Detektivske usluge Security Services

Prikupljanje dokaza

U privatnom sektoru veliki broj dokaza se prikuplja, prezentira i analizira u različitim kontekstima, a sve to u okruženju koje se razlikuje od sudova. Ako neka kompanija, naprimjer, pokrene disciplinski postupak prema uposleniku za kojeg se otkrilo da konzumira alkoholno piće na radnom mjestu ili krade robu ili povjerljive informacije, za to su potrebni i odgovarajući dokazi

Piše: Semir Kapetanović

E-mail: redakcija@asadria.com

Dokaz se različito definira. Najčešće kao nešto što je dokazivo ili što ukazuje na druge stvari, poput iskaza svjedoka koji podupire neke činjenice u sudskom postupku. Nažalost, ova rječnička definicija dokaza u pravnom značenju te riječi ograničava područje primjene ovog termina na način da tretira „sud“ kao jedinu instancu pred kojom se prezentiraju iskazi i dokazi. Međutim, u privatnom sektoru veliki broj dokaza se prikuplja, prezentira i analizira u različitim kontekstima, a sve to u okruženju koje se razlikuje od sudova. Ako neka kompanija, naprimjer, pokrene disciplinski postupak prema uposleniku za kojeg se otkrilo da konzumira alkoholno piće na radnom mjestu ili krade robu, za to su potrebni odgovarajući dokazi. Oni se mogu prezentirati u vidu flaše korištenog pića ili iskaza svjedoka, odnosno očevica. Nakon što uprava ispita sve dokaze i sasluša iskaze, moguće je pristupiti otpuštanju uposlenika s posla. Naknadno je moguće da kompanija primi poziv suda ili neke druge institucije u kojem se navodi da se prema spomenutom uposleniku nije postupalo na korektan način zbog njegovog spola, dobi, rase, uvjerenja i sl. Kompanija u tom slučaju može biti pozvana na ročište. Bez posjedovanja prvobitnog dokaza moguće je da se uposlenik vrati na posao i dobije naknadu za izgubljene plate. To nam govori u kojoj su mjeri dokazi bitni, ne samo u kontekstu sudova nego i u okruženju poslovne i industrijske zajednice.

Demonstrativni dokazi

Postoje četiri vrste dokaza:

  1. sudska obavijest (dokument s kojim je upoznat sud),
  2. dokaz o uvjetnom puštanju na slobodu,
  3. dokumentarni dokazi (pisani),
  4. demonstrativni dokazi (fizički objekti).

Tokom rada privatnih istražitelja u fokusu se nalaze demonstrativni dokazi, nakon kojih prema važnosti slijede dokumentarni dokazi. Većina fizičkih dokaza može se pronaći na mjestu dešavanja nekog slučaja, bilo da je riječ o ukradenoj košulji u ormaru, razvaljenoj ladici u uredima ili kutku skladišta u kojem je, naprimjer, uposlenik konzumirao alkohol. Bez obzira o kojem je tipu dokaza riječ, mjesto dešavanja je potrebno detaljno pretražiti u potrazi za dokaznim materijalom. Pri tome, zaštita lokacija od ključnog je značaja. Nikome se ne smije dopustiti da ulazi na mjesto događaja ili dira predmete sve dok istražitelj ne utvrdi da je prikupio odgovarajuću količinu dokaza. Ako je to moguće, mjesto je potrebno snimiti ili fotografirati prije nego što se bilo koji objekat ukloni. Ako to nije izvodivo, moguće je izraditi skicu mjesta događaja i opisati njegov odnos u kontekstu šireg okruženja. Isti dokument može sadržavati i opis preuzetih fizičkih dokaza.

Fizički dokazi

Prilikom prikupljanja fizičkih dokaza primjenjuju se sljedeća četiri pravila:

  1. Prikupite sve dokaze koji imaju veze sa slučajem,
  2. Označite dokaze,
  3. Dokaze zamotajte, upakujte ili sačuvajte kako biste ih zaštitili od kontaminacije ili oštećenja,
  4. Uspostavite lanac kontinuiteta između identifikacije dokaza i njihovog naknadnog prezentiranja.

Za istražitelja je bitno da prikupi sve dokaze koji imaju veze sa slučajem. Naglasak je na riječi „sve“. Ako je riječ o velikim količinama, poput velike količine robe, potrebno je uzeti uzorak i tretirati ga kao dokaz. Nakon toga ostatak materijala se fotografiše i vraća na prvobitno mjesto. Strategija prikupljanja što veće količine dokaza garant je da ništa neće biti zaboravljeno jer je malo vjerovatno da će lokacija ostati netaknuta nakon što je istražitelj napusti. To znači da će dokazi biti zauvijek izgubljeni. Čak i ako se izgube dokazi, moguće je da ovaj materijal bude naknadno isključen iz sudskog postupka jer istražitelj ne može dokazati pred sudom da su ovi dokazni materijali bili prisutni u vrijeme inicijalne potrage za istima. Isto važi i za dokazivanje tvrdnje da dokazi nisu mijenjani tokom naknadnih istraga. Važno je imati na umu da je na planu prikupljanja višak poželjniji od manjka. Iz spomenutog „viška“ istražitelji mogu odabrati najbolje dokaze za korištenje na sudu ili tokom ispitivanja.

Označavanje

Označavanje dokaza se, u idealnim situacijama, vrši nakon njihova pronalaženja, ako to okolnosti dozvoljavaju. Ako istražitelj, naprimjer, pronađe pajser pored nasilno otvorene kutije, on nema obavezu da se zaustavi i označi ovaj predmet istog trena, ali to u svakom slučaju treba učiniti prije povratka s terena. Označavanje treba biti minimalističko i sadržavati istražiteljeve inicijale i datum. Ako je to moguće, može se navesti i broj slučaja. Ove oznake ni u kojem slučaju ne smiju narušiti dokaznu vrijednost predmeta ili ga oštetiti. Izbjegavanje oštećenja podrazumijeva određenu pažnju. Adekvatna identifikacija dokaza sastoji se od kreativnog pristupa stavljanju oznaka na iskoristive predmete. Ako se oni ne mogu označiti, istražitelj može staviti privjesak na predmet i na njemu navesti podatke. U slučaju da to situacija dozvoljava, manje predmete može slikati ili snimati kako bi se smanjila potreba za otvaranjem zapečaćenih objekata radi vizuelne kontrole. Označavanje služi za jednostavniju naknadnu identifikaciju predmeta tokom sudskog pretresa ili nekog upravnog postupka.

Čuvanje dokaza

Dokaze je nužno adekvatno zamotati, zapakovati ili čuvati kako bi se spriječilo njihovo oštećivanje. Ako je u pitanju lomljiv predmet, poput onih od stakla ili krhke plastike, ili je riječ o dokazu koji se lahko može oštetiti, poput otisaka prstiju, istražitelj mora učiniti sve da sačuva njegov integritet sve do otvaranja paketa. Osim toga, potrebno je uspostaviti lanac kontinuiteta između otkrića dokaza i njegovog naknadnog prezentiranja. Evidencija o neometanoj kontroli nad dokazom naziva se lanac dokaza. Ovaj lanac čini pisana dokumentacija o vlasništvu dokaza, odnosno osobi koja ih posjeduje, vremenu i datumu pronalaska. Poželjno je da je lanac što kraći. U idealnoj situaciji, to je samo jedna osoba koja je otkrila dokaz, preuzela ga, zapakovala, transportovala i spremila na sigurno, a sve to prije njegovog prezentiranja tokom sudskog procesa. Kako bi se izbjeglo brisanje, natpise treba ostavljati na vanjskom dijelu kutije s dokazima. Lokacija na kojoj se pohranjuju dokazi mora biti potpuno osigurana i nepristupačna za sve osobe izuzev istražitelja. Na ovaj način se dokazni materijal štiti od krađe ili izmjene.

——————————————————–

Analiza fizičkih dokaza

Stanje u kojem se fizički dokazi nalaze predstavlja važan faktor u razumijevanju njihove iskoristivosti. Uzmimo za primjer kapanje tečne tvari na tlo. Oblik mrlje nam može pokazati je li ona pala pravo pod uglom 180 stepeni u odnosu na izvor ili se to desilo pod određenim kosim uglom. Ako je do pada došlo pod uglom 180 stepeni, izvor je bio statičan, odnosno nepokretan. Ako je tekućina došla u kontakt s tlom pod uglom, njen izvor je bio u pokretu i pomoću ovog zaključka možemo odrediti smjer kretanja izvora. Smjer kretanja osobe određujemo na temelju otisaka. Plastični otisak predstavlja konkretno udubljenje, poput onog na blatu ili snijegu i on se može uzeti i čuvati kao dokazni materijal. Površinski otisak može biti vidljiv zahvaljujući kontrastu boja ili sjeni, npr. kada ga načini boso stopalo na suhoj površini ili u slučaju tragova na prašnjavoj podlozi. Jedini način da se ovakvi dokazi sačuvaju je da ih se fotografiše uz odgovarajuće osvjetljenje kako bi se naglasio kontrast.

Istražitelji u privatnom sektoru često se susreću sa slučajevima koji obuhvataju istraživanje incidenata koji uključuju oštećivanje staklenih površina na poslovnim objektima. Pri tome treba obratiti pažnju na sljedeće faktore:

1) Zbog strukture stakla projektili velike brzine poput metaka inače ostavljaju manju rupu u odnosu na projektil koji je prošao kroz staklo;

2) Meci iza sebe ostavljaju konusni trag s radijalnim i koncentričnim pukotinama. Taj konusni trag nalazi se na strani stakla koja je suprotna od mjesta ulaska metka;

3) Što se projektil brže kreće, rupa je manja, odnosno rupa od municije kalibra .22 bit će veća od one koju načini metak kalibra .30-06.

4) Veći projektili, kao i oni koji se kreću sporije, izbijaju komade stakla i iza sebe ostavljaju radijalne i koncentrične frakture.

Related Posts

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *