Provođenje obuke sigurnosnog osoblja

Nezadovoljavajući radni učinak najčešće je posljedica neadekvatne obuke. Iako se ona često navodi kao jedan od važnijih prioriteta u segmentu upravljanja sigurnošću, nerijetko se dešava da se za nju ne izdvaja dovoljno sredstava ili vremena. Edukacija je segment sigurnosnog menadžmenta kod kojeg cijela stvar nerijetko završava samo na praznim obećanjima

Piše: Mirza Bahić
E-mail: redakcija@asadria.com

Dodatnu poteškoću u kontekstu realizacije obuke predstavlja činjenica da je njena funkcija često pogrešno shvaćena. Standardna definicija edukacije kaže da je to edukativan i informativan proces kojim se želi postići određeni nivo radnog učinka putem promjene pristupa i znanja u vezi s određenom problematikom. Novim uposlenicima se mora staviti do znanja šta menadžment očekuje od njih, zašto se od njih nešto traži i kako se to želi postići. Pri tome sigurnosni odjeli primjenjuju dvije osnovne strategije: obuku uz posao i formalnu obuku.

Pristup organizaciji edukacije

Strukturiranje obuke uz posao sastoji se od prepoznavanja očekivanja u pogledu znanja koja su uposleniku potrebna za izvršavanje određenih radnih zadataka. Ovo prati procjena vremena koje će biti potrebno za stjecanje novih vještina, kao i posvećenost trenera pridržavanju plana realizacije obuke. Najbolji način za praćenje ovog procesa je izrada logičke kontrolne liste, koju će koristiti kako treneri tako i polaznici edukacije. Naprimjer, kod obuke o postupanju u slučaju izbijanja požara u ovoj listi se navode dužina pojedinačnih edukativnih sesija, datum evaluacije te ime i prezime polaznika i trenera. Po njenom okončanju supervizor ovjerava kontrolne liste i potvrđuje okončanje prve faze. Službenici zaduženi za provođenje edukacije uz posao u privatnom sektoru često dobijaju određene bonuse i poticaje za bavljenje obukom paralelno s realizacijom svojih osnovnih zaduženja. Ovi angažmani se moraju dodjeljivati isključivo najboljim uposlenicima u sektoru sigurnosti.

Formalna ili strukturirana obuka

U zavisnosti od nivoa složenosti određene pozicije u sistemu sigurnosti, može se ukazati potreba i za obukom koja se održava u za to posebno predviđenim prostorijama ili učionicama. Pri tome obuku najčešće vode eksperti ili najistaknutiji među profesionalnim trenerima. Osim prezentacija, ovaj vid edukacije može uključivati i tzv. igranje uloga, korištenje videomaterijala, filmova, kompjuterskih programa za testiranje i dr. Kao i kod pripreme za posao, i ovi programi podrazumijevaju korištenje kurikuluma, u kojem se navodi tip edukacije, ime trenera koji pokrivaju određenu materiju, kao i dosjei o polaznicima. Formalna obuka uključuje i testiranje nivoa razumijevanja i usvajanja vještina.

Tipovi edukativnih programa

Sigurnosni menadžment ima obavezu da razradi sveobuhvatnu i raznoliku listu programa obuke za svoje uposlenike. Edukacije se najčešće sastoje od seminara i radionica. Seminari su obično najučinkovitiji ako ih se realizira prema klasifikaciji uposlenika, odnosno podjeli na patrolno i uniformisano osoblje ili, npr., istražitelje u oblasti prevara. Jedan od bitnih aspekata ovih sesija, koje najčešće traju od jednog do tri dana, jeste i motivacija, koja mora biti postavljena kao prioritet u okviru plana rada. Drugi tip obuke su radionice, koje obuhvataju nešto konkretniji djelokrug. Jedan od tipičnih primjera su radionice iz oblasti vođenja ispitivanja. One najčešće traju od pola do jednog dana i obuhvataju principe i tehnike ispitivanja uz tzv. simulacije uloga u kombinaciji s videomaterijalima. Druga vrsta radionica mogu biti one koje se bave pripremom osoblja za svjedočenje na sudu. I one obično traju između pola i jednog dana i uključuju teme poput pripreme dokaza, načina oblačenja i ponašanja prilikom svjedočenja, opažanja „zamki“ i izlaženja na kraj sa stresom. Ostali popularni tipovi radionica za sigurnosno osoblje tiču se obuke iz oblasti pripreme izvještaja i najčešće obuhvataju višesatne analize izvještaja i principa njihove izrade. Na kraju, za višerangirano osoblje tu su raznovrsne obuke u sferi obavljanja radnih zadataka koji se tiču nadzora rada podređenog osoblja. One mogu trajati u rasponu od dvosatnih prezentacija do trodnevnih seminara, a teme se najčešće tiču vođenja disciplinskih postupaka za osoblje i različitih stilova pristupa menadžmentu.

Izrada sigurnosnih smjernica za obuku

Sigurnosne smjernice u vidu priručnika predstavljaju jedan od najvažnijih operativnih alata za potrebe vođenja obuke. Ovaj svojevrsni vodič mora se redovno ažurirati. Na svakoj stranici ovog dokumenta potrebno je navesti mjesec i godinu u kojoj je materijal za obuku prvobitno izrađen i/ili ažuriran. Tematika smjernica se mora temeljiti na relevantnoj sigurnosnoj politici, koja se primjenjuje na nivou kompanije ili odjela. Tu spadaju i opisi poslova, najvažniji kontaktni podaci i proceduralne upute za konkretne incidentne situacije, poput telefonskih dojava o bombama ili nestanka struje u cijelom objektu. U nekim organizacijama ovakav priručnik se tretira kao esencijalni dokument i zato se uposlenicima ograničava pristup njemu, što je apsolutno pogrešno. Ove smjernice moraju biti dostupne svim pripadnicima sigurnosnog osoblja.

———————–

Zadovoljavanje organizacijskih potreba

Tipovi programa obuke u osnovi su ograničeni organizacijskim potrebama same kompanije. Edukativni materijali obično su dostupni kod lokalnih obrazovnih institucija i sigurnosno osoblje je potrebno kontinuirano poticati na njihovo korištenje. Ipak, specifičnim potrebama se mora odgovoriti kroz interno organiziranu edukaciju, koja je uvjetovana potrebom za određenim osobljem. Uloga sigurnosnog menadžmenta u ovom kontekstu je adekvatno obrazlaganje potrebe za organizacijom određenog vida obuke. Pri tome menadžment ne smije ispustiti iz vida same zahtjeve za obukom koji dolaze od osoblja na terenu i u skladu s njima dizajnirati i pripremati prateće materijale. Ako se potrebe za obukom ne identificiraju na adekvatan način, uz jednako pažljivu pripremu materijala, programi mogu biti remek-djela iz oblasti edukacije osoblja i menadžmenta, no njihov potencijal i učinak će u konačnici biti protraćeni kao propuštena prilika za kompaniju i njen sigurnosni odjel.