Velike brzine smanjuju vidno polje i vrijeme potrebno za reakciju

U prošlome broju osvrnuli smo se na neke od standardnih zaštitarskih formacija koje se koriste prilikom osiguravanja važnih ličnosti tokom javnih nastupa. Posebno smo istakli važnost pripreme, planiranja i koordinacije tokom osiguravanja ličnosti u pokretu, vožnji i održavanju razmaka u koloni. U ovom tekstu govorit ćemo nešto više o izazovu kretanja velikim brzinama te vožnji u konvoju

Piše: Džemal Arnautović, instruktor IPSTA-e (International Personal and Security Training Association)

Koliko nam treba da reagujemo ako naš „frontmen“ naglo zakoči? Ovisno o raspoloženju i pozornosti, vjerovatno jedna sekunda ili neznatno više. Kako smo govorili u prošlom broju, ako naš razmak pri brzini od 120 km/h iznosi oko 30 m, onda je sekunda od uočavanja kočenja i same reakcije već prošla. To znači da naše kočenje počinje na istom mjestu gdje je započeo kočiti i „frontmen“. Ako se pretpostavi dobar učinak kočenja, mi ćemo se također zaustaviti na istom mjestu. Nažalost, naš „frontmen“ je već na tom mjestu, pa je sudar neizbježan.

Odstojanje: sigurnost ili opasnost?

Postoje dvije mogućnosti za rješenje ovakvih situacija: ili ćemo sebi osigurati veću vidljivost prema naprijed i tako opasnost pokušati prepoznati u istom momentu kao i „frontmen“ te u isto vrijeme reagovati, ili ćemo povećati odstojanje na dvije sekunde, što u našem primjeru iznosi 60 metara. Bijeli stubovi za obilježavanje na evropskim autoputevima uobičajeno su udaljeni 50 m jedan od drugog i daju nam mogućnost kontrole našeg odstojanja. Naravno, kao mjerilo se mogu uzeti i sve druge prepone ili objekti, pa ćemo mjeriti vrijeme od prolaska „frontmena“ pored istih i pored njih proći tek nakon dvije sekunde. Najpreciznije i najsigurnije brojanje je kad se broji od 21. Ukoliko prekoračimo ovo sigurnosno odstojanje, moramo biti svjesni opasnosti, povećati pozornost i usmjeriti pogled prema naprijed. U svakome momentu moramo biti svjesni da, nasuprot svim drugim pravilima, fizika vožnje bezuslovno djeluje prema njenim vlastitim pravilima i da će u svakom slučaju pobijediti. Mnoge osobe odgovorne za zaštitu ljudi hoće da drastično smanje odstojanje između vozila. Naravno da se vozači kroz trening mogu pripremiti i za takav vid vožnje, ali treba imati na umu da je ipak u mnogo više navrata dolazilo do sudara tima za zaštitu ljudi. Također, uz pomoć različitih tehničkih pomagala se pokušavalo smanjiti vrijeme reakcije i iza zadnjeg sjedišta vozila štićene osobe na polici montirati kontrolne lampe koje saopćavaju poziciju stopala vozača. Zeleno svjetlo znači da se daje gas, narandžasto da stopalo nije na papučici, crveno da vozač staje na kočnicu… Ipak, praksa je pokazala da takva pomagala, koja u jednu ruku imaju smisla, odvraćaju potrebnu pažnju sa štićene osobe i okoline.

Igrati se sa fizikom vožnje i vremenom reakcije vozača je veoma opasno i u velikoj mjeri ugrožava štićenu osobu. U mnogim slučajevima štićene osobe se žale da im vozila koja preblizu voze jedno uz drugo stvaraju nelagodan osjećaj i strah. Naravno, mi ipak želimo da klijentima odajemo sigurnost i kompetenciju, a ne da širimo strah.

Uigranost igra važnu ulogu

Također, u obzir se mora uzeti i to da se vozači kod kratkih odstojanja mogu koncentrisati samo na situaciju u vožnji, odnosno na ponašanje „frontmena“, i više nemaju mogućnosti da posmatraju okruženje. Upravo na autoputevima, gdje će opasnost vjerovatno doći od straga (npr. potiskivanje vozila štićene osobe), bolje je voziti malo odmaknuto i biti u mogućnosti identificirati vozila koja se približavaju. Ukoliko je nesigurno, može se opušteno ostati na istoj udaljenosti i uputiti vozilo štićene osobe na zaustavnu traku da bi se mogući počinilac mogao sigurno otpratiti od vozila (ukoliko je to sukladno zakonu). Ovaj manevar obično ne donosi mnogo opasnosti. Uigrani tim prilagođeno mijenja odstojanja i pozicije, a pri tome prati i okolinu te tako taktički sveobuhvatno iskorištava prednosti mobilnosti. To također može značiti da dva prateća vozila zajedno osiguravaju ulicu iza ili naprijed kako bi vozilu štićene osobe ponudili najbolju moguću sigurnost. Pomjeranja su veoma dinamična, ali se temelje na fleksibilnosti članova tima.

Kod službene zaštite važnih ljudi postoji mogućnost da se zatvori kompletna ulica, raskrsnice i dijelovi ulica, tako da konvoj može nesmetano proći. U ovakvim situacijama često se nadgledanje podržava i iz vazduha.

Periferno vidno polje

Jedan dalji fenomen koji uveliko utječe na naš učinak pri vožnji je smanjenje vidnog polja pri povećanoj brzini. To je normalna pojava i na svakog od nas djeluje, čak i bez stresa. Rezultat takve vožnje je tzv. tunelski vid. Ako se ne krećemo ni u kojem pravcu, raspolažemo sa vidnim poljem od oko 180°. Možete se jednostavno sami testirati tako što ćete otvorene ruke staviti u visini očiju i probati da vidite palčeve. Ukočeno gledajte pravo, otvorite oba oka i krećite se brzim koracima naprijed. Utvrdit ćete da se vidno polje smanjuje i da gubite palčeve iz ugla gledanja. Čim se zaustavite, palčevi su opet tu.

Prilikom vožnje automobilom brzine su daleko veće i zbog toga je i vidno polje ograničenije. Kod mnogih udesa vozači govore da nisu vidjeli drugo vozilo ili da su ga prekasno vidjeli. Ovaj efekat, koji ponajviše zavisi od brzine, u većini slučajeva je uzrok sudarima. Nažalost, većina vozača nije svjesna ove problematike. Prvo, brzina se sigurno može prilagoditi; drugo, moramo aktivno mijenjati naše vidno polje i skenirati i nadzirati naše okruženje uz povećanu brzinu pomoću okretanja cijele glave. Referentne vrijednosti našeg vidnog polja vezano za brzinu:

Vrste konvoja

Postoji nekoliko mogućih vrsta konvoja. Ovisno o situaciji i prijetnji, koristi se neophodan broj vozila, pri čemu se u Evropi često koriste dva do tri direktno povezana vozila. Službeni konvoji prilikom parada ili drugih povoda mogu se sastojati od 10 do 15 vozila i pratećih motora, ali i to ovisno od zemlje do zemlje. Svako vozilo se interno u timu obilježava određenim imenom, tako da svi učesnici pratnje tačno znaju o kojem se vozilu radi. Da bi u nastavku dobili jasnoću, ovdje koristimo sljedeće pojmove: prednje vozilo, VIP vozilo i prateće vozilo.

Položaji tjelohranitelja

Položaji osobe direktno zadužene za štićenu osobu također mogu varirati, ovisno od situacije. Ta osoba uglavnom sjedi u vozilu štićene osobe, naprijed i desno, a po potrebi tu je i još jedan od tjelohranitelja. Da bi imao najveću moguću slobodu djelovanja i da bi mogao adekvatno reagovati na promjene, vođa tima za zaštitnu pratnju trebao bi se nalaziti u vozilu koje slijedi. Pošto vođa tima stalno mora odlučivati i komunicirati, isti samo pravi smetnju u vozilu štićene osobe, gdje mora vladati tišina i prijatna atmosfera. On koordinira tim putem radija ili drugih znakova za komunikaciju i održava vezu sa timom za izviđanje na odredištu. U timovima sa manjim brojem zaštitara postoji mogućnost da se isti prijevremeno odmakne i eventualno već na odredištu dočeka štićenu osobu.