U situaciji kada istražitelji u toku istrage pokušavaju utvrditi ko je odgovoran za neki incident ili krivično djelo, naglasak je na utvrđivanju identiteta te osobe. Kada je za istragu najvažnije pitanje gdje, naglasak se stavlja na utvrđivanje mjesta zločina

Piše: Semir Kapetanović
E-mail: redakcija@asadria.com

Postoji jasna distinkcija između pitanja ko, koje se fokusira na osobe, u odnosu na gdje, kod kojeg je akcenat na lokaciji. Tu za istragu može biti važno više pitanja, od toga gdje se počinitelj nalazi, gdje su dokazi ili gdje je sakriven potencijalni plijen. Isto tako, za istražitelja je važno jasno definirati koji su to izvori informacija koji mu mogu pomoći tokom vođenja istrage.

Finansijske institucije i agencije za nekretnine

Tokom vođenja istrage istražitelji će često morati raditi s bogatim izvorima podataka iz nevladinih izvora, a koji se tiču fizičkih i pravnih lica, lične imovine i nekretnina. Neki od ličnih podataka nisu direktno dostupni, dok je za druge potrebno pribaviti odgovarajuću dokumentaciju nakon pokretanja krivičnog postupka. Banke i kreditne institucije su također važni izvori informacija. Računi daju uvid u finansijsko stanje, datume i vrstu uplata, kao i iznose. Tu su i informacije o novcu koji se podiže, kao i broju napisanih čekova unutar određenog perioda. Banke imaju evidenciju o svim krupnim transakcijama i dragocjenostima pohranjenim u sefove. Isto tako, kreditne informacije istražitelju mogu poslužiti kao izvor podataka o radnom odnosu osumnjičenika, njegovom primarnom izvoru prihoda, imovini i iznosima za koje je navedeno lice zaduženo. Brojni poslovni subjekti imaju i svoje kreditne agencije. Ove institucije mogu ponuditi podatke o svojim klijentima, poput bračnog statusa, imena bračnog druga, broja izdržavanih osoba, bivših i sadašnjih adresa stanovanja i kreditnog rejtinga. Ako se sumnja da je počinjeno krivično djelo povezano s nekretninama, prava adresa za istražitelja su agencije za nekretnine koje mu mogu ponuditi informacije o cijeni iznajmljene ili prodate nekretnine, iznosu transakcija, hipotekama i vlasničkim odnosima.

Osiguravajuća društva i uslužne kompanije

Osiguravajuća društva istražitelju mogu ponuditi informacije o posljednjoj korištenoj adresi, datumu kupovine ili prodaje imovine i iznosu prateće transakcije. Telekomunikacijske kompanije također mogu pružiti pomoć u vidu pretplate i iznosu mjesečnih računa za mobilnu i fiksnu telefoniju. Isto važi i za kompanije koje navedenom licu šalju račune za kablovsku televiziju, električnu energiju, plin i vodu, od kojih je, osim adrese korisnika, moguće dobiti i informacije o korištenju tih usluga u prošlosti. U određenim okolnostima korisno je stupiti u kontakt i sa kompanijama koje nude usluge transporta, posebno u slučaju kada se sumnja na krađu i skrivanje ukradenih predmeta. Slično se može primijeniti i u slučaju udruženja taksi-prijevoznika koji mogu ponuditi informacije o destinaciji putnika i potencijalnim prevoženim predmetima. Rent-a-car agencije su također važne jer omogućavaju uvid u informacije s vozačke dozvole osumnjičenog lica, adresu osobe koja iznajmljuje vozilo, podatke o ovlaštenim licima za korištenje vozila i pređenoj kilometraži. Tu se često mogu naći i različiti brojevi telefona, adrese, opis vozila, podaci o korištenoj kreditnoj kartici prilikom plaćanja i slično.

Sektori zdravstva, obrazovanja i medija

Među destinacijama zanimljivim za istražitelja koji vodi određeni slučaj su i institucije iz oblasti zdravstva, poput bolnica i apoteka. Apoteke istražitelju mogu pružiti uvid u recepte na osnovu kojih se mogu saznati podaci o ljekaru kojeg je osumnjičenik posjećivao, od čega je bolovao i koju vrstu lijekova je koristio, ali i adresa korisnika osiguranja. Slično tome, bolnice posjeduju zdravstvene kartone pacijenata, s podacima o oboljenjima i pratećim tretmanima, kao i zdravstvenom osiguranju. Kao i njihovi zdravstveni pandani, i obrazovne institucije mogu biti izvor važnih informacija za istražitelja, počevši od datuma i mjesta rođenja, do imena i zanimanja njegovih roditelja, radnog mjesta i sl. Institucije visokog obrazovanja poput univerziteta i fakulteta istražitelju mogu ponuditi i informacije o vannastavnim aktivnostima osumnjičenika, njegovim akademskim postignućima, interesima i finansijskom statusu. I mediji mogu biti od koristi i to na način da ponude informacije o svojim pretplatnicima i subjektima koji se reklamiraju u njima, kao i uvid u arhivu članaka u kojim se osumnjičenik potencijalno pojavljivao.

Državne službe

Državne službe na svakom nivou posjeduju veliku količinu informacija koje istražitelj može iskoristiti. Iako za većinu njih postoje ograničenja u pogledu propisa o sigurnosti, do određenih podataka se može doći relativno lahko. Među institucijama koje mogu biti od koristi istražitelju je, npr., poreska uprava, koja posjeduje imena i adrese poreskih obveznika u odnosu na porez na imovinu. Tu su također i informacije u vidu opisa pravnog statusa imovine, iznosa poreza plaćenih na nju, kao i blagovremenosti njihovog plaćanja. Općinske službe za građevinske poslove posjeduju podatke o lokaciji objekata u vlasništvu osumnjičenika, kao i prateće planove i dokumentaciju za njihovu gradnju. Lokalne matične službe također nude uvid u oporuke i matične knjigu vjenčanih, rođenih i umrlih, registar likvidiranih poslovnih subjekata i dr. Ostale javne institucije koje nude uvid u korisne podatke su službe za socijalnu pomoć, koje mogu posjedovati informacije o radnom vijeku osumnjičenika, njegovom stanju socijalne potrebe, zdravstvenom stanju i potencijalnim problemima sa zakonom. Isto važi i za izborne komisije, od kojih je moguće dobiti podatke o porijeklu osumnjičenika, npr. da li je rođen u nekoj stranoj zemlji ili ga neka posebna psihofizička potreba onemogućava da učestvuje u glasačkom procesu. Svi navedeni izvori informacija danas su još lakše dostupni, jer svoje podatke često nude u elektronskoj formi. To omogućava paralelno pretraživanje informacija na više službenih izvora. Ipak, istražiteljima se preporučuje direktno stupanje u kontakt s ovim institucijama kako bi se sam proces istrage predstavio kao ozbiljan proces koji vodi kompetentno lice.

U poslovnom kontekstu ne postoji povod za pokretanjem istrage, izuzev ako se nešto već nije desilo ili se dešava. Mali broj organizacija ima luksuz da pokreće istrage u odsustvu nekih snažnih indicija o ozbiljnim kriminalnim djelima. Prije početka same istrage potrebno je analizirati nekoliko važnih faktora, od upravljanja resursima, preko ometanja operativnih aktivnosti do zaštite ugleda involviranih strana

Piše: Semir Kapetanović
E-mail: redakcija@asadria.com

Može se kazati da nije preporučljivo pokretati istragu bez odgovarajuće analize da li je uopće došlo do činjenja nedozvoljenog djela. Najvažnija pitanja u vezi s pokretanjem istraga su „ko, kada, zašto, kako i šta“ i, na samom početku, jedino se na posljednje pitanje može odgovoriti s određenom sigurnošću. Koliko-toliko jasna slika o naravi počinjenog djela formira se, naprimjer, po pronalasku izgubljenog novca ili imovine. Zadatak istrage je da ta slika bude što jasnija i u tom procesu se može doći do odgovora na navedenih pet pitanja.

Pitanje „kako“ u kontekstu istrage

Dva primarna podpitanja povezana su s davanjem odgovora na pitanje „kako“ u kontekstu istrage: kako je krivično djelo počinjeno i kako se navedeni slučaj može riješiti, uz privođenje krivca pravdi. Oba pitanja tiču se strategije, odnosno strategije koju je kriminalac primijenio prilikom činjenja djela, i strategije koju istražitelj primjenjuje kako bi ga razotkrio. Potonja u određenoj mjeri često zavisi od strategije u skladu s kojom je djelo počinjeno, odnosno osobu koja, naprimjer, vrši pronevjeru istražitelj teško može privesti pravdi ako ne zna kako ona vrši manipulaciju finansijskim sredstvima. To ne znači da poznavanje načina na koji je počinjeno krivično djelo automatski povlači rješavanje slučaja. Krivično djelo i njegovo razotkrivanje su dvije različite sfere i moraju se tako tretirati.

Metode naučne detekcije i utvrđivanje zločina

Promatranje, postavljanje hipoteze i testiranje predstavljaju srž naučnog metoda i on se može primijeniti i na istrage. Aktivnosti na utvrđivanju načina na koji je neko djelo izvršeno su u svojoj srži istraživačke i podrazumijevaju primjenu metoda pokušaja i greške s ciljem fizičke rekonstrukcije krivičnog djela. Također, one mogu biti i istražiteljske naravi i u tom slučaju se ispituju svi koraci i procesi povezani s zločinom, te traže slabosti u njegovom izvođenju kako bi se lakše došlo do istine. U ovoj fazi istražitelj se prvenstveno bavi rekonstrukcijom samog događaja. To podrazumijeva i sistematsko pretraživanje terena i objekata, ispitivanje aktera, potragu za fizičkim dokazima i praćenje svakog traga koji vodi u određenom smjeru. Istražitelj se mora uživjeti u ulogu kriminalca kako bi mu lakše ušao u trag.

——————————

Strategija rješavanja slučaja i modus operandi

U mnogobrojnim slučajevima strategija korištena za činjenje djela korespondira s onom za njegovo razotkrivanje. U tom kontekstu je važno utvrditi počiniteljev modus operandi, odnosno način na koji se određeno krivično djelo ponavlja u vidu obrasca. Na taj način se, u slučaju počinitelja, utvrđuje konzistentnost u pristupu, što može dovesti i do indiciranja strategije rješavanja slučaja. Ako, naprimjer, neki uposlenik krade sredstva tako da krivotvori dokumentaciju za povrat novca i reklamaciju, istražitelj može očekivati da navedeni uposlenik koristi iste metode činjenja krivičnog djela sve dok ima dojam da se one isplate. Ako neki provalnik preferira upad u stanove tokom dana, istražitelj ga neće zateći u noćnim napadima na poslovne prostore. Kriminalac vrijednost svojih metoda procjenjuje isključivo na temelju uspješno izvedenih poduhvata. Nakon što postigne nekoliko manjih uspjeha, on će biti nesklon promjenama operativnog pristupa, prvenstveno zbog manjka imaginacije, inercije i praznovjerja. Na taj način modus operandi se može definirati kao skup navika, tehnika i specifičnosti u ponašanju počinitelja krivičnog djela.

Odabir adekvatne strategije

Iako u pogledu načina na koji je zločin počinjen postoji faktor predvidivosti i konzistentnosti, isto ne važi i za način na koji će određeni slučaj biti riješen. Strategija činjenja djela umnogome određuje i strategiju njegovog razotkrivanja, ali određena ograničenja su prisutna. Obično postoje brojni načini da se kriminalca privede pravdi ili da se neki slučaj riješi, kao i bezbroj situacija u kojima nešto može pomoći krivo ili na neplaniran način. Prilikom primjene strategije za konkretni slučaj, istražitelj mora razmotriti sljedeće faktore:

• može li korištena strategija, u slučaju da se pokaže neuspješnom, ugroziti istragu?
• koja strategija stavlja počinitelja djela u najnezahvalniji položaj nakon što ga se uhapsi?
• koja strategija je najmanje zahtjevna u pogledu zahtjeva za ljudskim resursima, tehnologijom, potrebom za sofisticiranom opremom itd?
• za koju strategiju je potrebno najmanje vremena u kontekstu njene primjene?
• koja strategija je ekonomski najpristupačnija?

Najbolja strategija je, zapravo, ona koja traži najmanje vremena, ljudskih resursa i izdataka. Način na koji istražitelj odgovori na ova pitanja predstavlja direktan odraz njegovih ukupnih kapaciteta i istražiteljskih vještina.

Identifikacija osumnjičenih: pitanje „ko“

Nakon „kako“ jedno od temeljnih pitanja u kontekstu istraga tiče se utvrđivanja identiteta lica koje je odgovorno za činjenje određenog krivičnog djela. Jasno je da se pitanje „ko“ ne mora odnositi samo na krivca, nego i na identitet osobe u koju istražitelj ima povjerenja ili joj može pružiti pomoć tokom vođenja istrage (tehničku podršku ili neki drugi vid pomoći). Identitet osumnjičenika utvrđuje se na više načina: procesom eliminacije, analizom fizičkih dokaza i istražnim ispitivanjem. U većini slučajeva koji se tiču privatnog sektora broj potencijalnih osumnjičenika je relativno mali. Naprimjer, ako je riječ o krađama iz kase, broj osumnjičenih ne može biti veći od broja lica koja uopće imaju pristup toj kasi. Prvi koraci su eliminacija osoba koje nisu mogle počiniti konkretno djelo. Proces eliminacije se vrši sve dok se broj osumnjičenih ne svede na nekoliko ili, još bolje, na jednog osumnjičenika. Ipak, u nekim situacijama proces eliminacije nije potreban i dovoljna je tek adekvatna analiza prikupljenih fizičkih dokaza. Međutim, njihova dostupnost nekada nije dovoljna za utvrđivanje počinitelja, zbog čega se istražitelj služi tehnikom ispitivanja svih lica uključenih u slučaj, od žrtava do svjedoka. On ih, u tom slučaju, ispituje u vezi sa svim detaljima do kojih dođe u toj fazi procesa istrage. Navedene tehnike se rijetko primjenjuju samostalno, što znači da će uspješna istraga vrlo često predstavljati kombinaciju ispitivanja, prikupljanja i analize fizičkih dokaza, praćenja, korištenja informatora, ali i istražiteljeve odlučnosti i sreće. Cjelokupnom procesu istrage se, stoga, mora pristupiti kao nauci, iako ona nikada nije egzaktna.

Izrada izvještaja nije neka periferna aktivnost koja nije u vezi sa stvarnom strukom vođenja istražnih radnji. Ona predstavlja sastavni dio aktivnosti istražitelja i osobe koje se odluče da je izbjegavaju suočit će se s mnoštvom problema u obavljanju svojih poslova. Istražiteljski izvještaj predstavlja jasan, sveobuhvatan, pisani dokument koji sadrži hronološki pregled činjenica i na objektivan način opisuje iskustva, razgovore i opservacije o konkretnom slučaju

Piše: Semir Kapetanović
E-mail: redakcija@asadria.com

Ljudski um neobično brzo gubi značajan dio svojih kapaciteta da u sjećanje prizove detalje koji se tiču nekog događaja. To se odnosi ne samo na događaje kojima same osobe svjedoče nego i na one koji su proizvod direktnog iskustva pojedinca. U tom kontekstu, važnost izrade bilješki o događajima postaje jasna, dok će u protivnom sam događaj biti brzo zaboravljen ili će sjećanje na njega biti iskrivljeno prolaskom vremena. Stoga razlika između kvalitetnog i sposobnog istražitelja i onog vrhunskog ogleda se i u vještinama pravljenja zabilješki. Konačno, postoji direktna veza između učinkovitosti sigurnosnih odjela i kvaliteta njihovih izvještaja i bilješki.

Definicija istražiteljskog izvještaja

Izrada izvještaja nije neka periferna aktivnost koja nije u vezi sa stvarnom strukom vođenja istražnih radnji. Ona predstavlja sastavni dio posla istražitelja i osobe koje se odluče da je izbjegavaju suočit će se s mnoštvom problema u obavljanju svojih poslova. Istražiteljski izvještaj predstavlja jasan, sveobuhvatan pisani dokument koji sadrži hronološki pregled činjenica i na objektivan način i u prvom licu opisuje istražiteljeva iskustva, razgovore i opservacije o konkretnom slučaju. Isto tako, ovaj dokument mora ponuditi mogućnost rekonstrukcije događaja i nakon prolaska vremena. Kvalitetan izvještaj koji će istražitelj koristiti, npr., pet godina kasnije mora ponuditi jednako kvalitetne informacije kakve je imao na dan kada je bio napisan. Ako osoba koje čita izvještaj ima pitanja u vezi s njim, to je pokazatelj da je dokument nezadovoljavajući.

Narativni izvještaji

Izvještaji su razumljiviji kada ih se piše u prvom pripovjedačkom licu i njihovu srž čini narativni korpus teksta. U brojnim organizacijama naracija ujedno čini cjeloviti izvještaj. Oni se uglavnom rade u pismenoj, rukom pisanoj formi, uprkos dostupnosti kompjuterskih datoteka, uređaja za snimanje audio i video sadržaja i sl. Čak i ako istražitelj diktira svoje izvještaje ili ubacuje sadržaj u računar, konačni rezultat treba biti predstavljen na papiru. To je zato što je takav tip medija najlakše pregledati na brz način, sveobuhvatan je i lahko čitljiv. Primjerci na kojima se izrađuju izvještaji su lahko dostupni i nije potrebna nikakva dodatna oprema da im se pristupi. Istovremeno, izvještaji na papiru su otporni na sve vrste tehničkih kvarova, oštećenje podataka ili softversko-hardverske nekompatibilnosti. Kako su finalne verzije izvještaja u pisanoj formi, podrazumijeva se korištenje ispravne gramatike, pravopisa i interpunkcije, dok je čitljivost napisanog odgovornost samog autora, odnosno istražitelja. Gramatički nekorektne forme otežavaju praćenje iznošenja činjenica, jednako kao i nečitljive, brzo našarane napomene.

Pisanje u prvom licu i objektivnost

Pisanje u prvom licu se preporučuje jer se tako postiže prirodniji narativni tok samog izvještaja. Ako istražitelj piše na način kako razmišlja i govori, materijal će se moći naknadno lakše pratiti i čitati. Pri tome treba izbjegavati vještački i sterilan stil. Isto tako, istražiteljski izvještaj ne smije sadržavati hipoteze, pretpostavke ili istražiteljeve predrasude. To ne znači da istražitelj ne može imati svoje mišljenje, ali taj vid subjektivnosti mora se ogledati u sadržaju samog izvještaja. Ako postoji potreba za subjektivnim mišljenjem, ono se može navesti u drugoj vrsti izvještaja, poput službene bilješke za istražiteljevog nadređenog.

————————————-

Strukturirani izvještaji

Jezgro istražiteljskog izvještaja jeste njegov narativni segment. Ipak, neke organizacije koriste strukturirane obrasce koji posjeduju zaglavlje, prostor za glavni blok teksta i kraj, odnosno zaključak. U posljednjoj stavci se navodi u kojoj fazi se nalazi sama istraga. U privatnom sektoru se često koristi format od devet segmenata koji tvore modus operandi. Primjer ovih stavki, u slučaju vršenja krivičnog djela, uključuje sljedeća pitanja i odgovarajuće odgovore: 1. u koje je vrijeme počinjeno krivično djelo; 2. ko je napadnuto lice; 3. koja je napadnuta lokacija; 4. na koji se način odvijao napad na osobu ili imovinu, 5. način izvršenja napada, odnosno instrument, alat, uređaj ili metode korištene u napadu; 6. zašto je zločin počinjen ili pokušan; 7. koje je obilježje krivičnog djela, odnosno šta počinitelja ili samo djelo ističe u odnosu na standardne situacije; 8. šta kažu osumnjičenici, jesu li sa žrtvama obavljeni razgovori, kao i sa svjedocima; 9. koji vid transporta je korišten za izvršenje krivičnog djela.

Izrada zabilješki

Izradu izvještaja teško je zamisliti bez pozivanja na one koje su prikupljane tokom procesa vođenja istrage. Postoje tri važna faktora na koje istražitelj treba obratiti pažnju prilikom izrade zabilješki „na terenu“. Jedan od njih je vrijeme njihove izrade, koje je potrebno navesti kako istražitelj kasnije ne bi nepotrebno ulagao napore da ih locira u određeni vremenski okvir. Drugi faktor je puni opis zabilješke. Osim navođenja tačnih imena i prezimena svjedoka, u zabilješkama je potrebno navesti i njihove funkcije, poslovne i privatne adrese lica od interesa, kao i njihove telefonske brojeve. Treći važan segment je navođenje citata, koji mogu predstavljati važan dio u istražiteljskom izvještaju. Ako se izjava neke osobe može navesti direktno u izvještaju, te riječi će ipak izgubiti kredibilitet ako ih se ne može potkrijepiti istražiteljevim zabilješkama. Do navedenog dolazi često, jer se izvještaji obično ne rade prije završetka samog slučaja. Između početka i okončanja istrage može proći mnogo vremena i nije jednostavno sjetiti se nečijih tačnih riječi nakon tog perioda. Tokom formalnih saslušanja, advokati često pokušavaju dovesti u pitanje istražiteljeve izvještaje, kao i njegova sjećanja, tako što će se fokusirati na vremensku razliku između dana kada je došlo do incidenta i vremena kada je naveden u formalnom izvještaju. Zato je, u ovakvim situacijama, radi zaštite kredibiliteta istražitelja, važno posjedovati precizno vremenski određene i jasne zabilješke koje se koriste za izradu formalnih izvještaja.

Adekvatna saradnja s informatorima odvija se u nekoliko faza, uključujući njihovo angažovanje, produktivno upravljanje informatorima i sumiranje slučaja. Ponekad i sami informatori budu uhvaćeni u ilegalnim aktivnostima ili žele pomoći u odvijanju istrage iz sebičnih ili altruističnih razloga. Istražitelj na prvom mjestu mora pokušati otkriti prave razloge koji stoje iza informatorove želje za angažmanom

Piše: Semir Kapetanović
E-mail: redakcija@asadria.com

Informatori su iznimno raznolika skupina ljudi. Neki se za ovaj posao javljaju spontano, dok je druge potrebno angažovati u toku vođenja istrage. Nerijetko se dešava da poslodavci dobiju pismo kolege, bivšeg prijatelja, bračnog partnera ili susjeda koji se povezuje s osobom osumnjičenom za uključenost u vršenje nezakonitih aktivnosti. Ponekad i sami informatori budu uhvaćeni u ilegalnim aktivnostima ili žele pomoći u odvijanju istrage iz sebičnih ili altruističnih razloga. Istražitelj na prvom mjestu mora pokušati otkriti prave razloge koji stoje iza informatorove želje za angažmanom. To će mu biti korisno iz dva razloga. Kao prvo, na taj način može ustvrditi da li je informator u nekom sukobu s osumnjičenikom i procijeniti situaciju. Drugo, razumijevanje motivacije informatora daje jasnu sliku o načinu na koji se on može učiniti produktivnijim u budućem radu. Neki od najčešće identificiranih tipova motivacije za uključivanje informatora u tok istrage su: dugoročni antagonizam prema osumnjičeniku, kratkotrajni sukob s osumnjičenikom ili strah od dovođenja u vezu sa njegovim aktivnostima, moralni razlozi, ljubomora, želja za smanjenjem kazne za vlastita djela, strah od ugrožavanja tjelesnog integriteta, autentična briga za osumnjičenikom, lojalnost prema kompaniji ili zajednici, religijska uvjerenja i dr.

Produktivno upravljanje

Nakon angažmana informatora i utvrđivanja njegovih/njenih motiva, istražitelj može prikupiti sve korisne informacije od informatora. To je ponekad moguće izvesti u okviru jednog sastanka, no iskustva istražitelja su pokazala da je važnije kreirati mogućnost za kontinuirani kontakt s informatorima. Nerijetko se dešava i da istražitelj inicijalno pogrešno protumači informacije koje mu povjerava informator, zbog čega je potrebno tražiti dodatna objašnjenja. Kako bi se ova dodatna pitanja mogla postaviti, potrebno je održavati trajni kontakt, jer na njih odgovore može ponuditi samo informator. Ako pristane na obavezu prikupljanja i prenošenja informacija, on tako postaje kontrolirani informator. Ovaj tip informatora često se plaši otkrivanja svojih aktivnosti. Zbog toga su redovni profesionalni kontakti s istražiteljem važni kao dugoročni način za otklanjanje ove vrste strahova. Isto tako, na ovaj način se informatoru stavlja do znanja da se njegovo učešće u ovakvom vidu saradnje cijeni na duže staze. Jačanje inicijalne motivacije informatora da se uključi u istragu može kod iste osobe ojačati i entuzijazam za nastavak saradnje. Najvažniji prioritet u radu s informatorima jeste njihova zaštita. Konačno, istražitelj snosi i moralnu odgovornost kada traži od informatora da preuzme određene zadatke u okviru njihove saradnje. Istražitelj mora obučiti informatora da bude oprezan u zaštiti povjerljive prirode njihovog saradničkog odnosa. Neki nesmotreni komentar pred supružnikom, prijateljem ili kolegom može lahko dovesti do ugrožavanja tekuće istrage. Istražitelj treba odrediti metod ostvarivanja kontakata između njega i informatora. Nije dovoljno samo da informator ima pristup istražitelju, nego, po potrebi, i potonji mora biti u mogućnosti da sam inicira kontakt.  Za istražitelje jedan od čestih izvora frustracija jeste situacija kada mu je brzo potrebna informacija za koju mora čekati da ga informator kontaktira. Između ovih kontakata mogu proći sati, sedmice i mjeseci, što podrazumijeva gubitak brojnih mogućnosti za unapređivanje toka istrage. Isto tako, istražitelj može doći do informacija da je saradnja između njega i informatora otkrivena. U tom slučaju stupanje u kontakt s informatorom može biti od ključne važnosti, jer se tako može spriječiti njegovo izlaganje opasnosti, kao i osigurati adekvatan nastavak istrage. Među prihvatljivim vidovima kontaktnih informacija su brojevi mobilnog i kućnog telefona, pejdžera ili telefona na radnom mjestu. Pri tome, najvažniji faktor koji treba imati na umu jeste da se istražitelj pobrine da se ne može utvrditi postojanje saradničkog odnosa između ova dva lica. Lažna lična imena ili lažni nazivi kompanija mogu se koristiti kako bi se spriječilo da prijatelji informatora (odnosno osumnjičenici) slučajno dođu do telefonskih i drugih poruka istražitelja.

Protok informacija

Česti kontakti između informatora i istražitelja predstavljaju način da se osigura neometan protok informacija. Istražitelj mora pomno pratiti bilo kakve indikatore o tome da se informator predomišlja u vezi sa nastavkom saradnje. Za istrage su posebno opasne situacije kada informatori počnu osjećati krivicu u pogledu „izdaje“ prijatelja. Ovo se češće dešava u situacijama kada informator inicijalno kontaktira istražitelja zbog nekog događaja koji je poslužio kao povod za sukob s osumnjičenikom. Kako vrijeme prolazi, razlozi za ljutnju postepeno blijede i osumnjičenik i informator mogu ponovo početi uspostavljati prijateljske odnose. Istražitelj tada mora držati situaciju pod kontrolom i osigurati brzu realizaciju istrage kako bi se spriječilo da dođe do ovakvog razvoja događaja. Ovaj vid kontrole se najlakše postiže izgradnjom kvalitetnog saradničkog odnosa s informatorom, kojeg je potrebno uvjeriti da je njegova sigurnost od primarne važnosti za istražitelja. Isto tako, pronalaženje dovoljnog vremena za odlazak na kafu ili druženje s informatorom jača percepciju da je istražitelj ne samo saradnik nego i informatorov prijatelj, te da ga ne tretira kao obično „sredstvo“ za realizaciju istrage. Isti učinak ima i blagovremeno odgovaranje na zahtjeve informatora za sastancima. Nije neobično da tokom prolongiranih istraga informator u sve većoj mjeri od istražitelja traži ohrabrenje i podršku. Osim izgradnje kvalitetnih odnosa, davanje manjih zadataka informatorima pomaže da ih se pripremi za slijeđenje uputa i nošenje sa manjim rizicima koji se javljaju prilikom vođenja istrage. Istražitelj ipak po svaku cijenu mora uvjeriti informatora da samostalno ne smije preduzimati ništa sumnjivo bez njegovog prethodnog pristanka, jer pogrešno promišljena akcija može ugroziti konačni ishod istrage.

Sumiranje slučaja

Ako je istraga uspješno realizirana, pri čemu su prezentirani dokazi o krivičnom djelu uvjerljivi, počinitelji će biti uhapšeni i protiv njih će se pokrenuti krivični postupak. Ako je informator postupao na produktivan, iskren i pošten način, on se mora uzeti u obzir prilikom određivanja smanjene kazne za njegovo učešće u konkretnim djelima. Istražitelj mora pomoći u razumijevanju pravog obima pomoći koju je pružio informator, a da pri tome sačuva svoju objektivnost i ne djeluje kao informatorov advokat. U mnogim slučajevima informatora se formalno suspenduje s posla, nakon čega se naknadno vraća na dužnost i nastavlja svoju karijeru u kompaniji. Ovakva gesta može trajno učvrstiti lojalnost informatora prema njegovoj firmi i pomoći prilikom osiguravanja njegove buduće pomoći u slučaju da dođe do sličnih negativnih scenarija. Za istražitelje je veoma važno da svoje informatore zadrže na pozicijama na kojima može lahko doći do pojave novih potencijalnih problema koji su iste naravi kao i prethodni.

Tretman informatora

Istražitelj koji sa prezirom govori o svojim informatorima zapravo ih i ne posjeduje kao saradnike, ili ih, u konačnici, neće moći zadržati uz sebe. Zato je potrebno izbjegavati žargon sa kvalifikacijama poput „potkazivač“, „doušnik“, jer on ne odražava profesionalni odnos između istražitelja i informatora. Umjesto toga, informatora je najbolje opisivati kao „kontakt-osobu“ ili „povjerljivi izvor“. Konačno, tretman informatora kao osobe sa ljudskim dignitetom na kraju će zasigurno imati svoje beneficije. Isti pristup u odnosu sa ljudima znači da će se istražitelju informatori lakše javljati i samostalno. Neljudski tretman ovih saradnika, uz odnos utemeljen na omalovažavanju, neminovno ima negativne posljedice koje ne mogu dovesti do zadovoljavajućeg okončanja istrage.