Hrvatska Agencija za zaštitu osobnih podataka je 28. januara obilježila Evropski dan zaštite ličnih podataka stručno-edukativnim skupom “Zaštita osobnih podataka djece u digitalnom dobu”. Ovu sve bitniju temu smo odlučili detaljnije istražiti, naročito zato što je i GDPR postrožio standarde upravljanja podacima s posebnim naglaskom na podacima djece
Piše: Vesna Matić-Karić i Senad Matić Karić
E-mail: redakcija@asadria.com

Svako četvrto dijete u Hrvatskoj bilo je žrtva zlostavljanja na internetu – nedavno je objavila Hrvatska izvještajna novinska agencija Hina. U svjetskim okvirima problem također nije zanemariv: u prošlogodišnjem istraživanju Ipsosa, kompanije za analizu tržišta, provedenom u 28 zemalja širom svijeta stoji da je u prosjeku gotovo petina roditelja izjavila da su njihova djeca barem jednom tokom 2018. godine bila žrtve cyberbullyinga. Pri tome je od zemalja pokrivenih istraživanjem problem najizraženiji u Indiji, Brazilu i SAD-u, gdje je 37, 29 i 27 posto roditelja respektivno reklo da su njihova djeca zlostavljana na internetu. Ovi podaci pokazuju da postoji sve veća potreba za strukturiranim mjerama zaštite ličnih podataka djece na internetu, budući da se zlostavljači često koriste fotografijama i drugim materijalima dobijenim od djece na prevaru, koje zatim koriste za njihovo ucjenjivanje. Jedan takav korak u Evropskoj uniji napravljen je stupanjem na snagu Opće regulative o zaštiti podataka (GDPR), koja se posebno bavi zaštitom privatnosti djece na internetu.

Neophodna strožija pravila
“Opća uredba o zaštiti podataka postrožila je pravila u obradi osobnih podataka djece i zamijenila zakone u području zaštite osobnih podataka u cijeloj Europskoj uniji od svibnja prošle godine”, napominje prof. dr. sc. Marija Boban, vanredna profesorica s Pravnog fakulteta Sveučilišta u Splitu, konsultantica za GDPR i informacijsku sigurnost te direktorica TechFuturo Innovationa. “Posebna su kategorija upravo osobni podaci djece, gdje je ponajprije postavljena dobna granica 16 godina, ali i mogućnost predviđanja niže dobne granice za davanje privole za obradu osobnih podataka djece i do 13 godina, što su države članice Europske unije regulirale zakonima o provedbi GDPR-a”, dodaje ona. Boban ističe i važnost postojanja mogućnosti brisanja podataka ukoliko osoba naknadno ocijeni da joj je to u interesu. “Osobito je važan element ‘privole’ – kada je osoba kao dijete dala privolu za obradu podataka, no nakon nekoliko godina je zatražila brisanje. Osoba ima opravdani razlog za brisanje podataka, jer kao dijete, tijekom davanja privole, nije mogla u potpunosti biti svjesna rizika koji su uključeni u proces obrade. Ovo se osobito odnosi na društvene mreže i internetske forume”, objašnjava ona.

Ublažavanje problema kao faktor rizika
Jedan od problema je to što u društvu postaje općeprihvaćena pojava da djeca čak i u vrlo ranom dobu počinju koristiti pametne uređaje i pristupati internetskim stranicama. Djeca naivno pristupaju korištenju interneta i često nisu svjesna opasnosti širenja privatnih podataka i materijala na njemu. Hrvatska regulatorna agencija za mrežne djelatnosti (HAKOM) na svom web-sajtu ima brošuru o zaštiti djece u svijetu interneta i mobilnih telefona, koja pokušava educirati djecu, ali i roditelje o tome kako treba čuvati privatnost na internetu. Naprimjer, ona savjetuje da dijete ni u kom slučaju ne treba dijeliti intimne fotografije sebe i mlađe braće i sestara na internetu, kao i to da nikada ne treba pristati na sastanak s nepoznatom osobom bez znanja roditelja. Tu su i generalni savjeti o tome kako prepoznati sumnjivo ponašanje i zaštititi se od prevara na internetu kojima se pokušavaju dobiti lični podaci i pristup e-mail adresi.

Govoreći o tome koliko djeca slijede takve savjete, rukovodilac Odjela informiranja i zaštite korisnika u HAKOM-u, dipl. ing. el. Ivo Majerski, objašnjava da “djeca znaju teoriju o osnovama zaštite privatnosti na internetu često bolje od njihovih roditelja”, ali dodaje i to da najveći problem leži u tome što ne mogu biti svjesna opasnosti kao odrasli. “Mi, ustvari, pokušavamo prvenstveno osvijestiti roditelje i čitavo društvo da moramo biti podrška našoj djeci u odrastanju u digitalnom okruženju. To se ne odnosi samo na pitanja zaštite privatnosti kada smo na internetu ili se koristimo tehnologijom nego i na ostale teme poput sigurnosti i odgovornog ponašanja”, kaže Majerski. Slično mišljenje ima i pravobraniteljica za djecu u Hrvatskoj Helenca Pirnat Dragičević. “Koliko god bila vještija od odraslih u korištenju novih komunikacijskih tehnologija, mala djeca vrlo često nisu u stanju procijeniti rizike i posljedice svojega ponašanja, stoga odrasli moraju u velikoj mjeri biti uključeni u takve dječje aktivnosti”, kaže ona.

Je li zlostavljanje na internetu nasilje?!
Posebno se dotičući danas uobičajene prakse da roditelji javno dijele brojne fotografije svoje djece, Majerski objašnjava kako roditelji mogu biti primjer svojoj djeci kada je u pitanju ponašanje na internetu: “Osim onog očitog, da s djecom često razgovaraju o temi ponašanja na internetu te ih na taj način potiču da se odgovorno ponašaju i ne dijele svoje osjetljive ili privatne podatke, roditelji ne bi trebali javno objavljivati fotografije svoje djece u raznim situacijama koje se naizgled čine bezazlenim i simpatičnim. Često roditelji objavljuju osjetljive ili privatne podatke svoje djece ni ne razmišljajući da ih javno objavljuju, a osim toga time daju loš primjer svojoj djeci. Ne možemo očekivati da nam se djeca odgovorno ponašaju ako se sami tako ne ponašamo.”

Koliko je ovo bitno, pokazuje i to da je u HAKOM-ovoj brošuri istaknuta sumorna procjena da “društvo još ne smatra da je nasilje putem interneta oblik nasilja koji može imati ozbiljne posljedice te nerijetko možemo čuti da se to nije dogodilo u stvarnom svijetu”. Neke od praksi kada je u pitanju zlostavljanje djece na internetu uključuju postavljanje i dijeljenje videosnimaka i fotografija u kojima se žrtva ponižava, kao i ciljano upućivanje uvreda prema nekom djetetu. Ignorisanje tog problema i ocjenjivanje djece kao preosjetljive ukoliko se požale na njega može dovesti do ozbiljnih kriza u kojima bi dijete moglo razmišljati o samoubistvu ili samoozljeđivanju.

Štaviše, detaljno 21-godišnje istraživanje Univerziteta u Oxfordu, Swanseaju i Birminghamu, kojim je obuhvaćeno više od 150 hiljada osoba mlađih od 25 godina u 30 zemalja, pokazalo je da kod mladih ljudi postoji dvostruko veći rizik od samoozljeđivanja i samoubistva ukoliko su bili žrtve cyberbullyinga. U odvojenom prošlogodišnjem izvještaju južnoafričke neprofitne organizacije “Grupa za depresiju i anksioznost (SADAG)” spominje se da čak i djeca stara samo šest godina danas počinjavaju samoubistvo zbog zlostavljanja na internetu. Naime, u Južnoj Africi su cyber zlostavljači zbog sve niže dobne granice pristupanja djece internetu bili u mogućnosti koristiti društvene mreže za širenje glasina o mlađoj djeci nego što to inače rade. Zbog toga je troje djece od 6, 9 i 12 godina počinilo samoubistvo u rasponu od dvije sedmice u različitim dijelovima zemlje.

(Ne)informisanost roditelja i javnosti
“U današnjem digitalnom društvu izloženost djece internetskom svijetu u znatnom je porastu i upravo na takvim platformama moguće je primijetiti u kakvom smjeru su djeca odgajana i usmjeravana. Svjedoci smo da granice izloženosti djece svijetu na internetu određuju baš njihovi roditelji, jer događa se da poneki roditelji svjesno izlažu svoje dijete u medije, a radi ostvarenja određenih vlastitih ciljeva, interesa, vlastite popularnosti i sl.”, kaže direktor hrvatske Agencije za zaštitu osobnih podataka (AZOP) Anto Rajkovača, ističući značaj edukacije kada su u pitanju koraci koje roditelji mogu preduzeti kako bi zaštitili privatnost i lične podatke svoje djece. “U velikom broju slučajeva riječ je o dobroj namjeri, ali često i po vlastitom nahođenju koje ne mora biti dobro za dijete. Osim toga, iz istih razloga roditelji postavljaju fotografije (i druge osobne podatke) svoje djece na internet i društvene mreže”, dodaje on. S njime se slaže i stručnjak za sigurnost iz Odjela za Nacionalni CERT Hrvatske akademske i istraživačke mreže (CARNET) Svan Hlača, koji je također mišljenja da bi roditelji trebali postaviti jasnije granice između stvarnog i virtuelnog života. “Roditelji bi trebali raditi na jačanju povjerenja u odnosu s djecom kako bi im se dijete uvijek moglo obratiti za pomoć ako se suoči s problemom na društvenim mrežama i na internetu općenito”, kaže on. Međutim, Hlača smatra da roditelji moraju biti upoznati i s promjenama u internetskim trendovima kako bi njihovi napori imali efekta. “Htio bih naglasiti kako roditelji, suprotno uvriježenom mišljenju, često ne znaju uvijek najbolje. Ovo se posebno ističe u slučajevima pojave neprihvatljivog i neprimjerenog sadržaja te komunikacije na društvenim mrežama, ali i ostalim trendovima koji pogađaju mlade, a o kojima roditelji i osobe starije životne dobi ne znaju mnogo. Facebook je, primjerice, postao društvena mreža starije populacije koja mlade i djecu gotovo uopće više ne zanima. Važno je da budu upoznati sa svim promjenama kako bi mogli na pravi način pomoći”, objašnjava Hlača.

Prema Pirnat Dragičević, odgovornost roditelja, iako velika, nije glavni faktor kod zaštite privatnosti djece na internetu, nego je potrebno da im društvo u cjelini pruži podršku. “Nikako se ne može sva odgovornost prebaciti na roditelje, jer je očito da mnogi od njih premalo znaju o online rizicima i tome kako nadzirati njihove aktivnosti na internetu i kako ih zaštititi. Moram reći da pritužbe i obavijesti koje dobivamo u Uredu pravobranitelja za djecu ukazuju na izostanak svijesti roditelja o važnosti zaštite privatnosti djeteta, primjerice na društvenim mrežama, budući da mnogi roditelji i sami pretjerano izlažu vlastitu djecu”, kaže Pirnat Dragičević. “Općenito bi društvo trebalo pružiti bolju podršku roditeljima da izađu na kraj s ovim novim izazovima u odgoju i skrbi o djeci. U mnogim zemljama već se razmišlja o donošenju smjernica za roditeljstvo u digitalnom okruženju”, dodaje ona.

Regionalni problem
Kada je riječ o informisanosti roditelja, problem nije ograničen samo na Hrvatsku. “Javnost u Bosni i Hercegovini, mada i šire, nije u dovoljnoj mjeri ni obaviještena ni osviještena kada su u pitanju opasnosti i rizici objavljivanja fotografija na društvenim mrežama, a pogotovu fotografija maloljetne djece. Uzroci su prije svega nedovoljno poznavanje funkcionisanja interneta, društvenih mreža i digitalnih tehnologija, kao i niska razina svijesti o rizicima koje njihova upotreba nosi”, kaže stručnjakinja za IT i telekomunikacijske sisteme dr. sc. Sabina Baraković. Ona konkretnije pojašnjava tehničke aspekte ovog problema: “Naprimjer, algoritmi koje koriste društvene mreže kao i sistemi za prepoznavanje lica su svakim danom sve napredniji, a javnost ne zna kako funkcionišu. Svaka objavljena fotografija postaje dijelom tih sistema i može se koristiti na razne načine na koje ne možemo utjecati, bilo sada ili u budućnosti.” Da bi se ovo popravilo, smatra Baraković, neophodno je provesti sveobuhvatne i opsežne kampanje podizanja svijesti javnosti o sigurnosti digitalnih tehnologija i interneta, te ažurirati obrazovni sistem.

Šta država radi na ovom pitanju
U našem regionu se problem zaštite privatnih podataka djece na internetu tek posljednjih godina počeo ozbiljnije shvatati te postaje predmet koordinisanog djelovanja na nivou države. Baraković objašnjava da u Bosni i Hercegovini postoje određeni pokušaji da se javnost upozna s tematikom. “Nadležne bh. institucije poput Ministarstva sigurnosti BiH, Ministarstva za ljudska prava i izbjeglice BiH ili Agencije za zaštitu ličnih podataka BiH u saradnji s nevladinim i međunarodnim organizacijama su učestvovale i podržale brojne aktivnosti na podizanju svijesti o sigurnosti djece na internetu kao što su Dan sigurnijeg interneta u Bosni i Hercegovini, dijeljenje promotivnih materijala, edukacije itd. Također, ova tematika je prepoznata u ključnim strateškim dokumentima i akcionim planovima relevantnih institucija”, kaže Baraković. Međutim, ona napominje da to nije dovoljno: “Iako se nadležne institucije u Bosni i Hercegovini bave ovom tematikom u stručnom smislu, ipak nedostaje koordinacije i bolje uvezanosti za kvalitetnije rezultate u oblasti zaštite djece i njihovih podataka na internetu, što bi trebao biti imperativ.”

Manjak usmjerenog djelovanja i koordinacije donekle karakteriše i Srbiju, ali je država ipak ostvarila određeni napredak u posljednjih nekoliko godina. Ministarstvo turizma, trgovine i telekomunikacija Srbije već nekoliko godina zaredom održava kampanju o sigurnosti i zaštiti djece na internetu, čiji je cilj edukacija djece, roditelja, ali i nastavnika kako bi se spriječilo nasilje nad djecom na internetu. Također, u funkciji je i nacionalni kontaktni centar za sigurnost djece na internetu (www.pametnoibezbedno.gov.rs), gdje građani mogu prijaviti ugrožavanje sigurnosti djece. Ipak, očigledno je da na polju zaštite privatnih podataka djece na internetu treba još dosta raditi, kao i na podizanju svijesti o tome.

Što se tiče Hrvatske, Boban smatra da je ostvaren napredak na planu podizanja svijesti javnosti o ovoj temi, mada ističe manjak struktuirane strateške aktivnosti u smislu nacionalne strategije. “Pomaci su vidljivi upravo u školstvu i moram pohvaliti ravnatelje osnovnih i srednjih škola koji su uistinu prepoznali potrebu uključivanja tema o zaštiti prava djece u školske kurikulume kao i prijave projekata financiranih iz europskih fondova”, kaže Boban. U AZOP-u, pak smatraju da, uprkos prikladnoj regulisanosti pitanja koja se tiču privatnih podataka djece, ima još posla u ovoj oblasti. “Sigurno je da prostora za poboljšanje i napredak svakako ima, pri čemu se to ne odnosi samo na činjenicu da zakonodavstvo prati razvoj društva/modernih tehnologija – koliko je to maksimalno moguće, već i da kroz svakodnevnu praksu svi zajedno nastojimo stvoriti sigurno okruženje, prvenstveno za samu djecu kao najranjivije sudionike našeg društva, a potom i stvoriti što snažniji odnos povjerenja između djece i odraslih”, kaže Rajkovača.

Problem formalnosti
Kako nam je pojasnila Petra Slivnjak, viša stručnjakinja za pravna pitanja i službenica za zaštitu podataka u HAKOM-u, budući da je ta agencija nadležna za pitanja sigurnosti mreža i mrežnih usluga, ona je svojim Pravilnikom o načinu i uvjetima obavljanja djelatnosti elektroničkih komunikacijskih mreža i usluga propisala obavezu operaterima da svojim krajnjim korisnicima ponude mogućnost postavljanja zabrane pristupa sadržaju koji nije namijenjen djeci. Pirnat Dragičević, pak, kaže da država ne zaostaje u pružanju podrške, ali joj se čini da nisu svima potpuno jasni svi aspekti ove problematike: “Država svakako ulaže napore u podizanje svjesnosti o važnosti zaštite osobnih podataka općenito. Naročito su intenzivirane aktivnosti u vrijeme stupanja na snagu Opće uredbe o zaštiti podataka ili GDPR-a, ali čini mi se da nam u cjelini još nisu posve jasni svi aspekti ove problematike.” Tu navodi i konkretan primjer neupućenosti u problematiku jer su roditelji danas sa svih strana obasuti zahtjevima za potpisivanje saglasnosti. „Da li dijete može sudjelovati na natjecanju, putovati na ekskurziju, baviti se sportom ili nekom drugom slobodnom aktivnošću, slikati se za školske publikacije i web-stranice ili se pojaviti u TV-emisiji itd. Za sve to je potrebna suglasnost roditelja. Ali to se često shvaća samo kao formalna obveza koja se mora ispuniti, a ne kao jamstvo da će se s djetetom i njegovim podacima postupati s punom pažnjom i u najboljem interesu djeteta”. Na ovo se nadovezuje i Hlača, koji smatra da su trenutno različite institucije još razjedinjene glede zaštite podataka, ali naglašava da CARNET radi na intenziviranju saradnje s njima kako bi zajedno radili na podizanju svijesti javnosti i zaštiti privatnih podataka djece.

Pomoć društva
Kao i kada je riječ o bilo kojoj drugoj problematici, tako ni u ovoj ne možemo isključivo od države očekivati da riješi sve novonastale probleme. Možda i možemo, ali činjenica je da je sve mnogo lakše rješivo kada se u problem koji ga se ionako blisko tiče – uključi i samo društvo. Od empatičnosti društva zavisi i koliko brzo i efikasno država može riješiti tekuće probleme, a zaštita djece je u bilo kojem obliku jedna od najbitnijih stavki svakog iole zdravog društva. Tako u CARNET-u smatraju da svi korisnici interneta, bez obzira na njihovu dob, moraju biti svjesni da se problemi vezani za zaštitu privatnih podataka ne dešavaju na drugom kraju planete, nego da su prisutni posvuda. Od svijesti cjelokupnog društva zavisi zaštita i njegovih najranjivijih članova, odnosno djece. “Diljem svijeta postoje brojni slučajevi povrede osobnih podataka te primjeri na koji se način podaci mogu iskoristiti. Bilo da je riječ o izvođenju daljnjih napada ili krađi identiteta, važno je da svi korisnici interneta budu svjesni kako se incidenti ne događaju negdje tamo daleko, već da je internet sveprisutna globalna mreža u kojoj svatko može biti meta”, kaže Hlača. Većina naših sagovornika se slaže u konstataciji da su roditelji “prva linija odbrane” te da dosta toga, kada je o saniranju i preventivi ove problematike riječ, zavisi od njihovog poznavanja tematike i mehanizama zaštite. Kako bi zaista i bili prva linija odbrane, Boban roditeljima savjetuje nadzor nad online aktivnostima, ali nikako isključive zabrane. Ona je više za edukativnu komunikaciju sa djecom, čiji je glavni cilj upoznavanje djeteta s mogućim opasnostima kako bi znalo šta može očekivati i kako se zaštititi.

Kako spriječiti da dijete postane žrtva elektronskog nasilja?
Iz odgovora naših sagovornika dalo se zaključiti da su osnovni koraci u zaštiti djece od elektronskog nasilja odgoj, razgovor te edukacija djece i roditelja. “Kad govorimo o elektroničkom nasilju odgoj je svakako na prvom mjestu. Ne samo u školi nego i kod kuće. Djecu treba osvijestiti što je neprihvatljivo i nasilno ponašanje, ali i naučiti da uvijek prijave svako nasilje koje ne prestane nakon prvog upozorenja ili da kažu roditelju ako je neki odnos postao ‘čudan’, primjerice da digitalni ‘prijatelj’ traži od djeteta seksualizirane fotografije ili slično. Ponekad samo odrasli mogu riješiti neke situacije, a šutnja i odugovlačenje će najčešće samo povećati problem”, naglašava Majerski. Zbog toga on savjetuje da korištenju interneta pristupimo razumno te da uvijek imamo na umu moguće posljedice objavljivanja svojih informacija i fotografija, jer će iste zauvijek biti dostupne onima koji do njih žele doći. Zbog toga je HAKOM, u cilju promovisanja boljeg i sigurnijeg interneta te sigurne upotrebe online tehnologije i mobilnih uređaja među djecom i mladima, prošle godine potpisao prvu Povelju o sigurnosti djece na internetu u Hrvatskoj. Povelja je potpisana zajedno s Centrom za nestalu i zlostavljanu djecu te Centrom za sigurniji internet, uz podršku Ureda pravobraniteljice za djecu. “Interneta se ne treba bojati, ali se treba plašiti neznanja i upotrebe interneta na pogrešan način. Kao i bilo koja druga stvar u životu, internet i digitalne tehnologije nisu loše zamišljeni koliko se koriste na loš način”, pojašnjava Baraković.

Kroz razgovor sa stručnjacima se ispostavilo da je i nešto tradicionalniji pristup ovom problemu poželjan pri njegovom saniranju. Naime, Rajkovača smatra da onu staru dobru mantru “ne pričaj sa strancima” treba prenijeti i na online sferu. “Da bi minimizirali mogućnost da dijete postane žrtva elektroničkog nasilja, uputno je ponavljati da je bitan oprez, oprez i ponovno oprez. Na tom tragu, valja isticati staru mudrost ‘Nemoj pričati sa nepoznatima’, odnosno potrebno je održavati sustav vrijednosti i pravila koji se ugrađuje od najranijeg djetinjstva, što znači da ono što vrijedi u stvarnom životu vrijedi (uz još jače mjere opreza) u online sferi, a sve imajući u vidu kako su opasnosti u ovom svijetu još veće, u smislu suptilnosti, manipulacije, kao i veće mogućnosti prikrivanja tragova (ne)djela, zahvaljujući anonimnosti i skrivanju pravog identiteta internetskih predatora.”

Kao bitan faktor u zaštiti privatnosti djece na internetu svi naši sagovornici navode oprez roditelja prilikom postavljanja njihovih fotografija. Naime, javno postavljanje fotografije djeteta prilikom njegovog polaska u školu vrlo lako može značiti odavanje lokacije škole koju dijete pohađa, uz još neke dodatne informacije do kojih zlonamjerne osobe uz malo truda mogu doći. “Općenito preporučujemo roditeljima da u komuniciranju putem društvenih mreža budu oprezni i zaštite djecu od pretjeranog izlaganja. Lijepo je vidjeti da roditelji uživaju u svojoj roditeljskoj ulozi i da se djeca osjećaju ugodno i zaštićeno uz svoje roditelje, ali nekim fotografijama koje dokumentiraju tu bliskost mjesto je isključivo u obiteljskome albumu”, zaključuje Pirnat Dragičević.

Sprečavanje uzimanja privatnih podataka u svrhu marketinga
U ovakvim slučajevima je najbitnije znati šta želimo, a šta ne želimo predati marketinškim algoritmima te znati da u svakom trenutku možemo povući odobrenje za obradu ličnih podataka, naglašava direktor AZOP-a Anto Rajkovača. S druge strane, pravobraniteljica za djecu u Hrvatskoj Helenca Pirnat Dragičević postavlja pitanje koliko je poslovni sektor upoznat s propisima vezanim za ovu tematiku te smatra da bi dosljedno sankcionisanje kršenja propisa bio efikasan način sprečavanja nedopuštenog iskorištavanja podataka djece u marketinške svrhe. “Ponekad nam se obraćaju tvrtke ili agencije koje pokreću reklamne kampanje za proizvode namijenjene djeci ili namjeravaju uključiti djecu u samu kampanju, pa od nas traže informacije o tome koja pravila i ograničenja moraju poštovati kako ne bi prekršili propise ili povrijedili prava djece. I to je pokazatelj nedovoljne informiranosti i upućenosti o obvezama u vezi sa zaštitom prava djece u marketingu”, kaže Pirnat Dragičević.

AZOP-ova apikacija za informisanje djece o online opasnostima
Aplikacija “AZOP”, dostupna na Play Storeu i iTunesu, sadrži korisne savjete za djecu o tome kako se zaštititi na internetu, kratki internetski pojmovnik i savjete za roditelje, učitelje, nastavnike, školske pedagoge i psihologe. Direktor AZOP-a Anto Rajkovača tvrdi da je hrvatska javnost uveliko zainteresovana za aplikaciju te se nada da će ova, kao i mnoge druge slične inicijative, doprinijeti razvoju svijesti o važnosti zaštite privatnih podataka djece i mladih. On smatra da se ovakvim inicijativama i generalno modernim pristupom može lakše približiti ciljnoj grupi (djeci i mladima), ali i njihovim roditeljima, odgajateljima i učiteljima.

Prestroga primjena GDPR-a?
Dok neki roditelji i mediji kažu da se GDPR prestrogo provodi u slučaju popisa učenika u školama, gdje se sada umjesto imena trebaju stavljati brojevi, pravobraniteljica za djecu Helenca Pirnat Dragičević smatra da to nije pretjerano. “Popisi djece koja su upisana u različite programe vrtića, popisi učenika koji koriste usluge školske kuhinje, koji idu na izlet ili na sistematski pregled, obavijesti o rasporedu polaganja popravnih ispita s navedenim podacima djece i slični podaci nekad su bili izvješeni na oglasnoj ploči u vrtiću ili školi i mogli su ih vidjeti samo oni koji bi došli u ustanovu. Danas se mnoge takve obavijesti objavljuju na internetu i time postaju globalno dostupne na neograničeno vrijeme”, kaže ona i navodi ekstremnije slučajeve koji ilustriraju značaj rigoroznog pridržavanja GDPR-a: “Još su mnogo gori slučajevi kad se na e-oglasnoj ploči suda nađu objavljene presude u kojima su navedeni podaci o djeci žrtvama nasilja, primjerice seksualnog. Čak se i u dokumentima Europskog suda za ljudska prava mogu pronaći imena djece u vezi s kojom su donošene neke presude.”