Za tjelohranitelja je pokret sastavni dio svih taktičkih opcija, bilo da se radi o kontrolisanju ili nekontrolisanju štićene osobe u opasnim situacijama. Što se prije tjelohranitelji pokrenu iz opasnog područja, to je situacija sigurnija za sve sudionike. Upravo zbog toga izuzetno je bitno znati kako u pokretu efektivno savladati sve opasnosti. To se, naravno, postiže obukom i intenzivnim treningom

Piše: Džemal Arnautović, instruktor IPSTA-e (International Private Security Training Association)

Za tehnike gađanja obično se veže jako puno nejasnoća i pitanja, a neka od najčešćih su: da li za ovo pitanje postoje razlike u sprovođenju tehnika i, ako da, koje su, zatim treba li gađanje biti striktno ciljano ili ne, da li treba ostvariti jedan ili više pogodaka itd. Jedno je sigurno – ukoliko dođe do razmjene vatre, napadača moramo pogoditi sa više pogodaka kako bismo ga brže onesposobili, odnosno zaustavili. Kako će se postići ovaj cilj, to u praksi zavisi od nekoliko faktora kao što su udaljenost od mete, svjetlosni uslovi, veličina mete i pozicija oružja, te činjenice da li se radi o statičnoj ili mobilnoj meti. Pitaju nas, također, da li je uvijek neophodno, ili moguće, imati perfektan nišan? Sigurno da nije. Ali, za efektivno rješavanje zadatka koji je pred nama u principu to i nije previše važno. Također, nije ni važno kakvu vrstu nišana koristimo, laserski ili obični. Bitno je ispuniti cilj i zaustaviti napadača, baš kao što poznata izreka kaže: „Svi putevi vode u Rim!“ Odlučujuće je brzo dostizanje mete, sve drugo je pitanje stila. No, da bi se ovo postiglo, neophodan je kvalitetan i raznovrstan trening.

Vladanje oružjem

Nije dovoljno samo znati dobro gađati, potrebno je i efektivno vladati oružjem. To znači da rukovanje oružjem mora biti brzo, pouzdano, bez kontakta očima (oči su nam potrebne za motrenje okoline) i bez stresa ili utjecaja elemenata opasnih po život. To uključuje i refleksno i ispravno ponašanje čak i prilikom mogućih defekata oružja i municije. Oružje je tehnička sprava koja u svakom momentu može zakazati i tu situaciju možemo imati već prilikom punjenja. Zato se mora voditi računa o načinu korištenja municije i puna pažnja posvetiti njenom stavljanju u okvir. Nakon punjenja potrebno je pogledati okvir kako bismo se uvjerili da je metak pravilno stavljen i tek kada smo sigurni da je oružje pravilno napunjeno, možemo očekivati da će naš prvi pucanj biti funkcionalan. Ova procedura se u stručnim krugovima označava kao KLS, tj. kontrola lične sigurnosti.

Pucanje u pokretu

Da li iz taktičkih razloga ili zbog povećanja šanse za preživljavanje, kretanje je važan dio našeg posla, kao i života. Prilikom razmjene vatre rijetko kada ćemo biti u statičnom položaju. Naprotiv, za tjelohranitelja je pokret sastavni dio svih taktičkih opcija, bilo da se radi o kontrolisanju ili nekontrolisanju štićene osobe u opasnim situacijama. Što se prije tjelohranitelji pokrenu iz opasnog područja, to je sigurnije za sve sudionike. Upravo zbog toga izuzetno je bitno znati kako u pokretu efektivno savladati sve opasnosti, a to se, naravno, postiže obukom i intenzivnim treningom. Neophodno je istrenirati različite vrste pokreta i uvježbati gađanje pokretnih meta, a važno mjesto se dodjeljuje i usavršavanju saradnje sa ostalim tjelohraniteljima. Tokom treninga kada se provjeravaju vještine i sposobnosti zapažanja svakog tjelohranitelja, obično se praktikuje mijenjanje okruženja (nesudionici, članovi tima, štićene osobe, nesigurna područja itd.) u brzom redoslijedu.

Pucanje s jednom rukom

I kod situacija kada smo primorani koristiti vatreno oružje, postoje pravila i propisi kojih se moramo pridržavati. Ono na što posebno trebamo obratiti pažnju, jer se najčešće događa u praksi, je sljedeće:

• Ophođenje sa štićenom osobom prije, za vrijeme i nakon upotrebe vatrenog oružja,
• Ophođenje sa posmatračima koji se nalaze u opasnom području,
• Vođenje računa o članovima našeg tima koji se nalaze u blizini upotrijebljenog oružja,
• Prisutnost naoružanih napadača u blizini nosioca oružja koji iziskuju hvatanje, odbranu, razoružavanje ili skretanje pažnje,
• Brzo i fleksibilno pomicanje se pojednostavljuje pri kontrolisanju oružja s jednom rukom,

Iz ovih situacija lahko je zaključiti da upotreba vatrenog oružja u blizini napadača često ne omogućava poduzimanje napada s obje ruke. Zato korištenje oružja s jednom rukom ovdje postaje pravilo, a ne samo izuzetak. U ovu vrstu tehnike spada kako povlačenje s jednom rukom iz zaklonjenog nosača tako i ponovno punjenje ili otklanjanje smetnji. Tjelohranitelj i ovdje mora imati spremna rješenja da bi ista mogao sprovesti. Razumijevanje osnove i pojačano vježbanje s jednom rukom ističu ovo područje.

Upotreba oružja u lošijim svjetlosnim uslovima

Bez sumnje, zdrav razum i statistički podaci pokazuju da je vjerovatnoća upotrebe vatrenog oružja u smanjenim svjetlosnim uslovima veoma visoka. Ukoliko se prate ove preporuke, onda bi se više od polovine obuka u gađanju trebalo odvijati  upravo u ovakvim uslovima. Stoga trebamo razmišljati koje to vještine moramo usvojiti da bismo bili uspješni.

Svjetlosni uslovi donose dodatne probleme ne samo prilikom identifikacije mete već i prilikom našeg pomjeranja iz tačke A u tačku B, nalaženja i prepoznavanja mjesta, osoba i predmeta, neprepoznavanja konvencionalnih vizuelnih uređaja i, s tim u vezi, poteškoća u suzbijanju napadača, neprepoznavanja efekta pogotka itd.

Kako onda zadatak obaviti u ovako teškim uslovima? S jedne strane, pomaže nam da koristimo prilagođenu opremu kao što su džepne lampe sa najmanje 50 lumena jačine, tasteri za paljenje i gašenje, litijske baterije, različite pomoćne sprave za ciljanje, kao i elektronski uređaji za mete i lasere. No, i pored tehničkih sredstava, akcenat i dalje mora biti na obuci i vježbanju.

Djelimična i potpuna tama

Dva su bitna različita svjetlosna stanja koja određuju i opremu koju možemo koristiti: tama i smanjeni svjetlosni uslovi.

Bez obzira da li smo na otvorenom ili unutar objekta, ako nismo u situaciji da naoružanog napadača potpuno identifikujemo i utvrdimo njegovu tačnu poziciju, a da bismo se sigurno mogli kretati iz tačke A u tačku B, obavezno moramo koristiti neki svijetleći uređaj ili džepnu lampu. Koristit ćemo je tako što ćemo je uperiti zajedno za oružjem i probati pogoditi područje djelovanja. Svaki nosilac oružja mora individualno izabrati za njega odgovarajuću tehniku i naučiti vladati istom. Ukoliko svjetlo nije toliko slabo da moramo koristiti džepnu lampu, onda ćemo koristiti tehniku gađanja uz korištenje tzv. „mišićne memorije“, odnosno svih onih pokreta koje smo uvježbavali na treninzima.

Iako su svim nosiocima oružja uglavnom poznata osnovna sigurnosna pravila, upravo se u ovom segmentu pojačano insistira na ispravnoj i dosljednoj sprovedbi pravila. Treba imati na umu da sigurnosna pravila ne važe samo za vrijeme treninga ili u streljani, ona se moraju bez izuzetka i bez obzira na prilike striktno provoditi u praksi

Piše: Džemal Arnautović, instruktor IPSTA-e (International Private Security Training Association)
E-mail: redakcija@asadria.com

Bilo da se zateknemo u neposrednoj blizini ljudi, u gužvi ili u nekoj unaprijed predviđenoj akciji i situaciji, upotreba oružja uvijek zahtijeva disciplinu i kontrolu. Pogrešno shvatanje toga dovodi u opasnost našu štićenu osobu i misiju koju izvršavamo, ali i nas same. Zato ćemo u nastavku ukazati na četiri sigurnosna pravila koja moramo poznavati i kojih se moramo držati u praksi.

Svo oružje je napunjeno. Ovaj osnovni stav o sigurnom rukovanju napunjenim oružjem može se shvatiti i kao poziv na razmišljanje. Razmislite prvo o vašem djelovanju prije nego što učinite nešto nepromišljeno s vatrenim oružjem. Kao napomenu ovdje navodimo i nedopunjen okvir oružja, jer i on povećava rizik za njegovog nosioca, a većina komplikacija počinje s pražnjenjem oružja.

Sigurnost usta cijevi. Ne usmjeravajte usta cijevi ni prema čemu što zaista ne želite uništiti. Dosljedno sprovođenje kontrole usta cijevi, odnosno znanje gdje se nalaze usta cijevi oružja, tj. gdje su usmjerena, je prioritetno. Upravo kod kratkog oružja ovo pravilo se brzo zaboravlja, a pištolj postaje naša produžena ruka. Pri tome se obično zaboravlja da su usta cijevi oružja uvijek uz nas, dakle pri svim našim pokretima i aktivnostima. Ako zaboravimo na ovo pravilo, naša sigurnost, ali i akcija u kojoj se nalazimo bit će ugroženi jer gotovo sve radnje koje moramo obavljati bit će također ugrožene, kao što su hvatanje osoba, otvaranje vrata vozila itd.

Sigurnost okidanja. Prst za okidanje držite dalje od okidača i izvan kočnice oružja sve dok ne budete spremni za ispaljivanje. Upravo je kontrola prsta za okidanje stvarni izazov i mjera kojoj trebamo posvetiti dosta pažnje. Efektivno savladavanje napadača zahtijeva čistu kontrolu okidača prilikom ispaljivanja, a sve druge situacije prije i poslije toga zahtijevaju čekanje prsta i njegov položaj dalje od okidača, a duž ručke oružja. Upravo prilikom dinamične upotrebe oružja u haotičnoj okolini i okruženju koje se brzo kreće neophodna je striktna kontrola položaja prsta za okidanje.

Sigurnost mete. Uvijek budite svjesni vaše mete i njene pozadine. Često se i drugi članovi tima, nesudionici, štićena osoba ili pratilac nalaze u pravcu paljbe. U tim situacijama moramo brzo djelovati i donositi ispravne odluke, naprimjer, kuda se moramo kretati da bismo izbjegli neželjena ranjavanja, možemo li garantovati za pogotke te, u slučaju pogodaka, hoće li meci ostati u napadaču. Ovo sigurnosno pravilo znači da ispaljujemo hice samo na jasne i identifikovane mete, a za opominjuće hice ili paljbu pokrivanja to znači da ćemo gađati isključivo metu koja je odabrana, a ne rasipati metke prema okolini.

Efekti mete

Čemu se nadamo od efekta upotrijebljenog ručnog vatrenog oružja? Hipoteza o upotrebi oružja u samoodbrani koju je postavio Jens Heider, direktor za obuke Scotti Security Instituta / Beretta Shooting Academy, glasi ovako:

• Ne pogađamo – mnogi ispaljeni hici promaše metu,
• Gađamo loše – s balističkog stanovišta tzv. nedovoljni pogoci u ruke i noge često direktno ne utječu na napadača,
• Dobri pogoci ne pokazuju trenutni efekat – čak i „perfektni“ pogoci u gornjem području prsa pokazuju dejstvo tek nakon određenog vremena.

Šta ovo znači za strijelca? Nemojte se pouzdati u samo jedan sretan pogodak. Prihvatite činjenicu da vam samo napadač može dati signale da li vaši hici pokazuju zadovoljavajuće dejstvo. Napadač okončava napad, ispušta oružje, bježi ili pada na zemlju. Vjerovatno ćete morati ispaliti više hitaca. Pogoci moraju da budu u području djelovanja da bi se pouzdano stvorio efekat kojem se nadate. Priremite se za druge napadače: motrite na okolinu, zadržite pažnju, oružje neka vam bude u poziciji pripravnosti itd. Ne odustajte i kada ste pogođeni i uvijek nosite pancirku!

Balistička načela

Za taktičke potrebe akcije u kojoj učestvujemo uglavnom ćemo se zadovoljiti efektom zaustavljanja napadača, što nije tako lahko kako se obično čini. Realnost nas često konfrontira sa nekim paradoksalnim situacijama. Tako, naprimjer, doživjet ćemo da, s jedne strane, imamo žrtvu koja je slučajno pogođena u paljbi iz oružja malog kalibra i koja se savija i krvari, a, s druge strane, imamo izvještaj o događajima u kojima se agresivni počinitelji nisu mogli zaustaviti čak ni sa više hitaca iz pištolja u grudni koš. Među njima su i slučajevi sa pogocima u srce! Da nas ovo ne bi bunilo, trebamo znati da dejstvo pogotka zavisi i od psihičkog raspoloženja pogođene osobe. Agresivnost, stres, nenaspavanost, utjecaj droga ili psihotična stanja počinitelja ne mogu učiniti neranjivim od metaka, ali mogu ga učiniti relativno neosjetljivim. U tom pogledu, niko ko se brani vatrenim oružjem i ko mora zaustaviti napadača po svaku cijenu se ne smije pouzdati u „ultimativan“ efekat zaustavljanja s bilo kojim metkom. Zapamtite da ni određeni kalibar, niti vrsta metka ne garantuju efektivno zaustavljanje napadača. Najbolja garancija je plasirati što više pogodaka u određeno područje, tj. tijelo napadača.

Automobil kao zaklon

Šta posebno trebamo imati na umu kada su zakloni u pitanju? Uzmimo kao primjer situacije kada je tjelohranitelj u vozilu sa štićenom osobom, ili kada je u vozilu za zaštitnu pratnju ili kada se nalazi u neposrednoj blizini vozila. Ako se tjelohranitelj nalazi u vozilu, isti se mora snaći sa ograničavajućom slobodom kretanja, neposrednom blizinom drugih osoba, ekstremno glasnim odjekom hitaca u zatvorenom prostoru, krhotinama stakla i utjecajem balistike metka. Postavlja se pitanje kako se bočna stakla ponašaju u odnosu na prednju šajbu i kolika mogu biti odstupanja od putanje? O ovome se mora voditi računa jer ćemo nekada biti u situaciji da i sami pucamo na putnike u vozilu ili iz njega pucamo u pravcu napadača. Ukoliko se vozilo koristi kao zaštita od neprijateljske paljbe, onda se moraju uzeti u obzir njegove slabosti i prednosti. Trebamo znati da vozilo uopće ne pruža značajnu zaštitu od metaka. Samo dva područja običnog neoklopljenog vozila, a to su osovina i blok motora, efektivno pružaju zaštitu od metaka iz ručnog vatrenog oružja, što je prilično malo područje imajući u vidu dimenzije vozila. Unutrašnjost vozila sa svim staklima i vratima nudi samo vizuelnu zaštitu, ali ni u kom slučaju pouzdano ne zaustavlja metke.

U normalnim slučajevima probijanje, odnosno interveniranje nije zadatak tjelohranitelja. To su zadaci za specijalne jedinice policije ili vojske. Da bi obavljali i takve operacije, tjelohranitelji bi morali prolaziti posebne vrste obuke i treninga, što iziskuje i veoma velika sredstva, koja nisu sve agencije u mogućnosti da osiguraju.

Piše: Džemal Arnautović, instruktor IPSTA-e (International Private Security Training Association)
E-mail: redakcija@asadria.com

Naša vrsta intervencije trebala bi se ograničiti na konfrontaciju između osoba koje agresivno nasrću jedna na drugu ili na probijanje do prostorije u kojima se naša štićena osoba nalazi. Zato, ukoliko posumnjamo da se u našem objektu nalazi neki uljez, slučaj radije predajemo policijskim snagama jer nema potrebe da sebe i štićenu osobu izlažemo nepotrebnim opasnostima.

Šta tačno učiniti?

Naravno, nećemo uvijek biti u poziciji da smo uz štićenu osobu, recimo na konferencijama ili prilikom nekih povjerljivih sastanaka. A ako u takvoj situaciji najednom čujemo pucnjavu i glasnu vrisku, kako ćemo se ponašati? Većina će instinktivno odmah krenuti da se probije i uđe u prostoriju kako bi se uvjerili u to šta se, zapravo, događa. Na mnogim treninzima čak i pravi profesionalci jednostavno krenu da upadaju u prostoriju i tako bivaju pogođeni municijom za vježbanje. U stvarnom slučaju to se ne radi jer je apsolutno smrtonosno! Ni u kom slučaju ne smijemo samo upasti u prostoriju, jer su pucnjevi sigurno pali iz nekog razloga. U prostoriji se nalazi jedno ili više oružja koje prvo moramo prepoznati i razmisliti o tome kako ih kontrolisati. Ali, uza sve to moramo konstantno misliti i na vlastitu sigurnost, jer pucnjevi su se već dogodili, a pogođene osobe su povrijeđene. Zato je potrebno prioritet staviti na alarmiranje situacije i to moramo uraditi prije nego što odlučimo ući u prostoriju. Mudrost se krije u tome da, ako i mi budemo pogođeni prilikom paničnog ulaska u prostoriju, možda više niko neće biti u poziciji da pošalje dojavu, pa situacija može biti jako dramatična i tragična. U svakom slučaju, ne smijemo gubiti vrijeme, moramo postupati racionalno i biti u stalnoj koordinaciji sa jednim ili više članova našeg tima.

Borba izbliza

Kao tjelohranitelji moramo biti u stanju da se prilagođavamo situacijama i da ispravno reagujemo na sve napade bez oružja, tj. fizičke napade ili napade s nožem, slomljenim flašama i štapovima. Kako bismo bili sposobni da adekvatno odgovorimo na ovu vrstu napada, potrebno je da poznajemo bilo koje odbrambene tehnike izvedene iz borilačkih vještina dalekog istoka. Ne možemo ovom prilikom ulaziti u specifične tehnike jer sve imaju prednosti i nedostatke. Generalno, borilački sport je idealno sredstvo za lični fitnes, sticanje kondicije i snage te usavršavanje koordinacije pokreta. Osim odbrane vitalnih dijelova tijela, a pogotovo zaštite lica, potrebne su nam tehnike i taktike koje efektivno funkcionišu i koje se mogu primjenjivati ad hoc. Tehnike kojima želimo ovladati moraju biti jednostavne i efektivne.

Bliski fizički kontakt potrebno je izbjegavati onoliko koliko je to moguće. Jako je bitno izbjeći klasičnu tuču i ozljeđivanja, a to možemo postići i putem verbalne komunikacije. Ukoliko to ne upali, umiješat ćemo se, ali to mora biti efektivno. Tehnika borbe izbliza mora da sadrži kako kontrolisanje i zadržavanje protivnika tako i čiste tehnike odbrane i blokade od noževa i udaraca. Tehnike bliske borbe i samoodbrane moraju nam pomoći da se spriječe sljedeći napadi i opasnosti:

• Nagli pad, naprijed, bočno i nazad
• Napadi – udarci nogama i pesnicama
• Davljenje
• Opkoljavanje
• Napadi gađanjem predmetom
• Napadi navalnim i hladnim oružjem
• Napadi iz vatrenog oružja
• Uznemiravanje

Nadalje, moramo vladati i drugim tehnikama poput onih u situacijama kada, npr., pijanu osobu diskretno, ali kontrolirajuće, trebamo ispratiti vani, ili kada se trebamo baciti u zaklon u slučaju potrebe. Važno je da sve tehnike treniramo i vježbamo redovno i po mogućnosti pod stručnim vodstvom.

Vatreno oružje

Da bi se upotreba vatrenog oružja uopće mogla razmatrati, potrebno je primijeniti sve ono što smo ranije govorili o prepoznavanju napada i evakuaciji. Osnovna pretpostavka i odluke koje se trebaju donijeti su isti. Napadi će uvijek biti  usmjereni ka štićenoj osobi, a ne direktno protiv nas kao nosioca oružja. Upotreba oružja se skoro uvijek odvija u neposrednoj blizini štićene osobe, drugih tjelohranitelja ili drugih osoba u našoj okolini. Često će biti potrebna brza razmjena vatre, s jedne strane, i kontrole ili evakuacije štićene osobe, s druge strane. Oružje ćemo upotrijebiti iz pokreta, koristeći najčešće jednu ruku, i pri tome nastaviti održavati komunikaciju sa drugim tjelohraniteljima i štićenom osobom.

Naravno, te haotične okolnosti otežavat će nam zapažanja i donošenje odluka, a postoji i velika opasnost od ugrožavanja trećih osoba. Posebnu opasnost u tome smislu predstavlja upotreba pancirnih metaka koje koriste tzv. kratke cijevi. Samo sveobuhvatna obuka i stalno usavršavanje nam koliko-toliko mogu pružiti sigurnost, optimalno nas pripremiti kako bi u pravom trenutku ispravno i brzo mogli sprovesti potrebne i željene mjere.

Operativni uslovi

Svaka upotreba vatrenog oružja prilikom zaštite lica se mora precizno evidentirati. No, praksa pokazuje da ne postoje specifični podaci ili precizne statistike koje evidentiraju sve detalje razmjene vatre kao što su udaljenosti, broj ispaljenih metaka, vremenski intervali i periodi i slično. U većini slučajeva upotrebljavaju se isključivo policijski podaci. Trendovi u SAD-u i u nekim dijelovima Evrope su da se podaci sakupljaju i upoređuju kako bi se došlo do bolje slike ukupne situacije, a time i boljeg rješenja problema. Sljedeće statističke vrijednosti američkog Saveznog ureda za istragu (FBI) i policije grada New Yorka mogu nam biti primjer za izradu nekih naših prognoza i budućih situacija za upotrebu vatrenog oružja u kojima ćemo se naći:

• 2/3 svih razmjena paljbe u kojima su službenici izgubili život odvijale su se unutar tipične distance za razgovor ili izbliza (1,5–6 m),
• vjerovatnoća pogađanja iznosila je u prosjeku oko 16,7 %, što znači da su od 10 ispaljenih hitaca u prosjeku samo dva hica pogađala metu,
• službenici su ispaljivali šest hitaca po razmjeni paljbe,
• 2/3 razmjene paljbe događalo se prilikom smanjenih svjetlosnih uslova.

Polazeći od poznatih napada i atentata na štićene osobe i gore navedenih statističkih vrijednosti, može se pretpostaviti sljedeće:

• napadači se uvijek nalaze u neposrednoj blizini tjelohranitelja i štićenih osoba,
• često su nesudionici, saradnici i drugi tjelohranitelji u direktnom okruženju štićene osobe,
• veoma je teško neutralizirati napadača sa vatrenim oružjem,
• često hici koji promaše dovode do povrede osoba koje se nalaze okolo,
• oružje najčešće stavljamo u pripravnost tek nakon incidenta jer je napadač savladan na drugi način.

Možemo li štićenu osobu prilikom napada prepustiti samoj sebi, hoće li znati šta treba činiti? Možemo li je odgurnuti do najbližeg zaklona i tako zbuniti protivnika, tj. pokušati tim manevrom postići prednost u odnosu na napadača? Ili ćemo se boriti, a istovremeno i kontrolisati štićenu osobu? Mnogo je toga o čemu moramo voditi računa kada smo izloženi napadu i nije neprijatelj ono čemu posvećujemo najveću pažnju

Piše: Džemal Arnautović

Čim se utvrdi agresivna aktivnost protivničke strane, odnosno napad, i isti se glasno saopći, svako unutar tima za zaštitnu pratnju mora sam sebi odgovoriti na sljedeća osnovna pitanja i svoje djelovanje usmjeriti spram njih. Ta pitanja su:

• Da li se protivnik i pravac napada mogu vidjeti i prepoznati?
• Moram li kontrolisati štićenu osobu ili ne?
• Da li se trebam boriti s protivnikom ili ne?
• Gdje je najbliži zaklon?
• Kakvo je naredno ponašanje, odnosno slijed narednih koraka?

Ovo su faktori koji bitno utječu na djelovanje i dalji tok odbrane od opasnosti, i iz njih možemo izvesti sljedeće tri osnovne taktike: kontrola štićene osobe, bez kontrole štićene osobe i evakuacija. Ukoliko smo u poziciji da možemo uočiti protivnika, odnosno ako možemo prepoznati pravac napada, onda ćemo biti u poziciji i da adekvatno djelujemo, a po potrebi čak i upotrijebimo vlastito vatreno oružje. Uočavajući pravac napada protivnika, dolazimo u priliku i za određivanjem pravca bijega, kao i pronalaska adekvatnog zaklona.

Tehnike zaštite

Ukoliko nismo vidjeli napadače ili ih ne možemo prepoznati, a čuli smo samo pucnjeve, to ne mora značiti da smo zaista napadnuti. Ipak, to ne znači da se trebamo opustiti ili da trebamo čekati. Naprotiv, situaciju trebamo iskoristiti i pokušati da dobijemo na odstojanju ili pokušati da nađemo neku sigurnu zaštitu za nas i našu štićenu osobu u okruženju u kojem se nalazimo. Osoba odgovorna za štićenu osobu zadužena je i u ovakvim situacijama da se u potpunosti brine o njoj. Bez obzira na aktivnosti neprijatelja, uvijek moramo provjeravati stanje štićene osobe, ali i odgovorne osobe. Moramo se stalno uvjeravati da li je možda odgovorna osoba pogođena i postoji li bilo koji razlog zbog kojeg se ona više ne može brinuti o štićenoj osobi. Isto pitanje postavljamo i nama samima: kada smo samo mi zaduženi za štićenu osobu i kada smo njena odgovorna osoba. Možemo li štićenu osobu prepustiti samoj sebi, hoće li znati šta treba činiti? Možemo li je odgurnuti do najbližeg zaklona i tako zbuniti protivnika, tj. pokušati tim manevrom postići prednost u odnosu na napadača? Ili ćemo se boriti, a istovremeno i kontrolisati štićenu osobu? Pitanja na koja ćemo također morati sami sebi dati odgovor su: možemo li štićenu osobu uspješno kontrolisati i dok bježimo ili moramo kontrolisano oboriti štićenu osobu, tj. baciti se preko iste radi zaštite dok, npr., ne prođe detonacija eksploziva? Postoje li pomoćna sredstva do kojih možemo doći, a koja nam mogu koristiti za zaštitu. To mogu biti, primjerice, bilo kakvi poklopci koji nam mogu pružiti zaštitu od bombi ili gelera, a zatim i improvizovani balistički štitovi u vidu registratora za papire, lampi ili aparata za gašenje požara. Da bismo uspješno kontrolisali i tako zaštitili štićenu osobu, možemo upotrijebiti više zahvata koji se primjenjuju shodno situaciji. Najjednostavniji zahvat je obuhvaćanje štićene osobe sa obje ruke odostrag preko ruku. Tako se može zadržati puna kontrola, ali i dobar pregled situacije. Čim se pognemo prema naprijed, i štićena osoba zajedno sa nama ide nadolje. Tim zahvatom tijelo će joj najvećim dijelom biti pokriveno i zaštićeno našim pancirom. Jedan od problema ovog zahvata predstavlja tjelesna visina štićene osobe ukoliko je njena visina veća od naše. Ako je osoba viša od nas, nastat će poteškoće u praćenju situacije, jer će biti jako teško zadržati pregled. Drugi problem su stopala jer kada stojimo tačno jedno iza drugog, možemo se brzo saplesti, a opasnost od pada je relativno velika. Iako ova tehnika omogućava veliku razinu zaštite, što je, svakako, prednost, velika mana je nemogućnost direktne borbe sa protivničkom stranom.

Jača ruka

Druga tehnika zaštite koja se često primjenjuje je tzv. kragna, pri kojoj se štićena osoba s jednom rukom obuhvati u području vrata. Tako nam druga ruka ostaje slobodna i možemo je koristiti za poboljšanje kontrole štićene osobe, ali i u druge svrhe, kao, npr., otvaranje vrata, oslobađanje puta, sklanjanje osobe s puta, pružanje zaštite, korištenje džepne lampe ili čak upotrebu oružja. Ova vrsta zahvata nudi potencijalnom napadaču mnogo manju siluetu i metu. Prilikom kretanja blago ćemo se pognuti i kretat ćemo se istureni jedno pored drugog, dok će naš akcenat i dalje biti na kontroli glave štićene osobe. S kojom rukom ćemo je obuhvatiti, zavisi od mnogo faktora, ali u načelu je stvar individualne prirode. Nekome će više odgovarati da jačom rukom kontroliše štićenu osobu, dok će drugi tu ruku koristiti za nošenje vatrenog oružja, jer sa njom bolje pucaju. Ipak, možemo reći da se u većini slučajeva, što pokazuje i praksa, zaštitari opredjeljuju da štićenu osobu kontroliraju slabijom rukom kako bi „jača ruka“ bila spremna za akciju i zaštitu s oružjem. Kako bi se razvila najbolja tehnika i donijela ispravna odluka o korištenju „prave“ ruke, potrebno je proći jako mnogo treninga i obuke. Druga mogućnost koja može proizaći iz ovog „zahvata za vrat“ je da se za vrijeme držanja kragne okrene dlan prema vlastitom licu i zatim napravi korak oko štićene osobe. Tako smo spojeni leđa uz leđa sa štićenom osobom i nudimo usku metu protivničkoj strani. Tjelohranitelj tako može relativno dobro upotrijebiti oružje i laganim koracima unazad udaljiti se iz opasnog područja. Štićena osoba pri tome ide naprijed i vidi kuda se ide. Druga metoda s istim efektom je da se jednostavno postavimo ispred štićene osobe i slobodnom rukom štićenu osobu s licem naprijed pritisnemo na vlastita leđa.

Usklađenost i zaklon

Ukoliko smo dobro usklađeni sa štićenom osobom, bez obzira na to koju od ovih metoda spašavanja koristimo, bit ćemo u situaciji da uspješno kontrolišemo štićenu osobu, a istovremeno i savladamo, odnosno izbjegnemo protivnika. Da li smo djelovali ispravno ili pogrešno, saznat ćemo naknadno. No, bitno je da djelujemo i da ne postanemo bespomoćna meta za protivničku stranu. Naravno, jednako važno je i pitanje zaklona. U momentima kada napad otpočne, jako je bitno odrediti se hoćemo li uopće bježati sa mjesta, mijenjati lokaciju i gdje. Više o prikladnim zaklonima govorit ćemo nešto kasnije kada budemo govorili o odbrani od opasnosti oružjem. Ono što je bitno sada napomenuti je da se moramo oslanjati na već unaprijed određene i odgovarajuće zaklone i rute za bijeg. Bitno je zapamtiti njihov pravac i tačnu udaljenost od njih. Čim se donekle pronašla zaštita, postavlja se pitanje kako se dalje ponašati. Mora li se i može li se uopće dalje bježati? Da li će trenutni zaklon biti dovoljan? Mora li se protivnik i dalje neutralizirati? Kako u trenutnoj situaciji pružiti pomoć sebi, štićenoj osobi i članovima našeg tima? Šta će se sljedeće desiti? Vlastitu sigurnost, naravno, ne smijemo ni kom slučaju staviti na kocku, ali nekada ćemo biti u situaciji i da našem napadaču moramo pružiti zdravstvenu pomoć, pogotovo ukoliko je isti savladan i leži na podu. U tom slučaju, on također dobija status žrtve i u tu akciju najbolje je uključiti pomoćnike koji nisu sudjelovali u ranjavanju, da ne bi došlo do izbijanja emocija. Odmicanje sa mjesta napada i općenito opasnog područja zajedno sa štićenom osobom ne znači da je slučaj za nas gotov. Neko iz našeg tima će morati ostati na licu mjesta i regulisati situaciju sa vlastima i spasilačkom službom, odnosno regulisati prijavljivanje slučaja državnim sigurnosnim organima te analizirati napad i prilagoditi koncept zaštite trenutnoj situaciji.

Praksa je pokazala da se direktno suočavanje s protivničkom stranom neće događati tako često, a kada se dogodi, ovisno o ishodu, to će nam možda biti i posljednje takvo iskustvo, bilo zbog toga što smo doživjeli teško ranjavanje ili izgubili život ili što više nećemo raditi na tom opasnom području. Moramo uvijek imati na umu da vjerovatno nikada nećemo doživjeti istu situaciju u odbrani od opasnosti i zato imamo samo jednu šansu da se snađemo i ispravno reagujemo! Također, kada su u pitanju najobičnije nezgode u našem području sigurnosti, ista situacija se praktično nikada neće odigrati dva puta

Piše: Džemal Arnautović, instruktor IPSTA-e (International Personal Security and Training Association)

Kamuflaža je ciljano zavaravanje, odnosno proces kojim se pokušava utjecati na protivničku stranu. Tako, naprimjer, možemo u nekom danu koji nema nikakvo posebno značenje namjenski izvršiti ekstremno i vidljivo povećanje mjera sigurnosti, a sve da bi se protivničkoj strani stavilo do znanja da smo prepoznali moguću opasnost i da možemo reagovati izuzetno brzo. Shodno situaciji i našim mogućnostima, možemo i sa vozilima stvoriti dodatnu zabunu tako što ćemo poslati konvoj bez štićene osobe, a istu, recimo, prevoziti u drugim vozilima.

Zavaravanje – kamuflaža

Kamuflaža će nam u svakom slučaju pomoći, bez obzira baratamo li u tom trenutku dovoljno preciznim i ispravnim informacijama o protivniku. Ukoliko se manevri zavaravanja ispravno koriste, isti mogu bitno doprinijeti ostvarenju našeg cilja. Pri tome se mora uzeti u obzir da manevri zavaravanja pokazuju učinkovitost samo za određeno kratko vrijeme. Nakon njihovog izvođenja, tj. nakon što ih protivnička strana prepozna, oni se više ne smiju izvoditi niti više smijemo funkcionisati na isti način. Aduti se moraju promišljeno i mudro koristiti. Također, može biti izuzetno korisno da se kamufliraju samo određene aktivnosti, a sa ciljem da iste protivnička strana teško može ili, u najboljem slučaju, ne može nikako prepoznati. Za dobru kamuflažu najčešće nisu potrebna velika sredstva. Nasuprot mišljenjima, ona se često može postići uz minimalna ulaganja i sa veoma jednostavnim metodama, o čemu će biti govora u nekom narednom tekstu. Ipak, uvijek moramo imati na umu da protivnička strana koristi slična sredstva i metode, a ima i prednost napadača jer sama određuje kada i kako će nastupiti protiv nas i naše štićene osobe.

Odbrana od opasnosti

Ovo je osnovna, ali i najkompleksnija od svih mjera zaštite lica. Kod svih drugih do sada opisanih mjera uglavnom govorimo o izloženosti mogućoj prijetnji. Međutim, čim dođemo u situaciju da se moramo aktivno braniti, onda se zaista i suočavamo sa svim opasnostima, prijetnjama i općenito direktnim i najagresivnijim aktivnostima protivničke strane. Život osobe koju štitimo, ali i naš život direktno su ugroženi, dok ishod situacije može biti neizvjestan. Situaciju možemo izbjeći neozlijeđeni, možemo biti lahko ili teško ranjeni, pa čitav život osjećati posljedice, a u najgoroj pretpostavci čak i izgubiti život na licu mjesta. Sve druge mjere zaštite lica možemo poboljšavati i dalje razvijati od operacije do operacije, nadograditi ih sa našim prošlim iskustvima ili odgovoriti na eventualnu kritiku „s vana“ ili „odozgo“. Možemo poboljšati treninge i vježbe, dokazivati se na nekim novim zadacima itd. Međutim, direktno suočavanje sa protivničkom stranom, što je praksa pokazala, neće se događati tako često, a kada se dogodi, ovisno o ishodu, to će nam možda biti i posljednje takvo iskustvo, bilo zbog toga što smo doživjeli teško ranjavanje ili izgubili život ili što više nećemo raditi na tako opasnom području. Moramo uvijek imati na umu da vjerovatno nikada nećemo doživjeti istu situaciju u odbrani od opasnosti i zato imamo samo jednu šansu da se snađemo i ispravno reagujemo! Također, kada su u pitanju najobičnije nezgode u našem području sigurnosti, ista situacija se praktično nikad neće odigrati dva puta. Kako smo već kazali govoreći o elementima za zaštitu lica, pravom suočavanju već je prethodilo nekoliko aktivnosti protivničke strane koje nismo ispravno uočili i/ili interpretirali. Pošto nikada ne znamo kada, kako i u kojoj formi moramo da se odbranimo od opasnosti, i sama naša priprema postaje zahtjevna. Iako ćemo zbog djelovanja koja nam ugrožavaju život te kratkog vremena koje ćemo imati na raspolaganju biti pod ekstremnim stresom, moramo donositi valjane i razumne odluke, a posljedicama se baviti naknadno. Sve ovo postići ćemo isključivo odgovarajućim treninzima i pripremama, a sigurnosne tehnike se moraju nadgledati uz stručnu uputu specijalista. Vježbe i treninge treba izvoditi isključivo u sigurnom okruženju i ne preporučuje se da se iste ni na koji način unaprijed u realnom vremenu oponašaju. Time rizikujemo naše živote, a možemo prouzrokovati i veliku materijalnu štetu.

Evakuacija štićene osobe

Biti sastavni dio tima zaštitne pratnje znači mnoge situacije koje zahtijevaju evakuaciju štićene osobe proživljavati veoma često. Ipak, u najviše slučajeva to se ne dešava pod direktnim utjecajem agresivnih aktivnosti protivničke strane. Najčešće se to obavlja diskretnim uputama i opomenama štićenoj osobi, a uz koordinaciju unutar našeg tima. Ako protivnička strana ipak napadne, štićenu osobu moramo odlučno i što je brže moguće evakuirati na sigurno područje. U tim situacijama omjeri vremena su krajnje tijesni i zahtijevaju dobro usklađenu ritmiku unutar tima. U slučaju nužde, praksa je pokazala da to može funkcionisati i samo od sebe, ali samo ako se u fazi pripreme neprestano treniraju ista djelovanja, isti ili slični zahvati te komunikacija. Štićena osoba također mora znati kako se treba ponašati i šta se sve može dogoditi, pa ista može i mora da sudjeluje kao podrška. Zajednički treninzi u tom smislu su nužna pretpostavka, ali, nažalost, u praksi su veoma rijetki.

Prepoznavanje napada

Najteža ili najkritičnija tačka prilikom evakuacije je prepoznavanje napada i odluka za evakuaciju. Općenito, opasnost se prepoznaje i prijavljuje verbalno, glasno, a nakon toga osoba odgovorna za zaštitu osobe komunicira sa svojim timom i donosi odluku i uvodi mjere. Ali, to smije trajati samo djelić sekunde. Ostali članovi tima djeluju prema prethodno dogovorenom planu operacije. U stvarnosti najveći je izazov iz okruženja ranije prepoznati znakove opasnosti, a zatim sprovesti evakuaciju sa svim njenim posljedicama. Najčešće se upravo zbog ovoga previše dugo čeka sa evakuacijom, što omogućava dodatno razvijanje aktivnosti protivničke strane. S druge strane, evakuacija bez razloga je i moguće ugrožavanje imidža štićene osobe i može imati dalekosežne posljedice. Zato ne smijemo pogriješiti jer pogrešne odluke mogu biti fatalne!

Napad je počeo!

U slučaju napada, najčešće ćemo koristiti riječi kao što su: pažnja, napad, opasnost, prijetnja, a nakon toga koristimo naziv sredstava, ukoliko smo iste prepoznali i imamo dovoljno vremena za realizaciju, kao što su: oružje, pucanj, nož, bomba, vatra, počinitelj itd. Dobro bi bilo da se zna pravac napada, jer u glavi imamo naš pravac evakuacije. U praksi se sat pokazao kao idealan instrument za određivanje pravca, a glavni pravac pomjeranja štićene osobe ili cijelog konvoja uvijek je 12 sati. Ako se napad prepozna sprijeda desno, dojava bi zvučala kako slijedi: napad > oružje > dva sata. Svi u timu odmah znaju odakle prijeti koja opasnost i mogu zatim pokrenuti reakciju. Ako se pravac opasnosti ne može otkriti, onda se jednostavno javlja: napad > pucanj > nema sata. Nakon toga stiže odluka osobe odgovorne za štićenu osobu ili vođe tima za zaštitnu pratnju. Odluku opet treba saopćiti preciznom riječju, npr., evakuacija, bijeg, pričekati, pomjeriti, tlo, pokrivanje, van, gasiti, spasiti, zakloniti, pripremiti itd. Naravno, mogu se koristiti i drugi termini, ali ovi su učestali.

Veliki izazov prilikom zaštite objekata je pravovremeno prosljeđivanje svih bitnih informacija i izvršenih zapažanja. Osoba odgovorna za operaciju mora se pobrinuti da informacije neprekidno protiču i da se radna dinamika ostalih članova tima u potpunosti prilagodi tome. Kontrola prvenstveno podrazumijeva ispitivanje tehničke spremnosti vozila, a zatim i ustanovljavanje eventualnih manipulacija

Piše: Džemal Arnautović, instruktor IPSTA-e (International Personal Security and Training Association)

Svi članovi timova za zaštitu lica u toku realizacije dodijeljenih zadataka prave bezbrojna zapažanja i konstatacije kojima daju različit značaj. A upravo su način razmišljanja svakog pojedinca i iskustvo jako važni „alati“ u postupku otkrivanja aktivnosti protivničke strane. Zbog toga moramo pribjeći najadekvatnijem načinu prikupljanja podataka kako bismo ih kasnije mogli obraditi prema željenim parametrima i koristiti prilikom donošenja odluka. Osobe izvan našeg tima, bilo da se radi o kućepaziteljima, portirima ili pažljivoj komšinici, također nam mogu osigurati korisne informacije. Razmjena svih informacija unutar tima, ali i sa trećim osobama, u stvarnosti i nije najoptimalnija. Veoma često se podaci i upute izgube ili tek naknadno budu prepoznate kao dragocjene.

Kada su se temeljno analizirale neke mjere zaštite lica sa tragičnim ishodom, u više navrata se došlo do zaključka ili spoznaje – morali smo to ranije znati! Aktivnosti protivničke strane najčešće su uočene i snimljene, ali prilikom interpretacije i analiziranja nešto je očito krenulo pogrešno, pa pojedine odluke nikada nisu našle put do donosioca odluka. A posljedice su obično tragične. Zato težište naših aktivnosti mora biti protok i analiza podataka. Moramo odrediti jasne upute i standarde kako se pribavljaju informacije, kako i od koga se prikupljaju i kako se obrađuju. U tu svrhu uključit ćemo zaštitare, tjelohranitelje, štićenu osobu i sve ostale osobe iz njegove i naše okoline kako bi se ovaj koncept održao.

Informacije su bitne

Imajmo na umu da sve političke, vojne, pa i odluke vezane za privredu se u osnovi zasnivaju na važećoj informacionoj politici. Marketing pribavlja informacije za preduzeće na isti način kao što to za državu i vojsku obavlja obavještajna služba. Najbolje informacije se dobavljaju direktno sa fronta. Savjetnik kupaca dostavlja informacije o kupcima koji su ga posjetili, što može imati direktan utjecaj na buduće proizvode. Da bi se donijele sveobuhvatne taktičke odluke, potrebne su aktuelne, precizne i tačne informacije. Zato je na nama da na jednom mjestu sakupimo i obradimo informacije svih uključenih osoba.

Danas se to najlakše sprovodi preko baze podataka na centralnom serveru sa odgovarajućom IT zaštitom. Možemo, naravno, uključiti i pismene izvještaje o pojedinačnim smjenama i zamjenama, a kasnije ih obraditi i/ili elektronski prikupiti ukoliko to nije moguće odmah pri unosu. Kod zaštite lica, gdje je mnogo toga veoma dinamično, podaci nam ipak moraju relativno brzo stajati na raspolaganju, jer se isti nakon nekoliko sati ili dana više ne mogu djelotvorno koristiti i uvrstiti u odluke. To ne znači da one i dalje neće biti dragocjene. Upravo će prikupljanje podataka kroz duži vremenski period polučiti mogućnost opsežnih analiza.

Kontrola vozila

Zavisno od situacije, vozač i/ili tjelohranitelj uvijek mora sprovesti temeljnu kontrolu vozila prije njegova korištenja. To važi kako za motorna vozila tako i za plovila na moru ili u zraku kojima štićena osoba inače pristupa i koja koristi. Kontrola prvenstveno podrazumijeva ispitivanje tehničke spremnosti vozila, a zatim i ustanovljavanje eventualnih manipulacija, montiranja električnih sistema za prisluškivanje i/ili određivanje položaja, eksploziva ili drugih izvora opasnosti. Kontrola se obično vrši u tri nivoa.

Nivo 1

Podrazumijeva dvostruki obilazak i optičku kontrolu vozila. Uvijek počinjemo na istom mjestu da bismo bili sigurni da smo prekontrolisali cijelo vozilo. Prije nego što počnemo kontrolisati vozilo, obraćamo pažnju na okolinu i moguće tragove nečijeg manipulisanja vozilom. Tražimo ostatke kablova, opuške, zaboravljenu alatku, otiske prstiju i tragove brušenja.

Najjednostavnije je obilazak početi naprijed od hladnjaka, a zatim se kretati suprotno od kazaljke na satu. Prilikom prvog obilaska kontrolišemo sve ispod linije prednje i bočne šajbe. Obraćamo pažnju na praznine, moguće promjene na farovima, bacimo pogled ispod blatobrana i kontrolišemo gume i profile. Trim trake, brave, kvake, tablice, poklopac za rezervoar i branici također se vizuelno kontrolišu. Posebnu pažnju potrebno je usmjeriti i na osvjetljenje tablica, koje često nudi dobar pristup unutrašnjosti poklopca prtljažnika, ali može biti i izvor struje za napajanje baterija. Ovi šarafi se mogu premazati sa malo laka za nokte i odmah se može vidjeti da li se istima manipulisalo ili ne. Isto se može primijeniti i kod drugih poklopaca ili se mogu postaviti trake za pečaćenje, mada one mogu otpasti kod opterećenja prilikom vožnje. Ukoliko je prvi obilazak bio uspješan i bez neočekivanih događaja, prilikom drugog obilaska kontroliše se sve iznad linije prednje i bočne šajbe. Počinjemo opet od sprijeda i kontrolišemo brisače i međuprostor do haube, zatim dihtung-gumice prednje šajbe, bočno ogledalo i bočna stakla, kao i praznine na gornjoj polovini vrata.

Tek nakon toga se usuđujemo pogledati unutrašnjost vozila i kontrolišemo vrata, poklopce, prostor za noge, konzolu, komandnu tablu, sjedišta, krov, štitnike od sunca i plafonsko svjetlo. Nastavljamo sa zadnjom šajbom, gdje vršimo istu kontrolu. Ne smije se zaboraviti ni polica iznad zadnjeg sjedišta. Zamračena stakla nam mogu predstavljati pravi problem, jer prilikom otvaranja vrata možemo doživjeti iznenađenje. Zbog toga su roletne mnogo prikladnije jer ih navečer možemo podići.

Također je važno da se pri dolasku vozilo kontroliše da ne bismo mi ili naš radni kolega ujutro prilikom kontrole bili iznenađeni predmetima u unutrašnjosti vozila koje su dan prije putnici jednostavno zaboravili, a koji mogu pokrenuti alarm i izazvati zadržavanja. Potom kontrolišemo zadnje staklo, antenu i međuprostor za zatvaranje prtljažnika. Analogno tome, isto postupamo i sa drugom stranom vozila. Cijela kontrola traje dvije do tri minute i ista nam daje dobar pregled stanja vozila. Ukoliko uočite neregularnosti, ni u kom slučaju ne ulazite ili dodirujte vozilo, već slučaj prijavite vođi operacije. U slučaju sumnje, obavijestite specijaliste iz tima za eksploziv najbliže policijske službe. Kretanje, pokretanje vozila ili dodirivanje, kidanje ili jednostavno odnošenje nađenog predmeta može biti apsolutno opasno po život. Ukoliko je sve bilo uredu, vrata vozača se mogu pažljivo otvoriti i vozilo pokrenuti. Kontrolu ne morate samo sprovoditi u garaži ili na zatvorenom parkingu, već uvijek kada preuzimate vozilo ili ako je isto negdje stajalo bez nadzora.

Nivo 2

Ovo je produžena forma nivoa 1 i primjenjuje se kod efektivne sumnje, odnosno prilikom povećane opasnosti. Vozilo se dodatno kontroliše ogledalom ispod cijelog podvozja. Vizuelna kontrola se izvodi intenzivnije i detaljnije. Ovisno o situaciji, vozilo se pažljivo otvara mehaničkim pomagalima iz daljine, isto se sprovodi i na haubi i prtljažniku. Prostor motora i prtljažnik pažljivo se kontrolišu, a zatim i unutrašnji prostor, svi pretinci, sva udubljenja, pepeljare itd. Nakon toga se pod lupu stavljaju svi elektronski potrošači i isti se po redu pale i kontrolišu. Ova kontrola može oduzeti dobar sat vremena po vozilu i zbog toga se ista ne sprovodi dnevno, već po potrebi. Čim nešto pronađete, važi isti postupak kao kod nivoa 1.

Nivo 3

Ovo je ekstremna provjera vozila i odvija se u slučaju sumnje na prisluškivanje i prilikom prvog preuzimanja vozila. Ovdje se pažljivo sprovode nivoi 1 i 2. Zatim se odstranjuju svi dijelovi pojedinačno i sekvencijalno. To vrijedi kako za prostirke, sjedišta, bočna oblaganja, sve poklopce, izolaciju u prtljažniku, tako i za gume, felge i mnoge druge dijelove koji se rastavljaju i kontrolišu.

Ovdje je važno da se uključi specijalista za vozila kako ne bi nastala nepotrebna šteta ili kako se dijelovi ne bi polomili. Ova provjera nam pruža potpun uvid u sigurnosno stanje vozila. Također, odlučujući faktor je i samo povjerenje u osobe koje vrše provjeru, a od važnosti je i vremenski faktor, koji bi mogao predstavljati opasnost, zbog čega je provjeru potrebno početi i završiti u jednom danu.

Ostale mjere

Naravno da postoje i druge mjere koje se primjenjuju i sprovode za direktnu ili indirektnu zaštitu lica. Izrada sveobuhvatnog koncepta zaštite, analiza prijetnji i učinkoviti krizni menadžment također su mjere zaštite lica, a o tome ćemo govoriti u nekom narednom članku.

Nadgledanje znači permanentno i u definisanom vremenskom razdoblju osiguravati određeni objekat ili područje, te sve neregularnosti i utvrđene aktivnosti pismeno zabilježiti. Iako spada u dužnosti nadgledanja, kontrola pristupa nadgledanih područja jasno reguliše ko ima koju vrstu pristupa i kako se odvija identifikacija pojedinačnih osoba

Piše: Džemal Arnautović, instruktor IPSTA-e (International Personal Security and Training Association)

U praksi, prilikom nadgledanja našu pažnju i samu fizičku prisutnost usmjeravamo ka nekom zadatku kojem se maksimalno posvećujemo bez prekida i odvraćanja. Ako dobijemo zadatak da nadgledamo vozilo, mora se osigurati da jedan tjelohranitelj uvijek ima vozilo u vidokrugu i da nadgleda okolinu, te da je spreman identifikovati osobe koje se približavaju i, ako je potrebno, otjerati iste. Poželjno je nadgledanje obavljati u smjenama, ali bez pravljenja prekida. Inače, kod operacija nadgledanja vrijedi pravilo: „Jedan ko’ nijedan!“

Nadgledanje

Pažnja relativno brzo popušta, pa je naše stražare potrebno mijenjati ili rotirati, ali sve to treba obavljati isključivo onda kada je frekvencija dešavanja na mjestu nadgledanja mala. Ukoliko je zadatak iznimno važan ili je u pitanju neki ekstreman slučaj, smjene radimo svakih 15 minuta. U toku mirne noći, recimo na usamljenom hotelskom hodniku, gdje ponajviše obavljamo nadgledanja vrata, smjene su neophodne od 3 do 6 sati, pri čemu vodimo računa da ne ugrožavamo spremnost naše ekipe na akciju te da ne zanemarujemo osnovne ljudske potrebe kao što su hrana i piće, toalet itd. Ali, iskustva govore da veoma često nećemo imati mogućnosti i resurse za postavljanje dva ili više tjelohranitelja za nadgledanje pojedinačnih objekata. Također, ukoliko smo dobili 24-satni zadatak, to obično znači uključivanje i velikog broja osoblja, pa se automatski smanjuje naša efikasnost za eventualnu akciju koja se treba izvesti, primjerice, narednog dana. Zbog toga moramo sve tačno isplanirati i operaciju nadgledanja izvršiti što je moguće učinkovitije. Uz svaku mjeru za nadgledanje pravimo i koncept alarma – ko, kako i u kom slučaju će biti alarmiran i gdje ćemo se sastati u slučaju nužde (mjesto okupljanja). U objektima se nadgledanje može vršiti za pojedinačna područja, stvari, predmete, liftove, vrata ili prolaze. Vanjsko nadgledanje može obuhvatiti vozila, vrata, prilaze, neke ključne pozicije itd. Da bi se cijeli objekti, kao, npr., kuće ili hoteli, mogli sveobuhvatno nadgledati, potrebno je mnogo osoblja i neophodnih pomagala (žice, materijal za zatvaranje, sredstva za osvjetljenje itd), kao i dozvole organa vlasti i vlasnika objekta.

Kontrola pristupa

Kontrola pristupa osiguranih i nadgledanih područja također spada u dužnosti nadgledanja. Kod važnijih akcija, tj. akcija sa značajnijim povodom, potrebno je permanentno koordinirati sa osobom odgovornom za kontrolu pristupa, a najvažnije kod kontrole pristupa je jasno regulisanje ko ima koju vrstu pristupa i kako se odvija identifikacija pojedinačnih osoba. Potrebno je razlučiti ko tačno ima neograničeni, a ko ograničeni ili zabranjeni pristup. Ovisno o infrastrukturi u pojedinačnim objektima, i ovdje možemo posegnuti za karticom za identifikaciju ili sistemima za elektronsko zaključavanje i identifikaciju.

Iako u većini slučajeva sami sprovodimo kontrole pristupa, pogotovo na manjim područjima, operacija može, ovisno o situaciji i vrsti opasnosti, biti veoma kompleksna i igrati odlučujuću ulogu za opću sigurnost štićene osobe i nas samih.

Moramo identifikovati osobe, procijeniti ih i na kraju konačno odlučiti šta i kako postupiti. Isto vrijedi i za njihov pribor, prtljag i odjeću. Imajte na umu da se kontrola pristupa veoma često odvija na improviziranim mjestima ili jednostavno na kućnim ili sobnim vratima, gdje smo uglavnom bez dodatnih pomagala i jasne raspodjele prostora između osobe koja kontroliše i one koja je kontrolisana. Zato moramo brzo odlučivati, ali i biti svjesni da kao takvi predstavljamo prepreku za druge osobe u njihovoj uobičajenoj okolini (npr. osoblje u hotelu, sluge u kući itd). Ovaj se aspekt mora uzeti u obzir, s tim da se ne smije utjecati na temeljitost i sigurnost same kontrole. Treba razmišljati i o mogućim opasnostima i prijetnjama od aktivnosti protivničke strane te osmisliti kako bi se eventualni napad u cilju eliminacije naše kontrolne tačke mogao izbjeći. I kontrola iskaznica također ima svoje nedostatke. Iskaznica se nikad ne bi trebala direktno uzimati od osobe, već bi se uzimanje iste trebalo odvijati preko tzv. „sigurnog spremišta“. Ovo je zbog toga što je prilikom legitimisanja ili predaje iskaznice odstojanje između nas i tih osoba veoma malo, što može proizvesti brojne opasnosti.

Kako kontrola pristupa također zauzima centralni položaj pored kojeg praktično svako mora proći, istoj se moraju dodijeliti i dalji zadaci, npr. upravljanje ključevima, vođenje registra o ulascima i izlascima, kontrolisanje ulazne pošte itd. U mnogim slučajevima ovdje se preuzimaju, prijavljuju i/ili prosljeđuju i dolazeći telefonski pozivi, a formira se i zborno mjesto za javljanje cijelog tima.

Ovisno o situaciji i vrsti opasnosti, koriste se elektronska i tehnička pomagala, poput detektora metala u vidu tunela ili ručni uređaji, rendgenski uređaji za prtljag i poštu, detektori eksploziva, specijalni materijal za natpis, posude i zapečaćene vrećice za sigurno držanje predmeta koji kod nas privremeno ostaju i ne mogu proći, kao i uređaji za izradu stalnih i privremenih iskaznica. Kao tjelohranitelji moramo dobro poznavati područje klasične i elektronske kontrole pristupa i sve njene karakteristike jer ni u kom slučaju ne želimo dopustiti protivničkoj strani i njenim pomagačima upad u naše područje.

Nadzor

Nadzor objedinjuje sve gore navedene operacije, odnosno predstavlja nadgledanje i kontrolu određenih objekata, osoba ili područja u različitom vremenskom razdoblju, također i iz daljine. Bitna je razlika u tome što kod nadzora opet bilježimo sve informacije, neregularnosti ili aktivnosti protivničke strane, ali u slučaju potrebe i intervenišemo. Prilikom obavljanja nadzora također koristimo elektronske i mehaničke senzore i pomagala, fotoćelije i jednostavne ili kompleksne videonadzore, ali naša fizička prisutnost, ovisno o situaciji i operaciji, nije stalno neophodna, čime dobivamo veću širinu i slobodu djelovanja u sprovođenju operacije. Naravno da postoje i stalni zadaci nadzora, npr. kada kućni detektiv pokušava da razotkrije lopove putem stalnog nadzora na više monitora i na kraju se sa istima i obračuna. Ali, česti su slučajevi da se kod zaštite lica područja nadziru tako što se urade neredovne kontrolne šetnje da bi se snimilo stanje i/ili otkrile aktivnosti protivničke strane. Prilikom nadzora preko elektronskih pomagala dobro je što možemo uposliti samo jednu osobu koja sama može nadzirati veća područja. Nadzor definitivno ima mnogo prednosti jer nam omogućava da sami određujemo kad, šta i na koji način nadziremo. Protivnička strana zbog ovih aktivnosti postaje nesigurna, ograničena i ometana, a mi možemo s malo osoblja pokriti mnoga veća područja. No, i to ima svojih nedostataka i ograničenja. Pažnja i pogled jedne osobe ne može biti istovremeno usmjeren na nekoliko područja ili kontrolnih tačaka, a nekada je dovoljno samo malo vremena pa da protivnička strana shvati situaciju i krene u napad. Također, i tehnički uređaji imaju svoja ograničenja, pogotovo što se njima može manipulisati i može ih se ometati, a sam trošak operacije može biti nadproporcijalan. Naravno da možemo snimati s kamerom podatke čitava 24 sata, ali ubrzo ćemo biti zatrpani enormnim količinama podataka koji se moraju arhivirati i obraditi, a to opet znači korištenje dodatnih sredstava i osoblja. Kod nadzora se također mora odrediti plan sprovođenja različitih mjera ukoliko se ustanove neke neregularnosti ili primijeti ponašanje koje odstupa.

Da bismo mogli donijeti ispravne odluke o načinu zaštite štićene osobe, neophodne su nam informacije i podaci o svim područjima kojima ćemo se kretati. Informacije ćemo sakupiti stalnim izviđanjem lokaliteta i prostorija koje se trebaju koristiti. Zaključci tima za izviđanje imaju direktan i ključan utjecaj na odabir, ali i učinkovito sprovođenje taktike, kao i na resurse koji su potrebni za samu operaciju

Piše: Džemal Arnautović

Izviđanje oblasti koju će posjetiti ili u kojoj će boraviti naša štićena osoba i prikupljanje obavještajnih podataka svih naših timova sa terena od izuzetne je važnosti. Izviđati možemo u pokretu, npr., iz vozila, ili statički kao fiksirana stanica za nadgledanje s dobrim pregledom i tome prilagođenim prikrivanjem. U toku ovih aktivnosti jednako je bitno obratiti pažnju na naše ponašanje kako ne bismo privlačili pažnju prolaznika, mještana i drugih ljudi u oblasti u kojoj se nalazimo. Moramo uvijek imati na umu da lokalno stanovništvo veoma dobro poznaje okolinu i može nas lahko primijetiti te, shodno tome, promijeniti svoje ponašanje prema nama. Zato je potrebno imati na umu da nepažnja može ugroziti našu i sigurnost štićene osobe.

Izviđanje oblasti i objekata

Mnogo je slučajeva iz prakse to potvrdilo, pogotovo prilikom obuke novih članova tima. Nemali broj puta događalo se da se mještani zbog aktivnosti timova za izviđanje osjećaju nelagodno, čak i prijeteće, pa su i pojave policijskih patrola i kontrole članova tima bile veoma česte. S druge strane, odmjerenom saradnjom sa lokalnim stanovništvom možemo dobiti dragocjene informacije i upoznati oblast koju posjećujemo tako detaljno da i sami možemo brzo uočiti sve promjene koje su se desile i ocijeniti šta se više ne uklapa u okruženje ili koje je aktivnosti protivnička strana već realizovala. Izviđanje i istraživanje određenih objekata također čini našu svakodnevnicu. Objekti od našeg interesa su svi oni koje posjećujemo jednom ili više puta, bilo da se radi o zgradama, stanovima, sportskim objektima ili postrojenjima. Svaki objekat potrebno je detaljno pregledati i izvršiti preciznu ocjenu položaja našeg tima i štićene osobe sa sigurnosnog aspekta. Izviđanje obično vrši jedna ili više osoba, ovisno o veličini objekata, a isto se može procijeniti i iz zraka.

Prilikom izviđanja objekata praksa nalaže da u izvještaju obavezno obuhvatimo sljedeće stavke:

• Lokacija i adresa objekta, dan i vrijeme posjete, ime tjelohranitelja koji sprovodi izviđanje, ime i informacije o osobi zaduženoj za kontakt, menadžer ili direktor objekta, šef sigurnosti i vlasnik;
• Opći opis objekta: korisne su slike i videozapisi, tlocrt objekta i/ili detalja, postojeći reklamni materijal, tačna prostorija za boravak, hotelska soba, restoran, sala za konferencije;
• Područje dolaska na aerodrom, peron, broj ulaza i izlaza, kao i izlaza u slučaju nužde, te mogućnosti za dolazak i odlazak vozila, lokacija toaleta i javnih telefona, liftovi, prilazi prilagođeni osobama sa invaliditetom;
• Uređaji i ustanove odgovorne za sigurnost, kao i njihovo stanje i lokacija, uređaji za dojavu požara, videonadzor, aparati za gašenje požara, planovi za evakuaciju, centrala za monitoring stanja sigurnosti;
• Policija i druge službene ustanove, servisne ustanove, VIP područja, područje za medije, business centar, mjesta za rekreaciju, restorani, barovi i kafići, područja predviđena za manifestacije, kao i termini održavanja istih;
• Manifestacije s mogućim rizikom za štićenu osobu, kontrola posjetilaca i druge mjere sigurnosti, najavljene demonstracije i protesti i ostali rizici;
• Lokacija i deficiti, infrastruktura i okruženje;
• Mogućnost plaćanja: račun, kreditne kartice, keš;

Opservacija ili posmatranje

Nakon što smo objekte od interesa izvidjeli i dali sigurnosnu ocjenu istih, naš posao još uvijek nije završen. Naprotiv, isti se također moraju nadgledati i ponovo pregledati na kraju posjete. U zavisnosti od veličine našeg tima za zaštitu, ovaj zadatak povjeravamo jednom ili više tjelohranitelja iz tima za zaštitnu pratnju. Ove aktivnosti su dalja osnova za održavanje sigurne sredine i kamen temeljac da mobilni tim za zaštitnu pratnju može ponovo doći ili se vratiti u ovo sigurno područje. Ovisno o situaciji, i ovdje možemo računati na učinkovitu podršku lokalnih zaštitara ili na rad sigurnosne službe. Opservacija se može postaviti i kao protuopservacija. To znači da se putem mjera za opservaciju utvrđuju djelovanja i aktivnosti protivničke strane, a radnje registruju kao odbačeni element. Postoje i koncepti zaštite kod kojih se ne postavlja zaštitna pratnja, već stalna protuopservacija za nadziranje štićene osobe iz daljine i prepoznavanje aktivnosti protivničke strane.

Pretraživanje/kontrolisanje

Kako bismo se uvjerili da su podaci o objektima koje smo dobili od timova na terenu tačni i pouzdani, iste moramo detaljno pretražiti i to prije nego štićena osoba uđe u prostorije. Dodatna kontrola i pregled stanja istih pomoći će nam da objekte bolje upoznamo, „snimimo“ raspored prostorija i kompletno okruženje, ali i klasificiramo opće opasnosti i prijetnje. Sve potencijalne prijetnje, ukoliko je moguće, potrebno je odmah ukloniti sa puta, čime ćemo zaustaviti aktivnosti i opasnosti koje nam dolaze sa protivničke strane. Pitanje čiji odgovor nam uvijek može pomoći u pronalasku najoptimalnijeg rješenja je: „Kako bismo mi, da smo u poziciji napadača, postupili?“ Šta je to što realno možemo učiniti? Trebamo tragati za opasnim predmetima, oružjem, uređajima za prisluškivanje, eksplozivom i drugim sumnjivim sredstvima koji bi se mogli upotrijebiti protiv nas. Pri tome, pregledamo i postojeću sigurnosnu opremu, kao i uređaje za dojavu požara, sredstva za borbu protiv požara, puteve za bijeg itd. Već smo kazali da među izuzetno bitne informacije spadaju planovi i tlocrti objekta u kojem ćemo boraviti, pa ih je potrebno nabaviti. U tome smislu, veoma dragocjenu pomoć može nam pružiti i tehnički kućepazitelj zato što poznaje objekat izvana i iznutra i može nam biti od velike koristi prilikom sprovođenja svih potrebnih mjera zaštite. Trajanje pretraživanja objekta zavisi i od aktuelne prijeteće situacije i analize opasnosti. Jedna važna napomena: nikad ne dodirivati predmete koji nisu identifikovani! I najlakši dodir može aktivirati upaljač, a predmet dovesti do eksplozije. Ukoliko postoji sumnja da je riječ o eksplozivu, odmah se mora zatvoriti područje i uključiti nadležni organi. Općenito razlikujemo tri vrste ili novoa pregleda:

Nivo 1

Vizuelna kontrola i pregled. Naš pogled pustimo da sistematski „klizi“ preko prostorije i tražimo nepravilnosti, tačke opasnosti, moguća skrovišta, druge slabe tačke i stvari koje tu ne pripadaju, a sve to bez da bilo šta dodirujemo ili pomjeramo. Ovisno o prostoriji ili objektu i samoj kompleksnosti izgradnje, to može da potraje od nekoliko minuta do nekoliko sati. Prilikom prvog pregleda potrebno je prijaviti osnovno stanje prostorija, dok se kod narednih pregledanja isto mora uporediti.

Nivo 2

Ovo je prošireno pregledanje u kojem doslovno na posao krećemo u rukavicama. Komadi namještaja se pažljivo pomjeraju, opsežno pretražuju i testiraju sa svih strana. Skidaju se slike, lampe i pokrivači, a pri tome koristimo i ogledala, džepne lampe i lagani alat. Koncentrišemo se na sva područja, objekte i predmete s kojima bi štićena osoba mogla doći u dodir. Izvještaj se nadopunjuje slikama i skicama.

Nivo 3

Kod prave i najmanje sumnje ili prijetnje prostorija se detaljno pretražuje. To radi tim stručnjaka uz pomoć tehničkih pomagala. Koriste se skeneri, psi tragači, specijalni detektori i alati, a namještaj se rasklapa, skidaju se lajsne, šalteri itd. U ovim situacijama opasnost vreba i od uposlenog osoblja, jer ono jako dobro poznaje sve detalje i mnogo je jednostavnije da prilikom pregledanja prokrijumčari pomagala za protivničku stranu. Povjerenje i kontrola osnova su za uspješnu pretragu. Utrošak vremena i troškovi ove vrste pregleda su relativno visoki, a mora biti omogućeno i stalno nadgledanje.

Koju ulogu ima osoba koju štitimo na javnim manifestacijama poput koncerata, opera, sportskih skupova ili manifestacija sa ograničenim brojem posjetilaca? Da li je ona samo posjetilac, domaćin, govornik ili neko drugo središte interesovanja? Svi ovi faktori imaju iznimno važan utjecaj na vrstu i način organizacije našeg zadatka i primjene adekvatnih taktika

Piše: Džemal Arnautović, instruktor IPSTA-e (International Personal Security and Training Association)

Do mjesta javnog okupljanja zajedno sa štićenom osobom stižemo najčešće motorizivano, a nakon parkiranja krećemo se pješke do prostorija u kojima se odvija manifestacija. Pri tome moramo uvijek biti spremni na moguću evakuaciju i tačno poznavati sve puteve i prepreke. Osoba odgovorna za štićenu osobu ostaje kao i obično, i ukoliko je to moguće, u području štićene osobe na razmaku od dužine ruke. Ako se iz nekog razloga, npr., zbog održavanja govora ili nastupa mora povećati taj razmak, bitno je da sa štićenom osobom ostati u kontaktu očima, a unaprijed dogovoriti jasne znakove za evakuaciju.

Ovisno o vrsti događaja kojem prisustvujemo, naše djelatnosti možemo koordinirati sa lokalnom službom za sigurnost i tako izvući određene koristi od njenog prisustva. Također, važno je da se tim za zaštitu raspodijeli taktički vješto da bi tako mogao dobiti najbolji pregled svih aktivnosti. Imajte na umu da ne smijete dopustiti da vam se oduzme mobilnost i mogućnost komandovanja u gužvi, što se može dogoditi, recimo, za vrijeme davanja autograma. Da bi se ovakve manifestacije uspješno sprovele, izviđanje i priprema su od ključne važnosti. Potrebno je provjeriti sve prostorije, stolice, stolove, osoblje, pa i goste, a ne smije se zanemariti sama suština i pozadina manifestacije, kao ni moguća motivacija protivničke strane. Sve te informacije i okolnosti potrebno je uključiti u odluku.

Izviđanje

Da bi mogli donijeti ispravne odluke o načinu zaštite štićene osobe, neophodne su nam informacije i podaci o svim područjima kojima ćemo se kretati. Informacije ćemo sakupiti stalnim izviđanjem lokaliteta i prostorija koje se trebaju koristiti. Pored čistog prikupljanja i uzimanja podataka, tim za izviđanje također mora ocijeniti i klasificirati sve pojedinačne elemente kada su opasnost, prijetnja i rizik u pitanju. Zaključci tima za izviđanje imaju direktan i ključan utjecaj na odabir, ali i učinkovito sprovođenje taktike, kao i na resurse koji su potrebni za samu operaciju. U normalnom slučaju tim za izviđanje ima na raspolaganju određenu vremensku prednost, sate ili čak i dane, da razgleda područja i uzme podatke, procijeni, ali također i traži ili predloži alternative. Pošto se okruženje i osobe sa kojima ćemo biti u kontaktu moraju ispravno procijeniti, razumljivo je da ćemo ovaj zadatak povjeriti veoma iskusnim članovima tima. U timu za zaštitnu pratnju se pri dinamičnoj kretnji i brzim promjenama u planiranom odvijanju također moraju, u više navrata, obavljati poslovi izviđanja. Ovdje smo, nažalost, najčešće u škripcu s vremenom i ponekad ćemo na raspolaganju imati samo nekoliko minuta za pregled situacije i uvođenje tima u novo okruženje. Ali, i protivnička strana također ima ograničene mogućnosti. Izviđanje je u normalnim slučajevima raspodijeljeno na područja, faze mobilnosti, oblasti i prostorije, kao i na objekte.

Predizviđanje/postizviđanje

U normalnom slučaju izviđanje se obavlja prije pravih mjera zaštitne pratnje i zbog toga se i označava kao predizviđanje. Sa taktičkog stanovišta, može biti korisno i krajnje od pomoći, ovisno o zadatku i mogućnostima, da se još jednom izvide ista područja koja smo već pregledali i da se te dvije slike precizno uporede jedna s drugom. Zbog toga se ovo i naziva postizviđanje. Ono će nam pomoći da lakše prepoznamo i shvatimo moguće aktivnosti protivničke strane. Također, možemo utvrditi gdje je i kako protivnička strana izviđala i koje su aktivnosti za pripremu već urađene. Isto tako se mogu otkriti vlastite slabe tačke i nepažnja, te pozitivno utjecati na sljedeće aktivnosti izviđanja. Ovisno o prijetnji, timovima ćemo podijeliti iste zadatke i usporediti oba rezultata, a to će nam dati prilično opsežnu sliku i vjerovatno interesantne izjave.

Da bi se podaci, rezultati i izjave mogli uporediti, najbolje bi bilo da se odgovori unesu u formulare za prikupljanje podataka (check-liste). Ova pomagala su, bez sumnje, veoma korisna, ali njihova vrijednost je značajna samo onoliko koliko su značajni i sami odgovori. To znači da ukupna ocjena situacije na terenu ipak ponajviše ovisi od osoba koje preuzimaju zadatak izviđanja. U mnogim slučajevima timu su potrebne i dodatne informacije kao što su karte, fotografije, videi, prospekti i opisi, analize i podaci iz baze podataka ili direktno sa interneta.

Izvještaj o izviđanju trebao bi sadržavati sljedeće:

Vrsta izviđanja

Ovaj izvještaj je izradio tjelohranitelj XY zbog posjete štićene osobe, gosp. XY, i njegove porodice na navedenim mjestima i u označenom vremenskom periodu.

Aktivnosti

Planirana vremena i podaci o dolasku i odlasku, podaci o mjestima, sudionicima, transportnim sredstvima (avion, brod, vozilo) i vozačima. To se može odnositi na više dana i lokaliteta.

Logistika

Kako i koje osoblje će, kad i gdje biti potrebno? Ovdje su obuhvaćeni specijalni zahtjevi za transportom ili smještajem i snabdijevanjem hranom i pićem. Logistički problemi, obaveze, norme.

Rute

Informiše se o preciznom vremenu i udaljenosti između mjesta i o opisu puta za konvoj. Ovdje je riječ o tačnom opisu ruta i njenih posebnosti.

Formativno okvirni uslovi

Gdje ćemo, kako i u kojem području biti ograničeni? Šta su mjerila nalogodavca?

Informacije

Koje informacije i upute su nam predočene u vezi sa mogućim opasnostima i prijetnjama ili opasnim osobama i klasifikacijom opasnosti? Ovdje bi se mogla navesti i mjerila za ponašanje u slučaju opasnosti ili koga se treba izvjestiti.

Područja urgentne medicine

Moraju se nabrojati hitna pomoć i bolnice poimenično i sa punom adresom, kao i neophodne osobe za kontakt i brojevi telefona.

Izviđanje: faza mobilnosti

Pod ovim se podrazumijevaju, prije svega, rutinske dionice na kojima se štićena osoba svakodnevno vozi, kao i sve druge dionice koje štićena osoba i tim za zaštitnu pratnju biraju ili pješke ili motorizovano. Zadatak izviđanja u fazi mobilnosti je da se donesu ispravne odluke vezane za odabir dionice ili da se dionice koje se koriste provjere sa aspekta sigurnosti. Ovdje se kontinuirano bilježe i provjeravaju promjene isto kao i potrebe djelovanja.

Utvrđivanje glavne i sporedne rute

Neophodno je povezati glavnu i sporednu rutu. Ukoliko bi bilo neophodno da se sa glavne siđe na sporednu rutu, važno je da se poznaju sva moguća povezivanja.

Dužina dionice, brzina i trajanje vožnje pojedinačnih ruta

Vrijeme vožnje ima utjecaj na vremenski plan, organizaciju i transport štićene osobe. Dionicama na kojima se može voziti većom brzinom daje se prednost nad onima sa sporijom brzinom, čak i kad bi se dužina te dionice povećala.

Imena ulica i opis puteva, odnosno tačke puta

Za ovo se treba sastaviti tzv. „roadbook“ ili dnevnik vožnje, koji će sa stanovišta vozača pojednostaviti navigaciju. Za tumačenje se mogu koristiti i grafička pomagala, mape, slike ili čak videozapisi.

Utvrđivanje kontrolnih tačaka

Kontrolne tačke (npr. crveno 4) mogu služiti kao dogovorene tačke za javljanje prilikom određivanja lokacije i najčešće su od pomoći.

Sigurna mjesta

Ranije se kod zaštite lica računalo na etiku protivničke strane i polazilo se od toga da je zaštita veća kod policijskih stanica, bolnica, škola ili vrtića, jer bi protivnička strana tamo odustala od svojih aktivnosti. Nedavni događaji pokazali su da ni djeca ni nesudjelujuća masa ljudi ne mogu ograničiti protivničku stranu u njenim aktivnostima.

Prilikom odabira ruta mora se postupiti prema sljedećim aspektima:

• Birati prvenstveno najkraći put
• Birati put sa dozvoljenom najvećom brzinom
• Omogućiti rute za skretanje
• Broj tačaka opasnosti treba biti što je moguće manji

U ovome broju ćemo nastaviti govoriti o opremi, odnosno tehnici i njenom značaju. Nešto više ćemo govoriti o zaštitnim prslucima ili pancirima te o nekoliko tehničkih pomagala, sa kojima ćemo završiti temu o zaštitarskoj opremi. Od narednog broja započet ćemo sa tematikom koja predstavlja samu srž ovoga posla, a to su taktika i podjela timova, koji nam objašnjavaju kako se, zapravo, obavlja ovaj posao.

Pripremio: Džemal Arnautović, instruktor IPSTA-e (International Personal and Security Training Association)

Zaštitni prsluk svoga nosioca treba zaštititi od djelovanja zrna ispaljenih iz vatrenog oružja i uboda nožem ili drugim oštrim predmetima. On ne bi trebao samo da spriječi prodiranje spomenutih predmeta nego i nastajanje teških povreda koje mogu nastati samim udarom.

Zaštitni prsluk – pancir

Kod samog izbora prsluka trebali bismo posebnu obratiti pažnju na sljedeće:

Komfor pri nošenju. Ako se prsluk ne nosi, onda, naravno, i ne ispunjava svoju ulogu. Najbolji prsluk je onaj koji se uvijek nosi, a da bi se nosio, mora biti komforan koliko se to u našem poslu može tražiti.

Zagrijavanje. Ukoliko se nalazimo u hladnim područjima ili u vremenskom periodu kada vladaju niže temperature, prsluk koji će nas grijati svakako dobro dođe. Ipak, ljeti i u toplim krajevima prsluk nam može biti izuzetno otežavajući faktor. Zato se mogu upotrebljavati posebne podmajice, koje se nose ispod prsluka, a koje koliko-toliko poboljšavaju cirkulaciju zraka.

Sloboda kretanja. Jako bitan aspekt koji prvenstveno ovisi od samog dizajna prsluka i materijala od kojeg se izrađuje. U slučaju da ovo dvoje sputava naše kretanje i onemogućava nas u normalnom izvršenju zadataka, prsluk nam tada postaje prepreka.

Težina. Nije potrebno previše objašnjavati koliko težak prsluk može utjecati na brzinu obavljanja naših funkcija, kao i na stepen umora ili iscrpljenosti prilikom dužeg nošenja.

Stepen diskrecije. Od izuzetne je važnosti koliko sam prsluk koji se nosi ispod odjeće može ostati neprimjetan. Ovo je vrlo važno, jer ukoliko se prsluk ne primijeti, to nam može dati prednost balističke zaštite za koju napadač ne zna. U suprotnom možemo biti na gubitku. Zato je od velike važnosti, a to i klijenti u većini slučajeva zahtijevaju, da se naš prsluk ne primijeti.

Troškovi su također veoma bitna stavka, jer ukoliko prsluk ne možemo priuštiti, ostali smo bez tog vida zaštite. Dakle, trebamo realno sagledati situaciju i stepen ugroženosti i onda donijeti krajnje objektivnu odluku o nabavci adekvatne opreme. Ipak, kako god, bolje je imati prsluk pa i po cijenu da se u toj nabavci izostavi nešto što je manje važno od druge opreme.

Materijali za izradu

Proizvođači za izradu prsluka koriste različite materijale. Tawron i Kevlar su aramidna vlakna, čijim se tkanjem dobija jedno tkivo. Spectra Shield, Spectraflex i Goldflex, kao i Dyneemaud i Zylon Du su folije koje udarnu energiju projektila znatno bolje rasporede nego ranije spomenuta vlakna, zbog čega imaju bolju učinkovitost. Prsluk nastaje tako što se folije isjeku u obliku prsluka, a onda se posebnim tehnikama prepliću i lijepe jedna za drugu. Nivo zaštite upravo ovisi o broju slojeva folija.

Klase ili nivoi zaštite među prslucima se razlikuju od države do države i ne mogu se direktno upoređivati. Treba imati na umu da se u različitim državama upotrebljavaju i različita oružja te municija različitih kalibara, pa samim time poređenje gotovo da nije moguće. Trebamo se držati onoga što proizvođač pancira navodi u svojoj deklaraciji, tj. od kojeg kalibra koji prsluk pruža zaštitu, kao i toga da striktno vodimo računa o tome koja država u svojim internim propisima nešto dozvoljava ili zabranjuje kako se ne bismo ogriješili o zakon države u kojoj trenutno boravimo.

Princip rada

Potrebno je znati da se projektil koji udari u prsluk ne odbija od površine prsluka ili prvog sloja. Naprotiv, on ulazi i probija se kroz slojeve prsluka, koji se kao mreža istežu u pravcu kretanja našeg tijela. Projektil u toj mreži usporava sve dok se na kraju ne zaustavi. Pri tome, nekoliko slojeva biva probijeno, ali su ti slojevi i oduzeli većinu energije ispaljenog projektila. Tako nastaje put zaustavljanja projektila, odnosno dubina prodora koja nekad može biti duboka i do 40 mm ovisno o klasi zaštite i kalibra projektila. Prilikom tog udara ili prijenosa energije dolazi do stvaranja modrica, tj. do traume krvnih sudova, što dovodi do krvnih podljeva, a često dolazi i do lomova. Kako bi sve spomenuto izbjegli, posebno udare u osjetljivom predjelu grudnog koša, tj. srca, proizvođači preporučuju tzv. „trauma ploče“, koje ovu dubinu prodora znatno smanjuju.

Prsluci se izrađuju u dvije varijante: oni koji se nose ispod odjeće i oni koji se nose preko odjeće. Na ove koji se nose preko odjeće može se dodati gornji dio ili okovratnik te donji dio (prednji i zadnji) koji štiti genitalije. Također, izrađuju se u konfekcijskim veličinama, a rade se i po narudžbi.

Uređaji za opservaciju

Općenito, uređaji za opservaciju ili osmatranje mogu se uvrstiti u standardnu ili obaveznu opremu koju jedan tim ili pojedinac koji radi na poslovima osiguranja mora posjedovati. Razlikujemo one uređaje koje koristimo danju i one koje koristimo noću.

Uređaji za noćno osmatranje

Prema načinu funkcioniranja možemo ih podijeliti na tri kategorije: uređaje koji imaju IC osvjetljivač, zatim one koji imaju pojačivač svjetlosti te uređaje koji imaju termovizijski prikaz, odnosno koji registruju temperaturu. Izrađuju se u obliku naočala ili kamera, a omogućuju kvalitetnu sliku u slabo osvijetljenim područjima, čime nam daju fleksibilnost u obavljanju posla. U nekim zemljama su uvršteni u zakon o naoružanju, tako da se ne mogu nabaviti bez odobrenja nadležnih institucija.

Dvogledi

Na kvalitet jednog dvogleda utječe čitav niz faktora. Ali, jedno je važno – izoštrene i čiste slike, odnosno pogledi, rezultat su kvalitetnog dvogleda. Slabi dvogledi ne daju jasnu sliku, detalji se slabo vide, a nemogućnosti određivanja cilja i duže korištenje često mogu dovesti do glavobolje i oštećenja vida. Pored kvaliteta i cijene, važnu ulogu u izboru dvogleda ima njegova namjena. Prilikom kupovine istog, potrebno je znati barem značenje tehničkih podataka, a nije na odmet ni savjetovanje sa nekim poznavaocem ove opreme.

Kamere

Danas na tržištu imamo veliki izbor različitih klasičnih i digitalnih kamera, kako za fotografiju, snimanje videa i tona, tako i za kombinirane uređaje koji sve ove opcije nude u jednom. U našem poslu neophodna nam je najmanje jedna kompaktna kamera koja, naravno, ima sve ove opcije i koja može zabilježiti sve detalje koji su nama potrebni za kasnije procjene i zaključke. Velika prednost ovih uređaja danas jeste i to što se materijal koji snimimo istog momenta može proslijediti dalje do baze ili našeg tima na drugoj lokaciji, koji, recimo, očekuje dolazak kolone i sl.

Uređaji za detekciju eksploziva

To su uređaji koji na bazi hemijskog sastava otkrivaju eksplozive kao što su: RDX, PENT, TNT, dinamit i Semtex. Izrađuju se u različitim formama u zavisnosti od toga jesu li namijenjeni kontroli osoba ili kontroli pisama i sličnih pošiljki.