Ukoliko dođemo u opasne situacije kada nas napada protivnička strana, izuzetno je bitno da štićena osoba ima potpuno povjerenje u nas i naše aktivnosti te da se sama može uključiti kao podrška. Svako suprotstavljanje dogovorenim mjerama i metodama može imati pogubne posljedice kako pa nas i naš tim tako i po štićenu osobu

Piše: Džemal Arnautović, instruktor IPSTA-e (International Private Security Training Association)
E-mail: redakcija@asadria.com

Našem timu obavezni smo dati precizne upute kako bi se svi zadaci mogli tačno raspodijeliti najkasnije nakon izrade pismenog koncepta operacije. Često će se događati da za takvo nešto nemamo previše vremena, pa ćemo određene naredbe i prije pismene forme morati izdavati ili putem telefona ili usmeno pojedincima ili cijelom timu. U kasnijoj fazi mora se strogo slijediti koncept operacije i biti detaljno pojašnjen kroz predstavljanje svih pojedinačnih faza i koncepata. Pomoću ciljanih kontrolnih pitanja upućenih našem timu osiguravamo da su sve informacije stigle do primaoca i da su plasirane u željenoj formi. Bitan je i svaki naredni sastanak na kojem možemo okupiti kompletan tim i ponovo ga informisati o eventualno novim informacijama, zadacima i promjenama.

Važnost informisanja

Ukoliko situacija ne omogućava redovna okupljanja tima ili ako su operacije već započele, informacije možemo dijeliti i putem infotable u komandnoj prostoriji, a možemo držati i brifinge sa vođama svih timova kako bi im saopćili naše odluke i naredne korake. Bitno je napomenuti da u mjere zaštite lica mora biti upućen ne samo svaki član našega tima već i naša štićena osoba te sve ostale osobe uključene u operaciju. Ovo je izuzetno važno i ni pod kojim okolnostima se ne smije zanemariti. Štićena osoba mora znati naše namjere i odluke i biti saglasna s načinom njihova provođenja.

Ovo je od posebne važnosti jer ukoliko dođemo u opasne situacije u kojima nas napada protivnička strana, izuzetno je bitno da štićena osoba ima potpuno povjerenje u nas i naše aktivnosti i da se sama može uključiti kao podrška. Svako suprotstavljanje dogovorenim mjerama i metodama može imati pogubne posljedice kako pa nas i naš tim tako i po štićenu osobu. Shodno situaciji, upute koje dajemo mogu biti duže ili kraće i u najboljem slučaju uključuju i zajednički trening mjera u slučaju nužde. Štićenu osobu također moramo uputiti u sljedeća područja:

• Početak zadatka (odakle sve počinje, međusobna identifikacija, očekivani učinak itd),
• Saglasnost s programom (tok, termini, hronologija, želje, promjene itd),
• Dostupnost (kako će štićena osoba dospjeti do nas ili kako ćemo mi doći do nje?),
• Naše poimanje protivničke strane (ključna mjesta, zone opasnosti itd),
• Uzajamno alarmiranje (štićena osoba nam također može dati dragocjena upozorenja i upute, prije svega ako se nalazi u njenom uobičajenom okruženju),
• Ponašanje u slučaju nužde (kako postupamo, koje se ponašanje očekuje od štićene osobe itd),
• Predstavljanje tima (ko je ko, zadaci i odgovornosti itd).

Revizija

Koncepti koje kreiramo za operacije obično imaju kratak vijek trajanja. Morajmo biti uvijek aktuelni i stalno se prilagođavati situaciji na terenu. Zato trebamo napraviti razliku između stalne i periodične revizije koncepta operacije. Stalno znači da se koncepti neprestano aktualiziraju za vrijeme operacije i tako se održavaju vremenski aktuelnima, dok periodična revizija, koju naređuje vođa operacije ili nadređena služba, služi za utvrđivanje aktuelnosti našeg plana.

Nepredviđeno planiranje

Mjere koje smo preduzeli u zaštiti lica mogu biti adekvatne i akcija može proteći bez problema. Međutim, jasno je da isto tako može imati i slabosti zbog kojih su neophodne izmjene, odnosno dopune. Zbog toga se preporučuje da se već prilikom planiranja izrade koncepti za slučaj eventualnih izmjena. Tako nećemo biti iznenađeni i odmah smo spremni za akciju. Prednost rezervnih odluka leži u tome da su već pripremljene i da se brzo mogu aktivirati, a uspjeh može zavisiti upravo od njih.

Plan nastavka

Iza svakog zadatka slijedi novi ili će uslijediti prekid mjera i raspuštanje tima. Zato zadatke moramo početi što prije izvršavati kako bismo iskoristili vremensku prednost koju na početku uvijek imamo. Završetak također mora biti precizno isplaniran, čime se olakšava njegovo provođenje. Na kraju se moraju izraditi izvještaji, obračunati izdaci i troškovi, kao i plate i naknade.

Prilog: ček-lista

Prikupljanje podataka biografija štićene osobe

Osnovne informacije

• Ime/prezime/pseudonim/umjetničko ime
• Adresa: privatna/poslovna
• Članovi porodice
• Drugo mjesto stanovanja
• Telefon: privatni/poslovni/mobitel/faks
• E-mail

Izgled štićene osobe

• Spol/boja kose/boja očiju/posebna obilježja/brada/
• Visina/težina

Zdravstveno stanje

• Zdravstveni problemi, alergije
• Ljekar
• Zubar
• Krvna grupa
• Stalno potrebni lijekovi
• Stalno potrebni tretmani

Identifikacijska sredstva za štićenu osobu

• Traka za snimanje
• Intervju putem telefona
• Video/fotografije
• Uzorak rukopisa/potpis
• Otisci prstiju

Bankovni račun

• Ime
• Adresa
• Telefon
• Kreditne kartice
• Broj računa

 Ostalo

• Administrativno osoblje/kontakti u slučaju nužde
• Hobi
• Oružje, mjesto skladištenja
• Zemljopisne karte svih mjesta stanovanja uključujući precizan opis
• Izvještaji o ranijim prijetnjama štićenoj osobi ili njenim članovima porodice
• Značajne državne, političke ili druge aktivnosti štićene osobe ili članova porodice

Da bi planiranje bilo precizno, neophodno je detaljno poznavati vrijeme potrebno za realizaciju svake pojedinačne akcije. Precizno možemo odrediti vrijeme početka neke akcije, ali ne i njeno trajanje i završetak, pa je stoga od velike važnosti da tokom planiranja predvidimo i rezervno vrijeme. Ukoliko se, pak, radi o periodu/stanju kada nema akcija ili prijetnji i kada nismo pod pritiskom, vremensko planiranje se može izvesti i i zabilježiti obrnutim redoslijedom poteza, odnosno od kraja zamišljene akcije

Piše: Džemal Arnautović, instruktor IPSTA-e (International Private Security Training Association)
E-mail: redakcija@asadria.com

Trenutne mjere su u svojoj osnovi skup naredbi i djelatnosti usmjerenih prema timu. One podržavaju vođu operacije i ne ograničavaju ga u slobodi djelovanja, a ostalim članovima tima pomažu kako bi optimalno iskoristili vrijeme za pripremu i kako bi se što prije integrisali u propisanu mjeru. U stvarnosti nove mjere nikada nije lahko provesti, a veoma često ta praksa dovodi i do ograničenja u slobodi našeg djelovanja, čime i sami „nesvjesno“ djelujemo pogrešno na odluku. Trenutne mjere mogu se odnositi na:

• orijentaciju tima,
• izviđanje,
• opservaciju,
• prikupljanje informacija,
• utvrđivanje termina (sjednica tima, kratki sastanak itd.),
• alarmiranje (slanje drugog osoblja, povećanje spremnosti),
• davanje sredstava na raspolaganje (vozila itd.),
• nadgledanje,
• uspostavu kontakta,
• logističke i administrativne akcije koje prethode.

Vremensko planiranje

Planiranje vremena predstavlja temeljnu okosnicu mjera planiranja aktivnosti, njihovog provođenja, kao i menadžmenta u cjelini. Ono daje osnovne okvire za naš način rada i pomaže nam da pravovremeno postignemo sve definisane ciljeve. Da bismo kao tim koordinirano postigli rezultat ili proveli neku odluku, a to će se najčešće događati u otežanim uslovima, neophodna osnovna pretpostavka je stalno vremensko planiranje. Ono također obuhvata izradu plana i potrebnog vremena, te nam daje spoznaju o neophodnom stepenu priprema. Vrijeme se, nažalost, ne može dobiti, samo se može bolje i efektivnije iskoristiti. Vremenski okviri i postavljeni prioriteti u velikoj mjeri određuju vrstu, formu i obim pojedinačnih akcija, kao i dubinu pribavljanja potrebnih informacija. Da bi planiranje bilo precizno, neophodno je detaljno poznavati vrijeme potrebno za realizaciju svake pojedinačne akcije. Precizno možemo odrediti vrijeme početka neke akcije, ali ne i njeno trajanje i završetak, pa je stoga od velike važnosti da tokom planiranja predvidimo i rezervno vrijeme. Ukoliko se, pak, radi o periodu/stanju kada nema akcija ili prijetnji i kada nismo pod pritiskom, vremensko planiranje se može izvesti i i zabilježiti obrnutim redoslijedom poteza, odnosno od kraja zamišljene akcije, ali također uvrštavajući u plan svaki pojedinačni korak.

Ovisno o složenosti zadatka može biti korisno i da istovremeno postavimo više vremenskih planova za različita pojedinačna područja. Naprimjer, interni vremenski plan za tim za planiranje, drugačiji plan za tim za zaštitnu pratnju, vremenski plan za štićenu osobu itd. Vremenski planovi bi se uvijek trebali prikazati grafički, ukoliko je moguće opisati vremensku crtu. Kao i kod svih ilustracija, preporučuje se format A4, jer se u slučaju potrebe može poslati faksom.

Odluka

Na temelju svih prikupljenih informacija i vlastitih uputa, a uzimajući u obzir naše načine rada i preuzete obaveze, dolazimo do krucijalnog dijela planiranja – odlučivanja. Nakon postavljanja zadataka i ispitivanja vlastitih mogućnosti dolazimo do faze u kojoj odlučujemo koju tačno mjeru želimo provesti i u kojim okvirima. Ovisno o situaciji o tome će odlučiti vođa operacije ili drugi nadređeni, a nerijetko to radi i nalogodavac, odnosno štićena osoba. Odluka je logičan rezultat sveobuhvatne analize. Ona služi vođi operacije kao osnova za izvršenje naloga, a svim sudionicima razjašnjava efektivnu provedbu zadatka. Odluka je prisilan i obavezujući akt. Ipak, od nje se smije odstupiti samo ukoliko nastupi značajna promjena situacije, odnosno ako bi kruto ustrajavanje prijetilo krajnjem cilju. Jasno je da se do cilja ne može dospjeti bez opasnosti, zato ukoliko se ponudi prilika da se zadatak obavi na efikasniji i lakši način i uz manji utrošak materijalnih sredstava, prethodna odluka ne mora biti primijenjena. Ali, o tome odlučuju nadređeni.

Izrada varijanti

Kao i mi, i protivnička strana raspolaže različitim mogućnostima djelovanja. Stoga se neizbježno javlja i mnoštvo mogućnosti i rješenja. A rješenje nikada ne može biti cjelovito i uključiti sve racionalno osmišljene posljedice. Zbog toga moramo razmišljati o varijantama i izraditi različita moguća rješenja. Svaka varijanta ima svoje vlastite prednosti i slabosti. Moramo odvagati sljedeće:

• protivničku stranu i njenu agresivnost (motivacija, volja za postizanjem cilja)
• druge opasnosti/prijetnje/rizike
• standardni postupak za pojedinačne mjere zaštite lica (npr. motorizovana zaštitna pratnja itd.)
• slabe tačke protivničke strane (ili gdje smo mi posebno jaki)
• slobodu djelovanja (želja klijenta, budžet itd.)
• vremenske omjere

Prezentacija varijanti

Da bi odgovorna osoba ili nadređeni mogao donijeti kvalitetnu odluku, neophodno je prezentirati sve pojedinačne varijante. Prezentacija bi trebala biti jedinstvena, a prednosti i nedostaci moraju biti očiti. Preporučuje se da se prvo prezentuju sve varijante prije nego što se one počnu upoređivati, jer će nadležnima inače nedostajati temeljne informacije i postoji opasnost brzopletog donošenja suda. Time se, naravno, može negativno utjecati na krajnju odluku. U stvarnosti se često dešava da, npr., vođa tima za zaštitnu pratnju izradi i prezentira svoje varijante za rute i pomjeranja, dok će vođa tima za zaštitu prezentirati nadgledanje pojedinačnih ciljeva zaštite. Nakon prezentacije sve varijante se moraju detaljnije analizirati, a često će događa da se samo dijelovi iz pojedinačnih varijanti sklope u novu varijantu, koja se opet iznova mora obraditi i prezentirati.

————————

Konačna odluka

Osoba odgovorna za odlučivanje bira jednu varijantu sa svim njenim prednostima i nedostacima. Zatim se iz toga mora formulisati radni nalog, a to se treba učiniti što je moguće jednostavnije i jasnije. Radni nalog čini osnovu za sve članove tima i omogućava im da djeluju i vlastite aktivnosti usmjere prema istom cilju. Sada svi sudionici imaju zajednički cilj i razumiju način na koji ga trebaju postići. Smisao ovakvog radnog naloga često se, nažalost, potcjenjuje. Međutim, upravo u slučajevima nužde ili kada se nalazimo pod agresivnim utjecajem protivničke strane od izuzetne je važnosti da znamo kako trebamo djelovati i da u tim ekstremnim situacijama nemamo potrebu da pitanjima i dozvolama opterećavamo našeg nadređenog. Zato odluka i iz nje izveden radni nalog moraju biti precizni i jasni.

Radni nalog treba obuhvatati sljedeće:

• put do postizanja cilja
• konačno stanje
• mjere zaštite lica, podjelu tima, zadatke i težišta
• ciljeve zaštite i njihovu važnost
• faze mobilnosti i njihove detalje
• vremenski tok

Odluka je logičan rezultat sveobuhvatne analize. Ona je prisilan i obavezujući akt, od koje se smije odstupiti samo ukoliko nastupi značajna promjena situacije i ako bi kruto ustrajavanje prijetilo krajnjem cilju

Samo u rijetkim slučajevima bit ćemo u prilici da prije početka izvršavanja naloga dobijemo sve neophodne informacije i resurse od nalogodavca kako bismo napravili opsežnu analizu opasnosti. Zato su prve ponude i tzv. grubi koncept izuzetno važni dokumenti našeg menadžmenta i često će njihov kvalitet odlučivati jesmo li uopće u igri ili ne.

Piše: Džemal Arnautović, instruktor IPSTA-e (International Private Security Training Association)

E-mail: redakcija@asadria.com

Menadžment naše kompanije mora analizirati svaki nalog ili naloge, izraditi različite dokumente i, shodno situaciji, iste sa nalogodavcem, saradnicima i drugim organima uskladiti, provjeriti, prilagoditi i konačno usvojiti. Sve naše dalje aktivnosti temeljit će se na ovim dokumentima. Pri tome mislimo na, između ostalog, one koji tretiraju: koncept zaštite lica, koncept sigurnosti, koncept operacije, koncept za slučaj nužde, sigurnosne upute i upute za ponašanje, naredbe i ponude, razne koncepte i varijante, izvještaj o položaju, vremenske planove (interne i eksterne), stručno ocjenjivanje upita, pregled kontakata, pregled trenutnih mjera, liste za sastanke i dogovore itd.

U privatnom sektoru, kao i u mnogim drugim, često se, nažalost, događa da agencije klijentima prvo moraju izraditi grubi koncept osiguranja sa opsežnom ponudom bez poznavanja osnovnih detalja o štićenoj osobi ili potencijalnoj prijetnji. I tek kada se izda nalog, dobija se pristup potrebnim informacijama za provođenje opsežne analize opasnosti. Također, može se dogoditi da su drugi savjetnici ili institucije već postavili svoju analizu opasnosti, a da smo mi ubačeni u projekat samo kao zaštita prema već propisanim specifikacijama. Dakle, samo ćemo u rijetkim slučajevima biti u prilici da prije početka izvršavanja naloga dobijemo sve neophodne informacije i resurse od nalogodavca kako bismo napravili opsežnu analizu opasnosti. Zato su prve ponude i tzv. grubi koncept izuzetno važni dokumenti našeg menadžmenta i često će njihov kvalitet odlučivati jesmo li uopće u igri ili ne.

Djelatnosti menadžmenta

Kako bi se u djelatnosti menadžmenta moglo uključiti više osoba, one bi trebale biti postavljene sistematski i prema jednostavnom i jasnom obrascu razmišljanja. Time je također zagarantovano da druge osobe mogu jednostavno preuzeti nalog ili upravljanje, odnosno da efektivno mogu sarađivati u poslovima menadžmenta, a olakšana je i pojednostavljena saradnja sa drugim organizacijama. Ovaj postupak odaje sigurnost da su svi faktori uzeti u obzir i može biti od velike pomoći ako se neka odluka kasnije mora objasniti ili detaljnije obrazložiti, kao što je, naprimjer, situacija u kojoj imamo povrijeđene osobe. Potrebno vrijeme te organizacijski, ljudski i materijalni utrošak zavise od složenosti izazova, raspoloživog vremena te osoba koje su uključene i njihovog iskustva u menadžmentu. Taj proces možemo sažeti kroz sljedeće faze ili aktivnosti:

• Shvatanje (započinjanje)
• Analiziranje (orijentacija)
• Odlučivanje (razvoj koncepta)
• Razvijanje (razvojni plan)
• Upućivanje/revizija (naredba/revizija)
• Paralelno: vremenski plan/trenutne mjere

Shvatanje

Kada dobijemo novi nalog ili se situacija temeljno promijeni, prvo što moramo uraditi jeste da shvatimo suštinu tog problema i podijelimo ga u nekoliko kategorija. Počinjemo sa analizom onoga o čemu je riječ i definisanjem u kojem okviru i vremenskom omjeru se mora djelovati. Nakon toga se moraju prikupiti dodatne informacije kako bismo nakon iscrpne inspekcije mogli imati pregled situacije i definisati pojedinačne probleme. Zatim se rješavanje pojedinačnih zadataka/problema dodjeljuje odgovornim osobama, koje će prvenstveno utvrditi važnost i hitnost svakog problema. U većini slučajeva mi ne raspolažemo sa dovoljno vremena i kapaciteta da bismo mogli samostalno i optimalno riješiti svaki pojedinačni problem/zadatak. Zbog toga vođa operacije mora utvrditi prioritete. Nakon temeljnog shvatanja naloga trebali bismo imati sljedeće dokumente:

• Opis zadatka sa definisanim konačnim stanjem
• Cilj i svrhu
• Djelomične naloge sa prioritetima
• Formativne okvirne uslove
• Prve pristupe za rješenje
• Dodjeljivanje odgovornosti

Analiziranje

Analizirati, odnosno ocijeniti situaciju ili nalog znači prepoznati faktore koji su relevantni za odlučivanje i iz toga izvesti moguće rješenje situacije, uzimajući u obzir sve uslove. Najjednostavnije je da se analiziraju činjenice (izjave), da se svrstaju u saznanja i iz toga izvedu posljedice.

Zadatak

Zadatak formira osnovu za vlastito djelovanje tokom cjelokupnog trajanja mjere zaštite osoba. Moguća područja evaluacije su formativni okvirni uslovi, očekivanja (logistika, sigurnost i zaštita) te podrška.

Vremenski omjeri

Faktor vremena nije ništa drugo do vremensko ograničenje svih naših djelovanja. Tačna analiza o njemu daje zaključak o tome kada i gdje moramo biti, fazama mobilnosti (izbor sredstava, dionice itd.), fiksnim vremenima i terminima, potrebnom vremenu za pojedinačne akcije i organizacijskim mjerama kako bi se vrijeme efektivno iskoristilo i pridržavalo vremenskih omjera.

Ciljevi zaštite

Ciljevi zaštite su svi elementi koji se uključuju u koncept zaštite i predstavljaju definiciju stanja kojem težimo. Drugim riječima, oni nam daju spoznaje o posljedicama upotrebe naših resursa, ali i svih mogućnosti protivničke strane. Jedan od direktnih ciljeva je klijent i njegova cjelokupna okolina, kao i mjesta koja posjećuje te faze mobilnosti koje se nalaze između njih. Ciljevi zaštite moraju se prethodno definisati i propisati. Nakon toga slijedi sveobuhvatna analiza (check-liste). Naravno, izviđanje će nam pomoći kako bismo se snabdjeli neophodnim informacijama prije donošenja odluke.

Sastavni dijelovi analize su:

• Područje stanovanja i okruženje
• Područje rada i okruženje
• Javni objekti i okruženje
• Slobodne aktivnosti i okruženje
• Faze mobilnosti
• Oblasti
• Ključna mjesta
• Štićena osoba i druge uključene osobe (tokovi dana, navike, redovitosti, aktivnosti itd.)
• Faze komunikacije

Vlastiti resursi

Analiza vlastitih resursa i mogućnosti je neophodna da bi se mogle sagledati realne procjene mogućnosti i dijapazon našeg djelovanja. Faktori koji nam daju oslonac su postojeće tehničke, građevinske i organizacijske mjere, osobe koje će djelovati, oprema, zakonske osnove, budžet i formativni uslovi.

Protivnička strana

Moraju nam biti jasne postojeće i moguće opasnosti i prijetnje. One postavljaju osnovu za mjere zaštite lica koje će se primijeniti i taktike koje će se provoditi. Tako ocjenjujemo područja opće opasnosti, opasnosti vezane za sami nalog, nepersonificirani kriminalitet i personificirani kriminalitet. Pokušavamo napraviti razliku između najopasnije aktivnosti protivničke strane i najvjerovatnije mogućnosti, ali i označiti sve druge moguće opasnosti. Također, važan kamen temeljac je pitanje zbog čega i s kakvom motivacijom bi protivnička strana mogla biti zainteresovana za moguće aktivnosti protiv naše štićene osobe i/ili protiv nas. Iz toga proizlaze i neka osnovna pitanja:

• Izvor opasnosti
• Motivi djelovanja (politički, privatni, osveta itd.)
• Vremensko ograničenje (politički nastup, za vrijeme posjete/manifestacije itd.)
• Efektivni cilj (štićena osoba, okolina, saradnici ili porodica i dr.)
• Regularnosti (gdje smo tačno ranjivi)

Djelatnosti menadžmenta trebale bi biti postavljene sistematski i prema jednostavnom i jasnom obrascu razmišljanja kako bi se u njih moglo uključiti više osoba. Time je omogućeno da i druge osobe mogu jednostavno preuzeti nalog ili upravljanje, odnosno da efektivno mogu sarađivati u poslovima menadžmenta

Shodno nalogu ili utvrđenoj prijetnji naša je obaveza da pripremimo odbranu od različitih taktika napada, oružja i tehničkih opasnosti. Moramo biti fleksibilni i uvijek razmišljati o tome jesmo li sveobuhvatno i dovoljno objektivno ocijenili i procijenili situaciju. Često se pitajte kako biste vi izveli neki napad jer to donosi nove spoznaje i metode koje se mogu provjeriti. U slučaju ranjavanja moramo znati kako pružiti prvu pomoć

Piše: Semir Kapetanović
E-mail: redakcija@asadria.com

Temeljna teoretska i praktična znanja iz prve pomoći mogu biti presudna za odbranu od opasnosti. Nažalost, u prošlosti su štićene osobe često umirale zbog posljedica nedovoljnih mjera spašavanja života, a u nekim slučajevima one su potpuno izostale. Zato svaki član našega tima mora znati stručno primijeniti i provesti mjere prve pomoći, čak i ako se nalazi pod utjecajem aktivnosti protivničke strane, a pritom mora obezbijediti i vlastitu sigurnost. Zbog toga se ovakve mjere trebaju integrisati u naš redovni trening, koji obavljamo u fazi pripreme.

Prva pomoć

Samo praktičan trening, uz uslov da imamo i neophodnu opremu, može nam pomoći i dati sigurnost da ćemo u slučaju nužde reagovati adekvatno, brzo i promišljeno. Potrebno je da trening bude „skrojen po mjeri“, jer se kod običnih kurseva prve pomoći ne obrađuju situacije u kojima postoji i protivnička strana. Unutar tima mora biti jasno definisano ko se u slučaju nužde brine o mjerama prve pomoći, a ko će zadržati protivničku stranu na distanci. U situacijama napada, kada vlada panika i stres, izuzetno je važno da ostanemo mirni i pribrani te da promišljeno pristupimo ukazivanju prve pomoći. I ovdje važi pravilo da se postupa po jednostavnom načelu – zakloniti, spasiti, javiti. Pod zaklonom se podrazumijeva da se povrijeđena osoba odnese iz zone opasnosti, a spašavanje znači ocjenu pacijenta prema DKK metodi (disajni putevi, krvarenje, kardio), a zatim preduzimanje mjera prve pomoći, bilo da je riječ o zavijanju, davanju umjetnog disanja, oživljavanju, ispravnom polaganju, njegovanju itd. Nakon toga ili paralelno uz to slijedi dojava ili alarmiranje daljih spasilačkih službi po potrebi. Isto tako moramo znati kako pomoći prilikom ranjavanja od metka, opekotina, ozljeda kiselinom, trovanja i izgubljenih ili otkinutih dijelova tijela. Sve to se uči na specijalnim kursevima i usavršava na treninzima.

Odbrana od vatre

Kao tjelohranitelji moramo vladati i tehnikama suzbijanja požara. I ovo je, naravno, nešto što se uči putem literature, kurseva, obuke i stručnih usavršavanja direktno od vatrogasaca, udruženja i njihovih organa. Moramo poznavati sredstva za gašenje požara u našoj okolini, znati ih ocijeniti i u slučaju nužde ispravno ih upotrijebiti. Protiv vatre se pripremamo s odgovarajućom opremom. Tako, naprimjer, maske za bijeg će povećati našu mobilnost i omogućiti nam bijeg poznatim prolazima, hodnicima ili putevima zahvaćenim vatrom i dimom. Sredstva za gašenje požara mogu se veoma efektivno upotrijebiti i za odbranu od aktivnosti protivničke strane. Aparat za gašenje požara sa ispravnim pritiskom može se djelotvorno upotrijebiti i protiv napadača s nožem, dok će nam crijevo s vodom pod pritiskom poslužiti čak i u odbrani od grupe napadača.

Zaštita osoba kao proces

Zaštita lica prilično je dinamičan proces koji se, jednom pokrenut, mora stalno kontrolisati, prilagođavati, mijenjati, ali i okončati u nekoj formi, pa i naknadno doraditi. Ovisno o postojećoj organizaciji ili već dokazanom postupku u vašem svakodnevnom području djelovanja, pojedinačni koraci se moraju obraditi i/ili prilagoditi i provesti sa drugim prioritetima i težištima. Svaka odgovorna osoba mora imati slobodu da ustaljenu metodu za donošenje odluke i njenu provedbu prilagodi ili po potrebi skrati, a to će prvenstveno zavisiti od trenutne situacije na terenu, nivoa znanja i količine informacija koju ima. Naravno, lično iskustvo u menadžmentu te stil i filozofija vođenja ljudi također će igrati presudnu ulogu. U svakom slučaju praksa je pokazala da se mnogi problemi i neuspjesi u zaštiti osoba svode na nedostatak vođstva ili pogrešno vođenje.

Uspjeh prilikom zaštite osoba zavisi od adekvatnog korištenja dostupnih resursa i njihove upotrebe u pravo vrijeme na pravom mjestu, a na temelju dobijenih pouzdanih i sveobuhvatnih informacija. Pri tome se moraju pojedinačno analizirati i ocijeniti faktori mjesta, resursa, vremena i informacija (MRVI analiza). Svaka mjera zaštite osoba je kompleksan izazov i zahtijeva analizu pojedinačnih elemenata i faktora sa opsežnim planiranjem njihove efektivne upotrebe, mogućim tokom i dostupnim alternativama.

Taktika naloga/naredbe

Zaštita osoba sa svim višestrukim i kompleksnim mjerama zahtijeva opsežan i efektivan menadžment, kao i koordinaciju na svim područjima. Vremenska ograničenost i neizvjesnost načelne su karakteristike kojima se mora višestruko upravljati. Vođe operacije ili pojedinačne vođe timova često će biti u situaciji da odlučuju i pokazuju samostalnost i inicijativu bez opsežnog poznavanja cjelokupne situacije. Taktika naloga je vrsta upravljanja koja primaocu naloga omogućava maksimalnu slobodu djelovanja u okviru poznatih radnih naloga nalogodavca za provođenje konkretnog zadatka. U nalogu su utvrđeni ciljevi i ograničeni okvirni uslovi, a primalac naloga je slobodan u izboru efektivnog provođenja mjera i upotrebi sredstava i resursa koja mu stoje na raspolaganju. Upravljanje usmjereno ka cilju zahtijeva i jedinstvenost u razmišljanju, ali i savjesno djelovanje svih uključenih osoba. Nalog i radni nalog nalogodavca osnova su za svako razmišljanje i djelovanje. Od naloga se ne smije odstupiti izuzev ako to situacija uslovljava ili se ne može uspostaviti veza sa nalogodavcem. Ipak, on se mora što brže informisati o promjenama.

Prilikom zaštite osoba taktika naloga se višestruko primjenjuje kako bi vođa operacije i pojedinačni članovi tima mogli u praksi provesti svoje stručno znanje i iskustvo. Taktika naredbe ograničava primaoca naredbe u jasno opisanom okviru i praktično ne odobrava slobodu djelovanja prema vlastitoj interpretaciji. Naredbu provodimo bez ispitivanja ili davanja vlastitih ideja i načina djelovanja, što za posljedicu ima razvijanje obostranog povjerenja naredbodavaca, koji tako postaju sigurni da će dobiti tačno željeni rezultat i da će se njihova naredba provesti bezuslovno.

Ponekad nadređeni neće biti u situaciji da proslijede informacije neophodne za pravljenje naloga, pa zbog toga mogu izdati i direktne naredbe svojim saradnicima. To su uglavnom opasne situacije kada smo pod utjecajem agresivnih aktivnosti protivničke strane i baš tada će kompletna akcija ovisiti o našem bezuvjetnom provođenju. Naprimjer, prilikom evakucije štićene osobe automobilom iz opasne situacije vozaču ne možemo više dati nalog, već mu glasna naredba: „Vozi“ ili „Kreni“ mora biti dovoljna da nas odveze iz opasne zone. Nakon izlaska iz područja opasnosti vozač će opet dobiti klasični nalog sa definisanim odredištem i željenim vremenom dolaska. Zato je važno da svi u timu za zaštitu osoba poznaju ove razlike u naredbama i da se shodno tome adekvatno ponašaju.

Samo praktičan trening, uz uslov da imamo i neophodnu opremu, može nam pomoći i dati sigurnost da ćemo u slučaju nužde reagovati adekvatno, brzo i promišljeno. Potrebno je da trening bude „skrojen po mjeri“, jer se kod običnih kurseva prve pomoći ne obrađuju situacije u kojima postoji i protivnička strana

U prošlome tekstu govorili smo o tehnikama kočenja i zaustavljanja vozila te manevrima koje u različitim situacijama trebamo izvesti. Ovaj put upoznat ćemo se sa situacijama u kojima smo prinuđeni naprasno zaustaviti vozilo ili kolonu vozila, načinom blokiranja protivničke strane te opcijama evakuacije ili bijega naše štićene osobe.

Piše: Semir Kapetanović
E-mail: redakcija@asadria.com

Jedan od najvećih probema koji se javljaju prilikom vožnje u koloni, odnosno evakuacije VIP osobe, jesu prepreke. Ukoliko se vozimo u koloni i naiđemo na prepreku ili zatvorenu ulicu, a pri tome prepoznamo aktivnosti protivničke strane, moramo nastojati da se u potpunosti prilagodimo okolini, jer je trenutno okruženje u kojem ćemo se naći jedino što će nam biti na raspolaganju. Generalno pravilo je da u koloni koju čine dva vozila prateće vozilo podupire manevar VIP vozila i drži protivničku stranu što duže u šah-poziciji. To znači da će se prateće vozilo u ovome slučaju morati postaviti ispred VIP vozila i zatvoriti ulicu blokadom od 90°, što će u najčešćim slučajevima zahtijevati brzu zamjenu redoslijeda vozila, jer se prateće vozilo većinom vozi iza. Vozilo sa našom VIP osobom će zakočiti, ubaciti u rikverc i mijenjati smjer sa Y ili J-Turn manevrom, o kojem smo pisali u prošlome broju. Shodno razvoju situacije, prateće vozilo će pokušati slijediti VIP vozilo, no ostat će na licu mjesta ukoliko to situacija bude nalagala.

Prinudno zaustavljanje sa tri vozila

Kada su tri vozila u koloni, koordinacija i komunikacija među njima mnogo je teža i kompliciranija. U najboljem slučaju na svaku prepreku ćemo djelovati kao dobro uigran tim, koji je mnogo puta trenirao većinu manevara. Ali ipak, nova okolina i nepredvidive aktivnosti protivničke strane predstavljat će nam veliki izazov. U ovoj formaciji prednje vozilo će biti zaduženo za blokadu od 90°. Prateće vozilo dolazi naprijed, ukoliko je moguće, i VIP vozilu pruža dodatnu zaštitu kako bi dobilo prostora za odstojanje i brzi bijeg iz ove situacije. Ovisno od mogućnosti i razvoju situacije, u tome će ga slijediti i prateće i/ili prednje vozilo.

Blokada u oba pravca

Može se, također, dogoditi da nas protivnici namame ili stjeraju u zamku, to jest da nas i sa prednje i sa zadnje strane kolone odsjeku kako bi nas pokušali prinudno zaustaviti. Već smo ranije naglašavali da u takvim i sličnim situacijama vozilo ne smijemo zaustaviti. Čak je i zabijanje u prepreku mnogo bolja opcija, a ukoliko to nije moguće, onda moramo tražiti neko drugo rješenje za bijeg. Ako smo u koloni sa dva vozila, onda ćemo pokušati oba vozila postaviti jedno do drugog poprečno prema protivničkoj strani, a zatim, ako je moguće, evakuirati štićenu osobu bilo gdje izvan vozila na sigurno područje, tako da možemo pobjeći i pješke. Ovisno o aktivnostima protivničke strane, bježat ćemo uz zaštitnu paljbu naših drugih tjelohranitelja. Ako posjedujemo tri vozila, treće vozilo će se postaviti ili ispred našeg vozila ili kao blokada od 90° prema glavnom smjeru napada protivničke strane.

Presjedanje

Kao tjelohranitelji moramo vladati i tehnikama neophodnim za presjedanje iz jednog vozila u drugo, odnosno prebacivanje štićene osobe iz VIP vozila u prednje ili prateće vozilo koje nije pod direktnom paljbom i utjecajem protivničke strane. Pozicije, sektori motrenja i suzbijanja protivničkih aktivnosti moraju biti jasno definisani. Ovdje nema načelnih standarda koji definišu na koji način to trebamo izvesti. Naše je da timski uvježbamo određene scenarije i složimo se o jedinstvenom postupku evakuacije. Kakav god plan presjedanja da osmislimo, trebamo znati da smo u priličnoj prednosti u odnosu na protivnike jer računamo sa faktorom iznenađenja.

Potiskivanje

Može se, naravno, desiti i da nas tokom vožnje protivničko vozilo pokuša potisnuti, odnosno da mi moramo potisnuti napadača. Potiskivanje je, inače, ofanzivna tehnika vožnje, jer je u suštini riječ o napadu koji u sebi krije mnoge opasnosti i rizike. Pravno gledajući, svaki vid potiskivanja može imati dalekosežne posljedice u eventualnom sudskom postupku, jer se namjera za napad, odnosno odbranu potiskivanjem protivničkog vozila veoma teško dokazuje. Uprkos tome, neophodno je vladati ovim tehnikama da bismo bili spremni u datom trenutku odbraniti svoj i život naše štićene osobe. Da bismo izveli potiskivanje, potrebno je naš automobil usmjeriti ka zadnjem bočnom blatobranu protivničkog vozila, ali iza zadnje osovine, nikako ispred nje, jer nećemo postići željeni efekat. Nakon toga se vozilo usmjerava sve dok se ne osjeti dodir, a onda se volanom daje impuls u kojem smjeru da se okreće. U tim trenucima moramo biti spremni na jako kočenje kako bismo izbjegli okretanje protivničkog vozila ispred nas. Ukoliko smo, pak, na ovakav način napadnuti, neophodno je permanentno pokušati smanjiti brzinu kako bismo natjerali napadača da se prilagodi i, eventualno, odustane. Ako je vozilo napadača već ostvarilo kontakt sa našim zadnjim blatobranom, ne preostaje nam ništa drugo do pritiskanja gasa i bijega prema naprijed. Ako u tim momentima zakočimo, napravit ćemo veliku grešku jer će nas napadač bez većih problema udariti sa strane, a to može nas, putnike i našu mobilnost dovesti u veliku opasnost. Ali, ako dodamo gas prije nego što napadač izvede ključni okret volanom, neće nas uspjeti okrenuti, već će okrenuti sam sebe.

Prilikom zaustavljanja neophodno je na unutrašnjem ogledalu provjeravati da li je prostor iza nas slobodan kako bismo nakon toga mogli krenuti u rikverc. Vožnja unazad nimalo nije jednostavna. Jedna od najboljih tehnika ove vožnje jeste da ostanemo uspravni na sjedištu, držimo obje ruke na volanu, a pogled usmjerimo isključivo prema naprijed, pri čemu se nikako ne smijemo okretati prema nazad

Piše: Semir Kapetanović
E-mail: redakcija@asadria.com

Uočavanje i prepoznavanje napadačkih aktivnosti protivničke strane izuzetno je težak poduhvat dok se krećemo u vozilu. Protivnička strana će nastojati da se maksimalno integrira u okolinu i da nas zavara sve do momenta kada počne sa napadom. Zato u takvim situacijama, kada nemamo previše šanse za pripreme, moramo učiniti sve da pravovremeno prepoznamo opasnosti putem određenih indikatora i srazmjerno tome reagujemo. Uočavanje napada jednako je važno kao i dojava našem timu, pogotovo ako smo usred evakuacije štićene osobe ili u vožnji. Izuzetno je teško pravovremeno alarmirati sva naša vozila, a to je neophodno kako bi i ostali znali šta se tačno događa i kojoj vrsti manevra trebaju pribjeći. Već smo ranije govorili da vozila koja se kreću brzinom 60 km/h u svakoj sekundi pređu oko 15 metara puta. Zbog toga se alarmiranje mora obaviti bez odlaganja, ako je moguće u djeliću sekunde, i svi tjelohranitelji, vozači i članovi našeg tima moraju jasno razumjeti šta se događa. Signalizaciju možemo obaviti standardnim sredstvima za komunikaciju poput radiouređaja ili mobitela, ali i unaprijed dogovorenim potezima i pokretima vozila.

Blokada od 90 stepeni

Situacija će nam nekada nalagati i zaustavljanje vozila. Ako to moramo učiniti i ukoliko nam je potrebna odbrana, vozilo ćemo zaustaviti poprečno na cesti, pod uglom 90 stepeni. Tako ćemo vozilom ujedno blokirati protivničku stranu, ali i dobiti neophodnu zaštitu kako bismo se odbranili od protivničke paljbe. Na koju stranu ćemo okrenuti vozilo može zavisiti od različitih faktora i operativne taktike. Ako raspolažemo specijalnim vozilom za zaštitu sa ugrađenom puškarnicom, naravno da ćemo baš nju okrenuti prema protivniku. Ukoliko naše vozilo nema puškarnicu ili integriran držač oružja, onda vozačevu stranu okrećemo prema neprijatelju, čime suvozač i ostali putnici dobijaju na vremenu da se evakuiraju, ali i uzvrate paljbu. Da bismo ovaj taktički manevar izveli uspješno, potrebno je smanjiti brzinu na maksimalno 60 km/h, zatim lijevom ruku okrenuti volan u željenom pravcu, a desnom rukom potegnuti ručnu kočnicu.

Nakon toga vozilo usmjeravamo kratko u suprotnu traku, a zatim još jačim manevrom vraćamo u traku u koju se želimo zaustaviti. Čim se vozilo okrene, spuštamo ručnu kočnicu i s obje ruke upravljamo nalijevo da bismo stabilizirali vozilo i doveli ga u idealan položaj. Pravilo je da usmjerimo naš pogled tamo gdje se želimo zaustaviti.

Ulazak/izlazak iz vozila

Da li kao tjelohranitelj u prednjem ili pratećem vozilu, ili kao lice odgovorno za štićenu osobu, smješteni naprijed desno u VIP vozilu, moramo sigurno stići na odredište i napustiti vozilo. Ne postoji nikakav razuman razlog da u toku vožnje ne koristimo pojas. Štaviše, bez obzira na zakonski propis, u kolima pratnje moramo koristiti pojas i ostati što je duže moguće svezani. Treninzi će nam pomoći da usvojimo rutinu brzog i sigurnog odvezivanja pojasa kako u stvarnim situacijama ne bismo imali strah od toga da će se isti zaglaviti. Prilikom skidanja pojasa bitno je jednu ruku koristiti za otvaranje pojasa, a drugu istovremeno za deblokiranje i otvaranje vrata. Vrata dalje guramo stopalom i, kada se dovoljno otvore, odmah izlazimo. Prilikom ulaska bitno je sjesti karlicom okrenutom suprotno od vrata vozila kako bismo zadržali najbolji mogući pregled i mogli upotrijebiti oružje ukoliko situacija to zahtijeva. Instinktivno stavljamo pojas, bez gledanja u kopču. Dovoljno smo istrenirani da bi naša ruka morala samostalno naći put ka njoj. Čim svi uđu, vozač zaključava vrata.

Ukoliko se nalazimo u prednjem vozilu, koje je zaduženo za blokiranje i suzbijanje napada protivnika, onda će postupak izlaska iz vozila biti isti, s tom razlikom što nakon izlaska tražimo najbolju poziciju za zaklon i otvaranje paljbe. Vozač će kao i u prethodnom slučaju izaći posljednji jer mora ugasiti i osigurati vozilo da se ne bi otkotrljalo. Ključ će staviti na prethodno definisano mjesto kako bi ga članovi našeg tima opet mogli koristiti.

Okret od 180° naprijed

Ovaj manevar se još naziva i „U-turn“ i jedan je od najpoznatijih, iako je riječ o prilično zastarjeloj metodi koja ima mnogo nedostataka. U prvom redu to je zbog toga što prilikom jurnjave vozilom često ostvarujemo velike brzine, pri kojima je svako okretanje rizično. Kod ovog okretanja vozilo će uvijek gubiti kontakt sa podlogom, odnosno neće nam sva četiri točka biti na cesti, što predstavlja najveću poteškoću. Zato je potrebno čekati dok se kontakt svih točkova ponovo ne uspostavi, a to će značiti i nekontrolisano proklizavanje vozila. Također, samim okretanjem dovodimo štićenu osobu, koja se obično nalazi na zadnjem sjedištu, direktno u zonu opasnosti, odnosno u kišu metaka protivničke strane. Sam manevar traje prilično dugo, a sa današnjim ABS kočionim sistemima moguće je ovo okretanje napraviti na mnogo lakši i jednostavniji način. Nekada će ipak biti lakše zakočiti i sigurno se odvesti rikvercom unazad.

Zaustavljanje vozila

Prilikom zaustavljanja neophodno je na unutrašnjem ogledalu provjeravati da li je prostor iza nas slobodan kako bismo nakon toga mogli krenuti u rikverc. Vožnja unazad nimalo nije jednostavna. Jedna od najboljih tehnika ove vožnje jeste da ostanemo uspravni na sjedištu, držimo obje ruke na volanu i pogled usmjerimo isključivo prema naprijed, pri čemu se nikako ne smijemo okretati nazad. Putanju vozila ćemo korigovati prema indikatorima koji su ispred nas. Krajičkom oka možemo gledati i u unutrašnje ogledalo, ali pogled prvenstveno treba biti usmjeren prema naprijed kako bismo mogli pratiti šta sve poduzima protivnička strana. Ako udarimo u nešto prilikom ove vožnje, onda će se svakako desiti udar i automobil će se možda zaustaviti. Prednost je to što ćemo barem znati šta napadači rade ispred nas. Ako, pak, okrenemo tijelo, dobit ćemo veći pregled onoga što je iza nas, ali trebamo imati na umu da prilikom eventualnog udara u bilo koju prepreku rizikujemo povredu kičme. Ako se sve odvija onako kako smo zamislili, ostajemo mirni na sjedištu i ubrzavamo unazad s punim gasom. Potrebno je postići razmak od minimalno 30–50 m između nas i aktivnosti protivničke strane. Kada to postignemo, imat ćemo dovoljno prostora i vremena za novi manevar kočenja i novu promjenu smjera.

Našu mobilnost održavat ćemo i tako što ćemo prilikom svakog zaustavljanja, bilo da se radi o semaforu ili nekom prijelazu, držati određeno odstojanje od vozila koje je ispred nas. Vozilo u kojem se nalazi štićena osoba nikada ne smije biti stiješnjeno i ograničeno, a vozač mora u svako doba znati pravilno reagirati i naći načina da se udalji sa vozilom. Pravilo je da se vozilo zaustavlja tako da se s vozačevog mjesta jasno mogu vidjeti gume automobila koji je ispred nas

Piše: Džemal Arnautović, instruktor IPSTA-e (International Personal Security and Training Association)

Već smo ranije govorili o tome da se napadi na vozila uglavnom odvijaju po određenom modelu. U osnovi je riječ o tome da nam se pokušava prekinuti ili oduzeti mobilnost, odnosno zaustaviti automobil, nakon čega se uz promišljenu i masivnu paljbu pokušava preuzeti kontrola nad nama i našom štićenom osobom. Inače, vozila su omiljena meta protivničke/napadačke strane. Uvijek su lahko uočljiva, doimaju se poput cilja koji je uredno serviran na tanjiru i ne mora se naporno tražiti u zgradama ili drugim objektima. Bilo koji model napada može se relativno jednostavno primijeniti na vozila i relativno brzo preuzeti komanda nad istim.

Mobilnost

Upravo zbog toga ni u kojem slučaju ne smijemo dozvoliti da nas zaustave, a za vozače postavljamo osobe koje znaju dobro upravljati vozilima, koje dobro vladaju dinamikom vožnje i koje znaju ispravno reagovati na agresivne aktivnosti protivničke strane. Također, vozilo je bitno jer nam može poslužiti i kao zaštita, pogotovo ako je riječ o vozilu specijalne zaštite, a možemo ga čak upotrijebiti i kao defanzivno ili ofanzivno oružje. Našu mobilnost održavat ćemo i tako što ćemo prilikom svakog zaustavljanja, bilo da je riječ o semaforu ili nekom prijelazu, držati određeno odstojanje od vozila koje je ispred nas. Vozilo u kojem se nalazi štićena osoba nikada ne smije biti stiješnjeno i ograničeno, a vozač mora u svako doba znati pravilno reagirati i naći načina da se udalji sa vozilom. Pravilo je da se vozilo zaustavlja tako da se s vozačevog mjesta jasno mogu vidjeti gume automobila koji je ispred nas. To nam u normalnim okolnostima daje dovoljan razmak da se pomoću punog pokreta volana može izaći iz kolone i proći pored prednjeg vozila. Dalje, i samo odstojanje našem protivniku odaje sliku kako je riječ o veoma teškoj meti za napad. Jedno od pravila je da, ukoliko smo u mogućnosti, nakon izbjegavanja automobila koji je ispred nas ili izlaska iz kolone automobil usmjerimo ka napadaču. Time ćemo napadača iznenaditi i narušiti koncepciju njegovog napada i primorati ga na djelovanje, a možemo ga i udariti ukoliko nam se približi. Ako i pored toga nastavi s napadom, onda je jasno da ćemo se dati u bijeg. Naravno, pri tome moramo voditi računa i o okolini, jer ne želimo da našim manevrom naškodimo drugim nedužnim osobama, kao ni vozilima. Ukoliko se i dalje nađemo pod paljbom, prioritet je vozilo zadržati u pokretu. Imajte na umu da vozila specijalne zaštite mogu zadržati tešku paljbu maksimalno 30 sekundi, što nije slučaj sa „običnim“ vozilima. Stoga moramo nastojati biti u pokretu uprkos svim okolnostima.

Kočenje

U odbijanje i smanjivanje opasnosti prilikom vožnje spada i ispravno kočenje. Pravovremeno i ispravno kočenje može biti od presudne važnosti za našu i sigurnost naše štićene osobe. Ukoliko moramo naglo zaustaviti automobil, jedina tehnika koju ćemo upotrijebiti je da cijelom snagom stisnemo papučicu te konstantno održavamo taj pritisak. To je prilično lahko izvodivo ukoliko vozilo posjeduje ABS. Papučica će malo zapinjati, ali uz stalni i jak pritisak možemo ostvariti željeni učinak zaustavljanja. U vozilima moderne generacije postoje i dodatni sistemi kočenja koji pomažu da se u određenim situacijama odmah i bez odlaganja postigne maksimalan pritisak na papučici. No, ono što posebno želimo akcentirati jeste da pritisak na kočnicu mora biti konstantan, jer samo tako će se automobil, uz manje ili više poteškoća, ipak moći zaustaviti. Zašto ovo govorimo? Upravo zato što je pritisak na kočnicu kod većine vozača jedna vrsta barijere i mentalnog problema. Vozači često, pa čak i po cijenu sudara, izbjegavaju to raditi, jer u prvom planu obično imaju na umu svoje saputnike ili opremu koju voze. Kada je u pitanju zaštita ličnosti, sigurnost naše štićene osobe je prioritet. Bez obzira kakve posljedice unutar vozila to može prouzrokovati (npr. ako se saputnici u brzini nisu stigli vezati sigurnosnim pojasevima), na nama je da kočimo svom jačinom.

Najčešći saobraćajni udesi su problem neusklađenosti između vremena i distance. Ukoliko utvrdimo da uprkos našem kočenju distanca nije dovoljna da bi se vozilo moglo sigurno zaustaviti, moramo odmah tražiti alternativnu rutu za bijeg i tamo upraviti naše vozilo.

—————————————————–

Izbjeći sudar?

ABS će nam pomoći da izvedemo promjenu pravca uz maksimalan efekat kočenja. Ukoliko se ne može izbjeći sudar s nekom preprekom ili automobilom, pokušajte upraviti vozilo prema najčvršćem području, npr. prema osovini kamiona ili zidu. Tako će se energija kretanja najbrže smanjiti, a aktivirat će se senzor za udese koji će pokrenuti zračne jastuke i zatezače pojaseva. Iako naizgled kontroverzna, ova tehnika će garantovati mnogo brže i sigurnije zaustavljanje. Naravno, zabijanje ispod prikolice kamiona, niskog balkona ili drugog sličnog objekta treba izbjegavati. Posljedice mogu biti dramatičnije pošto većina sigurnosnih elemenata neće imati prostora za djelovanje. Izlazak iz takvog vozila često može biti nemoguć. Zbog toga je bitno dobro poznavanje vozila, njegovih voznih karakteristika i puteva kočenja. Po potrebi, poželjno je prilikom treninga vozača ispitati granice mogućnosti automobila i načina kočenja. Dodatna oprema, gume, stanje na putevima, utjecaj okoline i podešavanje voznog mehanizma mogu u velikoj mjeri pozitivno ili negativno utjecati na kočenje. Imajte na umu i efekat kočenja vozila za zaštitnu pratnju. Mora se obratiti pažnja i na to da se kompletan zaustavni put sastoji od vremena reagovanja i efektivnog kočenja. To znači da vozačeva pažnja ima veliki utjecaj na to da li će se vozilo u slučaju napada pravovremeno zaustaviti ili ne.

————————————————————–

Polazak pri evakuaciji

Zahvaljujući opisanoj tehnici zaustavljanja, u stanju smo da, prilikom evakuacija, koje uključuju i naše vozilo, brzo reagujemo i podržimo opću akciju. Osoba odgovorna za štićenu osobu najčešće trči u pravcu vozila držeći štićenu osobu kontrolisanim zahvatom. Pošto su vrata vjerovatno još otvorena, tjelohranitelj štićenu osobu treba pritisnuti na zadnje sjedište i cijelim tijelom leći preko nje i pokušati je držati što čvršće. Verbalno će dati komandu za polazak. Vozači će dodati gas i kontinuirano ubrzavati automobil što dalje od opasnosti. Vrata će se zbog pritiska pri polasku zalupiti i, ukoliko se tjelohraniteljeva stopala ne nalaze na putu, zaključati.