Poduzimanje odgovarajućih korektivnih mjera za smanjenje gubitaka u maloprodajnom sektoru, naprimjer, nemoguće je bez prikupljanja određenih ulaznih podataka vezanih za navike kupaca, brojanje lica u maloprodajnom objektu i sl., a takve podatke je moguće prikupiti samo osmatranjem i sprovođenjem nadzora. U smislu tajnosti njegovog sprovođenja, nadzor možemo implementirati kao prikriveni ili otvoreni nadzor, dok u smislu primijenjenih sredstava možemo razlikovati praćenje interesantnih lica i lokacija ljudskim vidom ili za to namijenjenim hardverskim proizvodima kao što su videonadzorne kamere i pripadajući videosnimači. No, kako odabrati pravi tip nadzora, podesan za određenu situaciju?

Semir Kapetanović
redakcija@asadria.com

Nadzor, kao integralni dio istražnog procesa, obuhvata vizuelno praćenje lokacija ili osoba kako bi se otkrilo koje aktivnosti i radnje izvršavaju te osobe, odnosno koje aktivnosti i radnje se vrše na nadziranoj lokaciji. Ovakvo vizuelno motrenje je praćeno vođenjem bilješki u smislu dnevničkog zapisa o onome što se dešava na snimljenom nadzornom videu. Takve bilješke, zapravo, objašnjavaju hronološkim slijedom poredane scene, koje prikazuju ono što se desilo na nadziranoj lokaciji. Nadzor lokacije ili osobe može biti stacionarni, pokretni ili kombinacija stacionarnog i pokretnog nadzora. Nadzor također može biti prikriveni ili otvoreni, s ciljem otkrivanja počinjenja zločina ili ozbiljnog kršenja propisanih politika, prikupljanja obavještajnih podataka i/ili sprečavanja počinjenja kriminalnih djela. Može se vršiti posmatranjem ljudskim okom ili pomoću elektronskog i mehaničkog hardvera.

Prikriveni nadzor naspram otvorenog nadzora

Postoji korisno pravilo u određivanju razlika između prikrivenog i otvorenog nadzora. Prikriveni nadzor je obično orijentiran ka detekciji, dok je otvoreni nadzor orijentiran ka prevenciji. Međutim, kao i kod svih sličnih pravila, postoje i izvjesni izuzeci. Naprimjer, operacija tajnog nadzora na odjelu modnog nakita, koja se sprovodi u cilju prevencije, može biti i misija prikupljanja obavještajnih podataka tokom koje se prikupljaju svi detalji koji su na raspolaganju u okruženju, a koji se tiču operacije, što omogućuje poduzimanje odgovarajućih korektivnih mjera za smanjenje gubitaka. Ovakav nadzor može nam ponuditi informacije o:

1. obrascima prometa (brojanje kupaca po satu ili u nekim drugim vremenskim intervalima),
2. broju incidenata, odnosno krađa od strane kupaca (odnos broja kupaca i broja lica koja vrše krađe),
3. vrstama ukradene robe,
4. tačnim lokacijama na kojima su se desile krađe,
5. vremenima u kojima su se desile krađe,
6. onome što su zaposleni radili kada je dolazilo do krađa,
7. načinu kako su izvršene krađe,
8. informacijama o zaposlenicima i osoblju (raspored pauza, broj zaposlenika prisutnih na radu i sl.) i
9. informacijama o slučajevima nesavjesnog rada uposlenika (prodaja robe poznanicima i prijateljima po sniženim cijenama, propuštanje da se registruje svaka prodaja, izlaganje nakita u prodavnici za vrijeme radnog vremena i odnošenje nakita kući nakon isteka vremena predviđenog za rad.

Po tom principu, otvoreni nadzor odjela sa luksuznim nakitom, koji se vrši pomoću upadljivo postavljenih videonadzornih kamera, može doživjeti neuspjeh s aspekta svog primarnog cilja – odvraćanja od pljačke, ali u isto vrijeme osigurava videosnimak događaja koji bi mogao dovesti do identifikacije, a kasnije i do hapšenja pljačkaša. Vodeći se spomenutim primjerom, razliku između ciljeva tajnog i otvorenog nadzora nije teško prepoznati.

Nadzor posmatranjem

Kad god je to moguće i praktično, nadzor treba vršiti posmatranjem očima, bez upotrebe bilo kojeg uređaja ili hardvera, s izuzetkom dvogleda. U smislu jasnoće, detalja, boja i dimenzija (dubine promatranog polja), ne postoji zamjena za ukupnu percepciju nadzirane scene, koju promatrač može pružiti kada lično posmatra scenu i razvoj događaja na sceni. To ne znači da dešavanja na istoj sceni, ako je to moguće, ne bi trebala biti snimljena i pretvorena u neki prihvatljiv medijski format. Ipak, ljudsko oko omogućuje najvjernije praćenje dešavanja koja nas okružuju. Izgleda mnogo sofisticiranije, a i manje neugodno za zaposlenike koji rukuju gotovinom na blagajni ako se nadzor vrši pomoću diskretno instaliranih videonadzornih kamera sa ugrađenim pinhole objektivom, ali svaki istražitelj koji ima imalo iskustva sa takvim nadzornim sistemima potvrdit će da je ljudsko oko ipak pouzdanije, jer ostavlja manje prostora za sumnju i greške. Ravna površina videonadzornog ekrana ne daje promatraču informaciju o dubini vidnog polja na koju su naši umovi navikli i koju očekuju. Osim toga, tu je i interpretativna vrijednost ljudskog uma u situacijama kada promatrač neposredno svjedoči činu ili događaju. Većina nadzornih snimaka ne daje dovoljan obim potrebnih podataka, pa stoga zahtijeva određenu vrstu dodatne prateće interpretacije.

Uređaji za vizuelni nadzor

Bez obzira na njihova ograničenja, kamere za nadzor, naročito videonadzorne kamere u kombinaciji sa videosnimačima, od neprocjenjive su vrijednosti u brojnim situacijama, pa tako i u onima u kojima je nemoguće prikriti istražitelja zaduženog za nadzor. Još jedna prednost kamera je u istovremenom pokrivanju nadzorom više lokacija, sa jednim operaterom koji prati dešavanja na nadziranim scenama, bilo istovremeno, bilo u zadanim obrascima prikaza. Videonadzorne kamere nisu sklone umoru, rastrojstvu i dekoncentraciji ili gladi. U kontekstu sigurnosti, videonadzorne kamere su bitno doprinijele kvaliteti i efikasnosti istražnih procesa. Mnogi zaposlenici su uhvaćeni zahvaljujući videosnimaču, odnosno snimku kako izlaze iz objekta sa ukradenom robom kroz tajno nadzirana vrata, preturaju po uredskim stolovima i povjerljivim podacima ili vrše čitav niz drugih nedopustivih radnji koje se odnose na sigurnost, kao što su, npr., udaranje automata za slatkiše ili piće i nasilno otuđenje takvih artikala ili sitniša iz automata. Takve kamere su također u mnogo slučajeva zabilježile i djelovanje osoba koje nanose štetu kompaniji, vršeći nesavjesnu provjeru posjetilaca ili ne spriječivši ulične umjetnike da na novoj fasadi objekta ispišu grafite.

Oko kamere je učinkovito ​​u pružanju općih informacija – ko ulazi kroz određena vrata, ko prima robu na istovarnoj rampi, ko se nalazi u prostorijama za rad sa štićenim sigurnosnim videonadzorom i sl. Kada su u pitanju vrlo specifične i detaljne informacije, kamere ipak pokazuju i određene nedostatke. U jednoj istrazi krađe u odjelu za obradu platnih transakcija, u kojoj je zaposlenik otvorio koverte koje su predali kupci, a koje sadrže mjenice i novčane uplate (koje ne moraju uvijek biti u obliku bankovnih čekova), kamera nije bila u stanju otkriti krađu. Međutim, snimak je ukazao istražitelju koji zaposlenik je izvršio krađu, skrenuvši mu pažnju na sumnjivo ponašanje jednog zaposlenika i nesvjesne pokrete koje je pravio, što je na kraju dovelo do uhićenja. Nemogućnost videonadzorne kamere da otkrije specifične detalje u ovom konkretnom slučaju dovela je do sljedeće zagonetke: da li je osumnjičeni u džep svog radnog odijela stavio bijelu kovertu sa kupčevim mjenicama i novcem ili je u džep stavio bijelu maramicu ili tek bilješku zapisanu na komadu bijelog papira? Unatoč spomenutim ograničenjima, korištenje videonadzornih kamera omogućuje posebno svestrano vršenje nadzora. Kamere veličine ruža za usne ili kutije šibica moguće je koristiti u brojnim situacijama. Njihova cijena je vrlo pristupačna, a njihova upotreba je ograničena samo genijalnošću istražitelja.

Nadzorne bilješke

Bilješka o onome što primjećuje videonadzor može snimljena na diktafon glasom ili u bilježnicu rukom. Ako je snimljena, bilješka nekada kasnije mora biti prenesena u pisani oblik. Prednost rukom pisanih bilješki je da su odmah dostupne, koštaju malo vremena i truda ili troška za prijenos bilješke iz neke zvučne ili video forme u formu pisane riječi. Nakon toga bilješka se lahko prenosi putem e-maila ka ovlaštenim primateljima. Isto se ne može reći i za bilješke snimljene u audio ili video formatu. Još jedna prednost rukom pisanih bilješki je u tome što su papir i olovka dostupniji i manje upadljivi za korištenje na terenu nego, recimo, magnetofoni, diktafoni, baterije i kasetice, memorijske kartice ili USB memorijske jedinice. Osnovna svrha ovih bilješki je da se pobliže opišu dešavanja koja smo snimili u video ili audio formatu. Nove bilješke bi trebale da prate snimke svakog kalendarskog dana, a bilješka snimljena u toku jednoga dana može biti zapisana i na više strana u nadzornom dnevniku. Forma nadzornog dnevnika koja se popunjava svaki dan trebala bi sadržavati parametre kao što su datum, oznaka istražnog slučaja (ime i broj datoteke) te informaciju o identitetu istražitelja. Ukoliko su istu scenu pratila dva promatrača, dovoljno je da oba unesu svoja zapažanja u isti nadzorni dnevnik. Ako su nadzorom obuhvaćene scene na dva različita lokaliteta, a tiču se istog slučaja, tada bi trebalo za svaku nadziranu lokaciju otvoriti i ažurirati poseban nadzorni dnevnik. Jednom sačinjeni, ovi dnevnici postaju dijelom službenih spisa.

Trajanje tipične tajne istrage obično se mjeri sedmicama, a djelotvoran rad prikrivenog istražitelja na datoj lokaciji obično završava uspješnim zaključenjem slučaja. Razlog tome je, između ostalog, i to što angažman prikrivenog istražitelja završava “otkazom”, što znači da on u tom prividu “dijeli sudbinu” svih ostalih osoba upletenih u kriminalne radnje ili nečasne aktivnosti. Ovakva strategija štiti pravi identitet i misiju prikrivenog istražitelja, budući da je isti tretiran ili obrađivan “podjednako” kao i svi ostali uključeni u nečasne aktivnosti ili kriminal. Zašto onda ne pratiti normalan sistem krivičnog pravosuđa, koji često u ovakvim slučajevima podrazumijeva izlazak policije na lice mjesta i pritvaranje svih sudionika

Semir Kapetanović
redakcija@asadria.com

Kada policija započne istragu, istražitelj iz korporativnog sigurnosnog odjela tada praktično postaje “agent policije” i tako u velikoj mjeri gubi kontrolu nad tokom istrage. Gubitak kontrole nad istragom obično predstavlja značajan hendikep, jer često ugrožava napore da se dođe do drugih bitnih informacija koje bi mogle biti jednako vrijedne za organizaciju kao i, recimo, istraga u slučaju krađe vrijedne IT opreme iz skladišta organizacije. Stvarni, ali i lažni identitet prikrivenog agenta bi vrlo lahko u slučaju policijske istrage tokom suđenja bio kompromitovan. Raskrinkavanje i kompromitacija identiteta prikrivenog istražitelja na sudu automatski otvara i pitanja vezana za njegovu kompletnu ulogu u rasvjetljavanju slučaja, kao i za način na koji je, kroz prikrivene istražne radnje, došao do podataka i informacija važnih za uspješno okončanje slučaja.

Administrativno rješavanje internih slučajeva kao alternativa krivičnom gonjenju

Sa ustanovljenim liberalizmom u sudovima veoma je teško doći do presuda koje optuženog proglašavaju krivim.

Čak i kada se suđenje završi dokazivanjem krivice, presude su i dalje nesigurne, kako zbog mogućnosti preokreta situacije u žalbenom postupku tako i zbog toga što se neke od presuda donose na temelju veoma upitne logike. Međutim, stepen prikazane građanske odgovornosti ipak raste iz dana u dan, iz mjeseca u mjesec. Napori istražitelja iz korporativnih sigurnosnih odjela bi trebali biti usmjereni ka zaštiti kolektiva, a ne ka povećanju demonstrirane građanske odgovornosti. Administrativno rješavanje internih slučajeva nedoličnog ponašanja, uključujući tu i krađe, obično zahvaljujući prijetnjama raskidom radnog odnosa – prihvatljiva je i sigurna alternativa krivičnom gonjenju. Mnoge ljude daleko više brine mogućnost gubitka zaposlenja nego eventualno suočavanje i sukobljavanje sa policijom i pravosudnim sistemom. Ljudi se inače više ne plaše policije i sudova onako kako su se plašili nekada u prošlosti. Veoma dobri primjeri za gore navedeno su i razne organizacije koje se bore za građanska prava, zagovornici borbe protiv pobačaja u trudnoći, pa čak i neke ekstremne grupe i organizacije čiji cilj je borba za zaštitu životinja. Međutim, ako jednom isprepadanom asistentu, koji je, recimo, uhićen tokom uličnih protesta, zaprijetite mogućnošću da zbog boravka u pritvoru izgubi svoje zaposlenje na fakultetu, veoma je vjerovatno da ćete se ubrzo suočiti sa molbama mnogih drugih privedenih protestanata da im se omogući telefonski poziv kojim bi obavijestili poslodavce o nemogućnosti dolaska na posao i na taj način spasili vlastito zaposlenje. Prekid radnog odnosa kao rezultat izrečene disciplinske mjere nosi mnogo više traume i boli za zaposlenika nego što bi se to na prvi pogled moglo pretpostaviti. Prikrivenom istražitelju se također uručuje “otkaz”, skupa sa otkazima koji se uručuju osobama koje je prikriveni istražitelj identifikovao kao nepoželjne zaposlenike, zbog čega su šanse za kompromitaciju njegovog stvarnog identiteta iznimno male, odnosno gotovo nikakve. Nakon toga se prikriveni istražitelj raspoređuje na čekanje sljedećeg zadatka na drugoj lokaciji. Istražitelji iz sigurnosnog odjela koji, npr., postoji u sklopu određene kompanije ne bi se u pravilu trebali angažirati za sprovođenje istražnih radnji u toj kompaniji.

Prikrivena istraga je konstruktivna

U takvim slučajevima bi se prikriveni istražitelj trebao angažovati preko službe za zapošljavanje iz neke eksterne agencije koja zapošljava, obučava, dodjeljuje i nadzire agente osposobljene za sprovođenje prikrivenih istražnih radnji. Razlog zbog kojega istražitelja iz internog sigurnosnog odjela ne bi trebalo angažirati za sprovođenje prikrivenih istražnih radnji je taj što bi u nekom trenutku istrage ili, ako ništa drugo, u njenoj završnoj fazi ​​istražitelj od određenog broja zaposlenika mogao biti percipiran kao saučesnik “lošim momcima” u vršenju kriminalnih djela. Zašto? Zato što je prikrivena istraga po svojoj prirodi konstruktivna, prikrivena i participativna.

Zadatak tajnog agenta, odnosno prikrivenog istražitelja je da se kvalitetno infiltrira i da bude prihvaćen od strane zaposlenih koji su uključeni u nepoštene radnje. Prihvatanje okoline često zavisi i od razvoja određenih intimnih veza i relacija sa kolegama, bilo da se radi o zajedničkim noćnim izlascima po klubovima, zajedničkim večerama ili čak romansama, mada se ovo posljednje veoma rijetko pojavljuje kao dio istražnog plana. Rezultirajuća uska povezanost, koja je ključ za uspješno okončanje istrage, održava se i u trenutku kada istina izlazi na vidjelo, na dan kada se slučaj konačno rješava. Takav pristup često uključuje “hvatanje” prikrivenog agenta skupa sa svim ostalim uključenim u kriminalne aktivnosti. Obični istražitelj iz internog odjela sigurnosti u kompaniji teško bi mogao nastaviti sa svojim istražiteljskim poslom nakon što je upravo odigrao ulogu “lošeg zaposlenika”. Pored ugrožavanja same učinkovitosti prikrivenog istražitelja, njegovo razotkrivanje među stvarnim učesnicima u kriminalnim djelima proizvelo bi, veoma izvjesno, i mnoge druge ozbiljne komplikacije.

Kreiranje klopke

Prikrivena istraga i “hvatanje u klopku” su dva procesa usko isprepletena i do te mjere međusobno povezana u glavama ljudi da velika većina ljudi teško primjećuje razliku među njima, dok je za neke osobe takva razlika čak i potpuno neuočljiva. Međutim, “hvatanje u klopku” je lahko razumjeti kada se o njemu razmišlja kao o procesu sadnje sjemena u bašti. Hvatanje u klopku je proces u kojem jedna osoba podešava situaciju i širi (dez)informacije sa namjerom da drugu osobu navede na pogrešno razmišljanje i donošenje pogrešnih zaključaka, a time i odluka. U nastavku su predstavljena dva slučaja, odnosno dva primjera ponašanja zaposlenih u situacijama u kojima dolazi do krađe. U jednom slučaju postoji skrivena klopka, a u drugom je jednostavno nema. U kojem je od dva navedena slučaja prisutna skrivena klopka i kakav utjecaj takva klopka može imati na uspješno okončanje istrage?

————————————————————————-

Slučaj 1: Na skladišnoj utovarnoj rampi

Dva zaposlenika na utovarnoj rampi u skladištu kompanije za koju rade: osoba X i osoba Y zatekli su se jedne subote na poslu, skupa sa svojim supervizorom osobom Z. Osoba X je, zapravo, bila prikriveni istražitelj. Skladište u kojem su radili u normalnim okolnostima ne radi subotom, no zahvaljujući povećanom prometu kompanije, ukazala se potreba za prekovremenim radom, pa su se tako ova tri zaposlenika našla na poslu, dok su svi ostali zaposlenici koristili slobodne dane vikenda. Kada je došlo vrijeme ručku, osoba Z je izrazila želju da objeduje piletinu i pomfrit. Upitao je preostalu dvojicu kolega da li su i oni također raspoloženi za isti jelovnik i ponudio se dobrovoljno da ode po obroke u obližnji restoran brze hrane. Osobe X i Y su se složile sa prijedlogom. Umjesto da ide kroz zgradu i izađe na vrata za čije otključavanje je ovlaštena, osoba Z odlučuje da se posluži kraćim putem, preko parkinga. Preskočivši utovarnu rampu, osoba Z je otključala vrata koja su inače dio sigurnosnog sistema koji štiti i samu utovarnu rampu, te ista ostavlja otvorenim kako bi se tim putem mogao i vratiti sa hranom. Osoba X posmatra kako osoba Z ulazi u automobil i nestaje niz ulicu u pravcu restorana. Nakon toga, osoba X pristupa osobi Y i kaže: “Osoba Z se zasigurno neće vratiti u narednih dvadesetak minuta. Zašto ne bismo jednostavno ušli ovamo svojim kombijem i “zaradili” sebi po jedan novi prijenosni računar? Niko nikada neće primijetiti da nedostaju na brojnom stanju.” Osoba Y to prihvata kao dobru ideju, nakon čega dolazi do otuđenja dva nova prijenosna računara…

Slučaj 2: Za vrijeme čišćenja kuhinje

Dva pomoćna radnika u kuhinji jedne velike bolnice: osoba A (prikriveni istražitelj) i osoba B zaposlenici su koji posljednji napuštaju svoje radno mjesto, odnosno koji zbog prirode radnih zadataka koji su im povjereni ostaju na poslu do kasno u noć. Zadaci koje svakodnevno obavljaju na kraju radnog vremena su iznošenje smeća transportnim liftom i dalje do kontejnera u podrumu, te suho brisanje podova. Nakon što je obavila brisanje podova na spratu, osoba A primjećuje da je rashladna komora za hladno čuvanje namirnica slučajno ostala otključana i o tome odmah informiše osobu B. Odloživši krpu sa kojom je radila, osoba B žurno dolazi do vrata rashladne komore i uvjerava se da su ista zaista otključana. Odškrinuvši vrata komore, osoba B se obraća osobi A: “Molim te, brzo mi donesi mi par plastičnih vrećica za otpatke koje sam maločas odložio gore na spratu, pored ormarića za električno napajanje.” Osoba A pita zašto su mu potrebne vrećice, ali ne dobija nikakav odgovor. Umjesto odgovora, osoba B pokazuje rukom prema rashladnoj komori, a osoba A se udaljava kako bi donijela tražene vrećice za otpatke. Kada je dobila vrećice za otpatke, osoba B pokretima pokazuje osobi A da je prati kada uđe u rashladnu komoru, a po ulasku osoba B traži od osobe A da joj čuva vrećicu širom otvorenu, te poče u nju stavljati pakete sa mesnim odrescima i šunkom, te spakova i nekoliko kilograma maslaca. Stavivši spomenute namirnice u veliku zelenu plastičnu vrećicu za otpatke, osoba B vragolasto izgura osobu A iz rashladne komore, zatvorivši vrata na izlasku i zaključavši ih. Uzevši vrećicu od osobe A, osoba B je odloži na transportna kolica, na kojima su se već nalazile odložene četiri vrećice pune otpadaka. Potom preko spomenute vrećice sa namirnicama navuče još jednu i dobro je zatvori, pa je smjesti u jednu od četiri vrećice sa otpacima koje su se nalazile na kolicima. Vrećice sa otpacima na kraju odložiše u kontejner za otpatke u podrumu bolničke zgrade. Nakon radnog vremena osoba B ulazi sa svojim automobilom do prostora namijenjenog odlaganju otpadaka te iz kontejnera sa otpacima uzima vrećicu sa ukradenim namirnicama i prebacuje ju u prtljažnik svoga automobila. Osoba A tvrdi da bi joj trebalo pripasti pola “plijena”, međutim osoba B joj ovom prilikom daje samo jedan dio i obećanje da će ostatak pripadajućeg joj “plijena” dobiti nešto kasnije. Meso koje je tom prilikom dobila osoba A pojavilo se nešto kasnije kao dokaz u bolničkom odjelu unutrašnje sigurnosti…

Prepoznavanje i razmatranje različitih situacija i okolnosti

Obratite ovdje pažnju na jasnu razliku između ove dvije opisane situacije. U prvom slučaju je osoba Y bila žrtva uspješno postavljene klopke. Osoba X, odnosno prikriveni istražitelj, “posadio je sjeme kriminalnog razmišljanja” u um osobe Y, predloživši joj da se krađom iz skladišta svoga poslodavca “snabdiju” novim prijenosnim računarima. “Bašta” osobe Y, odnosno njen um je do toga trenutka bio lišen bilo kakve pomisli o krađi. Međutim, u drugom primjeru nije bilo nikakve skrivene zamke, pa čak i ako pretpostavimo da je vrata ostave, tj. rashladne komore neko namjerno ostavio otključanim. Same po sebi, činjenice da su vrata rashladne komore ostala otključana i da je to “zapalo za oko” osobi B kreirale su izvrsnu slučajnu priliku za izvršenje kriminalnog djela. Osoba B je takvu priliku mogla ignorisati, ispraviti je ili je jednostavno iskoristiti. U ovom slučaju je izostalo “usađivanje sjemena” kriminalnog promišljanja u um druge osobe. Da je osoba A, recimo, tom prilikom rekla: “Pogledaj! Neki šarlatan je otišao na vikend i ostavio ostavu otključanom. Mogli bismo se nakon posla “poslužiti” ovim prehrambenim namirnicama a da to niko nikada ne primijeti” – to bi već predstavljalo postavljenu zamku. U svakom slučaju, neka ključna pitanja čiji bi nam odgovori mogli ukazati na to da li se u nekom slučaju uistinu radilo o postavljenoj zamci ili ne, mogla bi se formulisati i na ovaj način: Čija je bila ideja da se počini kriminalno djelo i ko je inicirao njegovo izvršenje? Ko je posijao “sjeme kriminalne misli” u um suizvršioca, odnosno ko je, zapravo, prvi plasirao takvu ideju?

U prethodnom članku na ovu temu spomenuli smo neke od prednosti prikrivenih istražnih radnji u odnosu na one konvencionalne, neprikrivene. Dobro obučen i pripremljen agent tokom tajne istrage ne samo da može neposredno dosegnuti sam izvor vrijednih informacija i dokaza već se, zahvaljujući dobro odglumljenoj ulozi, može bez privlačenja pažnje u potpunosti integrisati među zaposlenike te skupa sa onima sklonim zabranjenim aktivnostima ili kriminalnim djelima nazočiti izvršenju istih

Semir Kapetanović
redakcija@asadria.com

Tajna istraga se može smatrati uspješno obavljenom samo ukoliko su ispunjena tri uslova: 1) agent koji ju je sprovodio nije kompromitovan, 2) prikupljeno je dovoljno upotrebljivih dokaza, 3) misija je okončana, a tajni agent se povukao, bez da je iza sebe ostavio tragove ili sumnju okoline. Dakle, prvi ključni faktor uspješne tajne istrage je infiltracija agenta i njegova integracija u okruženju. Veoma važan aspekt svake tajne operacije je potreba za istražiteljem, agentom ili operativcem, spremnim i sposobnim da preuzme lažni identitet i infiltrira se među ostale zaposlenike.

Agent „uljez“

U cilju prikrivenog sprovođenja istražih radnji, agent, zapravo, može biti uljez koji se novim ili budućim radnim kolegama predstavlja kao domar, instalater, skladištar, službenik, knjigovođa ili preuzima bilo koju drugu zgodnu ulogu, ne isključujući tu ni ulogu sigurnosnog službenika u internom odjelu sigurnosti koji egzistira u kompaniji. Činjenica da bi lažni ili preuzeti identitet mogao “zapeti” prilikom pretraživanja podataka ili provjere prošlosti kandidata, kakva se sprovodi prilikom apliciranja za zaposlenje u sigurnosnim agencijama ili drugim sigurnosnim službama, ne predstavlja veliki problem, jer je u ovome slučaju tajni agent ili istražitelj, zapravo, operativni element u funkciji upravo tog istog sigurnosnog odjela.

Sačiniti lažni historijat zaposlenja i napraviti lažne preporuke da bi se ispunili uvjeti za zaposlenje apsolutno je lahko, a saradnici se najčešće bez značajnog povoda ne upuštaju u slične pretrage i kontrole, već nove zaposlenike percipiraju na temelju podataka koje o njima dobiju od njih samih. Generalno, postoje dva efikasna načina da se istražitelj tajno infiltrira među radnu snagu i zaposlenike. Jedan način je da se voditelju kadrovskog odjela jednostavno predstavi kao aplikant za otvorenu poziciju za zaposlenje, čime će izbježi pojavu bilo kakve sumnje. Kod ovoga pristupa agent treba biti naoružan predznanjem i mora dobro vladati informacijama i činjenicama vezanim za branšu i radno mjesto na koje aplicira. Drugi način je da radi blisko sarađujući sa odgovornim službenikom u odjelu ljudskih resursa ciljane organizacije ili objekta. Ova druga metoda zahtijeva pisanu politiku, koja konkretno definira odnos i odgovornost izvršnog osoblja, uključujući, što je najvažnije, i upozorenje da je izvršno osoblje dužno držati informacije o angažmanu tajnog istražitelja apsolutno povjerljivim, čak i u situacijama kada o njemu nešto pokušava da sazna voditelj odjela u kojem će tajni istražitelj biti angažovan. Ova pisana politika trebala bi po mogućnosti biti sadržana i u priručniku za osoblje.

Podrška menadžmenta

Trebalo bi naglasiti da je infiltracija tajnih agenata među radnu snagu i zaposlenike tamo gdje je to potrebno u suštini prihvatljiva strategija zaštite, koja mora imati punu podršku višeg menadžmenta. To je veoma važno jer ćete uvijek naći i upravno osoblje koje vjeruje da su tajne operacije “prljave” ili nemoralne aktivnosti, da tajni agenti često kompromituju savršeno dobre zaposlenike i da mogu podnijeti nekorektan izvještaj ka višim upravnim instancama. Često u odjelima za ljudske resurse postoje i oni koji se, bez obzira na pisanu politiku, i dalje uporno protive strategiji tajne istrage i koji će učiniti sve što je u njihovoj moći da potkopaju aktivnosti tajnih agenata. To potencijalno može ugroziti fizičku sigurnost agenta i takve probleme treba rješavati brzo i efikasno. Jedno rješenje za tu vrstu problema je pozicioniranje jednoga tajnog istražitelja direktno u sam odjel za ljudske resurse, bez znanja osoblja, zaposlenika ili njihovih supervizora. Bitni elementi pisane politike bi trebali uključivati ​​sljedeće faktore:

• Upravno osoblje odjela za ljudske resurse trebalo bi nastojati da sigurno i bez izazivanja sumnje infiltrira aplikanta (tajnog istražitelja) kojega šalje odjel sigurnosti, osim ako je, po njihovoj prosudbi, aplikant neodgovarajući u odnosu na ulogu koja mu se dodjeljuje u konkretnom tajnom istražnom zadatku, a što bi moglo pobuditi sumnju.
• Bilješke o aplikantu, koje se prilažu u odjel ljudskih resursa, ne bi trebale biti šifrovane, niti da na bilo koji drugi način nagovještavaju da bi se moglo raditi o tajnom agentu.
• Samo odgovorna osoba u odjelu za ljudske resurse treba znati da je tajni agent na zadatku i doslovno niko drugi ne bi smio biti privilegovan da raspolaže takvim saznanjem.
• Kada je tajni agent angažovan i kada je otpočeo sa zadatkom, on ne bi smio biti otpušten, odnosno njegova misija ne bi smjela biti prekinuta bez konsultacija sa odjelom sigurnosti.
• Pravi identitet prikrivenog agenta ne bi smio biti otkriven, čak ni ukoliko bi takav zahtjev bio upućen od strane supervizora koji je po upravnoj hijerarhiji pozicioniran iznad voditelja odjela ljudskih resursa.

Zakonska regulativa

Aktuelna zakonska regulativa koja u pojedinim zemljama reguliše pitanja vezana za zapošljavanje zahtijeva od poslodavaca i kompanija da izvrše kontrolu i pregledaju lične dokumente svake osobe sa kojom se sklapa trajni ili privremeni ugovor o radu. Ukoliko se tajni istražitelj u cilju dolaska u posjed dokaza i informacija služi lažnim identitetom, voditelj odjela za ljudske resurse bi trebao za njega obaviti sve neophodne administrativne radnje i popuniti zahtijevane formulare vezane za useljenički status i naturalizaciju, te bi takvu i svaku drugu dokumentaciju koja bi potencijalno mogla biti kompromitirajuća trebao da čuva van dosega neovlaštenih lica. Iako su mnoge kompanije iznenađujuće fleksibilne na ovome polju, tajni istražitelji bi se trebali služiti lukavstvom i kada je god to moguće izbjegavati i zaobilaziti normalne procedure koje se sprovode u kompanijama prilikom zapošljavanja novih djelatnika. Ako je situacija na terenu u konkretnom slučaju ipak različita od opisane, trebalo bi razmotriti i mogućnost raspisivanja otvorene pozicije za radno mjesto na koje će biti primljen tajni istražitelj u ulozi novog zaposlenika u dogovoru sa agencijom za zapošljavanje, sa kojom se za takvu prigodu potpisuje i specijalni ugovor. Zahvaljujući činjenici da se mnoge kompanije, kako bi smanjile vlastite operativne troškove, za obavljanje određenih poslova sve češće oslanjaju na druge, uže specijalizirane kompanije (outsourcing), ovo se često može izvesti bez nepotrebnog privlačenja pažnje. Ovakav pristup omogućava agentu da se infiltrira u željenu sredinu i bez da nužno bude zaposlen od strane same kompanije čije poslovanje ili djelatnici su predmetom ugovorene istrage.

Izvješavanje

Tajni agent mora podnijeti rukom pisani izvještaj za svaku odrađenu smjenu. Kada je u pitanju izvještavanje vezano za poduzete radnje iz domena tajnih istraga, tu kucani izvještaji ne predstavljaju zadovoljavajuće rješenje. Za razliku od otkucanog dokumenta, rukopis pruža zaštitu od krivotvorenja i naknadne izmjene sadržaja izvještaja, te sprečava podnošenje fiktivno pripremljenih izvještaja. Svaki podneseni izvještaj bi trebao biti uredno potpisan i datiran. Iako ova praksa za sudstvo i za administraciju najčešće ima veoma upitnu vrijednost, ispod potpisa podnositelja izvještaja, odnosno tajnog istražitelja, trebala bi da stoji i neka forma lične izjave ili prisege koja se odnosi na istinitost navoda sadržanih u izvještaju. Dakle, takva izjava trebala bi da potvrdi da je sadržaj izvještaja u potpunosti istinit i da je temeljen isključivo na provjerenim činjenicama. Iako se to ne može sa sigurnošću dokazati, ipak se smatra da takva izjava može imati određen utjecaj na samoga podnosioca izvještaja, jer može potaknuti odgovorniji odnos spram navoda i provjere informacija prije nego što se one nađu u samome izvještaju. Suština izvještaja bi trebala da djeluje kao hitac ispucan iz “sačmarice”, a ne kao individualno zrno ispucano iz starog karabina. Drugim riječima rečeno, umjesto da se fokusira isključivo na jedan od upečatljivih dnevnih događaja ili njemu neki posebno zanimljiv aspekt posla, agent bi u svom izvještaju trebao komentirati razne incidente, zapažanja i razgovore do kojih je došlo tokom njegove posljednje odrađene smjene. Agent nije taj koji treba da sudi o tome da li je nešto važno za istragu ili ne, jer nije uvijek u poziciji da odmjeri i procijeni stvarnu vrijednost svega onoga što vidi ili čuje tokom jedne odrađene smjene. Ovakav pristup omogućava voditeljima istražnih odjela i agencija potpun i necenzuriran uvid u kompletan rad tajnih istražitelja, te shodno tome i vrednovanje njihovog učinka na terenu.

Tajne istražne radnje su u osnovi tajni obavještajni poslovi ili “špijunske” operacije u bilo kojem području ili u bilo kojem odjelu kompanije. Kao takve, istražne radnje su definitivno u samoj svojoj prirodi i sprovođenju – prikrivene. Zapravo, niko ne bi trebao znati da je takva istraga u toku, osim onih koji su za nju direktno odgovorni. Očita prednost tajnog djelovanja je u tome što ono daje menadžmentu tačnu i detaljnu sliku onoga što se na dnevnoj bazi događa u određenom području ili dijelu organizacije

Semir Kapetanović
redakcija@asadria.com

U pravilu, upravno osoblje u mnogim kompanijama, zapravo, jako malo zna o tome šta se dešava u pojedinim odjelima kompanije. Njihovo poznavanje situacije se oslanja na nadzor, odnosno na izvještavanje uposlenika na nižerangiranim upravnim pozicijama. Međutim, sasvim je jasno da neodgovorni, neprofesionalni ili nekorektni nadzornici neće izvještavati nadređene o sebi ili o svojim podređenima, pogotovo ukoliko su između nadzornika i njegovih podređenih, osim poslovnih, izgrađeni i bliski kolegijalni ili čak prijateljski odnosi. Drugi neprocjenjivo vrijedan aspekt prikrivene istrage je da je prikriveni istražitelj u poziciji ne samo da promatra odvijanje zabranjenih ili kriminalnih djelatnosti već da i sudjeluje u njima, skupa sa svim drugim zaposlenicima koji su odlučili da se uključe u takve djelatnosti.

Primjera je mnogo

To odjelu sigurnosti i visokom upravnom osoblju pruža mogućnost da saznaju sve, do u detalje, vezano za nedopuštene aktivnosti zaposlenika. Nadzornik utovara i prijema robe može, naprimjer, biti kompromitovan od strane podređenog ženskog uposlenika, a kao rezultat jednokratne seksualne afere. Ženski zaposlenik i dva druga službenika koji rade na prijemu i izdavanju robe potkradaju kompaniju tako što prilikom prijema robe u svoje prijemne liste unose podatke o količinama robe koji ne odgovaraju stvarnom stanju. Tako stvorena razlika između prikazanog lažnog i pravog stanja zaliha se dijeli između spomenute trojke i nekoliko vozača kamiona koji vrše isporuke robe. Kompromitovani nadzornik zna što se događa, ali jednostavno nestaje iz odjela za prijem robe u vrijeme kada u isti dolaze kamioni na istovar. Tajni agent, upućen na rad u taj odjel kao operator viljuškara (uz pretpostavku da se radi o učinkovitom agentu), uskoro bi se i sam mogao uključiti u ove kriminalne aktivnosti. Ako mu takvo infiltriranje pođe za rukom, on će lahko otkriti zašto se nadzornik nikada ne pojavljuje u odjelu za prijem robe u vrijeme kada se na tome mjestu odvijaju ove kriminalne aktivnosti.

Tajne istrage se mogu obavljati na slučajnom uzorku ili mogu biti poduzete u odnosu na tačno određene, ciljane osobe, naprimjer, kada postoje informacije ili sumnja da se u nekom području sprovode nedozvoljene radnje ili kriminalne aktivnosti, kao što su to prilikom prijema robe činili djelatnici u prethodno opisanom primjeru. Tajne istrage bazirane na slučajnom uzorku, zapravo, su jednostavni testovi koji se sprovode u različitim radnim područjima. Ukoliko se u tim područjima zaista manifestuju nepoštenje ili bilo koji drugi oblik neprihvatljivog ponašanja, isti će biti otkriveni. Neprihvatljivo ponašanje može uključivati i ​​upotrebu alkohola ili droga na radnom mjestu, varanje u smislu skraćivanja radnog vremena, opću nepažnju koja rezultira oštećenjem materijala, opreme ili robe, ili bilo koje druge radnje koje obično predstavljaju problem u radnom okruženju. Trebalo bi biti jasno da su tajne istrage u privatnom sektoru fokusirane na unutrašnje djelovanje, te uključuju ponašanje zaposlenika i njihove radne performanse. Iz toga slijedi da strategija koja se koristi za otkrivanje i uhićenje kradljivaca (kupaca, a ne zaposlenika) koji počine krađu u maloprodajnim objektima nije ista kao i ona koja se koristi prilikom sprovođenja tajnih istražnih radnji. Za razliku od toga, tajne istrage se obavljaju u civilnoj odjeći, konstruktivne su i obuhvataju program promatranja (za razliku od samoga sudjelovanja), koji ima imalo ili nimalo veze sa ispoljenim neprihvatljivim ili kriminalnim aktivnostima zaposlenika.

Tehnike i metode: angažiranje tajnih agenata

Za iznalaženje i angažman istreniranih i obučenih tajnih agenata obično se koriste eksterne agencije. Kasnije ćemo se vratiti razlozima zašto za sprovođenje tajnih istraga ne bi trebalo koristiti istražitelje iz iste organizacije. Bilo kako bilo, postoje mnoge stvari koje treba uzeti u obzir prilikom odabira agencije i definisanja zadatka:

1. Kvalifikacije agencije: Da li je agencija specijalizirana za sprovođenje istraga vezanih za nedozvoljene oblike ponašanja na radnom mjestu ili se radi o agenciji kojoj je ovo još samo jedan u nizu sporednih poslova kojima se bavi površno? Da li je agencija u prošlosti već sprovodila tajne operacije ili o njima ima namjeru učiti „u hodu“?
2. Sposobnosti i karakteristike tajnih istražitelja: Kompanija i agencija bi se trebale potpuno jasno izjasniti po pitanju karakteristika i osobina potencijalnih istražitelja. Ovdje bi posebnu pažnju trebalo obratiti na posebne kvalifikacije i iskustvo istražitelja. Naprimjer, tajni istražitelj koji bi trebao da se infiltrira u određenu sredinu u ulozi vozača morao bi da raspolaže adekvatnom vozačkom dozvolom, sa upisanim svim onim kategorijama vozila koja će, možda, pod krinkom vozača, morati da vozi, a sve kako ne bi bio razotkriven ili ne bi oštetio povjereno mu vozilo. Agencija bi trebala profilirati ciljanu radnu snagu, tako da ima na raspolaganju kompatibilne pojedince za širok spektar specifičnih uvjeta i okruženja.
3. Proces odabira kandidata i njegovo zapošljavanje: Kompanija mora jasno razumjeti sve metode koje agencija implementira u procesu iznalaženja istražitelja za bilo koji sličan konkretan angažman. Agencija bi također trebala preuzeti odgovornost za temeljitu pozadinsku provjeru kandidata i predočiti kompaniji rezultate na razmatranje. Kompanija bi trebala biti spremna platiti troškove koji se javljaju u ovome procesu za iznalaženje i odabir kandidat za posao istražitelja, odnosno troškove i usluge povezane sa iznalaskom prave osobe za konkretan posao. Oko pokrivanja ovih troškova agencija i kompanija bi se trebale unaprijed sporazumjeti i dogovoriti, te pravovremeno eliminisati sve eventualne nepoznanice.
4. Satnice, dnevnice i izvještavanje o troškovima: Agencije će obično od kompanije naplatiti naknadu za vrijeme koje agent provodi sprovodeći tajne istražne radnje, a od naplaćenog iznosa određen dodatak bi trebao pripasti agentu i mimo njegovih redovnih primanja koja ostvaruje kao zaposlenik agencije. Osim toga, u obračun će često ući i određen broj sati po osnovu kojih će agencija teretiti kompaniju za usluge profesionalnog istražitelja, angažiranog da kontrolira aktivnosti agenta. Neke agencije svojim zaposlenicima također osiguravaju i određen bonus, koji služi kao sredstvo poticaja za predavanje izvještaja u propisanim rokovima, a takvi bonusi se najčešće isplaćuju po obavljenom poslu. Kompanija bi se unaprijed morala složiti sa agencijom oko plaćanja svih troškova kako bi se izbjegli kasniji eventualni nesporazumi. Proračun za svaku vrstu naknade i proračun troškova bi trebali biti sačinjeni i kontinuirano nadzirani od strane izvršnih sigurnosnih službenika u kompaniji zaduženih za projekat.
5. Kontrolne smjernice za agenta: Istražne usluge agenta trebale bi biti pod kontrolom isključivo eksterne agencije. Agencija ne smije bilo kome u kompaniji dati informaciju o istinskoj prirodi usluge koju pruža. Ukoliko sigurnosno osoblje kompanije na bilo koji način pokuša sprovoditi istražne radnje paralelno sa istragom koju sprovodi tajni agent, linije komunikacije i kontrola će biti kompromitovani, a sigurnosno osoblje, pa čak i sam tajni agent, će veoma brzo postati nedjelotvorni i neefikasni. U najboljem slučaju takva situacija može dovesti tajnog agenta u konfuznu situaciju, dok u najgorem slučaju može doći do kompletnog prekida komunikacije, što kasnije može dovesti do kompromitacije kompletnog projekta. Zbog svega iznad spomenutog, kompanija, agencija i agent moraju uspostaviti metodu za ostvarivanje hitnog kontakta ka agentu od strane ovlaštenog sigurnosnog službenika iz kompanije, za slučaj da ovlašteni sigurnosni službenik iz kompanije sazna da je agentov identitet teško ugrožen ili da je izložen opasnosti od razotkrivanja.
6. Osiguranje i upravljanje rizicima: Dobra ideja je da se prilikom dogovaranja između kompanije i eksterne agencije uključi i neki oblik osiguranja za kompaniju od eventualnog nastanka štete, do koje može doći neovlaštenim djelovanjem ili nemarnim postupanjem agencije ili agenta. Nakon što agencija i kompanija dogovore pitanja oko dodatnog osiguranja, po osnovi tog dogovora bi obavezno trebale sklopiti i adekvatnu policu osiguranja u kojoj će kompanija imati status osiguranika. To je veoma korisna stvar koja prevenira mnoštvo problema koji se javljaju prilikom nastanka štetnog slučaja, pogotovo ukoliko šteta nastane tokom samoga sprovođenja prikrivene istrage, kada su najčešći epilozi, zapravo, podizanje sudskih tužbi. Tajne operacije su područje gdje je uputno imati ugovor o angažmanu i cjelokupan projekat pregledan od strane iskusnog advokata, koji veoma dobro poznaje aktuelni zakon koji tretira zapošljavanje, kompaniju, njenu kulturu, ali i toleranciju rizika.