Priprema i saslušanje osumnjičenika

Saslušanje je usmeno ispitivanje osobe za koju se sumnja da je odgovorna za (ne)činjenje djela koje se može kvalificirati kao krivično. Još jedna definicija uključuje konfrontaciju između optuženika i tužitelja, pri čemu je cilj da se od onog prvog izvuče priznanje. U pitanju je psihološka igra između ispitivača, koji od osumnjičenika želi iznuditi samostalno priznavanje krivice, i samog osumnjičenog, koji želi izbjeći suočavanje s posljedicama svojih nedjela. Ovo posljednje se najčešće postiže glumljenjem neznanja ili nevinosti

Piše: Semir Kapetanović
E-mail: redakcija@asadria.com

Prvi korak u priznavanju krivice je priznanje postojanja krivičnog djela. Nakon tog inicijalnog priznanja, vješti istražitelj ih može izvući još nekoliko i u potpunosti razotkriti krivca. Iznuđivanje prvog priznanja olakšava osjećaj krivice kod osumnjičenika, odnosno spoznaje o tome je li isti odgovoran za počinjenje određenog djela. Tu se može dodati i osjećaj nelagode i nesigurnosti u odnosu na ono za šta se pretpostavlja da istražitelj već zna. Svi navedeni faktori kreiraju osjećaj stresa koji predstavlja bitan element uspješnog saslušavanja. Održavanje nivoa stresa naposljetku će dovesti do priznanja činjenja krivičnog djela jer svi ljudi žele da se oslobode osjećaja stresa. Bez izuzetka, može se reći da se neuspješno saslušanje temelji na prebacivanju stresa sa optuženog na istražitelja. Osumnjičenik tada primjećuje da istražitelj ne vlada činjenicama koje se tiču incidenta, kao i da je nesiguran u vezi s njegovim stepenom krivice ili saučesništva. Ovaj dojam samo jača samopouzdanje osumnjičenika, a zajedno s njim raste i njegova izdržljivost i vjera da će se izvući. Perceptivni istražitelj opaža da osumnjičenik ima sve više samopouzdanja i snage i to ga na kraju i pokoleba, odnosno stres se sa osumnjičenika prebacuje na njega i ovaj na kraju ne dobiva ništa. Sve se može svesti na svojevrsnu igru koju gubi onaj koji je pod većim stresom.

Priprema za saslušanje

Standardi koji se tiču saslušanja gotovo su identični onim kojih se drži ispitivač tokom istražnih razgovora. Razlika leži u činjenici da odmjereni i planirani pristup u ovom slučaju treba zamijeniti agresivnijim postavljanjem pitanja. Prije samog saslušanja, neophodno je da istražitelj stane pred ogledalo i provjeri da li u njegovom izgledu postoji nešto što odvlači pažnju. Muški istražitelji ne bi trebali nositi agresivno dizajnirane revere ili kravate, dok ženski istražitelji na sebi ne bi smjele imati višak nakita, izuzev prstena, sata ili narukvice, sa nenametljivim naušnicama.

Istražitelj mora znati što više o ličnom i poslovnom životu subjekta, odnosno gdje je osumnjičenik rođen, kakvo obrazovanje ima, čime mu se bave roditelji ili bračni drug i sl. Ako istražitelj, npr. zna da osumnjičenikov brat radi kao policajac, jedno od pitanja se može odnositi i na ovu činjenicu čim se kod optuženog stvara dojam da istražitelj, naprosto, zna sve o njemu. Još jedna od pripremnih aktivnosti može biti i razrada scenarija, pri čemu istražitelj anticipira odgovore ispitanika i priprema kontrapitanja za njih. Odgovori osumnjičenika mogu biti verbalni ili fizički. Fizički odgovori dolaze u vidu epileptičnog napada ili naglog plača. Istražitelj treba biti pripremljen za sve neočekivane situacije. Zato je nužno pripremiti odgovarajući dosje o osumnjičenom ili barem nešto nalik na njega. Ako se radi o imitaciji, istražitelj ga može popuniti različitim obrascima i dokumentima kako bi na osumnjičenika ostavio dojam da posjeduje obiman materijal o njemu. Njegovo ime može se jasno i primjetno ispisati na koricama dokumenta radi ostavljanja snažnijeg utiska. Tokom saslušanja moguće je koristiti dosje radi postizanja sljedećih efekata: a) osumnjičenik stječe dojam da istražitelj zna dosta o određenoj temi, b) moguće je usporediti informacije koje daje ispitanik sa onim koje su navedene u dosjeu, c) dosje može poslužiti kao alat pomoću kojeg istražitelj može presabrati misli ili dobiti na vremenu. Još jedan od vidova pripreme je da se istražitelj opusti, smiri i stekne samopouzdanje u odnosu na svoj zadatak. Potrebno je nastupiti samouvjereno i vjerovati u vlastiti uspjeh.

Prostorija za saslušanje

Konačno, najvažniji element pripreme za saslušavanje jeste istražiteljevo upoznavanje sa svakim detaljem poznatih informacija. Na ovaj način, istražitelj može prepoznati kada je osumnjičenik iznio važnu informaciju i vrijedi li pratiti određenu liniju ispitivanja. Istovremeno, istražitelj može lakše prepoznati šta mu osumnjičenik laže i da li ga „vuče za nos“. Na kraju, ovakav vid pripreme sprječava da istražitelj demonstrira nepoznavanje ključne materije i tako izbjegne da ga osumnjičenik počne smatrati slabim protivnikom. Uprkos onom što danas na fakultetima uče brojni studenti, gola, sterilna soba ne predstavlja najbolje okruženje za vršenje saslušanja. Kao adekvatan prostor poslužit će kancelarijski prostor bilo kojeg tipa, sve dok je moguće izbjeći ometanje saslušanja ulaskom nepozvanih osoba ili zvonjavom telefona. Ako prostorija ima prozor, neophodno je navući zavjese ili spustiti roletne kako bi se spriječilo da osumnjičenik luta pogledom po horizontu ili se fokusira na to šta se dešava vani. Poželjno je postaviti dvije obične stolice nasuprot jednu drugoj, na udaljenosti od 1,5 – 1,8 metara. Ako je moguće, jedna stolica se može postaviti leđima prema vratima. Na nju može sjesti osumnjičenik, a istražitelj naspram njega. Na taj način sprječavamo osumnjičenika da kontinuirano posmatra vrata i razmišlja kako će što prije izaći kroz njih. Osim toga, na ovaj način se sprječava potencijalna optužba za iznuđivanje priznanja blokiranjem vrata od strane istražitelja. Iz istog razloga neohodno je osigurati da vrata tokom ispitivanja ne budu zaključana.

„Intimnost“ je neophodna

Prvi korak prilikom posmatranja prostorije za ispitivanje je da istražitelj ustanovi da li u njoj postoje objekti koji mogu odvlačiti pažnju ispitanika, poput slika ili kalendara. Svaki predmet koji privlači pažnju ili raspaljuje maštu osumnjičenika potrebno je ukloniti iz sobe. Pored navedene dvije stolice postavlja se i treća stolica s bočne strane i nju će koristiti istražiteljev partner ili svjedok. Pri tom je potrebno izbjeći da istražitelj sjedi za stolom jer on predstavlja prepreku između dva sagovornika, što ne ide na ruku ispitivaču. Kako saslušanje odmiče, istražitelj može primijetiti da se osumnjičenik bliži davanju priznanja. U tom slučaju, istražitelj može primaknuti svoju stolicu osumnjičeniku i tako ući u njegov lični prostor. Ovo je potrebno izvesti na prirodan način, sličan situaciji kada se prijatelji primaknu jedan drugom radi vođenja tihog razgovora. Ova vrsta „intimnosti“ kreirat će ambijent za izvlačenje prvog priznanja. Dosje o osumnjičeniku treba postaviti na prominentnom mjestu na stolu, gdje se može lahko uočiti. U istoj prostoriji neophodno je ostaviti i fizički dokaz, ako isti postoji, kako bi se u odgovarajućem trenutku mogao pokazati osumnjičeniku. Temperatura u sobi treba biti umjerena, uz srednju jačinu osvjetljenja kako bi se oba sagovornika osjećala ugodno.

Tok ispitivanja

Predstavite sebe i svog partnera (ili svjedoka) na direktan i nenapadan način. Ponudite osumnjičeniku da sjedne i odmah učinite isto. Na početku je moguće postaviti nekoliko relativno nevažnih pitanja o poslu i pratećim aktivnostima, nakon čega se postepeno prelazi na ozbiljnija pitanja. Iz prostorije je potrebno ukloniti pepeljare i kante za otpatke kako bi se osumnjičeniku sugerisalo da pušenje tokom saslušanja nije poželjno. Razlog za to je činjenica da pušenje smanjuje stres čije je održavanje kod ispitanika u fokusu pažnje istražitelja. Isto važi i za nepotrebna ometanja procesa u vidu odlaska u toalet. Ako subjektu nije moguće zabraniti izlazak, potrebno ga je prethodno uvjeriti da ometanje razgovora na taj način nije poželjno. Ako osumnjičenik počne psovati ili koristiti proste riječi, trebate ga odmah opomenuti. Proste riječi služe kao zamjena za informativne riječi. Pored toga, zabranom psovanja ispitanikov vokabular se reducira, što, također, kod njega izaziva poželjni stres. Naravno, opomena koju izriče istražitelj ne treba biti iznesena na osoran nego na adekvatno razuman način. U protivnom, osumnjičenik može verbalno napasti istražitelja i u tom slučaju je komunikacija znatno otežana i povratak u normalnu konverzaciju podrazumijeva da istražitelj za taj cilj pronađe dovoljno strpljenja i profesionalizma.