Osim ljudskog razumijevanja, koje nas već po samoj našoj prirodi određuje kao osobe orijentirane prema ljudima, postoji još jedan aspekt razumijevanja ljudskog ponašanja koji je za istražitelja iznimno važan. Taj aspekt pripada području praktične psihologije

Redakcijski tim
redakcija@asadria.com

Istražitelj, naprimjer, mora imati istančan osjećaj za ono što je prikladno i za ono što nije prikladno učiniti u određenim situacijama. Postoje, recimo, situacije u kojima je prikladno zaplakati i pored toga što ste muškarac, no tu su i slučajevi kada takvo nešto, zapravo, i nije prikladno. Isto vrijedi i za smijeh, sarkazam, bijes, ljutnju i ​​čitavu paletu drugih emocija i ljudskih odgovora na različite situacije i podražaje. Osim važnosti istražiteljevih komunikacionih sposobnosti i sposobnosti uočavanja različitih raspoloženja ili odgovora ljudi na određene situacije, u ovome članku ćemo se osvrnuti na još neke elemente koji bi morali karakterisati svakog perspektivnog, uspješnog i predanog istražitelja. A kada govorimo o takvim elementima, morali bismo razmotriti i razumijevanje pravnih implikacija u sprovođenju istražnih radnji te sposobnost istražitelja da prepoznavanjem nijansi u različitim raspoloženjima i ponašanjima ljudi formira vlastiti pristup koji nudi najveću vjerovatnoću za uspostavljanje kvalitetne komunikacije i njeno održavanje.

Saosjećajnost

Naglašena osjetljivost na reakcije i emocije drugih ljudi nekada može nepotrebno skrenuti pažnju na istražiteljev zadatak, dok, sa druge strane, učinkovita analiza i razumijevanje ljudskih odgovora na određene situacije može činiti bitnu razliku između uspjeha i neuspjeha. Saosjećajan istražitelj, dakle, može održati živom komunikaciju sa osobom koja je izvrgnuta ruglu ili podsmijehu okoline, dok istražitelj koji ne drži do osjećaja te osobe ili jednostavno takve osjećaje ne razumije može djelovati ili reagirati na način da blokira i onemogući daljnu komunikaciju. Osim toga, govorit ćemo i o posvećenosti radu, samoinicijativi i pozitivnom, odnosno zdravom skepticizmu. U današnje vrijeme istražitelji u javnom sektoru su veoma osjetljivi u pogledu pravnih posljedica koje mogu uslijediti zbog njihovog eventualno neispravnog postupanja, što ne mora biti slučaj sa istražiteljima u sektoru privatne sigurnosti. Razlog ovome dijelom može biti i vrlo jasna razlika u načinu na koji se zakon ranije sprovodio od strane privatnih istražitelja u odnosu na način na koji je zakon sprovođen od strane državnih istražitelja. Ova razlika u načinu sprovođenja zakona je sa sobom godinama nosila i izvjestan „imunitet“ za privatne istražitelje, pa privatni istražitelji, za razliku od državnih, nikada nisu bili ograničeni, ali ni zaštićeni, naprimjer, Mirandinim zahtjevima, odnosno čitanjem prava osumnjičenom tokom samog čina njegovog uhićenja. Međutim, vrijeme se veoma brzo mijenja, a sa novim vremenom mijenja se i cjelokupan ambijent. Privatni istražitelji danas mogu, ali i ne moraju biti suočeni sa istim pravnim problemima sa kojima se susreću policijski službenici iz javnog sektora, s tim da linija koja je nekada činila tu značajnu razliku više nije tako jasna kao nekada. Postoje i mnogi drugi ogranci u pravu koji utječu na rad privatnog istražitelja, pogotovo jer se u novije vrijeme privatni istražitelji sve češće bave i uhićenjima i imaju utjecaj i na otpuštanje zaposlenika. U stvarnosti, propisi sigurnosne branše u fokus stavljaju ono što učini istražitelj, a ne ono što je učinio osumnjičeni. Stoga istražitelj mora biti veoma oprezan i osjetljiv na „siva područja“ zakona, te primjenjivati jasno definirana zakonska ograničenja u sprovođenju svojih aktivnosti.

Sposobnost učinkovitog komuniciranja

S obzirom da je pisanje izvještaja sastavni dio istražiteljskog posla, istražitelj mora biti vješt u pisanju. Osim toga, on mora raspolagati sposobnošću da jasnim izražavanjem objasni slučaj na kojem radi, bez obzira radi li se o prezentovanju trenutnog statusa slučaja ili novih saznanja menadžmentu kompanije ili o sprovođenju administrativnog ili sudskog saslušanja. Slučajevi se gube i dobijaju u zavisnosti od načina na koji svjedoci predstave svoje dokaze, naročito ukoliko se dokazi iznose verbalno. Dobro predstavljeni dokazi u smislu izražavanja, jasnoće, ubjedljivosti pri iznošenju dokaza i fakata i izbora riječi daju dodatnu vjerodostojnost činjenicama vezanim za slučaj. Isto tako, nerazgovijetno, neodlučno ili teško razumljivo usmeno izlaganje, pogotovo ukoliko je obogaćeno slengom ili drugim loše odabranim riječima, veoma lahko može diskreditovati inače jako dobar i čvrst slučaj.

Senzibilnost i susretljivost

Biti senzibilan i susretljiv znači biti osoba otvorenih shvatanja. To uključuje interes i spremnost da se saslušaju i druga, različita mišljenja. Međutim, to ne uključuje samo spremnost da se tuđe mišljenje sasluša već i opredijeljenost da se razmotri osnovanost i temelj drugih ideja, sugestija i mišljenja, te kada se to pokaže svrsishodnim, da se tuđe mišljenje i prihvati. Nesenzibilna i nesusretljiva osoba, koja odbija sučeljavanje sa vanjskim izvorima i koja ima sklonost da istražne radnje sprovodi na svoj vlastiti način i bez spremnosti da uvaži tuđe mišljenje, zapada u različite profesionalne zamke i najčešće nije u mogućnosti prepoznati vrijednost ponuđenih alternativa. Učinkovit istražitelj mora ostati otvoren za prihvatanje novih ideja.

Ilustracije radi, 1978. g. u Velikoj Britaniji jedno od udruženja koje okuplja privatne istražitelje bilo je kontaktirano od izvjesne osobe koja se zanimala da li među istražiteljima ima onih koji bi bili zainteresirani za sastanak sa grafologom kako bi razgovarali o mogućnostima korištenja grafoloških dostignuća u smislu podrške prilikom vršenja određenih istražnih radnji. Grafologija, odnosno proučavanje rukopisa u svrhu analiziranja karaktera osobe koja piše, u to vrijeme je kod velikog broja britanskih istražitelja bila percipirana poput nečega što je, bar po ozbiljnosti, u sličnom rangu sa, recimo, proricanjem sudbine. Međutim, pozivatelj je, unatoč slabom interesu istražitelja i pokazanom skepticizmu, ipak zamolio istražitelje da grafologu barem daju priliku da dokaže svoju sposobnost identificiranja određenih pokazatelja u rukopisima nekoliko osoba.

Nakon kraćih konsultacija, u udruženju su prikupili uzorke rukopisa četiri najpouzdanija zaposlenika, kao i uzorke rukopisa četiri zaposlenika koji su ranije otpušteni zbog bavljenja određenim nepoštenim i nečasnim radnjama. Dakle, nije postojala ni najmanja šansa da bi grafolog mogao znati bilo šta o osobama čiji su uzorci rukopisa sakupljeni radi prezentacije. Samu prezentaciju i tok “testiranja” je nadziralo nekoliko istražitelja, među kojima je bio i jedan branitelj po struci i bivši agent FBI-ja. Na opće zaprepaštenje svih prisutnih, mlada žena grafolog ne samo da je identifikovala bivše zaposlenike kao osobe sa “osobinama nepoštenja” već je sa zapanjujućom tačnošću također identifikovala i mnoge druge zanimljive karakterne osobine nekoliko zaposlenika čije je uzorke rukopisa dobila na analizu. Sljedeći put privatni istražitelji iz ovoga udruženja imali su kontakt sa grafologom kada su se, u namjeri da ocijene podobnost trojice menadžera sigurnosti za unapređenje, obratili grafologu za pomoć. I drugi put je analiza karaktera osoba na osnovu uzorka rukopisa bila toliko precizna da je cijela stvar počela izgledati gotovo sablasno. U svakom slučaju, otvorenost prema novim idejama, u konkretnom slučaju prema grafologiji, omogućila je privatnim istražiteljima iz ovoga udruženja da dodatno prošire svoje horizonte.

Za one manje upućene, postoji izvjesna aura koja romantizmom okružuje istražitelja i njegov rad. Međutim, ta iluzija se veoma brzo rasprši pod svjetlom stvarnosti. Stvarni svijet istražnih radnji je težak, zahtjevan, a rijetko glamurozan. Povremeno se pojavljuju slučajevi koji mogu biti uzbudljivi ili oni kod kojih se do informacija dolazi lahko, no u pravilu su istrage zamorni, iscrpljujući, frustrirajući, dugotrajni, a ponekad i u doslovnom smislu prljavi procesi. U ovome i u nekoliko narednih brojeva čitajte više o kvalitetama i osobinama koje bi trebale krasiti kvalitetnog istražitelja

Redakcijski tim
redakcija@asadria.com

Zločine ne rješavaju genijalci i superheroji, već pametne i marljive osobe, koje univerzalno dijele jedan zajednički nazivnik – upornost. Riječima Samuela Johnsona, velike stvari ne obavlja snaga, već ustrajnost. U ovome smislu, ustrajnost treba shvatiti kao izdržavanje ili prevazilaženje poteškoća ili otpora na putu do konačnog cilja. Upornost je jedna od osnovnih ljudskih karakteristika, potrebnih ili, u krajnjem slučaju, veoma poželjnih za istražiteljski rad. Međutim, osim upornosti, istražitelja bi trebale krasiti i osobine kao što su:

• pažnja
• snalažljivost
• strpljenje
• orijentiranost ka ljudima
• razumijevanje ljudskog ponašanja
• znanje o pravnim postulatima posla
• vještine u komunikaciji
• senzibilnost
• predanost poslu
• samoinicijativnost
• skepticizam
• intuitivnost
• energičnost
• sposobnost pretvaranja i glume
• sposobnost zdravog prosuđivanja
• sposobnost logičnog rasuđivanja
• inteligencija
• kreativna maštovitost
• dobar karakter
• profesionalizam

Uspješan istražitelj će posjedovati, u različitom stepenu, svaku od tih osobina, bilo da su one urođene ili naučene.

Moć promatranja

Vještina u promatranju nije nešto što dolazi prirodno, već ju je neophodno naučiti i redovno trenirati i razvijati. Ona čini razliku između pukog posmatranja stvari i promatranja uz mogućnost izvlačenja inteligentnih zaključaka.

Temeljna karakteristika dobrog promatrača je, između ostaloga, i znatiželja. Ako ste znatiželjni o određenoj osobi, tada moć promatranja o njoj može otkriti mnogo. Njegovani ili prljavi i dugi nokti će reći dovoljno o ličnom izgledu i njegi. Da li je kosa duga i raščupana ili osoba ima urednu frizuru? Da li je kosa bila farbana? Da li je boja odjeće skladno ukomponovana? Da li osoba nosi modernu odjeću i odijeva li se sa stilom i u skladu sa modnim trendovima? Da li nosi očišćene i uglancane cipele? Da li ukupan izgled odaje neurednu ili dotjeranu osobu? Ukoliko osoba nosi neku vrstu radne uniforme, postoje li bilo kakve mrlje od boje ili masti koje bi mogle ukazivati ​​na to čime se ta osoba bavi oko kuće ili na poslu? Da li na promatranoj osobi ima kakvih ličnih predmeta ili nakita koji bi mogao reći nešto više o njoj? Da li nosi Timex ili Rolex sat? Nosi li promatrana osoba bilo kakvo vjersko obilježje ili nešto slično?

Na sličan način, naprimjer, možemo promatrati i automobil. Otisci prstiju sa unutrašnje strane prozora ukazuju na to da se u automobilu, osim vozača, najvjerovatnije voze i djeca. Isto vrijedi i ako uočite ostatke od jedenja kokica na stražnjem sjedalu ili podu. Kakve su oznake ili naljepnice vidljive na automobilu? Da li vam naljepnica na kojoj piše «Radije bih bio na skijanju» govori nešto više o vlasniku automobila? Ima li otpadaka na prednjim podnim prostirkama? Ima li opušaka u pepeljari? Ako ima, od koje marke cigareta potiču? Ima li tragova ruža za usne na opušcima? Očito je da postoji mnogo toga što je vrijedno pažnje, ali isto tako i mnogo toga što se kvalitetnim promatranjem može saznati. To ne znači da se iz svakog promatranja mogu izvući inteligentni, jezgroviti ili potpuno tačni zaključci. No, pažljivo promatranje i analiziranje uočenog nas može dovesti do ispravnih zaključaka. Razmislite o ženi koja čeka svoga muža i uočava ruž na okovratniku njegove košulje. On može biti veoma rječit, no teško da će time osujetiti ženinu moć promatranja.

Snalažljivost

Snalažljiva osoba je ona osoba koja pronalazi nova rješenja kada je strategija blokirana ili kada dođe u slijepu ulicu. Takva osoba razmišlja o alternativama: ako ne uspije plan A, koji je plan B?. Postoji li drugi put ili drugačiji način? Ako informacija nije dostupna na jednom mjestu, snalažljiva osoba će se okrenuti drugom izvoru. Osoba kojoj nedostaje snalažljivosti ima tendenciju da odustane kada prvi plan ili strategija ne uspije.

Navest ćemo jedan plastičan primjer. Tokom istrage koja se ticala aktivnosti u jednom koktel-baru bilo je od vitalne važnosti da istražitelj uđe neopaženo u koktel-bar tokom večernjih sati. No, večer prije ciljanog događaja barmen je postao sumnjičav prema njemu i njegovim namjerama i počeo je svome šefu ukazivati na to da se u baru nalazi istražitelj. Ako bi se istražitelj pojavio ponovo u krčmi, barmen bi ponovo izvijestio vlasnika i stvar bi definitivno propala. Međutim, ukoliko bi istražitelj uspio namamiti barmena van bara barem na pola sata, imao bi tada šansu da neopaženo uđe u krčmu i osigura kritične dokaze. No, postavljalo se pitanje kako da namami barmena van bara. U ulici preko puta se nalazila javna telefonska govornica. Istražitelj je znao ime barmena i adresu na kojoj je nastanjen. Nakon što je birao broj bara, istražitelj je pitao za konobara po imenu. Kada mu se barmen javio na telefon, istražitelj mu se predstavio kao vatrogasni narednik Glenn iz privatnog vatrogasnog društva. Nakon što je upitao barmena da li on živi na toj i toj adresi i nakon što je dobio potvrdan odgovor, istražitelj je rekao barmenu da je došlo do požara u zgradi na spomenutoj adresi te da su vatrogasci uspjeli spasiti nešto stvari i samu zgradu, no da je potrebno da hitno dođe do svoje zgrade kako bi mogao eventualno da identifikuje nešto od svojih stvari. Barmen je bio očito uznemiren i počeo je postavljati dodatna pitanja. Međutim, istražitelj mu je rekao kako u svoj toj zbrci ne može sa sigurnošću tvrditi da li je baš njegov stan bio zahvaćen požarom, ali da je od velike važnosti da odmah dođe do svoje zgrade kako njegove stvari greškom ne bi završile na smetljištu. Na kraju razgovora barmen je potvrdio da će biti ispred svoje zgrade najkasnije za petnaest minuta. Iz javne govornice istražitelj je posmatrao kako barmen napušta bar, sjeda u svoj automobil i odlazi. Nakon toga, istražitelj ulazi u krčmu i obavlja svoj zadatak prije barmenovog povratka. Sljedeći put su se vidjeli na sudu. Samo su posmatrali jedan drugoga i nisu govorili ništa. Nije ni bilo potrebno reći bilo šta, jer je i barmenu sve postalo kristalno jasno.

Strpljenje

Karakteristika koju nazivamo strpljenje nije tek jedna od osobina koja pospješuje rad istražitelja, već je jedna od najbitnijih osobina za istražne radnje, posebno ukoliko govorimo o promatranju. Naime, nije neuobičajeno za istražitelje da u nadzornim zadacima moraju sjediti u parkiranom automobilu danima ili sedmicama. Većina prosječnih osoba bi odustala, ali strpljenje kvalitetnim istražiteljima osigurava pomake naprijed. Naravno, postoje i nestrpljivi istražitelji, no takvi zacijelo u svome poslu ne traju dugo.

Interakcija sa ljudima

Istražitelj mora biti orijentiran prema ljudima i mora biti ugodan u komunikaciji sa onima koji ga okružuju. Naša dva ključna izvora informacija su promatranje i ljudi. Ljudi komuniciraju, a postoji direktna veza između količine prisnosti dvoje ljudi i količine informacija koje razmjenjuju tokom komunikacije. Pojedinac koji voli i uživa u druženju sa drugima djeluje poput magneta koji privlači ljude. Oni drugi, koji se osjećaju nelagodno u društvu, podsvjesno izbjegavaju druženje i ubrzo bivaju tako i percipirani od okoline. Istražitelj koji uživa u druženju sa ljudima obično je vrlo prilagodljiv u smislu privikavanja na širok spektar različitih tipova ljudi. On se jednako ugodno osjeća u druženju sa najamnim radnikom ili sa izvršnim direktorom, sa korisnikom prinudnog smještaja ili sa vlasnikom veleljepne vile u glavnoj ulici. Tu je i nešto što treba reći vezano za ljubaznost i poštovanje prema drugima: ono se definitivno isplati kada je istražitelj u potrazi za pomoći i informacijama. To se ne odnosi samo na stvaranje novih informatora već i na svakodnevno prikupljanje svega onoga što može predstavljati naizgled nebitnu informaciju.

Zaposlenici su u pravilu veoma rijetko raspoloženi dati informacije o svojim radnim kolegama, jer najveći broj njih ne želi biti povezan sa bilo kakvim istražnim radnjama. Također, kupac koji tokom kupovine u prodavnici uoči da drugo lice vrši krađu veoma rijetko odluči da o tom zapažanju informiše zaposlenike ili vlasnika prodavnice. Zbog toga se dojave, koje u javnom sektoru predstavljaju izuzetno važan alat za sprovođenje istraga, nisu pokazale ni izbliza tako učinkovitim kod većine uspješno zaključenih privatnih istraga

Redakcijski tim
redakcija@asadria.com

Pojedine istrage, bez obzira sprovode li se unutar javnog ili privatnog sektora, započinju u potpunom vakuumu. Sama priroda istražnog procesa uključuje kontakte ka drugima u cilju prikupljanja informacija ili ispomoći. U javnom sektoru, bez obzira na rivalstvo između različitih odjela ili rivalstvo između nadležnosti (a ta rivalstva u praksi zaista postoje), istražitelji se gotovo nikada ne odriču razmjene i protoka informacija. Nepisano je pravilo da će istražitelj dijeliti informacije i pomagati drugim istražiteljima ukoliko je od njega takva pomoć tražena. S obzirom na pomoć pruženu od informatora, često se kaže da uspjeh bilo kojeg detektiva u velikoj mjeri počiva na njegovom ili njenom izvoru informacija. Dojave su dostupne od strane onih koji obično traže uslugu ili “toleranciju”, poput prostitutki i narkomana ili, naprimjer, odbijenih ili ljubomornih ljubavnika koji traže osvetu, te posredstvom mnoštva drugih izvora, bilo da se do njih dolazi anonimno ili na neki drugi način, a zahvaljujući beskrajnom nizu najrazličitijih motiva i sa željom da se krivac i uhvati. U manjoj mjeri se do informacija dolazi i zahvaljujući novčanim nagradama.

Saradnja, ispomoć i razmjena informacija

U privatnom sektoru rivalstvo ili ljubomora između djelatnika veoma rijetko predstavljaju smetnju koja bi ugrozila saradnju. Primjerice, istražitelj angažovan od strane kompanije za pružanje komunalnih usluga u slučaju potrebe se može obratiti sličnoj kompaniji i, u pravilu, računati na brzu pomoć. Ovaj oblik saradnje ne poznaje političke granice. Korištenje publikacija kao što je imenik ASIS-ovog članstva, koji sadrži popis osoba i organizacija složenih po abecednom redu, omogućuje istražitelju da kontaktira druge istražitelje u cijeloj zemlji. Ukoliko je u takvom slučaju istražitelj koji upućuje poziv nepoznat pozivanoj stranci, ta stranka može korištenjem iste publikacije/imenika lahko utvrditi njegov identitet. Nakon što se utvrdi identitet, dolazi do razmjene informacija. Korištenje doušnika u privatnom sektoru je nešto sasvim drugačije. Zaposlenici će veoma rijetko dati informacije o svojim radnim kolegama, jer najveći broj zaposlenika ne želi biti uključen u bilo kakve istražne radnje. Kupac koji tokom kupovine u prodavnici uoči da drugo lice vrši krađu u pravilu veoma rijetko informiše zaposlenike ili vlasnika prodavnice o takvom zapažanju, a tipična reakcija u ovakvim slučajevima je skretanje pogleda u sasvim drugom smjeru. Privatni istražitelji nemaju na raspolaganju iste „poluge“ za pribavljanje informacija kroz poticanje doušnika na saradnju, a sa kakvim u pravilu raspolažu policijski službenici. Zbog toga se dojave, koje u javnom sektoru predstavljaju izuzetno važan alat za sprovođenje istraga, nisu pokazale jednako značajnim faktorom u većini uspješno zaključenih privatnih istraga.

Iznimke su vrijedne pažnje, a u nekim područjima su i u porastu, najčešće ukoliko se radi o dobro strukturiranim i javnosti kvalitetno predstavljenim programima za dodjelu nagrada za poticanje informanata. Ukoliko se takvim programima informatorima jamči anonimnost, tada programi imaju dobre šanse da zažive i u tom slučaju se može računati i na priliv informacija od izvanredne vrijednosti. Na zapadu su sudovi uspostavili jake poticaje za preduzeća koja uspostavljaju takve anonimne programe, pogotovo za diskretno prijavljivanje seksualnog uznemiravanja, pa je za očekivati ​​da će sve veći broj kompanija ponuditi svojim zaposlenicima slične programe.

Lična dostignuća

Bez sumnje svi istražitelji doživljavaju svoje postignuće u pravom smislu tek onda kada je, nakon uspješno riješenog slučaja, kriminalac smješten u pritvor, pogotovo ukoliko je istraga bila dugotrajna i iznimno teška. Međutim, imajući na umu da je stvarni cilj kriminalističke istrage u javnom sektoru uspješno gonjenje počinitelja, mora se primijetiti kako su istražitelji na ovome polju izloženi  visokom (i rastućem) nivou frustracije. Rad istražitelja u pravilu donosi jako malo trajnog zadovoljstva ako se, kao što je to čest slučaj u današnjem vremenu, prvostepene sudske odluke preinačuju u toku žalbenog postupka. Ukoliko obrat situacije nakon izlaganja odbrane, izgrađene na suviše liberalnom tumačenju zakona, sam po sebi ne donese frustraciju, smanjenje kazni izrečenih od strane prvostepenih sudskih organa zasigurno će je donijeti. Satisfakciju za uspješno okončanu istragu profesionalni istražitelji moraju da nađu u cjelokupnom istražnom postupku, a ne samo u njegovom krajnjem rezultatu. Identificiranje osumnjičenog, uspješno okončanje istražnih radnji i njegovo pritvaranje, čak i ako je samo privremenog karaktera, istražiteljima donosi osjećaj ličnog postignuća i pomaže im u očuvanju radnog elana i u situacijama u kojima krajnjim rezultatom nije ostvaren konačan cilj.

S obzirom da postavljeni cilj istražitelja iz privatnog sektora leži u zaštiti i općem blagostanju organizacije, nepoželjne mogućnosti poput neuspješnog gonjenja, suviše blagog odmjeravanja kazne, preokreta usljed žalbi ili čak nemogućnosti podizanja optužnice, iako su nesumnjivo do izvjesne mjere razočaravajuće, ne nose sa sobom ni izbliza tako visok nivo frustracije sa kakvim se veoma često suočavaju istražitelji iz javnog sektora. Zašto je to tako? Zato što nizak stepen izloženosti firme prijetnjama i eliminacija instrumenata korištenih od strane kriminalaca s ciljem nanošenja štete firmi, kao i uništavanje ili oduzimanje sredstava koja kriminalcima omogućuju nastavak takvog štetnog djelovanja, istinski zadovoljavaju zacrtane organizacijske ciljeve. U takvom slučaju, dakle, istražitelji pronalaze zadovoljstvo u samoj spoznaji da su eliminisali izvor gubitaka ili prijetnji kojima je kompanija bila izložena. Slično tome, otkrivanje zaposlenika koji lažira evidencije o vremenu provedenom na radu ili evidencije putnih troškova može također donijeti istinsko zadovoljstvo istražiteljima. Zbog toga je mnogo vjerovatnije da će zdrava klima, spoznaja o vlastitim postignućima i vrijednostima te zadovoljstvo istražitelja poslom vladati više u privatnom nego u javnom istražnom sektoru.

Preklapanje misija

U današnjem vremenu postoji veliki broj razloga zbog kojih se privatni sektor počinje sve više oslanjati na privatne istražne  stručnjake. Privatni organizacijski ciljevi su usmjereni prvenstveno ka stjecanju dobiti. Mnoga kaznena djela počinjena protiv kompanija uključuju napade na imovinu i profitabilnost organizacije. Veoma često, upravo u procesu javnog gonjenja firme, prepoznaju poželjan način zastrašivanja prijestupnika iz vlastitih redova, s ciljem prevencije sličnih dešavanja u budućnosti. Takva javna gonjenja se reflektuju također i na emocionalnu sliku i opće raspoloženje onih poštenih zaposlenika koji preziru nepoštenje kolega sklonih kriminalu, prevarama i drugim sličnim prijestupima. Nažalost, sa stavljanjem posebnog naglaska na javnu provedbu zakona u domenu suzbijanja ilegalne trgovine narkoticima i/ili kriminala sa elementima nasilja, kaznena djela protiv imovine, počinjena na štetu bezličnih korporativnih žrtava, veoma često su neopravdano tretirana kao kaznena djela nižeg prioriteta. Takva situacija, u sprezi sa kadrovski nedovoljno popunjenim policijskim agencijama, ustvari je prisilila firme na iznalaženje vlastitih rješenja.

Naravno, to ne znači da prosječni gradski policijski detektiv nema sluha za stanje u kojem se nalazi kompanija “žrtva”, već da jednostavno ne raspolaže sa onoliko vremena koliko mu je neophodno za kvalitetno sprovođenje dugih istraga. U sve većem broju slučajeva uviđamo da se do sudskog procesuiranja kriminalaca dolazi brže ukoliko je predmet obrađen u potpunosti, tj. do tačke u kojoj kantonalno, tj. županijsko državno odvjetništvo može iznijeti optužbu uz mali ili nikakav dodatni angažman policijskih uprava. S obzirom da je veći broj slučajeva uspješno procesuiran upravo zahvaljujući istragama vođenim od strane privatnog sektora, i tužitelji i policijski detektivi su s vremenom stekli povjerenje u privatni istražni sektor i počeli su vjerovati u kvalitet predmeta koje će u budućnosti dobijati na procesuiranje. Kao pouzdan pokazatelj spomenutog rasta povjerenja i poštovanja između javnog i privatnog istražnog sektora može poslužiti činjenica da su stručnjaci iz privatnog sektora u više navrata angažirani od strane vladinih agencija da koordiniraju radom kombiniranih, privatno-javnih radnih tijela. U takvim prilikama njihova dostupnost i stručnost ih je učinila partnerom od povjerenja i sasvim logičnim izborom za buduću saradnju.

Bilo da je proces rekonstruktivan ili konstruktivan ili da se tokom istražnog postupka do informacija dolazi komuniciranjem ili opažanjem, cijeli proces istrage je u svojoj prirodi upravo onoliko kreativan koliko je i naučan. Moći komuniciranja i opažanja, kojima smo kao ljudska bića obdareni po samome rođenju, neopravdano su potisnute u odnosu na moderne tehnologije, koje ublažavaju našu potrebu da fino podešavamo vlastite prirodno urođene sposobnosti

Redakcijski tim

Kada govorimo o sigurnosnoj industriji, istražni postupak je orijentiran ka organizaciji, za razliku od nekih drugih procesa koji su orijentirani ka zajednici. U ovom smislu njegov cilj je da traga za odgovorima na osnovna pitanja: šta, ko, gdje, kada, kako i zašto – vezanim za stanje, incident ili djelovanje koje se smatra organizacijski neprihvatljivim ili koje ima za zadatak postizanje organizacijskih ciljeva. Unutarnja neiskrenost je, primjerice, organizacijski neprihvatljiva aktivnost. Provjerom prošlosti novog uposlenika će se dostići jedan organizacijski cilj. Najveći dio istražnog procesa počiva, zapravo, na prikupljanju informacija, koje se temelji na dva bazna procesa – komunikaciji i promatranju. Odgovori na šest osnovnih istražnih pitanja će se razviti kroz komunikaciju, odnosno kroz napisane ili izgovorene riječi, ili opažanjem, koje se sprovodi kako bi se sakupili fizički dokazi koje je moguće vidjeti, odnosno koje je moguće dotaknuti ili na bilo koji način kvantitativno mjeriti.

Kreativni proces u istrazi

Tokom istražnog procesa moguće je koristiti i prethodno stečena iskustva, koja kao takva uključuju znatnu količinu kreativne mašte, što može biti veoma poželjno. Bilo da je proces rekonstruktivan ili konstruktivan, ili da se informacija dolazi komunikacijom ili opažanjem, cijeli istražni postupak je u svojoj prirodi onoliko kreativan koliko je i naučan. Istraga je veoma maštovit proces. Unatoč svoj modernoj tehnološkoj pomoći dostupnoj istražiocu i bez obzira na sve predivne stvari koje mogu činiti mašine i računari, za uspješnog istražioca jednostavno ne postoji adekvatna zamjena koja bi mogla nadomjestiti njegov urođeni dar da mašta ili njegovom, ljudskom biću svojstvenu kreativnost.

Komunikacija

Komunikacija uključuje informacije dobijene od informatora, prikupljene kroz proces sprovođenja intervjua te one dobijene tokom saslušanja. Razmotrimo jedan jednostavan primjer:

Začuvši lomljenje stakla na prozoru sa čeone strane kuće, vlasnik kuće žurno ulazi u prostoriju u kojoj se nalazi spomenuti prozor te započinje razgledati po sobi kako bi utvrdio uzrok zbog kojega je došlo do loma stakla na prozoru. Tada primjećuje lopticu za tenis kako leži među komadima razbijenog stakla. Provukavši glavu kroz razbijeno prozorsko okno, sa lopticom u ruci, on viknu na tihu grupu mladića na ulici. “U redu, momci, ko je od vas to učinio?” U trenutku dok postavlja to pitanje, istovremeno primjećuje da dječak po imenu Denis u ruci drži teniski reket. Na temelju do tada sakupljenih činjenica, vlasnik kuće stvara hipotezu da je Denis udario lopticu sa teniskim reketom, uzrokujući da loptica, razbivši prozorsko staklo, uleti u njegovu dnevnu sobu. Do ove tačke vlasnik kuće je, u prirodnoj ulozi žrtve koja pokreće istragu, za formiranje svoje hipoteze koristio isključivo vlastitu moć opažanja, odnosno promatranja. No, tada par momaka uglas doviknuše: “Denis je to učinio.” Istražni postupak je, dakle, napredovao kroz komunikaciju sa informatorima. “Da li si zaista ti to učinio, Denise?”, upita vlasnik kuće. “Da, gospodine,” odgovori Denis, oborivši glavu. Pitanje i njegov odgovor sada predstavljaju dva druga osnovna elementa komunikacije – ispitivanje i priznanje. U idealnom slučaju, kakav je opisan u ovome primjeru, posao istražioca je kudikamo olakšan i pojednostavljen ukoliko ga se na bilo koji način usmjeri ka informatoru, ako su svjedoci dostupni i spremni na saradnju ili ako je identitet osumnjičenog poznat, te ga se može ispitati. Takvo pojednostavljenje ne znači da, sa komunikacijskog aspekta, istrage uvijek teku ovako glatko i jednostavno. U većini realnih situacija stvar je upravo suprotna. Razviti u pojedinim osobama informatore ili stvoriti klimu u kojoj će vam zaposlenici ili druge osobe koje nisu zaposlenici u vašoj firmi dobrovoljno povjeriti ono što znaju – nije lahko. Za takvo što je potreban talent, a sposobnost da od svjedoka na bezbolan način izvučete sve informacije kojima raspolaže zahtijeva obuku i iskustvo. Ono što bi trebalo istaći je da je komunikacija, iako sa njom nije uvijek jednostavno upravljati, često vrlo korisna u istražnom postupku. Nažalost, ona nam, u smislu sredstva, nije uvijek na raspolaganju. U tim situacijama, s obzirom da pod takvim okolnostima pokušava saznati šta, ko, gdje, kada, kako i zašto, istražitelj se mora u potpunosti osloniti isključivo na opažanje, barem tokom početnih istražnih faza.

Moć opažanja

Naučne tehnologije u područjima kao što su DNK analize, forenzičko ispitivanje računarskih podataka, otisci prstiju, infracrvene fotografije, filmske fotografije i videozapisi, te analiza pisanih dokumenata, da nabrojimo samo neke, igraju važnu ulogu i predstavljaju bitne aspekte savremene istrage. Shodno našoj prosudbi, možda i previše naglaska se stavlja na tehnologiju, a premalo na ljudsku moć promatranja i opažanja. Ovo svakako ne treba da znači da se, samo zbog toga što su računari i internet danas toliko sofisticirani, trebamo vratiti isključivo informacijama štampanim ili pisanim na papiru. To, zapravo, ima za cilj naglasiti da je zajednički imenitelj za informacijske tehnologije i zapise na papiru prikupljanje i naknadno korištenje korisnih informacija. Isključivo oslanjanje na računare nas čini podložnijima potpunom gubitku podataka u slučaju da računar napadne virus, da dođe do dugotrajnog nestanka struje ili do kritične greške na uređaju za pohranu podataka – hard disku.

Sprovodeći istragu moramo prikupljati, organizirati, analizirati i predstaviti činjenične informacije, i trebali bismo biti sposobni provoditi online istraživanja, kopati po planinama papira, držati videokonferencije, izrađivati multimedijalne prezentacije i koristiti sva ostala sredstva koja su nam dostupna. Znatno širi dijapazon važnih informacija nam je dostupniji kroz vlastitu moć opažanja, nego kroz korištenje laboratorije. Vidjeti, dotaknuti, pomirisati, čuti – sve su to različiti oblici opažanja. Jeste li ikada dotaknuli haubu automobila kako biste utvrdili da li je nedavno bio u pokretu, čemu svjedoči svojom toplinom? Jeste li ikada označili naljepnicu na boci pića kako biste kasnije utvrdili da li ju je neko, u vašem odsustvu, uzimao i trošio? Takvi načini korištenja moći opažanja su prirodni i uobičajeni kao uzimanje hrane ili disanje.

Podsticanje vlastitih sposobnosti

Razmotrimo primjer kupca koji se vraća ka svom novom automobilu, parkiranom na parkingu trgovačkog centra, te pronalazi ogrebotinu na vratima automobila. Predvidljivo je (prirodno i uobičajeno) da će taj nevješti promatrač odmah pregledati susjedne automobile kako bi utvrdio da li se na bilo kojem od njih, na visini koja odgovara oštećenju na njegovom novom automobilu, nalaze tragovi boje koji će dokazati krivnju, bilo da se na sumnjivom automobilu naziru tragovi boje sa njegovog automobila ili obrnuto. Ako je, naime, moć opažanja prirodna i uobičajena u potrazi za odgovorima prilikom istrage i iznalaženja rješenja za nastali problem, zašto onda oni koji se profesionalno bave provođenjem istražnih radnji ne ​​uspijevaju razumjeti, cijeniti i usavršiti se u korištenju takvih moći? Odgovor bismo možda mogli pronaći u modernoj tehnologiji, koja ublažava našu potrebu da fino podešavamo naše vlastite sposobnosti. Samo prije nekoliko desetljeća ljudi su se morali oslanjati na vlastite resurse. Zahvaljujući tehnološkom napretku, spektar resursa na koje se oslanjamo je znatno širi. Mi teško podstičemo vlastite sposobnosti iz razloga što na takvo nešto više nismo prinuđeni. U našem naprednom i sofisticiranom društvu postoji, zapravo, relativno mala potreba da se bude pronicljiv. Uzmite kao primjer vrijeme. Danas imamo 24-satni pristup specijaliziranim kablovskim stanicama, koje na temelju satelitskih prikaza, u stvarnom vremenu, emitiraju izvještaje o vremenskoj prognozi za sutrašnji dan. Koristeći internet, možemo i sami vidjeti vremenske uvjete preko satelita državnih meteoroloških službi, koji su, takoreći, tačni u minutu. Meteorolozi predviđaju, mi prihvatamo. Ipak, čak i sada postoje osobe koje, promatrajući prirodu, formiranje oblaka i njihovu gustoću, boju, vjetar i sl., mogu s izvanrednom preciznošću predvidjeti vremenske prilike. Ronioci i ribari će vam reći da će, kada je miran dan i kada se galebovi spuste na vodu, loše vrijeme doći veoma brzo, a njihova predviđanja su barem toliko tačna koliko i službene prognoze. U smislu njihovih promatračkih vještina, ljudi su snalažljivi samo onoliko koliko za to imaju stvarnu potrebu.

S obzirom da se umjetnost istrage ne može vezati za bilo koji prostor ili osobu, tako niko nema sve odgovore na koji način istraga može dovesti do željenog rješenja. Previše aspekata je uključeno u proces prikupljanja informacija, primjene logike i donošenja logičnog zaključka. Neki od takvih aspekata uključuju intuiciju, sreću, pogreške, ali i ono što se često naziva „dobar osjećaj“

Ištvan Kos
redakcija@asadria.com

Ne postoji knjiga ili priručnik koji bi ponudili univerzalno rješenje koje bi u ovome smislu odgovaralo svim situacijama, niti bilo koje knjige i autori, u smislu metodike i strategije sprovođenja istražnih radnji, mogu predstavljati vrhovne autoritete u ovoj oblasti. Naš cilj je da kroz seriju članaka, koju planiramo objaviti u ovom i narednim brojevima magazina, ponudimo pregled i objašnjenje najčešće korištenih istražnih pojmova, strategija, sugestija, smjernica i savjeta, te korisnicima predstavimo primjere koji mogu biti korisni bilo kojem istražitelju.

Šta je to istraga?

Istraga je ispitivanje, istraživanje, pretraživanje, praćenje i prikupljanje činjeničnih informacija koje daju odgovore na pitanja ili rješavaju određene probleme. Generalno posmatrajući, istraga je više umjetnost nego nauka. Iako je osoba koja se bavi istragom, zapravo, sakupljač činjenica, on ili ona moraju razvijati hipoteze i zaključivati ​​na temelju dostupnih informacija. Mogli bismo reći da je istražni postupak sveobuhvatna djelatnost koja uključuje prikupljanje informacija, primjenu logike i vježbu logičkog rasuđivanja.

Krajnji rezultat istrage je činjenično objašnjenje onoga što se dogodilo, ukoliko se incident ili problem desio u prošlosti, ili onoga što se događa, ukoliko se incident ili problem dešava u sadašnjem vremenu. Istražni postupak nije ograničen samo na segment kaznenog pravosuđa ili sigurnosti. To je aktivnost koju nalazimo, u manjoj ili većoj mjeri, u gotovo svim područjima ljudskog djelovanja. Istražitelji su akademici, nadzornici suočeni sa disciplinskim prekršajima, procjenitelji starina, pa čak i doktori. Sherlock Holmes sa lovačkim šeširom i povećalom možda predstavlja najpoznatiju sliku istražitelja, no istrage ne pripadaju isključivo areni kriminala ili carstvu policajaca i pljačkaša.

Komparacija javnog i privatnog sektora

Temeljna razlika između istražnog postupka u javnom i onoga u privatnom sektoru je sam cilj istrage. Primarni cilj istražnog postupka u javnom sektoru služenje interesima društva. Ukoliko se takvi ciljevi najbolje dostižu uklanjanjem ili nekim drugim vidom kažnjavanja onih koji čine kaznena djela protiv općeg dobra, onda se koristi rekonstruktivna istražna metoda. Kada je svrha istrage u javnom sektoru spriječiti i suzbiti kriminalne aktivnosti, kao što su, naprimjer, prostitucija ili kockanje, onda se primjenjuju konstruktivne tajne istražne tehnike. Primarni cilj istražnog postupka u privatnom sektoru služenje interesima organizacije, a ne društva u cjelini. Ako se ti ciljevi najlakše dostižu uklanjanjem ili kažnjavanjem onih koji na kriminalan način atakuju na organizaciju ili čije djelovanje na bilo koji način šteti ili ometa organizacijske ciljeve, i ukoliko govorimo o takvom djelovanju u prošlom vremenu, onda se primjenjuje rekonstruktivna strategija. Ukoliko se takvo djelovanje odvija u sadašnjem vremenu, moraju se primijeniti konstruktivne, prikrivene tehnike. Zanimljivo je napomenuti da ono što služi najboljim interesima društva ne mora nužno služiti i interesima organizacije i obrnuto. Naprimjer, javni interesi su zaštićeni ukoliko je pronevjerilac procesuiran i osuđen na zatvorsku kaznu. Suprotna tome je situacija u kojoj bi pronevjerilac, nakon što bi njegova krađa bila otkrivena, bio sretan da vrati ukradena sredstva kako bi izbjegao kazneno gonjenje. Takav sporazum bi bio neprihvatljiv u javnom sektoru. Iskusan istražitelj iz privatnog sektora, s druge strane, nije primarno zainteresovan za kazneno gonjenje i kažnjavanje. Oporavak od gubitka može predstavljati značajniji uspjeh i može bolje služiti interesima privatne organizacije. Zna se desiti i da istraga u privatnom sektoru, koja se bavi kriminalnim i kažnjivim ponašanjem, rezultira dostizanjem ciljeva i javnog sektora i privatne organizacije, unatoč činjenici da postoji temeljna razlika u percepciji kriminala. Na čemu počiva takva razlika u percepciji kriminala? Ona dolazi iz različitih pogleda na žrtvu. Javni istražitelji vide društvo (“narod”) kao žrtvu, dok korporativni istražitelji žrtvom smatraju svoju organizaciju. Preciznije rečeno, detektivi u javnom sigurnosnom sektoru koji rade na slučajevima krivotvorenja vide krivotvoritelje kao opću prijetnju zajednici. Istražitelji iz bankarske institucije ili kreditne organizacije smatraju krivotvoritelja čiji je cilj njihova organizacija kao vrlo stvarnu, neposrednu opasnost za finansijsku stabilnost organizacije. Sa stajališta privatnog istražitelja, krivotvoritelj se mora zaustaviti ne zbog toga što krši zakon, već zato što ugrožava samu organizaciju. Različite percepcije i različiti ciljevi imaju izravan utjecaj na strategije i karakter istražnih postupaka u ova dva sektora, što je dovelo i do drugih razlika. Javni istražitelji su obično naoružani, dok su, primjerice, privatni istražitelji nenaoružani.

Izvor dodijeljenih ovlasti i finansiranje

Javna istraga spada u oblast državnih djelatnosti kod kojih su ovlasti dodijeljene Ustavom ili drugim zakonskim propisima, pa čak i  sudskom praksom. Istrage koje sprovode istražni organi u javnom sektoru finansirane su iz javnih sredstava, odnosno iz fondova koji se pune putem poreza. Radom privatnih istražitelja upravlja njihov klijent, dodjeljujući mu ovlasti koje proizlaze iz zakonskih akata organizacije i zakonitosti vezanih za sam slučaj. Iste ovlasti, kao što je, naprimjer, ovlast da vrši uhićenje pod određenim okolnostima, omogućene su svakom građaninu, iako većina građana uopće nije ni upoznata sa takvim ovlastima. Osim toga, privatni istražitelji najčešće uživaju ovlasti izdate od višeg menadžmenta kompanije.

Izvori informacija

U javnom sektoru postoji relativno malo ograničenja za pristup informacijama kao što su kaznene evidencije, državni zapisi i datoteke na općinskoj, kantonalnoj, državnoj i federalnoj razini. Sa druge strane, postoje značajna ograničenja pristupa javnim evidencijama za istražitelje iz privatnog sigurnosnog sektora.

Sigurnost radnog mjesta

Većina istražitelja u javnom sektoru su u sistemu državne službe, sa jasno definiranim faktorima koji se tiču sigurnosti radnog mjesta, a u tome segmentu veoma pozitivnu ulogu najčešće imaju sindikati sigurnosnih istražitelja iz javnog sektora. Privatni istražitelj ima razumnu sigurnost na radnom mjestu (za razliku od nerazumnosti unutar nekih državnih službi i ugovora o radu), pod uslovom da se u organizaciji sprovodi politika ljudskih resursa. Naravno, privatni istražitelji u kompanijama ili organizacijama ne mogu biti dio radničkog pregovaračkog tijela.

Područje djelovanja

Javni istražitelji imaju tendenciju da se specijaliziraju u određenim područjima, ovisno o agenciji, odjeljenju ili ugovoru. Specijalizacijom oni postaju detektivi za provale, detektivi za krivotvorenje, detektivi za ubojstva, državni ili savezni istražitelji za narkotike, istražitelji u odjelima za useljenike itd. Privatni sigurnosni istražitelji imaju tendenciju da rade kao opći detektivi i istražitelji, iako se neki od njih specijaliziraju za pojedine oblasti poput krivotvorenja ili prevara, pogotovo ukoliko su zaposleni od strane finansijskih i kreditnih preduzeća. Javni istražitelji mogu narediti hitno poštivanje i pažnju uglavnom svestrano prihvaćenim i impresivnim dodijeljenim ovlaštenjima, kao što su, naprimjer, identifikacione značke. Iako su mnogi u privatnom sigurnosnom sektoru pokušali kopirati kredencijale njihovih “rođaka” iz javnog istražnog sektora, sve veći broj njih shvata da se poštovanje i pozornost s pravom temelji na dokazanoj inteligenciji, učinkovitim međuljudskim vještinama i istinskoj brizi i poštovanju prema drugima.