U okviru istraga često se koriste vizuelni materijali. Istražitelji u privatnom sektoru moraju posjedovati barem upotrebljive vještine u radu s tri vrste vizuelnih materijala: fotografijom, CCTV videozapisima i snimcima s videokamera. Takvi materijali nude veliku količinu informacija koje se u brojnim kontekstima ne mogu izraziti verbalnim ili pisanim putem. Tačnije, slika doista govori za hiljadu riječi

Piše: Mirza Bahić
E-mail: redakcija@asadria.com

Kako bi vizuelni materijal bio od koristi, on mora biti konzistentan i korektno zabilježen. U kontekstu privatnih istražiteljskih radnji, obično se koristi za prikaz lokacije ključnog događaja ili incidenta, kao i posljedica počinjenog kriminalnog akta, poput vandaliziranih izloga ili tragova na mjestu zločina u slučaju provale. Vizuelni materijal može sadržavati i prikaz samog činjenja nekog nedozvoljenog djela, kao u slučaju blagajnika koji stavlja novac u svoj džep ili predaje ukradenih predmeta trećoj osobi. Uvid u neku situaciju može se steći već na temelju jedne kvalitetne slike, a da ne govorimo o seriji slika koje mogu otkriti važne detalje i ključne dokaze za potrebe istrage.

Fotografija

Iako se fotografija u kriminalistici koristi više od stotinu godina, ona i danas predstavlja svestran i veoma koristan alat. Brojni istražitelji je koriste kao primarni metod prikupljanja vizuelne dokumentacije jer fotoaparat nudi visoke rezolucije, jednostavnu pohranu i zahvalan je za korištenje čak i za početnike. Uz to, za svijet privatnih istražitelja važne su i funkcionalnosti digitalnih kamera, jer mogu na mjestu događaja utvrditi je li neki prizor adekvatno zabilježen i obrisati ga ukoliko nije. Osim toga, digitalne fotografije se jednostavno inkorporiraju u izvještaje i prezentacije o obavljenim istražnim radnjama, a prednost digitalnih kamera jesu i modovi koji i neobučenim osobama olakšavaju adekvatno fotografisanje scene. Objektivi visokog kvaliteta koji omogućavaju zumiranje na većim udaljenostima također su koristan dodatak, pri čemu istražitelji trebaju imati na umu da veći stepen zumiranja obično sužava vidno polje, tako da je tu potrebno pronaći balans. Prije odlaska na teren istražitelji moraju prekontrolisati stanje baterija za aparat, dostupnost materijala za čišćenje objektiva, postolja (ako je potrebno) te papira ili elektronskog uređaja pomoću kojeg će praviti bilješke o snimljenom materijalu.

Tajno snimanje

Videonadzor se već decenijama koristi za osiguravanje poslovnih i rezidencijalnih prostora i njegova uloga u vođenju istraga posebno je važna. Istražitelji videonadzorne kamere mogu koristiti na prikriven ili transparentan način. Za istražitelje koji rade rekonstrukciju određenog kriminalnog akta, videozapisi mogu biti ključni dokazni materijal. Tajno snimanje za potrebe prikupljanja informacija je rutinski dio posla privatnih istražitelja. U većini slučajeva se utvrđuje odgovornost neke osobe za određeno krivično djelo, kao i za praćenje samog akta u trenutku njegova odvijanja. Jedan od primjera je postavljanje kamere na vrata kroz koja se vrši dostava robe radi praćenja radnika za koje se sumnja da potkradaju kompaniju. Prilikom postavljanja nadzornih kamera istražitelj se mora pobrinuti da one budu nenametljive ili zakamuflirane. Moderne kamere su, zahvaljujući svojim manjim dimenzijama, naročito pogodne za to. One se na jednostavan način mogu postaviti u utikače, satove ili detektore požara, te zamaskirati da izgledaju neprimjetno u odnosu na komade odjeće ili nosive predmete na nekoj osobi (naočale, ručni satovi i dr.).  Pri tome, istražitelj mora najprije razmotriti je li tajna instalacija kamere u nekoj zoni dozvoljena ili ne. Prikupljanje vizuelnog dokaza o tome da neko, naprimjer, koristi ilegalne narkotike ili krade robu može povući pitanje pravne odgovornosti istražitelja ili kompanije. Narušavanje privatnosti u nekim zemljama je prekršaj, koji može povlačiti isplaćivanje visokih naknada oštećenom, koji može tužiti kompaniju ili samog istražitelja. Zbog toga istražitelj prije odlučivanja na ovaj korak mora detaljno razmotriti sve zakonske implikacije takvog čina.

Dokumentiranje i vođenje evidencije na terenu

U nemalom broju situacija vizuelni materijal ostaje trajni dokaz za incidente, pljačke, akte vandalizma i druga krivična djela. Pri tome je potrebno voditi i kvalitetnu evidenciju o ovim materijalima. Primarni razlog za to je činjenica da se takva dokumentacija može naknadno analizirati u bilo kojoj fazi istrage. Istražitelj se stoga mora pridržavati određenih profesionalnih standarda. Na mjestu zločina, naprimjer, može biti korisno evidentirati sve zatečene predmete, i to prije nego što se uđe na samu lokaciju. Fotografije ili snimci se rade iz različitih perspektiva, najčešće iz sva četiri ugla sobe, ako je riječ o zatvorenom prostoru. U toj situaciji istražitelju je korisno da pokuša napraviti snimke iz perspektiva drugih osoba, npr. svjedoka koji navode gdje su se nalazili u vrijeme incidenta ili službenog osoblja koje se prvo nađe na terenu. Kako bi se stekao što bolji uvid u situaciju na terenu, predmeti od interesa za istražitelja se trebaju snimati u sekvenci od šireg ugla kadriranja prema užem. Ovu akciju prati i pisana evidencija o lokaciji na kojoj je zatečen navedeni predmet. Ako je on pomjeren, istražitelj ga najprije treba snimiti na poziciji na kojoj ga je i zatekao. Nakon toga se pristupa postavljanju predmeta na njegovu izvornu lokaciju. Također, prije pomjeranja namještaja korisno je napraviti snimak aparatom koji se drži iznad njega radi dokumentiranja izvorne pozicije u odnosu na predmete. Istražitelj treba nositi i papir ili elektronski uređaj za vođenje evidencije, na kojem će navesti metričke vrijednosti udaljenosti između objekata od interesa te, po potrebi, pripremiti opis ili skicu cijele lokacije, uz navođenje datuma, vremena, smjera i postavki aparata.

Sve u svemu, tehnološki napredak na planu mogućnosti i praktičnosti korištenja modernih fotografskih aparata, kamera pa i telefona istražiteljima je značajno olakšao pristup alatima za izradu vizuelnih materijala i prateće dokumentacije. Veliki izbor znači da istražitelj mora biti pažljiv prilikom odabira kvalitetne i pristupačne opreme. U većini slučajeva one će u njegovim rukama igrati bitnu ulogu u pronalaženju odgovora na pitanja ko, šta, kako i kada, koja su esencijalni element svake profesionalno vođene istrage.

Odgovor na pitanje zašto u okviru vođenja istražnih radnji istražitelja neumitno suočava s intrigantnim, ali i kontroverznim pitanjem motivacije počinitelja. Motiv, stoga, predstavlja logički razlog ili povod koji se nalazi u samoj srži počinjenog krivičnog djela ili prekršaja

Piše: Semir Kapetanović
E-mail: redakcija@asadria.com

Kako bi adekvatno utvrdili motiv, istražitelji moraju imati natprosječan uvid u motivaciju i generalne obrasce ponašanja ljudi. Ipak, i tu postoje određena ograničenja koja     istražitelji moraju imati na umu. Kao primjer lahko prepoznatljivog motiva može poslužiti potreba narkomana za novcem kojim će kupiti supstance za zadovoljavanje svojih navika. To ga lahko može odvesti do krađe novca koji pripada kompaniji. U tom slučaju je riječ o očitom, odnosno primijenjenom motivu. Razlozi zašto je neka osoba inicijalno počela koristiti narkotike zahtijevali bi mnogo detaljniju istragu motiva, ali oni su više u sferi interesa psihologa ili psihijatra nego istražitelja.

Priroda motivacije

Druga dimenzija utvrđivanja motiva također može biti problematična. U pitanju je analiza finalne vrijednosti motiva u odnosu na samu istragu. Naprimjer, autori Brandstatter i Hyman u svom djelu „Temelji provedbe zakona“ navode da je za uspješno vođenje krivičnog postupka uvijek neophodno utvrditi motiv činjenja krivičnog djela. Osim toga, oni smatraju da utvrđivanje motiva može predstavljati prvi efikasan korak u utvrđivanju identiteta počinitelja ili nevinosti/krivice osumnjičenika. Razumijevanje motiva iza nekog krivičnog djela je skoro uvijek neophodan preduvjet za uspješno krivično gonjenje. Mada naglasak na motivu može biti i upitan u kontekstu krivičnog djela krađe jer neki ljudi jednostavno ne mogu dati zadovoljavajuće objašnjenje zašto su je počinili.

S druge strane, stručnjaci također navode da utvrđivanje motiva može biti efikasan prvi korak u razotkrivanju identiteta krivca. Odgovor na pitanje zašto može nas dovesti i do pratećeg odgovora na pitanje ko. Autori Brandstatter i Hyman navode da “se motivi često utvrđuju tako što se odredi ko ima korist od činjenja krivičnog djela“, što znači i da pitanje ko može odvesti do odgovora na zašto.

Tipovi motivacije: želja i potreba

S obzirom na to da i za istražitelje u privatnom sektoru postoji jasna i naglašena vrijednost u utvrđivanju motiva počinitelja, istražne radnje s tim ciljem se mogu koristiti i u okviru strategija vođenja istrage ili privođenja. Psiholozi navode tri motiva kao razloge za činjenje krivičnih djela: potrebu ili želju, racionalizaciju i priliku. Motivi koji spadaju u kategoriju potrebe mogu imati korijen u problemu koji određeni pojedinac tretira kao nerješiv. On može biti finansijske naravi, s uzročnicima u sklonosti kockanju, ovisnosti o drogama i alkoholu, životu izvan vlastitih materijalnih mogućnosti ili dodatnim troškovima poput izdataka za liječenje oboljelih članova porodice. Pojedinac može biti vođen i antagonizmom prema kompaniji u kojoj radi i izražavati želju za osvetom zbog nemogućnosti dobijanja unapređenja ili neprijateljstva prema nadređenima. Isto tako, može se raditi i o pukim psihološkim razlozima poput kleptomanije. Neka lica kradu kako bi pomogla drugim, dok drugi krađom kompenziraju vlastita stresna i neugodna životna iskustva. Konačno, osoba se može odlučiti za krađu samo zato jer želi nešto što sebi inače ne može priuštiti.

Racionalizirani motivi

Kriminalac koji racionalizira činjenje krivičnih djela uspijeva uvjeriti samog sebe da, naprimjer, krađa sama po sebi ne predstavlja ništa loše. Najčešći razlozi za racionalizaciju uključuju opravdanja poput toga da bi ukradeni predmet ionako bio bačen, da je u pitanju posudba, da je neko lice nedovoljno plaćeno i da samo uzima šta mu pripada i dr. Isto tako, počinitelj sebi krivično djelo može predstaviti kao zločin koji bi svi drugi počinili i da nema potrebe da se suzdržava od činjenja, te da je ono opravdano jer vlasnik kompanije ionako ima dovoljno za sebe. Bilo kako bilo, izvori racionalizacije za motive za činjenje krivičnih djela su praktično nepresušni.

Prilika kao motiv

Prilika sama po sebi ne može činiti motiv za nezakonite vidove ponašanja ili krađu. Brojni ljudi imaju jednake prilike, ali nikada ne kradu. Umjesto toga, ona se može tretirati kao neophodni element krađe i postoji kao aspekt koji je povezan s jednim ili više poticaja koji su ovdje opisani kao izraz želje ili racionalizacije. Također, motivi za činjenje djela mogu biti i prikriveni. Želja terorista za publicitetom može predstavljati značajniji motiv u odnosu na potrebu da se uzrokuje materijalna šteta ili ostvari finansijska korist. Ponekad pitanje zašto je došlo do nekog incidenta može pomoći kompaniji ili pojedincu da učinkovitije odgovore na prijetnje. Prijetnje bombaškim napadima su danas nešto s čim se često suočavaju kako kompanije tako i institucije. Dimenzija odgovora na njih direktno zavisi od percepcije motiva koji stoje iza takvih prijetnji. Umjesto pukog reagiranja na prijetnje, značajno inteligentniji i efikasniji odgovor na njih može se osmisliti jednom kada se utvrde motivi na kojima se one temelje.

——————

Sam proces vođenja istražnih radnji u osnovi se temelji na prikupljanju informacija i primjeni zdravog razuma, pri čemu se navedene informacije analiziraju s ciljem rješavanja problema. Osim pitanja ko, kada, kako i gdje, istražitelj se mora zapitati i zašto je nešto učinjeno. U tom procesu najvažniji saveznik su mu imaginacija i kreativnost. On mora dovoljno poznavati obrasce ponašanja ljudi i primijeniti logičko rasuđivanje. Bez obzira na oslanjanje na zdrav razum, dobar dio njegovog uspjeha temelji se i na upornosti u pogledu utvrđivanja motiva. Navedeni postupak može nerijetko biti vremenski zahtjevan pa i repetitivan, ali je riječ o složenim zadacima sa visokim nivoom lične satisfakcije po njihovoj realizaciji. Jedinstvo između pitanja koje istražitelj sebi postavlja tokom istrage tu igra ključnu ulogu. Na početku istrage pitanje ko je odgovoran za neko krivično djelo neminovno povlači izlazak na teren i ispitivanje gdje je došlo do tog djela. Zahvaljujući pitanju kako je neko djelo počinjeno, istražitelj će znati gdje da potraži informacije o njemu, uključujući i utvrđivanje vremenskog okvira, odnosno odgovora na pitanje kada. Na kraju, objedinjavanjem navedenih pristupa istražitelj dolazi u mogućnost da odgovori i na pitanje zašto je nešto učinjeno, odnosno da utvrdi motive počinitelja koji ga neminovno vode i do razotkrivanja njegovog identiteta i privođenja pravdi.

Pitanje kada se nešto desilo u kontekstu vođenja istrage tiče se preciznog utvrđivanja vremena dešavanja nekog događaja. Ono se fokusira na izdvajanje i preciziranje vremenskog faktora, bilo da je riječ o onom što je prethodilo ili što je uslijedilo nakon nekog događaja, kao i između više njih

Piše: Semir Kapetanović
E-mail: redakcija@asadria.com

Ako istražitelj precizno utvrdi vrijeme, to mu može pomoći prilikom eliminacije različitih scenarija. Naprimjer, moguće je da određeni autobus nije nikako mogao prevaliti distancu od tačke A do tačke B u konkretnom intervalu. Isto važi i za slučajeve utvrđivanja vremena izbijanja požara, za koje neki uposlenici nisu mogli biti odgovorni ako su tada imali slobodan dan. Ako se, npr., na nekoj lokaciji novac redovno krade, istražitelja čeka lakši posao u hvatanju krivca ako se utvrdi da do krađe dolazi u intervalu od pet ujutro do sedam navečer.

Faktori utvrđivanja vremena

Kada su pitanju krivična djela, cjelokupni koncept zastare temelji se na vremenskom faktoru. Počinitelj se mora identificirati i procesuirati u određenom roku nakon činjenja djela. Vrijeme se, u kontekstu obavljanja istraga, može utvrditi i najobičnijim promatranjem. Naprimjer, stavljanjem ruke na toplu haubu automobila može se utvrditi da je nedavno korišteno, dok se ispitivanjem rasporeda pepela u kaminu može zaključiti kada je vatra naložena. U slučaju smrti, vrijeme njenog javljanja može se utvrditi pomoću praćenja nivoa lividiteta žrtve ili vremena kada je nastupio samrtni grč. Na isti način na koji istražitelj može iskoristiti svoju energiju i maštu kako bi utvrdio vremenske faktore u okviru istrage, oni mu mogu pomoći prilikom utvrđivanja identiteta počinitelja. Kao i kod drugih segmenata istrage, mnogo toga se može postići korištenjem zdravorazumskog rasuđivanja i pažljivim posmatranjem terena i objekata.

Preventivni postupci

Istražitelj može preduzeti odgovarajuće korake i prije nego što dođe do nekog incidenta. Na taj način on sebi unaprijed omogućava praćenje vremenskog faktora nakon što dođe do činjenja krivičnog djela. Neke od standardnih mjera uključuju označavanje datuma i vremena na videozapis koji se kreira u okviru CCTV sistema. U slučaju nadzora koji se vrši pomoću fotografije ili CCTV videa koji se aktivira tek nakon što dođe do događaja, korisno je fokusirati kadriranje na sat. Ako su u pitanju osnovni ili rudimentarni sistemi detekcije neovlaštenih upada koji se ne fokusiraju na identifikaciju počinitelja nego na utvrđivanje vremena upada, istražitelj može postaviti uređaj koji će u slučaju incidenta izazvati zaustavljanje sata. Prilikom rada s alarmnim hardverom i programima za kontrolu pristupa, istražitelj može modificirati sistem tako da mu on omogući pristup evidenciji iz koje se vidi vrijeme prolaska ili upada nekog lica. Jednako korisni su i alati za pečaćenje koverti, paketa, prolaza, pretinaca u automobilima ili skladišnih prostora. U tu svrhu mogu poslužiti metalni ili žičani pečati, plastični pečati u obliku katanaca, samoljepljive trake, pa i spajalice. Kontrola pečata u vrijeme kada je neki predmet poslan ili primljen treba pokazati da li se njim manipulisalo u određenom vremenskom intervalu. Ako je on oštećen, istražitelj može utvrditi kada je došlo do toga. Ako se pečati postavljaju na statične lokacije, potrebno ih je redovno provjeravati. U slučaju njihovog oštećenja istražitelj može utvrditi u kojem se intervalu to desilo.

Metode utvrđivanja vremenskog faktora

Kao jedan od standardnih primjera za utvrđivanje tačnog vremena dešavanja incidenta može poslužiti razbijeni sat na ruci vozača vozila koje je skrenulo s ceste. Ipak, često se dešava da je vremenski faktor nemoguće utvrditi s takvom preciznošću. Stoga istražitelj mora obratiti pažnju na indirektne izvore informacija poput opisane topline haube ili tragova paljenja vatre. Osim toga, vremenski faktor se može razmatrati i iz ugla analize njegovih varijacija u okviru određenog procesa ili odvijanja aktivnosti. Naprimjer, krađe novca su čest problem u radnom okruženju i po njihovom otkrivanju potrebno je odmah utvrditi vrijeme kada se dešavaju jer je ono obično ključno za identifikaciju osumnjičenih lica.

Dakle, vrijeme se može utvrditi i iz tzv. indirektnih izvora. Oni su gotovo neograničeni u svojoj različitosti i tiču se kako izvora poslovne tako i onih privatne naravi. Istražitelj mora pokazati spremnost da se snađe u situacijama kada okolnosti istrage predstavljaju početnu tačku za kreativno razmišljanje. Među ovakvim izvorima informacija o vremenu su, naprimjer, podaci sistema za kontrolu pristupa koji registruju vrijeme korištenja pametnih kartica, terminala i biometrijskih uređaja. Isto važi i za alarmne sisteme koji osim vremena aktiviranja registruju i lokaciju i vrstu alarma, paralelno s podacima koji su dostupni iz videozapisa koje kreiraju videonadzorne kamere.

Kreativnost u istrazi

Izvan sfere sigurnosnih sistema istražitelji se mogu okoristiti podacima banaka ili telekomunikacijskih operatera, poput podataka o korisničkim računima, datumima i vremenu uplata ili podizanja novca, vremenu razgovora na listingu. Dodatni izvori informacija su i dnevnici i lične zabilješke osumnjičenih, koji su često dostupni u elektronskom formatu. Jednako korisna je i e-mail korespondencija koja nudi uvid u vrijeme otvaranja, slanja i prosljeđivanja dokumenata drugim licima, a isto važi i uspjele ili neuspjele poruke poslane faksom. Korisni izvori podataka su i pošte, od kojih se mogu dobiti informacije o datumu kada je osumnjičeni preuzeo pošiljku. Vrijeme odvijanja događaja može se utvrditi i pomoću računa koji prikazuju datum vršenja transakcija, odnosno prodaje ili naplate korištenja određenog proizvoda koji može biti otuđen. Kreativni istražitelji mogu iskoristiti i naizgled manje važne izvore informacija poput ulaznica za kino ili saobraćajnih kazni, koje također nude uvid u vrijeme odvijanja određenih događaja. Sve u svemu, uz neupitnu važnost utvrđivanja vremenskog faktora u kontekstu istraga, njihovi ishodi će nerijetko biti ograničeni kako vještinom tako i kreativnošću samog istražitelja, koji se mora jednako osposobiti za korištenje direktnih i indirektnih izvora informacija o vremenu.

U situaciji kada istražitelji u toku istrage pokušavaju utvrditi ko je odgovoran za neki incident ili krivično djelo, naglasak je na utvrđivanju identiteta te osobe. Kada je za istragu najvažnije pitanje gdje, naglasak se stavlja na utvrđivanje mjesta zločina

Piše: Semir Kapetanović
E-mail: redakcija@asadria.com

Postoji jasna distinkcija između pitanja ko, koje se fokusira na osobe, u odnosu na gdje, kod kojeg je akcenat na lokaciji. Tu za istragu može biti važno više pitanja, od toga gdje se počinitelj nalazi, gdje su dokazi ili gdje je sakriven potencijalni plijen. Isto tako, za istražitelja je važno jasno definirati koji su to izvori informacija koji mu mogu pomoći tokom vođenja istrage.

Finansijske institucije i agencije za nekretnine

Tokom vođenja istrage istražitelji će često morati raditi s bogatim izvorima podataka iz nevladinih izvora, a koji se tiču fizičkih i pravnih lica, lične imovine i nekretnina. Neki od ličnih podataka nisu direktno dostupni, dok je za druge potrebno pribaviti odgovarajuću dokumentaciju nakon pokretanja krivičnog postupka. Banke i kreditne institucije su također važni izvori informacija. Računi daju uvid u finansijsko stanje, datume i vrstu uplata, kao i iznose. Tu su i informacije o novcu koji se podiže, kao i broju napisanih čekova unutar određenog perioda. Banke imaju evidenciju o svim krupnim transakcijama i dragocjenostima pohranjenim u sefove. Isto tako, kreditne informacije istražitelju mogu poslužiti kao izvor podataka o radnom odnosu osumnjičenika, njegovom primarnom izvoru prihoda, imovini i iznosima za koje je navedeno lice zaduženo. Brojni poslovni subjekti imaju i svoje kreditne agencije. Ove institucije mogu ponuditi podatke o svojim klijentima, poput bračnog statusa, imena bračnog druga, broja izdržavanih osoba, bivših i sadašnjih adresa stanovanja i kreditnog rejtinga. Ako se sumnja da je počinjeno krivično djelo povezano s nekretninama, prava adresa za istražitelja su agencije za nekretnine koje mu mogu ponuditi informacije o cijeni iznajmljene ili prodate nekretnine, iznosu transakcija, hipotekama i vlasničkim odnosima.

Osiguravajuća društva i uslužne kompanije

Osiguravajuća društva istražitelju mogu ponuditi informacije o posljednjoj korištenoj adresi, datumu kupovine ili prodaje imovine i iznosu prateće transakcije. Telekomunikacijske kompanije također mogu pružiti pomoć u vidu pretplate i iznosu mjesečnih računa za mobilnu i fiksnu telefoniju. Isto važi i za kompanije koje navedenom licu šalju račune za kablovsku televiziju, električnu energiju, plin i vodu, od kojih je, osim adrese korisnika, moguće dobiti i informacije o korištenju tih usluga u prošlosti. U određenim okolnostima korisno je stupiti u kontakt i sa kompanijama koje nude usluge transporta, posebno u slučaju kada se sumnja na krađu i skrivanje ukradenih predmeta. Slično se može primijeniti i u slučaju udruženja taksi-prijevoznika koji mogu ponuditi informacije o destinaciji putnika i potencijalnim prevoženim predmetima. Rent-a-car agencije su također važne jer omogućavaju uvid u informacije s vozačke dozvole osumnjičenog lica, adresu osobe koja iznajmljuje vozilo, podatke o ovlaštenim licima za korištenje vozila i pređenoj kilometraži. Tu se često mogu naći i različiti brojevi telefona, adrese, opis vozila, podaci o korištenoj kreditnoj kartici prilikom plaćanja i slično.

Sektori zdravstva, obrazovanja i medija

Među destinacijama zanimljivim za istražitelja koji vodi određeni slučaj su i institucije iz oblasti zdravstva, poput bolnica i apoteka. Apoteke istražitelju mogu pružiti uvid u recepte na osnovu kojih se mogu saznati podaci o ljekaru kojeg je osumnjičenik posjećivao, od čega je bolovao i koju vrstu lijekova je koristio, ali i adresa korisnika osiguranja. Slično tome, bolnice posjeduju zdravstvene kartone pacijenata, s podacima o oboljenjima i pratećim tretmanima, kao i zdravstvenom osiguranju. Kao i njihovi zdravstveni pandani, i obrazovne institucije mogu biti izvor važnih informacija za istražitelja, počevši od datuma i mjesta rođenja, do imena i zanimanja njegovih roditelja, radnog mjesta i sl. Institucije visokog obrazovanja poput univerziteta i fakulteta istražitelju mogu ponuditi i informacije o vannastavnim aktivnostima osumnjičenika, njegovim akademskim postignućima, interesima i finansijskom statusu. I mediji mogu biti od koristi i to na način da ponude informacije o svojim pretplatnicima i subjektima koji se reklamiraju u njima, kao i uvid u arhivu članaka u kojim se osumnjičenik potencijalno pojavljivao.

Državne službe

Državne službe na svakom nivou posjeduju veliku količinu informacija koje istražitelj može iskoristiti. Iako za većinu njih postoje ograničenja u pogledu propisa o sigurnosti, do određenih podataka se može doći relativno lahko. Među institucijama koje mogu biti od koristi istražitelju je, npr., poreska uprava, koja posjeduje imena i adrese poreskih obveznika u odnosu na porez na imovinu. Tu su također i informacije u vidu opisa pravnog statusa imovine, iznosa poreza plaćenih na nju, kao i blagovremenosti njihovog plaćanja. Općinske službe za građevinske poslove posjeduju podatke o lokaciji objekata u vlasništvu osumnjičenika, kao i prateće planove i dokumentaciju za njihovu gradnju. Lokalne matične službe također nude uvid u oporuke i matične knjigu vjenčanih, rođenih i umrlih, registar likvidiranih poslovnih subjekata i dr. Ostale javne institucije koje nude uvid u korisne podatke su službe za socijalnu pomoć, koje mogu posjedovati informacije o radnom vijeku osumnjičenika, njegovom stanju socijalne potrebe, zdravstvenom stanju i potencijalnim problemima sa zakonom. Isto važi i za izborne komisije, od kojih je moguće dobiti podatke o porijeklu osumnjičenika, npr. da li je rođen u nekoj stranoj zemlji ili ga neka posebna psihofizička potreba onemogućava da učestvuje u glasačkom procesu. Svi navedeni izvori informacija danas su još lakše dostupni, jer svoje podatke često nude u elektronskoj formi. To omogućava paralelno pretraživanje informacija na više službenih izvora. Ipak, istražiteljima se preporučuje direktno stupanje u kontakt s ovim institucijama kako bi se sam proces istrage predstavio kao ozbiljan proces koji vodi kompetentno lice.

U poslovnom kontekstu ne postoji povod za pokretanjem istrage, izuzev ako se nešto već nije desilo ili se dešava. Mali broj organizacija ima luksuz da pokreće istrage u odsustvu nekih snažnih indicija o ozbiljnim kriminalnim djelima. Prije početka same istrage potrebno je analizirati nekoliko važnih faktora, od upravljanja resursima, preko ometanja operativnih aktivnosti do zaštite ugleda involviranih strana

Piše: Semir Kapetanović
E-mail: redakcija@asadria.com

Može se kazati da nije preporučljivo pokretati istragu bez odgovarajuće analize da li je uopće došlo do činjenja nedozvoljenog djela. Najvažnija pitanja u vezi s pokretanjem istraga su „ko, kada, zašto, kako i šta“ i, na samom početku, jedino se na posljednje pitanje može odgovoriti s određenom sigurnošću. Koliko-toliko jasna slika o naravi počinjenog djela formira se, naprimjer, po pronalasku izgubljenog novca ili imovine. Zadatak istrage je da ta slika bude što jasnija i u tom procesu se može doći do odgovora na navedenih pet pitanja.

Pitanje „kako“ u kontekstu istrage

Dva primarna podpitanja povezana su s davanjem odgovora na pitanje „kako“ u kontekstu istrage: kako je krivično djelo počinjeno i kako se navedeni slučaj može riješiti, uz privođenje krivca pravdi. Oba pitanja tiču se strategije, odnosno strategije koju je kriminalac primijenio prilikom činjenja djela, i strategije koju istražitelj primjenjuje kako bi ga razotkrio. Potonja u određenoj mjeri često zavisi od strategije u skladu s kojom je djelo počinjeno, odnosno osobu koja, naprimjer, vrši pronevjeru istražitelj teško može privesti pravdi ako ne zna kako ona vrši manipulaciju finansijskim sredstvima. To ne znači da poznavanje načina na koji je počinjeno krivično djelo automatski povlači rješavanje slučaja. Krivično djelo i njegovo razotkrivanje su dvije različite sfere i moraju se tako tretirati.

Metode naučne detekcije i utvrđivanje zločina

Promatranje, postavljanje hipoteze i testiranje predstavljaju srž naučnog metoda i on se može primijeniti i na istrage. Aktivnosti na utvrđivanju načina na koji je neko djelo izvršeno su u svojoj srži istraživačke i podrazumijevaju primjenu metoda pokušaja i greške s ciljem fizičke rekonstrukcije krivičnog djela. Također, one mogu biti i istražiteljske naravi i u tom slučaju se ispituju svi koraci i procesi povezani s zločinom, te traže slabosti u njegovom izvođenju kako bi se lakše došlo do istine. U ovoj fazi istražitelj se prvenstveno bavi rekonstrukcijom samog događaja. To podrazumijeva i sistematsko pretraživanje terena i objekata, ispitivanje aktera, potragu za fizičkim dokazima i praćenje svakog traga koji vodi u određenom smjeru. Istražitelj se mora uživjeti u ulogu kriminalca kako bi mu lakše ušao u trag.

——————————

Strategija rješavanja slučaja i modus operandi

U mnogobrojnim slučajevima strategija korištena za činjenje djela korespondira s onom za njegovo razotkrivanje. U tom kontekstu je važno utvrditi počiniteljev modus operandi, odnosno način na koji se određeno krivično djelo ponavlja u vidu obrasca. Na taj način se, u slučaju počinitelja, utvrđuje konzistentnost u pristupu, što može dovesti i do indiciranja strategije rješavanja slučaja. Ako, naprimjer, neki uposlenik krade sredstva tako da krivotvori dokumentaciju za povrat novca i reklamaciju, istražitelj može očekivati da navedeni uposlenik koristi iste metode činjenja krivičnog djela sve dok ima dojam da se one isplate. Ako neki provalnik preferira upad u stanove tokom dana, istražitelj ga neće zateći u noćnim napadima na poslovne prostore. Kriminalac vrijednost svojih metoda procjenjuje isključivo na temelju uspješno izvedenih poduhvata. Nakon što postigne nekoliko manjih uspjeha, on će biti nesklon promjenama operativnog pristupa, prvenstveno zbog manjka imaginacije, inercije i praznovjerja. Na taj način modus operandi se može definirati kao skup navika, tehnika i specifičnosti u ponašanju počinitelja krivičnog djela.

Odabir adekvatne strategije

Iako u pogledu načina na koji je zločin počinjen postoji faktor predvidivosti i konzistentnosti, isto ne važi i za način na koji će određeni slučaj biti riješen. Strategija činjenja djela umnogome određuje i strategiju njegovog razotkrivanja, ali određena ograničenja su prisutna. Obično postoje brojni načini da se kriminalca privede pravdi ili da se neki slučaj riješi, kao i bezbroj situacija u kojima nešto može pomoći krivo ili na neplaniran način. Prilikom primjene strategije za konkretni slučaj, istražitelj mora razmotriti sljedeće faktore:

• može li korištena strategija, u slučaju da se pokaže neuspješnom, ugroziti istragu?
• koja strategija stavlja počinitelja djela u najnezahvalniji položaj nakon što ga se uhapsi?
• koja strategija je najmanje zahtjevna u pogledu zahtjeva za ljudskim resursima, tehnologijom, potrebom za sofisticiranom opremom itd?
• za koju strategiju je potrebno najmanje vremena u kontekstu njene primjene?
• koja strategija je ekonomski najpristupačnija?

Najbolja strategija je, zapravo, ona koja traži najmanje vremena, ljudskih resursa i izdataka. Način na koji istražitelj odgovori na ova pitanja predstavlja direktan odraz njegovih ukupnih kapaciteta i istražiteljskih vještina.

Identifikacija osumnjičenih: pitanje „ko“

Nakon „kako“ jedno od temeljnih pitanja u kontekstu istraga tiče se utvrđivanja identiteta lica koje je odgovorno za činjenje određenog krivičnog djela. Jasno je da se pitanje „ko“ ne mora odnositi samo na krivca, nego i na identitet osobe u koju istražitelj ima povjerenja ili joj može pružiti pomoć tokom vođenja istrage (tehničku podršku ili neki drugi vid pomoći). Identitet osumnjičenika utvrđuje se na više načina: procesom eliminacije, analizom fizičkih dokaza i istražnim ispitivanjem. U većini slučajeva koji se tiču privatnog sektora broj potencijalnih osumnjičenika je relativno mali. Naprimjer, ako je riječ o krađama iz kase, broj osumnjičenih ne može biti veći od broja lica koja uopće imaju pristup toj kasi. Prvi koraci su eliminacija osoba koje nisu mogle počiniti konkretno djelo. Proces eliminacije se vrši sve dok se broj osumnjičenih ne svede na nekoliko ili, još bolje, na jednog osumnjičenika. Ipak, u nekim situacijama proces eliminacije nije potreban i dovoljna je tek adekvatna analiza prikupljenih fizičkih dokaza. Međutim, njihova dostupnost nekada nije dovoljna za utvrđivanje počinitelja, zbog čega se istražitelj služi tehnikom ispitivanja svih lica uključenih u slučaj, od žrtava do svjedoka. On ih, u tom slučaju, ispituje u vezi sa svim detaljima do kojih dođe u toj fazi procesa istrage. Navedene tehnike se rijetko primjenjuju samostalno, što znači da će uspješna istraga vrlo često predstavljati kombinaciju ispitivanja, prikupljanja i analize fizičkih dokaza, praćenja, korištenja informatora, ali i istražiteljeve odlučnosti i sreće. Cjelokupnom procesu istrage se, stoga, mora pristupiti kao nauci, iako ona nikada nije egzaktna.

Izrada izvještaja nije neka periferna aktivnost koja nije u vezi sa stvarnom strukom vođenja istražnih radnji. Ona predstavlja sastavni dio aktivnosti istražitelja i osobe koje se odluče da je izbjegavaju suočit će se s mnoštvom problema u obavljanju svojih poslova. Istražiteljski izvještaj predstavlja jasan, sveobuhvatan, pisani dokument koji sadrži hronološki pregled činjenica i na objektivan način opisuje iskustva, razgovore i opservacije o konkretnom slučaju

Piše: Semir Kapetanović
E-mail: redakcija@asadria.com

Ljudski um neobično brzo gubi značajan dio svojih kapaciteta da u sjećanje prizove detalje koji se tiču nekog događaja. To se odnosi ne samo na događaje kojima same osobe svjedoče nego i na one koji su proizvod direktnog iskustva pojedinca. U tom kontekstu, važnost izrade bilješki o događajima postaje jasna, dok će u protivnom sam događaj biti brzo zaboravljen ili će sjećanje na njega biti iskrivljeno prolaskom vremena. Stoga razlika između kvalitetnog i sposobnog istražitelja i onog vrhunskog ogleda se i u vještinama pravljenja zabilješki. Konačno, postoji direktna veza između učinkovitosti sigurnosnih odjela i kvaliteta njihovih izvještaja i bilješki.

Definicija istražiteljskog izvještaja

Izrada izvještaja nije neka periferna aktivnost koja nije u vezi sa stvarnom strukom vođenja istražnih radnji. Ona predstavlja sastavni dio posla istražitelja i osobe koje se odluče da je izbjegavaju suočit će se s mnoštvom problema u obavljanju svojih poslova. Istražiteljski izvještaj predstavlja jasan, sveobuhvatan pisani dokument koji sadrži hronološki pregled činjenica i na objektivan način i u prvom licu opisuje istražiteljeva iskustva, razgovore i opservacije o konkretnom slučaju. Isto tako, ovaj dokument mora ponuditi mogućnost rekonstrukcije događaja i nakon prolaska vremena. Kvalitetan izvještaj koji će istražitelj koristiti, npr., pet godina kasnije mora ponuditi jednako kvalitetne informacije kakve je imao na dan kada je bio napisan. Ako osoba koje čita izvještaj ima pitanja u vezi s njim, to je pokazatelj da je dokument nezadovoljavajući.

Narativni izvještaji

Izvještaji su razumljiviji kada ih se piše u prvom pripovjedačkom licu i njihovu srž čini narativni korpus teksta. U brojnim organizacijama naracija ujedno čini cjeloviti izvještaj. Oni se uglavnom rade u pismenoj, rukom pisanoj formi, uprkos dostupnosti kompjuterskih datoteka, uređaja za snimanje audio i video sadržaja i sl. Čak i ako istražitelj diktira svoje izvještaje ili ubacuje sadržaj u računar, konačni rezultat treba biti predstavljen na papiru. To je zato što je takav tip medija najlakše pregledati na brz način, sveobuhvatan je i lahko čitljiv. Primjerci na kojima se izrađuju izvještaji su lahko dostupni i nije potrebna nikakva dodatna oprema da im se pristupi. Istovremeno, izvještaji na papiru su otporni na sve vrste tehničkih kvarova, oštećenje podataka ili softversko-hardverske nekompatibilnosti. Kako su finalne verzije izvještaja u pisanoj formi, podrazumijeva se korištenje ispravne gramatike, pravopisa i interpunkcije, dok je čitljivost napisanog odgovornost samog autora, odnosno istražitelja. Gramatički nekorektne forme otežavaju praćenje iznošenja činjenica, jednako kao i nečitljive, brzo našarane napomene.

Pisanje u prvom licu i objektivnost

Pisanje u prvom licu se preporučuje jer se tako postiže prirodniji narativni tok samog izvještaja. Ako istražitelj piše na način kako razmišlja i govori, materijal će se moći naknadno lakše pratiti i čitati. Pri tome treba izbjegavati vještački i sterilan stil. Isto tako, istražiteljski izvještaj ne smije sadržavati hipoteze, pretpostavke ili istražiteljeve predrasude. To ne znači da istražitelj ne može imati svoje mišljenje, ali taj vid subjektivnosti mora se ogledati u sadržaju samog izvještaja. Ako postoji potreba za subjektivnim mišljenjem, ono se može navesti u drugoj vrsti izvještaja, poput službene bilješke za istražiteljevog nadređenog.

————————————-

Strukturirani izvještaji

Jezgro istražiteljskog izvještaja jeste njegov narativni segment. Ipak, neke organizacije koriste strukturirane obrasce koji posjeduju zaglavlje, prostor za glavni blok teksta i kraj, odnosno zaključak. U posljednjoj stavci se navodi u kojoj fazi se nalazi sama istraga. U privatnom sektoru se često koristi format od devet segmenata koji tvore modus operandi. Primjer ovih stavki, u slučaju vršenja krivičnog djela, uključuje sljedeća pitanja i odgovarajuće odgovore: 1. u koje je vrijeme počinjeno krivično djelo; 2. ko je napadnuto lice; 3. koja je napadnuta lokacija; 4. na koji se način odvijao napad na osobu ili imovinu, 5. način izvršenja napada, odnosno instrument, alat, uređaj ili metode korištene u napadu; 6. zašto je zločin počinjen ili pokušan; 7. koje je obilježje krivičnog djela, odnosno šta počinitelja ili samo djelo ističe u odnosu na standardne situacije; 8. šta kažu osumnjičenici, jesu li sa žrtvama obavljeni razgovori, kao i sa svjedocima; 9. koji vid transporta je korišten za izvršenje krivičnog djela.

Izrada zabilješki

Izradu izvještaja teško je zamisliti bez pozivanja na one koje su prikupljane tokom procesa vođenja istrage. Postoje tri važna faktora na koje istražitelj treba obratiti pažnju prilikom izrade zabilješki „na terenu“. Jedan od njih je vrijeme njihove izrade, koje je potrebno navesti kako istražitelj kasnije ne bi nepotrebno ulagao napore da ih locira u određeni vremenski okvir. Drugi faktor je puni opis zabilješke. Osim navođenja tačnih imena i prezimena svjedoka, u zabilješkama je potrebno navesti i njihove funkcije, poslovne i privatne adrese lica od interesa, kao i njihove telefonske brojeve. Treći važan segment je navođenje citata, koji mogu predstavljati važan dio u istražiteljskom izvještaju. Ako se izjava neke osobe može navesti direktno u izvještaju, te riječi će ipak izgubiti kredibilitet ako ih se ne može potkrijepiti istražiteljevim zabilješkama. Do navedenog dolazi često, jer se izvještaji obično ne rade prije završetka samog slučaja. Između početka i okončanja istrage može proći mnogo vremena i nije jednostavno sjetiti se nečijih tačnih riječi nakon tog perioda. Tokom formalnih saslušanja, advokati često pokušavaju dovesti u pitanje istražiteljeve izvještaje, kao i njegova sjećanja, tako što će se fokusirati na vremensku razliku između dana kada je došlo do incidenta i vremena kada je naveden u formalnom izvještaju. Zato je, u ovakvim situacijama, radi zaštite kredibiliteta istražitelja, važno posjedovati precizno vremenski određene i jasne zabilješke koje se koriste za izradu formalnih izvještaja.

Adekvatna saradnja s informatorima odvija se u nekoliko faza, uključujući njihovo angažovanje, produktivno upravljanje informatorima i sumiranje slučaja. Ponekad i sami informatori budu uhvaćeni u ilegalnim aktivnostima ili žele pomoći u odvijanju istrage iz sebičnih ili altruističnih razloga. Istražitelj na prvom mjestu mora pokušati otkriti prave razloge koji stoje iza informatorove želje za angažmanom

Piše: Semir Kapetanović
E-mail: redakcija@asadria.com

Informatori su iznimno raznolika skupina ljudi. Neki se za ovaj posao javljaju spontano, dok je druge potrebno angažovati u toku vođenja istrage. Nerijetko se dešava da poslodavci dobiju pismo kolege, bivšeg prijatelja, bračnog partnera ili susjeda koji se povezuje s osobom osumnjičenom za uključenost u vršenje nezakonitih aktivnosti. Ponekad i sami informatori budu uhvaćeni u ilegalnim aktivnostima ili žele pomoći u odvijanju istrage iz sebičnih ili altruističnih razloga. Istražitelj na prvom mjestu mora pokušati otkriti prave razloge koji stoje iza informatorove želje za angažmanom. To će mu biti korisno iz dva razloga. Kao prvo, na taj način može ustvrditi da li je informator u nekom sukobu s osumnjičenikom i procijeniti situaciju. Drugo, razumijevanje motivacije informatora daje jasnu sliku o načinu na koji se on može učiniti produktivnijim u budućem radu. Neki od najčešće identificiranih tipova motivacije za uključivanje informatora u tok istrage su: dugoročni antagonizam prema osumnjičeniku, kratkotrajni sukob s osumnjičenikom ili strah od dovođenja u vezu sa njegovim aktivnostima, moralni razlozi, ljubomora, želja za smanjenjem kazne za vlastita djela, strah od ugrožavanja tjelesnog integriteta, autentična briga za osumnjičenikom, lojalnost prema kompaniji ili zajednici, religijska uvjerenja i dr.

Produktivno upravljanje

Nakon angažmana informatora i utvrđivanja njegovih/njenih motiva, istražitelj može prikupiti sve korisne informacije od informatora. To je ponekad moguće izvesti u okviru jednog sastanka, no iskustva istražitelja su pokazala da je važnije kreirati mogućnost za kontinuirani kontakt s informatorima. Nerijetko se dešava i da istražitelj inicijalno pogrešno protumači informacije koje mu povjerava informator, zbog čega je potrebno tražiti dodatna objašnjenja. Kako bi se ova dodatna pitanja mogla postaviti, potrebno je održavati trajni kontakt, jer na njih odgovore može ponuditi samo informator. Ako pristane na obavezu prikupljanja i prenošenja informacija, on tako postaje kontrolirani informator. Ovaj tip informatora često se plaši otkrivanja svojih aktivnosti. Zbog toga su redovni profesionalni kontakti s istražiteljem važni kao dugoročni način za otklanjanje ove vrste strahova. Isto tako, na ovaj način se informatoru stavlja do znanja da se njegovo učešće u ovakvom vidu saradnje cijeni na duže staze. Jačanje inicijalne motivacije informatora da se uključi u istragu može kod iste osobe ojačati i entuzijazam za nastavak saradnje. Najvažniji prioritet u radu s informatorima jeste njihova zaštita. Konačno, istražitelj snosi i moralnu odgovornost kada traži od informatora da preuzme određene zadatke u okviru njihove saradnje. Istražitelj mora obučiti informatora da bude oprezan u zaštiti povjerljive prirode njihovog saradničkog odnosa. Neki nesmotreni komentar pred supružnikom, prijateljem ili kolegom može lahko dovesti do ugrožavanja tekuće istrage. Istražitelj treba odrediti metod ostvarivanja kontakata između njega i informatora. Nije dovoljno samo da informator ima pristup istražitelju, nego, po potrebi, i potonji mora biti u mogućnosti da sam inicira kontakt.  Za istražitelje jedan od čestih izvora frustracija jeste situacija kada mu je brzo potrebna informacija za koju mora čekati da ga informator kontaktira. Između ovih kontakata mogu proći sati, sedmice i mjeseci, što podrazumijeva gubitak brojnih mogućnosti za unapređivanje toka istrage. Isto tako, istražitelj može doći do informacija da je saradnja između njega i informatora otkrivena. U tom slučaju stupanje u kontakt s informatorom može biti od ključne važnosti, jer se tako može spriječiti njegovo izlaganje opasnosti, kao i osigurati adekvatan nastavak istrage. Među prihvatljivim vidovima kontaktnih informacija su brojevi mobilnog i kućnog telefona, pejdžera ili telefona na radnom mjestu. Pri tome, najvažniji faktor koji treba imati na umu jeste da se istražitelj pobrine da se ne može utvrditi postojanje saradničkog odnosa između ova dva lica. Lažna lična imena ili lažni nazivi kompanija mogu se koristiti kako bi se spriječilo da prijatelji informatora (odnosno osumnjičenici) slučajno dođu do telefonskih i drugih poruka istražitelja.

Protok informacija

Česti kontakti između informatora i istražitelja predstavljaju način da se osigura neometan protok informacija. Istražitelj mora pomno pratiti bilo kakve indikatore o tome da se informator predomišlja u vezi sa nastavkom saradnje. Za istrage su posebno opasne situacije kada informatori počnu osjećati krivicu u pogledu „izdaje“ prijatelja. Ovo se češće dešava u situacijama kada informator inicijalno kontaktira istražitelja zbog nekog događaja koji je poslužio kao povod za sukob s osumnjičenikom. Kako vrijeme prolazi, razlozi za ljutnju postepeno blijede i osumnjičenik i informator mogu ponovo početi uspostavljati prijateljske odnose. Istražitelj tada mora držati situaciju pod kontrolom i osigurati brzu realizaciju istrage kako bi se spriječilo da dođe do ovakvog razvoja događaja. Ovaj vid kontrole se najlakše postiže izgradnjom kvalitetnog saradničkog odnosa s informatorom, kojeg je potrebno uvjeriti da je njegova sigurnost od primarne važnosti za istražitelja. Isto tako, pronalaženje dovoljnog vremena za odlazak na kafu ili druženje s informatorom jača percepciju da je istražitelj ne samo saradnik nego i informatorov prijatelj, te da ga ne tretira kao obično „sredstvo“ za realizaciju istrage. Isti učinak ima i blagovremeno odgovaranje na zahtjeve informatora za sastancima. Nije neobično da tokom prolongiranih istraga informator u sve većoj mjeri od istražitelja traži ohrabrenje i podršku. Osim izgradnje kvalitetnih odnosa, davanje manjih zadataka informatorima pomaže da ih se pripremi za slijeđenje uputa i nošenje sa manjim rizicima koji se javljaju prilikom vođenja istrage. Istražitelj ipak po svaku cijenu mora uvjeriti informatora da samostalno ne smije preduzimati ništa sumnjivo bez njegovog prethodnog pristanka, jer pogrešno promišljena akcija može ugroziti konačni ishod istrage.

Sumiranje slučaja

Ako je istraga uspješno realizirana, pri čemu su prezentirani dokazi o krivičnom djelu uvjerljivi, počinitelji će biti uhapšeni i protiv njih će se pokrenuti krivični postupak. Ako je informator postupao na produktivan, iskren i pošten način, on se mora uzeti u obzir prilikom određivanja smanjene kazne za njegovo učešće u konkretnim djelima. Istražitelj mora pomoći u razumijevanju pravog obima pomoći koju je pružio informator, a da pri tome sačuva svoju objektivnost i ne djeluje kao informatorov advokat. U mnogim slučajevima informatora se formalno suspenduje s posla, nakon čega se naknadno vraća na dužnost i nastavlja svoju karijeru u kompaniji. Ovakva gesta može trajno učvrstiti lojalnost informatora prema njegovoj firmi i pomoći prilikom osiguravanja njegove buduće pomoći u slučaju da dođe do sličnih negativnih scenarija. Za istražitelje je veoma važno da svoje informatore zadrže na pozicijama na kojima može lahko doći do pojave novih potencijalnih problema koji su iste naravi kao i prethodni.

Tretman informatora

Istražitelj koji sa prezirom govori o svojim informatorima zapravo ih i ne posjeduje kao saradnike, ili ih, u konačnici, neće moći zadržati uz sebe. Zato je potrebno izbjegavati žargon sa kvalifikacijama poput „potkazivač“, „doušnik“, jer on ne odražava profesionalni odnos između istražitelja i informatora. Umjesto toga, informatora je najbolje opisivati kao „kontakt-osobu“ ili „povjerljivi izvor“. Konačno, tretman informatora kao osobe sa ljudskim dignitetom na kraju će zasigurno imati svoje beneficije. Isti pristup u odnosu sa ljudima znači da će se istražitelju informatori lakše javljati i samostalno. Neljudski tretman ovih saradnika, uz odnos utemeljen na omalovažavanju, neminovno ima negativne posljedice koje ne mogu dovesti do zadovoljavajućeg okončanja istrage.

Izvori informacija u javnom i privatnom sektoru mogu biti različiti, od korištenja podataka službenih institucija do onih koji se nalaze u rukama privatnih lica. Ovi potonji su u podjednakoj mjeri korisni za istražitelje, s tim da njihovo korištenje podrazumijeva zaštitu kako privatnosti tako i povjerljivosti

Piše: Semir Kapetanović
E-mail: redakcija@asadria.com

Osobe koje daju informacije istražiteljima nazivaju se kontakti, odnosno informatori. Stručnjaci ih definišu kao osobe koje su spremne dati informacije kojima istražitelj u normalnim uvjetima obično nema pristup. I u tom kontekstu postoje važne razlike. Klasični istražiteljski izvori informacija mogu ponuditi podatke koji će dovesti do lociranja osumnjičenog, dok privatni izvori, odnosno kontakti, mogu reći istražitelju gdje se osumnjičenik tačno nalazi. Informacije dobivene od nekih izvora mogu upućivati i na motive za određeni zločin, ali to je moguće saznati tek od odgovarajućih kontakt-osoba. Dokumentacija može poslužiti kao izvor informacija ili čak i dokaz da se određeni incident desio prije ili nakon nekog datuma, dok kontakt-osoba može ponuditi i tačno vrijeme njegovog odvijanja. Također, generalni izvor informacija istražitelju može dati uvid u obrazac na temelju kojeg se budući zločin može predvidjeti, dok informator može dati konkretne podatke o planovima kriminalaca.

„Privatni izvori“

Iz navedenog je jasno da angažman i održavanje veza sa kvalitetnim informatorima ima veliki značaj za istražitelja, kao i za osoblje organa reda. Prema službenim podacima, samo na području američkog grada San Francisca godišnje se zahvaljujući informatorima uhapsi više od 2.000 osoba, posebno onih koje se bave trgovinom narkoticima. Pri tome, istražitelji i policija koriste saradnju sa različitim kategorijama informatora. U prvu grupu spadaju profesionalni kontakti. U većini slučajeva, riječ je o drugim istražiteljima ili sigurnosnom osoblju, kao i drugim osobama iz sektora sigurnosti. Oni nude povjerljive informacije nakon što im se istražitelj direktno obrati, pri čemu ih se može sasvim legitimno tretirati kao „privatne izvore“.

U drugu kategoriju privatnih izvora spadaju informatori. Struka prepoznaje osam vrsta informatora: jednokratni informatori, povremeni informatori, informatori uposlenici, anonimni informatori, informatori iz kriminalnog miljea, lični informatori, osobe sa psihičkim poteškoćama kao informatori i kontrolisani informatori. Bez pretjerivanja je moguće ustvrditi da su neke od najznačajnijih istraga korporativnih istražitelja vođene uz pomoć informatora. Njihovo adekvatno korištenje predstavlja ključnu vještinu za profesionalnog istražitelja, ali se ova oblast nerijetko zanemaruje u okviru formalne edukacije.

Jednokratni informatori

Jednokratni informator obično posjeduje konkretne informacije i želi da se na osnovu njih nešto preduzme. Motiv za otkrivanje informacije uglavnom je moralne prirode. Informatori ovog profila obično dobro razmisle prije nego što se odluče na ovaj potez. U radu s njima treba imati na umu da je kod njih često prisutna nervoza zbog insistiranja na garancijama da njihov identitet neće biti razotkriven. Jednokratni informatori mogu biti uposlenici koji razotkrivanje kriminalnih djela smatraju činom za dobrobit kompanije. Drugi čest motiv može biti želja za osvetom, odnosno izravnavanje računa za navodno počinjeno djelo. U većini slučajeva je, nakon inicijalnog kontakta, teško izvući dodatne informacije od ovakvih informanata, a razlog za to je njihovo kontinuirano predomišljanje.

Povremeni informatori

Povremeni informator je najčešće oportunist koji sporadično prenosi informacije i to najčešće u slučajevima kada to zadovoljava njegove potrebe. To mogu biti lica koja daju informacije o, naprimjer, svojim nadređenim u slučaju da im to nudi mogućnost za napredovanje u karijeri ili ako smatraju da će im to donijeti pohvale menadžera sigurnosti unutar kompanije.  Bez obzira na motiv, koji najčešće nije finansijske prirode, ove informatore istražitelj treba ohrabrivati i hvaliti, odnosno stvoriti dojam kod njih da su dio istražiteljskog tima, što se dugoročno najčešće isplati.

Informator uposlenik

Iako je tačno da uposlenici mogu biti povremeni ili jednokratni informatori, ovoj populaciji treba posvetiti posebnu pažnju kao izvorima obavještajnih podataka. Razlog za to je činjenica da ih se može koristiti u okviru strukturiranog programa. U svakoj radnoj organizaciji postoje uposlenici koji su upoznati s određenim nečasnim radnjama ili, barem, sumnjaju na njih. Neki od njih su nezadovoljni načinom na koji uprava rješava konkretan problem. To dovodi do frustracije i pada elana među uposlenicima, a šalje se i opasna poruka svim zaposlenicima u kompaniji. Postoje dva razloga zašto korektni uposlenici ne prijavljuju interne nečasne radnje. Kao prvo, oni često nisu sigurni kome da ih prijave, odnosno je li to neposredno nadređeni ili neka druga osoba, koja također može biti uključena u vršenje krivičnih djela. Drugi važan razlog je odsustvo želje da se navedenog informatora identificira kao takvog. U većini slučajeva to bi imalo negativan utjecaj na njihovo radno okruženje. Zbog toga je važno da menadžment kompanije uspostavi legitimni i strukturirani program za distribuciju informacija unutar kompanije, u okviru kojeg se njihova razmjena vrši na siguran i anoniman način.

Anonimni informator

Ovaj tip informatora uvijek insistira na zaštiti identiteta i ne želi biti na bilo koji način doveden u vezu s određenim krivičnim djelom. Kod rada s njima treba obratiti pažnju na mogućnost da su ponuđene informacije lažne i usmjerene ka diskreditaciji ili prevari. Zbog nemogućnosti identifikacije informatora, ovi izvori informacija moraju biti niže rangirani u odnosu na ostale.

Informator iz kriminalnog miljea

S ovom vrstom informatora češće radi policija, a ne privatni istražitelji. U ovu skupinu spadaju prostitutke, sitni kriminalci, narkomani i drugi „ljudi s ulice“ koji razmjenjuju informacije sa policijom u zamjenu za novac ili smanjene kazne. Iako ih se smatra ključnim za rad policije i drugih organa reda, ovakvi informatori nisu primarni izvor informacija za privatnog istražitelja. Takve osobe, naprimjer, mogu dati informacije gdje određeni počinitelj želi prodati ukradenu robu i sl.

Lični informator

U ovom slučaju riječ je o osobi koja sarađuje isključivo sa jednim istražiteljem. To mogu biti osobe koje je istražitelj nečim zadužio ili im izašao u susret, a da su one, pri tome, znale čime se on bavi. Kao takve, one mogu biti značajan izvor informacija.

Osobe sa psihičkim poteškoćama kao informatori

U pitanju je jedinstvena kategorija osoba koje se ne mogu tretirati kao autentični informatori. One najčešće nisu svjesne svojih psihičkih problema i istražitelji često imaju problema u pogledu pristupa njima nakon što ih se dovede u vezu sa nekim događajem. Njihove informacije su najčešće neupotrebljive i istražitelji im trebaju pristupati s oprezom.

Kontrolisani informatori

Kao i ostali tipovi informatora, ova lica su pojedinci koji posjeduju informacije o određenim istražiteljski zanimljivim situacijama ili osobama. Obično je riječ o pojedincima koji su „insajderi“ ili su direktno povezani sa počinjenim kriminalnim djelima. Kontrolisani informatori su slični prikrivenim agentima, iako im za njihov rad na planu stjecanja povjerenja kod određenih osoba treba mnogo manje vremena. U njihovom slučaju, za istražitelja je jako važno da sa njima uspostavi odnos koji je mnogo kvalitetniji od pukog poznavanja. Riječ je o ljudima koji obično žele zadržati svoj društveni status kod pripadnika grupe u vezi s kojom pružaju informacije. Ako istražitelj, barem u percepciji informatora, s njim ne uspostavi kvalitetan i na empatiji utemeljen odnos, nemoguće je očekivati da će ovi informatori u svakoj situaciji davati pouzdane informacije. Zato je na ovom segmentu najbolje početi raditi od samog početka građenja odnosa s informatorom.

Anonimne poruke ili dopisi obično se šalju isprintani, otipkani ili pisani rukom. Često se koriste i poruke sastavljene od slova koja su iskružena iz magazina i novina i nalijepljena na prazan list papira, no one su rijetke u privatnom sektoru. Isprintana pisma obično sadrže zahtjeve (npr. prijetnju da će se nešto loše desiti ako kompanija ne uradi što se od nje traži) ili informacije

Piše: Semir Kapetanović
E-mail: redakcija@asadria.com

Dokazna vrijednost otisaka prstiju je dobro poznata i ima važnu ulogu. Postoje tri vrste otisaka prstiju: vidljivi otisak, plastični otisak (fizički utisnut u materijal poput kita ili boje) i latentni otisak (nisu jasno vidljivi dok ne dođu u kontakt sa kontrastivnim prahom). Neki istražitelji u privatnom sektoru dovoljno dobro poznaju mehaniku i tehniku prikupljanja dokaza. To znači da mogu uzimati otiske, evidentirati ih, slikati, klasificirati, uspoređivati i identificirati, i to u sigurnosnom kontekstu. No, ove specijalističke aktivnosti su, zapravo, u sferi javnog sektora. Kad god se javi potreba za uslugama tehničara, uloga sigurnosnog odjela je da zaštiti zonu od interesa i pozove predstavnike javnog sektora da obave svoj posao. Ako priroda istrage ne uključuje rad s policijom, ali bi usluge tehničara mogle biti od koristi, njih se može angažovati na jednokratnoj osnovi.

Kreativnost i fizički dokazi

Koji slučajevi ne povlače sa sobom uključivanje policije, a mogu se lakše riješiti korištenjem usluga tehničara za uzimanje otisaka prstiju? Jedan od primjera može biti slučaj kada uposlenik neovlašteno pristupa dokumentima koji sadrže osjetljive ili povjerljive informacije. U toj situaciji se pristup dokumentima može blokirati postavljanjem očišćenog predmeta na njega. Na kraju dana ili sutradan ujutro predmet se može pažljivo skloniti radi uzimanja latentnih otisaka. U radnim organizacijama mogu se javiti i nekriminalistički problemi ovog tipa, koji se moraju riješiti unutar nje. Dokazni materijal u vidu otisaka prstiju može biti jedna od brojnih strategija kojom se sigurnosni odjel može poslužiti. Ako se, naprimjer, traga za tragovima prolaska lica određenom zonom na otvorenom, istražitelj u slučaju odsustva grančica ili žbunja može kreirati vlastite signale. To znači da je moguće postaviti tanki konac na udaljenosti 30 cm od tla kako bi ga osoba koja prolazi ovom zonom nesvjesno prekinula i tako signalizirala svoje prisustvo. U istu svrhu može poslužiti i tanki sloj brašna, koji se može posuti po određenoj površini radi lakše detekcije otisaka stopala. Istražitelji su, dakle, u ovom segmentu ograničeni jedino svojom imaginacijom i kreativnošću ili njihovim nepostojanjem.

Dokumentarni dokazi

U našem komercijalno orijentisanom društvu papirologija je u svim svojim oblicima podložna različitim vidovima manipulacija, a to podrazumijeva angažman i istražitelja privatnog sektora, a ne nužno i policije. Tri najčešće problematične oblasti u ovom kontekstu su:

1. Anonimne poruke, poput iznuda, prijetnji, seksualnih ponuda, seksualnog uznemiravanja, optužbi ili informacija o drugim osobama unutar kompanije.
2. Falsifikovani ili izmijenjeni dokumenti, kao i vrijednosni papiri, čekovi za isplatu plata, vaučeri za otpremnine, nalozi za isplatu, potvrde o certifikatima itd.
3. Falsifikovani potpisi klijenata u slučajevima koji uključuju kreditne kartice, potpisi uposlenika u sektorima finansija itd.

Anonimne poruke

Anonimne poruke ili dopisi obično se šalju kompjuterski isprintani, otipkani ili pisani rukom. Često se koriste i poruke sastavljene od slova koja su iskružena iz magazina i novina i nalijepljena na prazan list papira, no one su rijetke u privatnom sektoru. Isprintana anonimna pisma inače se šalju članovima uprave, dok se rukom pisane poruke često šalju konkretnim pojedincima unutar kompanije i ne nužno upravljačkim strukturama. Isprintana pisma obično sadrže zahtjeve (npr. prijetnju da će se nešto loše desiti ako kompanija ne uradi što se od nje traži) ili informacije. Rukom pisane poruke su obično prijeteće ili su napadačkog ili seksualnog karaktera. U smislu dokaza, pismom i pratećom kovertom rukuju najmanje dvije ili tri osobe prije nego što na kraju završe na stolu privatnog istražitelja. Ako je serija poruka došla iz istog izvora, rukovanje može biti ograničeno samo na istražitelja. U zavisnosti od karaktera slučaja, istražitelj može odlučiti da ne otvara kovertu, nego da je odmah proslijedi nadležnim policijskim organima koji posjeduju kriminalistički laboratorij i tehničare za otiske prstiju. Istrage o anonimnim porukama vode se u tri faze:

1. Analiza korištenog materijala
2. Analiza sadržaja poruke
3. Usporedba rukopisa ili korištenih printera

Potrebno je pažljivo analizirati korištenu kovertu, kao i markicu (npr. odakle je poslana). Isto važi za vrstu papira koji je korišten, pri čemu se postavlja pitanje gdje se on može nabaviti, kao i je li dostupan u navedenom poslovnom prostoru. Također je potrebno provjeriti da li je riječ o kvalitetnom papiru s vodenim žigom, što se može provjeriti na svjetlu. Kada je u pitanju analiza sadržaja, nužno je razmisliti o namjeri autori pisma. Je li njegova namjera jasno navedena ili prikrivena? Ako je cilj slanja pisma jasan, da li se tako može suziti lista potencijalnih pošiljatelja? Kakve zaključke možemo izvući na temelju stila, odabira riječi i sintaksičke strukture pisma? Da li gramatika odaje da je riječ o dobro ili slabo obrazovanoj osobi? Da li autor iznosi informacije poznate manjem broju ljudi i je li ton poruke realističan ili je riječ o fantaziji?

Analiza pisanih i printanih uzoraka

Prije početka treće faze istrage o anonimnim porukama potrebno je već izvršiti identifikaciju jednog ili više osumnjičenika. Ako je poruka pisana rukom, uzorke rukopisa potrebno je usporediti sa pismom. Dobar izvor uzoraka može biti dokumentacija o uposlenicima koju posjeduje kompanija ili sigurnosni odjel, kao i ona koja se nalazi u radnom prostoru uposlenika. Ako osumnjičenik nije uposlenik iste kompanije kao i istražitelj, sigurnosni odjel njegovog poslodavca može biti od koristi. Ako je osumnjičenik nezaposlen, do njegovog rukopisa se može doći putem obrazovnih, finansijskih ili poslovnih izvora koji posjeduju adekvatnu dokumentaciju. Pošto se pisanje uči u ranoj dobi, svaki rukopis je poseban. Čak i ako se rukopis pokušava sakriti, npr. pisanjem drugom rukom ili sitnim slovima, njegove specifičnosti dolaze do izražaja. Ukratko, rukopis se može tretirati kao ekvivalent otisaka prstiju. Isprintani materijali predstavljaju poseban problem. Lasersko i ink-jet printanje ne ostavljaju iste tragove kao rukopis. Ipak, mogu se primijeniti druge tehnike. Istražitelji često koriste priručnike proizvođača printera kako bi otkrili potencijalne tehničke defekte samih uređaja. Ako se oni mogu identificirati, istražitelj može lahko suziti listu traženih printera na one neispravne i tako se fokusirati na jedan ili dva ureda ili pojedinca. Drugi vidovi nedostataka mogu biti prolazne naravi. Naprimjer, moguće je da je glava printera začepljena, zbog čega se na papiru javljaju određeni otisci. Prikupljanje i usporedba dokumenata iz poznatih izvora koji su printani u istom vremenskom okviru kao i sumnjivi dokument također mogu pomoći prilikom istrage.

Ortografija

Još jedna od metoda povezivanja samog dokumenta sa manjim brojem osumnjičenika jeste primjena tehnike poznate kao ortografija, pri čemu se analizira stil u kojem pojedinci kreiraju dokumente. Naprimjer, u zemljama u kojima se ne koristi španski jezik, tipka ∼ se rijetko koristi i većina računara je ne može jednostavno ubaciti unutar dokumenta. To znači da će riječ señor obično dolaziti u formi senor. Adekvatnom pretragom dokumenata na kojima je vidljivo redovno korištenje neobičnih tipografskih simbola može biti trag koji vodi do konkretnog pojedinca. Na dokumentima se može uraditi i laboratorijska analiza koja, iako je skupa, može ponuditi informacije o proizvođaču tonera ili printera. Isto tako, poznavanje tehnološkog razvoja printera može biti od koristi. Određeni ugovor ili pismo, naprimjer, mogu biti predstavljeni kao dokazni materijal protiv kompanije koja potječe iz 1988. godine. Ako istražitelj utvrdi da je riječ o dokumentu koji je isprintan u rezoluciji 600 dpi, on može dokazati da se radi o falsificiranom dokumentu jer je tek nekoliko godina kasnije došlo do prelaska sa rezolucije printanja 300 dpi na 600. U svim slučajevima treba imati na umu da se većina anonimnih poruka ne prijavljuje organima reda. Izuzetak su pisma iznude, koja se prijavljuju, a policija ih koristi kao dokazni materijal.

Ako istražitelj želi u potpunosti iskoristiti pisane izjave kao alat, on prije toga mora razmotriti različite elemente. Za početak neophodno je identificirati autora iskaza. Informacije moraju biti u dovoljnoj mjeri eksplicitno navedene, tako da se kao autor može prepoznati samo jedna osoba. Uzimanje izjave dolazi nakon adekvatno obavljenog razgovora ili ispitivanja

Piše: Semir Kapetanović
E-mail: redakcija@asadria.com

Svaka osoba koja se profesionalno bavi istragama će se prije ili kasnije tokom karijere sresti sa situacijom da razgovara sa stotinama ljudi. U većini slučajeva ono što navedene osobe opisuju istražitelj će bilježiti u svoju evidenciju. Ipak, u nekim slučajevima istražitelj će se morati odlučiti na oblikovanje primljenih informacija u pisanoj i potpisanoj formi. Ovo su neki od razloga zašto je važno imati adekvatno pripremljene i potpisane izjave svjedoka i osumnjičenika:

1. Svjedok formalno prihvata konkretan opis događaja i zabilježenih opservacija. Time se ova problematika postavlja iznad nivoa običnog trača i dobija na težini i pouzdanosti jer se konkretni događaji tretiraju kao istinitiji u odnosu na status prolaznog incidenta. Svjedok naknadno ne može tvrditi da je informacija prezentirana kao šala ili da je namjerno predstavljena kao neuvjerljiva;
2. Svjedok ima jedinstvenu priliku da dobro razmisli o riječima, frazama i dojmu koji njegovo svjedočenje ostavlja;
3. Svjedok može tačno provjeriti šta je prijavljeno u odnosu na izjavu i odobriti svoj iskaz;
4. Svjedokovo pamćenje događaja opisanih u iskazu vremenom može izblijediti. Iskaz se može koristiti naknadno kao način da se svjedoka podsjeti na njegova sjećanja, kao i da se izbjegne njihova modifikacija pod utjecajem čitanja iskaza sa drugim verzijama događaja;
5. Druge osobe koje čitaju iskaz, poput predstavnika odjela za ljudske resurse, advokata kompanija i istražitelja na ovaj način mogu doći do autentičnog uvida u svjedokov iskaz, bez bojazni da će istražitelj filtrirati ili modificirati informacije (makar i nenamjerno);
6. Za treće strane, poput sudija, arbitara, predstavnika sindikata i porote, pisana izjava je praktično neoboriv dokaz da je osumnjičenik ili svjedok dao određene informacije istražitelju;
7. Izjava se pod određenim okolnostima može iskoristiti na sudu kao dokazni materijal.

Samo uzimanje izjave dolazi nakon adekvatno obavljenog razgovora ili ispitivanja. Ako istražitelj smatra da su u okviru ispitivanja identificirane sve relevantne informacije koje konkretna osoba može dati u vezi sa nekom temom, on može pristupiti pripremi izrade pisane izjave. Neki svjedoci mogu biti neodlučni u pogledu potpisivanja izjave, čak i ako su iznijeli sve informacije koje su im poznate. Ovakav stav i držanje istražitelj može promijeniti ako im jasno predstavi zašto je davanje iskaza neophodno. Istražitelj može predstaviti davanje iskaza kao način da se dodatno provjere sve iznesene činjenice. Osim toga, on se može pozvati i na potrebu da se informacije dobijene iz više ispitivanja sortiraju i klasificiraju.

Tehnička organizacija

Ako istražitelj želi u potpunosti iskoristiti pisane izjave kao alat, on prije toga mora razmotriti različite elemente. Za početak neophodno je identificirati autora iskaza. Informacije moraju biti u dovoljnoj mjeri eksplicitno navedene, tako da se kao autor može prepoznati samo jedna osoba. Ime, prezime, datum rođenja, broj lične karte, kućna adresa, radno mjesto i profesija, kao i ime supružnika predstavljaju faktore pomoću kojih istražitelj identificira svjedoka ili osumnjičenika. Datum, mjesto i vrijeme davanja izjave također imaju važnu ulogu u kontekstu iskaza. Osim toga, potrebno je navesti i da je određena osoba dala iskaz bez bilo kakve prisile, obećanja ili drugih vidova poticaja. To može biti pokazatelj i da osoba nije bila podvrgnuta zlostavljanju. Isto važi i za navod da je osoba bila pri zdravoj svijesti i svjesno dala iskaz, kao i da je prethodno pročitala sve što se navodi u njemu. Istražitelj se može osvrnuti i na način na koji je iskaz sastavljen. Dovoljna je jedna rečenica u kojoj se navodi da je iskaz utvrđen na osnovu informacija koje su date istražitelju i na taj način će i treća lica biti upoznata sa kontekstom događaja.

Varijacije formata iskaza

Fizički format iskaza može značajno varirati, no i tu se potrebno pridržavati određenih smjernica. Ako je riječ o pisanom iskazu, on mora biti naveden na linijskom papiru, pri čemu tekst ide od lijeve do desne margine. Na taj način se sprečava dodavanje teksta na kraju svake linije. Ako tekst obuhvata više od jedne strane, potrebno ga je navesti tako da posljednja rečenica prve strane prelazi na drugu stranu. Na taj način se istražitelj štiti od potencijalnih optužbi da je dodao određene stranice u sam dokument. Sve nepreciznosti u tekstu potrebno je podvući i ispraviti, uz odgovarajući potpis koji stavlja svjedok prije prve napisane riječi na svakoj stranici, kao i iza svake posljednje riječi. Nakon utvrđivanja finalne verzije teksta u lijevoj margini svake stranice svjedok stavlja svoj potpis, zajedno sa datumom i brojem stranice. Također, istražitelj mora obratiti pažnju i na jezik koji se koristi u iskazu, jer on mora u što većoj mjeri korespondirati sa leksikom koju koristi svjedok. Jezik fizičkog radnika će se zasigurno razlikovati od jezika univerzitetskog profesora. Korištenje profesionalnog žargona, pravih termina i sofisticiranih izraza u određenoj situaciji može poslužiti kao argument da osoba skromnijeg obrazovanja nije mogla dati određeni iskaz. Bilo kako bilo, prije samog početka davanja iskaza potrebno je provjeriti da li određena osoba u potpunosti vlada jezikom na kojem je iskaz dat. Istražitelj može zatražiti od svjedoka da pročita iskaz naglas. Na taj način se može utvrditi da li svjedok u potpunosti razumije korišteni jezik. Na kraju, istražitelj tokom pripreme iskaza mora posredstvom pitanja provjeriti da li je svjedok pod utjecajem droga i alkohola, te da li pati od mentalnih problema koji bi ga spriječili u razumijevanju iskaza. U tu svrhu, u iskaz se može uvrstiti rečenica u kojoj svjedok potvrđuje da u posljednja 24 sata nije konzumirao alkohol ili droge. Konačno, za format dokumenta priznanja poželjnije je da bude računarski isprintan jer je kao takav lakše čitljiv i ostavlja dojam profesionalnosti, kao i odsustva žurbe u postupku davanja iskaza ili priznanja.

Ograničenja

Nema dileme da priznanje krivice u pisanoj i potpisanoj formi predstavlja vrijedan dokaz. Čak i ako ga se ne koristi u krivičnom postupku, nego na privatnoj osnovi, ovakvim dokazima se pridaje velika važnost. U većini slučajeva ovaj dokaz predstavlja ključni faktor u određivanju daljeg tretmana osumnjičenika. Isto važi i za njegovo odsustvo, koje u većini slučajeva ide na ruku pravim krivcima. Ipak, istražitelji u privatnom sektoru se u svom radu suočavaju sa brojnim ograničenjima. Za početak, priznanja se ne mogu iznuditi uz prijetnju nasiljem, nego moraju biti iznesena na dobrovoljnoj osnovi. Osobe od kojih se traži priznanje krivice moraju biti upoznate sa svojim pravom na šutnju i činjenicom da sve što kažu može biti upotrijebljeno protiv njih na sudu. Osoba koja je osumnjičena za činjenje krivičnog djela ima pravo na pristup uslugama advokata, vlastitog ili po službenoj dužnosti, i s tim pravom mora biti blagovremeno upoznata. Ispitivanje se, u slučaju da osumnjičenik zatraži pravnu pomoć, ne može vršiti u odsustvu advokata. Isto tako, moguće je da neka lica odbiju korištenje advokatskih usluga, kao i davanje odgovora na pitanja. U tom slučaju, ispitivanje se mora obustaviti. Policajci koji tvrde da se osumnjičenik odrekao prava prije davanja iskaza moraju ponuditi dokaze da je ta osoba prvobitno detaljno upoznata sa svojim pravima i da se svjesno odrekla njih. Ovaj dokaz bi, po mogućnosti, trebao biti u pisanoj formi. U njemu je potrebno navesti da je osoba upozorena na odricanje od navedenih prava, uz pisanu izjavu da je razumjela predmetnu materiju i da se dobrovoljno odlučila na ovakav postupak.

Ograničenja u privatnom sektoru

U privatnom sektoru ograničenja koja se tiču istražitelja mogu se svesti na dva najvažnija, a oba se tiču ranije navedene obaveze da se do priznanja dođe bez prijetnji nasiljem, nenavođenjem na priznanje lažnim obećanjima i sl. Radi osjetljivosti statusa privatnih istražitelja u kontekstu pribavljanja priznanja, jako je važno da se oni uzdrže od izlaženja izvan zakonom zagarantiranih okvira. Ukratko, istražitelji se trebaju fokusirati na izbjegavanje prijetnji silom, pokušaja sklapanja nagodbi i davanja lažnih obećanja.