Tajne istražne radnje su u osnovi tajni obavještajni poslovi ili “špijunske” operacije u bilo kojem području ili u bilo kojem odjelu kompanije. Kao takve, istražne radnje su definitivno u samoj svojoj prirodi i sprovođenju – prikrivene. Zapravo, niko ne bi trebao znati da je takva istraga u toku, osim onih koji su za nju direktno odgovorni. Očita prednost tajnog djelovanja je u tome što ono daje menadžmentu tačnu i detaljnu sliku onoga što se na dnevnoj bazi događa u određenom području ili dijelu organizacije

Semir Kapetanović
redakcija@asadria.com

U pravilu, upravno osoblje u mnogim kompanijama, zapravo, jako malo zna o tome šta se dešava u pojedinim odjelima kompanije. Njihovo poznavanje situacije se oslanja na nadzor, odnosno na izvještavanje uposlenika na nižerangiranim upravnim pozicijama. Međutim, sasvim je jasno da neodgovorni, neprofesionalni ili nekorektni nadzornici neće izvještavati nadređene o sebi ili o svojim podređenima, pogotovo ukoliko su između nadzornika i njegovih podređenih, osim poslovnih, izgrađeni i bliski kolegijalni ili čak prijateljski odnosi. Drugi neprocjenjivo vrijedan aspekt prikrivene istrage je da je prikriveni istražitelj u poziciji ne samo da promatra odvijanje zabranjenih ili kriminalnih djelatnosti već da i sudjeluje u njima, skupa sa svim drugim zaposlenicima koji su odlučili da se uključe u takve djelatnosti.

Primjera je mnogo

To odjelu sigurnosti i visokom upravnom osoblju pruža mogućnost da saznaju sve, do u detalje, vezano za nedopuštene aktivnosti zaposlenika. Nadzornik utovara i prijema robe može, naprimjer, biti kompromitovan od strane podređenog ženskog uposlenika, a kao rezultat jednokratne seksualne afere. Ženski zaposlenik i dva druga službenika koji rade na prijemu i izdavanju robe potkradaju kompaniju tako što prilikom prijema robe u svoje prijemne liste unose podatke o količinama robe koji ne odgovaraju stvarnom stanju. Tako stvorena razlika između prikazanog lažnog i pravog stanja zaliha se dijeli između spomenute trojke i nekoliko vozača kamiona koji vrše isporuke robe. Kompromitovani nadzornik zna što se događa, ali jednostavno nestaje iz odjela za prijem robe u vrijeme kada u isti dolaze kamioni na istovar. Tajni agent, upućen na rad u taj odjel kao operator viljuškara (uz pretpostavku da se radi o učinkovitom agentu), uskoro bi se i sam mogao uključiti u ove kriminalne aktivnosti. Ako mu takvo infiltriranje pođe za rukom, on će lahko otkriti zašto se nadzornik nikada ne pojavljuje u odjelu za prijem robe u vrijeme kada se na tome mjestu odvijaju ove kriminalne aktivnosti.

Tajne istrage se mogu obavljati na slučajnom uzorku ili mogu biti poduzete u odnosu na tačno određene, ciljane osobe, naprimjer, kada postoje informacije ili sumnja da se u nekom području sprovode nedozvoljene radnje ili kriminalne aktivnosti, kao što su to prilikom prijema robe činili djelatnici u prethodno opisanom primjeru. Tajne istrage bazirane na slučajnom uzorku, zapravo, su jednostavni testovi koji se sprovode u različitim radnim područjima. Ukoliko se u tim područjima zaista manifestuju nepoštenje ili bilo koji drugi oblik neprihvatljivog ponašanja, isti će biti otkriveni. Neprihvatljivo ponašanje može uključivati i ​​upotrebu alkohola ili droga na radnom mjestu, varanje u smislu skraćivanja radnog vremena, opću nepažnju koja rezultira oštećenjem materijala, opreme ili robe, ili bilo koje druge radnje koje obično predstavljaju problem u radnom okruženju. Trebalo bi biti jasno da su tajne istrage u privatnom sektoru fokusirane na unutrašnje djelovanje, te uključuju ponašanje zaposlenika i njihove radne performanse. Iz toga slijedi da strategija koja se koristi za otkrivanje i uhićenje kradljivaca (kupaca, a ne zaposlenika) koji počine krađu u maloprodajnim objektima nije ista kao i ona koja se koristi prilikom sprovođenja tajnih istražnih radnji. Za razliku od toga, tajne istrage se obavljaju u civilnoj odjeći, konstruktivne su i obuhvataju program promatranja (za razliku od samoga sudjelovanja), koji ima imalo ili nimalo veze sa ispoljenim neprihvatljivim ili kriminalnim aktivnostima zaposlenika.

Tehnike i metode: angažiranje tajnih agenata

Za iznalaženje i angažman istreniranih i obučenih tajnih agenata obično se koriste eksterne agencije. Kasnije ćemo se vratiti razlozima zašto za sprovođenje tajnih istraga ne bi trebalo koristiti istražitelje iz iste organizacije. Bilo kako bilo, postoje mnoge stvari koje treba uzeti u obzir prilikom odabira agencije i definisanja zadatka:

1. Kvalifikacije agencije: Da li je agencija specijalizirana za sprovođenje istraga vezanih za nedozvoljene oblike ponašanja na radnom mjestu ili se radi o agenciji kojoj je ovo još samo jedan u nizu sporednih poslova kojima se bavi površno? Da li je agencija u prošlosti već sprovodila tajne operacije ili o njima ima namjeru učiti „u hodu“?
2. Sposobnosti i karakteristike tajnih istražitelja: Kompanija i agencija bi se trebale potpuno jasno izjasniti po pitanju karakteristika i osobina potencijalnih istražitelja. Ovdje bi posebnu pažnju trebalo obratiti na posebne kvalifikacije i iskustvo istražitelja. Naprimjer, tajni istražitelj koji bi trebao da se infiltrira u određenu sredinu u ulozi vozača morao bi da raspolaže adekvatnom vozačkom dozvolom, sa upisanim svim onim kategorijama vozila koja će, možda, pod krinkom vozača, morati da vozi, a sve kako ne bi bio razotkriven ili ne bi oštetio povjereno mu vozilo. Agencija bi trebala profilirati ciljanu radnu snagu, tako da ima na raspolaganju kompatibilne pojedince za širok spektar specifičnih uvjeta i okruženja.
3. Proces odabira kandidata i njegovo zapošljavanje: Kompanija mora jasno razumjeti sve metode koje agencija implementira u procesu iznalaženja istražitelja za bilo koji sličan konkretan angažman. Agencija bi također trebala preuzeti odgovornost za temeljitu pozadinsku provjeru kandidata i predočiti kompaniji rezultate na razmatranje. Kompanija bi trebala biti spremna platiti troškove koji se javljaju u ovome procesu za iznalaženje i odabir kandidat za posao istražitelja, odnosno troškove i usluge povezane sa iznalaskom prave osobe za konkretan posao. Oko pokrivanja ovih troškova agencija i kompanija bi se trebale unaprijed sporazumjeti i dogovoriti, te pravovremeno eliminisati sve eventualne nepoznanice.
4. Satnice, dnevnice i izvještavanje o troškovima: Agencije će obično od kompanije naplatiti naknadu za vrijeme koje agent provodi sprovodeći tajne istražne radnje, a od naplaćenog iznosa određen dodatak bi trebao pripasti agentu i mimo njegovih redovnih primanja koja ostvaruje kao zaposlenik agencije. Osim toga, u obračun će često ući i određen broj sati po osnovu kojih će agencija teretiti kompaniju za usluge profesionalnog istražitelja, angažiranog da kontrolira aktivnosti agenta. Neke agencije svojim zaposlenicima također osiguravaju i određen bonus, koji služi kao sredstvo poticaja za predavanje izvještaja u propisanim rokovima, a takvi bonusi se najčešće isplaćuju po obavljenom poslu. Kompanija bi se unaprijed morala složiti sa agencijom oko plaćanja svih troškova kako bi se izbjegli kasniji eventualni nesporazumi. Proračun za svaku vrstu naknade i proračun troškova bi trebali biti sačinjeni i kontinuirano nadzirani od strane izvršnih sigurnosnih službenika u kompaniji zaduženih za projekat.
5. Kontrolne smjernice za agenta: Istražne usluge agenta trebale bi biti pod kontrolom isključivo eksterne agencije. Agencija ne smije bilo kome u kompaniji dati informaciju o istinskoj prirodi usluge koju pruža. Ukoliko sigurnosno osoblje kompanije na bilo koji način pokuša sprovoditi istražne radnje paralelno sa istragom koju sprovodi tajni agent, linije komunikacije i kontrola će biti kompromitovani, a sigurnosno osoblje, pa čak i sam tajni agent, će veoma brzo postati nedjelotvorni i neefikasni. U najboljem slučaju takva situacija može dovesti tajnog agenta u konfuznu situaciju, dok u najgorem slučaju može doći do kompletnog prekida komunikacije, što kasnije može dovesti do kompromitacije kompletnog projekta. Zbog svega iznad spomenutog, kompanija, agencija i agent moraju uspostaviti metodu za ostvarivanje hitnog kontakta ka agentu od strane ovlaštenog sigurnosnog službenika iz kompanije, za slučaj da ovlašteni sigurnosni službenik iz kompanije sazna da je agentov identitet teško ugrožen ili da je izložen opasnosti od razotkrivanja.
6. Osiguranje i upravljanje rizicima: Dobra ideja je da se prilikom dogovaranja između kompanije i eksterne agencije uključi i neki oblik osiguranja za kompaniju od eventualnog nastanka štete, do koje može doći neovlaštenim djelovanjem ili nemarnim postupanjem agencije ili agenta. Nakon što agencija i kompanija dogovore pitanja oko dodatnog osiguranja, po osnovi tog dogovora bi obavezno trebale sklopiti i adekvatnu policu osiguranja u kojoj će kompanija imati status osiguranika. To je veoma korisna stvar koja prevenira mnoštvo problema koji se javljaju prilikom nastanka štetnog slučaja, pogotovo ukoliko šteta nastane tokom samoga sprovođenja prikrivene istrage, kada su najčešći epilozi, zapravo, podizanje sudskih tužbi. Tajne operacije su područje gdje je uputno imati ugovor o angažmanu i cjelokupan projekat pregledan od strane iskusnog advokata, koji veoma dobro poznaje aktuelni zakon koji tretira zapošljavanje, kompaniju, njenu kulturu, ali i toleranciju rizika.

Osim ranije opisanih evidencija i zapisa koji se vode u istražnom odjelu, a koji sadrže relevantne informacije i podatke vezane za pojedinačne istražne slučajeve, angažirane istražitelje, vremena poduzimanja određenih istražnih radnji i njihove rezultate, u istražnim odjelima se često vode i druge vrste evidencija, koje, između ostaloga, obuhvataju i planiranje troškova, utrošak budžeta, te evidenciju o stanju ispravnosti i zaduženju zajedničke opreme

Semir Kapetanović
redakcija@asadria.com

Ispravno planiranje budžeta zahtijeva realnu procjenu planiranih aktivnosti, programa i troškova, kao i pametnu raspodjelu sredstava namijenjenih za postizanje određenih planiranih ciljeva. Kada su u pitanju kontrola i evidentiranje stanja ispravnosti opreme, te evidencija izdavanja i zaduživanja opreme, takva kontrola se ne sprovodi sa namjerom da bi se istražiteljima naplatila eventualno nastala šteta na opremi, već isključivo kako bi se izbjegle situacije u kojima oprema na terenu može da zakaže u trenucima kada je najpotrebnija. Zahvaljujući takvoj kontroli i evidenciji, oštećenja, neispravnost  ili disfunkcionalnost bilo kojeg dijela opreme koju koriste istražitelji bit će zabilježeni i odmah otklonjeni, što će osigurati da oprema bude spremna za upotrebu svaki naredni put kada se za istom ukaže potreba.

Planiranje troškova i evidencija opreme

U idealnom slučaju istražno odjeljenje bi trebalo raspolagati vlastitim budžetom za plate i tekuće poslovanje, izvorno planiranim i potom praćenim od strane rukovoditelja odjeljenja. Planiranje i određivanje budžeta idu ruku pod ruku, jer je i budžet, zapravo, plan, s tim što je izražen u finansijskom smislu. Budžet zahtijeva realnu procjenu programa i njihove troškove, kao i raspodjelu sredstava za postizanje planiranih ciljeva. Zbog činjenice da su budžeti unaprijed dobro pripremljeni, efikasno upravljanje budžetom zahtijeva razmišljanje unaprijed, predviđajući potrebe na osnovu relativno predvidljivih uvjeta. Budžet tada postaje sredstvo. Svakoga mjeseca rukovoditelj odjela sigurnosti trebao bi analizirati rashode svoga odjeljenja. Recimo da je rukovoditelj odjela sigurnosti za svoje osoblje prvobitno u budžetu planirao novac za 40 sati prekovremenog rada, ali su u proteklih mjesec dana djelatnici ovoga odjela radili 80 sati prekovremeno, što predstavlja povećanje od cijelih 100% u odnosu na planirani budžet. U takvim slučajevima rukovoditelj odjela mora pregledati evidencije radnih aktivnosti kako bi se utvrdilo koji su djelatnici radili prekovremeno i da li postoji opravdan razlog za njihov prekovremeni rad. Dodatni prekovremeni rad može, ali i ne mora biti potreban. Periodičan pregled i evaluacija ovih i drugih troškova su jednostavni, ali važni načini kontrole rada istražne jedinice.

Oprema koju koriste istražitelji, kao što su radioprimopredajnici, videosnimači, dvogledi, snimači zvuka, oružje, kamioni sa opremom za nadzor, digitalne kamere i dr., zahtijeva strogu kontrolu. Oprema, u bilo kojem od navedenih oblika, treba biti osigurana u zaključanoj prostoriji za čuvanje opreme, u koju pristup kontroliše rukovoditelj odjela sigurnosti.

Kada je istražitelju potreban neki dio opreme, naprimjer sigurnosna kamera, tada se, radi kontrole stanja njene ispravnosti, kamera izdaje istražitelju uz popunjavanje reversnog lista, koji sadrži informacije poput datuma zaduženja opreme, opisa opreme (interni inventarni broj sredstva ili njegov serijski broj), broja spisa predmeta, imena istražitelja, imena osobe koja je provjerila stanje ispravnosti opreme i izdala opremu, potpis istražitelja koji opremu zadužuje, stanja ispravnosti opreme kod povrata i potpisa osobe koja je preuzela natrag razduženu opremu.

Redovne kontrole opreme

Ukoliko se u organizaciji ne sprovode ovakve kontrolne mjere, postoji velika vjerovatnoća da će dijelovi opreme često nedostajati ili da će biti misteriozno oštećeni. Kontrola se sprovodi isključivo kako istražitelji ne bi dolazili u situaciju da ih oprema zbog eventualnih oštećenja izda u trenucima kada im je najpotrebnija. Uz odgovarajuću kontrolu, ako je bilo koji komad opreme oštećen tokom istrage, takvi nedostaci će biti zabilježeni i odmah otklonjeni, tako da će oprema sljedeći put biti spremna za upotrebu. Kao alternativa, ako je istražno odjeljenje izrazito malo i ako postoji dovoljno opreme da se može koristiti takav pristup, moguće je pojedine istražitelje trajno zadužiti sa dijelovima opreme koje u svome istražiteljskom radu najčešće koriste. Ovakav model može olakšati brzu reakciju istražitelja na incidente, jer kod takvog pristupa istražitelj uvijek ima dostupan alat koji mu je neophodan za vršenje istražnih radnji. Opisani pristup je naročito poželjan kada istražitelji često moraju raditi i nakon propisanog radnog vremena. Dodatna pogodnost ovoga pristupa je u tome što istražiteljima omogućuje bolje poznavanje opreme, jer uvijek raspolažu istom opremom i imaju je vremena detaljno upoznati. U vremenu u kojem mobilni nadzor bilježi svoj rapidan razvoj nije prihvatljivo rješenje da se istražitelj upoznaje sa funkcijama i mogućnostima uređaja za snimanje videa tek kada izađe na teren, pogotovo ne ukoliko se radi o noćnom nadzoru. S tim u vezi, istražitelj bi u svako doba trebao dobro poznavati opremu koju je zadužio. Osim toga, iskustva govore u prilog činjenici da ljudi imaju tendenciju da se bolje brinu za opremu čiji su jedini “vlasnici”, odnosno za zaduženu opremu koju ne koristi niko drugi. Na kraju, u takvom slučaju istražitelji ne mogu kriviti nikoga drugog za eventualno oštećenje na opremi ili za njenu nefunkcionalnost ako nedostaci na istoj nisu pravovremeno otklonjeni, pri čemu će sami snositi posljedice zanemarivanja opreme ukoliko ista na terenu ne bude funkcionisala ispravno.

Rukovoditelj u ulozi (de)motivatora

S obzirom da su istražitelji u velikoj većini visokomotivirane osobe, ili bi barem takvi trebali biti, stručnost rukovoditelja u ovoj oblasti ćemo najbolje definisati ukoliko opišemo ono što rukovoditelj odjela svakako ne bi, ni po koju cijenu, smio postati, a to je – demotivator. Šta može biti uzrokom da motivirani zaposlenik izgubi posvećenost i entuzijazam? U velikom broju slučajeva demotivacija je rezultat različitih stilova rukovođenja i praksi koje ograničavaju istražitelja u smislu mogućnosti donošenja odluke, potenciraju kriticizam, a zapostavljaju pohvalu, preuzimaju zasluge koje s pravom pripadaju istražitelju, ograničavaju slobodu kretanja istražitelja ili koje na mnoge druge načine ispoljavaju svoje negativne karakteristike koje veoma često nalazimo u radnim okruženjima. Istražitelji koji su ovlašteni za procjenu situacije, a zatim i za djelovanje, razvijat će istragu i sprovodit će istražne radnje glatko i bez posebnih problema. Istražitelji koji se stalno obraćaju svojim rukovoditeljima za nove instrukcije nisu samostalni u svome radu i razvijaju veoma lošu naviku koja usporava sprovođenje istrage. Umjesto toga, istražitelji bi trebali biti kompetentni i obučeni s obzirom na način na koji se sprovode istražne radnje, te bi ih se trebalo ohrabrivati i podstrekavati da djeluju što samostalnije i da implementiraju planove koje su sačinili samostalno, slobodno koristeći prilike koje im se ukazuju. Stvarno efikasan i motiviran istražitelj nekada je od strane okoline percipiran kao primadona, no od svih zaposlenih upravo takvi istražitelji zahtijevaju najmanji poticaj.

Međ

Proces donošenja odluka je rezultat i odraz nečije procjene i/ili kreativnosti. Menadžment ili poštuje obje vrijednosti, i procjenu i/ili kreativnost svakog zaposlenika, ili ih ne poštuje. Kako ćemo se upoznati sa istinskim mogućnostima zaposlenika ukoliko se nad istim sprovodi suviše stroga kontrola, ukoliko se isti suočava sa suviše smjernica i uputa, nepotrebnih ograničenja, suprotnosti i korekcija? Ovo, naravno, podrazumijeva da su istražitelji napredovali u njihovoj obuci i da su u profesionalnom razvoju dostigli bar status pomoćnika. Polaznici kurseva i seminara trebaju više pomoći i snažniju kontrolu kvaliteta, no čak i u tim slučajevima pravilno napredovanje obuke treba jednoga dana rezultirati smanjenim stepenom nadzora i supervizije. Rukovoditelj odgovoran za rad istražnog odjela mora imati izvanredne sposobnosti upravljanja ljudskim resursima, kao i snažnu pozadinu u sprovođenju istražnih radnji na terenu. Neki postupci nedovoljno kvalitetnih, iskusnih i obučenih menadžera mogu dovesti do odljeva vrijednih istražnih talenata ka drugim kompanijama ili ka sigurnosnim organizacijama u javnom sigurnosnom sektoru. Osim toga, ukoliko se unutar istražnog odjela ne promoviše preuzimanje odgovornosti za slučajeve od strane istražitelja, menadžeri bi se mogli naći u situaciji da sami planiraju sve istražne radnje koje sprovode istražitelji iz njihovih odjela. Stoga je u najboljem interesu i menadžera i organizacije da takve situacije izbjegnu pravilnim upravljanjem i ispravnim motiviranjem profesionalnih istražitelja.

Primarna baza podataka ili glavna istražna knjiga, bez koje je funkcionisanje bilo kojeg istražnog odjela nezamislivo, zapravo je kompjuterizirani istražni dnevnik u koji istražitelji mogu unositi nove zabilješke i zapažanja vezana za sprovedene istrage. Imajući na umu da ovakve podatkovne baze sadrže iznimno povjerljive i osjetljive informacije, korisnička prava sa kojima raspolaže osoblje u istražnim odjelima ne bi smjela da bilo kojem istražitelju omoguće da sam, po vlastitom nahođenju, briše ili mijenja postojeće podatkovne unose, izvještaje ili bilješke

Semir Kapetanović
redakcija@asadria.com

podacima o istražnim slučajevima sadrže podatke kao što su datumi preuzimanja i otvaranja slučaja, oznaka predmeta, imena osumnjičenih osoba i/ili osoba lišenih slobode (ukoliko ih ima) te imena istražitelja kojima je slučaj bio dodjeljivan. Podatkovne „kartice“, u zavisnosti od kompleksnosti računarske aplikacije, tj. od performansi računarskog rješenja, mogu biti i drugačijeg formata u odnosu na format prikazan u Ilustraciji 1, te mogu sadržavati i potpuno drugačije setove podataka i dinamičke linkove na ostale relevantne dokumente, izvještaje ili zabilješke. Ovakve na računarima pogonjene baze istražiteljskih podataka omogućuju brz i jasan unos podataka i izvještaja i njihovo povezivanje sa određenim datumima ili događajima. Podatkovna „kartica“, između ostaloga, omogućuje hronološki uvid u poduzete istražne radnje te uvid u hronološki poredana imena istražitelja koji su do sada bili angažovani na slučaju.

U pojednostavljenoj ilustraciji podatkovne kartice istražnog dnevnika (Ilustracija 1) prikazan je hronološki slijed poduzetih istražnih radnji. Navedeni primjer podatkovne kartice predstavlja pojednostavljeno rješenje elektronske bilježnice, tj. primjer temeljem kojega možemo zaključiti da podatkovne kartice različitih programskih rješenja mogu biti predstavljene u različitim formama i mogu sadržavati različite setove podataka. Računarska datoteka koja sadrži podatke unesene u istražni dnevnik predstavlja istinski snažan nadzorni alat.

Podatkovne kartice

Zbog same prirode pohranjenih informacija, sigurnosnu kopiju takve datoteke trebalo bi kreirati i pohranjivati na sigurnu lokaciju na dnevnoj bazi, a to bi trebalo da uključi kreiranje i pohranu na računarske datoteke, kao i njeno printanje na papir, odnosno pohranu dokumenta u papirnoj formi. Kreiranje sigurnosnih kopija i njihova pohrana najčešće su u nadležnosti i obavezi rukovoditelja istražnog odjela. Ovakvo vođenje bilješki i redovno ažuriranje istražnog dnevnika, osim povećanja produktivnosti istražnog odjela, nudi njegovom osoblju mogućnost donošenja analitičkih zaključaka, kao i procjenu učinka svakog pojedinačnog istražitelja angažiranog na slučaju. Podatkovne „kartice“, poput ove koju smo predstavili u Ilustraciji 1, omogućuju lahko uočavanje nastalih problema i nude jednostavan uvid u sve poduzete aktivnosti. Osim toga, zahvaljujući informacijama iz istražnog dnevnika, moguće je jednostavno i lahko ocijeniti samoinicijativnost i zalaganje istražitelja, te doći do informacije koji su sve istražitelji, i kojim redom, bili angažovani na određenim istražnim radnjama u pojedinim istražnim fazama. Za ovu priliku ćemo se osvrnuti na aktivnosti istražiteljice Moss i istražitelja Hernandeza, zabilježene u podatkovnoj kartici iz primjera.

Istražiteljica Moss: Dana 6. januara dodijeljen joj je specijalni predmet SP-1-05, prvi takve vrste u novoj 2014. g. Istoga dana istražiteljica Moss identificirala je maloljetnika kao osumnjičenika i obratila se policiji, koja je odmah preuzela slučaj. Nije bilo ništa više što bi istražiteljica Moss mogla učiniti vezano za slučaj, pa je, s obzirom na tu okolnost, slučaj zaključen. Dana 17. januara 2014. istražiteljici Moss je dodijeljen slučaj istrage zaposlenika E-4-05, četvrti takav slučaj u 2014. g. Ovaj slučaj je izbrisan iz dnevnika nekoliko sedmica kasnije, odnosno 6. marta, kada je osumnjičenom zaposleniku uručeno rješenje o otkazu.

Istražitelj Hernandez: Dana 9. januara prvi put ove godine dodijeljen mu je slučaj seksualnog uznemiravanja S-1-05. Slučaj se odnosi na problem nepristojnih telefonskih poziva koje stranka i dalje prima, što znači da je problem još uvijek aktuelan, odnosno da slučaj još uvijek nije riješen. Istražitelj Hernandez je držao korak sa slučajem podnijevši dodatne mjesečne izvještaje. 11. januara dodijeljen mu je treći slučaj provale, odnosno predmet B-3-05. Radeći na ovome slučaju, istražitelj Hernandez je podnio svoj prvi izvještaj odmah narednog dana. Već sljedećeg dana u istražni dnevnik je unesen i izvještaj policijskog istražitelja, koji izvještava da je policijska patrola privela dvije osumnjičene osobe. Ovaj slučaj trenutno čeka na sudsko procesuiranje. Dana 16. januara istražitelju Hernandezu je po treći put ove godine dodijeljen slučaj istrage zaposlenika E-3-05. On podnosi svoj prvi izvještaj o slučaju nakon tri dana, ali nakon toga nisu zabilježeni unosi koji bi svjedočili o bilo kakvoj aktivnosti vezanoj za ovaj slučaj.

Svakako, trebalo bi imati na umu da su u ovome primjeru predstavljene istražne radnje i zadaci za period od samo dvije sedmice, pa bi stoga spomenuti istražitelji sasvim prirodno radili i na drugim slučajevima, dodijeljenim prije datuma prvoga unosa u podatkovnu karticu koju smo uzeli za primjer. Očigledno je, dakle, da istražni dnevnik pruža rukovoditelju istražnog odjela mnoštvo korisnih informacija. Podatkovne kartice istražnog dnevnika predstavljaju izvor koji nudi informacije o ukupnom broju predmeta koje odjel trenutno obrađuje, kao i o njihovom aktuelnom statusu, dok, sa druge strane, kartica predstavlja izvor koji odražava kvantitativni status slučajeva s obzirom na različite klasifikacije predmeta. Iz prikazane podatkovne kartice se može jasno zaključiti i to da su, recimo, do 16. januara 2014. formalizirana četiri slučaja vezana za osumnjičene zaposlenike.

Istražni dnevnik kao alat za povećanje učinkovitosti

Vršeći kontrolu istražnog dnevnika na dan 7. marta, rukovoditelj istražnog odjela je, zahvaljujući raspoloživim unosima, zapazio da je istražitelj Hernandez posljednji put ažurirao svoj izvještaj vezan za slučaj E-3-05 na dan 19. januara. Nakon toga u bilješkama istražnog dnevnika nema novijih unosa koji bi ukazali na bilo kakvu aktivnost ili promjenu statusa samoga slučaja, pa je, shodno tome, slučaj još uvijek otvoren. Podaci iz istražnog dnevnika, predstavljeni u formi prikazanoj u Ilustraciji 1, sasvim su dovoljni da rukovoditelju istražnog odjela ukažu na postojanje problema. Osim što o problemu izvještava pretpostavljene, rukovoditelj istražnog odjela se pažljivije informiše o detaljima slučaja, pročitavši u cijelosti Hernandezov izvještaj od 19. januara. Na kraju izvještaja dolazi do zapisane Hernandezove izjave, koja donekle objašnjava ali nikako ne opravdava nastali zastoj u istrazi: “Istraga će se nastaviti kada se osumnjičeni zaposlenik vrati na posao sa bolovanja ili odsustva.”

Ipak, od Hernandezove posljednje aktivnosti na ažuriranju informacija vezanih za slučaj prošlo je već više od šest sedmica, a u istražnom dnevniku još uvijek nema novih informacija o tome da li je osumnjičeni radnik još na bolovanju? Možda se do sada i vratio na posao, ali je istražitelj Hernandez možda propustio da se o tome informiše? Istražitelj je u roku od trideset dana trebao provjeriti da li se osumnjičeni radnik vratio na posao ili ne, odnosno sačiniti kratak dopunski izvještaj i unijeti ga u istražni dnevnik ako je radnik u vrijeme njegove provjere još uvijek bio na bolovanju. Iz opisanog vidimo da je već uz baznu analizu podataka iz istražnog dnevnika rukovoditelj istražnog odjela mogao ovaj propust pripisati istražitelju Hernandezu, ali, što je još važnije, bio je u prilici pravovremeno reagovati kako bi se otklonile nedoumice i kako bi se prevazišli zastoji u istrazi.

Izvještaji o aktivnostima

Pored istražnog dnevnika, među ključne bilješke istražnog odjela spadaju i mjesečni izvještaji o aktivnostima istražitelja, koje rukovoditelju istražnog odjela na mjesečnoj bazi dostavlja svaki istražitelj pojedinačno. Takvi izvještaji na jednostavan način preslikavaju ukupan učinak i angažman svakog istražitelja posebno, a sadrže informacije o broju dodijeljenih predmeta, zaključenih slučajeva, predmeta na čekanju, lica lišenih slobode ili lica prema kojima je upotrijebljena sila, kao i sve druge podatke koji se mogu smatrati značajnim za organizaciju. Takvi podaci najčešće se proračunavaju i predstavljaju komparativno, tj. poređenjem aktuelnih pokazatelja i veličina sa pokazateljima i veličinama ostvarenim u nekim drugim, ranijim vremenskim periodima. Dakle, takvi podaci se mogu predstaviti u formi pokazatelja iz aktuelnog mjeseca (recimo, mart 2014), mogu biti izraženi u odnosu na stanje u istom periodu prošle godine (mart 2013), potom kao pokazatelji za period od početka tekuće godine pa do trenutnog vremena (januar – mart 2014) ili kao informacija koja sadrži pokazatelje za period od početka 2013. do mjeseca marta 2013. g.

Kvalitet i kreativnost obuke koja se izvodi u učionici ograničeni su samo maštom upravitelja sigurnosnim odjelom. Uzmite za primjer program koji je razvijen za planiranje nastave iz domena umjetnosti sprovođenja ispitivanja. Ukoliko je sproveden ispravno, ovakav program obuke predstavlja učinkovit način da čak i iskusni ispitivači i istražitelji dođu do novih i svježih ideja. Ovu metodu osposobljavanja i obučavanja mladih istražitelja moguće je sprovoditi uz korištenje pripremljenih i unaprijed režiranih i snimljenih istražnih intervjua, ali i pomoću raspoloživih videosnimaka načinjenih tokom sprovođenja stvarnih istražnih saslušanja

Redakcijski tim
redakcija@asadria.com

I jedna i druga metoda su prepoznate kao izrazito učinkovite, s tim što korištenje audio-video zapisa sa stvarnih saslušanja donosi i dodatnu korist, s obzirom da se tokom tako koncipirane obuke mladi istražitelji suočavaju sa nizom stvarnih reakcija ispitanika i sa njihovim pokušajima da davanjem neistinitih izjava skrenu tok istrage u pogrešnom smjeru. U pripremi za jednodnevni seminar, koji je na ovu temu održan za sve istražitelje jedne organizacije koja pruža usluge iz domena privatne zaštite, svi učesnici su zaduženi da predstave svoje slučajeve iz prakse kod kojih su se tokom ispitivanja suočili sa određenim poteškoćama. Na dan treninga dva nasumično izabrana učesnika naglas su čitala uratke svojih kolega, pri čemu je jedan od čitača igrao ulogu istražitelja, a drugi ispitanika.

Videoedukacijski program

Ovo “ispitivanje” izvršeno je prije okupljanja grupe istražitelja, a tonski i video snimak je pohranjen na videokasetu. Nakon što su učesnicima seminara prenijeli cjelokupnu dramaturgiju i tok saslušanja, suočenje je bilo izloženo procjeni i kritici od strane cijele grupe. Ovakvo stjecanje znanja i dijeljenje iskustava se pokazalo kao veoma efikasna metoda učenja za sve učesnike seminara. Kao dodatak iskustvu iz učionice nešto kasnije je razvijen i priručnik za samostalno učenje i stjecanje znanja vezanih za tehnike i tok sprovođenja saslušanja, a koji pokriva osnove procesa ispitivanja i saslušanja i bavi se, između ostaloga, i razlozima za prihvatanje, odnosno odbacivanje pojedinih izjava ispitanika. Na taj način je kreiran svojevrstan videoedukacijski program, koji obuhvata tri različite situacije. Nakon čitanja sastava u kojem je detaljno predstavljena prva situacija, sudionicima seminara je naloženo da zatvore knjige i uključe TV uređaj, na kojem je zatim i prikazana dramatizacija slučaja kojega je upravo opisao prvi čitač. Na kraju prikazivanja prvog snimljenog audio-video uratka, na ekranu se prikazuje poruka za učesnike seminara da isključe TV aparat i vrate se na radni list, u kojem je trebalo odgovoriti na niz pitanja vezanih za tok i sadržaj saslušanja kojega su upravo imali priliku pogledati. Nakon što su učesnici seminara po ovom modelu pregledali sve tri ponuđene situacije i odgovorili na pitanja postavljena u radnom listu, imali su priliku usporediti svoje odgovore sa odgovorima napisanim na poleđini radnog lista. Ovaj izmijenjeni pristup stjecanja znanja u učionici pokazao je tri veoma jasne prednosti:

(1) Istražitelj početnik na ovaj način znanje i iskustvo preuzima i stječe potpuno samostalno, bez da za proces stjecanja znanja veže vrijeme upravitelja istražnog odjela ili drugog starijeg i iskusnijeg istražitelja;

(2) Samo iskustvo učenja na ovaj način ne nosi bilo kakvu prijetnju. Odgovori bilo kojega od polaznika bili su nepoznati za ostale polaznike, a na taj način su učesnici seminara mogli svoje privatne i povjerljive procjene sumnjivih ili pogrešnih odgovora usporediti sa odgovorima navedenim na poleđini priručnika, iz čega su imali priliku izvoditi zaključke, koji su im kasnije mogli poslužiti kao dobra smjernica za sprovođenje saslušanja;

(3) Ovakav proces stjecanja znanja je iskustven. Polaznici su se mogli saživiti sa ulogom ispitivača prikazanog na TV ekranu. Varijacija na ovu metodu sprovođenja treninga bi mogla biti i ta da se tokom seminara prikažu i audiovizuelni zapisi sa stvarnih ispitivanja koja su poduzeta ranije. Neke organizacije koriste ovu metodu kao sredstvo zaštite od lažnih tvrdnji o zloupotrebi ili pogrešnom tumačenju njihovih istražitelja. Istražitelji u radionici mogu kao grupa naknadno davati sugestije o tome kako poboljšati tok i rezultate saslušanja. To, međutim, zahtijeva postojanje odgovarajuće kolegijalne atmosfere među osobljem, tako da se dati komentari ne protumače kao kritika, već kao sugestija.

Ukoliko je sprovedena ispravno, ovakva obuka predstavlja učinkovit način da čak i iskusni ispitivači i istražitelji dođu do svježih ideja. Sljedeća korist od korištenja audio-video zapisa sa stvarnih saslušanja je u tome što se tokom takvog sprovođenja obuke mladi istražitelji suočavaju sa nizom stvarnih reakcija ispitanika i njihovih pokušaja da izbjegnu davanje istinitog odgovora ili da daju neistinite informacije. U odnosu na korištenje unaprijed pripremljenih i snimljenih audio-video sesija sa izrežiranim saslušanjima, korištenje stvarnih zapisa sa saslušanja ne ograničava proces stjecanja znanja sposobnošću nekog od kolega istražitelja da se uživi u ulogu ispitivača i kompletnu situaciju predstavi posve vjerno.

Nastava van učionica

Sljedeći način na koji upravitelj odjela sigurnosti može iskazati svoju odgovornost kao trener je organiziranje nastave u lokalnim obrazovnim ustanovama ili zahtijevanje sudjelovanja na predavanjima na kojima se, u relevantnim koledžima i drugim obrazovnim ustanovama, govori o istim ili sličnim temama, odnosno o istražnim vještinama. Iako se dostupnost obrazovnih programa sa ovom tematikom razlikuje u različitim područjima, ova vrsta formalne obuke u značajnom je porastu i od neupitne je vrijednosti. Stručne skupine sponzoriraju tematske seminare u okviru njihovih specijalnosti, a po kalendarskim shemama koje se najčešće mogu pronaći na njihovim web-stranicama. Ono što predstavlja i dodatnu korist je činjenica da mnoge organizacije postavljaju upozorenja i obavijesti o organiziranju sličnih edukativnih programa i od strane privatnih kompanija i drugih udruženja iz područja zajedničkog interesa. Za takvu obuku, često namijenjenu naprednim praktikantima koji imaju ograničenja u smislu vremena kojega mogu utrošiti van svojih uobičajenih dužnosti, može se očekivati da bude veoma sadržajna i da ponudi mnoštvo praktično iskoristivih saznanja i tehnika. Ovo se naročito odnosi na treninge i seminare organizirane i sponzorirane na nacionalnoj ili međunarodnoj razini organizacije. Ponekad su treninzi organizirani na lokalnom nivou slabije kvalitete u odnosu na one organizirane na nacionalnom ili međunarodnom nivou, bilo da govorimo sa aspekta kvaliteta i kvantiteta prezentacijskih materijala ili sa aspekta samoga stila prenošenja znanja i prezentacijskih tehnika kojima se služi predavač.

Sigurnosni menadžer u ulozi kontrolora

Kada se sigurnosni menadžer nađe u ulozi kontrolora, tada bi se trebao posebno pozabaviti sa četiri područja od interesa: organizacijom i rasponom kontrole, evidencijom, troškovima i opremom. Raspon ili obim kontrole, kao koncept upravljanja, odnosi se na broj podređenih koji izvještavaju izravno svoje nadređene. Iz nekih starijih udžbenika se moglo saznati da je dobar raspon kontrole u sigurnosnim organizacijama onaj pri kojem je jedan sigurnosni menadžer nadređen nad maksimalno šest osoba. Međutim, s obzirom da ovdje govorimo o istražiteljima, praksa je pokazala da se obim efektivne kontrole može proširiti i van spomenute granice, kako zbog karaktera i visokih vrijednosti koje u svakome smislu treba da karakterišu budućeg istražitelja tako i zbog svega onoga što predstavlja prirodu posla kojim će se on u budućnosti baviti. Visokostručno i motivirano istražno osoblje u pravilu zahtijeva znatno manji nivo nadzora, što omogućuje spomenuto proširenje normalnih granica raspona kontrole.

U organizaciji čija organizaciona struktura odgovara strukturi organizacije predstavljenoj na grafikonu 1, naprimjer, za rad istražnog odjeljenja je potreban samo jedan menadžer ili supervizor. Međutim, ni pod kojim okolnostima se od voditelja istrage ne bi trebalo zahtijevati da koordinira sa više od deset istražitelja koji ga izvještavaju i koji su mu podređeni. Dakle, ako sigurnosna organizacija ima više od deset istražitelja, tada na scenu stupa organizacijski dizajn koji je prilagođen istražnim odjelima. U takvim slučajevima je primjenljiv drugačiji princip organizacije, temeljen na logičnoj podjeli rada i zadataka, a prema kojemu su istražitelji podijeljeni po njihovoj namjeni, procesima ili postupcima, klijenteli, raspoloživom vremenu ili za istragu interesantnim lokacijama. U organizaciji ustrojenoj po shemi prikazanoj na grafikonu 2, tri supervizora koji su podređeni sigurnosnom menadžeru ili upravitelju sigurnosnog odjeljenja morali bi biti u mogućnosti obavljati učinkovitu kontrolu nad čak trideset istražitelja.

U svakodnevnoj praksi postoji uvriježeno mišljenje koje podržava koncept da dobar rukovoditelj ne mora posjedovati tehničke vještine sa kakvim raspolažu zaposlenici kojima rukovodi. Iako je takav pristup moguć u pojedinim ili čak u mnogim područjima upravljanja, koncept se pokazuje kao nevažeći kada je u pitanju upravljanje ili, tačnije, nadzor nad radom istražitelja. Uzrok tome je činjenica da sama priroda istražiteljskog posla od istražitelja zahtijeva daleko veću slobodu kretanja, veću fleksibilnost u iznalaženju alternativnih rješenja i više kreativnosti nego što se to očekuje od osoba koje obavljaju neke druge sigurnosne poslove

Redakcijski tim
redakcija@asadria.com

Da bi uspješno upravljao visokomotiviranim i kreativnim pojedincima, supervizor bi trebao biti neko ko je već prošao istim putem, odnosno neko ko na temelju svog vlastitog, ranije prikupljenog iskustva može proniknuti u samu bit aktuelne situacije i shvatiti šta se, zapravo, dešava. Rukovoditelj, odnosno menadžer istražnog odjeljenja obavlja pet različitih funkcija, od kojih svaka zahtijeva posjedovanje velikog iskustva u sprovođenju istražnih radnji. Te funkcije obuhvataju funkciju istražnog savjetnika, instruktora za sprovođenje treninga i obuke, istražnog kontrolora, motivatora i procjenitelja.

Rukovoditelj istražnog odjeljenja u funkciji istražnog savjetnika

Budući da istražni proces nije precizna nauka, istražitelj koji je u njega uključen, pa čak i ako dolazi iz grupe onih veoma iskusnih, trebao bi aktivno razmjenjivati mišljenja i savjetovati se sa obrazovanim i edukovanim osobama o pravcu u kojem se odvija istraga, o ulozi koja mu je dodijeljena u istražnom procesu, o ispravnom pozicioniranju u odnosu na određene činjenice, saznanja i aktuelnu situaciju, te o koracima koje je potrebno preduzeti u narednom periodu kako bi istraga napredovala pozitivno. Spomenuto savjetovanje, zapravo, predstavlja neformalnu i otvorenu razmjenu ideja, a interesantno je, kreativno i potiče na razmišljanje. Ono nekada uključuje razmatranje međusobno sasvim oprečnih ideja, a ponekad i ideja koje u potpunosti izlaze van granica svakidašnje prakse. Savjetovanje i razmjena mišljenja je, zapravo, zbrajanje svih dojučerašnjih iskustava, čiji konačan zbir bi nam trebao pokazati smjer u kojem bi danas trebalo usmjeriti istražne radnje. Međutim, ovakvo savjetovanje ne bi trebalo biti pogrešno protumačeno i shvaćeno kao aktivnost koja menadžeru dopušta neaktivnost i puko teoretiziranje. Umjesto toga, rukovoditelj, odnosno menadžer, funkcioniše kao sudionik u raspravi, tj. kao neko ko može dati značajan doprinos rješenju problema zahvaljujući vlastitim istražnim iskustvima i vještinama. Ključ za učinkovito savjetovanje i razmjenu mišljenja sadržan je u samom procesu savjetovanja. To bi trebao biti proces koji stvara klimu u kojoj jedna osoba potiče drugu sa idejama ili strategijama koje bi mogle značajno doprinijeti uspješnom zatvaranju slučaja. Primjer koji slijedi izvrsno ilustrira spomenutu vrstu dijaloga.

Istražitelj: “Taj dečko je jednostavno nestao iz vida. Niti ga je ko vidio, a niti šta čuo o njemu već više od godinu dana.”

Nadzornik: “A šta je sa njegovim posljednjim poznatim boravištem? Nema zahtjeva za prosljeđivanje pošte ili informacija o kretanju njegovog kombija?”

“Ne, bio je prijavljen u jeftinom hotelu, ali je najveći dio vremena provodio na ulici, bez stalne adrese.”

“Jeste li provjerili da li je vršena promjena adrese u Odjelu za registraciju motornih vozila?”

“Jesam. Ništa.”

“Jeste li provjerili uobičajene baze podataka?”

“Provjerio sam komercijalne baze podataka na koje smo se pretplatili, a pokušavao sam mu ući u trag i putem jednostavne web-bazirane aplikacije za pronalaženje osoba. Tu sam došao do starih brojeva telefona, do stare adrese, te do imena njegovih starih susjeda i njihovih telefonskih brojeva. Sve u svemu, istraživanje u tom pravcu nam nije donijelo konkretne informacije, niti nas je pomjerilo korak naprijed u smislu napretka istrage. Obilaskom svih tih starih adresa nismo, zapravo, dobili ništa.”

“Da li bi mogao biti zatvoren u nekom od zatvora?”

“I to sam također provjerio. Zasigurno znamo da nije ni u jednom državnom zatvoru, a niti u bilo kojem zatvoru u susjednim državama.”

“A da nije možda otišao u samostan?”

“Nisam provjeravao, ali stvarno sumnjam u takvu mogućnost. Uvijek je bio više fokusiran na svoje prijatelje, drogu, djevojke i raskalašene zabave. No, upravo mi dadoste dobru ideju. On je jako volio drogu. Obožavao je kristalni metamfetamin. Mogao bi biti u nekoj od bolnica ili čak u nekoj od ustanova na programu odvikavanja i rehabilitacije. Međutim, ako je još uvijek ovisan o narkoticima, a nije se uključio u program odvikavanja, mogao bi biti bilo gdje na ulici ili u bilo kojem skloništu za beskućnike, ukoliko je dovoljno sretan da u takvim skloništima za sebe pronađe mjesto. O takvim opcijama nikada ranije nisam ni razmišljao…”

U ovoj razmjeni mišljenja menadžer ne daje savjete u strogom smislu te riječi. On potiče istražitelja s pitanjima koja su, u ovom primjeru, vodila istražitelja da otkrije neke od logičnih koraka koje se ranije nije sjetio poduzeti. U nekim slučajevima proces savjetovanja i razmjene mišljenja može imati i savjetodavnu prirodu. Istražitelj koji ima dvojbe oko iskaza određenog intervjuisanog svjedoka, naprimjer, može imati koristi od osjećaja kojeg naspram slučaja i situacije ima njegov menadžer.

Rukovoditelj istražnog odjela u ulozi instruktora/trenera

Jasno je da ne možete naučiti studenta historije umjetnosti kako letjeti avionom ili kako se boriti ako vi prvi, kao instruktor, niste ovladali tim vještinama. Isto vrijedi i za podučavanje istražnim vještinama. Podučavanje takvim vještinama i poticanje njihovog razvoja vitalne su odgovornosti kvalitetnog menadžera. To se posebno odnosi na trening i obuku novih istražitelja angažiranih na slučaju i na edukaciji potpunih početnika. U svojoj ulozi trenera menadžer na raspolaganju ima niz opcija i mogućnosti njihovog kombiniranja. U idealnom slučaju, koristi se kombinacija svih raspoloživih opcija, uključujući tu, između ostalog, i izravno uključivanje menadžera u proces treninga i obuke, obuku uz posao uz superviziju od strane iskusnog istražitelja, edukativne programe koji se sprovode u učionicama te sudjelovanje na visokoobrazovnim programima i seminarima.

Izravno uključivanje rukovoditelja istražnog odjela u procese treninga i obuke

Rukovoditelj istražnog odjela može lično voditi istragu od početka do kraja, radeći skupa sa manje iskusnim ili lošije edukovanim istražiteljem. Kako se slučaj razvija, korak po korak, rukovoditelj istražnog odjela objašnjava mlađem i manje iskusnom istražitelju razloge za poduzimanje pojedinih istražnih koraka, tumači mu pojedine faze i metodologiju sprovođenja određenih istražnih radnji, te mu nudi odgovore na postavljena pitanja. Na takav način učenik brže ovladava sposobnošću logičkog razmišljanja i lakše prihvata pojašnjenja vezana za određene istražne radnje, a sa druge strane, sa rukovoditeljem istražnog odjela u ulozi učitelja i trenera mladi ili manje iskusan istražitelj od samoga početka stječe znanje i iskustvo, pristupajući slučaju na način kako to čini i njegov instruktor, trener ili supervizor. U praksi, uz ulogu učitelja, rukovoditelj istražnog odjela najčešće obavlja i ulogu procjenitelja učinka i radnih performansi mladih i manje iskusnih istražitelja.

Izobrazba na radnom mjestu s drugima

Druga opcija obuke je dodjeljivanje novih i neiskusnih istražitelja za rad s iskusnim istražiteljima u cilju tzv.  izobrazbe na radnom mjestu. Iako je to najpopularnija metoda treninga, ona također ima svoje nedostatke.

Najprimjetniji problem kod ove opcije je to što početnik ima tendenciju da od svog iskusnog partnera, osim onih dobrih, pokupi i loše radne navike. Slika inače izvrsnog istražitelja, koji je zbog svoje neobične sposobnosti mentalnog prisjećanja sklon neurednom vođenju bilješki, mogla bi za početnika biti veoma loš primjer i uzor, jer bi na osnovu projektovane slike mogao steći dojam kako vođenje bilješki i nije od tolike važnosti za istražnu djelatnost. Ako učenik nema istu sposobnost pamćenja kao i njegov instruktor, onda bi ovaj propust u edukativnom procesu mogao imati veoma ozbiljne posljedice. Iako rukovoditelj može odlučiti da obuku povjeri nekom od iskusnih podređenih kolega, on uvijek mora biti svjestan odgovornosti za krajnje rezultate obuke te vršiti monitoring i superviziju edukativnih procesa kako bi se osiguralo da su loše navike ili nedostaci u edukativnom procesu učenja ispravljene. Drugi oblik treninga je formalizirano ili strukturirano prenošenje iskustava tokom edukativnih procesa koji se sprovode u učionici. Ovdje postoji široka paleta različitih mogućnosti, od organizovnih instrukcija od strane rukovoditelja, preko preuzimanja niza uputa i smjernica od strane iskusnijih kolega koji početnicima prenose vlastita iskustva iz područja u kojima su posebno stručni, pa do angažiranja spoljnih stručnih saradnika za trening i obuku. Ovaj oblik obuke i treninga im pruža istinsku edukativnu vrijednost, jer su kvaliteta i kreativnost obuke koja se organizirano sprovodi u učionicama ograničene samo maštom rukovoditelja.

Posjedovati moć ispravnog prosuđivanja, zapravo, znači u prosjeku donositi više dobrih odluka nego onih loših. Dva su veoma bitna faktora koja utječu na dobro prosuđivanje i donošenje ispravnih odluka. Prvi faktor je spremnost za donošenje odluka, a drugi je da se većina odluka donesenih na temelju logičkog prosuđivanja i iskustva pokaže ispravnim. Sa druge strane, loše odluke najčešće nastaju kao rezultat loših procjena, temeljenih na raspoloživim podacima koji su u suprotnosti sa stvarnim stanjem na terenu

Redakcijski tim
redakcija@asadria.com

Istražitelj mora biti u stanju preuzeti različite uloge i prilagođavati im se veoma brzo i prikladno. Bez obzira da li se radi o ulozi voditelja vatrogasne jedinice, starog ratnog prijatelja, „lošeg momka“ u ispitivačkom timu ili tek poznanika, svaka od tih uloga od istražitelja zahtijeva visok stepen svestranosti. Jedan je od osnovnih preduslova koji istražitelju osigurava učinkovitost je sposobnost pretvaranja, odnosno glume.

Preuzimanje različitih uloga

Međutim, učinkovitost istražitelja uveliko je ovisna i o njegovoj sposobnosti da donosi ispravne odluke. Ispravno prosuđivanje, ustvari, je donošenje ispravnih odluka u većini situacija. Kada neko tvrdi da ima moć ispravnog prosuđivanja, on, zapravo, tvrdi da u prosjeku donosi više dobrih nego loših odluka. Međutim, postoje dva bitna faktora koja utječu na dobro prosuđivanje i donošenje ispravnih odluka. Prvi faktor je spremnost osobe da donosi odluke. Mnogi ljudi, uključujući tu i one na rukovodećim funkcijama, kada trebaju donijeti važnu odluku, proživljavaju to uglavnom teško i sa dosta neugode. Međutim, odlika učinkovitog istražitelja je da odluke donosi čvrsto i bez mnogo predomišljanja. Drugi faktor je da bi se većina odluka koje su donesene na temelju iskustva, intuicije i naakumuliranog znanja trebala pokazati ispravnim. Dakle, u ovome slučaju govorimo o većini odluka, a ne o svim odlukama. Loše prosuđivanje je nešto lakše prepoznati, ali i definisati. Loše odluke nastaju kada se procjene vrše suprotno raspoloživim podacima. Preopteretiti avion, a zatim s njime pokušati poletjeti sa suviše kratke piste također je stvar loše procjene i primjer je loše odluke, baš kao i pokušaj istražitelja da se sam u mračnoj ulici upusti u avanturu hapšenja kriminalca za kojega se zna da je i naoružan i opasan. Pouzdan pokazatelj lošeg prosuđivanja, a zatim i donošenja loših odluka je i ponavljanje iste greške više od jednoga puta. Jasno je kako ne postoji istražitelj koji nikada nije pogriješio, no isto tako je poznato i to da dobar istražitelj sebi zasigurno neće dopustiti ponavljanje iste greške dva puta.

Vježba logičkog prosuđivanja

Logična osoba je osoba sposobna da rezonuje konzistentno. U istražiteljskom radu logika je neophodna za donošenje razumnih zaključaka na temelju nekih ranijih događaja. Logičkim razmišljanjem moguće je sagledati odnose između prošlih, sadašnjih i budućih događaja.

Uzmimo za primjer kako je otkriveno da su tokom proteklih šest mjeseci određene količine titanija prokrijumčarene iz fabrike. S obzirom na dostupnost materijala i postojeće kontrole, logično je da je titanij prokrijumčaren iz fabrike od strane zaposlenika. Zbog činjenice da titanij ima relativno malu tržišnu vrijednost, odnosno da nije materijal pogodan za ličnu preradu i upotrebu, nameće se logičan zaključak da kradljivac ima kupca, odnosno da ima nekoga ko je zainteresiran za kupovinu titanija, bilo da se bavi njegovom preprodajom, preradom ili proizvodnjom. Sljedeći logičan korak istražitelja bio bi da identifikuje i kontaktira glavne legalne dobavljače titanija u navedenom području kako bi:

• identificirao industrijske grane i kompanije koje redovno kupuju titanij,
• utvrdio da li su redovni kupci titanija možda smanjili nabavku istoga a zadržali proizvodnju na istom nivou ili je čak eventualno i povećali, i
• u zavisnosti od nivoa profesionalnosti, informirao legalne dobavljače da su na tržištu u opticaju određene količine ukradenog titanija i zahtijevao od njih da ga izvijeste ukoliko dođu do bilo kakve informacije vezane za pojavu ukradenog titanija u regularnim trgovinskim tokovima. To bi, naprimjer, bili neki razumni koraci, poredani njihovim logičnim slijedom.

Inteligencija

Bez sumnje, učinkovit istražitelj mora imati inteligenciju veću od prosječne. Većina osobina koje smo obradili ranije kroz seriju članaka na ovu temu, kao što su snalažljivost, razumijevanje ljudi, komunikacijske vještine, osjetljivost, inicijativa, skepsa i logičko prosuđivanje, podrazumijevaju agilnost uma koja prevazilazi prosjek. Jednostavno rečeno, dobar istražitelj ne može biti prosječno inteligentan, on mora biti iznadprosječno pametan. Jedan aspekt inteligencije bitan za istražitelja je mentalno podsjećanje, odnosno pamćenje. Sposobnost pamćenja sitnih detalja, čak i onih naizgled nepovezanih sa aktuelnom istragom, može pomoći da se uspostave logičke veze koje će nam omogućiti rješavanje slučaja. Takvi podaci mogu uključivati ​​imena, događaje, lica, automobile, izreke ili prijestupnički modus operandi. Istražitelj mora imati veoma razvijenu moć pamćenja.

Kreativna maštovitost

Kreativnom maštovitošću je moguće zakoračiti i preko granica stvarnog i očiglednog. Popularna igra puzzle nudi i jednu korisnu demonstraciju, koja govori u prilog ovoj konstataciji. U lijevom donjem uglu slike 1 nalazi se kompletan valjak. Na koji način je moguće takav valjak izrezati iz samo tri poteza tako da na kraju imamo osam podjednakih dijelova valjka?

Interesantan je, naprimjer, i sljedeći zadatak: kako, uz dodavanje samo jedne linije, rimski broj 9 (IX) načiniti jednakim engleskom broju šest (SIX)?

Zadatak: ? + IX = SIX

Rješenje: Umjesto upitnika (?) potrebno je upisati slovo „S“, koje je, zapravo, i predstavljeno jednom linijom – krivom.

Dakle, u tom slučaju postavljena „jednačina“ ipak ima smisla: S + IX = SIX.

Ovakve i slične vježbe dovoljno ilustrativno govore o mogućnosti da se na stvari gleda i iz drugačije perspektive, što, zapravo, možemo smatrati i demonstracijom kreativne maštovitosti. U praktičnom smislu, policijska administracija na izvjestan način upire prstom u samu suštinu ove osobine: otkrivanje činjenica vezanih za krivično djelo na drugi način, odnosno zahvaljujući sredstvima različitim od direktnog razgovora i ispitivanja fizičkih dokaza, neizostavno zahtijeva aktivnu i praktičnu maštovitost, kao i sposobnost istražitelja da se stavi u položaj kriminalca i promišlja onako kako bi u tom trenutku i pod istim okolnostima razmišljao i sam kriminalac. Drugim riječima, uspješan istražitelj mora biti u stanju razmišljati i kao kriminalac. Šta bi bio vaš sljedeći potez da ste na mjestu kriminalca? Gdje biste sklonili dokaze kada biste bili suočeni sa istim problemom sa kakvim je suočen i stvarni kriminalac? Gdje biste se zaputili da ste na njegovom mjestu? Dakle, kada razmotrimo sve spomenuto, dolazimo do zaključka da je veoma teško i zamisliti praktično sprovođenje istrage bez kreativnog maštanja kao sastavnog dijela ukupne istražne strategije.

Osjećaj za profesionalizam

Istražitelj, posebno onaj koji je angažovan na rasvjetljavanju kriminalnih djela (a najveći broj istražnih radnji u privatnom sektoru odnosi se upravo na takva djela), uvijek je “na sceni” i pod lupom. Bez obzira bili na dužnosti ili ne, sve što rade, način kako to rade, sve što kažu i način kako to kažu – se odražava na sliku istražiteljske profesije. Kao i drugi profesionalci, tako i istražitelji moraju održati visoke standarde svoga ponašanja. Jedno dobro pravilo koje slijedi vjerovatno je već dobro poznato među istražiteljima: “Sve što radite na poslu, sve što čujete na poslu, sve što vidite na poslu i što razgovarate na poslu – sve to treba ostati upravo tamo – na poslu”. Međutim, diskrecija je samo jedan aspekt profesionalizma koji se očekuje od istražitelja. Zbog činjenice da je rad istražitelja gotovo uvijek pod lupom, kvalitete kao što su ljubaznost, osjećaj za fer igru, blagost, urednost, prijatnost i poniznost zavrijedit će poštovanje i divljenje kako prema istražitelju kao pojedincu tako i prema svim profesionalcima u ovome sektoru kolektivno.

Da bismo zaokružili poglavlje u kojem smo sa aspekta praktične psihologije razmotrili širok raspon osobina koje bi trebale krasiti uspješnog istražitelja, u ovome članku ćemo se osvrnuti i na osobine kao što su predanost poslu, samoinicijativnost, zdravi skepticizam, intuitivnost, energičnost i izdržljivost

Redakcijski tim
redakcija@asadria.com

Pored istražiteljevih sposobnosti da prepoznavanjem i pravilnim tumačenjem nijansi u različitim raspoloženjima i ponašanjima ljudi kreira vlastiti pristup koji će mu omogućiti uspostavljanje i održavanje kvalitetne komunikacije, istražitelj se u „svojoj koži“ mora osjećati dobro. Na ovo najveći utjecaj ima njegova samospoznaja, koja se temelji na vještini i njegovoj sposobnosti da uspješno izvrši zadatke koji su mu povjereni, bez obzira koliko oni bili komplikovani, složeni i teški. Blagostanje koje dolazi nakon uspješno obavljenog zadatka, osim rasta samopouzdanja, rezultira i nekim sofisticiranijim emocijama i osjećanjima, jer uključuje i suočavanje sa nagradom za dobro obavljen posao. Takvo blagostanje i zadovoljstvo dobro obavljenim poslom istražitelju donosi osjećaj i lične, ali i profesionalne sigurnosti. Naime, uspješan istražitelj ne strepi za svoju karijeru pitajući se koliko dugo će ostati u istražnom timu, već uživa u ugodnoj spoznaji da su kvalitet njegova angažmana kao i sam učinak na visokom nivou. Iz kvalitete njegovog angažmana i učinka se razvija i osjećaj samopoštovanja. Istražitelj koji se ne osjeća dobro u svojoj koži i koji nije zadovoljan sobom potrošit će mnogo više vremena i energije na sebe nego na rješavanje zadatka koji mu je povjeren, što u konačnici može imati veoma negativne posljedice po njegov učinak.

Predanost profesiji

Mnogi bračni partneri su skloni jedni druge optuživati da su predaniji poslu kojim se bave nego svome supružniku. Izvanredni istražitelji nedvosmisleno su posvećeni svome poslu. Porodice istražitelja gotovo u pravilu ispaštaju zbog njihovog čestog odsustvovanja od kuće, njihovi lični odnosi sa članovima porodice i prijateljima su često zanemareni, a zapostavljeni su i poslovi u njihovim vlastitim dvorištima, a sve to upravo zbog toga što svom poslu uvijek daju najviši prioritet i stavljaju ga na prvo mjesto, ispred svega ostalog. Poslu predan istražitelj na ruci ne nosi sat kako bi znao kada je vrijeme da prekine sa poslom i da krene kući, već da bi u svoju bilježnicu mogao zabilježiti tačno vrijeme u kojem se desio neki događaj, da bi zapisao vrijeme u kojem je obavio informativni razgovor ili neki drugi zadatak. Međutim, ovakva predanost profesiji, naravno, nije osobina koju susrećemo isključivo kod istražitelja, već je možemo primijetiti i kod uspješnih doktora, nastavnika, naučnika, vojnih oficira i drugih uspješnih službenika u različitim profesijama. Snažna posvećenost poslu je veoma cijenjena osobina sve dok ne nastaje kao rezultat bijega od bilo kojeg životnog problema. Od mnogih koji su nekada patili zbog prevelike predanosti poslu većina je iznašla način da stvari ipak dovede u balans i danas su to osobe bogatije za vrijedna iskustva stečena u vremenu u kojem im je njihova profesija predstavljala vrhunski prioritet. Međutim, i za one najposvećenije pojedince, koji su svojom predanošću prema profesiji svojoj najbližoj okolini nekada možda prouzrokovali određenu patnju, neizostavno dođe i vrijeme u kojem shvate da se takva predanost itekako isplatila, jer su, nadvladavši te probleme iznalaženjem adekvatnog balansa između poslovnih obaveza i privatnog života, zapravo izvojevali pobjedu u veoma teškoj bitki, obogativši svoju ličnost iznimno vrijednim životnim iskustvom.

Samoinicijativa

Zahtjevi koje ispred istražitelja stavlja istražni postupak zahtijevaju pojedinca kojeg karakteriše visok stepen samoinicijative. Radeći u okviru smjernica utvrđenih od strane organizacije, istražitelj prihvata zadatke te ih izvršava u vlastitom, njemu svojstvenom maniru. Rijetko kad postoji samo jedan način ili poseban kliše za rješavanje bilo kojeg istražnog zadatka. Stoga istražitelj mora biti u mogućnosti djelovati po vlastitom nahođenju. Inicijativa istražitelja ne smije zavisiti od poticaja od strane nadređenih, niti treba zahtijevati poseban poticaj od strane nadređenih, a nije dobro ni ukoliko je isti rezultat nadzora nadređenih nad aktivnošću istražitelja. U ovome smislu, nadzor nadređenih je dobrodošao, ali samo ukoliko je savjetodavne prirode. Međutim, osoba koju nadređeni trebaju posebno podsticati kako bi započela sa izvršenjem svojih radnih zadataka ne bi trebala ozbiljno računati na uspješnu istražiteljsku karijeru.

Zdravi skepticizam

Zdravi skepticizam u istrazi znači prihvatanje svega sa „dozom rezerve“, odnosno neprihvatanje svega slijepo vjerujući ili zdravo za gotovo, ali također znači i neodbijanje bilo koje informacije samo zbog toga što ista dolazi iz neprovjerenog izvora. Istražitelj treba saslušati sve i po mogućnosti sve sagledati vlastitim očima, jer ništa nije neprikosnoveno i ništa se ne može smatrati činjenicom sve dok se ne pokaže istinitim ili dok nije dokazano u okviru poznatih i prihvatljivih standarda. Zdrav skepticizam omogućuje istražitelju da prosuđuje jasno i precizno. Ako neko izjavi kako je tokom određenog dana padala kiša, te ako taj podatak može biti bitan za rješavanje slučaja, istražitelj kojega krasi zdrav skepticizam će takvu informaciju provjeriti u službenim evidencijama meteorološke službe. Da bi se mogla smatrati kvalitetom istražitelja, ovakva doza zdravog nepovjerenja i uzimanja informacija sa dozom rezerve morala bi biti prikrivena, a ne transparentno pokazana sagovorniku. Nakon prijema takve informacije, samo bi potpuno neiskusan i needukovan istražitelj mogao iskazati sagovorniku nepovjerenje i saopćiti mu kako će takvu informaciju svakako provjeriti kod meteorološke službe. Takav stav može rezultirati negativnom reakcijom sagovornika, jer mnogi ljudi zamjeraju na skepticizmu, naročito kada je takav usmjeren na ono što tvrde ili prema onome u što vjeruju.

Intuicija

Pojam „ženske intuicije“ mogao bi kod neupućenih biti percipiran u smislu da muškarci ne mogu imati iste takve instinkte, što je daleko od istine. Biti intuitivan ne znači ništa drugo nego imati predosjećaj za nešto.

Intuicija je, zapravo, sposobnost osobe da nešto predosjeti bez korištenja procesa razmišljanja ili dokaza od strane pet fizičkih osjetila sa kojima raspolaže. Intuicija se najčešće manifestuje u području pokušaja prevare. Iskusan istražitelj ne mora imati konkretan dokaz da neko laže, ali može intuitivno osjetiti da je osoba lagala. To je slutnja, odnosno osjećaj koji se ne može sasvim racionalno objasniti, ali može biti dobar pokazatelj u kojem pravcu usmjeriti dalje djelovanje i može pomoći prilikom donošenja odluke o tome koje mjere preduzeti u nekoj konkretnoj situaciji. Mnogi slučajevi su riješeni upravo zahvaljujući tome što je istražitelj obratio pažnju na ono na što mu je ukazivala intuicija, odnosno vlastiti predosjećaj.

Energičnost i izdržljivost

Istražitelji nisu službenici koji svoj posao obavljaju za radnim stolom. Oni su radnici, uvijek su u pokretu i u potrazi, posmatraju, ispituju, iskopavaju informacije, porede ih i provjeravaju njihovu tačnost. Posao istražitelja zahtijeva visokoenergičnu osobu. Uspješno obavljanje istražnih zadataka zavisi, između ostalog, i od fizičke snage i psihičke izdržljivosti istražitelja, odnosno od njegovih mentalnih i fizičkih kapaciteta. Unatoč umoru, frustracijama, zastojima u napredovanju istrage i mogućim obratima, te uprkos neuspjesima koji povremeno prate njegov rad, kvalitetan istražitelj mora imati dovoljnu rezervu energije, koja će mu u najtežim trenucima omogućiti da istraje i nastavi sa istragom jednako kvalitetno i fokusirano kao i onda kada su mu stvari polazile za rukom.

Anterfile

U sljedećem broju govorit ćemo više o umijeću ispravnog prosuđivanja, o razvijanju sposobnosti donošenja logičnog zaključka, kreativnoj imaginaciji te o unapređenju profesionalnog nastupa, čime ćemo zaokružiti poglavlje u kojem smo razmatrali osobine koje bi trebale biti sastavni dio osobenosti svakog uspješnog istražitelja. Nakon toga ćemo se, u brojevima koji slijede, fokusirati na razmatranje upravljanja različitim istražnim funkcijama.

Osim ljudskog razumijevanja, koje nas već po samoj našoj prirodi određuje kao osobe orijentirane prema ljudima, postoji još jedan aspekt razumijevanja ljudskog ponašanja koji je za istražitelja iznimno važan. Taj aspekt pripada području praktične psihologije

Redakcijski tim
redakcija@asadria.com

Istražitelj, naprimjer, mora imati istančan osjećaj za ono što je prikladno i za ono što nije prikladno učiniti u određenim situacijama. Postoje, recimo, situacije u kojima je prikladno zaplakati i pored toga što ste muškarac, no tu su i slučajevi kada takvo nešto, zapravo, i nije prikladno. Isto vrijedi i za smijeh, sarkazam, bijes, ljutnju i ​​čitavu paletu drugih emocija i ljudskih odgovora na različite situacije i podražaje. Osim važnosti istražiteljevih komunikacionih sposobnosti i sposobnosti uočavanja različitih raspoloženja ili odgovora ljudi na određene situacije, u ovome članku ćemo se osvrnuti na još neke elemente koji bi morali karakterisati svakog perspektivnog, uspješnog i predanog istražitelja. A kada govorimo o takvim elementima, morali bismo razmotriti i razumijevanje pravnih implikacija u sprovođenju istražnih radnji te sposobnost istražitelja da prepoznavanjem nijansi u različitim raspoloženjima i ponašanjima ljudi formira vlastiti pristup koji nudi najveću vjerovatnoću za uspostavljanje kvalitetne komunikacije i njeno održavanje.

Saosjećajnost

Naglašena osjetljivost na reakcije i emocije drugih ljudi nekada može nepotrebno skrenuti pažnju na istražiteljev zadatak, dok, sa druge strane, učinkovita analiza i razumijevanje ljudskih odgovora na određene situacije može činiti bitnu razliku između uspjeha i neuspjeha. Saosjećajan istražitelj, dakle, može održati živom komunikaciju sa osobom koja je izvrgnuta ruglu ili podsmijehu okoline, dok istražitelj koji ne drži do osjećaja te osobe ili jednostavno takve osjećaje ne razumije može djelovati ili reagirati na način da blokira i onemogući daljnu komunikaciju. Osim toga, govorit ćemo i o posvećenosti radu, samoinicijativi i pozitivnom, odnosno zdravom skepticizmu. U današnje vrijeme istražitelji u javnom sektoru su veoma osjetljivi u pogledu pravnih posljedica koje mogu uslijediti zbog njihovog eventualno neispravnog postupanja, što ne mora biti slučaj sa istražiteljima u sektoru privatne sigurnosti. Razlog ovome dijelom može biti i vrlo jasna razlika u načinu na koji se zakon ranije sprovodio od strane privatnih istražitelja u odnosu na način na koji je zakon sprovođen od strane državnih istražitelja. Ova razlika u načinu sprovođenja zakona je sa sobom godinama nosila i izvjestan „imunitet“ za privatne istražitelje, pa privatni istražitelji, za razliku od državnih, nikada nisu bili ograničeni, ali ni zaštićeni, naprimjer, Mirandinim zahtjevima, odnosno čitanjem prava osumnjičenom tokom samog čina njegovog uhićenja. Međutim, vrijeme se veoma brzo mijenja, a sa novim vremenom mijenja se i cjelokupan ambijent. Privatni istražitelji danas mogu, ali i ne moraju biti suočeni sa istim pravnim problemima sa kojima se susreću policijski službenici iz javnog sektora, s tim da linija koja je nekada činila tu značajnu razliku više nije tako jasna kao nekada. Postoje i mnogi drugi ogranci u pravu koji utječu na rad privatnog istražitelja, pogotovo jer se u novije vrijeme privatni istražitelji sve češće bave i uhićenjima i imaju utjecaj i na otpuštanje zaposlenika. U stvarnosti, propisi sigurnosne branše u fokus stavljaju ono što učini istražitelj, a ne ono što je učinio osumnjičeni. Stoga istražitelj mora biti veoma oprezan i osjetljiv na „siva područja“ zakona, te primjenjivati jasno definirana zakonska ograničenja u sprovođenju svojih aktivnosti.

Sposobnost učinkovitog komuniciranja

S obzirom da je pisanje izvještaja sastavni dio istražiteljskog posla, istražitelj mora biti vješt u pisanju. Osim toga, on mora raspolagati sposobnošću da jasnim izražavanjem objasni slučaj na kojem radi, bez obzira radi li se o prezentovanju trenutnog statusa slučaja ili novih saznanja menadžmentu kompanije ili o sprovođenju administrativnog ili sudskog saslušanja. Slučajevi se gube i dobijaju u zavisnosti od načina na koji svjedoci predstave svoje dokaze, naročito ukoliko se dokazi iznose verbalno. Dobro predstavljeni dokazi u smislu izražavanja, jasnoće, ubjedljivosti pri iznošenju dokaza i fakata i izbora riječi daju dodatnu vjerodostojnost činjenicama vezanim za slučaj. Isto tako, nerazgovijetno, neodlučno ili teško razumljivo usmeno izlaganje, pogotovo ukoliko je obogaćeno slengom ili drugim loše odabranim riječima, veoma lahko može diskreditovati inače jako dobar i čvrst slučaj.

Senzibilnost i susretljivost

Biti senzibilan i susretljiv znači biti osoba otvorenih shvatanja. To uključuje interes i spremnost da se saslušaju i druga, različita mišljenja. Međutim, to ne uključuje samo spremnost da se tuđe mišljenje sasluša već i opredijeljenost da se razmotri osnovanost i temelj drugih ideja, sugestija i mišljenja, te kada se to pokaže svrsishodnim, da se tuđe mišljenje i prihvati. Nesenzibilna i nesusretljiva osoba, koja odbija sučeljavanje sa vanjskim izvorima i koja ima sklonost da istražne radnje sprovodi na svoj vlastiti način i bez spremnosti da uvaži tuđe mišljenje, zapada u različite profesionalne zamke i najčešće nije u mogućnosti prepoznati vrijednost ponuđenih alternativa. Učinkovit istražitelj mora ostati otvoren za prihvatanje novih ideja.

Ilustracije radi, 1978. g. u Velikoj Britaniji jedno od udruženja koje okuplja privatne istražitelje bilo je kontaktirano od izvjesne osobe koja se zanimala da li među istražiteljima ima onih koji bi bili zainteresirani za sastanak sa grafologom kako bi razgovarali o mogućnostima korištenja grafoloških dostignuća u smislu podrške prilikom vršenja određenih istražnih radnji. Grafologija, odnosno proučavanje rukopisa u svrhu analiziranja karaktera osobe koja piše, u to vrijeme je kod velikog broja britanskih istražitelja bila percipirana poput nečega što je, bar po ozbiljnosti, u sličnom rangu sa, recimo, proricanjem sudbine. Međutim, pozivatelj je, unatoč slabom interesu istražitelja i pokazanom skepticizmu, ipak zamolio istražitelje da grafologu barem daju priliku da dokaže svoju sposobnost identificiranja određenih pokazatelja u rukopisima nekoliko osoba.

Nakon kraćih konsultacija, u udruženju su prikupili uzorke rukopisa četiri najpouzdanija zaposlenika, kao i uzorke rukopisa četiri zaposlenika koji su ranije otpušteni zbog bavljenja određenim nepoštenim i nečasnim radnjama. Dakle, nije postojala ni najmanja šansa da bi grafolog mogao znati bilo šta o osobama čiji su uzorci rukopisa sakupljeni radi prezentacije. Samu prezentaciju i tok “testiranja” je nadziralo nekoliko istražitelja, među kojima je bio i jedan branitelj po struci i bivši agent FBI-ja. Na opće zaprepaštenje svih prisutnih, mlada žena grafolog ne samo da je identifikovala bivše zaposlenike kao osobe sa “osobinama nepoštenja” već je sa zapanjujućom tačnošću također identifikovala i mnoge druge zanimljive karakterne osobine nekoliko zaposlenika čije je uzorke rukopisa dobila na analizu. Sljedeći put privatni istražitelji iz ovoga udruženja imali su kontakt sa grafologom kada su se, u namjeri da ocijene podobnost trojice menadžera sigurnosti za unapređenje, obratili grafologu za pomoć. I drugi put je analiza karaktera osoba na osnovu uzorka rukopisa bila toliko precizna da je cijela stvar počela izgledati gotovo sablasno. U svakom slučaju, otvorenost prema novim idejama, u konkretnom slučaju prema grafologiji, omogućila je privatnim istražiteljima iz ovoga udruženja da dodatno prošire svoje horizonte.

Za one manje upućene, postoji izvjesna aura koja romantizmom okružuje istražitelja i njegov rad. Međutim, ta iluzija se veoma brzo rasprši pod svjetlom stvarnosti. Stvarni svijet istražnih radnji je težak, zahtjevan, a rijetko glamurozan. Povremeno se pojavljuju slučajevi koji mogu biti uzbudljivi ili oni kod kojih se do informacija dolazi lahko, no u pravilu su istrage zamorni, iscrpljujući, frustrirajući, dugotrajni, a ponekad i u doslovnom smislu prljavi procesi. U ovome i u nekoliko narednih brojeva čitajte više o kvalitetama i osobinama koje bi trebale krasiti kvalitetnog istražitelja

Redakcijski tim
redakcija@asadria.com

Zločine ne rješavaju genijalci i superheroji, već pametne i marljive osobe, koje univerzalno dijele jedan zajednički nazivnik – upornost. Riječima Samuela Johnsona, velike stvari ne obavlja snaga, već ustrajnost. U ovome smislu, ustrajnost treba shvatiti kao izdržavanje ili prevazilaženje poteškoća ili otpora na putu do konačnog cilja. Upornost je jedna od osnovnih ljudskih karakteristika, potrebnih ili, u krajnjem slučaju, veoma poželjnih za istražiteljski rad. Međutim, osim upornosti, istražitelja bi trebale krasiti i osobine kao što su:

• pažnja
• snalažljivost
• strpljenje
• orijentiranost ka ljudima
• razumijevanje ljudskog ponašanja
• znanje o pravnim postulatima posla
• vještine u komunikaciji
• senzibilnost
• predanost poslu
• samoinicijativnost
• skepticizam
• intuitivnost
• energičnost
• sposobnost pretvaranja i glume
• sposobnost zdravog prosuđivanja
• sposobnost logičnog rasuđivanja
• inteligencija
• kreativna maštovitost
• dobar karakter
• profesionalizam

Uspješan istražitelj će posjedovati, u različitom stepenu, svaku od tih osobina, bilo da su one urođene ili naučene.

Moć promatranja

Vještina u promatranju nije nešto što dolazi prirodno, već ju je neophodno naučiti i redovno trenirati i razvijati. Ona čini razliku između pukog posmatranja stvari i promatranja uz mogućnost izvlačenja inteligentnih zaključaka.

Temeljna karakteristika dobrog promatrača je, između ostaloga, i znatiželja. Ako ste znatiželjni o određenoj osobi, tada moć promatranja o njoj može otkriti mnogo. Njegovani ili prljavi i dugi nokti će reći dovoljno o ličnom izgledu i njegi. Da li je kosa duga i raščupana ili osoba ima urednu frizuru? Da li je kosa bila farbana? Da li je boja odjeće skladno ukomponovana? Da li osoba nosi modernu odjeću i odijeva li se sa stilom i u skladu sa modnim trendovima? Da li nosi očišćene i uglancane cipele? Da li ukupan izgled odaje neurednu ili dotjeranu osobu? Ukoliko osoba nosi neku vrstu radne uniforme, postoje li bilo kakve mrlje od boje ili masti koje bi mogle ukazivati ​​na to čime se ta osoba bavi oko kuće ili na poslu? Da li na promatranoj osobi ima kakvih ličnih predmeta ili nakita koji bi mogao reći nešto više o njoj? Da li nosi Timex ili Rolex sat? Nosi li promatrana osoba bilo kakvo vjersko obilježje ili nešto slično?

Na sličan način, naprimjer, možemo promatrati i automobil. Otisci prstiju sa unutrašnje strane prozora ukazuju na to da se u automobilu, osim vozača, najvjerovatnije voze i djeca. Isto vrijedi i ako uočite ostatke od jedenja kokica na stražnjem sjedalu ili podu. Kakve su oznake ili naljepnice vidljive na automobilu? Da li vam naljepnica na kojoj piše «Radije bih bio na skijanju» govori nešto više o vlasniku automobila? Ima li otpadaka na prednjim podnim prostirkama? Ima li opušaka u pepeljari? Ako ima, od koje marke cigareta potiču? Ima li tragova ruža za usne na opušcima? Očito je da postoji mnogo toga što je vrijedno pažnje, ali isto tako i mnogo toga što se kvalitetnim promatranjem može saznati. To ne znači da se iz svakog promatranja mogu izvući inteligentni, jezgroviti ili potpuno tačni zaključci. No, pažljivo promatranje i analiziranje uočenog nas može dovesti do ispravnih zaključaka. Razmislite o ženi koja čeka svoga muža i uočava ruž na okovratniku njegove košulje. On može biti veoma rječit, no teško da će time osujetiti ženinu moć promatranja.

Snalažljivost

Snalažljiva osoba je ona osoba koja pronalazi nova rješenja kada je strategija blokirana ili kada dođe u slijepu ulicu. Takva osoba razmišlja o alternativama: ako ne uspije plan A, koji je plan B?. Postoji li drugi put ili drugačiji način? Ako informacija nije dostupna na jednom mjestu, snalažljiva osoba će se okrenuti drugom izvoru. Osoba kojoj nedostaje snalažljivosti ima tendenciju da odustane kada prvi plan ili strategija ne uspije.

Navest ćemo jedan plastičan primjer. Tokom istrage koja se ticala aktivnosti u jednom koktel-baru bilo je od vitalne važnosti da istražitelj uđe neopaženo u koktel-bar tokom večernjih sati. No, večer prije ciljanog događaja barmen je postao sumnjičav prema njemu i njegovim namjerama i počeo je svome šefu ukazivati na to da se u baru nalazi istražitelj. Ako bi se istražitelj pojavio ponovo u krčmi, barmen bi ponovo izvijestio vlasnika i stvar bi definitivno propala. Međutim, ukoliko bi istražitelj uspio namamiti barmena van bara barem na pola sata, imao bi tada šansu da neopaženo uđe u krčmu i osigura kritične dokaze. No, postavljalo se pitanje kako da namami barmena van bara. U ulici preko puta se nalazila javna telefonska govornica. Istražitelj je znao ime barmena i adresu na kojoj je nastanjen. Nakon što je birao broj bara, istražitelj je pitao za konobara po imenu. Kada mu se barmen javio na telefon, istražitelj mu se predstavio kao vatrogasni narednik Glenn iz privatnog vatrogasnog društva. Nakon što je upitao barmena da li on živi na toj i toj adresi i nakon što je dobio potvrdan odgovor, istražitelj je rekao barmenu da je došlo do požara u zgradi na spomenutoj adresi te da su vatrogasci uspjeli spasiti nešto stvari i samu zgradu, no da je potrebno da hitno dođe do svoje zgrade kako bi mogao eventualno da identifikuje nešto od svojih stvari. Barmen je bio očito uznemiren i počeo je postavljati dodatna pitanja. Međutim, istražitelj mu je rekao kako u svoj toj zbrci ne može sa sigurnošću tvrditi da li je baš njegov stan bio zahvaćen požarom, ali da je od velike važnosti da odmah dođe do svoje zgrade kako njegove stvari greškom ne bi završile na smetljištu. Na kraju razgovora barmen je potvrdio da će biti ispred svoje zgrade najkasnije za petnaest minuta. Iz javne govornice istražitelj je posmatrao kako barmen napušta bar, sjeda u svoj automobil i odlazi. Nakon toga, istražitelj ulazi u krčmu i obavlja svoj zadatak prije barmenovog povratka. Sljedeći put su se vidjeli na sudu. Samo su posmatrali jedan drugoga i nisu govorili ništa. Nije ni bilo potrebno reći bilo šta, jer je i barmenu sve postalo kristalno jasno.

Strpljenje

Karakteristika koju nazivamo strpljenje nije tek jedna od osobina koja pospješuje rad istražitelja, već je jedna od najbitnijih osobina za istražne radnje, posebno ukoliko govorimo o promatranju. Naime, nije neuobičajeno za istražitelje da u nadzornim zadacima moraju sjediti u parkiranom automobilu danima ili sedmicama. Većina prosječnih osoba bi odustala, ali strpljenje kvalitetnim istražiteljima osigurava pomake naprijed. Naravno, postoje i nestrpljivi istražitelji, no takvi zacijelo u svome poslu ne traju dugo.

Interakcija sa ljudima

Istražitelj mora biti orijentiran prema ljudima i mora biti ugodan u komunikaciji sa onima koji ga okružuju. Naša dva ključna izvora informacija su promatranje i ljudi. Ljudi komuniciraju, a postoji direktna veza između količine prisnosti dvoje ljudi i količine informacija koje razmjenjuju tokom komunikacije. Pojedinac koji voli i uživa u druženju sa drugima djeluje poput magneta koji privlači ljude. Oni drugi, koji se osjećaju nelagodno u društvu, podsvjesno izbjegavaju druženje i ubrzo bivaju tako i percipirani od okoline. Istražitelj koji uživa u druženju sa ljudima obično je vrlo prilagodljiv u smislu privikavanja na širok spektar različitih tipova ljudi. On se jednako ugodno osjeća u druženju sa najamnim radnikom ili sa izvršnim direktorom, sa korisnikom prinudnog smještaja ili sa vlasnikom veleljepne vile u glavnoj ulici. Tu je i nešto što treba reći vezano za ljubaznost i poštovanje prema drugima: ono se definitivno isplati kada je istražitelj u potrazi za pomoći i informacijama. To se ne odnosi samo na stvaranje novih informatora već i na svakodnevno prikupljanje svega onoga što može predstavljati naizgled nebitnu informaciju.

Zaposlenici su u pravilu veoma rijetko raspoloženi dati informacije o svojim radnim kolegama, jer najveći broj njih ne želi biti povezan sa bilo kakvim istražnim radnjama. Također, kupac koji tokom kupovine u prodavnici uoči da drugo lice vrši krađu veoma rijetko odluči da o tom zapažanju informiše zaposlenike ili vlasnika prodavnice. Zbog toga se dojave, koje u javnom sektoru predstavljaju izuzetno važan alat za sprovođenje istraga, nisu pokazale ni izbliza tako učinkovitim kod većine uspješno zaključenih privatnih istraga

Redakcijski tim
redakcija@asadria.com

Pojedine istrage, bez obzira sprovode li se unutar javnog ili privatnog sektora, započinju u potpunom vakuumu. Sama priroda istražnog procesa uključuje kontakte ka drugima u cilju prikupljanja informacija ili ispomoći. U javnom sektoru, bez obzira na rivalstvo između različitih odjela ili rivalstvo između nadležnosti (a ta rivalstva u praksi zaista postoje), istražitelji se gotovo nikada ne odriču razmjene i protoka informacija. Nepisano je pravilo da će istražitelj dijeliti informacije i pomagati drugim istražiteljima ukoliko je od njega takva pomoć tražena. S obzirom na pomoć pruženu od informatora, često se kaže da uspjeh bilo kojeg detektiva u velikoj mjeri počiva na njegovom ili njenom izvoru informacija. Dojave su dostupne od strane onih koji obično traže uslugu ili “toleranciju”, poput prostitutki i narkomana ili, naprimjer, odbijenih ili ljubomornih ljubavnika koji traže osvetu, te posredstvom mnoštva drugih izvora, bilo da se do njih dolazi anonimno ili na neki drugi način, a zahvaljujući beskrajnom nizu najrazličitijih motiva i sa željom da se krivac i uhvati. U manjoj mjeri se do informacija dolazi i zahvaljujući novčanim nagradama.

Saradnja, ispomoć i razmjena informacija

U privatnom sektoru rivalstvo ili ljubomora između djelatnika veoma rijetko predstavljaju smetnju koja bi ugrozila saradnju. Primjerice, istražitelj angažovan od strane kompanije za pružanje komunalnih usluga u slučaju potrebe se može obratiti sličnoj kompaniji i, u pravilu, računati na brzu pomoć. Ovaj oblik saradnje ne poznaje političke granice. Korištenje publikacija kao što je imenik ASIS-ovog članstva, koji sadrži popis osoba i organizacija složenih po abecednom redu, omogućuje istražitelju da kontaktira druge istražitelje u cijeloj zemlji. Ukoliko je u takvom slučaju istražitelj koji upućuje poziv nepoznat pozivanoj stranci, ta stranka može korištenjem iste publikacije/imenika lahko utvrditi njegov identitet. Nakon što se utvrdi identitet, dolazi do razmjene informacija. Korištenje doušnika u privatnom sektoru je nešto sasvim drugačije. Zaposlenici će veoma rijetko dati informacije o svojim radnim kolegama, jer najveći broj zaposlenika ne želi biti uključen u bilo kakve istražne radnje. Kupac koji tokom kupovine u prodavnici uoči da drugo lice vrši krađu u pravilu veoma rijetko informiše zaposlenike ili vlasnika prodavnice o takvom zapažanju, a tipična reakcija u ovakvim slučajevima je skretanje pogleda u sasvim drugom smjeru. Privatni istražitelji nemaju na raspolaganju iste „poluge“ za pribavljanje informacija kroz poticanje doušnika na saradnju, a sa kakvim u pravilu raspolažu policijski službenici. Zbog toga se dojave, koje u javnom sektoru predstavljaju izuzetno važan alat za sprovođenje istraga, nisu pokazale jednako značajnim faktorom u većini uspješno zaključenih privatnih istraga.

Iznimke su vrijedne pažnje, a u nekim područjima su i u porastu, najčešće ukoliko se radi o dobro strukturiranim i javnosti kvalitetno predstavljenim programima za dodjelu nagrada za poticanje informanata. Ukoliko se takvim programima informatorima jamči anonimnost, tada programi imaju dobre šanse da zažive i u tom slučaju se može računati i na priliv informacija od izvanredne vrijednosti. Na zapadu su sudovi uspostavili jake poticaje za preduzeća koja uspostavljaju takve anonimne programe, pogotovo za diskretno prijavljivanje seksualnog uznemiravanja, pa je za očekivati ​​da će sve veći broj kompanija ponuditi svojim zaposlenicima slične programe.

Lična dostignuća

Bez sumnje svi istražitelji doživljavaju svoje postignuće u pravom smislu tek onda kada je, nakon uspješno riješenog slučaja, kriminalac smješten u pritvor, pogotovo ukoliko je istraga bila dugotrajna i iznimno teška. Međutim, imajući na umu da je stvarni cilj kriminalističke istrage u javnom sektoru uspješno gonjenje počinitelja, mora se primijetiti kako su istražitelji na ovome polju izloženi  visokom (i rastućem) nivou frustracije. Rad istražitelja u pravilu donosi jako malo trajnog zadovoljstva ako se, kao što je to čest slučaj u današnjem vremenu, prvostepene sudske odluke preinačuju u toku žalbenog postupka. Ukoliko obrat situacije nakon izlaganja odbrane, izgrađene na suviše liberalnom tumačenju zakona, sam po sebi ne donese frustraciju, smanjenje kazni izrečenih od strane prvostepenih sudskih organa zasigurno će je donijeti. Satisfakciju za uspješno okončanu istragu profesionalni istražitelji moraju da nađu u cjelokupnom istražnom postupku, a ne samo u njegovom krajnjem rezultatu. Identificiranje osumnjičenog, uspješno okončanje istražnih radnji i njegovo pritvaranje, čak i ako je samo privremenog karaktera, istražiteljima donosi osjećaj ličnog postignuća i pomaže im u očuvanju radnog elana i u situacijama u kojima krajnjim rezultatom nije ostvaren konačan cilj.

S obzirom da postavljeni cilj istražitelja iz privatnog sektora leži u zaštiti i općem blagostanju organizacije, nepoželjne mogućnosti poput neuspješnog gonjenja, suviše blagog odmjeravanja kazne, preokreta usljed žalbi ili čak nemogućnosti podizanja optužnice, iako su nesumnjivo do izvjesne mjere razočaravajuće, ne nose sa sobom ni izbliza tako visok nivo frustracije sa kakvim se veoma često suočavaju istražitelji iz javnog sektora. Zašto je to tako? Zato što nizak stepen izloženosti firme prijetnjama i eliminacija instrumenata korištenih od strane kriminalaca s ciljem nanošenja štete firmi, kao i uništavanje ili oduzimanje sredstava koja kriminalcima omogućuju nastavak takvog štetnog djelovanja, istinski zadovoljavaju zacrtane organizacijske ciljeve. U takvom slučaju, dakle, istražitelji pronalaze zadovoljstvo u samoj spoznaji da su eliminisali izvor gubitaka ili prijetnji kojima je kompanija bila izložena. Slično tome, otkrivanje zaposlenika koji lažira evidencije o vremenu provedenom na radu ili evidencije putnih troškova može također donijeti istinsko zadovoljstvo istražiteljima. Zbog toga je mnogo vjerovatnije da će zdrava klima, spoznaja o vlastitim postignućima i vrijednostima te zadovoljstvo istražitelja poslom vladati više u privatnom nego u javnom istražnom sektoru.

Preklapanje misija

U današnjem vremenu postoji veliki broj razloga zbog kojih se privatni sektor počinje sve više oslanjati na privatne istražne  stručnjake. Privatni organizacijski ciljevi su usmjereni prvenstveno ka stjecanju dobiti. Mnoga kaznena djela počinjena protiv kompanija uključuju napade na imovinu i profitabilnost organizacije. Veoma često, upravo u procesu javnog gonjenja firme, prepoznaju poželjan način zastrašivanja prijestupnika iz vlastitih redova, s ciljem prevencije sličnih dešavanja u budućnosti. Takva javna gonjenja se reflektuju također i na emocionalnu sliku i opće raspoloženje onih poštenih zaposlenika koji preziru nepoštenje kolega sklonih kriminalu, prevarama i drugim sličnim prijestupima. Nažalost, sa stavljanjem posebnog naglaska na javnu provedbu zakona u domenu suzbijanja ilegalne trgovine narkoticima i/ili kriminala sa elementima nasilja, kaznena djela protiv imovine, počinjena na štetu bezličnih korporativnih žrtava, veoma često su neopravdano tretirana kao kaznena djela nižeg prioriteta. Takva situacija, u sprezi sa kadrovski nedovoljno popunjenim policijskim agencijama, ustvari je prisilila firme na iznalaženje vlastitih rješenja.

Naravno, to ne znači da prosječni gradski policijski detektiv nema sluha za stanje u kojem se nalazi kompanija “žrtva”, već da jednostavno ne raspolaže sa onoliko vremena koliko mu je neophodno za kvalitetno sprovođenje dugih istraga. U sve većem broju slučajeva uviđamo da se do sudskog procesuiranja kriminalaca dolazi brže ukoliko je predmet obrađen u potpunosti, tj. do tačke u kojoj kantonalno, tj. županijsko državno odvjetništvo može iznijeti optužbu uz mali ili nikakav dodatni angažman policijskih uprava. S obzirom da je veći broj slučajeva uspješno procesuiran upravo zahvaljujući istragama vođenim od strane privatnog sektora, i tužitelji i policijski detektivi su s vremenom stekli povjerenje u privatni istražni sektor i počeli su vjerovati u kvalitet predmeta koje će u budućnosti dobijati na procesuiranje. Kao pouzdan pokazatelj spomenutog rasta povjerenja i poštovanja između javnog i privatnog istražnog sektora može poslužiti činjenica da su stručnjaci iz privatnog sektora u više navrata angažirani od strane vladinih agencija da koordiniraju radom kombiniranih, privatno-javnih radnih tijela. U takvim prilikama njihova dostupnost i stručnost ih je učinila partnerom od povjerenja i sasvim logičnim izborom za buduću saradnju.