U normalnim slučajevima probijanje kroz grupu nije zadatak tjelohranitelja. To su zadaci za specijalne jedinice policije ili vojske. Da bi obavljali i takve operacije, tjelohranitelji bi morali prolaziti posebne vrste obuke i treninga, što iziskuje i veoma velika sredstva, koja nisu sve agencije u mogućnosti osigurati

Pripremio: Nermin Kabahija; E-mail: redakcija@asadria.com

Intervencija našeg tima za zaštitu trebala bi se ograničiti na konfrontaciju između osoba koje agresivno nasrću jedna na drugu ili na probijanje do prostorije u kojima se naša štićena osoba nalazi. Zato, ukoliko posumnjamo da se u našem objektu nalazi neki uljez spreman za napad, slučaj radije predajmo policijskim snagama jer nema potrebe da sebe i štićenu osobu izlažemo nepotrebnim opasnostima.

Šta tačno učiniti?

Naravno, nećemo uvijek biti u poziciji da smo uz štićenu osobu, recimo ukoliko smo na konferencijama ili prilikom nekih povjerljivih sastanaka. No, ako u takvoj situaciji najednom čujemo pucnjavu ili glasnu vrisku, kako ćemo se ponašati? Većina će instinktivno odmah krenuti da se probije i uđe u prostoriju kako bi se uvjerili u to šta se događa. Na mnogim treninzima čak i pravi profesionalci jednostavno krenu da upadaju u prostoriju i tako bivaju pogođeni municijom za vježbanje. U stvarnom slučaju to se ne radi jer može biti opasno po život. Zato ni u kom slučaju ne smijemo samo upasti u prostoriju – pucnjevi su sigurno ispaljeni iz nekog razloga i moguće je da se u prostoriji nalazi jedno ili više oružja.

Zato je potrebno prioritet staviti na alarmiranje situacije i to moramo uraditi prije nego što odlučimo ući u prostoriju. Mudrost se krije u tome da, ako i mi budemo pogođeni prilikom paničnog ulaska u prostoriju, možda više niko neće biti u poziciji da pošalje dojavu, pa situacija može biti još dramatičnija i gora. U svakom slučaju, ne smijemo gubiti vrijeme, moramo postupati racionalno i biti u stalnoj koordinaciji sa članova našeg tima.

Borba izbliza

Kao tjelohranitelji moramo biti u stanju da se prilagođavamo situacijama kao i da reagujemo na sve napade bez oružja. Zato nam je neophodno i osnovno znanje bilo koje odbrambene tehnike. Ne možemo ovom prilikom ulaziti u specifične tehnike jer sve imaju prednosti i nedostatke, ali generalno gledano, borilački sport je idealno sredstvo za lični fitnes, stjecanje kondicije i snage te usavršavanje koordinacije pokreta. Osim odbrane vitalnih dijelova tijela, potrebne su nam tehnike i taktike koje efektivno funkcionišu i koje se mogu primjenjivati ad hoc. Tehnike kojima želimo ovladati moraju biti jednostavne i efektivne. Ipak, bliski fizički kontakt potrebno je izbjegavati onoliko koliko je to moguće. Jako je bitno izbjeći klasičnu tuču i ozljeđivanja, a to možemo postići i putem verbalne komunikacije. Ukoliko ona ne upali, umiješat ćemo se, ali to mora biti efektivno. Tehnika borbe izbliza mora da sadrži kako kontrolisanje i zadržavanje protivnika tako i čiste tehnike odbrane i blokade od noževa i udaraca.

Vatreno oružje

Da bi se upotreba vatrenog oružja uopće mogla razmatrati, potrebno je primijeniti sve ono što smo ranije govorili o prepoznavanju napada i evakuaciji. Napadi će uvijek biti usmjereni ka štićenoj osobi, a ne direktno protiv nas, što znači da će se upotreba oružja gotovo uvijek odvijati u neposrednoj blizini štićene osobe, drugih tjelohranitelja ili drugih osoba u našoj okolini. Često će biti potrebna brza razmjena vatre, s jedne strane, i kontrole ili evakuacije štićene osobe, s druge strane. Oružje ćemo upotrijebiti iz pokreta, koristeći najčešće jednu ruku, a pri tome ćemo nastaviti održavati komunikaciju sa drugim tjelohraniteljima i štićenom osobom. Samo sveobuhvatna obuka i stalno usavršavanje nas mogu pripremiti da u pravom trenutku ispravno djelujemo.

Očima statistike

Svaka upotreba vatrenog oružja prilikom zaštite lica mora se precizno evidentirati. No, praksa pokazuje da ne postoje precizne statistike koje evidentiraju sve detalje razmjene vatre kao što su udaljenosti, broj ispaljenih metaka, vremenski intervali i sl. U većini slučajeva upotrebljavaju se isključivo policijski podaci. Trendovi u SAD-u i nekim dijelovima Evrope su da se podaci sakupljaju i upoređuju kako bi se došlo do bolje slike ukupne situacije, a time i boljeg rješenja problema. Posebno su zanimljive statistike američkog FBI-ja i policije New Yorka koje nam mogu biti primjer za izradu nekih naših prognoza. One kažu da su se dvije trećine svih razmjena paljbe u kojima su službenici izgubili život odvijale unutar tipične distance za razgovor ili izbliza (1,5–6 m). Vjerovatnoća pogađanja iznosila je u prosjeku oko 16,7%.

Polazeći od poznatih napada i atentata na štićene osobe i navedenih statističkih vrijednosti, može se pretpostaviti da se napadači uvijek nalaze u neposrednoj blizini tjelohranitelja i štićenih osoba, a često su nesudionici, saradnici i drugi tjelohranitelji u direktnom okruženju štićene osobe. Isto tako, veoma je teško neutralizirati napadača vatrenim oružjem i često hici koji promaše dovode do povrede osoba koje se nalaze okolo.

Često se govori o elektronskim sistemima zaštite poput videonadzora i kontrole pristupa. Ipak, i neke fizičke barijere su važni elementi sigurnosti. Među njima su podizni stubići, koji danas imaju različite namjene.

Piše: William Pao; E-mail: asmag.com

Podizni stubići imaju više različitih primjena. Za vlasnike prodavnica oni mogu imati ključnu ulogu u zaštiti kupaca i osoblja od udara vozila. “Mogu se koristiti kao uređaji za razgraničenje, odnosno razdvajanje zone pokretnog saobraćaja od ostalih zona. Ponekad se mogu koristiti za razgraničavanje vozne trake od biciklističke staze ili za razdvajanje pješačke zone (naprimjer redova za prodaju karata ispred stadiona) od parkinga ili ceste. Često vidimo kako se koriste i za zaštitu kritične infrastrukture (naprimjer električne opreme) ili prodavnica od udara vozila”, kaže Joseph Hauss, predsjednik kompanije Gibraltar Perimeter Security.

Zaštita prodavnica

Zaštita maloprodajnih objekata može biti znatno unaprijeđena postavljanjem podiznih stubića. U protivnom, njihovo odsustvo može imati razorne posljedice. Kao ilustracija može poslužiti incident u kojem je, prema članku Asocijacije sigurnosne industrije, čovjek iz Chicaga 2017. godine izgubio obje noge tokom slučajnog sudara ispred prodavnice 7-Eleven ispred koje nisu bili postavljeni podizni stubići. Prema članku, čovjek je od 7-Elevena dobio rekordnu odštetu od 91 miliona dolara.

Rob Reiter, glavni konsultant u kompaniji Reiter and Reiter Consulting i suosnivač organizacije Storefront Safety Council, komentarisao je ovaj incident: “Koji je najskuplji podizni stubić na svijetu? Onaj koji nije bio instaliran na trotoaru ispred prodavnice 7-Eleven u Čikagu. Pratim problem sigurnosti prodavnica i udara vozila u zgrade u Sjedinjenim Američkim Državama još od 2010. godine. Osnovao sam Storefront Safety Council 2012. godine kako bi se fokusirao na ovaj ozbiljni javni, zdravstveni i sigurnosni problem koji je često zanemaren. Ono što smo otkrili tokom godina je da je sigurnost vrlo često zanemarena u maloprodajnim i komercijalnim zonama u kojima Amerikanci najčešće jedu, rade, zabavljaju se i kupuju.”

Hiljade povrijeđenih godišnje

Koristeći statističke podatke do kojih je došla njegova organizacija Reiter, navodi brojke koje su posebno zabrinjavajuće. “Vozila udaraju u komercijalne i maloprodajne objekte više od 100 puta dnevno ili više od 36.000 puta godišnje. Svake godine je ozlijeđeno više od 16.000 kupaca, pješaka i zaposlenih, uz 2.600 poginulih. Mnogi od ovih sudara su niskobrzinski incidenti na parkinzima koji se lako mogu spriječiti”, kaže on.

“U nedavnom pravnom sporu sa 7-Elevenom otkriveno je da se više od 6.300 udara u proteklih 14 godina dogodilo u njihovim prodavnicama koje nisu bile zaštićene podiznim stubićima. Oko 800 prodavnica bilo je pogođeno tri ili više puta, a više od 100 njih se našlo na udaru više od pet puta. Ukupno je došlo do 1,3 udara u prodavnice dnevno, odnosno oko 500 udara godišnje u nezaštićenim prodavnicama”, dodaje on.

Ovi incidenti ukazuju na važnost instaliranja podiznih stubića kod ovih objekata. “Neke od ovih zona ne posjeduju zaštitne stubiće, dok ih druge imaju, ali to može biti pogrešan stubić i zato i dalje dolazi do incidenata. Najbolja praksa je nabaviti certificirani stubić testiran na sudare od uglednih proizvođača”, kaže Hauss. “Stubići se mogu dizajnirati na estetski atraktivan način, s nekoliko dekorativnih elemenata i marketinških omotača koji se mogu koristiti kao generator prihoda za krajnjeg korisnika jer služe kao reklamni prostor.”

Odabir

Sljedeće pitanje koje se postavlja je kako izabrati pravo rješenje za stubiće za prodavnice. Prema Haussu, većina stubića je napravljena od ugljičnog čelika ili nehrđajućeg čelika koji je testiran na sudare. “Međutim, na tržištu postoje neki proizvodi koji u svom dizajnu objedinjuju patentirane materijale s kombinacijom ugljičnog ili nehrđajućeg čelika”, kaže on.

On dodaje da bi korisnik trebao prepoznati tip vozila koja mu mogu biti prijetnja, kao i lokaciju i pravac saobraćaja oko objekta. “Brine li vas samo parkiranje s ulaskom prednjeg dijela vozila i slučajno dodavanje gasa ili to što bi vozilo moglo direktno udariti u vašu zgradu pri brzini od 80 km na sat (naprimjer vozilo nad kojim nema kontrole, a kreće se velikom brzinom)? Da li imate vrijedne stvari u svojoj prodavnici koje je čine metom za napade probijanjem izloga vozilom, pri čemu će neko pokušati fizički srušiti podizni stubić s više udaraca i ostaviti ga na mjestu, a potom pobjeći u drugom vozilu? Ovo su samo neka pitanja koja treba razmotriti prilikom odabira odgovarajućeg stubića, uz prepoznavanje vrste vozila i udara za zaštitu vašeg objekta”, kaže Hauss.

Instalacija

Važna je i sama instalacija. Prema Haussu, razmak između stubića zavisi od analize vektora kretanja vozila. “Postoje zone u kojima se parkira ulaskom prednje strane vozila pod uglom od 45 stepeni, a kod drugih pod uglom od 90 stepeni. Razmak predviđen Zakonom o osobama s invaliditetom SAD-a također mora biti razmotren prilikom instalacije stubića, što može varirati od općine do općine u pogledu njihovih minimalnih zahtjeva vezano za razmak. Da li vozilo zaista može ući pod uglom od 90 stepeni? Ovo je važno pitanje u vezi s razmakom”, kaže on.

Hauss dodaje da razmak između stubića također može zavisiti od proizvođača i načina na koji su oni testirani i certificirani. “Uobičajeno je da je maksimalni razmak između stubića u rasponu od 122 do 152 cm i on će omogućiti i pravolinijsko i parkiranje pod uglom i ispuniti propise Zakona o osobama s invaliditetom, ali vi morate ustanoviti na koji je način neki proizvod testiran i certificiran”, kaže on. “Ako je proizvod testiran s razmakom od 91 cm, a instaliran na rastojanju od 122 cm, to može promijeniti nivo opterećenja, jer su prilikom testiranja obuhvaćena dva do tri stuba, ali bi samo jedan stub bio na udaru u pravoj instalaciji na rastojanju od 122 cm jer je većina vozila manja od 2,4 metra u širini. Sve počinje od angažmana stručnog konsultanta koji zna koje su opcije dostupne na tržištu, a onda stupanjem u kontakt s renomiranim proizvođačem sa sjedištem u SAD-u.”