Mi ostavljamo ključni dojam na svoga protivnika

Na nama je da ostavimo utisak „tvrdog cilja“, jer imamo samo jednu šansu da ostavimo prvi utisak. Ako on bude onakav kakav dolikuje osobama koje se bave ovim poslom, možda i samim time učinimo da se odluče za neki lakši i za njih jednostavniji cilj.

Pripremio: Džemal Arnautović, instruktor, IPSTA (International Personal and Security Training Association)

Prvi korak koji napadač poduzima jeste sačinjavanje liste potencijalnih ciljeva. Kriteriji i razlozi koji se uzimaju u obzir prilikom izbora cilja ili sačinjavanja te liste su različiti i mogu se pojaviti u različitim formama. U nekim zemljama je dovoljno da ste stranac i odmah ste ispunili sve uvjete da budete ciljana osoba, u drugim, opet, ako ste imućni, ako ste političar ili neka druga važna ličnost (u jednom od prethodnih brojeva smo pisali o klijentima i njihovoj svestranost).

Kako znati da smo mi ili naša štićena osoba dospjeli na jednu takvu listu? U principu, mi to ne možemo sa sigurnošću znati ili potvrditi, ali se držimo svoga protokola i pravilnika, o kojem smo, također, pisali: kada dođemo na neki novi teren, raspitajmo se o kriminalnim grupama koje djeluju na tom području i čime se bave. Znamo, recimo, čime se bavi naš klijent i automatski možemo pretpostaviti jesmo li interesantni ili nismo. Činjenica da firma ili klijent za kojeg radimo posluje u rizičnim područjima dovoljna je da dospijemo na jednu takvu listu. Najbolja zaštita ili prevencija i u ovom slučaju je „low profile“: neupadljivim nastupom i ponašanjem nastojati da što manje skrenemo pažnju na sebe, odnosno, ne biti u centru pažnje, čime nećemo davati „dodatne“ razloge da baš nas napadnu. Ali, i ovdje postoje granice mogućeg. Zavisno od namjere napadača, pozicija našeg klijenta u javnom životu nekad nije ni bitna, ako se, recimo, radi samo o novcu. Ako neko želi iznuditi novac, njemu je bitno da taj koga napada ima novac, a ne da je poznat. Oni će pokušati doći do svog cilja sa što manje otpora. Za nas bi moglo biti važno i to da sebi napravimo sliku o svom klijentu – o njegovoj ličnosti i komunikaciji (javni nastupi, obraćanja itd.). U svakom slučaju, moramo usko sarađivati s osobama koje su zadužene za PR ili marketing. U svim ovim odjelima se mora obratiti pažnja na sigurnosni aspekt, odnosno, moramo dati svoje mišljenje kako ti ljudi ne bi nesvjesno ugrozili našeg klijenta, tj., osobu za koju i sami rade.

Osmatranje

Protivnik sebi napravi jednu opširnu sliku o ciljevima pojedinačno. Ovdje se prvenstveno radi o izvodljivosti akcije, a da se ne ograniči na neki striktan način djelovanja. Pitanja koja sebi najčešće postavljaju su:

• Moguće ili nemoguće?
• Jednostavno ili komplicirano?

Protivnik će pokušati prikupiti sve moguće podatke i utiske kako bi na ova dva pitanja što bolje mogao odgovoriti jer od njih značajno zavisi ishod akcije. Pratit će nas, kretat će se u našem okruženju, neprimjetno raspitivati, možda pregledati i otpad kako bi došao do neke njemu važne informacije. Nastojat će stvoriti sliku o našim sigurnosnim mjerama, načinu rada i funkcioniranja. Naravno, sve je to dobro maskirano i taktički odrađeno. Opseg pokrenute akcije zavisi od samog cilja, razloga koji ih pokreću kao i organizacije nas samih. Na nama je da ostavimo utisak „tvrdog cilja“, jer imamo samo jednu šansu da ostavimo prvi utisak, a ako on bude primjeren osobama koje se bave ovim poslom, možda i samim tim učinimo da se odluče za neki lakši i za njih jednostavniji cilj. Ova krilatica iz menadžmenta ima i kod nas svoje važenje. Moramo imati na umu da nas uvijek neko posmatra: protivnik, kolege, konkurencija ili povjerenik našeg klijenta. Zato moramo biti svjesni svojih postupaka i njihovih posljedica i pokazati se s naše najbolje strane. Ovoga posebno trebamo biti svjesni kad se u blizini ne nalazi naša štićena osoba jer tada mnogi sebe prikazuju u jednom sasvim drugom svjetlu i mogu se nesvjesno dovesti u opasnost. Mora se paziti kome se kakve informacije daju i u kakvom okruženju se sa svojim kolegama razmjenjuju povjerljive informacije. Od nas zavisi kakav utisak o nama će protivnik imati u daljim fazama.

Odbacivanje teških ciljeva

U ovoj fazi mi i nemamo neki utjecaj, jer smo svoj dio posla već trebali uraditi. U ovoj fazi se, jednostavno, upoređuju ciljevi i biraju oni koji su jednostavniji i isplativiji, odnosno, odbacuju oni kod kojih se ne isplati napadati. U prošlosti se više puta pokazalo, posebno kod političkih atentata, da napadnuti nisu bili stvarni cilj napadača, ali na osnovu jednostavnijeg pristupa i izvodljivosti akcije su postali cilj, što govori da mi svojim profesionalnim ponašanjem odrađujemo veliki, ponekad i glavni dio posla.

Izbor definitivnog cilja

Na osnovu informacija iz prethodne faze protivnik donosi konačnu odluku koji cilj će biti napadnut. Na ovu odluku smo mogli utjecati u drugoj fazi, poslije toga više nećemo imati mogućnosti ojačati svoj utisak. Ovdje se još jednom vidi važnost našeg djelovanja – utiska koji ostavljamo kod osoba oko sebe direktnim ili indirektnim komuniciranjem.

Detaljnije informacije

Protivnik sada treba detaljnije informacije o svom cilju koji je izabrao i njegovom okruženju. Mjesta na kojima boravi, faze mobilnosti i ključne tačke će sada biti detaljno izviđane i istražene. To će se odraditi klasičnim opserviranjem i dodatnim izviđanjem. Elektronika ovdje pomaže da se na jednostavniji način dođe do važnih informacija putem prisluškivanja ili postavljanjem GPS uređaja na automobil koji će nam dostaviti informacije o svakodnevnom kretanju vozila kojim se cilj kreće.

I ovdje opseg akcije i ulaganja sredstava ovisi o cilju, razlogu koji je pokreće i našoj organizaciji. Sada se već taktički pristupa i u, po nas najgorem slučaju, kupuju ili ubacuju informanti. U nekim slučajevima koje smo istraživali takve osobe su bile i po godinu dana prije napada ubačene u „naše redove“. Takve osobe po svaku cijenu žele ostati neotkrivene jer takva osoba među nama bez našeg znanja je kamen temeljac njihovog uspjeha. Za nas je od velike važnosti da izgradimo kod sebe osjećaj za promjene u svom okruženju; promatra li nas neko, kako se ponašaju ljudi u okruženju osobe koju štitimo. Mi smo ti koji trebaju educirati osoblje koje je u kontaktu sa štićenom osobom da imaju  barem minimum sigurnosne kulture, a to je, npr., da informacije o kretanju i ostale informacije koje bi mogle ugroziti sigurnost štićene osobe ne daju osobama koje nisu na našoj listi, da ih ne daju putem telefona, pisane dokumente da ne bacaju u smeće, a ponekad da na naš zahtjev svjesno daju informacije koje bi mogle zbuniti neprijatelja ili ga usporiti, odnosno, nama dati više prostora, koji je nekad od životne važnosti.