U privatnom sektoru veliki broj dokaza se prikuplja, prezentira i analizira u različitim kontekstima, a sve to u okruženju koje se razlikuje od sudova. Ako neka kompanija, naprimjer, pokrene disciplinski postupak prema uposleniku za kojeg se otkrilo da konzumira alkoholno piće na radnom mjestu ili krade robu ili povjerljive informacije, za to su potrebni i odgovarajući dokazi

Piše: Semir Kapetanović

E-mail: redakcija@asadria.com

Dokaz se različito definira. Najčešće kao nešto što je dokazivo ili što ukazuje na druge stvari, poput iskaza svjedoka koji podupire neke činjenice u sudskom postupku. Nažalost, ova rječnička definicija dokaza u pravnom značenju te riječi ograničava područje primjene ovog termina na način da tretira „sud“ kao jedinu instancu pred kojom se prezentiraju iskazi i dokazi. Međutim, u privatnom sektoru veliki broj dokaza se prikuplja, prezentira i analizira u različitim kontekstima, a sve to u okruženju koje se razlikuje od sudova. Ako neka kompanija, naprimjer, pokrene disciplinski postupak prema uposleniku za kojeg se otkrilo da konzumira alkoholno piće na radnom mjestu ili krade robu, za to su potrebni odgovarajući dokazi. Oni se mogu prezentirati u vidu flaše korištenog pića ili iskaza svjedoka, odnosno očevica. Nakon što uprava ispita sve dokaze i sasluša iskaze, moguće je pristupiti otpuštanju uposlenika s posla. Naknadno je moguće da kompanija primi poziv suda ili neke druge institucije u kojem se navodi da se prema spomenutom uposleniku nije postupalo na korektan način zbog njegovog spola, dobi, rase, uvjerenja i sl. Kompanija u tom slučaju može biti pozvana na ročište. Bez posjedovanja prvobitnog dokaza moguće je da se uposlenik vrati na posao i dobije naknadu za izgubljene plate. To nam govori u kojoj su mjeri dokazi bitni, ne samo u kontekstu sudova nego i u okruženju poslovne i industrijske zajednice.

Demonstrativni dokazi

Postoje četiri vrste dokaza:

1. sudska obavijest (dokument s kojim je upoznat sud),
2. dokaz o uvjetnom puštanju na slobodu,
3. dokumentarni dokazi (pisani),
4. demonstrativni dokazi (fizički objekti).

Tokom rada privatnih istražitelja u fokusu se nalaze demonstrativni dokazi, nakon kojih prema važnosti slijede dokumentarni dokazi. Većina fizičkih dokaza može se pronaći na mjestu dešavanja nekog slučaja, bilo da je riječ o ukradenoj košulji u ormaru, razvaljenoj ladici u uredima ili kutku skladišta u kojem je, naprimjer, uposlenik konzumirao alkohol. Bez obzira o kojem je tipu dokaza riječ, mjesto dešavanja je potrebno detaljno pretražiti u potrazi za dokaznim materijalom. Pri tome, zaštita lokacija od ključnog je značaja. Nikome se ne smije dopustiti da ulazi na mjesto događaja ili dira predmete sve dok istražitelj ne utvrdi da je prikupio odgovarajuću količinu dokaza. Ako je to moguće, mjesto je potrebno snimiti ili fotografirati prije nego što se bilo koji objekat ukloni. Ako to nije izvodivo, moguće je izraditi skicu mjesta događaja i opisati njegov odnos u kontekstu šireg okruženja. Isti dokument može sadržavati i opis preuzetih fizičkih dokaza.

Fizički dokazi

Prilikom prikupljanja fizičkih dokaza primjenjuju se sljedeća četiri pravila:

1. Prikupite sve dokaze koji imaju veze sa slučajem,
2. Označite dokaze,
3. Dokaze zamotajte, upakujte ili sačuvajte kako biste ih zaštitili od kontaminacije ili oštećenja,
4. Uspostavite lanac kontinuiteta između identifikacije dokaza i njihovog naknadnog prezentiranja.

Za istražitelja je bitno da prikupi sve dokaze koji imaju veze sa slučajem. Naglasak je na riječi „sve“. Ako je riječ o velikim količinama, poput velike količine robe, potrebno je uzeti uzorak i tretirati ga kao dokaz. Nakon toga ostatak materijala se fotografiše i vraća na prvobitno mjesto. Strategija prikupljanja što veće količine dokaza garant je da ništa neće biti zaboravljeno jer je malo vjerovatno da će lokacija ostati netaknuta nakon što je istražitelj napusti. To znači da će dokazi biti zauvijek izgubljeni. Čak i ako se izgube dokazi, moguće je da ovaj materijal bude naknadno isključen iz sudskog postupka jer istražitelj ne može dokazati pred sudom da su ovi dokazni materijali bili prisutni u vrijeme inicijalne potrage za istima. Isto važi i za dokazivanje tvrdnje da dokazi nisu mijenjani tokom naknadnih istraga. Važno je imati na umu da je na planu prikupljanja višak poželjniji od manjka. Iz spomenutog „viška“ istražitelji mogu odabrati najbolje dokaze za korištenje na sudu ili tokom ispitivanja.

Označavanje

Označavanje dokaza se, u idealnim situacijama, vrši nakon njihova pronalaženja, ako to okolnosti dozvoljavaju. Ako istražitelj, naprimjer, pronađe pajser pored nasilno otvorene kutije, on nema obavezu da se zaustavi i označi ovaj predmet istog trena, ali to u svakom slučaju treba učiniti prije povratka s terena. Označavanje treba biti minimalističko i sadržavati istražiteljeve inicijale i datum. Ako je to moguće, može se navesti i broj slučaja. Ove oznake ni u kojem slučaju ne smiju narušiti dokaznu vrijednost predmeta ili ga oštetiti. Izbjegavanje oštećenja podrazumijeva određenu pažnju. Adekvatna identifikacija dokaza sastoji se od kreativnog pristupa stavljanju oznaka na iskoristive predmete. Ako se oni ne mogu označiti, istražitelj može staviti privjesak na predmet i na njemu navesti podatke. U slučaju da to situacija dozvoljava, manje predmete može slikati ili snimati kako bi se smanjila potreba za otvaranjem zapečaćenih objekata radi vizuelne kontrole. Označavanje služi za jednostavniju naknadnu identifikaciju predmeta tokom sudskog pretresa ili nekog upravnog postupka.

Čuvanje dokaza

Dokaze je nužno adekvatno zamotati, zapakovati ili čuvati kako bi se spriječilo njihovo oštećivanje. Ako je u pitanju lomljiv predmet, poput onih od stakla ili krhke plastike, ili je riječ o dokazu koji se lahko može oštetiti, poput otisaka prstiju, istražitelj mora učiniti sve da sačuva njegov integritet sve do otvaranja paketa. Osim toga, potrebno je uspostaviti lanac kontinuiteta između otkrića dokaza i njegovog naknadnog prezentiranja. Evidencija o neometanoj kontroli nad dokazom naziva se lanac dokaza. Ovaj lanac čini pisana dokumentacija o vlasništvu dokaza, odnosno osobi koja ih posjeduje, vremenu i datumu pronalaska. Poželjno je da je lanac što kraći. U idealnoj situaciji, to je samo jedna osoba koja je otkrila dokaz, preuzela ga, zapakovala, transportovala i spremila na sigurno, a sve to prije njegovog prezentiranja tokom sudskog procesa. Kako bi se izbjeglo brisanje, natpise treba ostavljati na vanjskom dijelu kutije s dokazima. Lokacija na kojoj se pohranjuju dokazi mora biti potpuno osigurana i nepristupačna za sve osobe izuzev istražitelja. Na ovaj način se dokazni materijal štiti od krađe ili izmjene.

——————————————————–

Analiza fizičkih dokaza

Stanje u kojem se fizički dokazi nalaze predstavlja važan faktor u razumijevanju njihove iskoristivosti. Uzmimo za primjer kapanje tečne tvari na tlo. Oblik mrlje nam može pokazati je li ona pala pravo pod uglom 180 stepeni u odnosu na izvor ili se to desilo pod određenim kosim uglom. Ako je do pada došlo pod uglom 180 stepeni, izvor je bio statičan, odnosno nepokretan. Ako je tekućina došla u kontakt s tlom pod uglom, njen izvor je bio u pokretu i pomoću ovog zaključka možemo odrediti smjer kretanja izvora. Smjer kretanja osobe određujemo na temelju otisaka. Plastični otisak predstavlja konkretno udubljenje, poput onog na blatu ili snijegu i on se može uzeti i čuvati kao dokazni materijal. Površinski otisak može biti vidljiv zahvaljujući kontrastu boja ili sjeni, npr. kada ga načini boso stopalo na suhoj površini ili u slučaju tragova na prašnjavoj podlozi. Jedini način da se ovakvi dokazi sačuvaju je da ih se fotografiše uz odgovarajuće osvjetljenje kako bi se naglasio kontrast.

Istražitelji u privatnom sektoru često se susreću sa slučajevima koji obuhvataju istraživanje incidenata koji uključuju oštećivanje staklenih površina na poslovnim objektima. Pri tome treba obratiti pažnju na sljedeće faktore:

1) Zbog strukture stakla projektili velike brzine poput metaka inače ostavljaju manju rupu u odnosu na projektil koji je prošao kroz staklo;

2) Meci iza sebe ostavljaju konusni trag s radijalnim i koncentričnim pukotinama. Taj konusni trag nalazi se na strani stakla koja je suprotna od mjesta ulaska metka;

3) Što se projektil brže kreće, rupa je manja, odnosno rupa od municije kalibra .22 bit će veća od one koju načini metak kalibra .30-06.

4) Veći projektili, kao i oni koji se kreću sporije, izbijaju komade stakla i iza sebe ostavljaju radijalne i koncentrične frakture.

Saslušanje je usmeno ispitivanje osobe za koju se sumnja da je odgovorna za (ne)činjenje djela koje se može kvalificirati kao krivično. Još jedna definicija uključuje konfrontaciju između optuženika i tužitelja, pri čemu je cilj da se od onog prvog izvuče priznanje. U pitanju je psihološka igra između ispitivača, koji od osumnjičenika želi iznuditi samostalno priznavanje krivice, i samog osumnjičenog, koji želi izbjeći suočavanje s posljedicama svojih nedjela. Ovo posljednje se najčešće postiže glumljenjem neznanja ili nevinosti

Piše: Semir Kapetanović
E-mail: redakcija@asadria.com

Prvi korak u priznavanju krivice je priznanje postojanja krivičnog djela. Nakon tog inicijalnog priznanja, vješti istražitelj ih može izvući još nekoliko i u potpunosti razotkriti krivca. Iznuđivanje prvog priznanja olakšava osjećaj krivice kod osumnjičenika, odnosno spoznaje o tome je li isti odgovoran za počinjenje određenog djela. Tu se može dodati i osjećaj nelagode i nesigurnosti u odnosu na ono za šta se pretpostavlja da istražitelj već zna. Svi navedeni faktori kreiraju osjećaj stresa koji predstavlja bitan element uspješnog saslušavanja. Održavanje nivoa stresa naposljetku će dovesti do priznanja činjenja krivičnog djela jer svi ljudi žele da se oslobode osjećaja stresa. Bez izuzetka, može se reći da se neuspješno saslušanje temelji na prebacivanju stresa sa optuženog na istražitelja. Osumnjičenik tada primjećuje da istražitelj ne vlada činjenicama koje se tiču incidenta, kao i da je nesiguran u vezi s njegovim stepenom krivice ili saučesništva. Ovaj dojam samo jača samopouzdanje osumnjičenika, a zajedno s njim raste i njegova izdržljivost i vjera da će se izvući. Perceptivni istražitelj opaža da osumnjičenik ima sve više samopouzdanja i snage i to ga na kraju i pokoleba, odnosno stres se sa osumnjičenika prebacuje na njega i ovaj na kraju ne dobiva ništa. Sve se može svesti na svojevrsnu igru koju gubi onaj koji je pod većim stresom.

Priprema za saslušanje

Standardi koji se tiču saslušanja gotovo su identični onim kojih se drži ispitivač tokom istražnih razgovora. Razlika leži u činjenici da odmjereni i planirani pristup u ovom slučaju treba zamijeniti agresivnijim postavljanjem pitanja. Prije samog saslušanja, neophodno je da istražitelj stane pred ogledalo i provjeri da li u njegovom izgledu postoji nešto što odvlači pažnju. Muški istražitelji ne bi trebali nositi agresivno dizajnirane revere ili kravate, dok ženski istražitelji na sebi ne bi smjele imati višak nakita, izuzev prstena, sata ili narukvice, sa nenametljivim naušnicama.

Istražitelj mora znati što više o ličnom i poslovnom životu subjekta, odnosno gdje je osumnjičenik rođen, kakvo obrazovanje ima, čime mu se bave roditelji ili bračni drug i sl. Ako istražitelj, npr. zna da osumnjičenikov brat radi kao policajac, jedno od pitanja se može odnositi i na ovu činjenicu čim se kod optuženog stvara dojam da istražitelj, naprosto, zna sve o njemu. Još jedna od pripremnih aktivnosti može biti i razrada scenarija, pri čemu istražitelj anticipira odgovore ispitanika i priprema kontrapitanja za njih. Odgovori osumnjičenika mogu biti verbalni ili fizički. Fizički odgovori dolaze u vidu epileptičnog napada ili naglog plača. Istražitelj treba biti pripremljen za sve neočekivane situacije. Zato je nužno pripremiti odgovarajući dosje o osumnjičenom ili barem nešto nalik na njega. Ako se radi o imitaciji, istražitelj ga može popuniti različitim obrascima i dokumentima kako bi na osumnjičenika ostavio dojam da posjeduje obiman materijal o njemu. Njegovo ime može se jasno i primjetno ispisati na koricama dokumenta radi ostavljanja snažnijeg utiska. Tokom saslušanja moguće je koristiti dosje radi postizanja sljedećih efekata: a) osumnjičenik stječe dojam da istražitelj zna dosta o određenoj temi, b) moguće je usporediti informacije koje daje ispitanik sa onim koje su navedene u dosjeu, c) dosje može poslužiti kao alat pomoću kojeg istražitelj može presabrati misli ili dobiti na vremenu. Još jedan od vidova pripreme je da se istražitelj opusti, smiri i stekne samopouzdanje u odnosu na svoj zadatak. Potrebno je nastupiti samouvjereno i vjerovati u vlastiti uspjeh.

Prostorija za saslušanje

Konačno, najvažniji element pripreme za saslušavanje jeste istražiteljevo upoznavanje sa svakim detaljem poznatih informacija. Na ovaj način, istražitelj može prepoznati kada je osumnjičenik iznio važnu informaciju i vrijedi li pratiti određenu liniju ispitivanja. Istovremeno, istražitelj može lakše prepoznati šta mu osumnjičenik laže i da li ga „vuče za nos“. Na kraju, ovakav vid pripreme sprječava da istražitelj demonstrira nepoznavanje ključne materije i tako izbjegne da ga osumnjičenik počne smatrati slabim protivnikom. Uprkos onom što danas na fakultetima uče brojni studenti, gola, sterilna soba ne predstavlja najbolje okruženje za vršenje saslušanja. Kao adekvatan prostor poslužit će kancelarijski prostor bilo kojeg tipa, sve dok je moguće izbjeći ometanje saslušanja ulaskom nepozvanih osoba ili zvonjavom telefona. Ako prostorija ima prozor, neophodno je navući zavjese ili spustiti roletne kako bi se spriječilo da osumnjičenik luta pogledom po horizontu ili se fokusira na to šta se dešava vani. Poželjno je postaviti dvije obične stolice nasuprot jednu drugoj, na udaljenosti od 1,5 – 1,8 metara. Ako je moguće, jedna stolica se može postaviti leđima prema vratima. Na nju može sjesti osumnjičenik, a istražitelj naspram njega. Na taj način sprječavamo osumnjičenika da kontinuirano posmatra vrata i razmišlja kako će što prije izaći kroz njih. Osim toga, na ovaj način se sprječava potencijalna optužba za iznuđivanje priznanja blokiranjem vrata od strane istražitelja. Iz istog razloga neohodno je osigurati da vrata tokom ispitivanja ne budu zaključana.

„Intimnost“ je neophodna

Prvi korak prilikom posmatranja prostorije za ispitivanje je da istražitelj ustanovi da li u njoj postoje objekti koji mogu odvlačiti pažnju ispitanika, poput slika ili kalendara. Svaki predmet koji privlači pažnju ili raspaljuje maštu osumnjičenika potrebno je ukloniti iz sobe. Pored navedene dvije stolice postavlja se i treća stolica s bočne strane i nju će koristiti istražiteljev partner ili svjedok. Pri tom je potrebno izbjeći da istražitelj sjedi za stolom jer on predstavlja prepreku između dva sagovornika, što ne ide na ruku ispitivaču. Kako saslušanje odmiče, istražitelj može primijetiti da se osumnjičenik bliži davanju priznanja. U tom slučaju, istražitelj može primaknuti svoju stolicu osumnjičeniku i tako ući u njegov lični prostor. Ovo je potrebno izvesti na prirodan način, sličan situaciji kada se prijatelji primaknu jedan drugom radi vođenja tihog razgovora. Ova vrsta „intimnosti“ kreirat će ambijent za izvlačenje prvog priznanja. Dosje o osumnjičeniku treba postaviti na prominentnom mjestu na stolu, gdje se može lahko uočiti. U istoj prostoriji neophodno je ostaviti i fizički dokaz, ako isti postoji, kako bi se u odgovarajućem trenutku mogao pokazati osumnjičeniku. Temperatura u sobi treba biti umjerena, uz srednju jačinu osvjetljenja kako bi se oba sagovornika osjećala ugodno.

Tok ispitivanja

Predstavite sebe i svog partnera (ili svjedoka) na direktan i nenapadan način. Ponudite osumnjičeniku da sjedne i odmah učinite isto. Na početku je moguće postaviti nekoliko relativno nevažnih pitanja o poslu i pratećim aktivnostima, nakon čega se postepeno prelazi na ozbiljnija pitanja. Iz prostorije je potrebno ukloniti pepeljare i kante za otpatke kako bi se osumnjičeniku sugerisalo da pušenje tokom saslušanja nije poželjno. Razlog za to je činjenica da pušenje smanjuje stres čije je održavanje kod ispitanika u fokusu pažnje istražitelja. Isto važi i za nepotrebna ometanja procesa u vidu odlaska u toalet. Ako subjektu nije moguće zabraniti izlazak, potrebno ga je prethodno uvjeriti da ometanje razgovora na taj način nije poželjno. Ako osumnjičenik počne psovati ili koristiti proste riječi, trebate ga odmah opomenuti. Proste riječi služe kao zamjena za informativne riječi. Pored toga, zabranom psovanja ispitanikov vokabular se reducira, što, također, kod njega izaziva poželjni stres. Naravno, opomena koju izriče istražitelj ne treba biti iznesena na osoran nego na adekvatno razuman način. U protivnom, osumnjičenik može verbalno napasti istražitelja i u tom slučaju je komunikacija znatno otežana i povratak u normalnu konverzaciju podrazumijeva da istražitelj za taj cilj pronađe dovoljno strpljenja i profesionalizma.

Vođenje istražnih razgovora i ispitivanja dva su različita procesa, iako oba u osnovi imaju iste ciljeve. U oba slučaja traži se uvid u informacije o konkretnom pitanju ili problemu, a pitanja i odgovore razmjenjuju lice koje traži informacije (istražitelj) i osoba za koju postoji indikacija ili sumnja da ih ona posjeduje. Razlika je u osobi koja je podvrgnuta ispitivanju

Piše: Semir Kapetanović

E-mail: redakcija@asadria.com

Nakon počinjenja krivičnog djela ili zločina počinje proces rekonstrukcije, koji se temelji na dva izvora: na dokazima koji se mogu fizički analizirati i usmenim ili pisanim izjavama lica koja su u ovom slučaju bili svjedoci ili su saučesnici u djelu ili nesreći. Uzmimo za primjer incident u kojem viljuškar ošteti vrh prskalice za vodu, nakon čega dođe do propadanja vrijedne robe usljed kvašenja. U kategoriji „fizički opipljivog“ sljedeći dokazni materijal bi postao dostupan: komadići vrha prskalice, cijev koja vodi do prskalice, tačka udara na prskalici, stanje vozača viljuškara (ako se istražitelj pojavi na mjestu dešavanja odmah nakon incidenta), konkretne informacije iz centralne stanice koja prima informacije o protoku vode i nakvašena i oštećena roba. Uprkos velikoj količini fizičkih dokaza, i u ovoj situaciji je teško utvrditi je li u pitanju nesreća, nemar ili namjerno izazvani incident. Kako bi istražitelj imao potpunu sliku, potrebno je prikupiti pisane ili usmene izjave svjedoka koji su na bilo koji način uključeni u incident. U konkretnom slučaju, to znači da istražitelj mora saslušati nadzornika, službenike i vozača viljuškara kako bi prikupio dovoljno informacija da riješi ovaj slučaj.

Ispitivanje svjedoka

Vođenje istražnih razgovora i ispitivanja dva su različita procesa, iako oba u osnovi imaju iste ciljeve. U oba slučaja traži se uvid u informacije o konkretnom pitanju ili problemu, a pitanja i odgovore razmjenjuju lice koje traži informacije i osoba za koju postoji indikacija ili sumnja da ih ona posjeduje. Razlika je u osobi koja je podvrgnuta ispitivanju. Istražni razgovor predstavlja propitivanje svjedoka ili lica koje nije osumnjičeno za umiješanost u vršenje krivičnog djela, dok je ispitivanje akt postavljanja pitanja licu koje je, zapravo, osumnjičenik. Posljedica navedene razlike jeste činjenica da ispitivanje u jednom momentu mora sadržavati element optuživanja, što se nerijetko percipira kao nešto negativno. U svakom slučaju, nužno je da istražitelj adekvatno razumije oba procesa i pristupi im na odgovarajući način.

Tretman sagovornika

Smisao istraživačkog razgovora sa svjedokom je utvrđivanje specifičnih okolnosti koje se tiču „nesreće“ kako bi se lakše odredilo šta se tačno desilo i zašto. Te informacije mogu biti dostupne i kod izvora koji ne moraju imati ulogu svjedoka. Odgovori na određena pitanja mogu upotpuniti predstavu o određenom slučaju. Istražitelj može sam kreirati scenario o tome šta se desilo tako što će odgovoriti na svako pitanje na drugačiji način. Kvalitetan istražitelj je profesionalac koji se tokom razgovora drži mirno i dostojanstveno. Istražitelj mora jasno definisati svoja pitanja i riječju i djelom demonstrirati potpunu objektivnost, osim u slučaju kada pokazivanje empatije može osigurati pristup dodatnim informacijama i ojačati saradnju. Tu je i vještina „aktivnog slušanja“, odnosno situacija kada istražitelj klimanjem glave potvrđuje da prati sagovornika i pri tome podiže obrve kod izjava koje mu mogu biti od koristi. Istražitelju je u takvoj situaciji važno kreirati ambijent u kojem će većinu razgovora „nositi“ lice s kojim se obavlja istražni razgovor. Osim toga, on mora znati i kakve informacije određeno lice može posjedovati, kao i koje od njih su mu potrebne za vođenje slučaja.

Vrste pitanja

Tišina tokom istražnih razgovora jedan je od najvažnijih saveznika istražitelja. Kako sagovornik nastavlja iznositi informacije, one će se često dotaknuti i novih tema. Istražitelji koriste različite vrste pitanja tokom razgovora. U slučaju otvorenih pitanja, istražitelj potiče narativno izlaganje subjekta. Na taj način istražitelj kreira okvir u kojem njegov sagovornik može sam iznijeti detalje koje smatra bitnim. Drugi tip pitanja služi za širenje narativnog okvira i to nakon što istražitelj dođe do osnovnih informacija preko otvorenih upita. Navođenjem sagovornikovog iskaza u pravom smjeru, istražitelj ga potiče da samostalno iznese dodatne detalje. Navodeća pitanja je, pri tome, potrebno izbjegavati, jer će određeni dio sagovornika ponuditi odgovor ne po sjećanju, nego prema ohrabrivanju od strane istražitelja. Kao efektno finalno pitanje može poslužiti rečenica tipa: „Smatrate li da je potrebno da porazgovaramo o još nečemu?“ U svim slučajevima, istražitelj mora imati na umu obrazovni nivo sagovornika, kao i paziti na jasnoću samih upitnih fraza.

Prikupljanje činjeničnih podataka

Razgovori koji se vode s ciljem prikupljanja podataka su najlakši za realizaciju jer se uglavnom fokusiraju na informacije i potvrđivanje poznatih činjenica. Ovi razgovori moraju ponuditi odgovore na pitanja ko, šta, gdje, kada, kako i zašto. Sam razgovor je izrazito fokusiran zbog činjenice da istražitelj već zna koje informacije bi svjedok mogao posjedovati, kao i kakve dokumente i dokaze može ponuditi.

Razgovori o životnom stilu

U određenim tipovima istraga, razgovor o životnom stilu sagovornika ili svjedoka može pomoći u dobijanju biografskih podataka o određenoj osobi. Za razliku od prikupljanja činjenica, ovaj tip razgovora se fokusira na informacije o stilu života pojedinca. Ove teme su obično šire i obuhvataju podatke o tome šta određeni osumnjičenik voli, kako troši novac, gdje putuje, kao i koje su njegove osnovne karakterološke osobine. Ovaj tip razgovora najčešće uključuje članove porodice, prijatelje, susjede, poznanike i kolege lica koje je od interesa za istražitelja. Cilj je stjecanje uvida u životne preokupacije subjekta, kao i praćenje procesa donošenja odluka i pristupa trošenju sredstava.

——————————————————————–

Kognitivni razgovori

Ova vrsta razgovora treba poslužiti da kooperativnoj žrtvi ili svjedoku pomogne u procesu prisjećanja konkretnog incidenta. Primjenom odgovarajućih kognitivnih tehnika istražitelj može iskoristiti znanje o procesu formiranja, pohrane i prizivanja sjećanja. Pri tome, proces prizivanja memorisanih događaja može biti težak. Istražitelj mora biti spreman na interpretaciju navoda svjedoka, a oni nerijetko mogu biti različiti i unutar jednog iskaza. Postoji nekoliko taktika koje istražitelj može iskoristiti da navede svjedoka da sam proširi svoj iskaz. Jedan od njih je održavanje prolongirane tišine, s ciljem da subjekt u tom intervalu ponudi dodatne informacije. Drugi pristup je postavljanje pitanja o tome šta se desilo nakon opisanog događaja/incidenta. Isto važi i za tehniku logičkog praćenja toka sjećanja, koja je za istražitelja puno poželjnija od prebacivanja s teme na temu.

Bihevioralni razgovori

Još jedan tip istražnih razgovora su bihevioralni razgovori. Za razliku od prikupljanja činjeničnih podataka ili kognitivnih razgovora, ovi razgovori se fokusiraju na iznuđivanje verbalnih i fizičkih bihevioralnih reakcija kod sagovornika, kako bi ih se, naprimjer, skinulo sa liste osumnjičenika. U okviru ovih izrazito strukturiranih aktivnosti, istražitelj postavlja pitanja i prati verbalno i fizičko ponašanje subjekta, paralelno sa sadržajem odgovora, s ciljem procjene njegove involviranosti u slučaj koji je predmet istrage. Kod brojnih krivičnih djela, poput paljevine, krađe, provala ili vandalizma, svjedoci često nisu prisutni, a istražitelju je na raspolaganju minimalna količina dokaza. U tim situacijama jedini svjedok je počinilac navedenih djela. Istražitelj se u tom slučaju oslanja na strah subjekta da ne bude identificiran kao krivac, što dovodi do promjena u radu njegovog autonomnog nervnog sistema i utječe na njegovo ponašanje. To se manifestira promjenom brzine otkucaja srca, ritma disanja i podsvjesne pripreme tijela da refleksno stupi u bjekstvo. Ove fiziološke promjene istražitelj često može lahko uočiti i izvući odgovarajuće zaključke u vezi sa potrebom da se određena lica eliminišu ili detaljnije tretiraju u okviru istrage. Osim fizički primjetnih promjena ponašanja osumnjičenika, isti princip može se primijeniti i na njegove verbalne reakcije. Na temelju njih i u kombinaciji s fizičkim reakcijama, istražitelj može utvrditi da li osumnjičenik daje iskrene odgovore ili se pokušava izvući pomoću varke i laži. Nagovještaj ovoga može se javiti i prije samog početka istrage, kada će krivac najvjerovatnije negirati potrebu da se istraga uopće pokrene. Adekvatnim praćenjem sagovornika od samog početka istražitelj može značajno suziti listu potencijalnih osumnjičenika.

Kriminalne aktivnosti su u većini slučajeva očigledne. Poslovni ljudi kao žrtve kriminala koje su izložene napadima obično su svjesni kriminala i njegovih posljedica. Lista ovakvih krivičnih djela je praktično beskonačna. Tu, između ostalog, spadaju: krađe poslovnih vozila i opreme, provale u skladišta, iznuda i ucjena usmjerena prema rukovoditeljima ili njihovim porodicama, palež na radnom mjestu, silovanje uposlenika, pljačka blagajnika, napad na uposlenika, krađa računara, uništavanje hortikulturnih površina unutar poslovnog prostora, prijeteći telefonski pozivi i e-mailovi i dr.

Piše: Semir Kapetanović
E-mail: redakcija@asadria.com

Čak i kada se ova djela vrše potajno, brzo se razotkrivaju. U tu svrhu se vodi rekonstruktivna istraga kao odgovor na neki akt koji se desio u prošlosti. Osim toga, postoji više krivičnih djela, najčešće u oblasti krađe, koja su izrazito tajnovita i prikrivena, zbog čega se teško otkrivaju, a njihove posljedice nisu neposredno uočljive. Ova prikrivena djela imaju nekoliko zajedničkih karakteristika po kojima se izdvajaju u odnosu na transparentna djela usmjerena protiv poslovnih subjekata:

• počinioci su obično osobe od povjerenja,
• djela su trajnog karaktera, a rjeđe jedan „spektakularni“ incident,
• neka djela su obavijena velom tajne (jesu li ona namjerno počinjena ili je u pitanju greška?).

Iz navedenog se jasno vidi zašto je identifikacija prikrivenih krivičnih djela izrazito kompleksan problem. Jasno je da se za njihovo razotkrivanje mora primijeniti više istražiteljskih strategija. Zbog širokog spektra različitih poslovnih oblasti unutar privatnog sektora nemoguće je utvrditi univerzalnu ili sveobuhvatnu strategiju. Ipak, moguće je doći do temeljne liste aktivnosti koje mogu imati svoje kreativne varijacije i prilagodbe. Ove temeljne strategije, između ostalog, obuhvataju i raspoređivanje agenata na tajnom zadatku među uposlenicima, vršenje inventure, dnevna kontrola evidencije o prodaji, a za slučajeve krađe je od ključne važnosti nadzor za prevenciju krađe robe.

Tehnike vršenja otuđenja robnih artikala

Pošto krađa spada u prikrivena krivična djela, i otkrivanje iste se vrši primjenom tajne strategije. Ona je relativno složena za planiranje i izvođenje, a do kvalitetnih istražitelja ili detektiva koji se bave krađama nije lahko doći. Ipak, poznavanje određenih tehnika koje primjenjuju kradljivci jednako je važan kao i istražiteljeva metodologija. Neke od strategija kojima se koriste kradljivci su sljedeće:

1. Oblačenje odgovarajuće odjeće i pretvaranje da je ona u vašem vlasništvu. U nekim slučajevima, ženski kradljivci ulaze u maloprodajne objekte i nose samo donje rublje i kaput. Nakon oblačenja haljine i drugih komada odjeće, one skidaju oznake za cijenu i iznose robu iz radnje;
2. Oblačenje ukradene odjeće ispod odjeće koja je u vlasništvu kradljivca. Na ovaj način se ukrade veliki broj opreme za plivanje i intimnog rublja;
3. Sakrivanje mehkih odjevnih artikala, poput džempera, ispod kaputa ili ruke;
4. Guranje odjeće sa tezge u kesu za kupovinu;
5. Stavljanje artikala u kesu sa prethodno kupljenim stvarima;
6. Unošenje praznih kesa sa oznakom istog ili nekog drugog prodajnog objekta i ubacivanje artikala dok je kradljivac zaklonjen iza polica ili robe, kao i dok je u kabini za presvlačenje;
7. Davanje robe djeci koja je iznose u pratnji kradljivca;
8. Nošenje posebno dizajniranih kaputa sa ušivenim kukama za brzo preuzimanje mehkih odjevnih artikala i iznošenje istih;
9. Nošenje posebno dizajniranih kaputa sa modifikovanom postavom koja cijeli kaput pretvara u veliki džep;
10. Unošenje posebnih kutija u maloprodajne objekte. Ove kutije na prvi pogled izgledaju kao da su pripremljene za isporuku, uvezane kao paketi ili kamuflirane kao darovi. One su, zapravo, prazne i posjeduju dno opremljeno oprugom. Ona se aktivira nakon postavljanja kutije na robu, a povlačenjem ruke dno se vraća u normalnu poziciju;
11. Nošenje posebnih ženskih sportskih hlača do koljena. One se vežu elastičnom trakom kako bi se spriječilo ispadanje robe;
12. Sakrivanje ukradenih predmeta u predjelu prepona. Čak i kabasti predmeti poput krznenog kaputa ili muških odijela mogu se sakriti ispod dovoljno duge haljine, ako ih se postavi između butina. Po obavljenoj krađi, kradljivac napušta maloprodajni objekt;
13. Zamjena oznaka za cijenu. Bar-kod se zamijeni onim za artikl niže cijene i tako se jeftinije dolazi do skupih artikala. Isto se radi i sa hranom koja se pakuje u kutije;
14. Preuzimanje robe i automatsko traženje povrata novca od prodavača;
15. Upad u dućan, krađa odjeće i istrčavanje do auta za bjekstvo.

Istražiteljske strategije

Ova lista ne obuhvata sve tehnike, ali nudi uvid u bezbrojne načine kako se vrši otuđenje robe. Kako bi spriječili ovaj vid kriminala, istražitelji moraju biti oprezni i kreativni kao i sami kradljivci. Ovo su neke od strategija koje su im na raspolaganju:

1. Obucite se kao ostatak klijentele objekta kako biste se lakše uklopili;
2. Obratite pažnju na kupca koji se više interesuje za svoje okruženje nego za robu. Dok običnog kupca zanima cijena, veličina i boja artikla, kradljivca više zanima da li ga ko prati;
3. Nakon što se sumnjiva osoba pojavi, pratite je sve dok se ne uvjerite da ste napravili pogrešnu procjenu;
4. Tokom kontinuiranog praćenja sumnjive osobe detektiv treba obratiti pažnju na trenutak kada ovo lice odabere artikl za krađu i priđe mu;
5. Nakon krađe odabranog predmeta detektiv mora pratiti proces njegovog sakrivanja ili tačno utvrditi gdje se on nalazi;
6. Istražitelj se mora pobrinuti da se kradljivac ne otarasi ukradenog artikla prije privođenja. To znači da se osumnjičenik mora kontinuirano i neometano pratiti. Ovo predstavlja najteži segment detektivskog posla. Ljudi se lahko preplaše i mogu umisliti da su uhvaćeni u krađi čak i kada to nije slučaj. Oni će se riješiti ukradenih artikala istom vještinom koju koriste prilikom njihovog otuđivanja;
7. Detektiv mora sa sigurnošću utvrditi da navodno ukradeni predmet nije, zapravo, kupljen;
8. Tajno praćenje i nadzor moraju se odvijati bez prekida sve dok kradljivac ne iznese artikl iz dućana, nakon čega ga se presreće i hapsi. Hapšenje izvan prodajnog objekta nije nužno, no optužnica će dobiti na snazi ako se dokaže da je kradljivac imao namjeru da permanentno otuđi navedeni artikl. Ako se počinitelja presretne dok je još u dućanu, on se može jednostavno braniti tvrdnjom da nije namjeravao uzeti artikl bez plaćanja ili insistirati da je tek htio kupiti dodatni artikl ili usporediti prvobitni izbor sa ostalim u smislu usklađivanja boje i sl.;
9. Iskusni detektivi za krađe obično pokušavaju izbjeći sukob s počiniteljem nakon zaustavljanja. To se obično postiže vraćanjem kradljivca u dućan na neprimjetan i ne previše prijeteći način. Ozbiljnost stvarnih posljedica u vidu hapšenja i krivičnog gonjenja počinitelj će shvatiti nakon što ga se uvede u dućan i isti zaključi da mu se pružanje otpora i agresivnost neće isplatiti.

Dodatni faktori

Na kraju, u slučaju praćenja krađe unutar maloprodajnih objekata važna su još dva dodatna faktora. Prvi se tiče činjenice da većina kradljivaca koja djeluje u ovakvim objektima obično nisu okorjeli kriminalci ili profesionalni lopovi. Profesionalni kradljivci doista postoje, ali oni čine tek manji procent lica koja kradu iz maloprodajnih objekata. Drugi faktor tiče se primjene elektronskog nadzora artikala, odnosno posebnih etiketa koje prodajno osoblje uklanja ili deaktivira nakon prodaje. U protivnom, ove oznake aktiviraju osjetljivi detektor na izlazu dućana u slučaju da neko lice pokuša napustiti objekt bez dekodiranja. Sve veći broj proizvođača odlučuje se na postavljanje ovih zaštitnih etiketa prilikom pakovanja robe. Danas je njima zaštićeno dosta artikala, od nosača zvuka do knjiga i odjevnih predmeta. Iako je i ovu zaštitu moguće zaobići, ovaj vid zaštite artikala od krađe učinio je puno toga na planu prevencije ili odvraćanja od krađa u svim tipovima maloprodajnih objekata više nego bilo koja unificirana strategija.

Istražiteljska funkcija koja u najvećoj mjeri služi interesima poslovnog subjekta jeste pozadinska, odnosno biografska provjera uposlenika. Slučajevi koji imaju potrebu za jednom ovakvom istragom su svakodnevna pojava, a s obzirom na važnost i značaj slučajeva finansijskih malverzacija, jedna obična pozadinska provjera i dalje zadržava ključnu ulogu.

Piše: Semir Kapetanović
E-mail: redakcija@asadria.com

Provjera aplikanata preko istrage koja prethodi njihovom primanju u radni odnos služi kao prevencija gubitaka, jednako kao i provjera biografije primljenih uposlenika. Program za borbu protiv krađa na nivou kompanije može biti neutralisan ili postati neproduktivan i prije nego se počne s njegovom realizacijom, ako su sami uposlenici koji se bave njime kriminogena lica. A krađa je tek jedan od razloga za brigu prilikom utvrđivanja ko će biti primljen u radni odnos.

Organizacija pozadinske provjere

U idealnoj situaciji, sve pozadinske provjere potrebno je obaviti prije ponude primanja u radni odnos. Ipak, postoji više faktora koji negativno utječu na ovakav scenarij. Blagovremena ponuda zaposlenja često uključuje poželjne kandidate ili barem one koji se „na prvu“ predstave kao takvi. U velikim kompanijama ove provjere se rade isključivo za ključne rukovodeće pozicije. Istovremeno, za manje rizične pozicije uradit će se brze površne promjene, dok će detaljnija kontrola biti obavljena kada uposlenik stupi u radni odnos. Dakle, blagajnik ili sigurnosni menadžer se u ovom kontekstu mogu tretirati kao pozicije visokog rizika, dok su perač suđa ili baštovan niskorizični poslovi.

Izrada aplikacije

Kada početi s procesom pozadinske provjere? U dobro uhodanim kompanijama on počinje i mjesecima prije nego aplikant uopće dođe do odjela za ljudske resurse. Ključ uspjeha leži u temeljitosti same provjere i poslovnog odnosa koji se razvije iz toga. Sve počinje od papira koje aplikant popunjava u potrazi za poslom. U idealnoj situaciji, tim menadžera sigurnosti i ljudskih resursa  zajedno sa pravnicima izrađuju cijeli paket dokumenata koje će preuzeti potencijalni aplikant. Oni moraju biti dizajnirani kao nešto što ne predstavlja puki reproducirani aplikacijski obrazac, iako i na njega treba obratiti pažnju. U nastavku teksta navedeni su neki dokumenti koje kompanije trebaju uključiti u svoje aplikacijske pakete.

1. Aplikacija

Ovaj obrazac podrazumijeva davanje uvida u sve prethodne angažmane u sedmogodišnjem periodu. U nekim slučajevima poslodavci traže i kompletnu poslovnu biografiju. Ime, adresa, broj telefona uposlenika su obavezni, kao i ime i kontaktne informacije bivšeg direktno nadređenog. Aplikacija treba sadržavati poseban odjeljak u kojem se od aplikanta traži da potvrdi da li ponuđene informacije obuhvataju sve poslove u određenom vremenskom intervalu. Na ovaj način može se spriječiti naknadno pravdanje zaboravljanjem posla sa kojeg je aplikant potencijalno otpušten zbog krađe. Osim toga, aplikacije trebaju sadržavati barem tri reference u vidu osoba koje nisu srodnici ili bivši poslodavci.

2. Obrazac za provjeru kreditnih zaduženja

Odjel za pravne poslove treba osmisliti obrazac u kojem će aplikant kompaniji dati ovlast da pristupi izvještajima kreditnih institucija, kako prije tako i nakon prijema u radni odnos. Ovo može biti važan dokument u slučaju da uposlenik naknadno bude podvrgnut istrazi, a kompaniji zatreba istražiteljska pomoć izvana.

3. Obrazac za provjeru obrazovnih certifikata

Aplikant popunjava obrazac kojim se odobrava pružanje informacija o njegovim obrazovnim postignućima u školi, na fakultetima ili specijaliziranim edukativnim ustanovama. Ovaj obrazac treba sadržavati i broj socijalnog osiguranja, datum rođenja i sva imena pod kojim se aplikant školovao. Datum rođenja se koristi samo kao individualni vid identifikacije, a ne predmet dobne diskriminacije. Neke institucije potražuju ove informacije kako bi utvrdile identitet lica u odnosu na dato ime i prezime.

4. Ovlaštenje za davanje informacija

Aplikant potpisuje obrazac kojim ovlašćuje prethodne poslodavce, nadređene, kolege, poznanike, stanodavce i liječnike da mogu ponuditi sve informacije koje traži potencijalni poslodavac. U ovom obrascu potrebno je navesti precizne identifikatore koji se tiču aplikanta, kao i osigurati odricanje odgovornosti za pružanje informacija. U nekim zemljama postoje zakonska ograničenja po pitanju davanja ovakvih informacija. Ako je to slučaj, potrebno je citirati spomenutu zakonsku odredbu u obrascu.

5. Obrazac za potvrdu o statusu nezaposlenog lica

U ovom obrascu se od uposlenika traži da navede svaki period u kojem nije bio u radnom odnosu u proteklih sedam godina. Razlozi za nezaposlenost također trebaju biti navedeni, kao i objašnjenje kako je potencijalni uposlenik osiguravao osnovne životne potrebe u spomenutim periodima. Među traženim informacijama trebaju biti i kontaktni podaci osobe koja može potvrditi navedene informacije.

6. Potvrda o pozadinskoj provjeri

Aplikantu treba poslati obavijest u kojoj ga se informiše da je preduvjet za upošljavanje ili nastavak radnog odnosa vršenje adekvatne pozadinske provjere. U njoj je potrebno navesti da namjerno davanje netačnih informacija predstavlja osnovu za raskid radnog odnosa. Na taj način se rješava pitanje namjerno prezentiranih netačnih podataka i nesigurnosti u slučaju da su oni proizašli iz obične „greške“. U obrascu je potrebno obavijestiti uposlenika da se prilikom vođenja istrage očekuje i njegova pomoć, tako da dokumentacija o prethodnom zaposlenju ili obrazovanju mora biti pripremljena za uvid. Na kraju, uposlenik mora biti upoznat s činjenicom da – u slučaju da istraga ne ukaže na postojanje lažnih informacija – kompanija može smatrati pozadinsku provjeru neizvedivom ako je date informacije nemoguće verificirati (naprimjer, u slučaju uništavanja dokumentacije u požaru u zgradi obrazovne institucije), kao i da to može biti povod za raskid radnog odnosa. Važno je naglasiti potrebu da se isti standardi primjenjuju na sve aplikante kako bi se izbjegle potencijalne optužbe za diskriminaciju.

Kreiranje glavnog dosjea

Srž vođenja predistražnih postupaka predstavlja kreiranje, održavanje i dopunjavanje glavnog dosjea. U pitanju je referentni izvor informacija o nepoželjnim osobama ili licima koja daju netačne informacije, a koji je dostupan kompanijama ili cijeloj industriji. Naprimjer, sigurnosni odjel neke bolnice trebao bi posjedovati kompjutersku bazu podataka o svakom licu koje je počinilo krivično djelo protiv ili unutar te institucije, bilo da se radi o uposlenicima, pacijentima ili gostima. U dosjeu se trebaju naći i imena bivših uposlenika otpuštenih iz tih razloga. Ove dosjee treba učiniti dostupnim i drugim sličnim institucijama kako bi se izbjegla mogućnost da medicinska sestra koja vrši krađu završi u drugoj bolnici. Svi odjeli koji učestvuju u programu tako bi imali pristup ovoj datoteci putem telefona, e-maila ili računara, a slični dosjei već postoje u sektoru maloprodaje. U ovim dokumentima navedena su imena svih poznatih i prijavljenih provalnika, falsifikatora kreditnih kartica i uposlenika koji su potkradali svoje poslodavce. Iako se na prvi pogled čini da se radi o „crnim listama“, u pitanju su legalno dostupni podaci na osnovu kojih se, recimo, određenim osobama zabranjuje pristup na hipodromima. Ako neko lice ne može stupiti u radni odnos ili bude otpušteno zbog falsificiranja aplikacije za posao, njemu se razlozi za takav tretman moraju naznačiti. Jedino redovno ažuriranje ovakvih podataka može osigurati angažovanje najboljih uposlenika za određene pozicije. Isto važi i za naknadne istražne radnje koje se provode po primanju uposlenika u radni odnos, a koje će u velikoj mjeri zavisiti od kvaliteta inicijalne pozadinske provjere.

Cilj mobilnog nadzora najčešće je utvrđivanje nepoznate lokacije, odnosno mjesta u kojem subjekt nadzora živi, radi, zabavlja se, vodi poslove, rješava se ukradene robe, sreće se s drugim ljudima itd. Zbog toga je mobilni nadzor najzahtjevniji za izvođenje i najosjetljiviji na neželjeno otkrivanje. Nakon utvrđivanja lokacije u igru ulaze druge strategije, poput stacionarnog nadzora, pomoću kojih je moguće doći do detalja koji se odnose na tu lokaciju

Piše: Semir Kapetanović
E-mail: redakcija@asadria.com

Mobilni nadzor moguće je obavljati pješice, posebno u gradskim centrima sa dosta gužvi, ili korištenjem bicikla, mopeda, motora, automobila, javnog prijevoza i sl. Iako to zvuči gotovo filmski, nadzor se može obavljati i iz helikoptera, odnosno aviona. Moguće je koristiti bilo koje sredstvo kretanja koje je na raspolaganju istražiteljima sve dok im ono omogućava praćenje subjekta do lokacije koja ima važnu ulogu u sklopu same istrage. Rizik koji sa sobom nosi mobilni nadzor je, kao i kod ostalih vidova tajnog nadzora, mogućnost da subjekt otkrije da je praćen. Takvo otkriće može imati katastrofalne posljedice po istragu. Ono može navesti osumnjičenika da uništi ili ukloni dokaze ili prekine s vršenjem kriminalnih aktivnosti prije nego se podigne optužnica.

Mjere opreza

Istovremeno, on može privremeno obustaviti ove aktivnosti kako bi ih naknadno nastavio uz nove strategije. Na taj način se kod subjekta budi svijest o tome da ga se prati, pri čemu može preduzeti adekvatne odbrambene mjere, a aktivnosti istražitelja bi bile javno razotkrivene, što može imati negativne posljedice. Dakle, otkrivanje praćenja, odnosno nadzora treba izbjeći. Neke od mjera koje se mogu preduzeti u ovom kontekstu su:

• Pripazite da između vas i subjekta koji pratite bude nekoliko osoba
• Nikada prilikom nadzora ne gledajte u potiljak subjekta. Mnoge osobe mogu osjetiti kada ih se gleda ili zuri u njih
• Pratite pogledom subjekta od struka nadolje, posebno noge i stopala
• Ako subjekt zastane da, naprimjer, pogleda izloge, pozdravi se s nekim ili kupi novine, vaše zaustavljanje može biti odveć očito i tada je najbolje da produžite dalje. Ako je to moguće, uđite u neku zgradu ili prodavaonicu ispred subjekta i iz njenog stražnjeg dijela pratite da li se subjekt nastavio kretati i da li je prošao pored vas.

Nadzor u javnom prijevozu

• Nikada nemojte sjediti odmah iza subjekta nadzora
• Sjednite nekoliko sjedišta iza subjekta, na istu stranu vozila, tako da ne postoji način da on neprimjetno izađe iz vozila
• Pratite pogledom subjekat od struka nadolje, posebno noge i stopala
• Izbjegavajte kontakt očima sa subjektom
• Ako se nalazite u autobusu koji se zaustavlja u blizini kvartova, ostanite u vozilu do sljedeće stanice ako subjekt pokaže znakove nervoze ili ako na retrovizoru možete vidjeti u kojem smjeru je otišao po izlasku iz autobusa

Nadzor iz automobila

• Kad god je to moguće, koristite dva ili više vozila koja imaju mogućnost daljinske glasovne komunikacije (radio ili mobitel)
• Koristite žene istražitelje kao vozače ili putnike
• Žene istražitelji u autu trebaju sjediti blizu muškarca vozača
• Pratite subjekta u mjeri u kojoj to dozvoljavaju saobraćajni znakovi, propisi o udaljenosti između vozila i prateći uvjeti. Što ste dalje, to bolje
• Nemojte pratiti subjekta u istoj traci u kojoj on vozi. Druge trake omogućavaju okretanje i promjenu smjera na manje primjetan način
• Ako vršite nadzor pomoću više vozila, možete iskoristiti „mamac“ koji će pratiti metu s bliže udaljenosti. Nakon što ona promijeni smjer, „mamac“ treba produžiti u istom pravcu. Cilj ovog manevra je uvjeriti subjekta da nije praćen, iako bi on mogao posumnjati na to
• Također, ako vršite nadzor pomoću više vozila, kontinuirano mijenjajte njihovu poziciju, odnosno neka će ići više naprijed, a druga na kraj kolone
• Imajte na umu važnost „jezika tijela“ u kontekstu mobilnog nadzora. Napeta koncentriranost je lahko uočljiva. Ruka koju prebacite preko sjedišta ili okvira prozora može ostaviti dojam relaksiranog vozača ili putnika

Oprema koja se koristi za mobilni nadzor

Sva oprema koja se koristi za stacionarni nadzor može se upotrijebiti i za mobilni nadzor, sa izuzetkom snimanja slike u sporijem intervalu (time lapse) i teleskopa, koji mogu biti nepraktični prilikom kretanja.

Pokretni i stacionarni nadzor

Prilikom odlučivanja o kombinovanom nadzoru pojedinca ili grupe u obzir se uzima izražena potreba za sveobuhvatnom istragom i praćenjem svakog vida kretanja subjekata. To podrazumijeva 24-satni nadzor. Preporuke za stacionarni i mobilni nadzor važe i prilikom kombinovanja oba metoda. Osim toga, treba uzeti u obzir i gubljenje subjekta iz vida tokom mobilnog nadzora. Ako poseban tim pokriva fiksnu lokaciju poput subjektovog stana, javit će se potreba da oni ostanu na toj lokaciji i prate njegov dolazak kući. Uspoređivanje bilješki između oba tima treba obavljati s fokusiranjem na vremenske intervale i ono može poslužiti za utvrđivanje da li je subjekt nakon gubljenja iz vida produžio kući ili se zaustavio na nekoj drugoj lokaciji.

Planiranje prije otpočinjanja nadzora

Nadzor rijetko predstavlja iznenađenje za istražitelje. Zbog toga oni obično imaju mogućnost da odrede gdje i kada će početi s vršenjem nadzora. Zbog toga ne postoji nikakvo opravdanje za nepoduzimanje aktivnosti utvrđivanja temeljitog plana preliminarnog nadzora. Istražitelji koji posjeduju adekvatnu opremu i plan rada mogu postići dosta bolje rezultate u odnosu na one koji prosto izađu na teren i nadaju se najboljem. Prilikom planiranja potrebno je uzeti u obzir nekoliko faktora:

1. Opis lokacija. Jesu li poznate adrese i opisi lokacija koje će subjekt vjerovatno posjetiti? Jesu li potajno snimljene te lokacije s ciljem izviđanja (kamerom, fotoaparatom ili 35-filmskom kamerom)? Jesu li slike podijeljene članovima tima?
2. Osobe. Šta se zna o najvažnijim poznanstvima subjekta, uključujući radne kolege, članove domaćinstva, saučesnike? Jesu li dostupni opisi ili slike tih ljudi ili vozila u njihovom vlasništvu? Šta je sa primarnim subjektom? Jesu li poznate njihove kućne adrese, telefonski brojevi i radna mjesta?
3. Plan. Šta se zna o planu koji subjekt želi provesti u djelo? Radi li se o pukoj krađi novca ili krađa zahtijeva korištenje šlepera ili viljuškara? Je li u pitanju krađa povjerljivih pisanih poslovnih dokumenata i trebaju li istražitelji tražiti i neke druge medije? Jesu li određene banke, zalagaonice ili kompanije ključne za provedbu zločinačkog plana?
4. Sigurnost. Da li postoje informacije da nadzirane osobe predstavljaju fizičku opasnost po istražitelje? Ima li subjekt nadzora ili njegov saučesnik kriminalni dosje koji uključuje fizičko nasilje? Nosi li oružje? Vozi li brzo? Je li ikada ranije otkrio da ga se prati?
5. Organi reda. Nužno je razmotriti postoji li potreba da se lokalnu policiju obavijesti o prisustvu tima u području nadzora. U mirnim rezidencijalnim naseljima ljudi u vozilima parkiranim dugo u noć mogu izazvati sumnju mnogih građana, uključujući i one koji obraćaju pažnju na sigurnost u kvartu. Blagovremeno stupanje u kontakt s predstavnicima lokalne policije može značajno doprinijeti izbjegavanju privođenja istražitelja od strane organa reda koji ih sumnjiče za činjenje krivičnog djela. To ne bi bila samo sramotna situacija koja bi skrenula pažnju subjekta na neobična dešavanja nego može biti i opasna po istražitelje ako policajci osjete da su ugroženi. Blagovremeno obavještavanje policije ne mora uključivati otkrivanje povjerljivih detalja, ali će pripadnici organa reda cijeniti takav čin i to je u najboljem interesu istražiteljskog tima.

Utvrđivanje kontrolnih tačaka

Jedna od praktičnih strategija prilikom praćenja subjekta do njegovog finalnog odredišta jeste i utvrđivanje kontrolnih tačaka. To podrazumijeva utvrđivanje sekcija njegove rute kretanja po danima, sve dok se cijela ruta ne identificira. Većina ljudi ima određene navike i to je najlakše vidljivo po rutama njihovog kretanja do poznatih im lokacija. Naprimjer, ruta od kuće do posla je obično relativno predvidiva. Strategija utvrđivanja kontrolnih tačaka može predstavljati kvalitetan odabir jer je manje rizična u odnosu na praćenje subjekta duž cijele rute. Isto tako, ona može predstavljati i nužnost u slučaju da subjekt naglo skrene u pravcu u kojem se vozilo za praćenje ne može kretati.

Pozicioniranje za potrebe stacionarnog nadzora može biti fiksno, odnosno trajno, kratkotrajno ili privremeno. Fiksne ili trajne nadzorne pozicije određuju se ili kreiraju unutar zgrada ili drugih struktura i omogućuju vizuelno praćenje određene lokacije unutar te zgrade prema potrebama. Primjeri su fiksne pozicije iznad ureda sa prostorijama za brojanje novca u kojima se velike sume prebrojavaju i pripremaju za uplatu, potom stalne instalacije iznad kockarskih stolova u kasinima, kao i pozicije koje omogućavaju nadzor osjetljivih radnih prostora, poput dokova za utovar i istovar. Isto važi i za prostore na kojima javnost ima direktan pristup vrijednim artiklima, poput nakita u maloprodajnim objektima.

Piše: Semir Kapetanović

E-mail: redakcija@asadria.com

Fiksne pozicije mogu biti zamaskirane ili učinjene neuočljivim na način da ih samo izrazito oprezna ili istrenirana lica mogu uočiti, a mogu biti i jako uočljive i vidljive. Kao primjer neuočljivih nadzornih pozicija mogu poslužiti velika ogledala na lokacijama na kojima se uobičajeno nalaze, poput onih u butiku s muškom odjećom, ili rešetkaste ventilacije u vidu otvora za klimatizaciju na gornjim dijelovima zidova. Primjer uočljivih nadzornih pozicija mogu biti CCTV kamere montirane na plafon, koje pokretima u oba smjera nude uvid u aktivnosti uposlenika ili posjetilaca, sa ili bez osvjetljenja koje signalizira jesu li kamere aktivne. Još jedna uočljiva pozicija je izbočena struktura zidnih ogledala, koja je obično postavljena naviše u dućanima ili prodajnim objektima sa pogledom na prolaze u kojima se dešava najveći broj krađa.

Privremeni nadzor

Privremeni nadzor odnosi se na konkretne situacije koje zahtijevaju rješavanje problema. Odabrane pozicije mogu biti iznajmljene kuće, stanovi ili sobe sa pogledom na ciljni segment poslovne imovine poput zaliha robe, vagona na šinama, utovarnih dokova, vrata ili prozora preko kojih se odvija nelegalna trgovina ljudima ili robom, kao i dijela ograde perimetra na kojem se očekuje neovlašten upad. Kao primjer jednog od slučajeva koji uključuje ovaj tip nadzora može poslužiti i jedan događaj iz stvarnog života. Sve je počelo sa otkrićem da su dvokrilna vrata na prednjem dijelu izvjesne robne kuće bila otključana nekoliko dana u sedmici. Pri tome nije bilo dileme da su vrata bila zaključavana svaku noć u vrijeme zatvaranja objekta. Testiranje vrata pomoću protivprovalnog alarma pokazalo je da su se ona mogla otvoriti i do 30 cm prije aktiviranja alarma. Tako se javila mogućnost da bi se neko lice moglo sakriti tokom zatvaranja objekta i naknadno otključati vrata i otvoriti ih u prečniku od 30 cm. Potom bi to lice moglo proći kroz uski otvor i iznijeti veliku količinu robe bez aktiviranja alarma. Isti počinitelj se nakon toga mogao vratiti na mjesto skrivanja i napustiti ga nakon otvaranja robne kuće. Ovu mogućnost bilo je neophodno rasvijetliti. Dva istražitelja su iznajmila hotelsku sobu sa neposrednim pogledom na ulazna vrata robne kuće. Nekoliko noći oni su dvogledom pratili zatvaranje objekta, provjeravali jesu li vrata zaključana i pazili na vrata sve do njihovog otvaranja ujutro. Nakon skoro stotinu sati rada otkriveno je da su vrata imala grešku u mehanizmu zaključavanja. Vibracije izazvane prolaskom jutarnjih autobusa bi povremeno dovele do otpadanja zasuna. Problem je bio riješen, mada ne na način na koji se očekivalo. U praksi se ponekad osmatraju i lokacije koje ne predstavljaju standardnu poslovnu imovinu. To može biti stan uposlenika za kojeg se sumnja da vrši ilegalne radnje kako bi se, naprimjer, pratilo istovaranje stvari u vlasništvu kompanije iz automobila nakon posla.  Isto važi za okupljališta osumnjičenika, poput lokala ili bilo koje druge lokacije na kojoj se otuđena imovina može pohraniti, podijeliti ili je se na bilo koji način riješiti.

Lažni identiteti

Iznajmljivanje prostora za nadzor koji nije hotel ili motel treba izvesti potajno, uz odgovarajući izgovor i, ako je moguće, pod lažnim imenom. Istražitelji, jednako kao i kriminalci, mogu doći do kvalitetnih lažnih identifikacijskih dokumenata. Kao reference mogu im poslužiti ostali članovi istražiteljskog osoblja ili čak i prijatelji koji mogu dati garancije za „gosta“. Ipak, lica koja iznajmljuju smještaj u rejonima za koje je potreban nadzor obično nisu previše zainteresirana za identitet gostiju. Najvažnije je da se vlasnicima prostora ne treba dati razlog zbog kojeg bi se oni mogli početi zanimati za razlog iznajmljivanja. Povjeravanje vlasniku stana ili prostora graniči sa potpunom ludošću. Upućenost u odvijanje tajne operacije kod ljudi izaziva neodoljiv poriv koji je moguće zadovoljiti jedino prenošenjem tajne drugoj osobi. Na taj način se „zaraza“ širi. Iznajmljeni prostori trebaju ostati neuočljivi jer se tako mogu najproduktivnije iskoristiti. Jasno je da postoji određeni rizik od curenja informacija, ali kratkotrajnost nadzora i profesionalnost uključenog osoblja mogu ga znatno umanjiti. Za privremeni nadzor su posebno korisna vozila, naročito kombiji i kamperi. Neuočljivo parkirani kombi na cesti ili parkingu rijetko izaziva sumnju. Ako se vozilo mora parkirati jako blizu meti nadzora, korisno je poslužiti se varkom. Naprimjer, vozilo može biti parkirano jako blizu željene tačke, nakon čega iz njega izlaze dva istražitelja, svako na svoju stranu, zatvaraju vrata i nakon živog razgovora napuštaju lokaciju. Nadzorni tim je, pri tome, sakriven u stražnjem dijelu vozila. Ako ne postoji legalan ili logičan način da se vozilo parkira na željenu lokaciju ili ako je cjelodnevno parkiranje ilegalno (zbog čega se za njega ne treba odlučiti) ili sumnjivo, adekvatna varka je simulacija kvara vozila na željenoj lokaciji.

Kratkotrajni nadzor

Kratkotrajni nadzor može obuhvatiti vremenski interval od pola sata do dvije sedmice (nadzor vani), u zavisnosti od okolnosti. On se, naprimjer, može obavljati sa krovova obližnjih zgrada ili poslovnih prostora uz dopuštenje i znanje vlasnika, a često na principu vraćanja usluge po potrebi. U jednom slučaju agent na tajnom zadatku je pozivom preko telefonske govornice prijavio da je jedan uposlenik u vrijeme pauze za ručak sakrio stereouređaj na prostoru predviđenom za smeće, lociranom kraj vrata. Kasnije je ovaj uposlenik izašao s posla ranije, dovezao auto do smeća, ubacio stereouređaj u gepek i odvezao se. Jedina lokacija za osmatranje prostora za smeće bio je krov susjedne poslovne zgrade. U roku od pola sata identificiran je uposlenik menadžmenta zadužen za zgradu koji je odobrio pristup krovu nakon upoznavanja sa slučajem. Krov zgrade je bio ravan sa 45 cm visokim parapetom. Ukazivanje glave iznad parapeta imalo bi katastrofalne posljedice po vođenje slučaja. Ipak, pošto se radilo o ravnom krovu, na parapetu su se nalazili i otvori za istjecanje kišnice. Oni su poslužili kao mali prozori kroz koje je u ležećem položaju bilo moguće vršiti osmatranje željene zone. Istražitelj se prilikom osmatranja koristio dvogledom i toki-vokijem za praćenje sakrivanja i naknadnog preuzimanja robe. Zahvaljujući njegovim uputama preko radiosistema, istražitelji su blokirali vozilo osumnjičenika i isti je naknadno uhapšen.

Oprema za stacionarni nadzor

Oprema koja se koristi za stacionarni nadzor uključuje mobitele, dvosmjerne radiosetove, 35 mm kamere sa telefotografskim objektivima, digitalne kamere, VHS ili 8 mm kamkordere, dvoglede, teleskope sa postoljem, kao i improvizirane uređaje za koje je jedina granica sama mašta. Improvizacija može predstavljati važan segment istražiteljske vještine, što se može ilustrovati pomoću dva primjera iz stvarnog života. Jedan je žica koja se poveže sa kliznim vratima vagona. Ako neko pokuša ući u vagon tokom noći, žica se povlači i pali mali, neuočljivi izvor svjetla. Provalnici to svjetlo ne mogu vidjeti, a ono služi kao signal za obavještavanje o počinjenom krivičnom djelu. Drugi uređaj su osmislili studenti koji su se suočavali sa čestim obijanjem aparata za sokove, koji je bio postavljen blizu njihovih spavaonica. Prostor za ubacivanje novčića u aparat uvezan je žicom koja bi, po pomjeranju, aktivirala svjetla u domu zajedno sa glasnom zvonjavom. Tokom odvijanja ovog vida “nadzora“ studenti su mogli mirno spavati, a u slučaju novog pokušaja obijanja počinitelj bi se vrlo brzo našao licem u lice sa velikim brojem razjarenih studenata.

Poduzimanje odgovarajućih korektivnih mjera za smanjenje gubitaka u maloprodajnom sektoru, naprimjer, nemoguće je bez prikupljanja određenih ulaznih podataka vezanih za navike kupaca, brojanje lica u maloprodajnom objektu i sl., a takve podatke je moguće prikupiti samo osmatranjem i sprovođenjem nadzora. U smislu tajnosti njegovog sprovođenja, nadzor možemo implementirati kao prikriveni ili otvoreni nadzor, dok u smislu primijenjenih sredstava možemo razlikovati praćenje interesantnih lica i lokacija ljudskim vidom ili za to namijenjenim hardverskim proizvodima kao što su videonadzorne kamere i pripadajući videosnimači. No, kako odabrati pravi tip nadzora, podesan za određenu situaciju?

Semir Kapetanović
redakcija@asadria.com

Nadzor, kao integralni dio istražnog procesa, obuhvata vizuelno praćenje lokacija ili osoba kako bi se otkrilo koje aktivnosti i radnje izvršavaju te osobe, odnosno koje aktivnosti i radnje se vrše na nadziranoj lokaciji. Ovakvo vizuelno motrenje je praćeno vođenjem bilješki u smislu dnevničkog zapisa o onome što se dešava na snimljenom nadzornom videu. Takve bilješke, zapravo, objašnjavaju hronološkim slijedom poredane scene, koje prikazuju ono što se desilo na nadziranoj lokaciji. Nadzor lokacije ili osobe može biti stacionarni, pokretni ili kombinacija stacionarnog i pokretnog nadzora. Nadzor također može biti prikriveni ili otvoreni, s ciljem otkrivanja počinjenja zločina ili ozbiljnog kršenja propisanih politika, prikupljanja obavještajnih podataka i/ili sprečavanja počinjenja kriminalnih djela. Može se vršiti posmatranjem ljudskim okom ili pomoću elektronskog i mehaničkog hardvera.

Prikriveni nadzor naspram otvorenog nadzora

Postoji korisno pravilo u određivanju razlika između prikrivenog i otvorenog nadzora. Prikriveni nadzor je obično orijentiran ka detekciji, dok je otvoreni nadzor orijentiran ka prevenciji. Međutim, kao i kod svih sličnih pravila, postoje i izvjesni izuzeci. Naprimjer, operacija tajnog nadzora na odjelu modnog nakita, koja se sprovodi u cilju prevencije, može biti i misija prikupljanja obavještajnih podataka tokom koje se prikupljaju svi detalji koji su na raspolaganju u okruženju, a koji se tiču operacije, što omogućuje poduzimanje odgovarajućih korektivnih mjera za smanjenje gubitaka. Ovakav nadzor može nam ponuditi informacije o:

1. obrascima prometa (brojanje kupaca po satu ili u nekim drugim vremenskim intervalima),
2. broju incidenata, odnosno krađa od strane kupaca (odnos broja kupaca i broja lica koja vrše krađe),
3. vrstama ukradene robe,
4. tačnim lokacijama na kojima su se desile krađe,
5. vremenima u kojima su se desile krađe,
6. onome što su zaposleni radili kada je dolazilo do krađa,
7. načinu kako su izvršene krađe,
8. informacijama o zaposlenicima i osoblju (raspored pauza, broj zaposlenika prisutnih na radu i sl.) i
9. informacijama o slučajevima nesavjesnog rada uposlenika (prodaja robe poznanicima i prijateljima po sniženim cijenama, propuštanje da se registruje svaka prodaja, izlaganje nakita u prodavnici za vrijeme radnog vremena i odnošenje nakita kući nakon isteka vremena predviđenog za rad.

Po tom principu, otvoreni nadzor odjela sa luksuznim nakitom, koji se vrši pomoću upadljivo postavljenih videonadzornih kamera, može doživjeti neuspjeh s aspekta svog primarnog cilja – odvraćanja od pljačke, ali u isto vrijeme osigurava videosnimak događaja koji bi mogao dovesti do identifikacije, a kasnije i do hapšenja pljačkaša. Vodeći se spomenutim primjerom, razliku između ciljeva tajnog i otvorenog nadzora nije teško prepoznati.

Nadzor posmatranjem

Kad god je to moguće i praktično, nadzor treba vršiti posmatranjem očima, bez upotrebe bilo kojeg uređaja ili hardvera, s izuzetkom dvogleda. U smislu jasnoće, detalja, boja i dimenzija (dubine promatranog polja), ne postoji zamjena za ukupnu percepciju nadzirane scene, koju promatrač može pružiti kada lično posmatra scenu i razvoj događaja na sceni. To ne znači da dešavanja na istoj sceni, ako je to moguće, ne bi trebala biti snimljena i pretvorena u neki prihvatljiv medijski format. Ipak, ljudsko oko omogućuje najvjernije praćenje dešavanja koja nas okružuju. Izgleda mnogo sofisticiranije, a i manje neugodno za zaposlenike koji rukuju gotovinom na blagajni ako se nadzor vrši pomoću diskretno instaliranih videonadzornih kamera sa ugrađenim pinhole objektivom, ali svaki istražitelj koji ima imalo iskustva sa takvim nadzornim sistemima potvrdit će da je ljudsko oko ipak pouzdanije, jer ostavlja manje prostora za sumnju i greške. Ravna površina videonadzornog ekrana ne daje promatraču informaciju o dubini vidnog polja na koju su naši umovi navikli i koju očekuju. Osim toga, tu je i interpretativna vrijednost ljudskog uma u situacijama kada promatrač neposredno svjedoči činu ili događaju. Većina nadzornih snimaka ne daje dovoljan obim potrebnih podataka, pa stoga zahtijeva određenu vrstu dodatne prateće interpretacije.

Uređaji za vizuelni nadzor

Bez obzira na njihova ograničenja, kamere za nadzor, naročito videonadzorne kamere u kombinaciji sa videosnimačima, od neprocjenjive su vrijednosti u brojnim situacijama, pa tako i u onima u kojima je nemoguće prikriti istražitelja zaduženog za nadzor. Još jedna prednost kamera je u istovremenom pokrivanju nadzorom više lokacija, sa jednim operaterom koji prati dešavanja na nadziranim scenama, bilo istovremeno, bilo u zadanim obrascima prikaza. Videonadzorne kamere nisu sklone umoru, rastrojstvu i dekoncentraciji ili gladi. U kontekstu sigurnosti, videonadzorne kamere su bitno doprinijele kvaliteti i efikasnosti istražnih procesa. Mnogi zaposlenici su uhvaćeni zahvaljujući videosnimaču, odnosno snimku kako izlaze iz objekta sa ukradenom robom kroz tajno nadzirana vrata, preturaju po uredskim stolovima i povjerljivim podacima ili vrše čitav niz drugih nedopustivih radnji koje se odnose na sigurnost, kao što su, npr., udaranje automata za slatkiše ili piće i nasilno otuđenje takvih artikala ili sitniša iz automata. Takve kamere su također u mnogo slučajeva zabilježile i djelovanje osoba koje nanose štetu kompaniji, vršeći nesavjesnu provjeru posjetilaca ili ne spriječivši ulične umjetnike da na novoj fasadi objekta ispišu grafite.

Oko kamere je učinkovito ​​u pružanju općih informacija – ko ulazi kroz određena vrata, ko prima robu na istovarnoj rampi, ko se nalazi u prostorijama za rad sa štićenim sigurnosnim videonadzorom i sl. Kada su u pitanju vrlo specifične i detaljne informacije, kamere ipak pokazuju i određene nedostatke. U jednoj istrazi krađe u odjelu za obradu platnih transakcija, u kojoj je zaposlenik otvorio koverte koje su predali kupci, a koje sadrže mjenice i novčane uplate (koje ne moraju uvijek biti u obliku bankovnih čekova), kamera nije bila u stanju otkriti krađu. Međutim, snimak je ukazao istražitelju koji zaposlenik je izvršio krađu, skrenuvši mu pažnju na sumnjivo ponašanje jednog zaposlenika i nesvjesne pokrete koje je pravio, što je na kraju dovelo do uhićenja. Nemogućnost videonadzorne kamere da otkrije specifične detalje u ovom konkretnom slučaju dovela je do sljedeće zagonetke: da li je osumnjičeni u džep svog radnog odijela stavio bijelu kovertu sa kupčevim mjenicama i novcem ili je u džep stavio bijelu maramicu ili tek bilješku zapisanu na komadu bijelog papira? Unatoč spomenutim ograničenjima, korištenje videonadzornih kamera omogućuje posebno svestrano vršenje nadzora. Kamere veličine ruža za usne ili kutije šibica moguće je koristiti u brojnim situacijama. Njihova cijena je vrlo pristupačna, a njihova upotreba je ograničena samo genijalnošću istražitelja.

Nadzorne bilješke

Bilješka o onome što primjećuje videonadzor može snimljena na diktafon glasom ili u bilježnicu rukom. Ako je snimljena, bilješka nekada kasnije mora biti prenesena u pisani oblik. Prednost rukom pisanih bilješki je da su odmah dostupne, koštaju malo vremena i truda ili troška za prijenos bilješke iz neke zvučne ili video forme u formu pisane riječi. Nakon toga bilješka se lahko prenosi putem e-maila ka ovlaštenim primateljima. Isto se ne može reći i za bilješke snimljene u audio ili video formatu. Još jedna prednost rukom pisanih bilješki je u tome što su papir i olovka dostupniji i manje upadljivi za korištenje na terenu nego, recimo, magnetofoni, diktafoni, baterije i kasetice, memorijske kartice ili USB memorijske jedinice. Osnovna svrha ovih bilješki je da se pobliže opišu dešavanja koja smo snimili u video ili audio formatu. Nove bilješke bi trebale da prate snimke svakog kalendarskog dana, a bilješka snimljena u toku jednoga dana može biti zapisana i na više strana u nadzornom dnevniku. Forma nadzornog dnevnika koja se popunjava svaki dan trebala bi sadržavati parametre kao što su datum, oznaka istražnog slučaja (ime i broj datoteke) te informaciju o identitetu istražitelja. Ukoliko su istu scenu pratila dva promatrača, dovoljno je da oba unesu svoja zapažanja u isti nadzorni dnevnik. Ako su nadzorom obuhvaćene scene na dva različita lokaliteta, a tiču se istog slučaja, tada bi trebalo za svaku nadziranu lokaciju otvoriti i ažurirati poseban nadzorni dnevnik. Jednom sačinjeni, ovi dnevnici postaju dijelom službenih spisa.

Trajanje tipične tajne istrage obično se mjeri sedmicama, a djelotvoran rad prikrivenog istražitelja na datoj lokaciji obično završava uspješnim zaključenjem slučaja. Razlog tome je, između ostalog, i to što angažman prikrivenog istražitelja završava “otkazom”, što znači da on u tom prividu “dijeli sudbinu” svih ostalih osoba upletenih u kriminalne radnje ili nečasne aktivnosti. Ovakva strategija štiti pravi identitet i misiju prikrivenog istražitelja, budući da je isti tretiran ili obrađivan “podjednako” kao i svi ostali uključeni u nečasne aktivnosti ili kriminal. Zašto onda ne pratiti normalan sistem krivičnog pravosuđa, koji često u ovakvim slučajevima podrazumijeva izlazak policije na lice mjesta i pritvaranje svih sudionika

Semir Kapetanović
redakcija@asadria.com

Kada policija započne istragu, istražitelj iz korporativnog sigurnosnog odjela tada praktično postaje “agent policije” i tako u velikoj mjeri gubi kontrolu nad tokom istrage. Gubitak kontrole nad istragom obično predstavlja značajan hendikep, jer često ugrožava napore da se dođe do drugih bitnih informacija koje bi mogle biti jednako vrijedne za organizaciju kao i, recimo, istraga u slučaju krađe vrijedne IT opreme iz skladišta organizacije. Stvarni, ali i lažni identitet prikrivenog agenta bi vrlo lahko u slučaju policijske istrage tokom suđenja bio kompromitovan. Raskrinkavanje i kompromitacija identiteta prikrivenog istražitelja na sudu automatski otvara i pitanja vezana za njegovu kompletnu ulogu u rasvjetljavanju slučaja, kao i za način na koji je, kroz prikrivene istražne radnje, došao do podataka i informacija važnih za uspješno okončanje slučaja.

Administrativno rješavanje internih slučajeva kao alternativa krivičnom gonjenju

Sa ustanovljenim liberalizmom u sudovima veoma je teško doći do presuda koje optuženog proglašavaju krivim.

Čak i kada se suđenje završi dokazivanjem krivice, presude su i dalje nesigurne, kako zbog mogućnosti preokreta situacije u žalbenom postupku tako i zbog toga što se neke od presuda donose na temelju veoma upitne logike. Međutim, stepen prikazane građanske odgovornosti ipak raste iz dana u dan, iz mjeseca u mjesec. Napori istražitelja iz korporativnih sigurnosnih odjela bi trebali biti usmjereni ka zaštiti kolektiva, a ne ka povećanju demonstrirane građanske odgovornosti. Administrativno rješavanje internih slučajeva nedoličnog ponašanja, uključujući tu i krađe, obično zahvaljujući prijetnjama raskidom radnog odnosa – prihvatljiva je i sigurna alternativa krivičnom gonjenju. Mnoge ljude daleko više brine mogućnost gubitka zaposlenja nego eventualno suočavanje i sukobljavanje sa policijom i pravosudnim sistemom. Ljudi se inače više ne plaše policije i sudova onako kako su se plašili nekada u prošlosti. Veoma dobri primjeri za gore navedeno su i razne organizacije koje se bore za građanska prava, zagovornici borbe protiv pobačaja u trudnoći, pa čak i neke ekstremne grupe i organizacije čiji cilj je borba za zaštitu životinja. Međutim, ako jednom isprepadanom asistentu, koji je, recimo, uhićen tokom uličnih protesta, zaprijetite mogućnošću da zbog boravka u pritvoru izgubi svoje zaposlenje na fakultetu, veoma je vjerovatno da ćete se ubrzo suočiti sa molbama mnogih drugih privedenih protestanata da im se omogući telefonski poziv kojim bi obavijestili poslodavce o nemogućnosti dolaska na posao i na taj način spasili vlastito zaposlenje. Prekid radnog odnosa kao rezultat izrečene disciplinske mjere nosi mnogo više traume i boli za zaposlenika nego što bi se to na prvi pogled moglo pretpostaviti. Prikrivenom istražitelju se također uručuje “otkaz”, skupa sa otkazima koji se uručuju osobama koje je prikriveni istražitelj identifikovao kao nepoželjne zaposlenike, zbog čega su šanse za kompromitaciju njegovog stvarnog identiteta iznimno male, odnosno gotovo nikakve. Nakon toga se prikriveni istražitelj raspoređuje na čekanje sljedećeg zadatka na drugoj lokaciji. Istražitelji iz sigurnosnog odjela koji, npr., postoji u sklopu određene kompanije ne bi se u pravilu trebali angažirati za sprovođenje istražnih radnji u toj kompaniji.

Prikrivena istraga je konstruktivna

U takvim slučajevima bi se prikriveni istražitelj trebao angažovati preko službe za zapošljavanje iz neke eksterne agencije koja zapošljava, obučava, dodjeljuje i nadzire agente osposobljene za sprovođenje prikrivenih istražnih radnji. Razlog zbog kojega istražitelja iz internog sigurnosnog odjela ne bi trebalo angažirati za sprovođenje prikrivenih istražnih radnji je taj što bi u nekom trenutku istrage ili, ako ništa drugo, u njenoj završnoj fazi ​​istražitelj od određenog broja zaposlenika mogao biti percipiran kao saučesnik “lošim momcima” u vršenju kriminalnih djela. Zašto? Zato što je prikrivena istraga po svojoj prirodi konstruktivna, prikrivena i participativna.

Zadatak tajnog agenta, odnosno prikrivenog istražitelja je da se kvalitetno infiltrira i da bude prihvaćen od strane zaposlenih koji su uključeni u nepoštene radnje. Prihvatanje okoline često zavisi i od razvoja određenih intimnih veza i relacija sa kolegama, bilo da se radi o zajedničkim noćnim izlascima po klubovima, zajedničkim večerama ili čak romansama, mada se ovo posljednje veoma rijetko pojavljuje kao dio istražnog plana. Rezultirajuća uska povezanost, koja je ključ za uspješno okončanje istrage, održava se i u trenutku kada istina izlazi na vidjelo, na dan kada se slučaj konačno rješava. Takav pristup često uključuje “hvatanje” prikrivenog agenta skupa sa svim ostalim uključenim u kriminalne aktivnosti. Obični istražitelj iz internog odjela sigurnosti u kompaniji teško bi mogao nastaviti sa svojim istražiteljskim poslom nakon što je upravo odigrao ulogu “lošeg zaposlenika”. Pored ugrožavanja same učinkovitosti prikrivenog istražitelja, njegovo razotkrivanje među stvarnim učesnicima u kriminalnim djelima proizvelo bi, veoma izvjesno, i mnoge druge ozbiljne komplikacije.

Kreiranje klopke

Prikrivena istraga i “hvatanje u klopku” su dva procesa usko isprepletena i do te mjere međusobno povezana u glavama ljudi da velika većina ljudi teško primjećuje razliku među njima, dok je za neke osobe takva razlika čak i potpuno neuočljiva. Međutim, “hvatanje u klopku” je lahko razumjeti kada se o njemu razmišlja kao o procesu sadnje sjemena u bašti. Hvatanje u klopku je proces u kojem jedna osoba podešava situaciju i širi (dez)informacije sa namjerom da drugu osobu navede na pogrešno razmišljanje i donošenje pogrešnih zaključaka, a time i odluka. U nastavku su predstavljena dva slučaja, odnosno dva primjera ponašanja zaposlenih u situacijama u kojima dolazi do krađe. U jednom slučaju postoji skrivena klopka, a u drugom je jednostavno nema. U kojem je od dva navedena slučaja prisutna skrivena klopka i kakav utjecaj takva klopka može imati na uspješno okončanje istrage?

————————————————————————-

Slučaj 1: Na skladišnoj utovarnoj rampi

Dva zaposlenika na utovarnoj rampi u skladištu kompanije za koju rade: osoba X i osoba Y zatekli su se jedne subote na poslu, skupa sa svojim supervizorom osobom Z. Osoba X je, zapravo, bila prikriveni istražitelj. Skladište u kojem su radili u normalnim okolnostima ne radi subotom, no zahvaljujući povećanom prometu kompanije, ukazala se potreba za prekovremenim radom, pa su se tako ova tri zaposlenika našla na poslu, dok su svi ostali zaposlenici koristili slobodne dane vikenda. Kada je došlo vrijeme ručku, osoba Z je izrazila želju da objeduje piletinu i pomfrit. Upitao je preostalu dvojicu kolega da li su i oni također raspoloženi za isti jelovnik i ponudio se dobrovoljno da ode po obroke u obližnji restoran brze hrane. Osobe X i Y su se složile sa prijedlogom. Umjesto da ide kroz zgradu i izađe na vrata za čije otključavanje je ovlaštena, osoba Z odlučuje da se posluži kraćim putem, preko parkinga. Preskočivši utovarnu rampu, osoba Z je otključala vrata koja su inače dio sigurnosnog sistema koji štiti i samu utovarnu rampu, te ista ostavlja otvorenim kako bi se tim putem mogao i vratiti sa hranom. Osoba X posmatra kako osoba Z ulazi u automobil i nestaje niz ulicu u pravcu restorana. Nakon toga, osoba X pristupa osobi Y i kaže: “Osoba Z se zasigurno neće vratiti u narednih dvadesetak minuta. Zašto ne bismo jednostavno ušli ovamo svojim kombijem i “zaradili” sebi po jedan novi prijenosni računar? Niko nikada neće primijetiti da nedostaju na brojnom stanju.” Osoba Y to prihvata kao dobru ideju, nakon čega dolazi do otuđenja dva nova prijenosna računara…

Slučaj 2: Za vrijeme čišćenja kuhinje

Dva pomoćna radnika u kuhinji jedne velike bolnice: osoba A (prikriveni istražitelj) i osoba B zaposlenici su koji posljednji napuštaju svoje radno mjesto, odnosno koji zbog prirode radnih zadataka koji su im povjereni ostaju na poslu do kasno u noć. Zadaci koje svakodnevno obavljaju na kraju radnog vremena su iznošenje smeća transportnim liftom i dalje do kontejnera u podrumu, te suho brisanje podova. Nakon što je obavila brisanje podova na spratu, osoba A primjećuje da je rashladna komora za hladno čuvanje namirnica slučajno ostala otključana i o tome odmah informiše osobu B. Odloživši krpu sa kojom je radila, osoba B žurno dolazi do vrata rashladne komore i uvjerava se da su ista zaista otključana. Odškrinuvši vrata komore, osoba B se obraća osobi A: “Molim te, brzo mi donesi mi par plastičnih vrećica za otpatke koje sam maločas odložio gore na spratu, pored ormarića za električno napajanje.” Osoba A pita zašto su mu potrebne vrećice, ali ne dobija nikakav odgovor. Umjesto odgovora, osoba B pokazuje rukom prema rashladnoj komori, a osoba A se udaljava kako bi donijela tražene vrećice za otpatke. Kada je dobila vrećice za otpatke, osoba B pokretima pokazuje osobi A da je prati kada uđe u rashladnu komoru, a po ulasku osoba B traži od osobe A da joj čuva vrećicu širom otvorenu, te poče u nju stavljati pakete sa mesnim odrescima i šunkom, te spakova i nekoliko kilograma maslaca. Stavivši spomenute namirnice u veliku zelenu plastičnu vrećicu za otpatke, osoba B vragolasto izgura osobu A iz rashladne komore, zatvorivši vrata na izlasku i zaključavši ih. Uzevši vrećicu od osobe A, osoba B je odloži na transportna kolica, na kojima su se već nalazile odložene četiri vrećice pune otpadaka. Potom preko spomenute vrećice sa namirnicama navuče još jednu i dobro je zatvori, pa je smjesti u jednu od četiri vrećice sa otpacima koje su se nalazile na kolicima. Vrećice sa otpacima na kraju odložiše u kontejner za otpatke u podrumu bolničke zgrade. Nakon radnog vremena osoba B ulazi sa svojim automobilom do prostora namijenjenog odlaganju otpadaka te iz kontejnera sa otpacima uzima vrećicu sa ukradenim namirnicama i prebacuje ju u prtljažnik svoga automobila. Osoba A tvrdi da bi joj trebalo pripasti pola “plijena”, međutim osoba B joj ovom prilikom daje samo jedan dio i obećanje da će ostatak pripadajućeg joj “plijena” dobiti nešto kasnije. Meso koje je tom prilikom dobila osoba A pojavilo se nešto kasnije kao dokaz u bolničkom odjelu unutrašnje sigurnosti…

Prepoznavanje i razmatranje različitih situacija i okolnosti

Obratite ovdje pažnju na jasnu razliku između ove dvije opisane situacije. U prvom slučaju je osoba Y bila žrtva uspješno postavljene klopke. Osoba X, odnosno prikriveni istražitelj, “posadio je sjeme kriminalnog razmišljanja” u um osobe Y, predloživši joj da se krađom iz skladišta svoga poslodavca “snabdiju” novim prijenosnim računarima. “Bašta” osobe Y, odnosno njen um je do toga trenutka bio lišen bilo kakve pomisli o krađi. Međutim, u drugom primjeru nije bilo nikakve skrivene zamke, pa čak i ako pretpostavimo da je vrata ostave, tj. rashladne komore neko namjerno ostavio otključanim. Same po sebi, činjenice da su vrata rashladne komore ostala otključana i da je to “zapalo za oko” osobi B kreirale su izvrsnu slučajnu priliku za izvršenje kriminalnog djela. Osoba B je takvu priliku mogla ignorisati, ispraviti je ili je jednostavno iskoristiti. U ovom slučaju je izostalo “usađivanje sjemena” kriminalnog promišljanja u um druge osobe. Da je osoba A, recimo, tom prilikom rekla: “Pogledaj! Neki šarlatan je otišao na vikend i ostavio ostavu otključanom. Mogli bismo se nakon posla “poslužiti” ovim prehrambenim namirnicama a da to niko nikada ne primijeti” – to bi već predstavljalo postavljenu zamku. U svakom slučaju, neka ključna pitanja čiji bi nam odgovori mogli ukazati na to da li se u nekom slučaju uistinu radilo o postavljenoj zamci ili ne, mogla bi se formulisati i na ovaj način: Čija je bila ideja da se počini kriminalno djelo i ko je inicirao njegovo izvršenje? Ko je posijao “sjeme kriminalne misli” u um suizvršioca, odnosno ko je, zapravo, prvi plasirao takvu ideju?

U prethodnom članku na ovu temu spomenuli smo neke od prednosti prikrivenih istražnih radnji u odnosu na one konvencionalne, neprikrivene. Dobro obučen i pripremljen agent tokom tajne istrage ne samo da može neposredno dosegnuti sam izvor vrijednih informacija i dokaza već se, zahvaljujući dobro odglumljenoj ulozi, može bez privlačenja pažnje u potpunosti integrisati među zaposlenike te skupa sa onima sklonim zabranjenim aktivnostima ili kriminalnim djelima nazočiti izvršenju istih

Semir Kapetanović
redakcija@asadria.com

Tajna istraga se može smatrati uspješno obavljenom samo ukoliko su ispunjena tri uslova: 1) agent koji ju je sprovodio nije kompromitovan, 2) prikupljeno je dovoljno upotrebljivih dokaza, 3) misija je okončana, a tajni agent se povukao, bez da je iza sebe ostavio tragove ili sumnju okoline. Dakle, prvi ključni faktor uspješne tajne istrage je infiltracija agenta i njegova integracija u okruženju. Veoma važan aspekt svake tajne operacije je potreba za istražiteljem, agentom ili operativcem, spremnim i sposobnim da preuzme lažni identitet i infiltrira se među ostale zaposlenike.

Agent „uljez“

U cilju prikrivenog sprovođenja istražih radnji, agent, zapravo, može biti uljez koji se novim ili budućim radnim kolegama predstavlja kao domar, instalater, skladištar, službenik, knjigovođa ili preuzima bilo koju drugu zgodnu ulogu, ne isključujući tu ni ulogu sigurnosnog službenika u internom odjelu sigurnosti koji egzistira u kompaniji. Činjenica da bi lažni ili preuzeti identitet mogao “zapeti” prilikom pretraživanja podataka ili provjere prošlosti kandidata, kakva se sprovodi prilikom apliciranja za zaposlenje u sigurnosnim agencijama ili drugim sigurnosnim službama, ne predstavlja veliki problem, jer je u ovome slučaju tajni agent ili istražitelj, zapravo, operativni element u funkciji upravo tog istog sigurnosnog odjela.

Sačiniti lažni historijat zaposlenja i napraviti lažne preporuke da bi se ispunili uvjeti za zaposlenje apsolutno je lahko, a saradnici se najčešće bez značajnog povoda ne upuštaju u slične pretrage i kontrole, već nove zaposlenike percipiraju na temelju podataka koje o njima dobiju od njih samih. Generalno, postoje dva efikasna načina da se istražitelj tajno infiltrira među radnu snagu i zaposlenike. Jedan način je da se voditelju kadrovskog odjela jednostavno predstavi kao aplikant za otvorenu poziciju za zaposlenje, čime će izbježi pojavu bilo kakve sumnje. Kod ovoga pristupa agent treba biti naoružan predznanjem i mora dobro vladati informacijama i činjenicama vezanim za branšu i radno mjesto na koje aplicira. Drugi način je da radi blisko sarađujući sa odgovornim službenikom u odjelu ljudskih resursa ciljane organizacije ili objekta. Ova druga metoda zahtijeva pisanu politiku, koja konkretno definira odnos i odgovornost izvršnog osoblja, uključujući, što je najvažnije, i upozorenje da je izvršno osoblje dužno držati informacije o angažmanu tajnog istražitelja apsolutno povjerljivim, čak i u situacijama kada o njemu nešto pokušava da sazna voditelj odjela u kojem će tajni istražitelj biti angažovan. Ova pisana politika trebala bi po mogućnosti biti sadržana i u priručniku za osoblje.

Podrška menadžmenta

Trebalo bi naglasiti da je infiltracija tajnih agenata među radnu snagu i zaposlenike tamo gdje je to potrebno u suštini prihvatljiva strategija zaštite, koja mora imati punu podršku višeg menadžmenta. To je veoma važno jer ćete uvijek naći i upravno osoblje koje vjeruje da su tajne operacije “prljave” ili nemoralne aktivnosti, da tajni agenti često kompromituju savršeno dobre zaposlenike i da mogu podnijeti nekorektan izvještaj ka višim upravnim instancama. Često u odjelima za ljudske resurse postoje i oni koji se, bez obzira na pisanu politiku, i dalje uporno protive strategiji tajne istrage i koji će učiniti sve što je u njihovoj moći da potkopaju aktivnosti tajnih agenata. To potencijalno može ugroziti fizičku sigurnost agenta i takve probleme treba rješavati brzo i efikasno. Jedno rješenje za tu vrstu problema je pozicioniranje jednoga tajnog istražitelja direktno u sam odjel za ljudske resurse, bez znanja osoblja, zaposlenika ili njihovih supervizora. Bitni elementi pisane politike bi trebali uključivati ​​sljedeće faktore:

• Upravno osoblje odjela za ljudske resurse trebalo bi nastojati da sigurno i bez izazivanja sumnje infiltrira aplikanta (tajnog istražitelja) kojega šalje odjel sigurnosti, osim ako je, po njihovoj prosudbi, aplikant neodgovarajući u odnosu na ulogu koja mu se dodjeljuje u konkretnom tajnom istražnom zadatku, a što bi moglo pobuditi sumnju.
• Bilješke o aplikantu, koje se prilažu u odjel ljudskih resursa, ne bi trebale biti šifrovane, niti da na bilo koji drugi način nagovještavaju da bi se moglo raditi o tajnom agentu.
• Samo odgovorna osoba u odjelu za ljudske resurse treba znati da je tajni agent na zadatku i doslovno niko drugi ne bi smio biti privilegovan da raspolaže takvim saznanjem.
• Kada je tajni agent angažovan i kada je otpočeo sa zadatkom, on ne bi smio biti otpušten, odnosno njegova misija ne bi smjela biti prekinuta bez konsultacija sa odjelom sigurnosti.
• Pravi identitet prikrivenog agenta ne bi smio biti otkriven, čak ni ukoliko bi takav zahtjev bio upućen od strane supervizora koji je po upravnoj hijerarhiji pozicioniran iznad voditelja odjela ljudskih resursa.

Zakonska regulativa

Aktuelna zakonska regulativa koja u pojedinim zemljama reguliše pitanja vezana za zapošljavanje zahtijeva od poslodavaca i kompanija da izvrše kontrolu i pregledaju lične dokumente svake osobe sa kojom se sklapa trajni ili privremeni ugovor o radu. Ukoliko se tajni istražitelj u cilju dolaska u posjed dokaza i informacija služi lažnim identitetom, voditelj odjela za ljudske resurse bi trebao za njega obaviti sve neophodne administrativne radnje i popuniti zahtijevane formulare vezane za useljenički status i naturalizaciju, te bi takvu i svaku drugu dokumentaciju koja bi potencijalno mogla biti kompromitirajuća trebao da čuva van dosega neovlaštenih lica. Iako su mnoge kompanije iznenađujuće fleksibilne na ovome polju, tajni istražitelji bi se trebali služiti lukavstvom i kada je god to moguće izbjegavati i zaobilaziti normalne procedure koje se sprovode u kompanijama prilikom zapošljavanja novih djelatnika. Ako je situacija na terenu u konkretnom slučaju ipak različita od opisane, trebalo bi razmotriti i mogućnost raspisivanja otvorene pozicije za radno mjesto na koje će biti primljen tajni istražitelj u ulozi novog zaposlenika u dogovoru sa agencijom za zapošljavanje, sa kojom se za takvu prigodu potpisuje i specijalni ugovor. Zahvaljujući činjenici da se mnoge kompanije, kako bi smanjile vlastite operativne troškove, za obavljanje određenih poslova sve češće oslanjaju na druge, uže specijalizirane kompanije (outsourcing), ovo se često može izvesti bez nepotrebnog privlačenja pažnje. Ovakav pristup omogućava agentu da se infiltrira u željenu sredinu i bez da nužno bude zaposlen od strane same kompanije čije poslovanje ili djelatnici su predmetom ugovorene istrage.

Izvješavanje

Tajni agent mora podnijeti rukom pisani izvještaj za svaku odrađenu smjenu. Kada je u pitanju izvještavanje vezano za poduzete radnje iz domena tajnih istraga, tu kucani izvještaji ne predstavljaju zadovoljavajuće rješenje. Za razliku od otkucanog dokumenta, rukopis pruža zaštitu od krivotvorenja i naknadne izmjene sadržaja izvještaja, te sprečava podnošenje fiktivno pripremljenih izvještaja. Svaki podneseni izvještaj bi trebao biti uredno potpisan i datiran. Iako ova praksa za sudstvo i za administraciju najčešće ima veoma upitnu vrijednost, ispod potpisa podnositelja izvještaja, odnosno tajnog istražitelja, trebala bi da stoji i neka forma lične izjave ili prisege koja se odnosi na istinitost navoda sadržanih u izvještaju. Dakle, takva izjava trebala bi da potvrdi da je sadržaj izvještaja u potpunosti istinit i da je temeljen isključivo na provjerenim činjenicama. Iako se to ne može sa sigurnošću dokazati, ipak se smatra da takva izjava može imati određen utjecaj na samoga podnosioca izvještaja, jer može potaknuti odgovorniji odnos spram navoda i provjere informacija prije nego što se one nađu u samome izvještaju. Suština izvještaja bi trebala da djeluje kao hitac ispucan iz “sačmarice”, a ne kao individualno zrno ispucano iz starog karabina. Drugim riječima rečeno, umjesto da se fokusira isključivo na jedan od upečatljivih dnevnih događaja ili njemu neki posebno zanimljiv aspekt posla, agent bi u svom izvještaju trebao komentirati razne incidente, zapažanja i razgovore do kojih je došlo tokom njegove posljednje odrađene smjene. Agent nije taj koji treba da sudi o tome da li je nešto važno za istragu ili ne, jer nije uvijek u poziciji da odmjeri i procijeni stvarnu vrijednost svega onoga što vidi ili čuje tokom jedne odrađene smjene. Ovakav pristup omogućava voditeljima istražnih odjela i agencija potpun i necenzuriran uvid u kompletan rad tajnih istražitelja, te shodno tome i vrednovanje njihovog učinka na terenu.