Primjena istražiteljskih strategija

U poslovnom kontekstu ne postoji povod za pokretanjem istrage, izuzev ako se nešto već nije desilo ili se dešava. Mali broj organizacija ima luksuz da pokreće istrage u odsustvu nekih snažnih indicija o ozbiljnim kriminalnim djelima. Prije početka same istrage potrebno je analizirati nekoliko važnih faktora, od upravljanja resursima, preko ometanja operativnih aktivnosti do zaštite ugleda involviranih strana

Piše: Semir Kapetanović
E-mail: redakcija@asadria.com

Može se kazati da nije preporučljivo pokretati istragu bez odgovarajuće analize da li je uopće došlo do činjenja nedozvoljenog djela. Najvažnija pitanja u vezi s pokretanjem istraga su „ko, kada, zašto, kako i šta“ i, na samom početku, jedino se na posljednje pitanje može odgovoriti s određenom sigurnošću. Koliko-toliko jasna slika o naravi počinjenog djela formira se, naprimjer, po pronalasku izgubljenog novca ili imovine. Zadatak istrage je da ta slika bude što jasnija i u tom procesu se može doći do odgovora na navedenih pet pitanja.

Pitanje „kako“ u kontekstu istrage

Dva primarna podpitanja povezana su s davanjem odgovora na pitanje „kako“ u kontekstu istrage: kako je krivično djelo počinjeno i kako se navedeni slučaj može riješiti, uz privođenje krivca pravdi. Oba pitanja tiču se strategije, odnosno strategije koju je kriminalac primijenio prilikom činjenja djela, i strategije koju istražitelj primjenjuje kako bi ga razotkrio. Potonja u određenoj mjeri često zavisi od strategije u skladu s kojom je djelo počinjeno, odnosno osobu koja, naprimjer, vrši pronevjeru istražitelj teško može privesti pravdi ako ne zna kako ona vrši manipulaciju finansijskim sredstvima. To ne znači da poznavanje načina na koji je počinjeno krivično djelo automatski povlači rješavanje slučaja. Krivično djelo i njegovo razotkrivanje su dvije različite sfere i moraju se tako tretirati.

Metode naučne detekcije i utvrđivanje zločina

Promatranje, postavljanje hipoteze i testiranje predstavljaju srž naučnog metoda i on se može primijeniti i na istrage. Aktivnosti na utvrđivanju načina na koji je neko djelo izvršeno su u svojoj srži istraživačke i podrazumijevaju primjenu metoda pokušaja i greške s ciljem fizičke rekonstrukcije krivičnog djela. Također, one mogu biti i istražiteljske naravi i u tom slučaju se ispituju svi koraci i procesi povezani s zločinom, te traže slabosti u njegovom izvođenju kako bi se lakše došlo do istine. U ovoj fazi istražitelj se prvenstveno bavi rekonstrukcijom samog događaja. To podrazumijeva i sistematsko pretraživanje terena i objekata, ispitivanje aktera, potragu za fizičkim dokazima i praćenje svakog traga koji vodi u određenom smjeru. Istražitelj se mora uživjeti u ulogu kriminalca kako bi mu lakše ušao u trag.

——————————

Strategija rješavanja slučaja i modus operandi

U mnogobrojnim slučajevima strategija korištena za činjenje djela korespondira s onom za njegovo razotkrivanje. U tom kontekstu je važno utvrditi počiniteljev modus operandi, odnosno način na koji se određeno krivično djelo ponavlja u vidu obrasca. Na taj način se, u slučaju počinitelja, utvrđuje konzistentnost u pristupu, što može dovesti i do indiciranja strategije rješavanja slučaja. Ako, naprimjer, neki uposlenik krade sredstva tako da krivotvori dokumentaciju za povrat novca i reklamaciju, istražitelj može očekivati da navedeni uposlenik koristi iste metode činjenja krivičnog djela sve dok ima dojam da se one isplate. Ako neki provalnik preferira upad u stanove tokom dana, istražitelj ga neće zateći u noćnim napadima na poslovne prostore. Kriminalac vrijednost svojih metoda procjenjuje isključivo na temelju uspješno izvedenih poduhvata. Nakon što postigne nekoliko manjih uspjeha, on će biti nesklon promjenama operativnog pristupa, prvenstveno zbog manjka imaginacije, inercije i praznovjerja. Na taj način modus operandi se može definirati kao skup navika, tehnika i specifičnosti u ponašanju počinitelja krivičnog djela.

Odabir adekvatne strategije

Iako u pogledu načina na koji je zločin počinjen postoji faktor predvidivosti i konzistentnosti, isto ne važi i za način na koji će određeni slučaj biti riješen. Strategija činjenja djela umnogome određuje i strategiju njegovog razotkrivanja, ali određena ograničenja su prisutna. Obično postoje brojni načini da se kriminalca privede pravdi ili da se neki slučaj riješi, kao i bezbroj situacija u kojima nešto može pomoći krivo ili na neplaniran način. Prilikom primjene strategije za konkretni slučaj, istražitelj mora razmotriti sljedeće faktore:

• može li korištena strategija, u slučaju da se pokaže neuspješnom, ugroziti istragu?
• koja strategija stavlja počinitelja djela u najnezahvalniji položaj nakon što ga se uhapsi?
• koja strategija je najmanje zahtjevna u pogledu zahtjeva za ljudskim resursima, tehnologijom, potrebom za sofisticiranom opremom itd?
• za koju strategiju je potrebno najmanje vremena u kontekstu njene primjene?
• koja strategija je ekonomski najpristupačnija?

Najbolja strategija je, zapravo, ona koja traži najmanje vremena, ljudskih resursa i izdataka. Način na koji istražitelj odgovori na ova pitanja predstavlja direktan odraz njegovih ukupnih kapaciteta i istražiteljskih vještina.

Identifikacija osumnjičenih: pitanje „ko“

Nakon „kako“ jedno od temeljnih pitanja u kontekstu istraga tiče se utvrđivanja identiteta lica koje je odgovorno za činjenje određenog krivičnog djela. Jasno je da se pitanje „ko“ ne mora odnositi samo na krivca, nego i na identitet osobe u koju istražitelj ima povjerenja ili joj može pružiti pomoć tokom vođenja istrage (tehničku podršku ili neki drugi vid pomoći). Identitet osumnjičenika utvrđuje se na više načina: procesom eliminacije, analizom fizičkih dokaza i istražnim ispitivanjem. U većini slučajeva koji se tiču privatnog sektora broj potencijalnih osumnjičenika je relativno mali. Naprimjer, ako je riječ o krađama iz kase, broj osumnjičenih ne može biti veći od broja lica koja uopće imaju pristup toj kasi. Prvi koraci su eliminacija osoba koje nisu mogle počiniti konkretno djelo. Proces eliminacije se vrši sve dok se broj osumnjičenih ne svede na nekoliko ili, još bolje, na jednog osumnjičenika. Ipak, u nekim situacijama proces eliminacije nije potreban i dovoljna je tek adekvatna analiza prikupljenih fizičkih dokaza. Međutim, njihova dostupnost nekada nije dovoljna za utvrđivanje počinitelja, zbog čega se istražitelj služi tehnikom ispitivanja svih lica uključenih u slučaj, od žrtava do svjedoka. On ih, u tom slučaju, ispituje u vezi sa svim detaljima do kojih dođe u toj fazi procesa istrage. Navedene tehnike se rijetko primjenjuju samostalno, što znači da će uspješna istraga vrlo često predstavljati kombinaciju ispitivanja, prikupljanja i analize fizičkih dokaza, praćenja, korištenja informatora, ali i istražiteljeve odlučnosti i sreće. Cjelokupnom procesu istrage se, stoga, mora pristupiti kao nauci, iako ona nikada nije egzaktna.