Bilo da je proces rekonstruktivan ili konstruktivan ili da se tokom istražnog postupka do informacija dolazi komuniciranjem ili opažanjem, cijeli proces istrage je u svojoj prirodi upravo onoliko kreativan koliko je i naučan. Moći komuniciranja i opažanja, kojima smo kao ljudska bića obdareni po samome rođenju, neopravdano su potisnute u odnosu na moderne tehnologije, koje ublažavaju našu potrebu da fino podešavamo vlastite prirodno urođene sposobnosti

Redakcijski tim

Kada govorimo o sigurnosnoj industriji, istražni postupak je orijentiran ka organizaciji, za razliku od nekih drugih procesa koji su orijentirani ka zajednici. U ovom smislu njegov cilj je da traga za odgovorima na osnovna pitanja: šta, ko, gdje, kada, kako i zašto – vezanim za stanje, incident ili djelovanje koje se smatra organizacijski neprihvatljivim ili koje ima za zadatak postizanje organizacijskih ciljeva. Unutarnja neiskrenost je, primjerice, organizacijski neprihvatljiva aktivnost. Provjerom prošlosti novog uposlenika će se dostići jedan organizacijski cilj. Najveći dio istražnog procesa počiva, zapravo, na prikupljanju informacija, koje se temelji na dva bazna procesa – komunikaciji i promatranju. Odgovori na šest osnovnih istražnih pitanja će se razviti kroz komunikaciju, odnosno kroz napisane ili izgovorene riječi, ili opažanjem, koje se sprovodi kako bi se sakupili fizički dokazi koje je moguće vidjeti, odnosno koje je moguće dotaknuti ili na bilo koji način kvantitativno mjeriti.

Kreativni proces u istrazi

Tokom istražnog procesa moguće je koristiti i prethodno stečena iskustva, koja kao takva uključuju znatnu količinu kreativne mašte, što može biti veoma poželjno. Bilo da je proces rekonstruktivan ili konstruktivan, ili da se informacija dolazi komunikacijom ili opažanjem, cijeli istražni postupak je u svojoj prirodi onoliko kreativan koliko je i naučan. Istraga je veoma maštovit proces. Unatoč svoj modernoj tehnološkoj pomoći dostupnoj istražiocu i bez obzira na sve predivne stvari koje mogu činiti mašine i računari, za uspješnog istražioca jednostavno ne postoji adekvatna zamjena koja bi mogla nadomjestiti njegov urođeni dar da mašta ili njegovom, ljudskom biću svojstvenu kreativnost.

Komunikacija

Komunikacija uključuje informacije dobijene od informatora, prikupljene kroz proces sprovođenja intervjua te one dobijene tokom saslušanja. Razmotrimo jedan jednostavan primjer:

Začuvši lomljenje stakla na prozoru sa čeone strane kuće, vlasnik kuće žurno ulazi u prostoriju u kojoj se nalazi spomenuti prozor te započinje razgledati po sobi kako bi utvrdio uzrok zbog kojega je došlo do loma stakla na prozoru. Tada primjećuje lopticu za tenis kako leži među komadima razbijenog stakla. Provukavši glavu kroz razbijeno prozorsko okno, sa lopticom u ruci, on viknu na tihu grupu mladića na ulici. “U redu, momci, ko je od vas to učinio?” U trenutku dok postavlja to pitanje, istovremeno primjećuje da dječak po imenu Denis u ruci drži teniski reket. Na temelju do tada sakupljenih činjenica, vlasnik kuće stvara hipotezu da je Denis udario lopticu sa teniskim reketom, uzrokujući da loptica, razbivši prozorsko staklo, uleti u njegovu dnevnu sobu. Do ove tačke vlasnik kuće je, u prirodnoj ulozi žrtve koja pokreće istragu, za formiranje svoje hipoteze koristio isključivo vlastitu moć opažanja, odnosno promatranja. No, tada par momaka uglas doviknuše: “Denis je to učinio.” Istražni postupak je, dakle, napredovao kroz komunikaciju sa informatorima. “Da li si zaista ti to učinio, Denise?”, upita vlasnik kuće. “Da, gospodine,” odgovori Denis, oborivši glavu. Pitanje i njegov odgovor sada predstavljaju dva druga osnovna elementa komunikacije – ispitivanje i priznanje. U idealnom slučaju, kakav je opisan u ovome primjeru, posao istražioca je kudikamo olakšan i pojednostavljen ukoliko ga se na bilo koji način usmjeri ka informatoru, ako su svjedoci dostupni i spremni na saradnju ili ako je identitet osumnjičenog poznat, te ga se može ispitati. Takvo pojednostavljenje ne znači da, sa komunikacijskog aspekta, istrage uvijek teku ovako glatko i jednostavno. U većini realnih situacija stvar je upravo suprotna. Razviti u pojedinim osobama informatore ili stvoriti klimu u kojoj će vam zaposlenici ili druge osobe koje nisu zaposlenici u vašoj firmi dobrovoljno povjeriti ono što znaju – nije lahko. Za takvo što je potreban talent, a sposobnost da od svjedoka na bezbolan način izvučete sve informacije kojima raspolaže zahtijeva obuku i iskustvo. Ono što bi trebalo istaći je da je komunikacija, iako sa njom nije uvijek jednostavno upravljati, često vrlo korisna u istražnom postupku. Nažalost, ona nam, u smislu sredstva, nije uvijek na raspolaganju. U tim situacijama, s obzirom da pod takvim okolnostima pokušava saznati šta, ko, gdje, kada, kako i zašto, istražitelj se mora u potpunosti osloniti isključivo na opažanje, barem tokom početnih istražnih faza.

Moć opažanja

Naučne tehnologije u područjima kao što su DNK analize, forenzičko ispitivanje računarskih podataka, otisci prstiju, infracrvene fotografije, filmske fotografije i videozapisi, te analiza pisanih dokumenata, da nabrojimo samo neke, igraju važnu ulogu i predstavljaju bitne aspekte savremene istrage. Shodno našoj prosudbi, možda i previše naglaska se stavlja na tehnologiju, a premalo na ljudsku moć promatranja i opažanja. Ovo svakako ne treba da znači da se, samo zbog toga što su računari i internet danas toliko sofisticirani, trebamo vratiti isključivo informacijama štampanim ili pisanim na papiru. To, zapravo, ima za cilj naglasiti da je zajednički imenitelj za informacijske tehnologije i zapise na papiru prikupljanje i naknadno korištenje korisnih informacija. Isključivo oslanjanje na računare nas čini podložnijima potpunom gubitku podataka u slučaju da računar napadne virus, da dođe do dugotrajnog nestanka struje ili do kritične greške na uređaju za pohranu podataka – hard disku.

Sprovodeći istragu moramo prikupljati, organizirati, analizirati i predstaviti činjenične informacije, i trebali bismo biti sposobni provoditi online istraživanja, kopati po planinama papira, držati videokonferencije, izrađivati multimedijalne prezentacije i koristiti sva ostala sredstva koja su nam dostupna. Znatno širi dijapazon važnih informacija nam je dostupniji kroz vlastitu moć opažanja, nego kroz korištenje laboratorije. Vidjeti, dotaknuti, pomirisati, čuti – sve su to različiti oblici opažanja. Jeste li ikada dotaknuli haubu automobila kako biste utvrdili da li je nedavno bio u pokretu, čemu svjedoči svojom toplinom? Jeste li ikada označili naljepnicu na boci pića kako biste kasnije utvrdili da li ju je neko, u vašem odsustvu, uzimao i trošio? Takvi načini korištenja moći opažanja su prirodni i uobičajeni kao uzimanje hrane ili disanje.

Podsticanje vlastitih sposobnosti

Razmotrimo primjer kupca koji se vraća ka svom novom automobilu, parkiranom na parkingu trgovačkog centra, te pronalazi ogrebotinu na vratima automobila. Predvidljivo je (prirodno i uobičajeno) da će taj nevješti promatrač odmah pregledati susjedne automobile kako bi utvrdio da li se na bilo kojem od njih, na visini koja odgovara oštećenju na njegovom novom automobilu, nalaze tragovi boje koji će dokazati krivnju, bilo da se na sumnjivom automobilu naziru tragovi boje sa njegovog automobila ili obrnuto. Ako je, naime, moć opažanja prirodna i uobičajena u potrazi za odgovorima prilikom istrage i iznalaženja rješenja za nastali problem, zašto onda oni koji se profesionalno bave provođenjem istražnih radnji ne ​​uspijevaju razumjeti, cijeniti i usavršiti se u korištenju takvih moći? Odgovor bismo možda mogli pronaći u modernoj tehnologiji, koja ublažava našu potrebu da fino podešavamo naše vlastite sposobnosti. Samo prije nekoliko desetljeća ljudi su se morali oslanjati na vlastite resurse. Zahvaljujući tehnološkom napretku, spektar resursa na koje se oslanjamo je znatno širi. Mi teško podstičemo vlastite sposobnosti iz razloga što na takvo nešto više nismo prinuđeni. U našem naprednom i sofisticiranom društvu postoji, zapravo, relativno mala potreba da se bude pronicljiv. Uzmite kao primjer vrijeme. Danas imamo 24-satni pristup specijaliziranim kablovskim stanicama, koje na temelju satelitskih prikaza, u stvarnom vremenu, emitiraju izvještaje o vremenskoj prognozi za sutrašnji dan. Koristeći internet, možemo i sami vidjeti vremenske uvjete preko satelita državnih meteoroloških službi, koji su, takoreći, tačni u minutu. Meteorolozi predviđaju, mi prihvatamo. Ipak, čak i sada postoje osobe koje, promatrajući prirodu, formiranje oblaka i njihovu gustoću, boju, vjetar i sl., mogu s izvanrednom preciznošću predvidjeti vremenske prilike. Ronioci i ribari će vam reći da će, kada je miran dan i kada se galebovi spuste na vodu, loše vrijeme doći veoma brzo, a njihova predviđanja su barem toliko tačna koliko i službene prognoze. U smislu njihovih promatračkih vještina, ljudi su snalažljivi samo onoliko koliko za to imaju stvarnu potrebu.

S obzirom da se umjetnost istrage ne može vezati za bilo koji prostor ili osobu, tako niko nema sve odgovore na koji način istraga može dovesti do željenog rješenja. Previše aspekata je uključeno u proces prikupljanja informacija, primjene logike i donošenja logičnog zaključka. Neki od takvih aspekata uključuju intuiciju, sreću, pogreške, ali i ono što se često naziva „dobar osjećaj“

Ištvan Kos
redakcija@asadria.com

Ne postoji knjiga ili priručnik koji bi ponudili univerzalno rješenje koje bi u ovome smislu odgovaralo svim situacijama, niti bilo koje knjige i autori, u smislu metodike i strategije sprovođenja istražnih radnji, mogu predstavljati vrhovne autoritete u ovoj oblasti. Naš cilj je da kroz seriju članaka, koju planiramo objaviti u ovom i narednim brojevima magazina, ponudimo pregled i objašnjenje najčešće korištenih istražnih pojmova, strategija, sugestija, smjernica i savjeta, te korisnicima predstavimo primjere koji mogu biti korisni bilo kojem istražitelju.

Šta je to istraga?

Istraga je ispitivanje, istraživanje, pretraživanje, praćenje i prikupljanje činjeničnih informacija koje daju odgovore na pitanja ili rješavaju određene probleme. Generalno posmatrajući, istraga je više umjetnost nego nauka. Iako je osoba koja se bavi istragom, zapravo, sakupljač činjenica, on ili ona moraju razvijati hipoteze i zaključivati ​​na temelju dostupnih informacija. Mogli bismo reći da je istražni postupak sveobuhvatna djelatnost koja uključuje prikupljanje informacija, primjenu logike i vježbu logičkog rasuđivanja.

Krajnji rezultat istrage je činjenično objašnjenje onoga što se dogodilo, ukoliko se incident ili problem desio u prošlosti, ili onoga što se događa, ukoliko se incident ili problem dešava u sadašnjem vremenu. Istražni postupak nije ograničen samo na segment kaznenog pravosuđa ili sigurnosti. To je aktivnost koju nalazimo, u manjoj ili većoj mjeri, u gotovo svim područjima ljudskog djelovanja. Istražitelji su akademici, nadzornici suočeni sa disciplinskim prekršajima, procjenitelji starina, pa čak i doktori. Sherlock Holmes sa lovačkim šeširom i povećalom možda predstavlja najpoznatiju sliku istražitelja, no istrage ne pripadaju isključivo areni kriminala ili carstvu policajaca i pljačkaša.

Komparacija javnog i privatnog sektora

Temeljna razlika između istražnog postupka u javnom i onoga u privatnom sektoru je sam cilj istrage. Primarni cilj istražnog postupka u javnom sektoru služenje interesima društva. Ukoliko se takvi ciljevi najbolje dostižu uklanjanjem ili nekim drugim vidom kažnjavanja onih koji čine kaznena djela protiv općeg dobra, onda se koristi rekonstruktivna istražna metoda. Kada je svrha istrage u javnom sektoru spriječiti i suzbiti kriminalne aktivnosti, kao što su, naprimjer, prostitucija ili kockanje, onda se primjenjuju konstruktivne tajne istražne tehnike. Primarni cilj istražnog postupka u privatnom sektoru služenje interesima organizacije, a ne društva u cjelini. Ako se ti ciljevi najlakše dostižu uklanjanjem ili kažnjavanjem onih koji na kriminalan način atakuju na organizaciju ili čije djelovanje na bilo koji način šteti ili ometa organizacijske ciljeve, i ukoliko govorimo o takvom djelovanju u prošlom vremenu, onda se primjenjuje rekonstruktivna strategija. Ukoliko se takvo djelovanje odvija u sadašnjem vremenu, moraju se primijeniti konstruktivne, prikrivene tehnike. Zanimljivo je napomenuti da ono što služi najboljim interesima društva ne mora nužno služiti i interesima organizacije i obrnuto. Naprimjer, javni interesi su zaštićeni ukoliko je pronevjerilac procesuiran i osuđen na zatvorsku kaznu. Suprotna tome je situacija u kojoj bi pronevjerilac, nakon što bi njegova krađa bila otkrivena, bio sretan da vrati ukradena sredstva kako bi izbjegao kazneno gonjenje. Takav sporazum bi bio neprihvatljiv u javnom sektoru. Iskusan istražitelj iz privatnog sektora, s druge strane, nije primarno zainteresovan za kazneno gonjenje i kažnjavanje. Oporavak od gubitka može predstavljati značajniji uspjeh i može bolje služiti interesima privatne organizacije. Zna se desiti i da istraga u privatnom sektoru, koja se bavi kriminalnim i kažnjivim ponašanjem, rezultira dostizanjem ciljeva i javnog sektora i privatne organizacije, unatoč činjenici da postoji temeljna razlika u percepciji kriminala. Na čemu počiva takva razlika u percepciji kriminala? Ona dolazi iz različitih pogleda na žrtvu. Javni istražitelji vide društvo (“narod”) kao žrtvu, dok korporativni istražitelji žrtvom smatraju svoju organizaciju. Preciznije rečeno, detektivi u javnom sigurnosnom sektoru koji rade na slučajevima krivotvorenja vide krivotvoritelje kao opću prijetnju zajednici. Istražitelji iz bankarske institucije ili kreditne organizacije smatraju krivotvoritelja čiji je cilj njihova organizacija kao vrlo stvarnu, neposrednu opasnost za finansijsku stabilnost organizacije. Sa stajališta privatnog istražitelja, krivotvoritelj se mora zaustaviti ne zbog toga što krši zakon, već zato što ugrožava samu organizaciju. Različite percepcije i različiti ciljevi imaju izravan utjecaj na strategije i karakter istražnih postupaka u ova dva sektora, što je dovelo i do drugih razlika. Javni istražitelji su obično naoružani, dok su, primjerice, privatni istražitelji nenaoružani.

Izvor dodijeljenih ovlasti i finansiranje

Javna istraga spada u oblast državnih djelatnosti kod kojih su ovlasti dodijeljene Ustavom ili drugim zakonskim propisima, pa čak i  sudskom praksom. Istrage koje sprovode istražni organi u javnom sektoru finansirane su iz javnih sredstava, odnosno iz fondova koji se pune putem poreza. Radom privatnih istražitelja upravlja njihov klijent, dodjeljujući mu ovlasti koje proizlaze iz zakonskih akata organizacije i zakonitosti vezanih za sam slučaj. Iste ovlasti, kao što je, naprimjer, ovlast da vrši uhićenje pod određenim okolnostima, omogućene su svakom građaninu, iako većina građana uopće nije ni upoznata sa takvim ovlastima. Osim toga, privatni istražitelji najčešće uživaju ovlasti izdate od višeg menadžmenta kompanije.

Izvori informacija

U javnom sektoru postoji relativno malo ograničenja za pristup informacijama kao što su kaznene evidencije, državni zapisi i datoteke na općinskoj, kantonalnoj, državnoj i federalnoj razini. Sa druge strane, postoje značajna ograničenja pristupa javnim evidencijama za istražitelje iz privatnog sigurnosnog sektora.

Sigurnost radnog mjesta

Većina istražitelja u javnom sektoru su u sistemu državne službe, sa jasno definiranim faktorima koji se tiču sigurnosti radnog mjesta, a u tome segmentu veoma pozitivnu ulogu najčešće imaju sindikati sigurnosnih istražitelja iz javnog sektora. Privatni istražitelj ima razumnu sigurnost na radnom mjestu (za razliku od nerazumnosti unutar nekih državnih službi i ugovora o radu), pod uslovom da se u organizaciji sprovodi politika ljudskih resursa. Naravno, privatni istražitelji u kompanijama ili organizacijama ne mogu biti dio radničkog pregovaračkog tijela.

Područje djelovanja

Javni istražitelji imaju tendenciju da se specijaliziraju u određenim područjima, ovisno o agenciji, odjeljenju ili ugovoru. Specijalizacijom oni postaju detektivi za provale, detektivi za krivotvorenje, detektivi za ubojstva, državni ili savezni istražitelji za narkotike, istražitelji u odjelima za useljenike itd. Privatni sigurnosni istražitelji imaju tendenciju da rade kao opći detektivi i istražitelji, iako se neki od njih specijaliziraju za pojedine oblasti poput krivotvorenja ili prevara, pogotovo ukoliko su zaposleni od strane finansijskih i kreditnih preduzeća. Javni istražitelji mogu narediti hitno poštivanje i pažnju uglavnom svestrano prihvaćenim i impresivnim dodijeljenim ovlaštenjima, kao što su, naprimjer, identifikacione značke. Iako su mnogi u privatnom sigurnosnom sektoru pokušali kopirati kredencijale njihovih “rođaka” iz javnog istražnog sektora, sve veći broj njih shvata da se poštovanje i pozornost s pravom temelji na dokazanoj inteligenciji, učinkovitim međuljudskim vještinama i istinskoj brizi i poštovanju prema drugima.