Anonimne poruke ili dopisi obično se šalju isprintani, otipkani ili pisani rukom. Često se koriste i poruke sastavljene od slova koja su iskružena iz magazina i novina i nalijepljena na prazan list papira, no one su rijetke u privatnom sektoru. Isprintana pisma obično sadrže zahtjeve (npr. prijetnju da će se nešto loše desiti ako kompanija ne uradi što se od nje traži) ili informacije

Piše: Semir Kapetanović
E-mail: redakcija@asadria.com

Dokazna vrijednost otisaka prstiju je dobro poznata i ima važnu ulogu. Postoje tri vrste otisaka prstiju: vidljivi otisak, plastični otisak (fizički utisnut u materijal poput kita ili boje) i latentni otisak (nisu jasno vidljivi dok ne dođu u kontakt sa kontrastivnim prahom). Neki istražitelji u privatnom sektoru dovoljno dobro poznaju mehaniku i tehniku prikupljanja dokaza. To znači da mogu uzimati otiske, evidentirati ih, slikati, klasificirati, uspoređivati i identificirati, i to u sigurnosnom kontekstu. No, ove specijalističke aktivnosti su, zapravo, u sferi javnog sektora. Kad god se javi potreba za uslugama tehničara, uloga sigurnosnog odjela je da zaštiti zonu od interesa i pozove predstavnike javnog sektora da obave svoj posao. Ako priroda istrage ne uključuje rad s policijom, ali bi usluge tehničara mogle biti od koristi, njih se može angažovati na jednokratnoj osnovi.

Kreativnost i fizički dokazi

Koji slučajevi ne povlače sa sobom uključivanje policije, a mogu se lakše riješiti korištenjem usluga tehničara za uzimanje otisaka prstiju? Jedan od primjera može biti slučaj kada uposlenik neovlašteno pristupa dokumentima koji sadrže osjetljive ili povjerljive informacije. U toj situaciji se pristup dokumentima može blokirati postavljanjem očišćenog predmeta na njega. Na kraju dana ili sutradan ujutro predmet se može pažljivo skloniti radi uzimanja latentnih otisaka. U radnim organizacijama mogu se javiti i nekriminalistički problemi ovog tipa, koji se moraju riješiti unutar nje. Dokazni materijal u vidu otisaka prstiju može biti jedna od brojnih strategija kojom se sigurnosni odjel može poslužiti. Ako se, naprimjer, traga za tragovima prolaska lica određenom zonom na otvorenom, istražitelj u slučaju odsustva grančica ili žbunja može kreirati vlastite signale. To znači da je moguće postaviti tanki konac na udaljenosti 30 cm od tla kako bi ga osoba koja prolazi ovom zonom nesvjesno prekinula i tako signalizirala svoje prisustvo. U istu svrhu može poslužiti i tanki sloj brašna, koji se može posuti po određenoj površini radi lakše detekcije otisaka stopala. Istražitelji su, dakle, u ovom segmentu ograničeni jedino svojom imaginacijom i kreativnošću ili njihovim nepostojanjem.

Dokumentarni dokazi

U našem komercijalno orijentisanom društvu papirologija je u svim svojim oblicima podložna različitim vidovima manipulacija, a to podrazumijeva angažman i istražitelja privatnog sektora, a ne nužno i policije. Tri najčešće problematične oblasti u ovom kontekstu su:

1. Anonimne poruke, poput iznuda, prijetnji, seksualnih ponuda, seksualnog uznemiravanja, optužbi ili informacija o drugim osobama unutar kompanije.
2. Falsifikovani ili izmijenjeni dokumenti, kao i vrijednosni papiri, čekovi za isplatu plata, vaučeri za otpremnine, nalozi za isplatu, potvrde o certifikatima itd.
3. Falsifikovani potpisi klijenata u slučajevima koji uključuju kreditne kartice, potpisi uposlenika u sektorima finansija itd.

Anonimne poruke

Anonimne poruke ili dopisi obično se šalju kompjuterski isprintani, otipkani ili pisani rukom. Često se koriste i poruke sastavljene od slova koja su iskružena iz magazina i novina i nalijepljena na prazan list papira, no one su rijetke u privatnom sektoru. Isprintana anonimna pisma inače se šalju članovima uprave, dok se rukom pisane poruke često šalju konkretnim pojedincima unutar kompanije i ne nužno upravljačkim strukturama. Isprintana pisma obično sadrže zahtjeve (npr. prijetnju da će se nešto loše desiti ako kompanija ne uradi što se od nje traži) ili informacije. Rukom pisane poruke su obično prijeteće ili su napadačkog ili seksualnog karaktera. U smislu dokaza, pismom i pratećom kovertom rukuju najmanje dvije ili tri osobe prije nego što na kraju završe na stolu privatnog istražitelja. Ako je serija poruka došla iz istog izvora, rukovanje može biti ograničeno samo na istražitelja. U zavisnosti od karaktera slučaja, istražitelj može odlučiti da ne otvara kovertu, nego da je odmah proslijedi nadležnim policijskim organima koji posjeduju kriminalistički laboratorij i tehničare za otiske prstiju. Istrage o anonimnim porukama vode se u tri faze:

1. Analiza korištenog materijala
2. Analiza sadržaja poruke
3. Usporedba rukopisa ili korištenih printera

Potrebno je pažljivo analizirati korištenu kovertu, kao i markicu (npr. odakle je poslana). Isto važi za vrstu papira koji je korišten, pri čemu se postavlja pitanje gdje se on može nabaviti, kao i je li dostupan u navedenom poslovnom prostoru. Također je potrebno provjeriti da li je riječ o kvalitetnom papiru s vodenim žigom, što se može provjeriti na svjetlu. Kada je u pitanju analiza sadržaja, nužno je razmisliti o namjeri autori pisma. Je li njegova namjera jasno navedena ili prikrivena? Ako je cilj slanja pisma jasan, da li se tako može suziti lista potencijalnih pošiljatelja? Kakve zaključke možemo izvući na temelju stila, odabira riječi i sintaksičke strukture pisma? Da li gramatika odaje da je riječ o dobro ili slabo obrazovanoj osobi? Da li autor iznosi informacije poznate manjem broju ljudi i je li ton poruke realističan ili je riječ o fantaziji?

Analiza pisanih i printanih uzoraka

Prije početka treće faze istrage o anonimnim porukama potrebno je već izvršiti identifikaciju jednog ili više osumnjičenika. Ako je poruka pisana rukom, uzorke rukopisa potrebno je usporediti sa pismom. Dobar izvor uzoraka može biti dokumentacija o uposlenicima koju posjeduje kompanija ili sigurnosni odjel, kao i ona koja se nalazi u radnom prostoru uposlenika. Ako osumnjičenik nije uposlenik iste kompanije kao i istražitelj, sigurnosni odjel njegovog poslodavca može biti od koristi. Ako je osumnjičenik nezaposlen, do njegovog rukopisa se može doći putem obrazovnih, finansijskih ili poslovnih izvora koji posjeduju adekvatnu dokumentaciju. Pošto se pisanje uči u ranoj dobi, svaki rukopis je poseban. Čak i ako se rukopis pokušava sakriti, npr. pisanjem drugom rukom ili sitnim slovima, njegove specifičnosti dolaze do izražaja. Ukratko, rukopis se može tretirati kao ekvivalent otisaka prstiju. Isprintani materijali predstavljaju poseban problem. Lasersko i ink-jet printanje ne ostavljaju iste tragove kao rukopis. Ipak, mogu se primijeniti druge tehnike. Istražitelji često koriste priručnike proizvođača printera kako bi otkrili potencijalne tehničke defekte samih uređaja. Ako se oni mogu identificirati, istražitelj može lahko suziti listu traženih printera na one neispravne i tako se fokusirati na jedan ili dva ureda ili pojedinca. Drugi vidovi nedostataka mogu biti prolazne naravi. Naprimjer, moguće je da je glava printera začepljena, zbog čega se na papiru javljaju određeni otisci. Prikupljanje i usporedba dokumenata iz poznatih izvora koji su printani u istom vremenskom okviru kao i sumnjivi dokument također mogu pomoći prilikom istrage.

Ortografija

Još jedna od metoda povezivanja samog dokumenta sa manjim brojem osumnjičenika jeste primjena tehnike poznate kao ortografija, pri čemu se analizira stil u kojem pojedinci kreiraju dokumente. Naprimjer, u zemljama u kojima se ne koristi španski jezik, tipka ∼ se rijetko koristi i većina računara je ne može jednostavno ubaciti unutar dokumenta. To znači da će riječ señor obično dolaziti u formi senor. Adekvatnom pretragom dokumenata na kojima je vidljivo redovno korištenje neobičnih tipografskih simbola može biti trag koji vodi do konkretnog pojedinca. Na dokumentima se može uraditi i laboratorijska analiza koja, iako je skupa, može ponuditi informacije o proizvođaču tonera ili printera. Isto tako, poznavanje tehnološkog razvoja printera može biti od koristi. Određeni ugovor ili pismo, naprimjer, mogu biti predstavljeni kao dokazni materijal protiv kompanije koja potječe iz 1988. godine. Ako istražitelj utvrdi da je riječ o dokumentu koji je isprintan u rezoluciji 600 dpi, on može dokazati da se radi o falsificiranom dokumentu jer je tek nekoliko godina kasnije došlo do prelaska sa rezolucije printanja 300 dpi na 600. U svim slučajevima treba imati na umu da se većina anonimnih poruka ne prijavljuje organima reda. Izuzetak su pisma iznude, koja se prijavljuju, a policija ih koristi kao dokazni materijal.

Ako istražitelj želi u potpunosti iskoristiti pisane izjave kao alat, on prije toga mora razmotriti različite elemente. Za početak neophodno je identificirati autora iskaza. Informacije moraju biti u dovoljnoj mjeri eksplicitno navedene, tako da se kao autor može prepoznati samo jedna osoba. Uzimanje izjave dolazi nakon adekvatno obavljenog razgovora ili ispitivanja

Piše: Semir Kapetanović
E-mail: redakcija@asadria.com

Svaka osoba koja se profesionalno bavi istragama će se prije ili kasnije tokom karijere sresti sa situacijom da razgovara sa stotinama ljudi. U većini slučajeva ono što navedene osobe opisuju istražitelj će bilježiti u svoju evidenciju. Ipak, u nekim slučajevima istražitelj će se morati odlučiti na oblikovanje primljenih informacija u pisanoj i potpisanoj formi. Ovo su neki od razloga zašto je važno imati adekvatno pripremljene i potpisane izjave svjedoka i osumnjičenika:

1. Svjedok formalno prihvata konkretan opis događaja i zabilježenih opservacija. Time se ova problematika postavlja iznad nivoa običnog trača i dobija na težini i pouzdanosti jer se konkretni događaji tretiraju kao istinitiji u odnosu na status prolaznog incidenta. Svjedok naknadno ne može tvrditi da je informacija prezentirana kao šala ili da je namjerno predstavljena kao neuvjerljiva;
2. Svjedok ima jedinstvenu priliku da dobro razmisli o riječima, frazama i dojmu koji njegovo svjedočenje ostavlja;
3. Svjedok može tačno provjeriti šta je prijavljeno u odnosu na izjavu i odobriti svoj iskaz;
4. Svjedokovo pamćenje događaja opisanih u iskazu vremenom može izblijediti. Iskaz se može koristiti naknadno kao način da se svjedoka podsjeti na njegova sjećanja, kao i da se izbjegne njihova modifikacija pod utjecajem čitanja iskaza sa drugim verzijama događaja;
5. Druge osobe koje čitaju iskaz, poput predstavnika odjela za ljudske resurse, advokata kompanija i istražitelja na ovaj način mogu doći do autentičnog uvida u svjedokov iskaz, bez bojazni da će istražitelj filtrirati ili modificirati informacije (makar i nenamjerno);
6. Za treće strane, poput sudija, arbitara, predstavnika sindikata i porote, pisana izjava je praktično neoboriv dokaz da je osumnjičenik ili svjedok dao određene informacije istražitelju;
7. Izjava se pod određenim okolnostima može iskoristiti na sudu kao dokazni materijal.

Samo uzimanje izjave dolazi nakon adekvatno obavljenog razgovora ili ispitivanja. Ako istražitelj smatra da su u okviru ispitivanja identificirane sve relevantne informacije koje konkretna osoba može dati u vezi sa nekom temom, on može pristupiti pripremi izrade pisane izjave. Neki svjedoci mogu biti neodlučni u pogledu potpisivanja izjave, čak i ako su iznijeli sve informacije koje su im poznate. Ovakav stav i držanje istražitelj može promijeniti ako im jasno predstavi zašto je davanje iskaza neophodno. Istražitelj može predstaviti davanje iskaza kao način da se dodatno provjere sve iznesene činjenice. Osim toga, on se može pozvati i na potrebu da se informacije dobijene iz više ispitivanja sortiraju i klasificiraju.

Tehnička organizacija

Ako istražitelj želi u potpunosti iskoristiti pisane izjave kao alat, on prije toga mora razmotriti različite elemente. Za početak neophodno je identificirati autora iskaza. Informacije moraju biti u dovoljnoj mjeri eksplicitno navedene, tako da se kao autor može prepoznati samo jedna osoba. Ime, prezime, datum rođenja, broj lične karte, kućna adresa, radno mjesto i profesija, kao i ime supružnika predstavljaju faktore pomoću kojih istražitelj identificira svjedoka ili osumnjičenika. Datum, mjesto i vrijeme davanja izjave također imaju važnu ulogu u kontekstu iskaza. Osim toga, potrebno je navesti i da je određena osoba dala iskaz bez bilo kakve prisile, obećanja ili drugih vidova poticaja. To može biti pokazatelj i da osoba nije bila podvrgnuta zlostavljanju. Isto važi i za navod da je osoba bila pri zdravoj svijesti i svjesno dala iskaz, kao i da je prethodno pročitala sve što se navodi u njemu. Istražitelj se može osvrnuti i na način na koji je iskaz sastavljen. Dovoljna je jedna rečenica u kojoj se navodi da je iskaz utvrđen na osnovu informacija koje su date istražitelju i na taj način će i treća lica biti upoznata sa kontekstom događaja.

Varijacije formata iskaza

Fizički format iskaza može značajno varirati, no i tu se potrebno pridržavati određenih smjernica. Ako je riječ o pisanom iskazu, on mora biti naveden na linijskom papiru, pri čemu tekst ide od lijeve do desne margine. Na taj način se sprečava dodavanje teksta na kraju svake linije. Ako tekst obuhvata više od jedne strane, potrebno ga je navesti tako da posljednja rečenica prve strane prelazi na drugu stranu. Na taj način se istražitelj štiti od potencijalnih optužbi da je dodao određene stranice u sam dokument. Sve nepreciznosti u tekstu potrebno je podvući i ispraviti, uz odgovarajući potpis koji stavlja svjedok prije prve napisane riječi na svakoj stranici, kao i iza svake posljednje riječi. Nakon utvrđivanja finalne verzije teksta u lijevoj margini svake stranice svjedok stavlja svoj potpis, zajedno sa datumom i brojem stranice. Također, istražitelj mora obratiti pažnju i na jezik koji se koristi u iskazu, jer on mora u što većoj mjeri korespondirati sa leksikom koju koristi svjedok. Jezik fizičkog radnika će se zasigurno razlikovati od jezika univerzitetskog profesora. Korištenje profesionalnog žargona, pravih termina i sofisticiranih izraza u određenoj situaciji može poslužiti kao argument da osoba skromnijeg obrazovanja nije mogla dati određeni iskaz. Bilo kako bilo, prije samog početka davanja iskaza potrebno je provjeriti da li određena osoba u potpunosti vlada jezikom na kojem je iskaz dat. Istražitelj može zatražiti od svjedoka da pročita iskaz naglas. Na taj način se može utvrditi da li svjedok u potpunosti razumije korišteni jezik. Na kraju, istražitelj tokom pripreme iskaza mora posredstvom pitanja provjeriti da li je svjedok pod utjecajem droga i alkohola, te da li pati od mentalnih problema koji bi ga spriječili u razumijevanju iskaza. U tu svrhu, u iskaz se može uvrstiti rečenica u kojoj svjedok potvrđuje da u posljednja 24 sata nije konzumirao alkohol ili droge. Konačno, za format dokumenta priznanja poželjnije je da bude računarski isprintan jer je kao takav lakše čitljiv i ostavlja dojam profesionalnosti, kao i odsustva žurbe u postupku davanja iskaza ili priznanja.

Ograničenja

Nema dileme da priznanje krivice u pisanoj i potpisanoj formi predstavlja vrijedan dokaz. Čak i ako ga se ne koristi u krivičnom postupku, nego na privatnoj osnovi, ovakvim dokazima se pridaje velika važnost. U većini slučajeva ovaj dokaz predstavlja ključni faktor u određivanju daljeg tretmana osumnjičenika. Isto važi i za njegovo odsustvo, koje u većini slučajeva ide na ruku pravim krivcima. Ipak, istražitelji u privatnom sektoru se u svom radu suočavaju sa brojnim ograničenjima. Za početak, priznanja se ne mogu iznuditi uz prijetnju nasiljem, nego moraju biti iznesena na dobrovoljnoj osnovi. Osobe od kojih se traži priznanje krivice moraju biti upoznate sa svojim pravom na šutnju i činjenicom da sve što kažu može biti upotrijebljeno protiv njih na sudu. Osoba koja je osumnjičena za činjenje krivičnog djela ima pravo na pristup uslugama advokata, vlastitog ili po službenoj dužnosti, i s tim pravom mora biti blagovremeno upoznata. Ispitivanje se, u slučaju da osumnjičenik zatraži pravnu pomoć, ne može vršiti u odsustvu advokata. Isto tako, moguće je da neka lica odbiju korištenje advokatskih usluga, kao i davanje odgovora na pitanja. U tom slučaju, ispitivanje se mora obustaviti. Policajci koji tvrde da se osumnjičenik odrekao prava prije davanja iskaza moraju ponuditi dokaze da je ta osoba prvobitno detaljno upoznata sa svojim pravima i da se svjesno odrekla njih. Ovaj dokaz bi, po mogućnosti, trebao biti u pisanoj formi. U njemu je potrebno navesti da je osoba upozorena na odricanje od navedenih prava, uz pisanu izjavu da je razumjela predmetnu materiju i da se dobrovoljno odlučila na ovakav postupak.

Ograničenja u privatnom sektoru

U privatnom sektoru ograničenja koja se tiču istražitelja mogu se svesti na dva najvažnija, a oba se tiču ranije navedene obaveze da se do priznanja dođe bez prijetnji nasiljem, nenavođenjem na priznanje lažnim obećanjima i sl. Radi osjetljivosti statusa privatnih istražitelja u kontekstu pribavljanja priznanja, jako je važno da se oni uzdrže od izlaženja izvan zakonom zagarantiranih okvira. Ukratko, istražitelji se trebaju fokusirati na izbjegavanje prijetnji silom, pokušaja sklapanja nagodbi i davanja lažnih obećanja.

U privatnom sektoru veliki broj dokaza se prikuplja, prezentira i analizira u različitim kontekstima, a sve to u okruženju koje se razlikuje od sudova. Ako neka kompanija, naprimjer, pokrene disciplinski postupak prema uposleniku za kojeg se otkrilo da konzumira alkoholno piće na radnom mjestu ili krade robu ili povjerljive informacije, za to su potrebni i odgovarajući dokazi

Piše: Semir Kapetanović

E-mail: redakcija@asadria.com

Dokaz se različito definira. Najčešće kao nešto što je dokazivo ili što ukazuje na druge stvari, poput iskaza svjedoka koji podupire neke činjenice u sudskom postupku. Nažalost, ova rječnička definicija dokaza u pravnom značenju te riječi ograničava područje primjene ovog termina na način da tretira „sud“ kao jedinu instancu pred kojom se prezentiraju iskazi i dokazi. Međutim, u privatnom sektoru veliki broj dokaza se prikuplja, prezentira i analizira u različitim kontekstima, a sve to u okruženju koje se razlikuje od sudova. Ako neka kompanija, naprimjer, pokrene disciplinski postupak prema uposleniku za kojeg se otkrilo da konzumira alkoholno piće na radnom mjestu ili krade robu, za to su potrebni odgovarajući dokazi. Oni se mogu prezentirati u vidu flaše korištenog pića ili iskaza svjedoka, odnosno očevica. Nakon što uprava ispita sve dokaze i sasluša iskaze, moguće je pristupiti otpuštanju uposlenika s posla. Naknadno je moguće da kompanija primi poziv suda ili neke druge institucije u kojem se navodi da se prema spomenutom uposleniku nije postupalo na korektan način zbog njegovog spola, dobi, rase, uvjerenja i sl. Kompanija u tom slučaju može biti pozvana na ročište. Bez posjedovanja prvobitnog dokaza moguće je da se uposlenik vrati na posao i dobije naknadu za izgubljene plate. To nam govori u kojoj su mjeri dokazi bitni, ne samo u kontekstu sudova nego i u okruženju poslovne i industrijske zajednice.

Demonstrativni dokazi

Postoje četiri vrste dokaza:

1. sudska obavijest (dokument s kojim je upoznat sud),
2. dokaz o uvjetnom puštanju na slobodu,
3. dokumentarni dokazi (pisani),
4. demonstrativni dokazi (fizički objekti).

Tokom rada privatnih istražitelja u fokusu se nalaze demonstrativni dokazi, nakon kojih prema važnosti slijede dokumentarni dokazi. Većina fizičkih dokaza može se pronaći na mjestu dešavanja nekog slučaja, bilo da je riječ o ukradenoj košulji u ormaru, razvaljenoj ladici u uredima ili kutku skladišta u kojem je, naprimjer, uposlenik konzumirao alkohol. Bez obzira o kojem je tipu dokaza riječ, mjesto dešavanja je potrebno detaljno pretražiti u potrazi za dokaznim materijalom. Pri tome, zaštita lokacija od ključnog je značaja. Nikome se ne smije dopustiti da ulazi na mjesto događaja ili dira predmete sve dok istražitelj ne utvrdi da je prikupio odgovarajuću količinu dokaza. Ako je to moguće, mjesto je potrebno snimiti ili fotografirati prije nego što se bilo koji objekat ukloni. Ako to nije izvodivo, moguće je izraditi skicu mjesta događaja i opisati njegov odnos u kontekstu šireg okruženja. Isti dokument može sadržavati i opis preuzetih fizičkih dokaza.

Fizički dokazi

Prilikom prikupljanja fizičkih dokaza primjenjuju se sljedeća četiri pravila:

1. Prikupite sve dokaze koji imaju veze sa slučajem,
2. Označite dokaze,
3. Dokaze zamotajte, upakujte ili sačuvajte kako biste ih zaštitili od kontaminacije ili oštećenja,
4. Uspostavite lanac kontinuiteta između identifikacije dokaza i njihovog naknadnog prezentiranja.

Za istražitelja je bitno da prikupi sve dokaze koji imaju veze sa slučajem. Naglasak je na riječi „sve“. Ako je riječ o velikim količinama, poput velike količine robe, potrebno je uzeti uzorak i tretirati ga kao dokaz. Nakon toga ostatak materijala se fotografiše i vraća na prvobitno mjesto. Strategija prikupljanja što veće količine dokaza garant je da ništa neće biti zaboravljeno jer je malo vjerovatno da će lokacija ostati netaknuta nakon što je istražitelj napusti. To znači da će dokazi biti zauvijek izgubljeni. Čak i ako se izgube dokazi, moguće je da ovaj materijal bude naknadno isključen iz sudskog postupka jer istražitelj ne može dokazati pred sudom da su ovi dokazni materijali bili prisutni u vrijeme inicijalne potrage za istima. Isto važi i za dokazivanje tvrdnje da dokazi nisu mijenjani tokom naknadnih istraga. Važno je imati na umu da je na planu prikupljanja višak poželjniji od manjka. Iz spomenutog „viška“ istražitelji mogu odabrati najbolje dokaze za korištenje na sudu ili tokom ispitivanja.

Označavanje

Označavanje dokaza se, u idealnim situacijama, vrši nakon njihova pronalaženja, ako to okolnosti dozvoljavaju. Ako istražitelj, naprimjer, pronađe pajser pored nasilno otvorene kutije, on nema obavezu da se zaustavi i označi ovaj predmet istog trena, ali to u svakom slučaju treba učiniti prije povratka s terena. Označavanje treba biti minimalističko i sadržavati istražiteljeve inicijale i datum. Ako je to moguće, može se navesti i broj slučaja. Ove oznake ni u kojem slučaju ne smiju narušiti dokaznu vrijednost predmeta ili ga oštetiti. Izbjegavanje oštećenja podrazumijeva određenu pažnju. Adekvatna identifikacija dokaza sastoji se od kreativnog pristupa stavljanju oznaka na iskoristive predmete. Ako se oni ne mogu označiti, istražitelj može staviti privjesak na predmet i na njemu navesti podatke. U slučaju da to situacija dozvoljava, manje predmete može slikati ili snimati kako bi se smanjila potreba za otvaranjem zapečaćenih objekata radi vizuelne kontrole. Označavanje služi za jednostavniju naknadnu identifikaciju predmeta tokom sudskog pretresa ili nekog upravnog postupka.

Čuvanje dokaza

Dokaze je nužno adekvatno zamotati, zapakovati ili čuvati kako bi se spriječilo njihovo oštećivanje. Ako je u pitanju lomljiv predmet, poput onih od stakla ili krhke plastike, ili je riječ o dokazu koji se lahko može oštetiti, poput otisaka prstiju, istražitelj mora učiniti sve da sačuva njegov integritet sve do otvaranja paketa. Osim toga, potrebno je uspostaviti lanac kontinuiteta između otkrića dokaza i njegovog naknadnog prezentiranja. Evidencija o neometanoj kontroli nad dokazom naziva se lanac dokaza. Ovaj lanac čini pisana dokumentacija o vlasništvu dokaza, odnosno osobi koja ih posjeduje, vremenu i datumu pronalaska. Poželjno je da je lanac što kraći. U idealnoj situaciji, to je samo jedna osoba koja je otkrila dokaz, preuzela ga, zapakovala, transportovala i spremila na sigurno, a sve to prije njegovog prezentiranja tokom sudskog procesa. Kako bi se izbjeglo brisanje, natpise treba ostavljati na vanjskom dijelu kutije s dokazima. Lokacija na kojoj se pohranjuju dokazi mora biti potpuno osigurana i nepristupačna za sve osobe izuzev istražitelja. Na ovaj način se dokazni materijal štiti od krađe ili izmjene.

——————————————————–

Analiza fizičkih dokaza

Stanje u kojem se fizički dokazi nalaze predstavlja važan faktor u razumijevanju njihove iskoristivosti. Uzmimo za primjer kapanje tečne tvari na tlo. Oblik mrlje nam može pokazati je li ona pala pravo pod uglom 180 stepeni u odnosu na izvor ili se to desilo pod određenim kosim uglom. Ako je do pada došlo pod uglom 180 stepeni, izvor je bio statičan, odnosno nepokretan. Ako je tekućina došla u kontakt s tlom pod uglom, njen izvor je bio u pokretu i pomoću ovog zaključka možemo odrediti smjer kretanja izvora. Smjer kretanja osobe određujemo na temelju otisaka. Plastični otisak predstavlja konkretno udubljenje, poput onog na blatu ili snijegu i on se može uzeti i čuvati kao dokazni materijal. Površinski otisak može biti vidljiv zahvaljujući kontrastu boja ili sjeni, npr. kada ga načini boso stopalo na suhoj površini ili u slučaju tragova na prašnjavoj podlozi. Jedini način da se ovakvi dokazi sačuvaju je da ih se fotografiše uz odgovarajuće osvjetljenje kako bi se naglasio kontrast.

Istražitelji u privatnom sektoru često se susreću sa slučajevima koji obuhvataju istraživanje incidenata koji uključuju oštećivanje staklenih površina na poslovnim objektima. Pri tome treba obratiti pažnju na sljedeće faktore:

1) Zbog strukture stakla projektili velike brzine poput metaka inače ostavljaju manju rupu u odnosu na projektil koji je prošao kroz staklo;

2) Meci iza sebe ostavljaju konusni trag s radijalnim i koncentričnim pukotinama. Taj konusni trag nalazi se na strani stakla koja je suprotna od mjesta ulaska metka;

3) Što se projektil brže kreće, rupa je manja, odnosno rupa od municije kalibra .22 bit će veća od one koju načini metak kalibra .30-06.

4) Veći projektili, kao i oni koji se kreću sporije, izbijaju komade stakla i iza sebe ostavljaju radijalne i koncentrične frakture.

Saslušanje je usmeno ispitivanje osobe za koju se sumnja da je odgovorna za (ne)činjenje djela koje se može kvalificirati kao krivično. Još jedna definicija uključuje konfrontaciju između optuženika i tužitelja, pri čemu je cilj da se od onog prvog izvuče priznanje. U pitanju je psihološka igra između ispitivača, koji od osumnjičenika želi iznuditi samostalno priznavanje krivice, i samog osumnjičenog, koji želi izbjeći suočavanje s posljedicama svojih nedjela. Ovo posljednje se najčešće postiže glumljenjem neznanja ili nevinosti

Piše: Semir Kapetanović
E-mail: redakcija@asadria.com

Prvi korak u priznavanju krivice je priznanje postojanja krivičnog djela. Nakon tog inicijalnog priznanja, vješti istražitelj ih može izvući još nekoliko i u potpunosti razotkriti krivca. Iznuđivanje prvog priznanja olakšava osjećaj krivice kod osumnjičenika, odnosno spoznaje o tome je li isti odgovoran za počinjenje određenog djela. Tu se može dodati i osjećaj nelagode i nesigurnosti u odnosu na ono za šta se pretpostavlja da istražitelj već zna. Svi navedeni faktori kreiraju osjećaj stresa koji predstavlja bitan element uspješnog saslušavanja. Održavanje nivoa stresa naposljetku će dovesti do priznanja činjenja krivičnog djela jer svi ljudi žele da se oslobode osjećaja stresa. Bez izuzetka, može se reći da se neuspješno saslušanje temelji na prebacivanju stresa sa optuženog na istražitelja. Osumnjičenik tada primjećuje da istražitelj ne vlada činjenicama koje se tiču incidenta, kao i da je nesiguran u vezi s njegovim stepenom krivice ili saučesništva. Ovaj dojam samo jača samopouzdanje osumnjičenika, a zajedno s njim raste i njegova izdržljivost i vjera da će se izvući. Perceptivni istražitelj opaža da osumnjičenik ima sve više samopouzdanja i snage i to ga na kraju i pokoleba, odnosno stres se sa osumnjičenika prebacuje na njega i ovaj na kraju ne dobiva ništa. Sve se može svesti na svojevrsnu igru koju gubi onaj koji je pod većim stresom.

Priprema za saslušanje

Standardi koji se tiču saslušanja gotovo su identični onim kojih se drži ispitivač tokom istražnih razgovora. Razlika leži u činjenici da odmjereni i planirani pristup u ovom slučaju treba zamijeniti agresivnijim postavljanjem pitanja. Prije samog saslušanja, neophodno je da istražitelj stane pred ogledalo i provjeri da li u njegovom izgledu postoji nešto što odvlači pažnju. Muški istražitelji ne bi trebali nositi agresivno dizajnirane revere ili kravate, dok ženski istražitelji na sebi ne bi smjele imati višak nakita, izuzev prstena, sata ili narukvice, sa nenametljivim naušnicama.

Istražitelj mora znati što više o ličnom i poslovnom životu subjekta, odnosno gdje je osumnjičenik rođen, kakvo obrazovanje ima, čime mu se bave roditelji ili bračni drug i sl. Ako istražitelj, npr. zna da osumnjičenikov brat radi kao policajac, jedno od pitanja se može odnositi i na ovu činjenicu čim se kod optuženog stvara dojam da istražitelj, naprosto, zna sve o njemu. Još jedna od pripremnih aktivnosti može biti i razrada scenarija, pri čemu istražitelj anticipira odgovore ispitanika i priprema kontrapitanja za njih. Odgovori osumnjičenika mogu biti verbalni ili fizički. Fizički odgovori dolaze u vidu epileptičnog napada ili naglog plača. Istražitelj treba biti pripremljen za sve neočekivane situacije. Zato je nužno pripremiti odgovarajući dosje o osumnjičenom ili barem nešto nalik na njega. Ako se radi o imitaciji, istražitelj ga može popuniti različitim obrascima i dokumentima kako bi na osumnjičenika ostavio dojam da posjeduje obiman materijal o njemu. Njegovo ime može se jasno i primjetno ispisati na koricama dokumenta radi ostavljanja snažnijeg utiska. Tokom saslušanja moguće je koristiti dosje radi postizanja sljedećih efekata: a) osumnjičenik stječe dojam da istražitelj zna dosta o određenoj temi, b) moguće je usporediti informacije koje daje ispitanik sa onim koje su navedene u dosjeu, c) dosje može poslužiti kao alat pomoću kojeg istražitelj može presabrati misli ili dobiti na vremenu. Još jedan od vidova pripreme je da se istražitelj opusti, smiri i stekne samopouzdanje u odnosu na svoj zadatak. Potrebno je nastupiti samouvjereno i vjerovati u vlastiti uspjeh.

Prostorija za saslušanje

Konačno, najvažniji element pripreme za saslušavanje jeste istražiteljevo upoznavanje sa svakim detaljem poznatih informacija. Na ovaj način, istražitelj može prepoznati kada je osumnjičenik iznio važnu informaciju i vrijedi li pratiti određenu liniju ispitivanja. Istovremeno, istražitelj može lakše prepoznati šta mu osumnjičenik laže i da li ga „vuče za nos“. Na kraju, ovakav vid pripreme sprječava da istražitelj demonstrira nepoznavanje ključne materije i tako izbjegne da ga osumnjičenik počne smatrati slabim protivnikom. Uprkos onom što danas na fakultetima uče brojni studenti, gola, sterilna soba ne predstavlja najbolje okruženje za vršenje saslušanja. Kao adekvatan prostor poslužit će kancelarijski prostor bilo kojeg tipa, sve dok je moguće izbjeći ometanje saslušanja ulaskom nepozvanih osoba ili zvonjavom telefona. Ako prostorija ima prozor, neophodno je navući zavjese ili spustiti roletne kako bi se spriječilo da osumnjičenik luta pogledom po horizontu ili se fokusira na to šta se dešava vani. Poželjno je postaviti dvije obične stolice nasuprot jednu drugoj, na udaljenosti od 1,5 – 1,8 metara. Ako je moguće, jedna stolica se može postaviti leđima prema vratima. Na nju može sjesti osumnjičenik, a istražitelj naspram njega. Na taj način sprječavamo osumnjičenika da kontinuirano posmatra vrata i razmišlja kako će što prije izaći kroz njih. Osim toga, na ovaj način se sprječava potencijalna optužba za iznuđivanje priznanja blokiranjem vrata od strane istražitelja. Iz istog razloga neohodno je osigurati da vrata tokom ispitivanja ne budu zaključana.

„Intimnost“ je neophodna

Prvi korak prilikom posmatranja prostorije za ispitivanje je da istražitelj ustanovi da li u njoj postoje objekti koji mogu odvlačiti pažnju ispitanika, poput slika ili kalendara. Svaki predmet koji privlači pažnju ili raspaljuje maštu osumnjičenika potrebno je ukloniti iz sobe. Pored navedene dvije stolice postavlja se i treća stolica s bočne strane i nju će koristiti istražiteljev partner ili svjedok. Pri tom je potrebno izbjeći da istražitelj sjedi za stolom jer on predstavlja prepreku između dva sagovornika, što ne ide na ruku ispitivaču. Kako saslušanje odmiče, istražitelj može primijetiti da se osumnjičenik bliži davanju priznanja. U tom slučaju, istražitelj može primaknuti svoju stolicu osumnjičeniku i tako ući u njegov lični prostor. Ovo je potrebno izvesti na prirodan način, sličan situaciji kada se prijatelji primaknu jedan drugom radi vođenja tihog razgovora. Ova vrsta „intimnosti“ kreirat će ambijent za izvlačenje prvog priznanja. Dosje o osumnjičeniku treba postaviti na prominentnom mjestu na stolu, gdje se može lahko uočiti. U istoj prostoriji neophodno je ostaviti i fizički dokaz, ako isti postoji, kako bi se u odgovarajućem trenutku mogao pokazati osumnjičeniku. Temperatura u sobi treba biti umjerena, uz srednju jačinu osvjetljenja kako bi se oba sagovornika osjećala ugodno.

Tok ispitivanja

Predstavite sebe i svog partnera (ili svjedoka) na direktan i nenapadan način. Ponudite osumnjičeniku da sjedne i odmah učinite isto. Na početku je moguće postaviti nekoliko relativno nevažnih pitanja o poslu i pratećim aktivnostima, nakon čega se postepeno prelazi na ozbiljnija pitanja. Iz prostorije je potrebno ukloniti pepeljare i kante za otpatke kako bi se osumnjičeniku sugerisalo da pušenje tokom saslušanja nije poželjno. Razlog za to je činjenica da pušenje smanjuje stres čije je održavanje kod ispitanika u fokusu pažnje istražitelja. Isto važi i za nepotrebna ometanja procesa u vidu odlaska u toalet. Ako subjektu nije moguće zabraniti izlazak, potrebno ga je prethodno uvjeriti da ometanje razgovora na taj način nije poželjno. Ako osumnjičenik počne psovati ili koristiti proste riječi, trebate ga odmah opomenuti. Proste riječi služe kao zamjena za informativne riječi. Pored toga, zabranom psovanja ispitanikov vokabular se reducira, što, također, kod njega izaziva poželjni stres. Naravno, opomena koju izriče istražitelj ne treba biti iznesena na osoran nego na adekvatno razuman način. U protivnom, osumnjičenik može verbalno napasti istražitelja i u tom slučaju je komunikacija znatno otežana i povratak u normalnu konverzaciju podrazumijeva da istražitelj za taj cilj pronađe dovoljno strpljenja i profesionalizma.

Vođenje istražnih razgovora i ispitivanja dva su različita procesa, iako oba u osnovi imaju iste ciljeve. U oba slučaja traži se uvid u informacije o konkretnom pitanju ili problemu, a pitanja i odgovore razmjenjuju lice koje traži informacije (istražitelj) i osoba za koju postoji indikacija ili sumnja da ih ona posjeduje. Razlika je u osobi koja je podvrgnuta ispitivanju

Piše: Semir Kapetanović

E-mail: redakcija@asadria.com

Nakon počinjenja krivičnog djela ili zločina počinje proces rekonstrukcije, koji se temelji na dva izvora: na dokazima koji se mogu fizički analizirati i usmenim ili pisanim izjavama lica koja su u ovom slučaju bili svjedoci ili su saučesnici u djelu ili nesreći. Uzmimo za primjer incident u kojem viljuškar ošteti vrh prskalice za vodu, nakon čega dođe do propadanja vrijedne robe usljed kvašenja. U kategoriji „fizički opipljivog“ sljedeći dokazni materijal bi postao dostupan: komadići vrha prskalice, cijev koja vodi do prskalice, tačka udara na prskalici, stanje vozača viljuškara (ako se istražitelj pojavi na mjestu dešavanja odmah nakon incidenta), konkretne informacije iz centralne stanice koja prima informacije o protoku vode i nakvašena i oštećena roba. Uprkos velikoj količini fizičkih dokaza, i u ovoj situaciji je teško utvrditi je li u pitanju nesreća, nemar ili namjerno izazvani incident. Kako bi istražitelj imao potpunu sliku, potrebno je prikupiti pisane ili usmene izjave svjedoka koji su na bilo koji način uključeni u incident. U konkretnom slučaju, to znači da istražitelj mora saslušati nadzornika, službenike i vozača viljuškara kako bi prikupio dovoljno informacija da riješi ovaj slučaj.

Ispitivanje svjedoka

Vođenje istražnih razgovora i ispitivanja dva su različita procesa, iako oba u osnovi imaju iste ciljeve. U oba slučaja traži se uvid u informacije o konkretnom pitanju ili problemu, a pitanja i odgovore razmjenjuju lice koje traži informacije i osoba za koju postoji indikacija ili sumnja da ih ona posjeduje. Razlika je u osobi koja je podvrgnuta ispitivanju. Istražni razgovor predstavlja propitivanje svjedoka ili lica koje nije osumnjičeno za umiješanost u vršenje krivičnog djela, dok je ispitivanje akt postavljanja pitanja licu koje je, zapravo, osumnjičenik. Posljedica navedene razlike jeste činjenica da ispitivanje u jednom momentu mora sadržavati element optuživanja, što se nerijetko percipira kao nešto negativno. U svakom slučaju, nužno je da istražitelj adekvatno razumije oba procesa i pristupi im na odgovarajući način.

Tretman sagovornika

Smisao istraživačkog razgovora sa svjedokom je utvrđivanje specifičnih okolnosti koje se tiču „nesreće“ kako bi se lakše odredilo šta se tačno desilo i zašto. Te informacije mogu biti dostupne i kod izvora koji ne moraju imati ulogu svjedoka. Odgovori na određena pitanja mogu upotpuniti predstavu o određenom slučaju. Istražitelj može sam kreirati scenario o tome šta se desilo tako što će odgovoriti na svako pitanje na drugačiji način. Kvalitetan istražitelj je profesionalac koji se tokom razgovora drži mirno i dostojanstveno. Istražitelj mora jasno definisati svoja pitanja i riječju i djelom demonstrirati potpunu objektivnost, osim u slučaju kada pokazivanje empatije može osigurati pristup dodatnim informacijama i ojačati saradnju. Tu je i vještina „aktivnog slušanja“, odnosno situacija kada istražitelj klimanjem glave potvrđuje da prati sagovornika i pri tome podiže obrve kod izjava koje mu mogu biti od koristi. Istražitelju je u takvoj situaciji važno kreirati ambijent u kojem će većinu razgovora „nositi“ lice s kojim se obavlja istražni razgovor. Osim toga, on mora znati i kakve informacije određeno lice može posjedovati, kao i koje od njih su mu potrebne za vođenje slučaja.

Vrste pitanja

Tišina tokom istražnih razgovora jedan je od najvažnijih saveznika istražitelja. Kako sagovornik nastavlja iznositi informacije, one će se često dotaknuti i novih tema. Istražitelji koriste različite vrste pitanja tokom razgovora. U slučaju otvorenih pitanja, istražitelj potiče narativno izlaganje subjekta. Na taj način istražitelj kreira okvir u kojem njegov sagovornik može sam iznijeti detalje koje smatra bitnim. Drugi tip pitanja služi za širenje narativnog okvira i to nakon što istražitelj dođe do osnovnih informacija preko otvorenih upita. Navođenjem sagovornikovog iskaza u pravom smjeru, istražitelj ga potiče da samostalno iznese dodatne detalje. Navodeća pitanja je, pri tome, potrebno izbjegavati, jer će određeni dio sagovornika ponuditi odgovor ne po sjećanju, nego prema ohrabrivanju od strane istražitelja. Kao efektno finalno pitanje može poslužiti rečenica tipa: „Smatrate li da je potrebno da porazgovaramo o još nečemu?“ U svim slučajevima, istražitelj mora imati na umu obrazovni nivo sagovornika, kao i paziti na jasnoću samih upitnih fraza.

Prikupljanje činjeničnih podataka

Razgovori koji se vode s ciljem prikupljanja podataka su najlakši za realizaciju jer se uglavnom fokusiraju na informacije i potvrđivanje poznatih činjenica. Ovi razgovori moraju ponuditi odgovore na pitanja ko, šta, gdje, kada, kako i zašto. Sam razgovor je izrazito fokusiran zbog činjenice da istražitelj već zna koje informacije bi svjedok mogao posjedovati, kao i kakve dokumente i dokaze može ponuditi.

Razgovori o životnom stilu

U određenim tipovima istraga, razgovor o životnom stilu sagovornika ili svjedoka može pomoći u dobijanju biografskih podataka o određenoj osobi. Za razliku od prikupljanja činjenica, ovaj tip razgovora se fokusira na informacije o stilu života pojedinca. Ove teme su obično šire i obuhvataju podatke o tome šta određeni osumnjičenik voli, kako troši novac, gdje putuje, kao i koje su njegove osnovne karakterološke osobine. Ovaj tip razgovora najčešće uključuje članove porodice, prijatelje, susjede, poznanike i kolege lica koje je od interesa za istražitelja. Cilj je stjecanje uvida u životne preokupacije subjekta, kao i praćenje procesa donošenja odluka i pristupa trošenju sredstava.

——————————————————————–

Kognitivni razgovori

Ova vrsta razgovora treba poslužiti da kooperativnoj žrtvi ili svjedoku pomogne u procesu prisjećanja konkretnog incidenta. Primjenom odgovarajućih kognitivnih tehnika istražitelj može iskoristiti znanje o procesu formiranja, pohrane i prizivanja sjećanja. Pri tome, proces prizivanja memorisanih događaja može biti težak. Istražitelj mora biti spreman na interpretaciju navoda svjedoka, a oni nerijetko mogu biti različiti i unutar jednog iskaza. Postoji nekoliko taktika koje istražitelj može iskoristiti da navede svjedoka da sam proširi svoj iskaz. Jedan od njih je održavanje prolongirane tišine, s ciljem da subjekt u tom intervalu ponudi dodatne informacije. Drugi pristup je postavljanje pitanja o tome šta se desilo nakon opisanog događaja/incidenta. Isto važi i za tehniku logičkog praćenja toka sjećanja, koja je za istražitelja puno poželjnija od prebacivanja s teme na temu.

Bihevioralni razgovori

Još jedan tip istražnih razgovora su bihevioralni razgovori. Za razliku od prikupljanja činjeničnih podataka ili kognitivnih razgovora, ovi razgovori se fokusiraju na iznuđivanje verbalnih i fizičkih bihevioralnih reakcija kod sagovornika, kako bi ih se, naprimjer, skinulo sa liste osumnjičenika. U okviru ovih izrazito strukturiranih aktivnosti, istražitelj postavlja pitanja i prati verbalno i fizičko ponašanje subjekta, paralelno sa sadržajem odgovora, s ciljem procjene njegove involviranosti u slučaj koji je predmet istrage. Kod brojnih krivičnih djela, poput paljevine, krađe, provala ili vandalizma, svjedoci često nisu prisutni, a istražitelju je na raspolaganju minimalna količina dokaza. U tim situacijama jedini svjedok je počinilac navedenih djela. Istražitelj se u tom slučaju oslanja na strah subjekta da ne bude identificiran kao krivac, što dovodi do promjena u radu njegovog autonomnog nervnog sistema i utječe na njegovo ponašanje. To se manifestira promjenom brzine otkucaja srca, ritma disanja i podsvjesne pripreme tijela da refleksno stupi u bjekstvo. Ove fiziološke promjene istražitelj često može lahko uočiti i izvući odgovarajuće zaključke u vezi sa potrebom da se određena lica eliminišu ili detaljnije tretiraju u okviru istrage. Osim fizički primjetnih promjena ponašanja osumnjičenika, isti princip može se primijeniti i na njegove verbalne reakcije. Na temelju njih i u kombinaciji s fizičkim reakcijama, istražitelj može utvrditi da li osumnjičenik daje iskrene odgovore ili se pokušava izvući pomoću varke i laži. Nagovještaj ovoga može se javiti i prije samog početka istrage, kada će krivac najvjerovatnije negirati potrebu da se istraga uopće pokrene. Adekvatnim praćenjem sagovornika od samog početka istražitelj može značajno suziti listu potencijalnih osumnjičenika.