Ciljevi procesa ispitivanja i istražnih razgovora

Vođenje istražnih razgovora i ispitivanja dva su različita procesa, iako oba u osnovi imaju iste ciljeve. U oba slučaja traži se uvid u informacije o konkretnom pitanju ili problemu, a pitanja i odgovore razmjenjuju lice koje traži informacije (istražitelj) i osoba za koju postoji indikacija ili sumnja da ih ona posjeduje. Razlika je u osobi koja je podvrgnuta ispitivanju

Piše: Semir Kapetanović

E-mail: redakcija@asadria.com

Nakon počinjenja krivičnog djela ili zločina počinje proces rekonstrukcije, koji se temelji na dva izvora: na dokazima koji se mogu fizički analizirati i usmenim ili pisanim izjavama lica koja su u ovom slučaju bili svjedoci ili su saučesnici u djelu ili nesreći. Uzmimo za primjer incident u kojem viljuškar ošteti vrh prskalice za vodu, nakon čega dođe do propadanja vrijedne robe usljed kvašenja. U kategoriji „fizički opipljivog“ sljedeći dokazni materijal bi postao dostupan: komadići vrha prskalice, cijev koja vodi do prskalice, tačka udara na prskalici, stanje vozača viljuškara (ako se istražitelj pojavi na mjestu dešavanja odmah nakon incidenta), konkretne informacije iz centralne stanice koja prima informacije o protoku vode i nakvašena i oštećena roba. Uprkos velikoj količini fizičkih dokaza, i u ovoj situaciji je teško utvrditi je li u pitanju nesreća, nemar ili namjerno izazvani incident. Kako bi istražitelj imao potpunu sliku, potrebno je prikupiti pisane ili usmene izjave svjedoka koji su na bilo koji način uključeni u incident. U konkretnom slučaju, to znači da istražitelj mora saslušati nadzornika, službenike i vozača viljuškara kako bi prikupio dovoljno informacija da riješi ovaj slučaj.

Ispitivanje svjedoka

Vođenje istražnih razgovora i ispitivanja dva su različita procesa, iako oba u osnovi imaju iste ciljeve. U oba slučaja traži se uvid u informacije o konkretnom pitanju ili problemu, a pitanja i odgovore razmjenjuju lice koje traži informacije i osoba za koju postoji indikacija ili sumnja da ih ona posjeduje. Razlika je u osobi koja je podvrgnuta ispitivanju. Istražni razgovor predstavlja propitivanje svjedoka ili lica koje nije osumnjičeno za umiješanost u vršenje krivičnog djela, dok je ispitivanje akt postavljanja pitanja licu koje je, zapravo, osumnjičenik. Posljedica navedene razlike jeste činjenica da ispitivanje u jednom momentu mora sadržavati element optuživanja, što se nerijetko percipira kao nešto negativno. U svakom slučaju, nužno je da istražitelj adekvatno razumije oba procesa i pristupi im na odgovarajući način.

Tretman sagovornika

Smisao istraživačkog razgovora sa svjedokom je utvrđivanje specifičnih okolnosti koje se tiču „nesreće“ kako bi se lakše odredilo šta se tačno desilo i zašto. Te informacije mogu biti dostupne i kod izvora koji ne moraju imati ulogu svjedoka. Odgovori na određena pitanja mogu upotpuniti predstavu o određenom slučaju. Istražitelj može sam kreirati scenario o tome šta se desilo tako što će odgovoriti na svako pitanje na drugačiji način. Kvalitetan istražitelj je profesionalac koji se tokom razgovora drži mirno i dostojanstveno. Istražitelj mora jasno definisati svoja pitanja i riječju i djelom demonstrirati potpunu objektivnost, osim u slučaju kada pokazivanje empatije može osigurati pristup dodatnim informacijama i ojačati saradnju. Tu je i vještina „aktivnog slušanja“, odnosno situacija kada istražitelj klimanjem glave potvrđuje da prati sagovornika i pri tome podiže obrve kod izjava koje mu mogu biti od koristi. Istražitelju je u takvoj situaciji važno kreirati ambijent u kojem će većinu razgovora „nositi“ lice s kojim se obavlja istražni razgovor. Osim toga, on mora znati i kakve informacije određeno lice može posjedovati, kao i koje od njih su mu potrebne za vođenje slučaja.

Vrste pitanja

Tišina tokom istražnih razgovora jedan je od najvažnijih saveznika istražitelja. Kako sagovornik nastavlja iznositi informacije, one će se često dotaknuti i novih tema. Istražitelji koriste različite vrste pitanja tokom razgovora. U slučaju otvorenih pitanja, istražitelj potiče narativno izlaganje subjekta. Na taj način istražitelj kreira okvir u kojem njegov sagovornik može sam iznijeti detalje koje smatra bitnim. Drugi tip pitanja služi za širenje narativnog okvira i to nakon što istražitelj dođe do osnovnih informacija preko otvorenih upita. Navođenjem sagovornikovog iskaza u pravom smjeru, istražitelj ga potiče da samostalno iznese dodatne detalje. Navodeća pitanja je, pri tome, potrebno izbjegavati, jer će određeni dio sagovornika ponuditi odgovor ne po sjećanju, nego prema ohrabrivanju od strane istražitelja. Kao efektno finalno pitanje može poslužiti rečenica tipa: „Smatrate li da je potrebno da porazgovaramo o još nečemu?“ U svim slučajevima, istražitelj mora imati na umu obrazovni nivo sagovornika, kao i paziti na jasnoću samih upitnih fraza.

Prikupljanje činjeničnih podataka

Razgovori koji se vode s ciljem prikupljanja podataka su najlakši za realizaciju jer se uglavnom fokusiraju na informacije i potvrđivanje poznatih činjenica. Ovi razgovori moraju ponuditi odgovore na pitanja ko, šta, gdje, kada, kako i zašto. Sam razgovor je izrazito fokusiran zbog činjenice da istražitelj već zna koje informacije bi svjedok mogao posjedovati, kao i kakve dokumente i dokaze može ponuditi.

Razgovori o životnom stilu

U određenim tipovima istraga, razgovor o životnom stilu sagovornika ili svjedoka može pomoći u dobijanju biografskih podataka o određenoj osobi. Za razliku od prikupljanja činjenica, ovaj tip razgovora se fokusira na informacije o stilu života pojedinca. Ove teme su obično šire i obuhvataju podatke o tome šta određeni osumnjičenik voli, kako troši novac, gdje putuje, kao i koje su njegove osnovne karakterološke osobine. Ovaj tip razgovora najčešće uključuje članove porodice, prijatelje, susjede, poznanike i kolege lica koje je od interesa za istražitelja. Cilj je stjecanje uvida u životne preokupacije subjekta, kao i praćenje procesa donošenja odluka i pristupa trošenju sredstava.

——————————————————————–

Kognitivni razgovori

Ova vrsta razgovora treba poslužiti da kooperativnoj žrtvi ili svjedoku pomogne u procesu prisjećanja konkretnog incidenta. Primjenom odgovarajućih kognitivnih tehnika istražitelj može iskoristiti znanje o procesu formiranja, pohrane i prizivanja sjećanja. Pri tome, proces prizivanja memorisanih događaja može biti težak. Istražitelj mora biti spreman na interpretaciju navoda svjedoka, a oni nerijetko mogu biti različiti i unutar jednog iskaza. Postoji nekoliko taktika koje istražitelj može iskoristiti da navede svjedoka da sam proširi svoj iskaz. Jedan od njih je održavanje prolongirane tišine, s ciljem da subjekt u tom intervalu ponudi dodatne informacije. Drugi pristup je postavljanje pitanja o tome šta se desilo nakon opisanog događaja/incidenta. Isto važi i za tehniku logičkog praćenja toka sjećanja, koja je za istražitelja puno poželjnija od prebacivanja s teme na temu.

Bihevioralni razgovori

Još jedan tip istražnih razgovora su bihevioralni razgovori. Za razliku od prikupljanja činjeničnih podataka ili kognitivnih razgovora, ovi razgovori se fokusiraju na iznuđivanje verbalnih i fizičkih bihevioralnih reakcija kod sagovornika, kako bi ih se, naprimjer, skinulo sa liste osumnjičenika. U okviru ovih izrazito strukturiranih aktivnosti, istražitelj postavlja pitanja i prati verbalno i fizičko ponašanje subjekta, paralelno sa sadržajem odgovora, s ciljem procjene njegove involviranosti u slučaj koji je predmet istrage. Kod brojnih krivičnih djela, poput paljevine, krađe, provala ili vandalizma, svjedoci često nisu prisutni, a istražitelju je na raspolaganju minimalna količina dokaza. U tim situacijama jedini svjedok je počinilac navedenih djela. Istražitelj se u tom slučaju oslanja na strah subjekta da ne bude identificiran kao krivac, što dovodi do promjena u radu njegovog autonomnog nervnog sistema i utječe na njegovo ponašanje. To se manifestira promjenom brzine otkucaja srca, ritma disanja i podsvjesne pripreme tijela da refleksno stupi u bjekstvo. Ove fiziološke promjene istražitelj često može lahko uočiti i izvući odgovarajuće zaključke u vezi sa potrebom da se određena lica eliminišu ili detaljnije tretiraju u okviru istrage. Osim fizički primjetnih promjena ponašanja osumnjičenika, isti princip može se primijeniti i na njegove verbalne reakcije. Na temelju njih i u kombinaciji s fizičkim reakcijama, istražitelj može utvrditi da li osumnjičenik daje iskrene odgovore ili se pokušava izvući pomoću varke i laži. Nagovještaj ovoga može se javiti i prije samog početka istrage, kada će krivac najvjerovatnije negirati potrebu da se istraga uopće pokrene. Adekvatnim praćenjem sagovornika od samog početka istražitelj može značajno suziti listu potencijalnih osumnjičenika.