Komunikacija, opažanje i nadogradnja vlastitih istražnih sposobnosti

Bilo da je proces rekonstruktivan ili konstruktivan ili da se tokom istražnog postupka do informacija dolazi komuniciranjem ili opažanjem, cijeli proces istrage je u svojoj prirodi upravo onoliko kreativan koliko je i naučan. Moći komuniciranja i opažanja, kojima smo kao ljudska bića obdareni po samome rođenju, neopravdano su potisnute u odnosu na moderne tehnologije, koje ublažavaju našu potrebu da fino podešavamo vlastite prirodno urođene sposobnosti

Redakcijski tim

Kada govorimo o sigurnosnoj industriji, istražni postupak je orijentiran ka organizaciji, za razliku od nekih drugih procesa koji su orijentirani ka zajednici. U ovom smislu njegov cilj je da traga za odgovorima na osnovna pitanja: šta, ko, gdje, kada, kako i zašto – vezanim za stanje, incident ili djelovanje koje se smatra organizacijski neprihvatljivim ili koje ima za zadatak postizanje organizacijskih ciljeva. Unutarnja neiskrenost je, primjerice, organizacijski neprihvatljiva aktivnost. Provjerom prošlosti novog uposlenika će se dostići jedan organizacijski cilj. Najveći dio istražnog procesa počiva, zapravo, na prikupljanju informacija, koje se temelji na dva bazna procesa – komunikaciji i promatranju. Odgovori na šest osnovnih istražnih pitanja će se razviti kroz komunikaciju, odnosno kroz napisane ili izgovorene riječi, ili opažanjem, koje se sprovodi kako bi se sakupili fizički dokazi koje je moguće vidjeti, odnosno koje je moguće dotaknuti ili na bilo koji način kvantitativno mjeriti.

Kreativni proces u istrazi

Tokom istražnog procesa moguće je koristiti i prethodno stečena iskustva, koja kao takva uključuju znatnu količinu kreativne mašte, što može biti veoma poželjno. Bilo da je proces rekonstruktivan ili konstruktivan, ili da se informacija dolazi komunikacijom ili opažanjem, cijeli istražni postupak je u svojoj prirodi onoliko kreativan koliko je i naučan. Istraga je veoma maštovit proces. Unatoč svoj modernoj tehnološkoj pomoći dostupnoj istražiocu i bez obzira na sve predivne stvari koje mogu činiti mašine i računari, za uspješnog istražioca jednostavno ne postoji adekvatna zamjena koja bi mogla nadomjestiti njegov urođeni dar da mašta ili njegovom, ljudskom biću svojstvenu kreativnost.

Komunikacija

Komunikacija uključuje informacije dobijene od informatora, prikupljene kroz proces sprovođenja intervjua te one dobijene tokom saslušanja. Razmotrimo jedan jednostavan primjer:

Začuvši lomljenje stakla na prozoru sa čeone strane kuće, vlasnik kuće žurno ulazi u prostoriju u kojoj se nalazi spomenuti prozor te započinje razgledati po sobi kako bi utvrdio uzrok zbog kojega je došlo do loma stakla na prozoru. Tada primjećuje lopticu za tenis kako leži među komadima razbijenog stakla. Provukavši glavu kroz razbijeno prozorsko okno, sa lopticom u ruci, on viknu na tihu grupu mladića na ulici. “U redu, momci, ko je od vas to učinio?” U trenutku dok postavlja to pitanje, istovremeno primjećuje da dječak po imenu Denis u ruci drži teniski reket. Na temelju do tada sakupljenih činjenica, vlasnik kuće stvara hipotezu da je Denis udario lopticu sa teniskim reketom, uzrokujući da loptica, razbivši prozorsko staklo, uleti u njegovu dnevnu sobu. Do ove tačke vlasnik kuće je, u prirodnoj ulozi žrtve koja pokreće istragu, za formiranje svoje hipoteze koristio isključivo vlastitu moć opažanja, odnosno promatranja. No, tada par momaka uglas doviknuše: “Denis je to učinio.” Istražni postupak je, dakle, napredovao kroz komunikaciju sa informatorima. “Da li si zaista ti to učinio, Denise?”, upita vlasnik kuće. “Da, gospodine,” odgovori Denis, oborivši glavu. Pitanje i njegov odgovor sada predstavljaju dva druga osnovna elementa komunikacije – ispitivanje i priznanje. U idealnom slučaju, kakav je opisan u ovome primjeru, posao istražioca je kudikamo olakšan i pojednostavljen ukoliko ga se na bilo koji način usmjeri ka informatoru, ako su svjedoci dostupni i spremni na saradnju ili ako je identitet osumnjičenog poznat, te ga se može ispitati. Takvo pojednostavljenje ne znači da, sa komunikacijskog aspekta, istrage uvijek teku ovako glatko i jednostavno. U većini realnih situacija stvar je upravo suprotna. Razviti u pojedinim osobama informatore ili stvoriti klimu u kojoj će vam zaposlenici ili druge osobe koje nisu zaposlenici u vašoj firmi dobrovoljno povjeriti ono što znaju – nije lahko. Za takvo što je potreban talent, a sposobnost da od svjedoka na bezbolan način izvučete sve informacije kojima raspolaže zahtijeva obuku i iskustvo. Ono što bi trebalo istaći je da je komunikacija, iako sa njom nije uvijek jednostavno upravljati, često vrlo korisna u istražnom postupku. Nažalost, ona nam, u smislu sredstva, nije uvijek na raspolaganju. U tim situacijama, s obzirom da pod takvim okolnostima pokušava saznati šta, ko, gdje, kada, kako i zašto, istražitelj se mora u potpunosti osloniti isključivo na opažanje, barem tokom početnih istražnih faza.

Moć opažanja

Naučne tehnologije u područjima kao što su DNK analize, forenzičko ispitivanje računarskih podataka, otisci prstiju, infracrvene fotografije, filmske fotografije i videozapisi, te analiza pisanih dokumenata, da nabrojimo samo neke, igraju važnu ulogu i predstavljaju bitne aspekte savremene istrage. Shodno našoj prosudbi, možda i previše naglaska se stavlja na tehnologiju, a premalo na ljudsku moć promatranja i opažanja. Ovo svakako ne treba da znači da se, samo zbog toga što su računari i internet danas toliko sofisticirani, trebamo vratiti isključivo informacijama štampanim ili pisanim na papiru. To, zapravo, ima za cilj naglasiti da je zajednički imenitelj za informacijske tehnologije i zapise na papiru prikupljanje i naknadno korištenje korisnih informacija. Isključivo oslanjanje na računare nas čini podložnijima potpunom gubitku podataka u slučaju da računar napadne virus, da dođe do dugotrajnog nestanka struje ili do kritične greške na uređaju za pohranu podataka – hard disku.

Sprovodeći istragu moramo prikupljati, organizirati, analizirati i predstaviti činjenične informacije, i trebali bismo biti sposobni provoditi online istraživanja, kopati po planinama papira, držati videokonferencije, izrađivati multimedijalne prezentacije i koristiti sva ostala sredstva koja su nam dostupna. Znatno širi dijapazon važnih informacija nam je dostupniji kroz vlastitu moć opažanja, nego kroz korištenje laboratorije. Vidjeti, dotaknuti, pomirisati, čuti – sve su to različiti oblici opažanja. Jeste li ikada dotaknuli haubu automobila kako biste utvrdili da li je nedavno bio u pokretu, čemu svjedoči svojom toplinom? Jeste li ikada označili naljepnicu na boci pića kako biste kasnije utvrdili da li ju je neko, u vašem odsustvu, uzimao i trošio? Takvi načini korištenja moći opažanja su prirodni i uobičajeni kao uzimanje hrane ili disanje.

Podsticanje vlastitih sposobnosti

Razmotrimo primjer kupca koji se vraća ka svom novom automobilu, parkiranom na parkingu trgovačkog centra, te pronalazi ogrebotinu na vratima automobila. Predvidljivo je (prirodno i uobičajeno) da će taj nevješti promatrač odmah pregledati susjedne automobile kako bi utvrdio da li se na bilo kojem od njih, na visini koja odgovara oštećenju na njegovom novom automobilu, nalaze tragovi boje koji će dokazati krivnju, bilo da se na sumnjivom automobilu naziru tragovi boje sa njegovog automobila ili obrnuto. Ako je, naime, moć opažanja prirodna i uobičajena u potrazi za odgovorima prilikom istrage i iznalaženja rješenja za nastali problem, zašto onda oni koji se profesionalno bave provođenjem istražnih radnji ne ​​uspijevaju razumjeti, cijeniti i usavršiti se u korištenju takvih moći? Odgovor bismo možda mogli pronaći u modernoj tehnologiji, koja ublažava našu potrebu da fino podešavamo naše vlastite sposobnosti. Samo prije nekoliko desetljeća ljudi su se morali oslanjati na vlastite resurse. Zahvaljujući tehnološkom napretku, spektar resursa na koje se oslanjamo je znatno širi. Mi teško podstičemo vlastite sposobnosti iz razloga što na takvo nešto više nismo prinuđeni. U našem naprednom i sofisticiranom društvu postoji, zapravo, relativno mala potreba da se bude pronicljiv. Uzmite kao primjer vrijeme. Danas imamo 24-satni pristup specijaliziranim kablovskim stanicama, koje na temelju satelitskih prikaza, u stvarnom vremenu, emitiraju izvještaje o vremenskoj prognozi za sutrašnji dan. Koristeći internet, možemo i sami vidjeti vremenske uvjete preko satelita državnih meteoroloških službi, koji su, takoreći, tačni u minutu. Meteorolozi predviđaju, mi prihvatamo. Ipak, čak i sada postoje osobe koje, promatrajući prirodu, formiranje oblaka i njihovu gustoću, boju, vjetar i sl., mogu s izvanrednom preciznošću predvidjeti vremenske prilike. Ronioci i ribari će vam reći da će, kada je miran dan i kada se galebovi spuste na vodu, loše vrijeme doći veoma brzo, a njihova predviđanja su barem toliko tačna koliko i službene prognoze. U smislu njihovih promatračkih vještina, ljudi su snalažljivi samo onoliko koliko za to imaju stvarnu potrebu.