Tehnike gađanja i vladanja oružjem

Za tjelohranitelja je pokret sastavni dio svih taktičkih opcija, bilo da se radi o kontrolisanju ili nekontrolisanju štićene osobe u opasnim situacijama. Što se prije tjelohranitelji pokrenu iz opasnog područja, to je situacija sigurnija za sve sudionike. Upravo zbog toga izuzetno je bitno znati kako u pokretu efektivno savladati sve opasnosti. To se, naravno, postiže obukom i intenzivnim treningom

Piše: Džemal Arnautović, instruktor IPSTA-e (International Private Security Training Association)

Za tehnike gađanja obično se veže jako puno nejasnoća i pitanja, a neka od najčešćih su: da li za ovo pitanje postoje razlike u sprovođenju tehnika i, ako da, koje su, zatim treba li gađanje biti striktno ciljano ili ne, da li treba ostvariti jedan ili više pogodaka itd. Jedno je sigurno – ukoliko dođe do razmjene vatre, napadača moramo pogoditi sa više pogodaka kako bismo ga brže onesposobili, odnosno zaustavili. Kako će se postići ovaj cilj, to u praksi zavisi od nekoliko faktora kao što su udaljenost od mete, svjetlosni uslovi, veličina mete i pozicija oružja, te činjenice da li se radi o statičnoj ili mobilnoj meti. Pitaju nas, također, da li je uvijek neophodno, ili moguće, imati perfektan nišan? Sigurno da nije. Ali, za efektivno rješavanje zadatka koji je pred nama u principu to i nije previše važno. Također, nije ni važno kakvu vrstu nišana koristimo, laserski ili obični. Bitno je ispuniti cilj i zaustaviti napadača, baš kao što poznata izreka kaže: „Svi putevi vode u Rim!“ Odlučujuće je brzo dostizanje mete, sve drugo je pitanje stila. No, da bi se ovo postiglo, neophodan je kvalitetan i raznovrstan trening.

Vladanje oružjem

Nije dovoljno samo znati dobro gađati, potrebno je i efektivno vladati oružjem. To znači da rukovanje oružjem mora biti brzo, pouzdano, bez kontakta očima (oči su nam potrebne za motrenje okoline) i bez stresa ili utjecaja elemenata opasnih po život. To uključuje i refleksno i ispravno ponašanje čak i prilikom mogućih defekata oružja i municije. Oružje je tehnička sprava koja u svakom momentu može zakazati i tu situaciju možemo imati već prilikom punjenja. Zato se mora voditi računa o načinu korištenja municije i puna pažnja posvetiti njenom stavljanju u okvir. Nakon punjenja potrebno je pogledati okvir kako bismo se uvjerili da je metak pravilno stavljen i tek kada smo sigurni da je oružje pravilno napunjeno, možemo očekivati da će naš prvi pucanj biti funkcionalan. Ova procedura se u stručnim krugovima označava kao KLS, tj. kontrola lične sigurnosti.

Pucanje u pokretu

Da li iz taktičkih razloga ili zbog povećanja šanse za preživljavanje, kretanje je važan dio našeg posla, kao i života. Prilikom razmjene vatre rijetko kada ćemo biti u statičnom položaju. Naprotiv, za tjelohranitelja je pokret sastavni dio svih taktičkih opcija, bilo da se radi o kontrolisanju ili nekontrolisanju štićene osobe u opasnim situacijama. Što se prije tjelohranitelji pokrenu iz opasnog područja, to je sigurnije za sve sudionike. Upravo zbog toga izuzetno je bitno znati kako u pokretu efektivno savladati sve opasnosti, a to se, naravno, postiže obukom i intenzivnim treningom. Neophodno je istrenirati različite vrste pokreta i uvježbati gađanje pokretnih meta, a važno mjesto se dodjeljuje i usavršavanju saradnje sa ostalim tjelohraniteljima. Tokom treninga kada se provjeravaju vještine i sposobnosti zapažanja svakog tjelohranitelja, obično se praktikuje mijenjanje okruženja (nesudionici, članovi tima, štićene osobe, nesigurna područja itd.) u brzom redoslijedu.

Pucanje s jednom rukom

I kod situacija kada smo primorani koristiti vatreno oružje, postoje pravila i propisi kojih se moramo pridržavati. Ono na što posebno trebamo obratiti pažnju, jer se najčešće događa u praksi, je sljedeće:

• Ophođenje sa štićenom osobom prije, za vrijeme i nakon upotrebe vatrenog oružja,
• Ophođenje sa posmatračima koji se nalaze u opasnom području,
• Vođenje računa o članovima našeg tima koji se nalaze u blizini upotrijebljenog oružja,
• Prisutnost naoružanih napadača u blizini nosioca oružja koji iziskuju hvatanje, odbranu, razoružavanje ili skretanje pažnje,
• Brzo i fleksibilno pomicanje se pojednostavljuje pri kontrolisanju oružja s jednom rukom,

Iz ovih situacija lahko je zaključiti da upotreba vatrenog oružja u blizini napadača često ne omogućava poduzimanje napada s obje ruke. Zato korištenje oružja s jednom rukom ovdje postaje pravilo, a ne samo izuzetak. U ovu vrstu tehnike spada kako povlačenje s jednom rukom iz zaklonjenog nosača tako i ponovno punjenje ili otklanjanje smetnji. Tjelohranitelj i ovdje mora imati spremna rješenja da bi ista mogao sprovesti. Razumijevanje osnove i pojačano vježbanje s jednom rukom ističu ovo područje.

Upotreba oružja u lošijim svjetlosnim uslovima

Bez sumnje, zdrav razum i statistički podaci pokazuju da je vjerovatnoća upotrebe vatrenog oružja u smanjenim svjetlosnim uslovima veoma visoka. Ukoliko se prate ove preporuke, onda bi se više od polovine obuka u gađanju trebalo odvijati  upravo u ovakvim uslovima. Stoga trebamo razmišljati koje to vještine moramo usvojiti da bismo bili uspješni.

Svjetlosni uslovi donose dodatne probleme ne samo prilikom identifikacije mete već i prilikom našeg pomjeranja iz tačke A u tačku B, nalaženja i prepoznavanja mjesta, osoba i predmeta, neprepoznavanja konvencionalnih vizuelnih uređaja i, s tim u vezi, poteškoća u suzbijanju napadača, neprepoznavanja efekta pogotka itd.

Kako onda zadatak obaviti u ovako teškim uslovima? S jedne strane, pomaže nam da koristimo prilagođenu opremu kao što su džepne lampe sa najmanje 50 lumena jačine, tasteri za paljenje i gašenje, litijske baterije, različite pomoćne sprave za ciljanje, kao i elektronski uređaji za mete i lasere. No, i pored tehničkih sredstava, akcenat i dalje mora biti na obuci i vježbanju.

Djelimična i potpuna tama

Dva su bitna različita svjetlosna stanja koja određuju i opremu koju možemo koristiti: tama i smanjeni svjetlosni uslovi.

Bez obzira da li smo na otvorenom ili unutar objekta, ako nismo u situaciji da naoružanog napadača potpuno identifikujemo i utvrdimo njegovu tačnu poziciju, a da bismo se sigurno mogli kretati iz tačke A u tačku B, obavezno moramo koristiti neki svijetleći uređaj ili džepnu lampu. Koristit ćemo je tako što ćemo je uperiti zajedno za oružjem i probati pogoditi područje djelovanja. Svaki nosilac oružja mora individualno izabrati za njega odgovarajuću tehniku i naučiti vladati istom. Ukoliko svjetlo nije toliko slabo da moramo koristiti džepnu lampu, onda ćemo koristiti tehniku gađanja uz korištenje tzv. „mišićne memorije“, odnosno svih onih pokreta koje smo uvježbavali na treninzima.