Rad sa informatorima

Izvori informacija u javnom i privatnom sektoru mogu biti različiti, od korištenja podataka službenih institucija do onih koji se nalaze u rukama privatnih lica. Ovi potonji su u podjednakoj mjeri korisni za istražitelje, s tim da njihovo korištenje podrazumijeva zaštitu kako privatnosti tako i povjerljivosti

Piše: Semir Kapetanović
E-mail: redakcija@asadria.com

Osobe koje daju informacije istražiteljima nazivaju se kontakti, odnosno informatori. Stručnjaci ih definišu kao osobe koje su spremne dati informacije kojima istražitelj u normalnim uvjetima obično nema pristup. I u tom kontekstu postoje važne razlike. Klasični istražiteljski izvori informacija mogu ponuditi podatke koji će dovesti do lociranja osumnjičenog, dok privatni izvori, odnosno kontakti, mogu reći istražitelju gdje se osumnjičenik tačno nalazi. Informacije dobivene od nekih izvora mogu upućivati i na motive za određeni zločin, ali to je moguće saznati tek od odgovarajućih kontakt-osoba. Dokumentacija može poslužiti kao izvor informacija ili čak i dokaz da se određeni incident desio prije ili nakon nekog datuma, dok kontakt-osoba može ponuditi i tačno vrijeme njegovog odvijanja. Također, generalni izvor informacija istražitelju može dati uvid u obrazac na temelju kojeg se budući zločin može predvidjeti, dok informator može dati konkretne podatke o planovima kriminalaca.

„Privatni izvori“

Iz navedenog je jasno da angažman i održavanje veza sa kvalitetnim informatorima ima veliki značaj za istražitelja, kao i za osoblje organa reda. Prema službenim podacima, samo na području američkog grada San Francisca godišnje se zahvaljujući informatorima uhapsi više od 2.000 osoba, posebno onih koje se bave trgovinom narkoticima. Pri tome, istražitelji i policija koriste saradnju sa različitim kategorijama informatora. U prvu grupu spadaju profesionalni kontakti. U većini slučajeva, riječ je o drugim istražiteljima ili sigurnosnom osoblju, kao i drugim osobama iz sektora sigurnosti. Oni nude povjerljive informacije nakon što im se istražitelj direktno obrati, pri čemu ih se može sasvim legitimno tretirati kao „privatne izvore“.

U drugu kategoriju privatnih izvora spadaju informatori. Struka prepoznaje osam vrsta informatora: jednokratni informatori, povremeni informatori, informatori uposlenici, anonimni informatori, informatori iz kriminalnog miljea, lični informatori, osobe sa psihičkim poteškoćama kao informatori i kontrolisani informatori. Bez pretjerivanja je moguće ustvrditi da su neke od najznačajnijih istraga korporativnih istražitelja vođene uz pomoć informatora. Njihovo adekvatno korištenje predstavlja ključnu vještinu za profesionalnog istražitelja, ali se ova oblast nerijetko zanemaruje u okviru formalne edukacije.

Jednokratni informatori

Jednokratni informator obično posjeduje konkretne informacije i želi da se na osnovu njih nešto preduzme. Motiv za otkrivanje informacije uglavnom je moralne prirode. Informatori ovog profila obično dobro razmisle prije nego što se odluče na ovaj potez. U radu s njima treba imati na umu da je kod njih često prisutna nervoza zbog insistiranja na garancijama da njihov identitet neće biti razotkriven. Jednokratni informatori mogu biti uposlenici koji razotkrivanje kriminalnih djela smatraju činom za dobrobit kompanije. Drugi čest motiv može biti želja za osvetom, odnosno izravnavanje računa za navodno počinjeno djelo. U većini slučajeva je, nakon inicijalnog kontakta, teško izvući dodatne informacije od ovakvih informanata, a razlog za to je njihovo kontinuirano predomišljanje.

Povremeni informatori

Povremeni informator je najčešće oportunist koji sporadično prenosi informacije i to najčešće u slučajevima kada to zadovoljava njegove potrebe. To mogu biti lica koja daju informacije o, naprimjer, svojim nadređenim u slučaju da im to nudi mogućnost za napredovanje u karijeri ili ako smatraju da će im to donijeti pohvale menadžera sigurnosti unutar kompanije.  Bez obzira na motiv, koji najčešće nije finansijske prirode, ove informatore istražitelj treba ohrabrivati i hvaliti, odnosno stvoriti dojam kod njih da su dio istražiteljskog tima, što se dugoročno najčešće isplati.

Informator uposlenik

Iako je tačno da uposlenici mogu biti povremeni ili jednokratni informatori, ovoj populaciji treba posvetiti posebnu pažnju kao izvorima obavještajnih podataka. Razlog za to je činjenica da ih se može koristiti u okviru strukturiranog programa. U svakoj radnoj organizaciji postoje uposlenici koji su upoznati s određenim nečasnim radnjama ili, barem, sumnjaju na njih. Neki od njih su nezadovoljni načinom na koji uprava rješava konkretan problem. To dovodi do frustracije i pada elana među uposlenicima, a šalje se i opasna poruka svim zaposlenicima u kompaniji. Postoje dva razloga zašto korektni uposlenici ne prijavljuju interne nečasne radnje. Kao prvo, oni često nisu sigurni kome da ih prijave, odnosno je li to neposredno nadređeni ili neka druga osoba, koja također može biti uključena u vršenje krivičnih djela. Drugi važan razlog je odsustvo želje da se navedenog informatora identificira kao takvog. U većini slučajeva to bi imalo negativan utjecaj na njihovo radno okruženje. Zbog toga je važno da menadžment kompanije uspostavi legitimni i strukturirani program za distribuciju informacija unutar kompanije, u okviru kojeg se njihova razmjena vrši na siguran i anoniman način.

Anonimni informator

Ovaj tip informatora uvijek insistira na zaštiti identiteta i ne želi biti na bilo koji način doveden u vezu s određenim krivičnim djelom. Kod rada s njima treba obratiti pažnju na mogućnost da su ponuđene informacije lažne i usmjerene ka diskreditaciji ili prevari. Zbog nemogućnosti identifikacije informatora, ovi izvori informacija moraju biti niže rangirani u odnosu na ostale.

Informator iz kriminalnog miljea

S ovom vrstom informatora češće radi policija, a ne privatni istražitelji. U ovu skupinu spadaju prostitutke, sitni kriminalci, narkomani i drugi „ljudi s ulice“ koji razmjenjuju informacije sa policijom u zamjenu za novac ili smanjene kazne. Iako ih se smatra ključnim za rad policije i drugih organa reda, ovakvi informatori nisu primarni izvor informacija za privatnog istražitelja. Takve osobe, naprimjer, mogu dati informacije gdje određeni počinitelj želi prodati ukradenu robu i sl.

Lični informator

U ovom slučaju riječ je o osobi koja sarađuje isključivo sa jednim istražiteljem. To mogu biti osobe koje je istražitelj nečim zadužio ili im izašao u susret, a da su one, pri tome, znale čime se on bavi. Kao takve, one mogu biti značajan izvor informacija.

Osobe sa psihičkim poteškoćama kao informatori

U pitanju je jedinstvena kategorija osoba koje se ne mogu tretirati kao autentični informatori. One najčešće nisu svjesne svojih psihičkih problema i istražitelji često imaju problema u pogledu pristupa njima nakon što ih se dovede u vezu sa nekim događajem. Njihove informacije su najčešće neupotrebljive i istražitelji im trebaju pristupati s oprezom.

Kontrolisani informatori

Kao i ostali tipovi informatora, ova lica su pojedinci koji posjeduju informacije o određenim istražiteljski zanimljivim situacijama ili osobama. Obično je riječ o pojedincima koji su „insajderi“ ili su direktno povezani sa počinjenim kriminalnim djelima. Kontrolisani informatori su slični prikrivenim agentima, iako im za njihov rad na planu stjecanja povjerenja kod određenih osoba treba mnogo manje vremena. U njihovom slučaju, za istražitelja je jako važno da sa njima uspostavi odnos koji je mnogo kvalitetniji od pukog poznavanja. Riječ je o ljudima koji obično žele zadržati svoj društveni status kod pripadnika grupe u vezi s kojom pružaju informacije. Ako istražitelj, barem u percepciji informatora, s njim ne uspostavi kvalitetan i na empatiji utemeljen odnos, nemoguće je očekivati da će ovi informatori u svakoj situaciji davati pouzdane informacije. Zato je na ovom segmentu najbolje početi raditi od samog početka građenja odnosa s informatorom.