Faktori uspješnog zaključenja privatnih i javnih istraga
Zaposlenici su u pravilu veoma rijetko raspoloženi dati informacije o svojim radnim kolegama, jer najveći broj njih ne želi biti povezan sa bilo kakvim istražnim radnjama. Također, kupac koji tokom kupovine u prodavnici uoči da drugo lice vrši krađu veoma rijetko odluči da o tom zapažanju informiše zaposlenike ili vlasnika prodavnice. Zbog toga se dojave, koje u javnom sektoru predstavljaju izuzetno važan alat za sprovođenje istraga, nisu pokazale ni izbliza tako učinkovitim kod većine uspješno zaključenih privatnih istraga
Redakcijski tim
redakcija@asadria.com
Pojedine istrage, bez obzira sprovode li se unutar javnog ili privatnog sektora, započinju u potpunom vakuumu. Sama priroda istražnog procesa uključuje kontakte ka drugima u cilju prikupljanja informacija ili ispomoći. U javnom sektoru, bez obzira na rivalstvo između različitih odjela ili rivalstvo između nadležnosti (a ta rivalstva u praksi zaista postoje), istražitelji se gotovo nikada ne odriču razmjene i protoka informacija. Nepisano je pravilo da će istražitelj dijeliti informacije i pomagati drugim istražiteljima ukoliko je od njega takva pomoć tražena. S obzirom na pomoć pruženu od informatora, često se kaže da uspjeh bilo kojeg detektiva u velikoj mjeri počiva na njegovom ili njenom izvoru informacija. Dojave su dostupne od strane onih koji obično traže uslugu ili “toleranciju”, poput prostitutki i narkomana ili, naprimjer, odbijenih ili ljubomornih ljubavnika koji traže osvetu, te posredstvom mnoštva drugih izvora, bilo da se do njih dolazi anonimno ili na neki drugi način, a zahvaljujući beskrajnom nizu najrazličitijih motiva i sa željom da se krivac i uhvati. U manjoj mjeri se do informacija dolazi i zahvaljujući novčanim nagradama.
Saradnja, ispomoć i razmjena informacija
U privatnom sektoru rivalstvo ili ljubomora između djelatnika veoma rijetko predstavljaju smetnju koja bi ugrozila saradnju. Primjerice, istražitelj angažovan od strane kompanije za pružanje komunalnih usluga u slučaju potrebe se može obratiti sličnoj kompaniji i, u pravilu, računati na brzu pomoć. Ovaj oblik saradnje ne poznaje političke granice. Korištenje publikacija kao što je imenik ASIS-ovog članstva, koji sadrži popis osoba i organizacija složenih po abecednom redu, omogućuje istražitelju da kontaktira druge istražitelje u cijeloj zemlji. Ukoliko je u takvom slučaju istražitelj koji upućuje poziv nepoznat pozivanoj stranci, ta stranka može korištenjem iste publikacije/imenika lahko utvrditi njegov identitet. Nakon što se utvrdi identitet, dolazi do razmjene informacija. Korištenje doušnika u privatnom sektoru je nešto sasvim drugačije. Zaposlenici će veoma rijetko dati informacije o svojim radnim kolegama, jer najveći broj zaposlenika ne želi biti uključen u bilo kakve istražne radnje. Kupac koji tokom kupovine u prodavnici uoči da drugo lice vrši krađu u pravilu veoma rijetko informiše zaposlenike ili vlasnika prodavnice o takvom zapažanju, a tipična reakcija u ovakvim slučajevima je skretanje pogleda u sasvim drugom smjeru. Privatni istražitelji nemaju na raspolaganju iste „poluge“ za pribavljanje informacija kroz poticanje doušnika na saradnju, a sa kakvim u pravilu raspolažu policijski službenici. Zbog toga se dojave, koje u javnom sektoru predstavljaju izuzetno važan alat za sprovođenje istraga, nisu pokazale jednako značajnim faktorom u većini uspješno zaključenih privatnih istraga.
Iznimke su vrijedne pažnje, a u nekim područjima su i u porastu, najčešće ukoliko se radi o dobro strukturiranim i javnosti kvalitetno predstavljenim programima za dodjelu nagrada za poticanje informanata. Ukoliko se takvim programima informatorima jamči anonimnost, tada programi imaju dobre šanse da zažive i u tom slučaju se može računati i na priliv informacija od izvanredne vrijednosti. Na zapadu su sudovi uspostavili jake poticaje za preduzeća koja uspostavljaju takve anonimne programe, pogotovo za diskretno prijavljivanje seksualnog uznemiravanja, pa je za očekivati da će sve veći broj kompanija ponuditi svojim zaposlenicima slične programe.
Lična dostignuća
Bez sumnje svi istražitelji doživljavaju svoje postignuće u pravom smislu tek onda kada je, nakon uspješno riješenog slučaja, kriminalac smješten u pritvor, pogotovo ukoliko je istraga bila dugotrajna i iznimno teška. Međutim, imajući na umu da je stvarni cilj kriminalističke istrage u javnom sektoru uspješno gonjenje počinitelja, mora se primijetiti kako su istražitelji na ovome polju izloženi visokom (i rastućem) nivou frustracije. Rad istražitelja u pravilu donosi jako malo trajnog zadovoljstva ako se, kao što je to čest slučaj u današnjem vremenu, prvostepene sudske odluke preinačuju u toku žalbenog postupka. Ukoliko obrat situacije nakon izlaganja odbrane, izgrađene na suviše liberalnom tumačenju zakona, sam po sebi ne donese frustraciju, smanjenje kazni izrečenih od strane prvostepenih sudskih organa zasigurno će je donijeti. Satisfakciju za uspješno okončanu istragu profesionalni istražitelji moraju da nađu u cjelokupnom istražnom postupku, a ne samo u njegovom krajnjem rezultatu. Identificiranje osumnjičenog, uspješno okončanje istražnih radnji i njegovo pritvaranje, čak i ako je samo privremenog karaktera, istražiteljima donosi osjećaj ličnog postignuća i pomaže im u očuvanju radnog elana i u situacijama u kojima krajnjim rezultatom nije ostvaren konačan cilj.
S obzirom da postavljeni cilj istražitelja iz privatnog sektora leži u zaštiti i općem blagostanju organizacije, nepoželjne mogućnosti poput neuspješnog gonjenja, suviše blagog odmjeravanja kazne, preokreta usljed žalbi ili čak nemogućnosti podizanja optužnice, iako su nesumnjivo do izvjesne mjere razočaravajuće, ne nose sa sobom ni izbliza tako visok nivo frustracije sa kakvim se veoma često suočavaju istražitelji iz javnog sektora. Zašto je to tako? Zato što nizak stepen izloženosti firme prijetnjama i eliminacija instrumenata korištenih od strane kriminalaca s ciljem nanošenja štete firmi, kao i uništavanje ili oduzimanje sredstava koja kriminalcima omogućuju nastavak takvog štetnog djelovanja, istinski zadovoljavaju zacrtane organizacijske ciljeve. U takvom slučaju, dakle, istražitelji pronalaze zadovoljstvo u samoj spoznaji da su eliminisali izvor gubitaka ili prijetnji kojima je kompanija bila izložena. Slično tome, otkrivanje zaposlenika koji lažira evidencije o vremenu provedenom na radu ili evidencije putnih troškova može također donijeti istinsko zadovoljstvo istražiteljima. Zbog toga je mnogo vjerovatnije da će zdrava klima, spoznaja o vlastitim postignućima i vrijednostima te zadovoljstvo istražitelja poslom vladati više u privatnom nego u javnom istražnom sektoru.
Preklapanje misija
U današnjem vremenu postoji veliki broj razloga zbog kojih se privatni sektor počinje sve više oslanjati na privatne istražne stručnjake. Privatni organizacijski ciljevi su usmjereni prvenstveno ka stjecanju dobiti. Mnoga kaznena djela počinjena protiv kompanija uključuju napade na imovinu i profitabilnost organizacije. Veoma često, upravo u procesu javnog gonjenja firme, prepoznaju poželjan način zastrašivanja prijestupnika iz vlastitih redova, s ciljem prevencije sličnih dešavanja u budućnosti. Takva javna gonjenja se reflektuju također i na emocionalnu sliku i opće raspoloženje onih poštenih zaposlenika koji preziru nepoštenje kolega sklonih kriminalu, prevarama i drugim sličnim prijestupima. Nažalost, sa stavljanjem posebnog naglaska na javnu provedbu zakona u domenu suzbijanja ilegalne trgovine narkoticima i/ili kriminala sa elementima nasilja, kaznena djela protiv imovine, počinjena na štetu bezličnih korporativnih žrtava, veoma često su neopravdano tretirana kao kaznena djela nižeg prioriteta. Takva situacija, u sprezi sa kadrovski nedovoljno popunjenim policijskim agencijama, ustvari je prisilila firme na iznalaženje vlastitih rješenja.
Naravno, to ne znači da prosječni gradski policijski detektiv nema sluha za stanje u kojem se nalazi kompanija “žrtva”, već da jednostavno ne raspolaže sa onoliko vremena koliko mu je neophodno za kvalitetno sprovođenje dugih istraga. U sve većem broju slučajeva uviđamo da se do sudskog procesuiranja kriminalaca dolazi brže ukoliko je predmet obrađen u potpunosti, tj. do tačke u kojoj kantonalno, tj. županijsko državno odvjetništvo može iznijeti optužbu uz mali ili nikakav dodatni angažman policijskih uprava. S obzirom da je veći broj slučajeva uspješno procesuiran upravo zahvaljujući istragama vođenim od strane privatnog sektora, i tužitelji i policijski detektivi su s vremenom stekli povjerenje u privatni istražni sektor i počeli su vjerovati u kvalitet predmeta koje će u budućnosti dobijati na procesuiranje. Kao pouzdan pokazatelj spomenutog rasta povjerenja i poštovanja između javnog i privatnog istražnog sektora može poslužiti činjenica da su stručnjaci iz privatnog sektora u više navrata angažirani od strane vladinih agencija da koordiniraju radom kombiniranih, privatno-javnih radnih tijela. U takvim prilikama njihova dostupnost i stručnost ih je učinila partnerom od povjerenja i sasvim logičnim izborom za buduću saradnju.