U privatnom sektoru veliki broj dokaza se prikuplja, prezentira i analizira u različitim kontekstima, a sve to u okruženju koje se razlikuje od sudova. Ako neka kompanija, naprimjer, pokrene disciplinski postupak prema uposleniku za kojeg se otkrilo da konzumira alkoholno piće na radnom mjestu ili krade robu ili povjerljive informacije, za to su potrebni i odgovarajući dokazi

Piše: Semir Kapetanović

E-mail: redakcija@asadria.com

Dokaz se različito definira. Najčešće kao nešto što je dokazivo ili što ukazuje na druge stvari, poput iskaza svjedoka koji podupire neke činjenice u sudskom postupku. Nažalost, ova rječnička definicija dokaza u pravnom značenju te riječi ograničava područje primjene ovog termina na način da tretira „sud“ kao jedinu instancu pred kojom se prezentiraju iskazi i dokazi. Međutim, u privatnom sektoru veliki broj dokaza se prikuplja, prezentira i analizira u različitim kontekstima, a sve to u okruženju koje se razlikuje od sudova. Ako neka kompanija, naprimjer, pokrene disciplinski postupak prema uposleniku za kojeg se otkrilo da konzumira alkoholno piće na radnom mjestu ili krade robu, za to su potrebni odgovarajući dokazi. Oni se mogu prezentirati u vidu flaše korištenog pića ili iskaza svjedoka, odnosno očevica. Nakon što uprava ispita sve dokaze i sasluša iskaze, moguće je pristupiti otpuštanju uposlenika s posla. Naknadno je moguće da kompanija primi poziv suda ili neke druge institucije u kojem se navodi da se prema spomenutom uposleniku nije postupalo na korektan način zbog njegovog spola, dobi, rase, uvjerenja i sl. Kompanija u tom slučaju može biti pozvana na ročište. Bez posjedovanja prvobitnog dokaza moguće je da se uposlenik vrati na posao i dobije naknadu za izgubljene plate. To nam govori u kojoj su mjeri dokazi bitni, ne samo u kontekstu sudova nego i u okruženju poslovne i industrijske zajednice.

Demonstrativni dokazi

Postoje četiri vrste dokaza:

1. sudska obavijest (dokument s kojim je upoznat sud),
2. dokaz o uvjetnom puštanju na slobodu,
3. dokumentarni dokazi (pisani),
4. demonstrativni dokazi (fizički objekti).

Tokom rada privatnih istražitelja u fokusu se nalaze demonstrativni dokazi, nakon kojih prema važnosti slijede dokumentarni dokazi. Većina fizičkih dokaza može se pronaći na mjestu dešavanja nekog slučaja, bilo da je riječ o ukradenoj košulji u ormaru, razvaljenoj ladici u uredima ili kutku skladišta u kojem je, naprimjer, uposlenik konzumirao alkohol. Bez obzira o kojem je tipu dokaza riječ, mjesto dešavanja je potrebno detaljno pretražiti u potrazi za dokaznim materijalom. Pri tome, zaštita lokacija od ključnog je značaja. Nikome se ne smije dopustiti da ulazi na mjesto događaja ili dira predmete sve dok istražitelj ne utvrdi da je prikupio odgovarajuću količinu dokaza. Ako je to moguće, mjesto je potrebno snimiti ili fotografirati prije nego što se bilo koji objekat ukloni. Ako to nije izvodivo, moguće je izraditi skicu mjesta događaja i opisati njegov odnos u kontekstu šireg okruženja. Isti dokument može sadržavati i opis preuzetih fizičkih dokaza.

Fizički dokazi

Prilikom prikupljanja fizičkih dokaza primjenjuju se sljedeća četiri pravila:

1. Prikupite sve dokaze koji imaju veze sa slučajem,
2. Označite dokaze,
3. Dokaze zamotajte, upakujte ili sačuvajte kako biste ih zaštitili od kontaminacije ili oštećenja,
4. Uspostavite lanac kontinuiteta između identifikacije dokaza i njihovog naknadnog prezentiranja.

Za istražitelja je bitno da prikupi sve dokaze koji imaju veze sa slučajem. Naglasak je na riječi „sve“. Ako je riječ o velikim količinama, poput velike količine robe, potrebno je uzeti uzorak i tretirati ga kao dokaz. Nakon toga ostatak materijala se fotografiše i vraća na prvobitno mjesto. Strategija prikupljanja što veće količine dokaza garant je da ništa neće biti zaboravljeno jer je malo vjerovatno da će lokacija ostati netaknuta nakon što je istražitelj napusti. To znači da će dokazi biti zauvijek izgubljeni. Čak i ako se izgube dokazi, moguće je da ovaj materijal bude naknadno isključen iz sudskog postupka jer istražitelj ne može dokazati pred sudom da su ovi dokazni materijali bili prisutni u vrijeme inicijalne potrage za istima. Isto važi i za dokazivanje tvrdnje da dokazi nisu mijenjani tokom naknadnih istraga. Važno je imati na umu da je na planu prikupljanja višak poželjniji od manjka. Iz spomenutog „viška“ istražitelji mogu odabrati najbolje dokaze za korištenje na sudu ili tokom ispitivanja.

Označavanje

Označavanje dokaza se, u idealnim situacijama, vrši nakon njihova pronalaženja, ako to okolnosti dozvoljavaju. Ako istražitelj, naprimjer, pronađe pajser pored nasilno otvorene kutije, on nema obavezu da se zaustavi i označi ovaj predmet istog trena, ali to u svakom slučaju treba učiniti prije povratka s terena. Označavanje treba biti minimalističko i sadržavati istražiteljeve inicijale i datum. Ako je to moguće, može se navesti i broj slučaja. Ove oznake ni u kojem slučaju ne smiju narušiti dokaznu vrijednost predmeta ili ga oštetiti. Izbjegavanje oštećenja podrazumijeva određenu pažnju. Adekvatna identifikacija dokaza sastoji se od kreativnog pristupa stavljanju oznaka na iskoristive predmete. Ako se oni ne mogu označiti, istražitelj može staviti privjesak na predmet i na njemu navesti podatke. U slučaju da to situacija dozvoljava, manje predmete može slikati ili snimati kako bi se smanjila potreba za otvaranjem zapečaćenih objekata radi vizuelne kontrole. Označavanje služi za jednostavniju naknadnu identifikaciju predmeta tokom sudskog pretresa ili nekog upravnog postupka.

Čuvanje dokaza

Dokaze je nužno adekvatno zamotati, zapakovati ili čuvati kako bi se spriječilo njihovo oštećivanje. Ako je u pitanju lomljiv predmet, poput onih od stakla ili krhke plastike, ili je riječ o dokazu koji se lahko može oštetiti, poput otisaka prstiju, istražitelj mora učiniti sve da sačuva njegov integritet sve do otvaranja paketa. Osim toga, potrebno je uspostaviti lanac kontinuiteta između otkrića dokaza i njegovog naknadnog prezentiranja. Evidencija o neometanoj kontroli nad dokazom naziva se lanac dokaza. Ovaj lanac čini pisana dokumentacija o vlasništvu dokaza, odnosno osobi koja ih posjeduje, vremenu i datumu pronalaska. Poželjno je da je lanac što kraći. U idealnoj situaciji, to je samo jedna osoba koja je otkrila dokaz, preuzela ga, zapakovala, transportovala i spremila na sigurno, a sve to prije njegovog prezentiranja tokom sudskog procesa. Kako bi se izbjeglo brisanje, natpise treba ostavljati na vanjskom dijelu kutije s dokazima. Lokacija na kojoj se pohranjuju dokazi mora biti potpuno osigurana i nepristupačna za sve osobe izuzev istražitelja. Na ovaj način se dokazni materijal štiti od krađe ili izmjene.

——————————————————–

Analiza fizičkih dokaza

Stanje u kojem se fizički dokazi nalaze predstavlja važan faktor u razumijevanju njihove iskoristivosti. Uzmimo za primjer kapanje tečne tvari na tlo. Oblik mrlje nam može pokazati je li ona pala pravo pod uglom 180 stepeni u odnosu na izvor ili se to desilo pod određenim kosim uglom. Ako je do pada došlo pod uglom 180 stepeni, izvor je bio statičan, odnosno nepokretan. Ako je tekućina došla u kontakt s tlom pod uglom, njen izvor je bio u pokretu i pomoću ovog zaključka možemo odrediti smjer kretanja izvora. Smjer kretanja osobe određujemo na temelju otisaka. Plastični otisak predstavlja konkretno udubljenje, poput onog na blatu ili snijegu i on se može uzeti i čuvati kao dokazni materijal. Površinski otisak može biti vidljiv zahvaljujući kontrastu boja ili sjeni, npr. kada ga načini boso stopalo na suhoj površini ili u slučaju tragova na prašnjavoj podlozi. Jedini način da se ovakvi dokazi sačuvaju je da ih se fotografiše uz odgovarajuće osvjetljenje kako bi se naglasio kontrast.

Istražitelji u privatnom sektoru često se susreću sa slučajevima koji obuhvataju istraživanje incidenata koji uključuju oštećivanje staklenih površina na poslovnim objektima. Pri tome treba obratiti pažnju na sljedeće faktore:

1) Zbog strukture stakla projektili velike brzine poput metaka inače ostavljaju manju rupu u odnosu na projektil koji je prošao kroz staklo;

2) Meci iza sebe ostavljaju konusni trag s radijalnim i koncentričnim pukotinama. Taj konusni trag nalazi se na strani stakla koja je suprotna od mjesta ulaska metka;

3) Što se projektil brže kreće, rupa je manja, odnosno rupa od municije kalibra .22 bit će veća od one koju načini metak kalibra .30-06.

4) Veći projektili, kao i oni koji se kreću sporije, izbijaju komade stakla i iza sebe ostavljaju radijalne i koncentrične frakture.

Saslušanje je usmeno ispitivanje osobe za koju se sumnja da je odgovorna za (ne)činjenje djela koje se može kvalificirati kao krivično. Još jedna definicija uključuje konfrontaciju između optuženika i tužitelja, pri čemu je cilj da se od onog prvog izvuče priznanje. U pitanju je psihološka igra između ispitivača, koji od osumnjičenika želi iznuditi samostalno priznavanje krivice, i samog osumnjičenog, koji želi izbjeći suočavanje s posljedicama svojih nedjela. Ovo posljednje se najčešće postiže glumljenjem neznanja ili nevinosti

Piše: Semir Kapetanović
E-mail: redakcija@asadria.com

Prvi korak u priznavanju krivice je priznanje postojanja krivičnog djela. Nakon tog inicijalnog priznanja, vješti istražitelj ih može izvući još nekoliko i u potpunosti razotkriti krivca. Iznuđivanje prvog priznanja olakšava osjećaj krivice kod osumnjičenika, odnosno spoznaje o tome je li isti odgovoran za počinjenje određenog djela. Tu se može dodati i osjećaj nelagode i nesigurnosti u odnosu na ono za šta se pretpostavlja da istražitelj već zna. Svi navedeni faktori kreiraju osjećaj stresa koji predstavlja bitan element uspješnog saslušavanja. Održavanje nivoa stresa naposljetku će dovesti do priznanja činjenja krivičnog djela jer svi ljudi žele da se oslobode osjećaja stresa. Bez izuzetka, može se reći da se neuspješno saslušanje temelji na prebacivanju stresa sa optuženog na istražitelja. Osumnjičenik tada primjećuje da istražitelj ne vlada činjenicama koje se tiču incidenta, kao i da je nesiguran u vezi s njegovim stepenom krivice ili saučesništva. Ovaj dojam samo jača samopouzdanje osumnjičenika, a zajedno s njim raste i njegova izdržljivost i vjera da će se izvući. Perceptivni istražitelj opaža da osumnjičenik ima sve više samopouzdanja i snage i to ga na kraju i pokoleba, odnosno stres se sa osumnjičenika prebacuje na njega i ovaj na kraju ne dobiva ništa. Sve se može svesti na svojevrsnu igru koju gubi onaj koji je pod većim stresom.

Priprema za saslušanje

Standardi koji se tiču saslušanja gotovo su identični onim kojih se drži ispitivač tokom istražnih razgovora. Razlika leži u činjenici da odmjereni i planirani pristup u ovom slučaju treba zamijeniti agresivnijim postavljanjem pitanja. Prije samog saslušanja, neophodno je da istražitelj stane pred ogledalo i provjeri da li u njegovom izgledu postoji nešto što odvlači pažnju. Muški istražitelji ne bi trebali nositi agresivno dizajnirane revere ili kravate, dok ženski istražitelji na sebi ne bi smjele imati višak nakita, izuzev prstena, sata ili narukvice, sa nenametljivim naušnicama.

Istražitelj mora znati što više o ličnom i poslovnom životu subjekta, odnosno gdje je osumnjičenik rođen, kakvo obrazovanje ima, čime mu se bave roditelji ili bračni drug i sl. Ako istražitelj, npr. zna da osumnjičenikov brat radi kao policajac, jedno od pitanja se može odnositi i na ovu činjenicu čim se kod optuženog stvara dojam da istražitelj, naprosto, zna sve o njemu. Još jedna od pripremnih aktivnosti može biti i razrada scenarija, pri čemu istražitelj anticipira odgovore ispitanika i priprema kontrapitanja za njih. Odgovori osumnjičenika mogu biti verbalni ili fizički. Fizički odgovori dolaze u vidu epileptičnog napada ili naglog plača. Istražitelj treba biti pripremljen za sve neočekivane situacije. Zato je nužno pripremiti odgovarajući dosje o osumnjičenom ili barem nešto nalik na njega. Ako se radi o imitaciji, istražitelj ga može popuniti različitim obrascima i dokumentima kako bi na osumnjičenika ostavio dojam da posjeduje obiman materijal o njemu. Njegovo ime može se jasno i primjetno ispisati na koricama dokumenta radi ostavljanja snažnijeg utiska. Tokom saslušanja moguće je koristiti dosje radi postizanja sljedećih efekata: a) osumnjičenik stječe dojam da istražitelj zna dosta o određenoj temi, b) moguće je usporediti informacije koje daje ispitanik sa onim koje su navedene u dosjeu, c) dosje može poslužiti kao alat pomoću kojeg istražitelj može presabrati misli ili dobiti na vremenu. Još jedan od vidova pripreme je da se istražitelj opusti, smiri i stekne samopouzdanje u odnosu na svoj zadatak. Potrebno je nastupiti samouvjereno i vjerovati u vlastiti uspjeh.

Prostorija za saslušanje

Konačno, najvažniji element pripreme za saslušavanje jeste istražiteljevo upoznavanje sa svakim detaljem poznatih informacija. Na ovaj način, istražitelj može prepoznati kada je osumnjičenik iznio važnu informaciju i vrijedi li pratiti određenu liniju ispitivanja. Istovremeno, istražitelj može lakše prepoznati šta mu osumnjičenik laže i da li ga „vuče za nos“. Na kraju, ovakav vid pripreme sprječava da istražitelj demonstrira nepoznavanje ključne materije i tako izbjegne da ga osumnjičenik počne smatrati slabim protivnikom. Uprkos onom što danas na fakultetima uče brojni studenti, gola, sterilna soba ne predstavlja najbolje okruženje za vršenje saslušanja. Kao adekvatan prostor poslužit će kancelarijski prostor bilo kojeg tipa, sve dok je moguće izbjeći ometanje saslušanja ulaskom nepozvanih osoba ili zvonjavom telefona. Ako prostorija ima prozor, neophodno je navući zavjese ili spustiti roletne kako bi se spriječilo da osumnjičenik luta pogledom po horizontu ili se fokusira na to šta se dešava vani. Poželjno je postaviti dvije obične stolice nasuprot jednu drugoj, na udaljenosti od 1,5 – 1,8 metara. Ako je moguće, jedna stolica se može postaviti leđima prema vratima. Na nju može sjesti osumnjičenik, a istražitelj naspram njega. Na taj način sprječavamo osumnjičenika da kontinuirano posmatra vrata i razmišlja kako će što prije izaći kroz njih. Osim toga, na ovaj način se sprječava potencijalna optužba za iznuđivanje priznanja blokiranjem vrata od strane istražitelja. Iz istog razloga neohodno je osigurati da vrata tokom ispitivanja ne budu zaključana.

„Intimnost“ je neophodna

Prvi korak prilikom posmatranja prostorije za ispitivanje je da istražitelj ustanovi da li u njoj postoje objekti koji mogu odvlačiti pažnju ispitanika, poput slika ili kalendara. Svaki predmet koji privlači pažnju ili raspaljuje maštu osumnjičenika potrebno je ukloniti iz sobe. Pored navedene dvije stolice postavlja se i treća stolica s bočne strane i nju će koristiti istražiteljev partner ili svjedok. Pri tom je potrebno izbjeći da istražitelj sjedi za stolom jer on predstavlja prepreku između dva sagovornika, što ne ide na ruku ispitivaču. Kako saslušanje odmiče, istražitelj može primijetiti da se osumnjičenik bliži davanju priznanja. U tom slučaju, istražitelj može primaknuti svoju stolicu osumnjičeniku i tako ući u njegov lični prostor. Ovo je potrebno izvesti na prirodan način, sličan situaciji kada se prijatelji primaknu jedan drugom radi vođenja tihog razgovora. Ova vrsta „intimnosti“ kreirat će ambijent za izvlačenje prvog priznanja. Dosje o osumnjičeniku treba postaviti na prominentnom mjestu na stolu, gdje se može lahko uočiti. U istoj prostoriji neophodno je ostaviti i fizički dokaz, ako isti postoji, kako bi se u odgovarajućem trenutku mogao pokazati osumnjičeniku. Temperatura u sobi treba biti umjerena, uz srednju jačinu osvjetljenja kako bi se oba sagovornika osjećala ugodno.

Tok ispitivanja

Predstavite sebe i svog partnera (ili svjedoka) na direktan i nenapadan način. Ponudite osumnjičeniku da sjedne i odmah učinite isto. Na početku je moguće postaviti nekoliko relativno nevažnih pitanja o poslu i pratećim aktivnostima, nakon čega se postepeno prelazi na ozbiljnija pitanja. Iz prostorije je potrebno ukloniti pepeljare i kante za otpatke kako bi se osumnjičeniku sugerisalo da pušenje tokom saslušanja nije poželjno. Razlog za to je činjenica da pušenje smanjuje stres čije je održavanje kod ispitanika u fokusu pažnje istražitelja. Isto važi i za nepotrebna ometanja procesa u vidu odlaska u toalet. Ako subjektu nije moguće zabraniti izlazak, potrebno ga je prethodno uvjeriti da ometanje razgovora na taj način nije poželjno. Ako osumnjičenik počne psovati ili koristiti proste riječi, trebate ga odmah opomenuti. Proste riječi služe kao zamjena za informativne riječi. Pored toga, zabranom psovanja ispitanikov vokabular se reducira, što, također, kod njega izaziva poželjni stres. Naravno, opomena koju izriče istražitelj ne treba biti iznesena na osoran nego na adekvatno razuman način. U protivnom, osumnjičenik može verbalno napasti istražitelja i u tom slučaju je komunikacija znatno otežana i povratak u normalnu konverzaciju podrazumijeva da istražitelj za taj cilj pronađe dovoljno strpljenja i profesionalizma.

Vođenje istražnih razgovora i ispitivanja dva su različita procesa, iako oba u osnovi imaju iste ciljeve. U oba slučaja traži se uvid u informacije o konkretnom pitanju ili problemu, a pitanja i odgovore razmjenjuju lice koje traži informacije (istražitelj) i osoba za koju postoji indikacija ili sumnja da ih ona posjeduje. Razlika je u osobi koja je podvrgnuta ispitivanju

Piše: Semir Kapetanović

E-mail: redakcija@asadria.com

Nakon počinjenja krivičnog djela ili zločina počinje proces rekonstrukcije, koji se temelji na dva izvora: na dokazima koji se mogu fizički analizirati i usmenim ili pisanim izjavama lica koja su u ovom slučaju bili svjedoci ili su saučesnici u djelu ili nesreći. Uzmimo za primjer incident u kojem viljuškar ošteti vrh prskalice za vodu, nakon čega dođe do propadanja vrijedne robe usljed kvašenja. U kategoriji „fizički opipljivog“ sljedeći dokazni materijal bi postao dostupan: komadići vrha prskalice, cijev koja vodi do prskalice, tačka udara na prskalici, stanje vozača viljuškara (ako se istražitelj pojavi na mjestu dešavanja odmah nakon incidenta), konkretne informacije iz centralne stanice koja prima informacije o protoku vode i nakvašena i oštećena roba. Uprkos velikoj količini fizičkih dokaza, i u ovoj situaciji je teško utvrditi je li u pitanju nesreća, nemar ili namjerno izazvani incident. Kako bi istražitelj imao potpunu sliku, potrebno je prikupiti pisane ili usmene izjave svjedoka koji su na bilo koji način uključeni u incident. U konkretnom slučaju, to znači da istražitelj mora saslušati nadzornika, službenike i vozača viljuškara kako bi prikupio dovoljno informacija da riješi ovaj slučaj.

Ispitivanje svjedoka

Vođenje istražnih razgovora i ispitivanja dva su različita procesa, iako oba u osnovi imaju iste ciljeve. U oba slučaja traži se uvid u informacije o konkretnom pitanju ili problemu, a pitanja i odgovore razmjenjuju lice koje traži informacije i osoba za koju postoji indikacija ili sumnja da ih ona posjeduje. Razlika je u osobi koja je podvrgnuta ispitivanju. Istražni razgovor predstavlja propitivanje svjedoka ili lica koje nije osumnjičeno za umiješanost u vršenje krivičnog djela, dok je ispitivanje akt postavljanja pitanja licu koje je, zapravo, osumnjičenik. Posljedica navedene razlike jeste činjenica da ispitivanje u jednom momentu mora sadržavati element optuživanja, što se nerijetko percipira kao nešto negativno. U svakom slučaju, nužno je da istražitelj adekvatno razumije oba procesa i pristupi im na odgovarajući način.

Tretman sagovornika

Smisao istraživačkog razgovora sa svjedokom je utvrđivanje specifičnih okolnosti koje se tiču „nesreće“ kako bi se lakše odredilo šta se tačno desilo i zašto. Te informacije mogu biti dostupne i kod izvora koji ne moraju imati ulogu svjedoka. Odgovori na određena pitanja mogu upotpuniti predstavu o određenom slučaju. Istražitelj može sam kreirati scenario o tome šta se desilo tako što će odgovoriti na svako pitanje na drugačiji način. Kvalitetan istražitelj je profesionalac koji se tokom razgovora drži mirno i dostojanstveno. Istražitelj mora jasno definisati svoja pitanja i riječju i djelom demonstrirati potpunu objektivnost, osim u slučaju kada pokazivanje empatije može osigurati pristup dodatnim informacijama i ojačati saradnju. Tu je i vještina „aktivnog slušanja“, odnosno situacija kada istražitelj klimanjem glave potvrđuje da prati sagovornika i pri tome podiže obrve kod izjava koje mu mogu biti od koristi. Istražitelju je u takvoj situaciji važno kreirati ambijent u kojem će većinu razgovora „nositi“ lice s kojim se obavlja istražni razgovor. Osim toga, on mora znati i kakve informacije određeno lice može posjedovati, kao i koje od njih su mu potrebne za vođenje slučaja.

Vrste pitanja

Tišina tokom istražnih razgovora jedan je od najvažnijih saveznika istražitelja. Kako sagovornik nastavlja iznositi informacije, one će se često dotaknuti i novih tema. Istražitelji koriste različite vrste pitanja tokom razgovora. U slučaju otvorenih pitanja, istražitelj potiče narativno izlaganje subjekta. Na taj način istražitelj kreira okvir u kojem njegov sagovornik može sam iznijeti detalje koje smatra bitnim. Drugi tip pitanja služi za širenje narativnog okvira i to nakon što istražitelj dođe do osnovnih informacija preko otvorenih upita. Navođenjem sagovornikovog iskaza u pravom smjeru, istražitelj ga potiče da samostalno iznese dodatne detalje. Navodeća pitanja je, pri tome, potrebno izbjegavati, jer će određeni dio sagovornika ponuditi odgovor ne po sjećanju, nego prema ohrabrivanju od strane istražitelja. Kao efektno finalno pitanje može poslužiti rečenica tipa: „Smatrate li da je potrebno da porazgovaramo o još nečemu?“ U svim slučajevima, istražitelj mora imati na umu obrazovni nivo sagovornika, kao i paziti na jasnoću samih upitnih fraza.

Prikupljanje činjeničnih podataka

Razgovori koji se vode s ciljem prikupljanja podataka su najlakši za realizaciju jer se uglavnom fokusiraju na informacije i potvrđivanje poznatih činjenica. Ovi razgovori moraju ponuditi odgovore na pitanja ko, šta, gdje, kada, kako i zašto. Sam razgovor je izrazito fokusiran zbog činjenice da istražitelj već zna koje informacije bi svjedok mogao posjedovati, kao i kakve dokumente i dokaze može ponuditi.

Razgovori o životnom stilu

U određenim tipovima istraga, razgovor o životnom stilu sagovornika ili svjedoka može pomoći u dobijanju biografskih podataka o određenoj osobi. Za razliku od prikupljanja činjenica, ovaj tip razgovora se fokusira na informacije o stilu života pojedinca. Ove teme su obično šire i obuhvataju podatke o tome šta određeni osumnjičenik voli, kako troši novac, gdje putuje, kao i koje su njegove osnovne karakterološke osobine. Ovaj tip razgovora najčešće uključuje članove porodice, prijatelje, susjede, poznanike i kolege lica koje je od interesa za istražitelja. Cilj je stjecanje uvida u životne preokupacije subjekta, kao i praćenje procesa donošenja odluka i pristupa trošenju sredstava.

——————————————————————–

Kognitivni razgovori

Ova vrsta razgovora treba poslužiti da kooperativnoj žrtvi ili svjedoku pomogne u procesu prisjećanja konkretnog incidenta. Primjenom odgovarajućih kognitivnih tehnika istražitelj može iskoristiti znanje o procesu formiranja, pohrane i prizivanja sjećanja. Pri tome, proces prizivanja memorisanih događaja može biti težak. Istražitelj mora biti spreman na interpretaciju navoda svjedoka, a oni nerijetko mogu biti različiti i unutar jednog iskaza. Postoji nekoliko taktika koje istražitelj može iskoristiti da navede svjedoka da sam proširi svoj iskaz. Jedan od njih je održavanje prolongirane tišine, s ciljem da subjekt u tom intervalu ponudi dodatne informacije. Drugi pristup je postavljanje pitanja o tome šta se desilo nakon opisanog događaja/incidenta. Isto važi i za tehniku logičkog praćenja toka sjećanja, koja je za istražitelja puno poželjnija od prebacivanja s teme na temu.

Bihevioralni razgovori

Još jedan tip istražnih razgovora su bihevioralni razgovori. Za razliku od prikupljanja činjeničnih podataka ili kognitivnih razgovora, ovi razgovori se fokusiraju na iznuđivanje verbalnih i fizičkih bihevioralnih reakcija kod sagovornika, kako bi ih se, naprimjer, skinulo sa liste osumnjičenika. U okviru ovih izrazito strukturiranih aktivnosti, istražitelj postavlja pitanja i prati verbalno i fizičko ponašanje subjekta, paralelno sa sadržajem odgovora, s ciljem procjene njegove involviranosti u slučaj koji je predmet istrage. Kod brojnih krivičnih djela, poput paljevine, krađe, provala ili vandalizma, svjedoci često nisu prisutni, a istražitelju je na raspolaganju minimalna količina dokaza. U tim situacijama jedini svjedok je počinilac navedenih djela. Istražitelj se u tom slučaju oslanja na strah subjekta da ne bude identificiran kao krivac, što dovodi do promjena u radu njegovog autonomnog nervnog sistema i utječe na njegovo ponašanje. To se manifestira promjenom brzine otkucaja srca, ritma disanja i podsvjesne pripreme tijela da refleksno stupi u bjekstvo. Ove fiziološke promjene istražitelj često može lahko uočiti i izvući odgovarajuće zaključke u vezi sa potrebom da se određena lica eliminišu ili detaljnije tretiraju u okviru istrage. Osim fizički primjetnih promjena ponašanja osumnjičenika, isti princip može se primijeniti i na njegove verbalne reakcije. Na temelju njih i u kombinaciji s fizičkim reakcijama, istražitelj može utvrditi da li osumnjičenik daje iskrene odgovore ili se pokušava izvući pomoću varke i laži. Nagovještaj ovoga može se javiti i prije samog početka istrage, kada će krivac najvjerovatnije negirati potrebu da se istraga uopće pokrene. Adekvatnim praćenjem sagovornika od samog početka istražitelj može značajno suziti listu potencijalnih osumnjičenika.