Uspješno okončanje istrage i njena problematična područja

Trajanje tipične tajne istrage obično se mjeri sedmicama, a djelotvoran rad prikrivenog istražitelja na datoj lokaciji obično završava uspješnim zaključenjem slučaja. Razlog tome je, između ostalog, i to što angažman prikrivenog istražitelja završava “otkazom”, što znači da on u tom prividu “dijeli sudbinu” svih ostalih osoba upletenih u kriminalne radnje ili nečasne aktivnosti. Ovakva strategija štiti pravi identitet i misiju prikrivenog istražitelja, budući da je isti tretiran ili obrađivan “podjednako” kao i svi ostali uključeni u nečasne aktivnosti ili kriminal. Zašto onda ne pratiti normalan sistem krivičnog pravosuđa, koji često u ovakvim slučajevima podrazumijeva izlazak policije na lice mjesta i pritvaranje svih sudionika

Semir Kapetanović
redakcija@asadria.com

Kada policija započne istragu, istražitelj iz korporativnog sigurnosnog odjela tada praktično postaje “agent policije” i tako u velikoj mjeri gubi kontrolu nad tokom istrage. Gubitak kontrole nad istragom obično predstavlja značajan hendikep, jer često ugrožava napore da se dođe do drugih bitnih informacija koje bi mogle biti jednako vrijedne za organizaciju kao i, recimo, istraga u slučaju krađe vrijedne IT opreme iz skladišta organizacije. Stvarni, ali i lažni identitet prikrivenog agenta bi vrlo lahko u slučaju policijske istrage tokom suđenja bio kompromitovan. Raskrinkavanje i kompromitacija identiteta prikrivenog istražitelja na sudu automatski otvara i pitanja vezana za njegovu kompletnu ulogu u rasvjetljavanju slučaja, kao i za način na koji je, kroz prikrivene istražne radnje, došao do podataka i informacija važnih za uspješno okončanje slučaja.

Administrativno rješavanje internih slučajeva kao alternativa krivičnom gonjenju

Sa ustanovljenim liberalizmom u sudovima veoma je teško doći do presuda koje optuženog proglašavaju krivim.

Čak i kada se suđenje završi dokazivanjem krivice, presude su i dalje nesigurne, kako zbog mogućnosti preokreta situacije u žalbenom postupku tako i zbog toga što se neke od presuda donose na temelju veoma upitne logike. Međutim, stepen prikazane građanske odgovornosti ipak raste iz dana u dan, iz mjeseca u mjesec. Napori istražitelja iz korporativnih sigurnosnih odjela bi trebali biti usmjereni ka zaštiti kolektiva, a ne ka povećanju demonstrirane građanske odgovornosti. Administrativno rješavanje internih slučajeva nedoličnog ponašanja, uključujući tu i krađe, obično zahvaljujući prijetnjama raskidom radnog odnosa – prihvatljiva je i sigurna alternativa krivičnom gonjenju. Mnoge ljude daleko više brine mogućnost gubitka zaposlenja nego eventualno suočavanje i sukobljavanje sa policijom i pravosudnim sistemom. Ljudi se inače više ne plaše policije i sudova onako kako su se plašili nekada u prošlosti. Veoma dobri primjeri za gore navedeno su i razne organizacije koje se bore za građanska prava, zagovornici borbe protiv pobačaja u trudnoći, pa čak i neke ekstremne grupe i organizacije čiji cilj je borba za zaštitu životinja. Međutim, ako jednom isprepadanom asistentu, koji je, recimo, uhićen tokom uličnih protesta, zaprijetite mogućnošću da zbog boravka u pritvoru izgubi svoje zaposlenje na fakultetu, veoma je vjerovatno da ćete se ubrzo suočiti sa molbama mnogih drugih privedenih protestanata da im se omogući telefonski poziv kojim bi obavijestili poslodavce o nemogućnosti dolaska na posao i na taj način spasili vlastito zaposlenje. Prekid radnog odnosa kao rezultat izrečene disciplinske mjere nosi mnogo više traume i boli za zaposlenika nego što bi se to na prvi pogled moglo pretpostaviti. Prikrivenom istražitelju se također uručuje “otkaz”, skupa sa otkazima koji se uručuju osobama koje je prikriveni istražitelj identifikovao kao nepoželjne zaposlenike, zbog čega su šanse za kompromitaciju njegovog stvarnog identiteta iznimno male, odnosno gotovo nikakve. Nakon toga se prikriveni istražitelj raspoređuje na čekanje sljedećeg zadatka na drugoj lokaciji. Istražitelji iz sigurnosnog odjela koji, npr., postoji u sklopu određene kompanije ne bi se u pravilu trebali angažirati za sprovođenje istražnih radnji u toj kompaniji.

Prikrivena istraga je konstruktivna

U takvim slučajevima bi se prikriveni istražitelj trebao angažovati preko službe za zapošljavanje iz neke eksterne agencije koja zapošljava, obučava, dodjeljuje i nadzire agente osposobljene za sprovođenje prikrivenih istražnih radnji. Razlog zbog kojega istražitelja iz internog sigurnosnog odjela ne bi trebalo angažirati za sprovođenje prikrivenih istražnih radnji je taj što bi u nekom trenutku istrage ili, ako ništa drugo, u njenoj završnoj fazi ​​istražitelj od određenog broja zaposlenika mogao biti percipiran kao saučesnik “lošim momcima” u vršenju kriminalnih djela. Zašto? Zato što je prikrivena istraga po svojoj prirodi konstruktivna, prikrivena i participativna.

Zadatak tajnog agenta, odnosno prikrivenog istražitelja je da se kvalitetno infiltrira i da bude prihvaćen od strane zaposlenih koji su uključeni u nepoštene radnje. Prihvatanje okoline često zavisi i od razvoja određenih intimnih veza i relacija sa kolegama, bilo da se radi o zajedničkim noćnim izlascima po klubovima, zajedničkim večerama ili čak romansama, mada se ovo posljednje veoma rijetko pojavljuje kao dio istražnog plana. Rezultirajuća uska povezanost, koja je ključ za uspješno okončanje istrage, održava se i u trenutku kada istina izlazi na vidjelo, na dan kada se slučaj konačno rješava. Takav pristup često uključuje “hvatanje” prikrivenog agenta skupa sa svim ostalim uključenim u kriminalne aktivnosti. Obični istražitelj iz internog odjela sigurnosti u kompaniji teško bi mogao nastaviti sa svojim istražiteljskim poslom nakon što je upravo odigrao ulogu “lošeg zaposlenika”. Pored ugrožavanja same učinkovitosti prikrivenog istražitelja, njegovo razotkrivanje među stvarnim učesnicima u kriminalnim djelima proizvelo bi, veoma izvjesno, i mnoge druge ozbiljne komplikacije.

Kreiranje klopke

Prikrivena istraga i “hvatanje u klopku” su dva procesa usko isprepletena i do te mjere međusobno povezana u glavama ljudi da velika većina ljudi teško primjećuje razliku među njima, dok je za neke osobe takva razlika čak i potpuno neuočljiva. Međutim, “hvatanje u klopku” je lahko razumjeti kada se o njemu razmišlja kao o procesu sadnje sjemena u bašti. Hvatanje u klopku je proces u kojem jedna osoba podešava situaciju i širi (dez)informacije sa namjerom da drugu osobu navede na pogrešno razmišljanje i donošenje pogrešnih zaključaka, a time i odluka. U nastavku su predstavljena dva slučaja, odnosno dva primjera ponašanja zaposlenih u situacijama u kojima dolazi do krađe. U jednom slučaju postoji skrivena klopka, a u drugom je jednostavno nema. U kojem je od dva navedena slučaja prisutna skrivena klopka i kakav utjecaj takva klopka može imati na uspješno okončanje istrage?

————————————————————————-

Slučaj 1: Na skladišnoj utovarnoj rampi

Dva zaposlenika na utovarnoj rampi u skladištu kompanije za koju rade: osoba X i osoba Y zatekli su se jedne subote na poslu, skupa sa svojim supervizorom osobom Z. Osoba X je, zapravo, bila prikriveni istražitelj. Skladište u kojem su radili u normalnim okolnostima ne radi subotom, no zahvaljujući povećanom prometu kompanije, ukazala se potreba za prekovremenim radom, pa su se tako ova tri zaposlenika našla na poslu, dok su svi ostali zaposlenici koristili slobodne dane vikenda. Kada je došlo vrijeme ručku, osoba Z je izrazila želju da objeduje piletinu i pomfrit. Upitao je preostalu dvojicu kolega da li su i oni također raspoloženi za isti jelovnik i ponudio se dobrovoljno da ode po obroke u obližnji restoran brze hrane. Osobe X i Y su se složile sa prijedlogom. Umjesto da ide kroz zgradu i izađe na vrata za čije otključavanje je ovlaštena, osoba Z odlučuje da se posluži kraćim putem, preko parkinga. Preskočivši utovarnu rampu, osoba Z je otključala vrata koja su inače dio sigurnosnog sistema koji štiti i samu utovarnu rampu, te ista ostavlja otvorenim kako bi se tim putem mogao i vratiti sa hranom. Osoba X posmatra kako osoba Z ulazi u automobil i nestaje niz ulicu u pravcu restorana. Nakon toga, osoba X pristupa osobi Y i kaže: “Osoba Z se zasigurno neće vratiti u narednih dvadesetak minuta. Zašto ne bismo jednostavno ušli ovamo svojim kombijem i “zaradili” sebi po jedan novi prijenosni računar? Niko nikada neće primijetiti da nedostaju na brojnom stanju.” Osoba Y to prihvata kao dobru ideju, nakon čega dolazi do otuđenja dva nova prijenosna računara…

Slučaj 2: Za vrijeme čišćenja kuhinje

Dva pomoćna radnika u kuhinji jedne velike bolnice: osoba A (prikriveni istražitelj) i osoba B zaposlenici su koji posljednji napuštaju svoje radno mjesto, odnosno koji zbog prirode radnih zadataka koji su im povjereni ostaju na poslu do kasno u noć. Zadaci koje svakodnevno obavljaju na kraju radnog vremena su iznošenje smeća transportnim liftom i dalje do kontejnera u podrumu, te suho brisanje podova. Nakon što je obavila brisanje podova na spratu, osoba A primjećuje da je rashladna komora za hladno čuvanje namirnica slučajno ostala otključana i o tome odmah informiše osobu B. Odloživši krpu sa kojom je radila, osoba B žurno dolazi do vrata rashladne komore i uvjerava se da su ista zaista otključana. Odškrinuvši vrata komore, osoba B se obraća osobi A: “Molim te, brzo mi donesi mi par plastičnih vrećica za otpatke koje sam maločas odložio gore na spratu, pored ormarića za električno napajanje.” Osoba A pita zašto su mu potrebne vrećice, ali ne dobija nikakav odgovor. Umjesto odgovora, osoba B pokazuje rukom prema rashladnoj komori, a osoba A se udaljava kako bi donijela tražene vrećice za otpatke. Kada je dobila vrećice za otpatke, osoba B pokretima pokazuje osobi A da je prati kada uđe u rashladnu komoru, a po ulasku osoba B traži od osobe A da joj čuva vrećicu širom otvorenu, te poče u nju stavljati pakete sa mesnim odrescima i šunkom, te spakova i nekoliko kilograma maslaca. Stavivši spomenute namirnice u veliku zelenu plastičnu vrećicu za otpatke, osoba B vragolasto izgura osobu A iz rashladne komore, zatvorivši vrata na izlasku i zaključavši ih. Uzevši vrećicu od osobe A, osoba B je odloži na transportna kolica, na kojima su se već nalazile odložene četiri vrećice pune otpadaka. Potom preko spomenute vrećice sa namirnicama navuče još jednu i dobro je zatvori, pa je smjesti u jednu od četiri vrećice sa otpacima koje su se nalazile na kolicima. Vrećice sa otpacima na kraju odložiše u kontejner za otpatke u podrumu bolničke zgrade. Nakon radnog vremena osoba B ulazi sa svojim automobilom do prostora namijenjenog odlaganju otpadaka te iz kontejnera sa otpacima uzima vrećicu sa ukradenim namirnicama i prebacuje ju u prtljažnik svoga automobila. Osoba A tvrdi da bi joj trebalo pripasti pola “plijena”, međutim osoba B joj ovom prilikom daje samo jedan dio i obećanje da će ostatak pripadajućeg joj “plijena” dobiti nešto kasnije. Meso koje je tom prilikom dobila osoba A pojavilo se nešto kasnije kao dokaz u bolničkom odjelu unutrašnje sigurnosti…

Prepoznavanje i razmatranje različitih situacija i okolnosti

Obratite ovdje pažnju na jasnu razliku između ove dvije opisane situacije. U prvom slučaju je osoba Y bila žrtva uspješno postavljene klopke. Osoba X, odnosno prikriveni istražitelj, “posadio je sjeme kriminalnog razmišljanja” u um osobe Y, predloživši joj da se krađom iz skladišta svoga poslodavca “snabdiju” novim prijenosnim računarima. “Bašta” osobe Y, odnosno njen um je do toga trenutka bio lišen bilo kakve pomisli o krađi. Međutim, u drugom primjeru nije bilo nikakve skrivene zamke, pa čak i ako pretpostavimo da je vrata ostave, tj. rashladne komore neko namjerno ostavio otključanim. Same po sebi, činjenice da su vrata rashladne komore ostala otključana i da je to “zapalo za oko” osobi B kreirale su izvrsnu slučajnu priliku za izvršenje kriminalnog djela. Osoba B je takvu priliku mogla ignorisati, ispraviti je ili je jednostavno iskoristiti. U ovom slučaju je izostalo “usađivanje sjemena” kriminalnog promišljanja u um druge osobe. Da je osoba A, recimo, tom prilikom rekla: “Pogledaj! Neki šarlatan je otišao na vikend i ostavio ostavu otključanom. Mogli bismo se nakon posla “poslužiti” ovim prehrambenim namirnicama a da to niko nikada ne primijeti” – to bi već predstavljalo postavljenu zamku. U svakom slučaju, neka ključna pitanja čiji bi nam odgovori mogli ukazati na to da li se u nekom slučaju uistinu radilo o postavljenoj zamci ili ne, mogla bi se formulisati i na ovaj način: Čija je bila ideja da se počini kriminalno djelo i ko je inicirao njegovo izvršenje? Ko je posijao “sjeme kriminalne misli” u um suizvršioca, odnosno ko je, zapravo, prvi plasirao takvu ideju?