cyber sigurnost, kao i zaštita informatičkih sistema u javnim institucijama i organizacijama mogu doprinijeti lakšem maskiranju aktivnosti napadača. Isto važi i kada su u pitanju propisi o korištenju kriptovaluta. Tu je i Tor mreža za anonimno pregledanje interneta i pristupanje sadržajima na tamnom webu, koja također – pored brojnih pozitivnih stvari – omogućava dodatni nivo skrivanja identiteta napadača. I konačno, kada cyber špijuni i budu ispravno identifikovani, postoje poteškoće u njihovom procesuiranju, budući da ih u većini slučajeva štite određene države.

Što se tiče motiva, generalno su cyber napadi potaknuti finansijskim razlozima i, u skladu s time, njihovi počinioci su uglavnom povezani s organizovanim kriminalom. Na cyber špijunažu kao motiv otpada 10 do 26 posto napada, što je poprilično visok procent koji zasigurno ukazuje na to da je došlo vrijeme da se organizacije ozbiljno pozabave ovom problematikom.

Odbrana od cyber špijunaže
Napredni hakeri u oblasti cyber špijunaže ponekad koriste metode napada koje uopće ne uključuju fajlove, što u kombinaciji s nepoznatim propustima u mreži čini takve kampanje veoma opasnim i teškim za odbranu. Protiv ovakvih napada se nije moguće boriti tradicionalnim metodama, pa stoga mjere za detekciju napada moraju biti zasnovane na kombinaciji analize ponašanja i verifikovanja softvera i identita, uz minimiziranje broja lažnih detekcija. Da bi i to bilo dovoljno, organizacije moraju imati proaktivan pristup identifikovanju prijetnji – tačnije, moraju aktivno tragati za njima i pretpostaviti da su se cyber špijuni već uspjeli infiltrirati u njihove sisteme. Neke od metoda odbrane od cyber špijunaže uključuju segmentaciju mreža, a kako bi se odvojila virtuelna lokalna mreža od internetske infrastrukture, serverskih farmi, internih i administratorskih mreža. Na taj način se potencijalnim napadačima otežava ili onemogućava istraživanje mreže. Dalje, korištenje PowerShella bi trebalo biti ograničeno samo na provjerene pojedince koji ga moraju koristiti. Višefaktorska autentifikacija bi se trebala koristiti za kompletan administratorski pristup, a sisteme bi trebalo podesiti tako da šalju upozorenja sigurnosnim timovima svaki put kada se neko logira na servisne profile za hitni pristup.

Bitna je istraga
Istraživanje cyber špijunskih kampanja razlikuje se od istraživanja standardnih cyber sigurnosnih incidenata. Naime, stručnjaci u početku možda neće biti ni svjesni da je motiv detektovanog cyber napada krađa intelektualnog vlasništva, već tek kada istraga uznapreduje. Prije same istrage stručnjaci najprije prikupljaju podatke o mrežnoj topologiji te razgovaraju s mrežnim i sistem-administratorima kako bi identifikovali moguće kanale napada. Zatim prikupljaju logove s različitih izvora kako bi analizirali aktivnosti zaposlenika i aplikacija, a što bi svakako trebalo raditi s vremena na vrijeme, bez obzira na to da li postoji sumnja da je organizacija pod napadom. Jedan od ključnih ciljeva svake istrage je identifikovanje početne ulazne tačke napadača u infrastrukturu, bilo da je to aplikacija koja je povezana s internetom, hakiranje podataka za logiranje na određeni profil ili phishing e-mail. Od spomenutih najčešća početna tačka za cyber špijunske kampanje bili su phishing e-mailovi, koji su daleko uvjerljivije osmišljeni od onih koje viđamo u običnim hakerskim napadima. Identifikovanjem ciljeva, mogućnosti i metoda napadača sigurnosni timovi mogu razviti modele napada kako bi se što bolje pripremili za odbranu od njih. Veliki problem za sigurnosne stručnjake predstavlja činjenica da se u cyber špijunskim kampanjama često koriste validni akreditivi i postojeći legitimni alati koji se koriste u ciljanoj kompaniji, poput onih za mapiranje mreža i udaljeni pristup. Zbog toga je potrebno koristiti napredne platforme za analizu i detekciju bilo kakvih nepravilnosti unutar sistema i infrastrukture organizacija.

Verizonov izvještaj o cyber špijunaži je dokument koji baca novo svjetlo na do sada tajnoviti sektor u oblasti cyber sigurnosti. Sve institucije i organizacije koje odrede da imaju vrijednu digitalnu imovinu trebale bi ga detaljno proučiti, makar zbog toga da se malo zabrinu i postanu opreznije.

Zamke za detektovanje metoda napadača
Sigurnosni timovi bi za identifikaciju napadača i njihovih metoda trebali koristiti honeypotove, odnosno zamke u vidu sistema ili više umreženih sistema koji služe samo tome da čekaju neovlaštene pokušaje upada. Funkcija ovih zamki je da privuku špijune i dokumentuju njihove načine djelovanja te su zbog toga poprilično efikasan alat u odbrani od cyber špijunskih kampanja, jer mogu dokumentovati korištenje prethodno nepoznatog malwarea, kao i pomoći u detekciji propusta u konfiguraciji sistema. U ovakvim zamkama koriste se lažni podaci smješteni u kontekst uvjerljivog okruženja kompanije, ali preduslov za njihovo korištenje je to da organizacije već imaju implementirane napredne sigurnosne kontrole.

Savjeti za odgovor na napad
Nakon što se za napad saznalo, najbitniji korak je saznati kako je, zapravo, otkriven. Nakon toga treba utvrditi na koji je način napadač stekao pristup organizacijskoj mrežnoj infrastrukturi te potražiti zajedničke vektore, kao što su ciljani phishing e-mailovi koji imaju za cilj da namame primaoca na pokretanje malicioznog softvera. I posljednji, ali ništa manje ključni korak, jeste da se potraže rješenja koja će kompaniji biti pri ruci kada dođe do sličnog napada kako bi što prije mogla stati na noge i oporaviti se od napada.

AI u borbi protiv organizovanog kriminala u maloprodaji

Uz katastrofalan utjecaj koji COVID-19 ima na globalnu industriju, organizovani kriminal u maloprodaji postao je još veći problem. Brojni maloprodajni objekti se suočavaju s lockdownom i ograničenjima u poslovanju, što je rezultiralo drastično manjom prodajom, a prodavnice su postale više podložne finansijskom opterećenju koje može izazvati bilo koja krađa
Izvor: LPM
E-mail: redakcija@asadria.com

Organizovani kriminal u maloprodaji je u porastu. Prema izvještaju Nacionalne federacije maloprodajnih kompanija (NRF) objavljenom u decembru 2020. godine, gubici prodavnica usljed organizovanog kriminala tokom proteklih pet godina porasli su za skoro 60 posto, da bi prošle godine iznosili 719.548 dolara na milijardu dolara prodaje. Tri četvrtine direktora u oblasti prevencije gubitaka s kojima je američka Nacionalna federacija maloprodajnih kompanija razgovarala kaže da je intenzitet aktivnosti vezanih za organizovani kriminal u maloprodaji porastao u proteklih 12 mjeseci, što predstavlja porast u odnosu na postotak direktora koji su to izjavili 2019. godine. Da bi stvar bila teža, NRF naglašava da su savezne američke države povećale novčani prag nakon kojeg se krađa posmatra kao krivično djelo. Zbog ove promjene je i policija morala izmijeniti prioritete u svojim istražnim procesima.

Ublažavanje posljedica
Još jedan problem tiče se toga da su pojedine prodavnice, uključujući i neke od velikih nacionalnih brendova, podnijele zahtjev za bankrotom te su zatvorile svoje objekte u 2020. godini. Rezultat toga je da su prodavnice koje su prije bile pošteđene napada sada ranjivije zato što je izbor maloprodajnih kompanija na tržištu manji, pa je samim time veća vjerovatnoća da će i neka manja prodavnica biti meta kriminala. U ovom kontekstu, primarna odgovornost menadžera u maloprodaji i stručnjaka za prevenciju gubitaka jeste smanjivanje gubitaka uzrokovanih krađom. Sigurnosni timovi u maloprodajnim kompanijama često vode asimetričnu bitku protiv organizovanog kriminala zato što imaju manjak resursa. Prodavnice bi zato trebale razmisliti o implementiranju web AI tehnologije, koja bi im mogla pomoći da izjednače snage s kriminalcima te da prikupe potrebne podatke o njihovoj aktivnosti. Takve platforme mogu pomoći u povratu ukradene robe, identifikovanju potencijalnih napadača i njihovih mreža te čak smanjiti broj krađa.

Lanci snabdijevanja kao meta
Organizovani kriminal može zahvatiti maloprodajne kompanije na nivou pojedinačnih prodavnica, ukoliko se grupa kriminalaca udruži i opljačka prodavnicu. Međutim, krađe s najozbiljnijim posljedicama su one koje zahvataju cijeli lanac nabavke. Kamioni koji dovoze robu iz skladišta do prodavnice ili prevoze robu od proizvođača do skladišta mogu biti opljačkani na putu između dvije tačke, ali i samo skladište može postati meta napada i provale. Više od pola ispitanika u istraživanju Nacionalne federacije maloprodajnih organizacija izjavilo je da je u protekloj godini pretrpjelo napade na lanac nabavke. Takve organizovane kriminalne aktivnosti fokusiraju se na proizvode visoke vrijednosti kao što su dizajnerska odjeća i roba visokog prometa. One zahtijevaju dobro organizovane operacije i planiranje prije samog “zadatka”. Ukradena roba može završiti u malim prodavnicama čiji su vlasnici voljni preuzeti rizik njihove prodaje zbog niske cijene. Međutim, ukradena roba se često prodaje i na online platformama, uključujući i prodavnice i forume na tzv. dark webu. Online prodavnice koje posluju tamo kriminalcima nude određeni nivo anonimnosti budući da ti sajtovi nisu na listi nijednog konvencionalnog web-pretraživača.

Digitalna imovina, baš kao i fizička roba, također može završiti na online prodavnicama na tamnom webu. Naprimjer, kriminalci mogu vratiti ukradenu robu prodavnicama te zauzvrat dobiti vaučere koje mogu preprodati na raznim drugim mjestima. Krajnje odredište bilo kakve ukradene robe je često neki dio interneta, što znači da maloprodajne kompanije moraju implementirati specijalizovanu tehnologiju koja će im pomoći u provođenju istrage. Međutim, praćenje ukradene robe nije jedini razlog za korištenje takve tehnologije. Naime, kada je riječ o organizovanom kriminalu u maloprodaji, svi putevi vode u online svijet. Kriminalci koordiniraju napade na prodavnice pomoću društvenih mreža te koriste posebne prodavnice za prodaju ukradene robe. Kompleksnost tih online operacija zahtijeva tehnološki pristup istragama i prevenciji gubitaka.

Primjena tehnologije
Kada je u pitanju organizovani kriminal, internet pruža odgovarajuću infrastrukturu za koordinisanje krađa, pronalaženje kupaca, distribuiranje ukradene robe i, u slučaju tamnog weba, skrivanje navedenih aktivnosti. Međutim, taj adut kriminalaca je istovremeno i njihova slabost. Naime, tokom sarađivanja sa drugim potencijalnim kriminalcima na internetu oni ostavljaju tragove koji se mogu iskoristiti za otkrivanje njihovog identiteta. Ti tragovi mogu uključivati nadimke na internetu, email adrese, telefonske brojeve, račune za plaćanje kao i adrese novčanika za kriptovalute.

Upravo to je razlog zbog kojeg je bitno adekvatno prikupljati podatke o ovim aktivnostima na internetu. Prikupljanje hrpe informacija te njihovo konvertovanje u razumljive izvještaje i podatke gotovo je nemoguće bez odgovarajućeg automatizovanog alata. Ako uzmemo za primjer zadatak pronalaska online prodavnica koje prodaju ukradenu robu, odgovarajuća WEBINT (web intelligence) platforma kompanijama može pomoći da provode pretrage koje obuhvataju ne samo poznati konvencionalni internet nego i tamni web, na kojem se kriminalci često pokušavaju sakriti. Kompleksna pretraga pomoću ključnih riječi koja koristi posebne parametre kao što su naziv prodavnice, brendirana i luksuzna roba, kao i lokacije prodavnica, može pomoći sigurnosnom timu kompanije da identifikuje stranice koje u ponudi imaju njenu robu. Prodavnice također mogu koristiti sliku specifičnog proizvoda kako bi tražili poklapanja na ciljanim online prodavnicama i forumima te kako bi mogli dobiti obavijest ukoliko ukradena ili krivotvorena roba bude pronađena. Vještačka inteligencija, kada je integrisana u WEBINT platformu, omogućava automatizovan proces pretrage te povećava njen nivo tačnosti i efikasnosti, uz istovremeno korištenje mogućnosti kao što je optičko prepoznavanje znakova pomoću tekstualne analitike. Ove tehnologije generišu obavijest na osnovu vizuelnog poklapanja i specifičnog tekstualnog parametra ugrađenog u sliku.

Identifikacija web-sajtova koji prodaju ukradenu robu prvi je korak u vraćanju imovine i gašenju nelegalnih prodavnica. WEBINT platforma koja ima odgovarajuće analitičke i istražne mogućnosti omogućava sigurnosnom timu da pronađe podatke potrebne za smanjenje gubitaka i sastavljanje kvalitetnih izvještaja koji se mogu koristiti u prevenciji gubitaka i vraćanju robe. Kada to obavi, sigurnosni tim kompanije obično prebacuje svoje istražne aktivnosti policiji da nastavi s njima. Zahvaljujući kvalitetnim i ispravnim informacijama, policijski istražitelji bit će u stanju brzo obaviti svoj dio posla i izgraditi slučaj protiv otkrivene kriminalne grupe. Identifikovanje prodavnica s ukradenom robom također predstavlja odskočnu dasku u procesu identifikacije pojedinaca uključenih u tu kriminalnu aktivnost. Velika količina podataka koje WEBINT platforma može prikupiti tokom istrage, kao što su prethodno spomenuti identifikatori poput nadimaka, email adresa i kriptonovčanika, mogu se koristiti za otkrivanje identiteta ključnih učesnika.

Uvid u širu sliku kriminalnih aktivnosti
Sigurnosni timovi maloprodajnih kompanija pomoću tih informacija mogu početi sastavljati širu sliku organizacija i mreža u kojima potencijalni napadači posluju. WEBINT platforma može pomoći u otkrivanju interakcija među online učesnicima u oblasti organizovanog kriminala te može pratiti prepiske na blogovima, društvenim mrežama i aplikacijama za razmjenu poruka. Kako istražitelji budu otkrivali dodatne veze, tako će se otkrivati i oblik kriminalne organizacije, uključujući i dodatne krugove ljudi koji sarađuju s njom. Sposobnost istraživanja takvih veza predstavlja vrlo bitnu liniju odbrane – niži slojevi hijerarhije unutar mreža organizovanog kriminala mogu pod lupu staviti čak i same zaposlenike kompanije koja je angažovala sigurnosni tim. Koordinisanje krađe kamionskog tereta zahtijeva hiruršku preciznost, tako da kriminalne grupe moraju prikupiti podatke o vrsti robe koja se prevozi, datumu i vremenu transporta, kamionskim rutama te lokacijama skladišta. Stoga brojne krađe ovog tipa zavise od insajderskih informacija i saradnje.

Iz tog razloga, prodavnice bi trebale obratiti pažnju na to da dobro provjere zaposlenike koji imaju ključnu ulogu unutar kompanije i koji imaju pristup osjetljivim informacijama unutar lanca snabdijevanja. Prodavnica bi trebala provesti početnu provjeru profesionalnih i privatnih informacija o zaposleniku tokom njegovog zapošljavanja, ali bi također trebala povremeno ponovo ispitivati njegove digitalne tragove kako bi se otkrili njegovi potencijalno rizični saradnici i vrsta njihove veze. U ovom slučaju, WEBINT platforma može kompaniji pomoći da procijeni rizik koje predstavlja nepoznata insajderska prijetnja na osnovu digitalnih tragova zaposlenika, čime se otkrivaju veze između osoblja kompanije i potencijalnih kriminalaca. Jednom kada kompanija otkrije identitete aktera unutar relevantnih kriminalnih grupa, njihove aktivnosti se povremeno mogu provjeriti i usporediti s aktivnostima zaposlenika kako bi se otkrile potencijalne veze između njih.

AI kao proaktivni preventivni korak
Razotkrivanje kriminalnih mreža, praćenje komunikacije vezane za planiranje kriminalne aktivnosti i provjera novih zaposlenika maloprodajnim kompanijama omogućava da ostvare daleko agresivniji nivo sigurnosti. Kompanije na taj način nisu pasivni akteri u čitavoj situaciji, nego proaktivno ometaju mreže organizovanog kriminala te su u stanju spriječiti planirane krađe. Dijeljenje informacija između istražnih timova od ključne je važnosti te predstavlja dodatnu mjeru koja može pomoći timovima da razviju prednost nad kriminalcima i suoče se s problemima prije nego što do njih i dođe. Kada prodavnica primi informacije o kriminalnoj mreži koja je u skorije vrijeme napala druge kompanije, bit će u stanju prikupiti sve te podatke u okviru WEBINT platforme kako bi unaprijedila vlastitu analitiku prijetnji. Uvezivanje podataka o potencijalnim napadačima može pomoći kompanijama da se pripreme za napade i prate kretanje kriminalnih grupa između različitih regiona. Osim toga, dijeljenje informacija može iznjedriti imena prethodno nepoznatih aktera u oblasti organizovanog kriminala, što se može provjeriti kako bi se identifikovale potencijalne insajderske prijetnje. Zahvaljujući tome, aktivnosti maloprodajnih kompanija usmjerene ka prevenciji gubitaka izdižu se na nivo prikupljanja podataka, što sigurnosnim timovima može pomoći da razumiju odakle određena prijetnja stiže te im pruža uvid u to kako se ona može neutralisati.

Vještačka inteligencija predstavlja integralni dio toga: ona pomaže u analizi, klasifikaciji i prioritetiziranju ogromnih količina podataka koji se prikupljaju tokom istrage. Ova tehnologija nudi mogućnost pretraživanja velikog broja izvora podataka i brojeva na internetu, u tekstualnom ili slikovnom obliku, kao i odabir relevantnih rezultata koji se tiču samo onih predmeta koji su od interesa za određenu prodavnicu. Nakon toga sigurnosni menadžeri u maloprodajnim kompanijama mogu prioritetizirati obavijesti i upozorenja.

Više od puke fizičke sigurnosti
Korištenje AI-ja u analitici prijetnji kompanijama generalno pomaže u njihovom prioritetiziranju i omogućava da sigurnosno osoblje ima bolji pregled širih aktivnosti na internetu. Ovakav pristup također omogućava preduzimanje važnih koraka usmjerenih ka smanjenju rizika, kao što su identifikovanje internih sigurnosnih slabosti vezanih za same zaposlenike i omogućavanje boljeg pregleda sigurnosne situacije unutar kompanije. Fokus na zapošljavanju većeg broja sigurnosnih stručnjaka nije ni fleksibilno ni odgovarajuće rješenje za kompanije koje imaju previše ograničene finansijske resurse. S druge strane, tehnologija omogućava organizacijama da na isplativ način prilagode svom poslovanju aktivnosti usmjerene ka prevenciji gubitaka te da poboljšaju svoj nivo sigurnosti. Ulaganje u WEBINT platformu može omogućiti analitiku prijetnji i pristup podacima koji maloprodajnim kompanijama omogućavaju da se uspješno bore protiv organizovanog kriminala, kao i smanjivanje gubitaka nastalih usljed krađa.

Nije sve ni u kamerama
Sigurnost u maloprodajnim kompanijama se kroz historiju zasnivala uglavnom na kamerama u prodajnim objektima i skladištima kompanija. Iako je i dalje bitno održavati tu sigurnosnu mjeru, prodavnice moraju proširiti svoju sigurnost kako bi uključile proaktivna rješenja u vidu automatiziranih platformi za prikupljanje i analizu podataka s interneta.

 

Savjeti kompanije SECURA BV

S POVEĆANJEM OBIMA I FUNKCIONALNOSTI IOT PROIZVODA POVEĆAVAJU SE I NJIHOVI CYBER SIGURNOSNI RIZICI. ZBOG OGROMNOG BROJA UREĐAJA I NJIHOVE POVEZANOSTI S DRUGIM VISOKORIZIČNIM OKRUŽENJIMA OVO POSTAJE OZBILJAN PROBLEM

Neporeciv je trenutni uspon ekosistema interneta stvari (IoT). Naprimjer, pametni uređaji u stanovima, vozila povezana s pametnom transportnom infrastrukturom ili uređaji kojima se može daljinski upravljati putem mobilnih aplikacija i oblaka samo su neki primjeri toga. Štaviše, brzina kojom se IoT širi se povećava. Na osnovu nedavnih izvještaja, očekivano je da će 5,8 milijardi IoT uređaja biti u upotrebi do kraja 2020. godine, i to samo u automobilskom i poslovnom okruženju. Kad god se spomene termin IoT, odmah se pomisli na pametne potrošačke uređaje. Ustvari, ova je paradigma, iako malo zastarjela, i dalje u velikoj mjeri ispravna. Na osnovu više izvještaja, predviđa se da će tržište potrošačkih IoT proizvoda dosegnuti vrijednost 153,8 milijardi dolara do 2026. godine. Međutim, s povećanjem obima i funkcionalnosti povezanih uređaja povećavaju se i njihovi cyber sigurnosni rizici. Zbog obima tog tržišta i njegove povezanosti s drugim visokorizičnim okruženjima ovo postaje ozbiljan problem.

Postoje li javni standardi za zaštitu IoT uređaja?
Odgovornost za uvođenje dostatnih sigurnosnih kontrola u IoT proizvodima uglavnom leži na njihovim programerima, jer su oni ti koji tehnički imaju sposobnost programiranja takvih sigurnosnih funkcionalnosti. Ali često je jedan od najvećih izazova tačno znati kakvu vrstu sigurnosnih kontrola treba uključiti. Je li dovoljna jednostavna provjera autentifikacije/autorizacije i enkripcije podataka ili bi IoT proizvodi trebali sadržavati sofisticiranije funkcije kao što su sigurno pokretanje sistema, zaštita od fizičkog neovlaštenog pristupa ili zaštita od ekstrakcije podataka iz elektromagnetnih talasa uređaja (tzv. side-channel napadi)? Budući da je ovo važno pitanje, potreba za dostatnim i kvalitetnim međunarodnim standardima i najboljim praksama presudna je za oblast potrošačkog interneta stvari.
Srećom, takvih publikacija nam ne manjka. Okvir osnova sigurnosti IoT uređaja, IEC 62443-4-2, GSMA IoT zahtjevi ili ETSI EN 303 645 primjeri su dobro poznatih publikacija koje se mogu koristiti kao referenca za implementaciju sigurnosnih funkcionalnosti prilikom razvoja takvih proizvoda. Ponekad je teško odabrati između ovih standarda (i mnogih drugih u ovoj oblasti). Međutim, u posljednje dvije godine svijet cyber sigurnosti počeo je sve više usmjeravati pažnju na ETSI EN 303 645, s nadom da bi ovo mogao postati konačni referentni standard koji smo svi tražili.

Referentni standard
ETSI EN 303 645, koji je službeno objavio ETSI u junu 2020. godine, pruža zajednički precizan pogled na to kako treba izgledati temelj sigurnosti potrošačkih IoT uređaja, izostavljajući zahtjeve koji bi otežali testiranje ili ga učinili predugim. Standard je podijeljen u 13 poglavlja, uključujući zahtjeve fokusirane na različite oblasti kontrole, poput sigurne autentikacije/autorizacije, ažuriranja softvera, integriteta softvera, sigurne instalacije itd. Cilj standarda je pružiti temeljnu osnovu za zahtjeve koji se tiču sigurnosti, stoga su, kao što je i očekivano, sigurnosni testovi na proizvodima srednje zahtjevnosti. Opće znanje o procjeni sigurnosti hardvera, softvera i protokola je dovoljno da bi se ispunili svi zahtjevi. Međutim, poteškoće nastaju pri tumačenju nekih koji su namjerno ostavljeni “fleksibilnim”. Naprimjer, zahtjev “proizvod mora imati mehanizam za ažuriranje za sigurnu instalaciju nadogradnji” traži prije svega konsenzus o tome što se podrazumijeva pod “sigurnom instalacijom”, posebno u smislu onoga što je dovoljno, a što nedovoljno dobro. Postoji više drugih slučajeva gdje je potrebno zajedničko tumačenje kako bi se donijela presuda u vezi s testiranjem. Konačno, za široku primjenjivost standarda potreban je određeni skup dokaza koje će pružiti programer kako bi se olakšala procjena. Očekuje se da će ovo i dalje biti mnogo manje opsežno od dokaza traženih za, naprimjer, evaluaciju na osnovu standarda “Common Criteria”.

Je li moguće potvrditi sigurnost IoT proizvoda?
Jednom riječju, da! Postojanje relevantnih standarda sigurnosnog certificiranja bio je bitan aspekt šireg usvajanja sigurnog dizajna (security by design) među programerima. Mogućnost da zauzvrat dobiju oficijelni certifikat i iskoriste ga za ostvarivanje prednosti na tržištu može stimulirati proizvođače IoT uređaja da odvoje više vremena i novca za cyber sigurnost. Zapravo, postoji nekoliko opcija između kojih programeri mogu birati, a trenutno su najrelevantnije one zasnovane na ETSI EN 303 645 standardima. Nacionalne šeme certifikacije za IoT uspostavljene su u Finskoj i Singapuru. Istovremeno, postoje privatne šeme za certificiranje na osnovu ETSI norme. Svi znamo da sigurnost nije jeftin posao. Da bi certificirali proizvod, programeri će morati uložiti ne samo u testiranje već i u izradu potrebne dokumentacije proizvoda, kao i rješavanje mogućih otkrivenih sigurnosnih propusta. Međutim, posjedovanjem ovakvih certifikata proizvod se ističe između hiljada drugih na IoT tržištu. I na kraju, proces certificiranja nije samo sakupljanje strihova na listi zahtjeva. Testiranje i procjena dokumentacije često će pomoći kompanijama da učine proizvod boljim, poboljšaju korisničku dokumentaciju ili riješe sigurnosne propuste koji nisu uočeni tokom razvoja.

Postoje li ili hoće li biti doneseni zakoni za sigurnost IoT uređaja?
Do sada nije uspostavljena regulatorna podloga za isključivo (potrošačke) IoT proizvode, ali to postaje sve češća tema rasprave. Razlog je najčešće to što će potrošače gotovo uvijek više privući funkcionalnosti (ili cijena) proizvoda nego njegova zaštita. Stoga se takva provjera nivoa sigurnosti mora odvijati u pozadini kako bi potrošači mogli birati samo između onih uređaja koji imaju ispunjen barem minimum zaštite.
Evropska unija, Ujedinjeno Kraljevstvo, SAD, Brazil i druge regije razmatraju donošenje lokalnih zakona i propisa koji imaju za cilj odrediti minimalan nivo cyber sigurnosti u proizvodima koji se stavljaju na tržište. U početku se želi da taj minimalni nivo bude nešto što programeri mogu postići bez nerazumnih troškova ili napora. Zakoni poput Direktive o radioopremi u EU-u, britanskog zakona o IoT sigurnosti ili kalifornijskog zakona o IoT sigurnosti traže osnovnu sigurnost, uključujući sigurne šifre, postupak otkrivanja ranjivosti ili sigurna ažuriranja softvera. Iako minimalan, očekuje se da će takav početni skup obaveznih zahtjeva napraviti veliku razliku u unapređenju sigurnosti IoT proizvoda dostupnih na tržištu. Kako godine budu odmicale, očekuje se da će ovaj set minimalnih zahtjeva biti proširen, a sigurnost potrošačkih IoT proizvoda postepeno povećavati. Jedino čemu se možemo nadati je da ćemo za nekoliko godina sigurnost vidjeti kao “podrazumijeva se” umjesto kao nešto što je tek “poželjno imati”.

Upravljanje rizikom u oblasti cyber špijunaže

U ovom broju se nadovezujemo na osnovne aspekte trenutne situacije u svijetu kada je u pitanju industrijska špijunaža, a na osnovu prvog Verizonovog Izvještaja o cyber špijunaži kojeg je kompanija objavila prošle godine. Ključni korak u smanjenju rizika od cyber špijunaže jeste identifikovanje digitalne imovine koja bi mogla biti zanimljiva protivničkim hakerima, kao i stavljanje u ulogu potencijalnih napadača u cilju razumijevanja toga u koji dio cyber odbrane treba uložiti najviše pažnje
Pišu: Senad Matić Karić i Vesna Matić Karić
E-mail: redakcija@asadria.com

Upravljanje rizikom zahtijeva od organizacija da identifikuju vlasnika digitalne imovine, kao i način kontrole pristupa imovini. Identifikovanje digitalne imovine i upravljanje rizikom treba uskladiti sa poslovnim ciljevima organizacije, čime se dodaje na samoj vrijednosti poslovanja. Tako bi, naprimjer, poslovna strategija upravljanja rizikom mogla uključivati stavke poput definisanja ciljeva, zatim identifikaciju digitalne imovine i prijetnji po istu, otkrivanje i nadgledanje prijetnji te usavršavanje reagovanja na njih. I mada mnogim kompanijama započinjanje nečega od nule može biti preopširan i naporan zadatak, treba naglasiti da je ipak moguće razviti proces upravljanja rizikom sa nekim manjim ciljevima uključivanjem podataka o cyber prijetnjama, pa zatim polako nastaviti sa razvijanjem strategije i njenim ostalim segmentima.

Odgovori su u pitanjima
Kompanija koja želi koristiti podatke o sigurnosnim prijetnjama kako bi prioritizirala prijetnju od cyber špijunskih napada u okviru svog procesa upravljanja rizikom može započeti postavljanjem određenih pitanja bitnih za samu organizaciju. Među takva pitanja spada i pitanje koliko su zapravo rasprostranjeni cyber špijunski napadi u poređenju sa drugim vrstama napada? Bitno je postaviti i pitanje o tome koje su to grupacije poznate po tome da se bave cyber špijunažom i na osnovu tih saznanja, koliko je vjerovatno da će baš njihova organizacija biti napadnuta? Ništa manje bitno pitanje nije ni to koje podatke, odnosno kakav tip digitalne imovine ciljaju oni koji se bave cyber špijunažom. I na kraju, bitno je zapitati se koje su to aktivnosti ili metode povezane sa određenim napadačem ili grupom napadača u oblasti cyber špijunaže.

Ukoliko odgovori na ova pitanja ukažu na to da za napad postoji niži rizik, to i dalje ne znači da o cyber špijunaži ne treba razmišljati. Iako u nekim industrijama broj špijunskih incidenata može biti nešto niži nego u ostalim, činjenica je da potencijal za ovakav tip napada i dalje postoji, mada u nešto manjoj mjeri. Analiza rizika, identifikacija digitalne imovine i klasifikacija incidenata može bilo koji tip organizacije uputiti na odgovarajuće mjere za sprečavanje, ublažavanje, otkrivanje i reagovanje na moguće napade, uz istovremeno održavanje sposobnosti da se ispune organizacijski ciljevi. Verizonovi savjeti kako da se i na koji način identifikuju prijetnje ukratko su sljedeći: prije svega, treba identifikovati digitalnu imovinu, vlasnike imovine i kontrolu pristupa imovini kao dio efikasne i sveobuhvatne strategije upravljanja rizikom; zatim je potrebno uskladiti upravljanje rizikom sa ciljevima poslovanja same organizacije; nakon toga je bitno uključiti mogućnost cyber špijunaže u sam metod upravljanja rizikom; i na kraju, ali veoma bitno – treba izbjegavati stav “nama se to neće desiti”, jer sudeći prema iskustvima sigurnosnih stručnjaka, cyber špijunaža može zahvatiti bilo koju organizaciju, pa čak i onu za koju se generalno smatra da je pod nižim rizikom od napada.

Ključ je u slojevitoj zaštiti
Kao što smo već napomenuli, ključni element upravljanja rizikom u oblasti industrijske i državne cyber špijunaže jeste procjenjivanje toga šta bi moglo biti interesantno protivničkim cyber špijunima. Tačnije, radi se o pitanjima koja špijuni sebi postavljaju kako bi otkrili koje su namjere i aktivnosti ciljane organizacije ili države, a sve kako bi se otkrila njihova operativna efikasnost. Stoga je od ključne važnosti razviti i implementirati odgovarajuće sigurnosne mjere kako bi se osigurale kritične usluge i digitalna imovina.

Sofisticirani napadači često koriste skrivene metoda za sprovođenje cyber špijunaže. Te metode mogu uključivati korištenje kompromitovanih administratorskih akreditiva ili korištenje sabotiranog softvera koji se može stopiti sa računarskim okruženjem ciljane organizacije. Napadači zatim mogu koristiti specijalni zlonamjerni softver kojeg antivirusi i drugi sigurnosni softver ne može detektovati. Kako Verizon naglašava u svom izvještaju, cyber špijunski napadi koji koriste sofisticirane metode i imaju specifične ciljeve mnogo su teži za detektovati i istražiti od drugih vrsta računarskih napada. Uprkos tome, postoje načini za zaštitu od njih čak i onda kada nije poznato koji se sigurnosni propust ili zlonamjerni softver koristi.

Uz administratorske ovlasti i nesegmentiranu mrežu, napadač ima slobodu da nesmetano istražuje sisteme i servere organizacije. Čak i u segmentiranim mrežama, špijun može pronaći put do skrivenih podataka pomoću softvera za mapiranje mreža i drugih alata. Mrežna segmentacija, stroga kontrola pristupa, slojevita sigurnost te višefaktorska autentifikacija sve su odreda mjere koje mogu pomoći u zaštiti od cyber špijunaže.

Kombinovani napadi
Cyber špijunski napadi se uveliko oslanjaju na kombinovanje društvenih i malware metoda, pri čemu se phishing koristi u 81 posto špijunskih incidenata, a neki vid zlonamjernog softvera u 92 posto slučajeva. Treniranje krajnjih korisnika da prepoznaju i prijavljuju društvene napade kao što je phishing može pomoći u smanjivanju loših ishoda povezanih sa cyber špijunskim napadima.

Dalje, potrebno je osigurati podatke koji su najzanimljiviji potencijalni špijunima, a glavni preduslov za to je popisivanje “inventara” kritičnih podataka koji će se poslije zaštititi kontrolom pristupa i adekvatnim nadzorom iste. U tome mogu pomoću odgovarajuće korporativne procedure kojih se moraju pridržavati svi zaposlenici, a što je zapravo glavni problem i vjerovatno najteža stvar za postići. Te procedure bi trebale pokrivati sve, od toga da li su uređaji korisnika zaštićeni enkripcijom i jakim lozinkama, pa do ograničavanja korištenja javnog Wi-Fija i određivanja načina na koji se povjerljivi podaci mogu slati. Sigurnosnim praksama organizacije trebao bi se osigurati siguran i strogo kontrolisan pristup podacima koji su potencijalno podložni napadu.

Upravljanje rizikom u oblasti cyber špijunaže je daleko od jednostavnog procesa u kojem se stvari jednom definišu i podese, pa onda ostave da stagniraju godinama bez ikakvog nadograđivanja najboljih praksi. Trebalo bi sprovoditi redovno održavanje sigurnosnih sistema i praksi kako bi se osiguralo to da zaposlenici slijede odgovarajuće cyber sigurnosne procedure i mjere u cilju stalne zaštite podataka. Pritom pojedine mjere zaštite od cyber špijunaže mogu biti automatizovane – naprimjer, rješenja za zaštitu od curenja informacija mogu poslati upozorenja relevantnim sigurnosnim stručnjacima ukoliko određeni podaci izađu iz mreže organizacije. Ta rješenja također nude i veliki broj drugih mogućnosti, kao što su detektovanje i blokiranje podataka koji su kopirani na druge lokacije, poslani preko emaila ili podijeljeni pomoću aplikacija i sajtova za dijeljenje fajlova. Pored toga, ova rješenja mogu blokirati zaštićene podatke od pokušaja štampanja te mogu pomoći u identifikovanju neenkriptiranih destinacija na koje ih je moguće poslati.

Ukratko, za adekvatnu zaštitu podataka od cyber špijunaže potrebno je u najmanju ruku imati segmentiranu mrežu, strogu kontrolu pristupa, višefaktorsku autentifikaciju, inventar kritičnih informacija, rješenja za zaštitu od curenja podataka i adekvatno trenirano osoblje koje je u stanju prepoznati i blagovremeno prijaviti napade pomoću društvenog inžinjeringa kao što je phishing.

Identifikovanje informacija za koje su cyber špijuni zainteresovani
Da bi organizacija identifikovala koji nivo kritičnosti njeni elementi digitalne imovine imaju, potrebna je kompleksna analiza, pa čak i korištenje određenih modela određivanja kritičnosti informacija zasnovanih na specifičnim istraživanjima. Jedan od tih modela je i onaj Nacionalnog instituta standarda i tehnologije – neregulatorne američke agencije za inovacije na polju informatike i inžinjeringa – koji nosi živopisan naziv “NIST IR 8179”. Na osnovu ovog ili nekog sličnog modela prioritiziranja informacija, organizacije mogu odrediti šta najprije trebaju zaštititi, kao i kakvu će štetu pretrpiti ukoliko njihova digitalna imovina bude ugrožena. Jedini problem je to što modeli identifikovanja kritičnosti elemenata digitalne imovine često ne uzimaju u obzir specifičnosti cyber špijunaže. Razlog za to je činjenica da su incidenti povezani sa cyber špijunažom najčešće povezani sa proizvodnim, rudarskim i javnim sektorima, dok neke druge industrije – poput građevinske – nemaju uopšte probleme vezane sa špijuniranjem, barem ne one prijavljene i otkrivene.

Dakle, organizacije bi morale angažovati vrlo dobre stručnjake koji će biti u stanju prilagoditi model određivanja kritičnosti digitalne imovine cyber špijunskom kontekstu. Kako bi bile sigurne da je njihov model prioritiziranja zaštite informacija prilagođen zaštiti od cyber špijuniranja, organizacije kao osnovni korak trebaju definisati sljedeće aspekte:

– Koliki je generalni rizik od cyber špijunaže?
– Koji su podaci podložni špijunaži?
– Da li su implementirani sistemi za zaštitu i nadziranje potencijalnih špijunskih napada
– Da li su implementirane preventivne metode, kao što su stalni nadzor kritične digitalne imovine, pretraživanje konvencionalnog i tamnog weba u potrazi za relevantnim prijetnjama, program zaštite od insajderskih prijetnji i program prilagođavanja potencijalnom nepredvidljivom gubitku tehničke prednosti u odnosu na napadače?

Kada su u pitanju propusti koje špijuni ciljaju, treba naglasiti da organizacije korištenjem alata za skeniranje s vremena na vrijeme otkriju čitav niz poznatih sigurnosnih propusta unutar svoje infrastrukture, koje poslije nadograde u zavisnosti od procjene rizika. Međutim, špijuni uglavnom ne koriste te propuste, nego propuste zero-day tipa – tj. propuste koji nisu poznati sigurnosnim kompanijama – što znatno otežava detektovanje i uspješnu borbu protiv špijunskih kampanja. Ono što je još veći problem jeste to što korištenje takvih propusta u napadima često ne ostavlja nikakve tragove i dokaze o napadu u sistemu.

Kako naglašavaju u Verizonovom izvještaju, različite države i hakerske grupe sponzorisane od strane država koriste zero-day propuste kako bi se dokopali informacija o aktivnostima i tehnologijama protivničkih zemalja. Ti propusti se, između ostalog, mogu naći na online prodavnicama na tamnom webu, pa je tim bitnije održavati i program proaktivnog prikupljanja informacija o propustima i potencijalnim napadačima sa tamnog weba kako bi organizacije mogle biti što pripremljenije za špijunske kampanje. Ono što je ovdje bitno naglasiti jeste to da tradicionalni sistem softverskih nadogradnji ne može pomoći kod ovog problema. Naime, u momentu kada sigurnosne kompanije razviju nadogradnju za neki propust, tada je najvjerovatnije već kasno i dotični je već iskorišten za napad na neki sistem. Stoga je potreban višeslojni sigurnosni pristup koji se sastoji od nekoliko nivoa kontrole, od upravljanja rizikom, preko blokiranja neautorizovanih aplikacija, pa do tehnika detekcija napadača zasnovanih na obmani, pri čemu napadač biva prisiljen da oda više informacija o sebi i svojim tehnikama nego što je to planirao.

Kompromitovani uređaji
Prema Verizonovom izvještaju, u okviru razotkrivenih cyber špijunskih kampanja, napadači su se najviše fokusirali na akreditive i kompanijske tajne, dok su bankovni podaci i digitalni certifikati imali najmanji prioritet pri ovim napadima. Kada su u pitanju kampanje koje traju jako dugo, napadači su tu još ciljali i informacije o internim aktivnostima kompanije, kao i podatke o sistemu. Pri tome je za upad u organizacijsku mrežu u 87 posto slučajeva iskorišten kompromitovani uređaj (uglavnom desktop računar ili laptop, dok pametni telefoni, routeri i switchevi nisu bili pretjerano česta meta), a u 82 posto slučajeva sam zaposlenik kompanije.
O slučajevima cyber špijunaže uglavnom se ne izvještava otvoreno, a u nekim slučajevima organizacije ne prijavljuju takve incidente čak i ako ih otkriju. Stoga je ovaj sektor težak za analizirati, ali nema sumnje da cyber špijunski rat već uveliko bjesni u brojnim sektorima i regionima. Ipak, analize iznešene u Verizonovom izvještaju predstavljaju dobar početni korak na osnovu kojeg se organizacije mogu adekvatno pripremiti za odbranu od naprednih špijunskih kampanja.

Obmane kao metoda prikupljanja informacija o hakerima
Jedan od trendova u oblasti računarske sigurnosti jeste postavljanje takozvanog virtuelnog minskog polja za hakere – različitih zanimljivih sistema i sadržaja u samoj mreži organizacije koji bi mogli privući napadače. Nakon što napadač bude privučen spomenutim sadržajima, organizacija umjesto instantnog reagovanja na napad naprosto čega da haker obavi sve što je planirao obaviti kako bi prikupila što više informacija o njegovom načinu rada. Na ovaj način organizacije mogu saznati kako se različite vrste napada šire kroz mreže te mogu steći uvid u način razmišljanja protivnika. Jedini problem je to što moraju imati implementiran veoma pouzdan sistem za rano upozoravanje na upade u mrežu organizacije – u suprotnom, organizacije neće uočiti napad, niti će išta naučiti o njemu.

IZDANJA

Global Security d.o.o.

Hasiba Brankovića 3, 71000 Sarajevo, Bosna i Hercegovina
Tel: +387 (0)33/788-985
Fax: +387 (0)33/788-986
Web site: www.asadria.com
Marketing: marketing@asadria.com
Pretplata: pretplata@asadria.com
PDV broj: 201142740001
Identifikacioni broj: 4201142740001
ISSN 1986-5

Magazin a&s Adria – stručni magazin za kompletna sigurnosna rješenja – mjesečna je publikacija licencirana od strane kompanije Messe Frankfurt New Era Business Media za Adriatic regiju: Bosnu i Hercegovinu, Crnu Goru, Hrvatsku, Kosovo, Makedoniju, Sloveniju i Srbiju.