Ako je cilj zaštite informacionog sistema kompletna kontrola svih podataka koji ulaze i izlaze iz kompjuterske mreže, potrebno je definisati sve objekte u tom sistemu koje treba zaštititi. Danas se informacioni sistemi sastoje iz mnoštva vrlo različitih komponenti, pa je definicija svih objekata u njemu veoma složen posao. Međutim, postoje osnovne smjernice kojima se treba voditi kada se definiše plan zaštite IT sistema

Izvor: Goran Milić
E-mail: editorial@asadria.com

U prošlome tekstu objasnili smo šta je to fizička kontrola informacionog sistema i zašto je ona tako važna. Ovaj aspekt sigurnosti informacionog sistema je veoma važan, a najčešće je i zanemaren, pa ćemo mu posvetiti još malo pažnje. Već smo govorili o zaštiti nekih osnovnih komponenti informacionog sistema – servera, radnih stanica, mrežnih uređaja i mrežne infrastrukture. Pogledajmo i ostale bitne komponente.

Zaštita bežičnih mrežnih uređaja

Iako smo mrežne uređaje i mrežnu infrastrukturu već spominjali, bežične mrežne uređaje moramo izdvojiti budući da su oni podložniji sigurnosnim napadima u poređenju sa žičanim mrežnim uređajima. Razlog njihove velike ranjivosti je jednostavan – za komunikaciju koriste elektromagnetni spektar kojem može pristupiti svako, bez mogućnosti fizičke izolacije, koju, naprimjer, ima mrežna infrastruktura koja koristi bakarne ili optičke kablove.

Druga važna karakteristika bežičnih mrežnih uređaja, odnosno bežičnih mreža u cjelini, jeste ogroman rast popularnosti ove vrste uređaja, odnosno tog tipa mrežne konekcije. U urbanim sredinama gotovo da svaki stanovnik posjeduje bar jedan bežični mrežni uređaj. Što se, pak, ruralnih područja tiče, bežične mreže predstavljaju odličnu alternativu u slučaju da je kablove teško ili nemoguće provesti. Na kraju, osim elektromagnetnog ili radiospektra, za bežičnu komunikaciju se može koristiti i laserska i infracrvena tehnologija.

Moglo bi se reći da bežične mreže “koriste vazduh za komunikaciju”, što nije tačno, ali jako dobro oslikava problem koji ove mreže imaju. Naime, kao što je i vazduh dostupan svima, tako je i komunikacija koja se obavlja bežičnim mrežama dostupna svima. I onima koji tu komunikaciju koriste u legitimne svrhe i onima koji imaju loše namjere.

Jedina zaštita od prisluškivanja bežičnog mrežnog saobraćaja je korištenje enkripcije, kojom se mrežni saobraćaj čini nečitljivim za sve osim za legitimne učesnike u komunikaciji. Postoji nekoliko enkripcijskih standarda koje je moguće koristiti, ali se trenutno preporučuje upotreba WPS2 standarda u kombinaciji sa AES enkripcijom. U slučaju da je sigurnost mrežnog saobraćaja apsolutni prioritet, ne preporučuje se korištenje javno dostupnih standarda 802.11x (danas su najpopularnije mreže 802.11g i 802.11n, a najnoviji i najbrži standard je 802.11ac). Umjesto njih, preporučuje se upotreba vlasničkih standarda čija dokumentacija nije javno dostupna. Na kraju, moguće je i potpuno zabraniti bežičnu komunikaciju te koristiti samo žičane komunikacione kanale koje je mnogo lakše kontrolisati.

Svemu ovome treba dodati i korištenje telekom-operatera kao posrednika za ostvarivanje konekcije, bilo da je riječ o glasovnoj komunikaciji ili o prijenosu podataka. Ovaj način komunikacije je donekle sigurniji jer se uvijek tačno zna ko učestvuje u komunikaciji, ali i dalje predstavlja potencijalni sigurnosni problem. Kao i uvijek kada u sistemu postoji i treća strana, nikada ne možete biti sigurni da li neko na strani telekom-operatera prisluškuje vašu komunikaciju, pa i na taj aspekt sigurnosti treba obratiti pažnju.

Zaštita mobilnih uređaja

Poput zaštite bežičnih mrežnih uređaja, i zaštita mobilnih uređaja sve je potrebnija zbog velikog porasta njihove popularnosti. Tradicionalno su laptopi bili glavni predstavnici ove kategorije uređaja, ali pametni telefoni i tableti praktično su preuzeli glavnu riječ kada je mobilni tip uređaja u pitanju.

Fizička zaštita mobilnih uređaja trenutno predstavlja veliki problem za IT stručnjake jer još ne postoji idealno rješenje za udaljeno upravljanje njima. Dio problema je veliki broj različitih proizvođača ovih uređaja, a drugi dio je jako velika brzina kojom se tehničke karakteristike ovih uređaja unapređuju, pa je sigurnosnim stručnjacima veoma teško da razviju odgovarajuće procedure, specifikacije i standarde.

S obzirom da se na mobilnim uređajima često nalaze povjerljivi podaci, zaštita od krađe jedan je od glavnih problema njihove fizičke zaštite. Jedino praktično rješenje je udaljeno upravljanje uređajima i brisanje podataka u slučaju prijavljivanja krađe. Kao što smo već rekli, jedinstveno i sveobuhvatno rješenje za ove probleme trenutno ne postoji, mada velike svjetske kompanije kao što su Microsoft, Apple, Google, Samsung, Blackberry i druge aktivno rade na njemu.

Ovde svakako treba spomenuti i koncept poznat kao BYOD (Bring Your Own Device), koji označava korištenje privatnih uređaja zaposlenika u poslovne svrhe, čime se problem zaštite poslovnih podataka dodatno usložnjava.

Za sada se preporučuje korištenje enkripcije za sve podatke na uređajima, korištenje jakih šifri te drugih biometrijskih podataka za autentifikaciju i autorizaciju korisnika (otisci prsta i slično). Postoje i specijalizovani servisi koji prate fizičku lokaciju uređaja i koji mogu pomoći prilikom gubljenja uređaja.

————————

Zaštita papirne dokumentacije

Stručnjaci za mrežnu sigurnost i sistem-administratori obično se koncentrišu na zaštitu podataka u elektronskoj formi, ali treba biti svjestan jednostavne činjenice da zlonamjerni korisnici mogu doći do važnih podataka štampanjem povjerljivih digitalnih informacija ili pronalaženjem već odštampanog materijala. Slaba je korist od implementacije sigurnosnih pravila o složenosti šifri i detaljne kontrole pristupa ako zaposlenici mogu jednostavno odštampati povjerljive podatke i ostaviti ih na svom stolu. Ili, još gore, baciti te papire u obližnji kontejner za smeće, koji je dostupan svima. Postoji čak i poseban termin “ronjenje po kontejnerima” (engl. dumpster diving), koji označava dolazak do povjerljivih informacija na ovaj način. Sve ovo možda zvuči smiješno, ali je, zapravo, jedan od najčešćih načina na koje zlonamjerni korisnici dolaze do povjerljivih podataka.

Ako povjerljivi podaci već moraju biti odštampani, što treba izbjegavati u najvećem mogućem broju slučajeva, potrebno je voditi računa o njihovom smještaju. Ne treba zaboraviti ni uništavanje takve dokumentacije zato što danas više nije dovoljno korištenje rezača papira, već se preporučuje miješanje isječenog papira sa vodom kako bi se spriječilo njegovo ponovno sastavljanje.

——————————-

 Zaštita prijenosnih medija za prijenos podataka

Još jedan način zaobilaženja složenih i dobro provjerenih sigurnosnih IT planova je snimanje podataka na prijenosne medije. Nekada diskete, CD i DVD mediji, a danas prijenosni hard diskovi i flash memorije predstavljaju ozbiljnu sigurnosnu prijetnju, kako zbog namjernog iznošenja povjerljivih informacija tako i zbog eventualne krađe tih medija. I ovdje se kao najbolje rješenje pokazuje enkripcija i korištenje složenih šifri za pristup podacima.

Treba obratiti pažnju i na činjenicu da jednostavno brisanje podataka, pa čak i formatiranje ovih medija nije dovoljno. Postoje specijalizovani softveri, a za ozbiljnije namjene i specijalizovani hardverski uređaji koji mogu vratiti upisane podatke čak i nakon nekoliko brisanja. Zato se preporučuje korištenje posebno dizajniranog softvera koji obrisane podatke prepisuje slučajnim podacima više desetaka puta. Na kraju, sigurnosna praksa nalaže da se čak i u slučaju rashodovanih uređaja povede računa o hard diskovima i drugim uređajima za pohranu podataka, jer i oni mogu biti iskorišteni za ostvarivanje pristupa povjerljivim podacima.

Kao što možete zaključiti iz onoga što je napisano u ovom i prethodnom tekstu, fizička zaštita informacionih sistema je veoma složen proces koji zahtijeva mnogo planiranja i terenskog testiranja. S obzirom na multidisciplinarnost koju zaštita IT sistema zahtijeva, kreiranje dobrog sigurnosnog plana obavezno treba prepustiti stručnom i iskusnom sigurnosnom timu.

Ako je cilj zaštite informacionog sistema kompletna kontrola svih podataka koji ulaze i izlaze iz kompjuterske mreže, potrebno je definisati sve objekte unutar tog sistema koje treba zaštititi. Danas se informacioni sistemi sastoje iz mnoštva vrlo različitih komponenti, pa je definicija svih objekata u njemu vrlo složen posao. Međutim, postoje osnovne smjernice kojima se treba voditi kada se definiše plan zaštite informacionog sistema

Piše: Goran Milić
E-mail: redakcija@asadria.com

Jedan od najvažnijih, ali istovremeno i najčešće zanemarenih aspekata sigurnosti informacionog sistema je fizička kontrola. Lako je uvidjeti zašto je to tako – sistemski i mrežni administratori se u svojim svakodnevnim obavezama bave složenim softverskim i hardverskim sistemima, pa fizičku zaštitu, odnosno direktni pristup kompjuterskoj opremi, serverima, mrežnim uređajima i drugim komponentama informacionog sistema često uopšte i ne razmatraju. Ili, u boljem slučaju, fizičku zaštitu prepuštaju drugim odjelima organizacije koji se bave fizičkom zaštitom ostale imovine. Zbog kompleksnosti modernih informacionih sistema ovakav pristup nikako nije dobar jer u velikom broju slučajeva upravo fizička krađa neke komponente, recimo hard diska iz servera, predstavlja najlakši način dolaska do povjerljivih informacija. Još jedan dobar primjer je odlaganje smeća – šta ako se u obližnjem kontejneru za smeće mogu pronaći odbačeni finansijski izvještaji kompanije čijim se dionicama trguje na berzi?

Osnovne komponente informacionog sistema

Vrlo je važno definisati takozvani “vanjski perimetar” informacionog sistema, koji, zapravo, predstavlja popis njegovih komponenti koje se moraju fizički zaštititi. Spisak koji slijedi sadrži najosnovnije komponente informacionog sistema za koje treba napraviti plan zaštite:

• serveri
• radne stanice (desktop i laptop kompjuteri)
• mrežni uređaji (ruteri, switchevi, pristupne tačke)
• mrežna infrastruktura (kablovi, utičnice, enkripcija mrežnog saobraćaja)
• bežične mreže (enkripcija mrežnog saobraćaja, pristupne tačke)
• mobilni uređaji (pametni telefoni, tablet uređaji, laptopi)
• štampani mediji (izvještaji, analize, dopisi, fakture)
• prenosni mediji (CD, DVD, USB flash memorija, prenosni hard diskovi)

Sve ove komponente zahtijevaju određeni stepen fizičke zaštite. Naprimjer, server vjerovatno neće niko iznositi iz prostora organizacije, ali je važno kontrolisati ko ima fizički pristup serverskoj opremi. Prenosni mediji, kao i mobilni uređaji se, sa druge strane, lako i često iznose iz prostorija organizacije, a u većini slučajeva IT i sigurnosno osoblje ne može znati kakvi podaci se nalaze na njima.

Zaštita servera

File serveri na kojima se smještaju svi podaci jedne organizacije te infrastrukturni serveri na kojima se nalaze ključni servisi od kojih zavisi funkcionisanje organizacije, kao što su oni za autentifikaciju korisnika i kontrolu pristupa, moraju biti smješteni na veoma sigurnim lokacijama. Kao apsolutni minimum navode se zaključane sobe u koje pristup imaju samo oni koji direktno rade sa fizičkim komponentama serverskih uređaja. Pristup ovim prostorijama trebao bi se bilježiti, pa se preporučuje korištenje elektroničkih brava, magnetnih kartica, pristupnih šifri, skeniranje otisaka prstiju i slično. Također, poželjno je da ove prostorije budu pod nadzorom videokamera i alarmnih sistema. Posebno je potrebno obratiti pažnju na zaštitu od požara, poplava i sličnih katastrofa. Serverski uređaji prilikom svog rada generišu mnogo toplote, tako da je serverske sobe nemoguće dizajnirati bez rashladnih uređaja. S obzirom da se na serverima nalaze praktično svi podaci o radu organizacije, u slučaju banaka, osiguravajućih kuća, državnih organa i sličnih institucija preporučeno je kreiranje iste ili bar slične serverske sobe na udaljenoj lokaciji, koja se naziva Disaster recovery site. Na ovoj “rezervnoj” lokaciji se dupliraju podaci i hardverska konfiguracija (ili bar u najpribližnijoj mogućoj mjeri) kako bi se u slučaju poplava, požara, zemljotresa i sličnih prirodnih katastrofa funkcionisanje organizacije moglo nastaviti ili ponovo uspostaviti u najkraćem mogućem roku. Rezervna lokacija se pravi na udaljenosti 30 ili više kilometara od originalne.

Zaštita radnih stanica

Mnogi IT sigurnosni planovi se fokusiraju isključivo na servere, a pri tome ignorišu radne stanice koje imaju mrežni pristup do tih servera. Vrlo često se dešava da zaposlenici ostavljaju svoje kompjutere nezaštićene kada odlaze na pauze za ručak ili na kraju radnog dana. Također, često je relativno lako doći do kompjutera na ulazu u neki objekat (čuvar, recepcioner i slično). U slučaju da osoba koja tu radi nije prisutna (odlazak do toaleta, neki radni zadatak i slično), moguće je ostvariti pristup internim servisima informacionog sistema, jer nije napravljena odjava (logout) sa sistema.

Dobar sigurnosni plan uključuje zaštitu svih radnih stanica na kojima se trenutno ne nalazi neki korisnik. Korisničko ime i šifra omogućavaju ne samo autentifikaciju i autorizaciju korisnika nego i zaključavanje radne stanice kada korisnik nije tu kako bi se spriječilo neovlašteno korištenje resursa informacionog sistema. Međutim, korištenje korisničkog imena i šifre nije dovoljno, jer čak i sam fizički pristup kompjuteru koji je povezan na kompjutersku mrežu može olakšati posao napadačima. Zbog toga je kontrola pristupa u objektima neke organizacije zapravo dio zaštite IT sistema.

Dobar sigurnosni plan sadrži takozvani Password policy, odnosno minimalnu kompleksnost korisničkih šifri, kako bi se otežalo ili onemogućilo njihovo pogađanje (apsolutno je zabranjeno korištenje datuma rođenja, imena najbližih članova familije i slično). U posljednje vrijeme se insistira na dužini šifre, a ne na kombinaciji slova, brojeva i specijalnih karaktera. U slučaju potrebe za višim nivoom sigurnosti, mogu se upotrebljavati i dodatni uređaji za autentifikaciju korisnika, kao što su pametne kartice, USB stikovi, token generatori i slično.

Na kraju, postoje i specijalne brave koje onemogućavaju vađenje hard diskova iz radnih stanica, pošto se i na njima mogu nalaziti povjerljivi podaci. Slične brave postoje i za sprečavanje korištenja USB flash memorija ili optičkih diskova.

Zaštita mrežnih uređaja

Routeri, switchevi, pristupne tačke i drugi mrežni uređaji moraju biti fizički zaštićeni. Važno je zapamtiti da uređaji koji nemaju monitor na kojem se mogu vidjeti podaci i dalje ostaju podložni napadima. Čak i samo onemogućavanje rada ovakvih uređaja (fizičkim uništenjem ili nekim drugim) može nanijeti ozbiljne štete organizaciji. U današnje vrijeme praktično svi dijelovi organizacije u manjoj ili većoj mjeri zavise od ispravnog rada informacionih sistema, tako da čak i prestanak rada nekog njegovog manjeg dijela može prouzrokovati ozbiljnu štetu.

Fizički pristup mrežnim uređajima omogućava obučenim napadačima skupljanje informacija koje saobraćaju kompjuterskom mrežom. Za tako nešto više nije potrebna ni posebna oprema, dovoljan je laptop sa odgovarajućim softverom kao što je Wireshark (takozvani network analyzer ili sniffer alati) i mrežna konekcija. Mnogi mrežni uređaji imaju i posebne portove za administraciju, pa ako napadač ima pristup takvom portu, upad u sistem postaje lakši. Čak i u slučaju da je mrežni administrator konfigurisao mrežne uređaje da onemogući takve napade, fizički pristup mreži može omogućiti napadaču da značajno uspori ili čak u potpunosti onemogući mrežni saobraćaj, što je ravno isključenju ključnih komponenti informacionog sistema. Zbog svega toga mrežnu opremu je najbolje držati “pod ključem” baš kao i mrežne servere jer je riječ o ključnim komponentama informacionog sistema.

Zaštita mrežne infrastukture

Mrežni uređaji kao što su routeri i switchevi klasificiraju se kao aktivna mrežna oprema, dok su kablovi, utičnice i patch paneli pasivna mrežna oprema. Gotovo sve rečeno za mrežne uređaje važi i za mrežnu infrastrukturu, ali je mrežne kablove daleko teže zaštititi zbog njihove dužine i rasprostranjenosti kroz objekte. Na tržištu su lako dostupni takozvani “tapping” uređaji, koji se jednostavno postave na mrežni kabl i “prisluškuju” sav mrežni saobraćaj koji prolazi kroz njih. To ponovo potvrđuje da je kontrola pristupa objektima neke organizacije zapravo dio zaštite IT sistema. Optički mrežni kablovi mnogo su teži za takve vrste prisluškivanja, što je prava sreća jer se oni koriste za povezivanje udaljenih objekata, pa su još i više izloženi vanjskim napadima. Ipak, ni oni nisu potpuno imuni na prisluškivanje, pa njihovo postavljanje zahtijeva pažljivo planiranje.

Od ovog broja počinjemo sa serijom tekstova posvećenih IT, digitalnoj ili cyber sigurnosti. Ova tema postaje sve važnija kako sve veći broj uređaja dobiva mogućnost TCP/IP, odnosno internetske konekcije, čime, osim raznih pogodnosti, dobiva i mogućnost da bude napadnuta i iskorištena za stvaranje štete vlasniku ili trećim stranama. Kako je ovo prvi u seriji tekstova, počet ćemo sa osnovnim pojmovima koji su neophodni da bismo lakše razumjeli naredne tekstove.

Izvor: Goran Milić
E-mail: redakcija@asadria.com

Uobičajeno je da se u ovakvim tekstovima počne od definisanja osnovnog pojma koji je predmet pisanja. Međutim, kako vjerovatno i sami možete pretpostaviti, definisati IT sigurnost u jednoj ili dvije rečenice vrlo je teško. Oblast cyber sigurnosti je veoma široka i, što je još važnije, riječ je o multidisciplinarnoj vještini. Zbog toga je veoma teško biti sigurnosni stručnjak za digitalne tehnologije – potrebno je detaljno poznavanje mrežnih tehnologija, operativnih sistema, aplikativnog softvera, hardvera i drugih digitalnih tehnologija, ali i disciplina kao što su menadžment i fizička sigurnost. Svakako ne treba zaboraviti psihologiju, jer su najčešće baš ljudi najslabija karika u sigurnosnom lancu. Sve ovo se dodatno usložnjava brzim razvojem digitalnih tehnologija, što je posebno izraženo posljednjih godina razvojem takozvanog Internet of Things ili Internet of Everything fenomena, koji obećava da će praktično svaka sprava u budućnosti biti povezana na internet.

Sigurnost, najvažnija disciplina

Povećanjem broja uređaja koji su spojeni na internet eksponencijalno se povećava i broj sigurnosnih prijetnji koje se otvaraju potencijalnim zlonamjernim napadačima. Zbog svega ovoga digitalna sigurnost postaje jedna od najvažnijih disciplina informatičke nauke. Kada govorimo o digitalnoj sigurnosti, četiri su cilja koja sigurnosni stručnjaci nastoje ispuniti:

• Kontrola fizičke dostupnosti kompjuterima, serverima i kompjuterskoj mreži,
• Zaštita od slučajnog brisanja, modifikacije ili kompromitovanja podataka,
• Detekcija i prevencija namjernih internih sigurnosnih upada,
• Detekcija i prevencija vanjskih sigurnosnih upada, koji se često nazivaju hakerski napadi.

Ako bismo se vratili korak unazad, pa pokušali definisati samu riječ “sigurnost”, najčešće bismo došli do fraze “nepostojanje rizika ili opasnosti”. Ovakvu definiciju je prilično teško primijeniti na digitalnu sigurnost s obzirom da je u današnjem svijetu sveopšte povezanosti praktično nemoguće omogućiti apsolutnu sigurnost. Ili, kako kaže jedna stara šala kompjuterskih stručnjaka – jedini siguran kompjuter je isključen kompjuter. Mada danas ni to više nije moguće tvrditi, jer postoje uređaji koji mogu očitati stanje kompjuterske memorije čak i kada su memorijski čipovi izvađeni iz kompjutera. Ova metoda se koristi za dobavljanje kriptografskih ključeva koji se čuvaju u memoriji dok kompjuter radi, a jako je dobar primjer multidisciplinarnosti digitalne sigurnosti – u ovom primjeru u igri je fizička sigurnost, poznavanje hardvera te kriptografija.

Znanje je moć

Gornji podnaslov danas je već čuveni moto hakera (uz, također, poznatu krilaticu: “Informacija želi da bude slobodna!”). Međutim, riječ je o univerzalnoj istini koja važi ne samo za one koji pokušavaju doći do podataka koji nisu njihovi već i za one koji te podatke pokušavaju zaštititi. Prvi i osnovni korak za pobjedu u nekom ratu, a osiguravanje kompjuterskog ili bilo kakvog drugog sistema je ništa drugo nego konstantni rat, jeste poznavanje neprijatelja. Onaj koji bolje poznaje slabosti svog neprijatelja ima veće šanse za pobjedu. Da bi se zaštitio neki digitalni sistem, bez obzira da li je riječ o jednom uređaju ili kompjuterskoj mreži od nekoliko desetaka hiljada uređaja, potrebno je znati ko napada vaš sistem, zašto to radi i kako to radi. Naravno, do ovih informacija nije lako doći, jer su i sami napadači svjesni da ih moraju što bolje zaštititi. Moglo bi se reći da je digitalna sigurnost neprestana igra mačke i miša u kojoj sudionici konstantno mijenjaju uloge. Zbog toga mnogi sigurnosni stručnjaci savjetuju da je najbolje učiti od samih napadača, odnosno hakera. Knjige, tekstovi, korak po korak vodiči, forumi, mailing liste, chat serveri i ostala mjesta na kojima se skupljaju hakeri su najbolja mjesta za skupljanje znanja, pa biste na ovakvim mjestima lako mogli pronaći više dobronamjernih sistemskih i mrežnih administratora nego zlonamjernih hakera. Kažemo “mogli” jer svako od njih dobro krije svoj identitet, pa nikada niste sigurni ko je sa druge strane komunikacionog kanala.

Svakako treba napomenuti da danas hakeri više ne djeluju kao pojedinci, kao što je to bio slučaj u ranim danima interneta. Danas je obično riječ o dobro organizovanim grupama, koje vrlo često finansiraju državne agencije ili organizovani kriminal. Zbog toga su njihovi kapaciteti često veći od žrtvinih, te u određenim situacijama nema druge nego isključiti sistem. Ovakav slučaj nedavno je zadesio japanski Sony, koji nekoliko mjeseci nije mogao osposobiti vlastitu kompjutersku mrežu, a sve zbog vrlo sofisticiranog napada, koji na kraju i nije do kraja rasvijetljen.

Napadački trokut

Sigurnosni stručnjaci, bez obzira da li je riječ o digitalnim ili nekim drugim sistemima, često koriste model “napadačkog trokuta” kako bi opisali uslove koji se moraju ispuniti da bi došlo do napada. Sva tri uslova moraju biti ispunjena da bi se napad dogodio, pa ovu činjenicu koriste i oni koji rade na zaštiti sistema kako bi smanjili mogućnost napada. Tri ugla napadačkog trokuta su:

– Motiv: napadač mora imati motiv da bi napao neki sistem. Motiv mogu predstavljati materijalni interesi, informacije (pošto živimo u „informacijskom dobu“, danas su informacije najvrednija roba), a ponekad i puka “slava” koju napadač stječe u svojoj sredini. U slučaju da motiva nema, napadač će potražiti neki drugi cilj.

– Sredstva: napadač mora imati sredstva kojima će izvršiti napad. Ponekad mu je potreban samo jedan kompjuter, nekada nekoliko hiljada kompjutera povezanih u takozvane botnet mreže, a ponekad je dovoljna i vještina manipulacije ljudima (primjena psihologije). Ono što u svakom slučaju mora postojati je znanje koje napadač koristi da bi došao do cilja.

– Prilika: napadač mora imati priliku da izvrši napad, bilo da je riječ o propustima u sigurnosnom planu, takozvanim “rupama” u softveru, lošoj konfiguraciji opreme ili nekom drugom razlogu. Ako ne postoji prilika, napadač ne može izvršiti napad.

Jasno je da se rad sigurnosnih stručnjaka najviše bazira na samoj prilici, pošto na motiv i sredstva napadača teško mogu utjecati. Međutim, informacije o motivu i sredstvima mogu biti dragocjene za zaustavljanje napada ili otkrivanje napadača.

Motiv, sredstva i prilika moraju postojati da bi došlo do sigurnosnog napada.

Smanjivanje prilike za napad ključni je posao svakog sigurnosnog stručnjaka. Kako smo već rekli, kreiranje apsolutno sigurnog sistema je nemoguće iz mnogo razloga, pa je cilj sigurnosnih stručnjaka da stvore sistem koji je najmanje primamljiv potencijalnim napadačima. To znači da pažljivim planiranjem i strogom kontrolom sigurnosni stručnjaci mogu kreirati sistem koji je komplikovaniji za napad od drugih sličnih sistema i na taj način smanjiti broj pokušaja, što je već prilično velik uspjeh.

Venom – aktuelni sigurnosni propust prijeti modernim virtualizacijskim serverima

Kao ilustracija koliko je, zapravo, težak posao sigurnosnog stručnjaka u digitalnom svijetu može poslužiti upravo otkriveni sigurnosni propust nazvan “Venom” (engl. otrov). U trenutku pisanja ovog teksta (sredina mjeseca maja) upravo su objavljene informacije o ovom sigurnosnom propustu koji je kategorisan kao “zero day” propust, što znači da za njega trenutno ne postoji takozvana “softverska zakrpa”, koja sprečava iskorištavanje ovog sigurnosnog propusta.

Riječ je o grešci u softveru za upravljanje virtualnim floppy diskovima, koja omogućava obaranje virtualizacijskog softvera, te dobivanje prava upravljanja drugim virtualnim mašinama koje su pokrenute na serveru. Ovaj sigurnosni propust prisutan je na svim virtualizacijskim platformama koje koriste QEMU emulator, od kojih su najpoznatiji Xen, KVM i Oracle VirtualBox. VMware i Microsoft Hyper-V, najpoznatije komercijalne virtualizacijske platforme, nisu podložne ovom propustu. Venom se po ozbiljnosti i količini servera koje zahvata poredi sa Heartbleed propustom, koji je 2014. godine proglašen jednim od najvećih sigurnosnih propusta u historiji digitalne sigurnosti.