Utvrđivanje motiva: pitanje zašto u okviru vođenja istrage

Odgovor na pitanje zašto u okviru vođenja istražnih radnji istražitelja neumitno suočava s intrigantnim, ali i kontroverznim pitanjem motivacije počinitelja. Motiv, stoga, predstavlja logički razlog ili povod koji se nalazi u samoj srži počinjenog krivičnog djela ili prekršaja
Piše: Semir Kapetanović
E-mail: redakcija@asadria.com
Kako bi adekvatno utvrdili motiv, istražitelji moraju imati natprosječan uvid u motivaciju i generalne obrasce ponašanja ljudi. Ipak, i tu postoje određena ograničenja koja istražitelji moraju imati na umu. Kao primjer lahko prepoznatljivog motiva može poslužiti potreba narkomana za novcem kojim će kupiti supstance za zadovoljavanje svojih navika. To ga lahko može odvesti do krađe novca koji pripada kompaniji. U tom slučaju je riječ o očitom, odnosno primijenjenom motivu. Razlozi zašto je neka osoba inicijalno počela koristiti narkotike zahtijevali bi mnogo detaljniju istragu motiva, ali oni su više u sferi interesa psihologa ili psihijatra nego istražitelja.
Priroda motivacije
Druga dimenzija utvrđivanja motiva također može biti problematična. U pitanju je analiza finalne vrijednosti motiva u odnosu na samu istragu. Naprimjer, autori Brandstatter i Hyman u svom djelu „Temelji provedbe zakona“ navode da je za uspješno vođenje krivičnog postupka uvijek neophodno utvrditi motiv činjenja krivičnog djela. Osim toga, oni smatraju da utvrđivanje motiva može predstavljati prvi efikasan korak u utvrđivanju identiteta počinitelja ili nevinosti/krivice osumnjičenika. Razumijevanje motiva iza nekog krivičnog djela je skoro uvijek neophodan preduvjet za uspješno krivično gonjenje. Mada naglasak na motivu može biti i upitan u kontekstu krivičnog djela krađe jer neki ljudi jednostavno ne mogu dati zadovoljavajuće objašnjenje zašto su je počinili.
S druge strane, stručnjaci također navode da utvrđivanje motiva može biti efikasan prvi korak u razotkrivanju identiteta krivca. Odgovor na pitanje zašto može nas dovesti i do pratećeg odgovora na pitanje ko. Autori Brandstatter i Hyman navode da “se motivi često utvrđuju tako što se odredi ko ima korist od činjenja krivičnog djela“, što znači i da pitanje ko može odvesti do odgovora na zašto.
Tipovi motivacije: želja i potreba
S obzirom na to da i za istražitelje u privatnom sektoru postoji jasna i naglašena vrijednost u utvrđivanju motiva počinitelja, istražne radnje s tim ciljem se mogu koristiti i u okviru strategija vođenja istrage ili privođenja. Psiholozi navode tri motiva kao razloge za činjenje krivičnih djela: potrebu ili želju, racionalizaciju i priliku. Motivi koji spadaju u kategoriju potrebe mogu imati korijen u problemu koji određeni pojedinac tretira kao nerješiv. On može biti finansijske naravi, s uzročnicima u sklonosti kockanju, ovisnosti o drogama i alkoholu, životu izvan vlastitih materijalnih mogućnosti ili dodatnim troškovima poput izdataka za liječenje oboljelih članova porodice. Pojedinac može biti vođen i antagonizmom prema kompaniji u kojoj radi i izražavati želju za osvetom zbog nemogućnosti dobijanja unapređenja ili neprijateljstva prema nadređenima. Isto tako, može se raditi i o pukim psihološkim razlozima poput kleptomanije. Neka lica kradu kako bi pomogla drugim, dok drugi krađom kompenziraju vlastita stresna i neugodna životna iskustva. Konačno, osoba se može odlučiti za krađu samo zato jer želi nešto što sebi inače ne može priuštiti.
Racionalizirani motivi
Kriminalac koji racionalizira činjenje krivičnih djela uspijeva uvjeriti samog sebe da, naprimjer, krađa sama po sebi ne predstavlja ništa loše. Najčešći razlozi za racionalizaciju uključuju opravdanja poput toga da bi ukradeni predmet ionako bio bačen, da je u pitanju posudba, da je neko lice nedovoljno plaćeno i da samo uzima šta mu pripada i dr. Isto tako, počinitelj sebi krivično djelo može predstaviti kao zločin koji bi svi drugi počinili i da nema potrebe da se suzdržava od činjenja, te da je ono opravdano jer vlasnik kompanije ionako ima dovoljno za sebe. Bilo kako bilo, izvori racionalizacije za motive za činjenje krivičnih djela su praktično nepresušni.
Prilika kao motiv
Prilika sama po sebi ne može činiti motiv za nezakonite vidove ponašanja ili krađu. Brojni ljudi imaju jednake prilike, ali nikada ne kradu. Umjesto toga, ona se može tretirati kao neophodni element krađe i postoji kao aspekt koji je povezan s jednim ili više poticaja koji su ovdje opisani kao izraz želje ili racionalizacije. Također, motivi za činjenje djela mogu biti i prikriveni. Želja terorista za publicitetom može predstavljati značajniji motiv u odnosu na potrebu da se uzrokuje materijalna šteta ili ostvari finansijska korist. Ponekad pitanje zašto je došlo do nekog incidenta može pomoći kompaniji ili pojedincu da učinkovitije odgovore na prijetnje. Prijetnje bombaškim napadima su danas nešto s čim se često suočavaju kako kompanije tako i institucije. Dimenzija odgovora na njih direktno zavisi od percepcije motiva koji stoje iza takvih prijetnji. Umjesto pukog reagiranja na prijetnje, značajno inteligentniji i efikasniji odgovor na njih može se osmisliti jednom kada se utvrde motivi na kojima se one temelje.
——————
Sam proces vođenja istražnih radnji u osnovi se temelji na prikupljanju informacija i primjeni zdravog razuma, pri čemu se navedene informacije analiziraju s ciljem rješavanja problema. Osim pitanja ko, kada, kako i gdje, istražitelj se mora zapitati i zašto je nešto učinjeno. U tom procesu najvažniji saveznik su mu imaginacija i kreativnost. On mora dovoljno poznavati obrasce ponašanja ljudi i primijeniti logičko rasuđivanje. Bez obzira na oslanjanje na zdrav razum, dobar dio njegovog uspjeha temelji se i na upornosti u pogledu utvrđivanja motiva. Navedeni postupak može nerijetko biti vremenski zahtjevan pa i repetitivan, ali je riječ o složenim zadacima sa visokim nivoom lične satisfakcije po njihovoj realizaciji. Jedinstvo između pitanja koje istražitelj sebi postavlja tokom istrage tu igra ključnu ulogu. Na početku istrage pitanje ko je odgovoran za neko krivično djelo neminovno povlači izlazak na teren i ispitivanje gdje je došlo do tog djela. Zahvaljujući pitanju kako je neko djelo počinjeno, istražitelj će znati gdje da potraži informacije o njemu, uključujući i utvrđivanje vremenskog okvira, odnosno odgovora na pitanje kada. Na kraju, objedinjavanjem navedenih pristupa istražitelj dolazi u mogućnost da odgovori i na pitanje zašto je nešto učinjeno, odnosno da utvrdi motive počinitelja koji ga neminovno vode i do razotkrivanja njegovog identiteta i privođenja pravdi.