Iako na većini željezničkih stanica postoje specijalni VIP servisi sa mnoštvom usluga, veliki problem u zaštiti predstavljaju zaustavljanja na nepoznatim željezničkim stanicama na kojima ulaze novi putnici. Sa druge strane, ukoliko je to moguće, putovanja u putničkim autobusima i redovnim linijama treba izbjegavati. Putovanje sa 20 ili 40 drugih nepoznatih putnika predstavlja preveliku opasnost i našu fleksibilnost svodi na minimum. Također, helikopteri su veoma značajna prijevozna sredstva za štićene osobe s obzirom da omogućavaju veliku mobilnost i na njih treba obratiti posebnu pažnju

Piše: Džemal Arnautović, instruktor IPSTA-e (International Personal Security and Training Association)

Voz predstavlja udobno i pouzdano sredstvo za putovanje, ali kada su u pitanju moguće aktivnosti protivničke strane, moglo bi se reći da nas očekuje praksa veoma slična sa onom u avionu. Mobilnost je u ovim slučajevima prilično ograničena, dok je bijeg za protivničku stranu moguć. Kočnica za slučaj nužde se može uvijek povući, a može se čak i iskočiti iz voza. Zato su pred nama uvijek ista bitna pitanja zašto, ko i kako će se putovati? Ukoliko se radi o delegaciji, u vozovima se u većini slučajeva može zahtijevati poseban prijevoz i specijalnim oklopnim vagonima, koji se mogu kontrolisati, a pravovremeno i rezervisati. Kod diskretnih vožnji u vozovima koji saobraćaju prema redovima vožnje moraju se, ukoliko je to uopće moguće, prethodno rezervisati sjedišta. Ovisno o situaciji, mogu se rezervisati cijeli kupei i vagoni ekskluzivno za štićenu osobu i njenu pratnju. Ako se štićena osoba ili njeni pratioci kreću unutar voza, onda se pribjegava praksi diskretne pratnje sa jednim ili dva tjelohranitelja. Toaleti se također moraju nadgledati, a logistika za opskrbu mora biti potpuno sigurna. Željeznička stanica predstavlja poseban izazov. U zavisnosti od veličine stanice, često ćemo biti u prilici pješke prelaziti velike dionice od vagona do našeg vozila ispred stanice. Tako ćemo se često nalaziti i u masi ljudi sa brojnim prtljagom, što će nam otežati kretanje. Naš lični prtljag također mora biti posebno osiguran. Iako na većini željezničkih stanica postoje specijalni VIP servisi sa mnoštvom usluga, veliki problem predstavljaju zaustavljanja na nepoznatim željezničkim stanicama na kojima ulaze novi putnici i gdje će, ovisno o situaciji, biti neophodna najmanje jedna diskretna kontrola. Unaprijed se mora razmisliti i o upotrebi „peper-gasa“ ili čak i vatrenog oružja.

Putnički autobusi

Ukoliko je to moguće, putovanja u putničkim autobusima i redovnim linijama treba izbjegavati. Putovanje sa 20 ili 40 drugih nepoznatih putnika predstavlja preveliku opasnost i našu fleksibilnost svodi na minimum. Međutim, za delegacije, cijele muzičke grupe ili veće porodice putnički autobus može, sa stanovišta štićene osobe, biti prikladno prijevozno sredstvo čak i za duže vožnje. Prostor unutar autobusa omogućava kretanje i međusobnu komunikaciju, tu su i toaleti ili opskrba te sasvim dovoljno mjesta za prtljag. Pogotovo su zanimljivi moderni VIP autobusi, koji su elegantno opremljeni kožnim sjedištima, stolovima i svom mogućom multimedijom. Sa stanovišta zaštite lica, putnički autobus nije idealan. Kreće se relativno sporo (maksimalno 100 km/h), a sa njim se ne može, ukoliko se ukaže potreba, bježati niti neprimjećeno putovati i uvijek je potreban dodatno educiran vozač te prikladna mjesta za parkiranje. Autobus se lahko primjećuje i nudi, u pravom smislu riječi, veliku površinu za napad. Tome se dodaju i opasnosti u cestovnom saobraćaju i sigurnosni pojasevi koji nedostaju. Isto tako, u slučaju tehničkog kvara, ne može se brzo i bez dodatnih komplikacija riješiti transport za toliko osoba i njihov prtljag. Možemo pratiti autobus sa jednim do dva prateća vozila i ukloniti opasnosti koje prijete od drugih učesnika u saobraćaju, ali i bolje osmatrati okolinu. U autobusu nam je potrebno dobro slaganje sa vozačem i drugim osobljem. U svakom slučaju, unutar autobusa moramo imati jednog ili više tjelohranitelja radi odbrane od opasnosti s vana, ali i koordinacije i navigacije sa vozačem, te radi zaštite pri dolasku u stanicu.

Helikopter

Helikopteri su veoma značajna prijevozna sredstva za štićene osobe zato što omogućavaju veliku mobilnost. Međutim, oni ipak zavise od vremenskih uvjeta, specifičnih termina i ograničeni su tehničkim karakteristikama pojedinačnih mašina te relativno visokom cijenom prijevoza. Mogu se višestruko koristiti u zaštiti lica, bilo da se radi o transportu štićene osobe ili, pak, o instrumentu za nadziranje i osiguranje iz zraka. Kod mjera službene zaštite lica, isti se mnogostruko koriste, a u slučaju ekstremne opasnosti, koriste se i do četiri mašine istovremeno. Jedan helikopter ca. 10 km ispred, drugi ca. 500 m iznad kolone vozila ili pratećeg voza, treći nedaleko iza, a četvrti sa timom za intervenciju na palubi ca. 1 km iza kolone.

U privatnom sektoru ovi resursi nam neće tako često biti na raspolaganju, a pogotovo se to odnosi na situaciju gdje bi se istovremeno koristile četiri mašine. Trebali bismo biti i više nego zahvalni ukoliko nam budžet dozvoli jedan prateći helikopter, što se u većini slučajeva u praksi i preporučuje. Polazak i dolazak helikoptera predstavlja pravi problem s obzirom da se najviše vremena izgubi na čekanje u mjestu dok se rotor i elise helikoptera ne pokrenu ili dok se ne isključe. U ovom periodu potrebna nam je izuzetno dobro organizirana zaštita na tlu. Prije poletanja preporučuje se kratki ali temeljni sastanak sa pilotima da bi se ispunila očekivanja svih strana. Za vrijeme leta mora se osigurati komunikacija preko slušalica, a najmanje jedan tjelohranitelj mora sjesti u mašinu u kojoj se nalazi štićena osoba. Također, unaprijed postavljamo najmanje jednog tjelohranitelja na odredište, odnosno mjesto slijetanja, kako bi isto bilo osigurano ili kako bi se u slučaju nužde osigurao rezervni helikopter za bijeg.

Hotel

Zaštitnu pratnju u hotelu u većini slučajeva organiziramo kao i pratnju pješke. Pomjeramo se od vozila i mjesta parkiranja prema ulazu i trijemu, zatim idemo liftom do soba u mirnom krilu hotela i opet nazad u vozilo ili u druge prostorije unutar hotela. Preporučuje se odabir soba na najvišim spratovima jer tamo u startu postajemo teža meta za potencijalnog napadača. Zbog visine treba računati da nam, u slučaju nužde, u ispomoć može priteći i lokalna vatrogasna služba. Napadači na to ne mogu računati. Najmanje jedna soba iz našeg tima se mora nalaziti direktno pokraj prostorija štićene osobe, tako da smo u neposrednoj blizini i da u svako doba možemo djelovati.

Također, moramo poznavati i rute za eventualni bijeg, druge alternativne puteve kroz hotel i njegovu okolinu te moramo znati kako reagovati u slučaju izbijanja požara i dobro poznavati mjesta na kojima se nalaze aparati za gašenje požara, koja je također potrebno kontrolisati. Moramo znati i ko sve raspolaže ključevima u hotelu i naložiti osoblju da u naše prostorije ne ulaze, odnosno da iste po potrebi čiste samo pod nadzorom. Ovisno o hotelu, potrebno je stupiti i u kontakt sa menadžerom za sigurnost, ukoliko ga hotel posjeduje, i koordinirati saradnju sa njime. Shodno raspoloživim resursima, jedan tim za zaštitu će ostati na licu mjesta i nadzirati prostorije, te izviđati i koordinirati kako održavanje soba tako i pripremanje eventualnih obroka i/ili daljih aktivnosti unutar hotela.

Zaštitna pratnja u inostranstvu veliki je izazov. Prije svega, moramo se optimalno pripremiti, a zatim imati u vidu uvjete i okolnosti, kao i kulturalne razlike unutar lokalne zajednice koju posjećujemo. Sve to je neophodno utkati u naš koncept zaštite lica. Optimalna priprema za putovanje prvenstveno zahtijeva puno koordinacije i istraživanja o itinerariju: destinacijama ili mjestima na ruti našeg putovanja

Piše: Džemal Arnautović, instruktor IPSTA-e (International Personal Security and Training Association)

Na internetu je dostupno jako puno informacija o lokacijama koje moramo posjetiti. Također, postoje i tzv. automatska obavještajna mjesta na kojima se vrše opširne analize prijetnji pojedinačnih lokacija, a kojima se možemo poslužiti, naravno uz određenu naknadu. Isto tako, dobro će nam doći i dosadašnje iskustvo sa uključivanjem lokalnih sigurnosnih službi, kao i dogovor sa domaćom ambasadom. Možda zvuči nevjerovatno, ali u praksi obično najveći problem u zaštiti ličnosti predstavljaju sama logistika putovanja i lična psihička, fizička i medicinska priprema pojedinačnih članova tima. A sama putovanja praktično započinju izborom odjeće.

Problematika prtljaga

Potrebna nam je odjeća koja će odgovarati klimatskim uvjetima mjesta koje ćemo posjetiti, koja je lahka za održavanje, a jednostavna za transport. Prtljag mora biti stabilan, ali i mobilan. U ovim situacijama koferi sa tvrdim koricama nisu prikladni jer zauzimaju puno mjesta, a pri transportu se mogu i otvoriti. Zato se preporučuje da odjeću transportujemo u plastičnim vrećama. Tako smo fleksibilniji, a i lakše nalazimo prostor u vozilima. Ispražnjenu vreću za odjeću možemo staviti i ispod dušeka. Uz to je potrebno imati i jednu torbu koja dimenzijama ne prelazi širinu naših ramena. U njoj ćemo držati prtljag za slučaj nužde, higijenske artikle i sve što nam je svakodnevno potrebno. Ovu torbu nosimo sa sobom kao ručni prtljag, a u ekstremnim slučajevima je možemo transportovati u našem vozilu i na koljenima. Tako smo opremljeni u slučaju da nam se na putu izgubi glavni prtljag. Prtljag ne bi trebao biti upadljiv, a trebao bi se obilježiti privjescima koji imaju zaštitni poklopac preko imena i adrese. Tako nećemo otkrivati naše ime, a ni podatak koji je stan tada prazan. Također, moramo biti svjesni da smo na većini putovanja mnogo upadljiviji i da je teže procijeniti šta se sve uklapa, a šta ne uklapa u lokalno okruženje.

Brodovi

Zaštitna pratnja na brodovima prvenstveno ovisi o vrsti broda. Nije isto organizirati sigurno okruženje na privatnoj luksuznoj jahti dužine 20–50 m ili kruzeru sa stotine gostiju. Dok se kod jahti sa manjim brojem ljudi lahko možemo prilagoditi okruženju, sloboda djelovanja, direktni kontakti sa „poznatim gostima“ i mogućnosti ugroze su ipak veći nego na velikom kruzeru. Općenito se moramo educirati o pravilima i propisima boravka na palubi i upoznati se sa opremom za sigurnost. Potrebno je s vremena na vrijeme provjeriti navigaciju, odnosno aktuelnu poziciju i rutu putovanja. Moramo se upoznati sa propisima vezanim za prsluk i splav za spašavanje, signalnim raketama i različitim procedurama u slučaju nužde, te sa korištenjem radioaparata na brodu. Na velikim kruzerima putovanje se „čekira“ kao i inače. Naravno, ukoliko je moguće, koristit ćemo pseudonim. Na vrijeme se upoznajte sa kapetanom i osobom odgovornom za sigurnost broda. Inače, postupajte kao i u velikom hotelu. Nabavite podatke i pregled cijelog broda, opremite jednu kabinu kao prostoriju za operaciju i razmotrite različite scenarije i njihovo odvijanje. Svaki izlet na kopno se mora planirati i koordinirati kao i druga kretanja, bez obzira da li idemo pješke ili motorizovano.

Pri tome, postavlja se pitanje: „Koja se opasnost može očekivati i da li se i protivnička strana također nalazi na našem brodu?“ Pošto smo ograničeni u kretanju, moramo veoma precizno motriti i nadgledati sve aktivnosti koje se odvijaju u tome smjeru. Ukoliko se brodovi koriste samo za kratku plovidbu rijekom ili jezerom, onda se postupa kao i kod motorizovane zaštitne pratnje, pa ćemo za neposrednu zaštitu pokušati koristiti jedan do dva prateća broda ili, eventualno, policijski brod. Ovisno o situaciji i težini osiguranja, moguće je za opsežnu zaštitu uključiti i educirane ronioce.

Avioni

Ovu vrstu prijevoza zasigurno ćemo koristiti veoma često. Ali, letenje ima svoje posebnosti. Neophodno je imati na umu da u „zraku“ vrijede neka druga pravila i situacije: od pravila vazduhoplovstva i vazdušnog prostora, pa sve do neograničenih prava odlučivanja i suvereniteta kapitena leta. Štićene osobe obično putuju ili poznatim avionskim linijama u putničkim avionima sa različitim klasama i specijalnim čarterima ili avionima koji su u vlasništvu preduzeća. Pošto ćemo i mi putovati sa štićenom osobom, onda prijeti manja opasnost da će nas za vrijeme leta protivnička strana iznenaditi svojim aktivnostima. Jedina prava opasnost u ovim situacijama predstavlja posada! O posadi tuđih aviona najčešće znamo relativno malo, a svjesni smo da smo, zajedno sa našim klijentom, upravo tim ljudima prepušteni. Zato je jako bitno da prethodno pribavimo sve neophodne informacije i provjerimo posadu. Prije paljenja ćemo zajedno sa pilotom uraditi detaljnu kontrolu aviona i informirati se o ponašanju u slučaju nužde. Piloti su veoma dobro pripremljeni za slučaj nužde za vrijeme leta, a mi smo mu itekako potrebni. Ukoliko se radi o našem avionu koji ima stalnu posadu, sigurno je da će saradnja biti jednostavnija i da će biti zasnovana na već postojećem povjerenju. Ipak, mogući sigurnosni problemi javljaju se onoga trena kad se avion parkira, bilo da stoji na našem aerodromu ili preko noći ostane parkiran na „stranoj“ teritoriji.

U tim situacijama, u dogovoru sa pilotom, sprovodimo odgovarajuće mjere, bilo da ćemo narediti stalno nadgledanje, zaključavanje u siguran hangar ili zaključavanje svih poklopaca, šahtova i vrata aviona. U današnje vrijeme mnogi od ovih aviona opremljeni su visokomodernim alarmnim sistemom koji se javlja direktno na mobitel pilota i izvještava o stanju aviona. Ipak, potrebno je provjeriti da li je potencijalna protivnička strana naš avion opremila špijunskim i drugim elektronskim elementima.

Posebno treba voditi računa o promjeni mobilnosti kada smo primorani mijenjati vozila i iz vozila ulaziti u avion. Na nekim aerodromima moguće je dogovoriti dolazak našeg klijenta automobilom direktno do aviona ili ga premjestiti nekim vozilom aviokompanije. Ukoliko se radi o putu u inostranstvo vlastitim avionom, tj. avionom vlastite kompanije, mora se prethodno riješiti pitanje carinskih formalnosti. Isto, naravno, važi i kad putujemo javnim aviokompanijama. S obzirom da ćemo tada morati sprovoditi standardnu proceduru čekiranja na šalteru i boravka u predvorju aerodroma, našoj štićenoj osobi bismo trebali ponuditi niz ekskluzivnih usluga, pogotovo ako se radi o osobama sa visokih položaja i drugim značajnim javnim ličnostima. Potrebno je utvrditi gdje i kako se želi ili može sjediti. Naravno da je poželjno putovati u prvoj klasi. Međutim, treba imati na umu da to, prije svega, iziskuje velike troškove te da se u prošlosti pokazalo da je prilikom otmice aviona protivnička strana redovno koristila prvu klasu kao prostoriju za komandu. A upravo tu smo eksponirani i lahko uočljivi.

I polazak sa nekog mjesta također je „škakljiv“ trenutak. U mnogim slučajevima to se mora veoma brzo desiti i obično prije nego što smo ispravno zauzeli poziciju, konvoj se već kreće na ulici, a vrata se automatski ili manuelno iznutra zaključavaju radi sigurnosti. No, vožnja ulicama i autoputevima također predstavlja izazov za zaštitu ličnosti

Obratiti pažnju na egidu i probati naći barem 2 manje slike za tekst – N.K.

U normalnom slučaju stražnje prateće vozilo kreće prvo i tako omogućuje VIP vozilu da se bez opasnosti ubaci u saobraćaj. Ukoliko postoji i prednje vozilo, važno je da vozač VIP vozila uvijek parkira tako da, u slučaju potrebe, može samostalno krenuti. Iako se, ovisno o situaciji, prednje i prateće vozilo postavljaju kao zaštitne barijere, ista ne smiju nikad ograničiti mobilnost VIP vozila.

Dolazak

Dolazak na novo ili već poznato mjesto također može predstavljati situaciju koja zahtijeva posebnu pažnju. Često prije željene destinacije prolazimo ili ulazimo u zonu opće opasnosti. Ovisno o situaciji i položaju, jedan tjelohranitelj iz tima za izviđanje ili tima za zaštitu već nas očekuje i upućuje. Po pravilu, ova osoba je pozicionirana tako da vozač VIP vozila prednjim farom može direktno voziti prema osobi koja daje upute i tako optimalno uskladiti odstojanje, kako uzduž tako i bočno, tako da štićena osoba može izaći direktno ispred ulaza ili možda čak i na crveni tepih. Prednje i prateće vozilo postavljeni su tako da mogu ponuditi optimalnu zaštitu od napada sa vozilima ili da se mogu koristiti kao privremena zaštita u slučaju razmjene paljbe. Ukoliko je moguće, vozači ostaju uz vozila sve dok ne uslijede dalje upute od vođe tima ili vođe operacije i tako održavaju mobilnost. Ovisno o situaciji, obično je potrebno kraće vrijeme za donošenje odluke da li će štićena osoba ostati na mjestu ili će odmah ponovo poći. Čim prednje i prateće vozilo više ne budu potrebni kao štit, moguća zaštita ili barijera, ista se stavljaju na raspolaganje shodno okruženju. Imajte na umu da upadljivo parkirana vozila ispred zgrade odmah otkrivaju prisutnost važnih osoba i privlače interes.

Tim iskrcan

Na paradama ili drugim sporim vožnjama kroz mnoštvo ljudi, bilo da se radi o fanovima ili demonstrantima, u zavisnosti od procjene može biti neophodno hodati pored vozila kako bismo lakše nadzirali opasnost ili u ekstremnom slučaju odbranili štićenu osobu od istih. Prednost ove mjere je definitivno bolji pregled izvan vozila. Naravno, ovako su tjelohranitelji direktnije izloženi opasnostima, ali isti vjerovatno bolje primjećuju šta se odigrava u okruženju nego kad sjede u vozilu. Prilikom kretanja pješke također je važno da je komunikacija jasno propisana, a područje motrenja raspodijeljeno.

Zaustavljanja/semafori

Potrebno je razlikovati zaustavljanje vezano za uvjete u saobraćaju i efektivno zaustavljanje, odnosno kratkoročne obustave vožnje uz moguće napuštanje vozila. U ovom slučaju ponašamo se kao i kod dolaska na odredište, izlazimo iz vozila i zauzimamo poziciju. Ovisno o tome šta štićena osoba odluči, raspoređujemo se za pratnju pješke ili nastavljamo voziti ka odredištu. U zavisnosti od mjesta zaustavljanja, moramo zauzeti adekvatan položaj koji je prilagođen situaciji. Na semaforima i kod zaustavljanja na raskrsnicama pokušavamo da se zaustavimo na način da smo blago istureni u odnosu na druge učesnike u saobraćaju, tako da niko ne može ometati niti prepoznati našu štićenu osobu. Zaustavljamo se uvijek bočno istureni, tako da i vozilo koje vozi iza nas ima dobar pregled. Strana štićene osobe bi uvijek trebala biti zaklonjena od opasnosti koliko god je to moguće.

U saobraćaju

Jedna traka

Na ulicama sa jednom trakom vozimo blago bočno istureni, a VIP vozilo treba biti udaljeno od potencijalne opasnosti koliko je god moguće. Kod saobraćaja iz suprotnog smjera moramo uvijek prosuditi da li će opasnost prije stići sprijeda ili straga i shodno tome postaviti prateće vozilo.

Dvije trake

I kod dvije trake u istom pravcu vozimo blago istureni lijevo, VIP vozilo je također krajnje lijevo, dok druga vozila idu više desno ili ka desnom rubu. Na autoputevima je bolje voziti brzo lijevom trakom jer tako postoji manje opasnosti da će neko sa svojim vozilom napasti VIP vozilo. Na zaustavnoj traci vrebaju potencijalne opasnosti i moramo biti spremni da fleksibilno reagujemo.

Prestrojavanje u drugu traku

Ukoliko se u normalnom slučaju vozač VIP vozila želi prestrojiti u drugu traku, isti to čini kratkim paljenjem žmigavca. Nakon toga zadnje prateće vozilo vrši prestrojavanje u drugu traku i omogućuje vozaču VIP vozila da se sigurno prestroji. Prednje vozilo manevriše istovremeno kad i VIP vozilo. Ukoliko se prednje vozilo neočekivano prestroji, isto se mora u svakom slučaju pratiti jer je vrlo vjerovatno da pokušava izbjeći neku opasnost.

Više traka

Ista načela vrijede kao i kod dvije trake. Ako je to moguće, srednja traka se treba koristiti samo zato da bi se došlo sa krajnje lijeve u krajnju desnu traku. U sredini nije pametno voziti jer opasnosti mogu doći sa obje strane.

Skretanje

Prilikom skretanja prateće vozilo straga pokriva VIP vozilo, što znači da se praktično na istoj visini vozi iza ugla i nakon toga odmah ubacuje jedno iza drugog. Uprkos tome, moraju se poštovati pravila prvenstva u saobraćaju.

Kružni tok

Veličina kruga je presudna u kružnom toku. Ukoliko je moguće, i ovdje postupamo kao i kod skretanja. Ukoliko ima dovoljno mjesta, onda zadnje prateće vozilo treba pokrivati VIP vozilo pri ulasku u kružni tok, a zatim osigurati pojedinačne izlaze. Kod pratnje sa tri vozila i ukoliko ima dovoljno mjesta, VIP vozilo se može općenito zakloniti i sa dva vozila.

Silaženje na autoput

Izuzetno je važno da se cijeli konvoj može brzo uključiti na autoput. Stražnje prateće vozilo i ovdje počinje kao prvo i osigurava desno traku tako da se druga vozila mogu sigurno uključiti u saobraćaj.

Nekoliko pravila za motorizovanu zaštitnu pratnju

Komunikacija i značenje pojedinačnih znakova sa svjetlom moraju prije kretanja biti jasno utvrđeni i svim sudionicima biti dobro poznati. Ključne pozicije, opasne zone i moguća djelovanja protivničke strane, kao i željeno ponašanje poznati su svakome u timu, a prije svega vozačima. Opasnost se mora moći učinkovito prijaviti i bez radija. Prateće vozilo se može postaviti iza ili naprijed. Vođa tima zaštitne pratnje sjedi u pratećem vozilu radi veće slobode djelovanja. Osoba odgovorna za štićenu osobu nalazi se u ViP vozilu, naprijed na desnoj strani. S obzirom da VIP vozilo određuje brzinu vožnje, drugi se moraju ravnati prema njemu. U VIP vozilu se zna šta štićena osoba želi i može se udovoljiti njenim željama. Konvoj se mora pridržavati propisa cestovnog saobraćaja. Iz taktičnih razloga je razumno da se varira sa snagom tima i brojem vozila na često korištenim rutama kako bi se protivničkoj strani odali različiti utisci. Tjelohranitelji koji se voze imaju zadatke poput: nadgledanja dodijeljenog prostora, dojave nečega, navigacije, fotografisanja, identifikacije vozila koji slijede itd. Ako je moguće, vozi se taktički – blago istureno. Fizika vožnje, brzina, odstojanje, putevi kočenja ili vremenski utjecaji se moraju opsežno izračunati. Vozačima su poznate glavne i alternativne rute i iste mogu biti aktivirane s jednom natuknicom.

Pozicija na kojoj sjedi štićena osoba se treba varirati! Kroz stakla se ne bi trebala moći vidjeti štićena osoba. Parkirana vozila predstavljaju opasnost. Kada vozimo pored parkiranih vozila, moramo dobro obratiti pažnju na ista. Semafore i kružne tokove bi trebali prolaziti kao zatvoreni konvoj, eventualno prilagoditi brzinu ili sačekati najbolji trenutak. Svaki vozač je odgovoran za svoje djelovanje i mora imati kontrolu nad vozilom u svakoj situaciji. Konvoj mora stalno ostati zajedno, bez da se druga vozila ubace između. To se mora racionalno odvijati i stalno uz rizik odvagati koje se mjere moraju sprovoditi ili šta predstavlja veći potencijal opasnosti za štićenu osobu. Uvijek se približiti ciljnom objektu što je moguće bliže, a vrata štićene osobe direktno povezati sa odredištem. Uvijek zadržati odstojanje čak i u konvoju koji stoji, a zbog mogućnosti bježanja.

Ukoliko se opaze aktivnosti protivničke strane, ista se moraju odmah saopćiti cijelom timu. Shodno situaciji, prije dolaska se moraju voziti taktičke „osmice“.

Čim uđemo u vozilo ili ga napustimo, nalazimo se u kritičnoj fazi. Tako prekidamo jednu vrstu mobilnosti i prelazimo na drugu, a pri tome smo veoma ranjivi. Ograničene su nam mogućnosti da štićenu osobu istovremeno zadržimo u vidiku, a paralelno tome i pretražujemo okruženje od potencijalnih aktivnosti protivničke strane

Piše: Džemal Arnautović, instruktor IPSTA-e (International Private Security Training Association)

Često se nalazimo na mjestima sa mnoštvom nepoznatih prolaznika ili učesnika u saobraćaju. Nažalost, veoma rijetko ćemo biti u prilici da raspolažemo sa dovoljno osoblja i resursa da bismo mogli osigurati čitavo okruženje. Shodno situaciji, potrebno je da budemo uigran tim koji je praktično i teorijski pripremljen za različite slučajeve nužde. Unaprijed moramo definisati iz kojeg bi pravca mogla djelovati glavna očekivana opasnost i naš vidokrug usmjeriti ka njoj, bez potrebe da se zapostave druga područja pa da zbog toga budemo kažnjeni. Teže će biti kad je štićena osoba u pratnji. Naravno da je naša pažnja ponajviše usmjerena ka štićenoj osobi, ali moramo imati na umu da se moramo krajnje ljubazno, odnosno primjereno brinuti i o pratnji. Nikada ne treba zaboraviti da ćemo se u slučaju bilo kakvog napada ili nužde ipak najviše ophoditi sa pratnjom. Ako je štićena osoba muško, a pratnja žensko, izazov postaje još veći. Štićenoj osobi trebamo dati neophodnu slobodu da se svojoj pratnji može prezentovati kao džentlmen i ni u kojem slučaju se ne smijemo umiješati sve dok to situacija prisilno ne naloži. To znači da ukoliko štićena osoba svojoj pratnji ili pratilji želi otvoriti vrata, skinuti joj mantil, galantno joj pokazati put itd., mi ne smijemo biti smetnja. U sljedećim opisima polazimo od toga da postoji vozač koji korektno priprema, kontroliše i nadzire vozilo i koji se i nakon izlaska iz vozila ponaša shodno našim uputama, brine se o vozilu, njegovoj spremnosti, kao i mogućnostima za parkiranje.

Vrata vozila

Postoji mnogo načina da se štićenoj osobi ili gostima otvore vrata vozila. Kao posmatrač situacije veoma brzo možemo uočiti da li je osoba koja otvara vrata svoju prisebnost usredotočila na sigurnost ili nije. U praksi, većina osoba ili vozača stane ispred vrata, uhvati za bravu kad štićena osoba gurne vrata i napravi elegantno nekoliko koraka unazad. U zavisnosti od obuke, pogled je usmjeren u desno, da se štićena osoba zbog pogleda ne bi osjećala nelagodno. Ovo je klasična forma otvaranja vrata i nema puno veze sa sviješću o sigurnosti.

Gdje se nalazi pogled u ovakvoj situaciji? Najčešće preko krova vozila na drugu stranu ulice ili nadesno ka – ničemu?! Zato moramo razmisliti o tome s koje strane nam, zapravo, dolazi opasnost? Odgovor je jasan: direktno na vrata iz kojih izlazi štićena osoba ili sa lijeve strane. Upravo zbog toga naš pogled moramo usmjeriti u pravcu mogućih izvora opasnosti! To je najčešće i glavni pravac u kojem se krećemo pješke, jer je vozač vozilo sigurno smjestio direktno ispred ulaza zgrade u koju se treba ući. Kada otvorimo zadnja desna vrata vozila, najbolje je da stanemo direktno ispred zadnjeg točka sa pogledom usmjerenim dalje od vozila u pravcu odredišta ili cilja. Tako naša leđa djelimično pokriva samo vozilo, a naša stopala točak. Desnom rukom otvaramo vrata, a prije nego što ih ispustimo, osiguramo se da ista ne udare unazad. Ovo je jako bitno jer kod vozila sa posebnom zaštitom i težinom vrata daleko iznad 50 kg sama vrata predstavljaju pravu opasnost. Zatim lijevom rukom stavljenom na gornji rub vrata štitimo glavu štićene osobe. Pažnja: ne držati ključeve vozila ili druge predmete u lijevoj ruci jer postoji opasnost od povrede! Desna ruka je uvijek slobodna za potezanje za oružjem, a lijevom rukom možemo, kroz blagi okret, odbiti osobe i zaštitnički stati između vrata i vozila direktno ispred štićene osobe. Prednost ove pozicije je blizina štićene osobe i gotova spremnost za kretanje iza štićene osobe u željenom pravcu. Isto tako, ukoliko štićena osoba padne, možemo joj odmah pomoći.

Ista pozicija otvaranja vrata, puštanja štićene osobe da uđe u vozilo i pažljivog zatvaranja vrata vrijedi i kad se vraćamo ka vozilu. Ovisno o situaciji, može se također i jednostavno izvući sigurnosni pojas i isti dati u ruke štićene osobe. Ista procedura se može primijeniti i na desnim prednjim vratima, s tim što sad stojimo ispred zadnjih vrata i više nemamo zaštitu točka. Posmatrajući sa strane, sve to izgleda veoma profesionalno i svjesno sigurnosti, što protivničkoj strani odaje utisak teške mete, dok se kod prolaznika ne izaziva velika pažnja. Pri ovakvoj blizini postoji i mogućnost da se diskretno komunicira sa štićenom osobom i da se saznaju ili saopće moguće upute.

Nisu sve štićene osobe, nažalost, tako strpljive da čekaju da im otvorimo vrata. Mnogo je slučajeva gdje štićene osobe samostalno izađu iz vozila prije nego što smo zauzeli poziciju. Ovo se dešava, prije svega, ukoliko postoji samo jedan vozač bez drugih tjelohranitelja, pa procedura „otvaranja vrata“ traje relativno dugo.

Ulazak u vozilo

Jedan tjelohranitelj

Pozicioniran iza štićene osobe, lijevo ili desno, tjelohranitelj se kreće prema naprijed ka desnoj strani da bi otvorio vrata suvozača. On sam pokriva štićenu osobu prilikom ulaska i kontroliše pogledom okolinu prije nego što zatvori vrata. Potom ulazi naprijed na strani suvozača i daje signal za polazak. Način reagovanja je moguće prilagoditi u zavisnosti od situacije.

Dva tjelohranitelja

Za prvog tjelohranitelja je najbolje da se nalazi lijevo iza štićene osobe, a da se zatim malo ispred vozila kreće prema naprijed kako bi pokrio vrata suvozača sa zadnje desno iza. Tjelohranitelj broj 2 ide prema naprijed i štićenoj osobi otvara zadnja desna vrata suvozača, kontroliše pogledom okruženje prije nego što zatvori vrata. Broj 1 ulazi naprijed i daje komandu za polazak.

Prateće vozilo vozi ispred, a broj 2 ulazi u vozilo s prednje desne strane. Ovisno o situaciji, mogu biti neophodne promjene pozicija.

Četiri tjelohranitelja

Da bi mogli pokriti područje u visini štićene osobe i stranu nasuprot vozila, tjelohranitelji 3 i 4 istovremeno idu na drugu stranu prije nego što štićena osoba dospije do vozila. Za tjelohranitelja sa brojem 1 je najbolje da se nalazi lijevo iza štićene osobe i da se malo ispred vozila kreće prema naprijed da bi pokrio vrata suvozača desno iza. Tjelohranitelj broj 2 ide prema naprijed i štićenoj osobi otvara zadnja desna vrata suvozača, te kontroliše pogledom okruženje prije nego što zatvori vrata.

Broj 1 ulazi naprijed, a zatim daje komandu za polazak. Prateće vozilo vozi ispred, a broj 2 u isto ulazi naprijed s desne strane, broj 4 ulazi iza desno, a broj 3 ulazi iza lijevo (ovdje je neophodna jedina zamjena pozicije: broj 4 mora pravovremeno nakon polaska zaštitnog vozila zamijeniti stranu). Inače, treba izbjegavati stajanje ispred pratećeg vozila ili zaštitnog vozila, jer se u slučaju evakuacije mora moći brzo krenuti. Ovisno o situaciji, mogu biti neophodne promjene pozicija.

Izlazak iz vozila

Jedan tjelohranitelj

Tjelohranitelj napušta vozilo, otvara vrata štićenoj osobi i istu nastavlja pratiti pješke. Prije napuštanja vozila i otvaranja vrata, tjelohranitelj provjerava sigurnost okoline. Tjelohranitelj otvara vrata štićenoj osobi.

Dva tjelohranitelja

Broj 1 izlazi i otvara vrata, broj 2 staje ispred štićene osobe i kreće se u pravcu odredišta. Ovisno o situaciji, mogu biti neophodne zamjene pozicija.

Četiri tjelohranitelja

Prateće vozilo već je ostavilo tjelohranitelje broj 2, 3 i 4 na mjestu na kojem štićena osoba treba izaći. Nakon dolaska zaštitnog vozila, broj 2 signalizira broju 1 da se na područje može sigurno izaći. To može učiniti tako što će pokucati na blatobran ili putem radiosignala. Broj 1 izlazi i još jednom provjerava situaciju prije nego što štićenoj osobi otvori vrata. Kada štićena osoba izlazi iz vozila, broj 3 i 4 počinju se kretati prema naprijed i ponovo zauzimaju pozicije u formaciji.

Broj 2 se prilagođava formaciji i također zauzima svoje mjesto pored štićene osobe. Broj 1 se ponovo uvrštava u formaciju iza lijevo. Ovisno o situaciji, mogu biti neophodne zamjene pozicija.

U prošlome broju osvrnuli smo se na neke od standardnih zaštitarskih formacija koje se koriste prilikom osiguravanja važnih ličnosti tokom javnih nastupa. Posebno smo istakli važnost pripreme, planiranja i koordinacije tokom osiguravanja ličnosti u pokretu, vožnji i održavanju razmaka u koloni. U ovom tekstu govorit ćemo nešto više o izazovu kretanja velikim brzinama te vožnji u konvoju

Piše: Džemal Arnautović, instruktor IPSTA-e (International Personal and Security Training Association)

Koliko nam treba da reagujemo ako naš „frontmen“ naglo zakoči? Ovisno o raspoloženju i pozornosti, vjerovatno jedna sekunda ili neznatno više. Kako smo govorili u prošlom broju, ako naš razmak pri brzini od 120 km/h iznosi oko 30 m, onda je sekunda od uočavanja kočenja i same reakcije već prošla. To znači da naše kočenje počinje na istom mjestu gdje je započeo kočiti i „frontmen“. Ako se pretpostavi dobar učinak kočenja, mi ćemo se također zaustaviti na istom mjestu. Nažalost, naš „frontmen“ je već na tom mjestu, pa je sudar neizbježan.

Odstojanje: sigurnost ili opasnost?

Postoje dvije mogućnosti za rješenje ovakvih situacija: ili ćemo sebi osigurati veću vidljivost prema naprijed i tako opasnost pokušati prepoznati u istom momentu kao i „frontmen“ te u isto vrijeme reagovati, ili ćemo povećati odstojanje na dvije sekunde, što u našem primjeru iznosi 60 metara. Bijeli stubovi za obilježavanje na evropskim autoputevima uobičajeno su udaljeni 50 m jedan od drugog i daju nam mogućnost kontrole našeg odstojanja. Naravno, kao mjerilo se mogu uzeti i sve druge prepone ili objekti, pa ćemo mjeriti vrijeme od prolaska „frontmena“ pored istih i pored njih proći tek nakon dvije sekunde. Najpreciznije i najsigurnije brojanje je kad se broji od 21. Ukoliko prekoračimo ovo sigurnosno odstojanje, moramo biti svjesni opasnosti, povećati pozornost i usmjeriti pogled prema naprijed. U svakome momentu moramo biti svjesni da, nasuprot svim drugim pravilima, fizika vožnje bezuslovno djeluje prema njenim vlastitim pravilima i da će u svakom slučaju pobijediti. Mnoge osobe odgovorne za zaštitu ljudi hoće da drastično smanje odstojanje između vozila. Naravno da se vozači kroz trening mogu pripremiti i za takav vid vožnje, ali treba imati na umu da je ipak u mnogo više navrata dolazilo do sudara tima za zaštitu ljudi. Također, uz pomoć različitih tehničkih pomagala se pokušavalo smanjiti vrijeme reakcije i iza zadnjeg sjedišta vozila štićene osobe na polici montirati kontrolne lampe koje saopćavaju poziciju stopala vozača. Zeleno svjetlo znači da se daje gas, narandžasto da stopalo nije na papučici, crveno da vozač staje na kočnicu… Ipak, praksa je pokazala da takva pomagala, koja u jednu ruku imaju smisla, odvraćaju potrebnu pažnju sa štićene osobe i okoline.

Igrati se sa fizikom vožnje i vremenom reakcije vozača je veoma opasno i u velikoj mjeri ugrožava štićenu osobu. U mnogim slučajevima štićene osobe se žale da im vozila koja preblizu voze jedno uz drugo stvaraju nelagodan osjećaj i strah. Naravno, mi ipak želimo da klijentima odajemo sigurnost i kompetenciju, a ne da širimo strah.

Uigranost igra važnu ulogu

Također, u obzir se mora uzeti i to da se vozači kod kratkih odstojanja mogu koncentrisati samo na situaciju u vožnji, odnosno na ponašanje „frontmena“, i više nemaju mogućnosti da posmatraju okruženje. Upravo na autoputevima, gdje će opasnost vjerovatno doći od straga (npr. potiskivanje vozila štićene osobe), bolje je voziti malo odmaknuto i biti u mogućnosti identificirati vozila koja se približavaju. Ukoliko je nesigurno, može se opušteno ostati na istoj udaljenosti i uputiti vozilo štićene osobe na zaustavnu traku da bi se mogući počinilac mogao sigurno otpratiti od vozila (ukoliko je to sukladno zakonu). Ovaj manevar obično ne donosi mnogo opasnosti. Uigrani tim prilagođeno mijenja odstojanja i pozicije, a pri tome prati i okolinu te tako taktički sveobuhvatno iskorištava prednosti mobilnosti. To također može značiti da dva prateća vozila zajedno osiguravaju ulicu iza ili naprijed kako bi vozilu štićene osobe ponudili najbolju moguću sigurnost. Pomjeranja su veoma dinamična, ali se temelje na fleksibilnosti članova tima.

Kod službene zaštite važnih ljudi postoji mogućnost da se zatvori kompletna ulica, raskrsnice i dijelovi ulica, tako da konvoj može nesmetano proći. U ovakvim situacijama često se nadgledanje podržava i iz vazduha.

Periferno vidno polje

Jedan dalji fenomen koji uveliko utječe na naš učinak pri vožnji je smanjenje vidnog polja pri povećanoj brzini. To je normalna pojava i na svakog od nas djeluje, čak i bez stresa. Rezultat takve vožnje je tzv. tunelski vid. Ako se ne krećemo ni u kojem pravcu, raspolažemo sa vidnim poljem od oko 180°. Možete se jednostavno sami testirati tako što ćete otvorene ruke staviti u visini očiju i probati da vidite palčeve. Ukočeno gledajte pravo, otvorite oba oka i krećite se brzim koracima naprijed. Utvrdit ćete da se vidno polje smanjuje i da gubite palčeve iz ugla gledanja. Čim se zaustavite, palčevi su opet tu.

Prilikom vožnje automobilom brzine su daleko veće i zbog toga je i vidno polje ograničenije. Kod mnogih udesa vozači govore da nisu vidjeli drugo vozilo ili da su ga prekasno vidjeli. Ovaj efekat, koji ponajviše zavisi od brzine, u većini slučajeva je uzrok sudarima. Nažalost, većina vozača nije svjesna ove problematike. Prvo, brzina se sigurno može prilagoditi; drugo, moramo aktivno mijenjati naše vidno polje i skenirati i nadzirati naše okruženje uz povećanu brzinu pomoću okretanja cijele glave. Referentne vrijednosti našeg vidnog polja vezano za brzinu:

Vrste konvoja

Postoji nekoliko mogućih vrsta konvoja. Ovisno o situaciji i prijetnji, koristi se neophodan broj vozila, pri čemu se u Evropi često koriste dva do tri direktno povezana vozila. Službeni konvoji prilikom parada ili drugih povoda mogu se sastojati od 10 do 15 vozila i pratećih motora, ali i to ovisno od zemlje do zemlje. Svako vozilo se interno u timu obilježava određenim imenom, tako da svi učesnici pratnje tačno znaju o kojem se vozilu radi. Da bi u nastavku dobili jasnoću, ovdje koristimo sljedeće pojmove: prednje vozilo, VIP vozilo i prateće vozilo.

Položaji tjelohranitelja

Položaji osobe direktno zadužene za štićenu osobu također mogu varirati, ovisno od situacije. Ta osoba uglavnom sjedi u vozilu štićene osobe, naprijed i desno, a po potrebi tu je i još jedan od tjelohranitelja. Da bi imao najveću moguću slobodu djelovanja i da bi mogao adekvatno reagovati na promjene, vođa tima za zaštitnu pratnju trebao bi se nalaziti u vozilu koje slijedi. Pošto vođa tima stalno mora odlučivati i komunicirati, isti samo pravi smetnju u vozilu štićene osobe, gdje mora vladati tišina i prijatna atmosfera. On koordinira tim putem radija ili drugih znakova za komunikaciju i održava vezu sa timom za izviđanje na odredištu. U timovima sa manjim brojem zaštitara postoji mogućnost da se isti prijevremeno odmakne i eventualno već na odredištu dočeka štićenu osobu.

Glavni cilj zaštitnih formacija je da se sve pozicije oko štićene osobe drže što fleksibilnijim. Potrebno je zauzeti poziciju koja, u zavisnosti od situacije i zadatka, za štićenu osobu predstavlja najbolje rješenje i garantuje mu najbolju moguću zaštitu. Svako u našem timu mora biti u stanju u bilo koje vrijeme preuzeti bilo koju poziciju drugog člana i upoznati se sa njegovim zadatkom

Pripremio: Džemal Arnautović, instruktor IPSTA-e (International Personal and Security Training Association)

Sve uobičajene formacije i njihove varijante služe samo jednom cilju – da se koordinira tok mjera zaštite i da se pojedinačnim tjelohraniteljima kroz uvježbanu koreografiju pojasni razumijevanje postavljenog zadatka. Ali, glavni cilj svakako je da se sve pozicije drže što fleksibilnijim. Zauzima se pozicija koja, u zavisnosti od situacije i zadatka, za štićenu osobu predstavlja najbolje rješenje i garantuje mu najbolju moguću zaštitu. Na dionicama od nekoliko stotina metara svakako smo primorani da se stalno prilagođavamo situaciji. Svako u timu mora biti u stanju u bilo koje vrijeme preuzeti poziciju drugog i spoznati njegov zadatak. Imajući sve to u vidu, predstavljamo neke uobičajene formacije:

1 tjelohranitelj

2 tjelohranitelja (štafeta)

3 tjelohranitelja (klin)

4 tjelohranitelja (dijamant)

5–8 tjelohranitelja (zaštitni prsten)

Jedan tjelohranitelj

Najmanja moguća jedinica koja se primjenjuje samo u slučaju neznatne prijetnje, gdje je tjelohranitelj ujedno i osoba odgovorna za štićenu osobu. Karakteristike formacije su: tjelohranitelj je odgovoran za kontrolu okruženja od 360 stepeni iza štićene osobe, desno ili lijevo; zaštita tijela od straga – situacija kada se odmah može umiješati; fleksibilna pozicija – ovisno o zadatku i taktici akcije.

Dva tjelohranitelja

Postavljaju se prilikom manje ili srednje prijetnje. Tjelohranitelji su pri preklapajućem području motrenja odgovorni samo za okruženje od 270°, gdje prvi put i dolazi do raspodjele zadataka. Ostale karakteristike: broj 1 je još uvijek sa strane iza štićene osobe (on sada preuzima ulogu osobe odgovorne za štićenu osobu), broj 2 stoji dijagonalno raspoređen ispred štićene osobe. Pozicije su fleksibilne i ovisne o taktičkim okolnostima.

Tri tjelohranitelja

Postavljaju se također prilikom prijetnji manjeg ili srednjeg intenziteta. U ovoj formaciji tjelohranitelji su pri preklapajućem području motrenja odgovorni samo za okruženje od 180°. Karakteristike formacije su: broj 1 je još uvijek sa strane iza štićene osobe, preuzima ulogu osobe odgovorne za štićenu osobu i može se pojačano koncentrisati na stražnje područje i štićenu osobu; broj 2 (vođa tima) stoji na drugoj strani drugog tjelohranitelja, blago postavljen prema naprijed;

broj 3 stoji dijagonalno postavljen ispred štićene osobe i osigurava prostor prema naprijed. Pozicije su ipak fleksibilne i ovisne o taktičnim okolnostima.

Četiri tjelohranitelja

Formacija se postavlja kada su velike prijetnje u pitanju. Tjelohranitelji su pri preklapajućem području motrenja odgovorni samo za okruženje od 180°. Karakteristike su: broj 1 je još uvijek sa strane iza štićene osobe, preuzima ulogu osobe odgovorne za štićenu osobu i može se pojačano koncentrisati na stražnje područje i štićenu osobu; broj 2 (vođa tima) sada zauzima poziciju sa strane pored štićene osobe; broj 3 stoji na suprotnoj strani od drugog tjelohranitelja, blago pomjeren prema naprijed; broj 4 preuzima slobodnu poziciju drugog tjelohranitelja, direktno ispred njega, postavljen sa strane ispred štićene osobe. Pozicije su ipak fleksibilne i ovisne o taktičnim okolnostima.

Motorizovana pratnja

Kod motorizovane zaštitne pratnje načelno polazimo od vlastitih motornih vozila. Najvažnije je da vozači vozila efektivno vladaju svojim vozilima, svim tehničkim sistemima i pomagalima i da su i praktično i teoretski upućeni u osnovno ponašanje u slučajevima nužde. Analogno tome, većina taktičkih načela može se primjenjivati i na druga motorizovana vozila, bilo da se radi o automobilu za golf, VIP autobusu sa 40 mjesta, motoru ili, u ekstremnom slučaju, o vozilima na vodi. Motorizovana pratnja po pravilu uvijek iziskuje i visoke logističke izdatke, ali predstavlja i prilično veliku potencijalnu opasnost. Vožnja automobilom je iznimno opasna, što pokazuju jasne brojke saobraćajnih statistika. Isto tako, u vozilu smo veoma ranjivi i također prilično predvidljivi. Za napadače ne predstavlja preveliki problem da, koristeći faktor iznenađenja i dobrog poznavanja okoline i lokacija, zaustave našu mobilnost i preuzmu komandu nad vozilom.

Povezana vožnja

U mnogim slučajevima u pratnji se koristi više vozila. Sa jedne strane, logistici je neophodno dovoljno prostora za osobe i prtljag, a sa druge strane, potrebna nam je i mogućnost različitih taktičkih djelovanja i razmišljanja. Kada koristimo dva ili više vozila, u blizini ćemo uvijek osigurati i rezervno vozilo koje će povećati našu sigurnost, ali i mobilnost. Povezana vožnja sa više vozila donosi nove opasnosti. Kako se u prošlosti pokazalo, opasnost za štićenu osobu i sudionike je u mnogim slučajevima veća od koristi. Kod sudionika motorizovane pratnje često nedostaje taktičko poznavanje pozadine, što dovodi do toga da isti voze što je moguće bliže jedni drugima grčevito pokušavajući ostati zajedno. Zadaci pojedinačnih vozila i tjelohranitelja često su nejasni, a onda u slučajevima nužde svako radi ono što smatra ispravnim, najčešće bez jasne koordinacije. Tada obično nastaju haos i situacije opasne po život. Vožnjom blizu jedni drugima tjelohranitelji su, prilikom napada, zbog prekratkih odstojanja sami sebi oduzeli neophodnu mobilnost i mnogo lakše nego inače dospjeli pod paljbu napadača. Zato povezana vožnja znači mnogo više od obične ili dobre vožnje automobila. Usput, moramo poštovati zakonske propise i pravila i ne možemo drugim učesnicima u saobraćaju presjecati put, blokirati ih ili usporavati. Svi manevri moraju biti integrisani u aktuelno okruženje i mora se procijeniti šta je sprovodivo, a šta nije.

Važnost brzine i vremena kretanja

Kada vozimo, krećemo se određenom brzinom, iskazanom u kilometrima na sat. Ova vrijednost ipak nije dovoljno precizna i izražajna za naše gradske ili lokalne ulice, pošto smo konstantno prinuđeni da mijenjamo brzinu i praktično nikada ne možemo zadržati jednu brzinu duže vrijeme. Zato tu vrijednost konvertiramo u metre u sekundi. Brzina se dijeli sa 3,6 i dobiva se tačna vrijednost. Ali, pošto brzinu projiciramo na terenu, a procjena udaljenosti je inače veoma netačna, za računanje u glavi je dovoljno i dijeljenje sa 4. To daje sljedeće interesantne vrijednosti:

60 km/h = brzina od 15 m/sec

80 km/h = brzina od 20 m/sec

100 km/h = brzina od 25 m/sec

200 km/h = brzina od 50 m/sec

Zašto je ovo bitno znati? Ako kroz grad vozimo 60 km/h, a pozornost na ulicu i okruženje ne usmjerimo samo jednu sekundu, već smo bez gledanja prešli put od 15 m! Zapitajmo se koliko nam je često u vožnji skrenuta pažnja na jednu ili više sekundi na nešto drugo osim na ulicu ili okruženje? Udesi su praktično uvijek uzrok nedostatka vremena ili odstojanja. Prilikom zaštite ljudi moramo ispuniti zadatak, odnosno štićenu osobu dovesti do cilja, a pri tome paziti na sve moguće aktivnosti protivničke strane.

Tim zaštitne pratnje preuzima tjelesnu zaštitu štićene osobe i odgovornost za njenu sigurnost i odbranu od aktivnih i pasivnih opasnosti. Prije nego tim preuzme obavezu pratnje, moraju se tačno definisati zadaci svakog od tjelohranitelja i definisati koja se doktrina primjenjuje, kako mora da funkcioniše međusobna komunikacija, šta koji pojmovi znače i kako se treba ponašati u slučaju nužde

Pripremio: Semir Kapetanović

Pod pojmom low/high profile podrazumijevaju se različite mjere ili standardi za zaštitu ljudi, odnosno štićenih osoba. Mjere zaštite ljudi kako u neposrednoj zaštiti ljudi tako i u posrednoj mogu se sprovoditi ili u niskom, neupadljivom ili u visokom, upadljivom profilu. Birajući tzv. niski profil, štićene osobe pokušavaju da se ni u kojem slučaju ne eksponiraju ili budu uočljive kako ne bi bile definisane kao mogući cilj. Ovo sigurno ima pozitivne učinke na prevenciju opasnosti, ali nije garancija za sigurnost, pa se pridržavanjem tih mjera ne možemo odreći drugih mjera sigurnosti.

Low/high profili

Mnoge štićene osobe biraju tzv. visoki profil i nastoje biti u središtu javnosti. To može biti ciljano, ali i prisilno zbog same djelatnosti i pozicije štićene osobe ili specifičnosti zadatka. To neminovno dovodi do povećanja opasnosti i moguće prijetnje. Tako se, ovisno o taktici i zahtjevima, protivničkoj strani može pokazati prisustvo snaga osiguranja ili iste neprimjetno integrisati u okruženje. Kod niskog profila protivnička strana vas ne uočava i tako se negativno prikazuje slika lahkog i jednostavnog cilja jer zaštita nije vidljiva. Kod visokog profila ciljano se pokazuju aktivnosti i prisustvo snaga obezbjeđenja, čime se demonstrira naše držanje, a sami cilj, odnosno potencijalna meta, biva ojačana. Protivnička strana će morati dobro razmisliti da li će napasti takav cilj. Ako donese odluku da hoće, onda će napasti zahtjevnije i jače. Kod high-profile mjera se mora računati s time da će se protivnička strana tome prilagoditi i ne trebamo se nadati da će ista zbog mjera zaštite odustati od napada.

Zaštitna pratnja

Klasična zaštitna pratnja vjerovatno je najpoznatija mjera zaštite ljudi. Nažalost, ona se često smatra stvarnom zaštitom ljudi. Zaštitna pratnja samo je jedna od mnogih paralelnih aktivnih mjera prilikom zaštite ljudi. Ukoliko se zaštitna pratnja obavlja izolirano, bez prethodnog i naknadnog izviđanja, bez daljeg nadgledanja i nadzora zaštitnih ciljeva, onda je to veoma riskantan poduhvat i isti se ne bi trebao preduzimati izuzev u slučaju veoma neznatne prijetnje. U praksi postoje štićene osobe koje jednostavno žele da budu praćene da bi se tako sigurnije osjećale. Naravno da jedan naoružan i odgovarajuće educiran tjelohranitelj može pružiti kakvu-takvu zaštitu, ali ostaje pitanje da li će ona zaista biti adekvatna?

Zaštitna pratnja je zato najfleksibilnija mjera zaštite i može se jednako sprovesti u high i low profilu. Motorizovano ili pješke, pratnja se mora kretati od jednog mjesta ka drugom. Pri tome je važno da li je, i kako, poznat cilj, da li su utvrđene rute i putevi i da li utvrđeni termini i drugi faktori koji utječu na brzinu i vrijeme dolaska. Promatranja i informacije tima za izviđanje moraju biti sigurne. Odredišta, ali i druga mjesta na koja će se vraćati, moraju biti osigurana od strane tima za zaštitu. Tim za logistiku i upravljanje informacijama, adresama, rezervacijama i drugim administrativnim stvarima podržava zaštitnu pratnju prilikom naglih promjena cilja ili drugih odstupanja od utvrđenog dnevnog toka aktivnosti.

Tim zaštitne pratnje preuzima tjelesnu zaštitu štićene osobe i isti je odgovoran za njenu sigurnost i odbranu od aktivnih i pasivnih opasnosti. Prije nego tim preuzme obavezu pratnje, moraju se tačno definisati zadaci svakog tjelohranitelja i definisati koja se doktrina primjenjuje, kako mora da funkcioniše međusobna komunikacija, šta koji pojmovi znače i kakvo je ponašanje u slučaju nužde. Moraju se odrediti vođa tima i odgovorna osoba za zaštitu ljudi, a svi u timu moraju poznavati rute za bijeg, alternative, moguće aktivnosti protivničke strane. Pri tome je također važno da se štićena osoba informiše i praktično bude upućena u planirane mjere ponašanja u slučaju nužde. A u takvim situacijama štićena osoba mora sarađivati i slijepo vjerovati našim uputama. Potrebna je sigurnost da će se štićena osoba tako i ponašati.

Pješačenje

U mnogim slučajevima idemo pješke. Krećemo se od vozila do sale za sastanke, na terenu za golf od mjesta do mjesta za udaranje loptice ili moramo da hodamo kroz masu ljudi, pokraj predstavnika medija do zgrade za manifestacije, u kojoj štićena osoba pozdravlja različite osobe. Broj postavljenih tjelohranitelja i način na koji se štićena osoba prati varira u zavisnosti od zadatka, opasnosti i uslova općenito. Uglavnom se postavljaju dvije do četiri osobe. Rijetko ide više osoba. S jedne strane u pitanju je rentabilnost, a sa druge efektivnost i ograničenost. U privatnom sektoru najčešće se postavlja samo jedna osoba, a često je ta osoba ujedno i vozač. Kompromisi te vrste ne samo da podižu nivo opasnosti nego i obmanjuju štićenu osobu jer je navode da povjeruje u prividnu sigurnost.

Bitna pravila bliske zaštite

Stalno ocjenjivanje situacije kroz posmatranje okruženja je pretpostavka koja uključuje kako štićenu osobu tako i članove tima. Kontakt očima, znakovni jezik, velika pozornost, unaprijed dogovorena pravila u komunikaciji i pojmovi, kao i predviđeni način rada između članova tima čine osnovu za uspješno sprovođenje akcija.

Uvijek se imenuje odgovorna osoba za zaštitu ljudi i ona mora biti pozicionirana između izvora opasnosti i štićene osobe. To znači da se pozicija mora fleksibilno prilagoditi okruženju, pri čemu udaljenost odgovorne osobe ne smije biti veća od dužine ruke kako bi se štićena osoba u svako doba mogla odvući i potisnuti dalje od potencijalne opasnosti. Ovdje se mora paziti na to s kojom rukom će tjelohranitelj izvući oružje i rukovati istim i s kojim zahvatom će kontrolisati štićenu osobu.

Ukoliko se na stepenicama kreće prema dolje, jedan tjelohranitelj mora ići naprijed da bi zaustavio pad štićene osobe. Prilikom penjanja uz stepenice neko uvijek mora biti iza štićene osobe da bi zaustavio njen pad i da bi spriječio eventualnu dalju štetu. Prilikom prolaženja pored ključnih mjesta tim se mora podijeliti, rasporediti i prilagoditi situaciji, što znači da neko mora ići naprijed i osigurati da štićena osoba i odgovorna osoba mogu nesmetano proći. Kod liftova jedna osoba mora ići naprijed da bi rezervisala, odnosno držala lift spremnim. Osoba odgovorna za štićenu osobu ide u lift sa njom. Na odredištu se već mora nalaziti jedan tjelohranitelj da dočeka štićenu osobu i pratioca zato što iznenađenje prilikom otvaranja vrata može biti veoma veliko. U gužvi se odstojanja moraju smanjiti. Ako štićena osoba lično pozdravlja druge osobe, onda se mora odabrati odgovarajuća pozicija i povećati pažnja. Ovisno o situaciji, jedno prateće vozilo mora biti u blizini da bi se isto moglo upotrijebiti kao sredstvo za evakuaciju ili jednostavno da bi se održala sloboda djelovanja.

Nakon što smo se u prošlome broju upoznali sa timovima za zaštitu, istraživanje i logistiku, te shvatili važnost i ulogu vozača, u ovom tekstu govorit ćemo o drugim, ništa manje bitnim timovima koji djeluju u jedinici ili odjelu za blisku zaštitu ličnosti

Pripremio: Džemal Arnautović, instruktor IPSTA-e (International Personal and Security Training Association)

Kod službi i institucija sa policijskim i drugim ovlastima u većini slučajeva se planira ili uključuje i jedan ofanzivni element. Interventni tim prati zaštitni tim u unaprijed dogovorenom razmaku ili odstojanju i bazira se na timu od tri do osam ljudi u specijalno opremljenom vozilu, koje se koristi samo kao oružje. Također, tim je opremljen „dugim cijevima“, dimnim bombama i suzavcima, kao i alatima za upad, šljemovima, oklopima i drugom zaštitnom opremom potrebnom za  suprotstavljanje neprijateljski nastrojenim aktivnostima druge strane. Ovaj tim intervenira prilikom otvorenog sukoba sa neprijateljem i koristi se za sistematski ili dinamički upad u opsjednute ili zauzete prostorije. U slučaju sukoba, ovaj tim je direktna podrška zaštitnom timu. U takvoj situaciji, tim za pratnju se brine o evakuaciji štićene osobe, dok interventni tim preuzima direktan sukob sa neprijateljem. Prilikom odgovora na prijetnje, ali samo kada su timovi uvježbani da rade zajedno, interventni tim je od neprocjenjive vrijednosti, tj. veoma koristan element, ali samo državnim službama sigurnosti. To je zbog toga što u nekim državama privatni tjelohranitelji uopće ne smiju nositi vatreno oružje, a kamoli još imati i ovako opremljene skupine, odnosno timove.

Tim za opservaciju

Ovaj tim je naša tzv. produžena ruka u pribavljanju svih vrsta informacija. Sastav ovog tima ovisi o zadatku i težištu informacija koje se prikupljaju. Recimo da sigurnosne službe u ovaj tim, pored tjelohranitelja, obavezno uključuju iskusne promatrače ili istražitelje, kao i detektive.

Sigurnosne mjere – zaštitni krugovi

Sigurnosne mjere su sve aktivnosti koje su potrebne da bi se određena osoba i njene aktivnosti, kao i prostor u kojem se kreće i boravi, djelotvorno zaštitili. U osnovi razlikujemo tri varijante zaštite ili tri kruga osiguranja:

• Uski ili prvi krug,
• Srednji ili drugi krug,
• Široki ili treći krug.

Uski ili prvi krug

Pod ovim pojmom se smatraju timovi za pratnju i zaštitni tim te sigurnosne mjere koje se preduzimaju u užem okruženju štićene osobe. Radi se o tome da se direktne opasnosti i prijetnje otklone od štićene osobe čak i u najgorem slučaju kada je potrebno svojim tijelom zaštititi osobu. To uslovljava konstantni vizuelni kontakt i, ako je potrebno, razmak koliko je dohvat ruku štićene osobe kako bi se moglo odmah i efektivno djelovati u slučaju napada. U svakodnevnoj praksi potrebno je imati zaista istančan osjećaj kako bi se štićenoj osobi dalo dovoljno slobodnog prostora, a ipak biti dovoljno blizu da se može pravovremeno reagirati na svaku opasnost ili eventualan napad. Ako se radi samo sa prvim krugom osiguranja, obaveza je da se uvijek odrade pripremni radovi, odnosno da se pripremi teren sa jednim od timova koji će mnogo ranije otići na mjesto dolaska i istražiti teren. Tu obavezu bi trebao preuzeti zaštitni tim, dok tim za pratnju svakako ostaje uz štićenu osobu.

Srednji ili drugi krug

Pod ovim pojmom mislimo na organizaciju u koju spadaju istraživački tim i timovi za osiguranje štićenih ciljeva i faza mobilnosti. U ovom krugu se radi o tome da se okolina osmatra i kontrolira kako bi se ustanovilo da li je bilo nekih promjena,  odnosno da li se neprijatelj već pozicionira na nekom od naših ciljeva ili faza mobilnosti o kojima smo ranije detaljno pisali. Kada se nađemo u novom okruženju ili dođemo na novi teren (prostor), vrlo je važno da ustanovimo stvarno stanje stvari i okoline kako bismo lakše ustanovili i primijetili svaku novonastalu promjenu. Također, moramo odmah prikupiti sve važne podatke i informacije vezane za teren i okolinu, koje šef osiguranja mora dobiti kako bi mogao planirati eventualne manevre ili evakuaciju. Dalje je važno da se svi objekti nadziru i štite u odsustvu štićene osobe i tima za pratnju kako bi se isti mogli vratiti na sigurno područje bez nekih „iznenađenja“. Ovisno o stepenu ugroženosti štićene osobe i okoline, ovaj krug, po potrebi, može samostalno funkcionirati bez prvog kruga, odnosno sigurnosne mjere koje potpadaju pod ovaj krug uvijek se provode, dok se mjere iz uskog kruga provode samo po potrebi. Postoji mnogo mogućnosti i varijanti kako sve to kombinirati, a te obaveze preuzimaju istražni i zaštitni timovi.

Široki ili treći krug

U ovom krugu su sigurnosne mjere koje se dešavaju, odnosno primjenjuju u širem ili daljem okruženju oko štićene osobe. Tim iz ovoga nivoa sigurnosti ima ovlaštenje ili mogućnost da u svakom trenutku, ovisno od situacije na terenu i procjene nadležnog, smanji tu distancu. Obično su ovi timovi, da tako kažemo, udaljeni, pa zato i imaju širi ugao gledanja i mogu primijetiti pojave koje se iz neke druge perspektive ne primijete. Upravo zbog ovoga, treći krug i postoji. Ukoliko se podudara sa našom taktikom te ukoliko se radi o organizacijama sa manjim budžetima za osiguranje – npr. kod neodređenog ili nepostojećeg stepena ugroženosti – može se uspostaviti samo ovaj krug. U kombinaciji sa prethodna dva kruga, ovaj krug bi bio kao jedan sistem za uzbunu, odnosno tim koji bi probleme nastojao rješavati u samom začeću. Ovdje bi se radilo, da kažemo, o nadzoru i otkrivanju neprijatelja prilikom faze izviđanja ili istraživanja terena. Taktički, ovo je jedna odlična sigurnosna mjera, ali iz finansijskih razloga nije uvijek ostvariva i izvodiva. Ako se odlučimo samo za ovaj nivo osiguranja, onda se štićena osoba i njene aktivnosti posmatraju isključivo sa jedne sigurne distance, naravno sa njenim znanjem.

Ova mjera je posebno „ugodna“ za one sa strane, tj. one koji se ne moraju integrisati u samo okruženje štićene osobe, čime se smanjuje i obim posla, ali i izdaci. Uprkos tome, moramo biti spremni da u svakom trenutku, u slučaju da se sigurnosna situacija pogorša, ipak budemo na pravome mjestu i odradimo svoj posao adekvatno kako bismo zaštitili štićenu osobu. Na neki način od nas se traži „majstorluk“ da zaštitimo klijenta, a da istovremeno ostanemo neprimijećeni te da ni u kojem slučaju ne otkrijemo neke od svojih aktivnosti. Ovu obavezu prvenstveno preuzima tim za opservaciju.

Na odabir nekih od ovih mjera puno utječe i sam profil klijenta. Ima klijenata koji su gotovo neprimjetni, ne eksponiraju se previše u javnosti kako ne bi bili definirani kao potencijalni cilj. Ovo izravno utječe na sigurnosne mjere podjednako kao i profil osobe koja je konstantno u centru pažnje i koja želi biti u centru pažnje kako bi pokazala sav svoj raskoš. Prvi i drugi krug osiguranja se mogu primijeniti kod oba profila ličnosti. Ovisno o taktici, neprijatelju želimo pokazati prisustvo osiguranja na terenu. Kod osobe sa nižim profilom to će biti neupadljivo, a kod osobe sa visokim profilom imamo obavezu da potencijalnim neprijateljima demonstriramo silu kako bismo im cilj učinili tvrdim i nedostižnim. Ali, u ovom slučaju moramo računati sa ozbiljnijim napadom od strane neprijatelja.

U ovom poglavlju ćemo pisati o suštini „zanata“ kada je bliska zaštita u pitanju. Govorit ćemo o različitim sigurnosnim mjerama i njihovim varijantama, upoznat ćemo se sa pojedinim zadaćama i obavezama same pripreme, sprovođenja, odbrane te postupanja u kriznim situacijama. Također, posmatrat ćemo različite mogućnosti kroz prizmu taktičkih odredbi i dati odgovor kako zadržati određenu fleksibilnost u odnosu na ostale elemente posla bliske zaštite ličnosti.

Pripremio: Džemal Arnautović, instruktor IPSTA-e (International Personal and Security Training Association)

Prve aktivnosti koje se stavljaju pred nas u ovom segmentu naše struke jesu da od pojedinaca ili pojedinih zaštitara oformimo tim i definiramo zadatke, ciljeve i obaveze. Tako raspoređujemo dužnosti, pojedinačne zadaće i odgovornosti, nakon čega moramo koordinirati sve relacije između tima, zadanog cilja i očekivanog rezultata. Tada svi zaštitari poznaju svoj temeljni zadatak i odmah znaju ko je kome dodijeljen i ko kome raportira, odnosno odgovara.

Tim i oprema

Zanimljivo je istaći da privatne službe sigurnosti sve više počinju da uređuju odnose unutar tima po uzoru na državne službe, gdje su takvi odnosi riješeni hijerarhijski, odnosno činovanjem. Kada vlada jasan odnos između zaštitara i kada se zna ko rukovodi operacijom, onda se u akcijama i kriznim situacijama sve odluke i naredbe hitro mogu sprovoditi u djelo, što i jeste pokazatelj prave snage tima i kolektiva. Prilikom formiranja tima potrebni su određeni zahvati, na osnovu kojih se postavljaju ili određuju ciljevi ili očekivanja za svakog zaštitara ponaosob. Također, bitno je razumjeti i mogućnosti svakog člana našeg tima. Ukoliko se u timu postigne razumijevanje, što je od izuzetne važnosti, i ukoliko to svi razumiju i poštuju, onda čak ni   nedostatak nekog pojedinca neće igrati toliko važnu ulogu prilikom izvršenja određenih zadataka, posebno ako ljudi pokažu stamenost tokom dužih zadataka, koji obično traju 24 sata ili više, gdje se nekad moraju preuzeti dužnosti drugih članova tima. Naravno, te obaveze uzimaju se na kratko vrijeme, ali ipak i u takvim situacijama ne treba zaboraviti da su članovi obično i sami prilično umorni, pa dodatne obaveze i dodatno opterećenje nije lahko izvršavati.

U principu, jedan tim se sastoji od sljedećih elemenata:

• šef operacije,
• tim za logistiku i organizaciju,
• tim za pratnju,
• tim za zaštitu,
• tim za promatranje,
• tim za obavještajni rad,
• tim za intervenciju (često budu policijske snage),
• vozač.

Ovo je struktura koja bi trebala biti prisutna u našoj unutarnjoj organizaciji, ali u praksi to uvijek ovisi od finansijskih mogućnosti, koje uvjetuju koliko se efektivnih zaštitara može uključiti u tim. Na osnovu ovih informacija mi formiramo timove i izdajemo zadatke. Važno je da svaki član bilo kojeg tima u svakome trenutku zna svoju poziciju, zna koju odgovornost ima i za šta je zadužen. Također, ovisno o mjerama koje su određene i potrebi, u većini slučajeva se ne moraju aktivirati svi timovi.

Šef operacije

On je glavni odgovorni za kompletnu operaciju u kojoj učestvuju svi nabrojani timovi. On koordinira i upravlja kompletnom operacijom, dobija posao ili zadatak od poslodavca, štićene osobe, njegovog direktnog pretpostavljenog ili nekog oformljenog kriznog štaba, ovisno o čemu se tačno radi i načinu uređenja. Od slučaja do slučaja često su sigurnosne mjere već definirane i on ih sa svojim timovima treba sprovesti. Njemu se daje zadatak da sa svojim kriznim štabom isplanira kompletnu operaciju i odredi mjere vezane za taj zadatak ili posao. Nije obavezujuće da on bude direktno i aktivno uključen u samu operaciju u smislu da je on jedan od zaštitara. U većini slučajeva je mnogo bolje da šef operacije zadrži slobodu djelovanja u vidu nekog primjerenog odstojanja odakle bi konstantno mogao određivati težište operacije, a po potrebi i priteći u pomoć. Time se njemu ostavlja dovoljno prostora da planira i nadzire operaciju u samom njenom provođenju, jer se u bazi napravi plan operacije, ali na terenu uvijek dolazi do određenih promjena. Na taj način on promjene može određivati „u hodu“ i davati nove smjernice članovima timova i informacije o sljedećim koracima. Jer, kvalitetno vođenje je baza ili temelj za uspješno provođenje onih sigurnosnih mjera koje su određene, kao i onih koje upravo nastaju.

Tim za pratnju

U ovom timu smo neposredno sa štićenom osobom u pokretu i kontaktu. I ovdje trebamo odgovornog, šefa, vođu ili, kako se to moderno kaže, team leadera, tj. vođu tima. U malim timovima vođa tima je ujedno i šef operacije i on donosi potrebne odluke i koordinira kompletnu operaciju. U praksi je vođa tima osoba koju direktno vežu za štićenu osobu i kontakt sa istom i koji se vodi kao direktni odgovorni za štićenu osobu. Mišljenja smo da ipak bolje da, ukoliko je to moguće, vođa tima ne preuzima tu obavezu da bude direktni kontakt i odgovorni za štićenu osobu. Jedina prednost takve kombinacije je u tome što u svakom momentu može znati o čemu se radi i kakva je trenutna situacija kod štićene osobe, odnosno da ima relativno visok nivo informiranosti. To sve može dobiti, recimo, preko zaštitara, koji bi informacije prenosio putem veze. Nedostatak koji se čini mnogo većim od prednosti je taj da vođa tima gubi ono što smo već spomenuli kao važnu osobinu šefa operacije – slobodu djelovanja, koja je neophodna za konstantnu procjenu novonastale situacije, a koja opet uvjetuje ispravnost davanja daljnjih smjernica potrebnih za provođenje eventualno novih sigurnosnih mjera. U slučaju da dođe do promjene u planu termina štićene osobe, na osnovu čega vjerovatno dolazi do promjene sigurnosnih mjera koje moramo implementirati, kontrole ponašanja nekih zaštitara te ponovnog sagledavanja situacije, šef u ovoj poziciji ništa od toga ne može sprovesti ukoliko je direktno odgovoran za štićenu osobu. Čak i ako mora sjediti u istom vozilu sa štićenom osobom, to također može biti veliki hendikep za vođu tima, jer je u tom autu uvijek tišina i svako se oglašava samo na upit štićene osobe. Na taj način slabi komunikacija sa ostalim članovima tima jer ne može konstantno komunicirati i davati dalje smjernice ostalim zaštitarima. Dobar šef ima povjerenje u svoje saradnike, pa i u ovoj situaciji vođa tima treba predati ovu odgovornu funkciju direktnog odgovornog za štićenu osobu svom saradniku, svakako uz saglasnost da u slučaju incidenta on sam kratkoročno donosi i sprovodi mjere vezane za štićenu osobu. Ovdje važnu ulogu igraju ličnost i ego, pa nekad vođa tima hoće da bude i odgovorni za štićenu osobu, što može dovesti do nedostataka u vođenju i rezultirati mnogim problemima i haosom ukoliko štićena osoba, recimo, promijeni plan.

Da bi šef operacije i njegov tim funkcionirali onako kako je potrebno da bi sigurnost štićene osobe i operacije općenito bila na vrhunskom nivou, potrebno je hijerarhiju postaviti na sljedeći način:

• vođa tima,
• odgovorni za štićenu osobu,
• ostali zaštitari,
• vozač.

Kod velikih timova sa 24/7 osiguranjem postoji više ovakvih timova koji su zatvoreni i koji se, kao takvi, i mijenjaju. Direktni odgovorni za štićenu osobu se treba mijenjati što je moguće manje, jer se vremenom na relaciji štićena osoba – direktni odgovorni stvori neki poseban povjerljiv odnos, što u velikoj mjeri može pozitivno utjecati na sigurnost.