Osnove istražnog postupka

S obzirom da se umjetnost istrage ne može vezati za bilo koji prostor ili osobu, tako niko nema sve odgovore na koji način istraga može dovesti do željenog rješenja. Previše aspekata je uključeno u proces prikupljanja informacija, primjene logike i donošenja logičnog zaključka. Neki od takvih aspekata uključuju intuiciju, sreću, pogreške, ali i ono što se često naziva „dobar osjećaj“

Ištvan Kos
redakcija@asadria.com

Ne postoji knjiga ili priručnik koji bi ponudili univerzalno rješenje koje bi u ovome smislu odgovaralo svim situacijama, niti bilo koje knjige i autori, u smislu metodike i strategije sprovođenja istražnih radnji, mogu predstavljati vrhovne autoritete u ovoj oblasti. Naš cilj je da kroz seriju članaka, koju planiramo objaviti u ovom i narednim brojevima magazina, ponudimo pregled i objašnjenje najčešće korištenih istražnih pojmova, strategija, sugestija, smjernica i savjeta, te korisnicima predstavimo primjere koji mogu biti korisni bilo kojem istražitelju.

Šta je to istraga?

Istraga je ispitivanje, istraživanje, pretraživanje, praćenje i prikupljanje činjeničnih informacija koje daju odgovore na pitanja ili rješavaju određene probleme. Generalno posmatrajući, istraga je više umjetnost nego nauka. Iako je osoba koja se bavi istragom, zapravo, sakupljač činjenica, on ili ona moraju razvijati hipoteze i zaključivati ​​na temelju dostupnih informacija. Mogli bismo reći da je istražni postupak sveobuhvatna djelatnost koja uključuje prikupljanje informacija, primjenu logike i vježbu logičkog rasuđivanja.

Krajnji rezultat istrage je činjenično objašnjenje onoga što se dogodilo, ukoliko se incident ili problem desio u prošlosti, ili onoga što se događa, ukoliko se incident ili problem dešava u sadašnjem vremenu. Istražni postupak nije ograničen samo na segment kaznenog pravosuđa ili sigurnosti. To je aktivnost koju nalazimo, u manjoj ili većoj mjeri, u gotovo svim područjima ljudskog djelovanja. Istražitelji su akademici, nadzornici suočeni sa disciplinskim prekršajima, procjenitelji starina, pa čak i doktori. Sherlock Holmes sa lovačkim šeširom i povećalom možda predstavlja najpoznatiju sliku istražitelja, no istrage ne pripadaju isključivo areni kriminala ili carstvu policajaca i pljačkaša.

Komparacija javnog i privatnog sektora

Temeljna razlika između istražnog postupka u javnom i onoga u privatnom sektoru je sam cilj istrage. Primarni cilj istražnog postupka u javnom sektoru služenje interesima društva. Ukoliko se takvi ciljevi najbolje dostižu uklanjanjem ili nekim drugim vidom kažnjavanja onih koji čine kaznena djela protiv općeg dobra, onda se koristi rekonstruktivna istražna metoda. Kada je svrha istrage u javnom sektoru spriječiti i suzbiti kriminalne aktivnosti, kao što su, naprimjer, prostitucija ili kockanje, onda se primjenjuju konstruktivne tajne istražne tehnike. Primarni cilj istražnog postupka u privatnom sektoru služenje interesima organizacije, a ne društva u cjelini. Ako se ti ciljevi najlakše dostižu uklanjanjem ili kažnjavanjem onih koji na kriminalan način atakuju na organizaciju ili čije djelovanje na bilo koji način šteti ili ometa organizacijske ciljeve, i ukoliko govorimo o takvom djelovanju u prošlom vremenu, onda se primjenjuje rekonstruktivna strategija. Ukoliko se takvo djelovanje odvija u sadašnjem vremenu, moraju se primijeniti konstruktivne, prikrivene tehnike. Zanimljivo je napomenuti da ono što služi najboljim interesima društva ne mora nužno služiti i interesima organizacije i obrnuto. Naprimjer, javni interesi su zaštićeni ukoliko je pronevjerilac procesuiran i osuđen na zatvorsku kaznu. Suprotna tome je situacija u kojoj bi pronevjerilac, nakon što bi njegova krađa bila otkrivena, bio sretan da vrati ukradena sredstva kako bi izbjegao kazneno gonjenje. Takav sporazum bi bio neprihvatljiv u javnom sektoru. Iskusan istražitelj iz privatnog sektora, s druge strane, nije primarno zainteresovan za kazneno gonjenje i kažnjavanje. Oporavak od gubitka može predstavljati značajniji uspjeh i može bolje služiti interesima privatne organizacije. Zna se desiti i da istraga u privatnom sektoru, koja se bavi kriminalnim i kažnjivim ponašanjem, rezultira dostizanjem ciljeva i javnog sektora i privatne organizacije, unatoč činjenici da postoji temeljna razlika u percepciji kriminala. Na čemu počiva takva razlika u percepciji kriminala? Ona dolazi iz različitih pogleda na žrtvu. Javni istražitelji vide društvo (“narod”) kao žrtvu, dok korporativni istražitelji žrtvom smatraju svoju organizaciju. Preciznije rečeno, detektivi u javnom sigurnosnom sektoru koji rade na slučajevima krivotvorenja vide krivotvoritelje kao opću prijetnju zajednici. Istražitelji iz bankarske institucije ili kreditne organizacije smatraju krivotvoritelja čiji je cilj njihova organizacija kao vrlo stvarnu, neposrednu opasnost za finansijsku stabilnost organizacije. Sa stajališta privatnog istražitelja, krivotvoritelj se mora zaustaviti ne zbog toga što krši zakon, već zato što ugrožava samu organizaciju. Različite percepcije i različiti ciljevi imaju izravan utjecaj na strategije i karakter istražnih postupaka u ova dva sektora, što je dovelo i do drugih razlika. Javni istražitelji su obično naoružani, dok su, primjerice, privatni istražitelji nenaoružani.

Izvor dodijeljenih ovlasti i finansiranje

Javna istraga spada u oblast državnih djelatnosti kod kojih su ovlasti dodijeljene Ustavom ili drugim zakonskim propisima, pa čak i  sudskom praksom. Istrage koje sprovode istražni organi u javnom sektoru finansirane su iz javnih sredstava, odnosno iz fondova koji se pune putem poreza. Radom privatnih istražitelja upravlja njihov klijent, dodjeljujući mu ovlasti koje proizlaze iz zakonskih akata organizacije i zakonitosti vezanih za sam slučaj. Iste ovlasti, kao što je, naprimjer, ovlast da vrši uhićenje pod određenim okolnostima, omogućene su svakom građaninu, iako većina građana uopće nije ni upoznata sa takvim ovlastima. Osim toga, privatni istražitelji najčešće uživaju ovlasti izdate od višeg menadžmenta kompanije.

Izvori informacija

U javnom sektoru postoji relativno malo ograničenja za pristup informacijama kao što su kaznene evidencije, državni zapisi i datoteke na općinskoj, kantonalnoj, državnoj i federalnoj razini. Sa druge strane, postoje značajna ograničenja pristupa javnim evidencijama za istražitelje iz privatnog sigurnosnog sektora.

Sigurnost radnog mjesta

Većina istražitelja u javnom sektoru su u sistemu državne službe, sa jasno definiranim faktorima koji se tiču sigurnosti radnog mjesta, a u tome segmentu veoma pozitivnu ulogu najčešće imaju sindikati sigurnosnih istražitelja iz javnog sektora. Privatni istražitelj ima razumnu sigurnost na radnom mjestu (za razliku od nerazumnosti unutar nekih državnih službi i ugovora o radu), pod uslovom da se u organizaciji sprovodi politika ljudskih resursa. Naravno, privatni istražitelji u kompanijama ili organizacijama ne mogu biti dio radničkog pregovaračkog tijela.

Područje djelovanja

Javni istražitelji imaju tendenciju da se specijaliziraju u određenim područjima, ovisno o agenciji, odjeljenju ili ugovoru. Specijalizacijom oni postaju detektivi za provale, detektivi za krivotvorenje, detektivi za ubojstva, državni ili savezni istražitelji za narkotike, istražitelji u odjelima za useljenike itd. Privatni sigurnosni istražitelji imaju tendenciju da rade kao opći detektivi i istražitelji, iako se neki od njih specijaliziraju za pojedine oblasti poput krivotvorenja ili prevara, pogotovo ukoliko su zaposleni od strane finansijskih i kreditnih preduzeća. Javni istražitelji mogu narediti hitno poštivanje i pažnju uglavnom svestrano prihvaćenim i impresivnim dodijeljenim ovlaštenjima, kao što su, naprimjer, identifikacione značke. Iako su mnogi u privatnom sigurnosnom sektoru pokušali kopirati kredencijale njihovih “rođaka” iz javnog istražnog sektora, sve veći broj njih shvata da se poštovanje i pozornost s pravom temelji na dokazanoj inteligenciji, učinkovitim međuljudskim vještinama i istinskoj brizi i poštovanju prema drugima.