Security Services

Vrste i oblici mjera za zaštitu štićenih osoba

27 Septembra, 2013

Tim zaštitne pratnje preuzima tjelesnu zaštitu štićene osobe i odgovornost za njenu sigurnost i odbranu od aktivnih i pasivnih opasnosti. Prije nego tim preuzme obavezu pratnje, moraju se tačno definisati zadaci svakog od tjelohranitelja i definisati koja se doktrina primjenjuje, kako mora da funkcioniše međusobna komunikacija, šta koji pojmovi znače i kako se treba ponašati u slučaju nužde

Pripremio: Semir Kapetanović

Pod pojmom low/high profile podrazumijevaju se različite mjere ili standardi za zaštitu ljudi, odnosno štićenih osoba. Mjere zaštite ljudi kako u neposrednoj zaštiti ljudi tako i u posrednoj mogu se sprovoditi ili u niskom, neupadljivom ili u visokom, upadljivom profilu. Birajući tzv. niski profil, štićene osobe pokušavaju da se ni u kojem slučaju ne eksponiraju ili budu uočljive kako ne bi bile definisane kao mogući cilj. Ovo sigurno ima pozitivne učinke na prevenciju opasnosti, ali nije garancija za sigurnost, pa se pridržavanjem tih mjera ne možemo odreći drugih mjera sigurnosti.

Low/high profili

Mnoge štićene osobe biraju tzv. visoki profil i nastoje biti u središtu javnosti. To može biti ciljano, ali i prisilno zbog same djelatnosti i pozicije štićene osobe ili specifičnosti zadatka. To neminovno dovodi do povećanja opasnosti i moguće prijetnje. Tako se, ovisno o taktici i zahtjevima, protivničkoj strani može pokazati prisustvo snaga osiguranja ili iste neprimjetno integrisati u okruženje. Kod niskog profila protivnička strana vas ne uočava i tako se negativno prikazuje slika lahkog i jednostavnog cilja jer zaštita nije vidljiva. Kod visokog profila ciljano se pokazuju aktivnosti i prisustvo snaga obezbjeđenja, čime se demonstrira naše držanje, a sami cilj, odnosno potencijalna meta, biva ojačana. Protivnička strana će morati dobro razmisliti da li će napasti takav cilj. Ako donese odluku da hoće, onda će napasti zahtjevnije i jače. Kod high-profile mjera se mora računati s time da će se protivnička strana tome prilagoditi i ne trebamo se nadati da će ista zbog mjera zaštite odustati od napada.

Zaštitna pratnja

Klasična zaštitna pratnja vjerovatno je najpoznatija mjera zaštite ljudi. Nažalost, ona se često smatra stvarnom zaštitom ljudi. Zaštitna pratnja samo je jedna od mnogih paralelnih aktivnih mjera prilikom zaštite ljudi. Ukoliko se zaštitna pratnja obavlja izolirano, bez prethodnog i naknadnog izviđanja, bez daljeg nadgledanja i nadzora zaštitnih ciljeva, onda je to veoma riskantan poduhvat i isti se ne bi trebao preduzimati izuzev u slučaju veoma neznatne prijetnje. U praksi postoje štićene osobe koje jednostavno žele da budu praćene da bi se tako sigurnije osjećale. Naravno da jedan naoružan i odgovarajuće educiran tjelohranitelj može pružiti kakvu-takvu zaštitu, ali ostaje pitanje da li će ona zaista biti adekvatna?

Zaštitna pratnja je zato najfleksibilnija mjera zaštite i može se jednako sprovesti u high i low profilu. Motorizovano ili pješke, pratnja se mora kretati od jednog mjesta ka drugom. Pri tome je važno da li je, i kako, poznat cilj, da li su utvrđene rute i putevi i da li utvrđeni termini i drugi faktori koji utječu na brzinu i vrijeme dolaska. Promatranja i informacije tima za izviđanje moraju biti sigurne. Odredišta, ali i druga mjesta na koja će se vraćati, moraju biti osigurana od strane tima za zaštitu. Tim za logistiku i upravljanje informacijama, adresama, rezervacijama i drugim administrativnim stvarima podržava zaštitnu pratnju prilikom naglih promjena cilja ili drugih odstupanja od utvrđenog dnevnog toka aktivnosti.

Tim zaštitne pratnje preuzima tjelesnu zaštitu štićene osobe i isti je odgovoran za njenu sigurnost i odbranu od aktivnih i pasivnih opasnosti. Prije nego tim preuzme obavezu pratnje, moraju se tačno definisati zadaci svakog tjelohranitelja i definisati koja se doktrina primjenjuje, kako mora da funkcioniše međusobna komunikacija, šta koji pojmovi znače i kakvo je ponašanje u slučaju nužde. Moraju se odrediti vođa tima i odgovorna osoba za zaštitu ljudi, a svi u timu moraju poznavati rute za bijeg, alternative, moguće aktivnosti protivničke strane. Pri tome je također važno da se štićena osoba informiše i praktično bude upućena u planirane mjere ponašanja u slučaju nužde. A u takvim situacijama štićena osoba mora sarađivati i slijepo vjerovati našim uputama. Potrebna je sigurnost da će se štićena osoba tako i ponašati.

Pješačenje

U mnogim slučajevima idemo pješke. Krećemo se od vozila do sale za sastanke, na terenu za golf od mjesta do mjesta za udaranje loptice ili moramo da hodamo kroz masu ljudi, pokraj predstavnika medija do zgrade za manifestacije, u kojoj štićena osoba pozdravlja različite osobe. Broj postavljenih tjelohranitelja i način na koji se štićena osoba prati varira u zavisnosti od zadatka, opasnosti i uslova općenito. Uglavnom se postavljaju dvije do četiri osobe. Rijetko ide više osoba. S jedne strane u pitanju je rentabilnost, a sa druge efektivnost i ograničenost. U privatnom sektoru najčešće se postavlja samo jedna osoba, a često je ta osoba ujedno i vozač. Kompromisi te vrste ne samo da podižu nivo opasnosti nego i obmanjuju štićenu osobu jer je navode da povjeruje u prividnu sigurnost.

Bitna pravila bliske zaštite

Stalno ocjenjivanje situacije kroz posmatranje okruženja je pretpostavka koja uključuje kako štićenu osobu tako i članove tima. Kontakt očima, znakovni jezik, velika pozornost, unaprijed dogovorena pravila u komunikaciji i pojmovi, kao i predviđeni način rada između članova tima čine osnovu za uspješno sprovođenje akcija.

Uvijek se imenuje odgovorna osoba za zaštitu ljudi i ona mora biti pozicionirana između izvora opasnosti i štićene osobe. To znači da se pozicija mora fleksibilno prilagoditi okruženju, pri čemu udaljenost odgovorne osobe ne smije biti veća od dužine ruke kako bi se štićena osoba u svako doba mogla odvući i potisnuti dalje od potencijalne opasnosti. Ovdje se mora paziti na to s kojom rukom će tjelohranitelj izvući oružje i rukovati istim i s kojim zahvatom će kontrolisati štićenu osobu.

Ukoliko se na stepenicama kreće prema dolje, jedan tjelohranitelj mora ići naprijed da bi zaustavio pad štićene osobe. Prilikom penjanja uz stepenice neko uvijek mora biti iza štićene osobe da bi zaustavio njen pad i da bi spriječio eventualnu dalju štetu. Prilikom prolaženja pored ključnih mjesta tim se mora podijeliti, rasporediti i prilagoditi situaciji, što znači da neko mora ići naprijed i osigurati da štićena osoba i odgovorna osoba mogu nesmetano proći. Kod liftova jedna osoba mora ići naprijed da bi rezervisala, odnosno držala lift spremnim. Osoba odgovorna za štićenu osobu ide u lift sa njom. Na odredištu se već mora nalaziti jedan tjelohranitelj da dočeka štićenu osobu i pratioca zato što iznenađenje prilikom otvaranja vrata može biti veoma veliko. U gužvi se odstojanja moraju smanjiti. Ako štićena osoba lično pozdravlja druge osobe, onda se mora odabrati odgovarajuća pozicija i povećati pažnja. Ovisno o situaciji, jedno prateće vozilo mora biti u blizini da bi se isto moglo upotrijebiti kao sredstvo za evakuaciju ili jednostavno da bi se održala sloboda djelovanja.

Kvalitete i osobine istražitelja

20 Septembra, 2013

Za one manje upućene, postoji izvjesna aura koja romantizmom okružuje istražitelja i njegov rad. Međutim, ta iluzija se veoma brzo rasprši pod svjetlom stvarnosti. Stvarni svijet istražnih radnji je težak, zahtjevan, a rijetko glamurozan. Povremeno se pojavljuju slučajevi koji mogu biti uzbudljivi ili oni kod kojih se do informacija dolazi lahko, no u pravilu su istrage zamorni, iscrpljujući, frustrirajući, dugotrajni, a ponekad i u doslovnom smislu prljavi procesi. U ovome i u nekoliko narednih brojeva čitajte više o kvalitetama i osobinama koje bi trebale krasiti kvalitetnog istražitelja

Redakcijski tim
redakcija@asadria.com

Zločine ne rješavaju genijalci i superheroji, već pametne i marljive osobe, koje univerzalno dijele jedan zajednički nazivnik – upornost. Riječima Samuela Johnsona, velike stvari ne obavlja snaga, već ustrajnost. U ovome smislu, ustrajnost treba shvatiti kao izdržavanje ili prevazilaženje poteškoća ili otpora na putu do konačnog cilja. Upornost je jedna od osnovnih ljudskih karakteristika, potrebnih ili, u krajnjem slučaju, veoma poželjnih za istražiteljski rad. Međutim, osim upornosti, istražitelja bi trebale krasiti i osobine kao što su:

pažnja
snalažljivost
strpljenje
orijentiranost ka ljudima
razumijevanje ljudskog ponašanja
znanje o pravnim postulatima posla
vještine u komunikaciji
senzibilnost
predanost poslu
samoinicijativnost
skepticizam
intuitivnost
energičnost
sposobnost pretvaranja i glume
sposobnost zdravog prosuđivanja
sposobnost logičnog rasuđivanja
inteligencija
kreativna maštovitost
dobar karakter
profesionalizam

Uspješan istražitelj će posjedovati, u različitom stepenu, svaku od tih osobina, bilo da su one urođene ili naučene.

Moć promatranja

Vještina u promatranju nije nešto što dolazi prirodno, već ju je neophodno naučiti i redovno trenirati i razvijati. Ona čini razliku između pukog posmatranja stvari i promatranja uz mogućnost izvlačenja inteligentnih zaključaka.

Temeljna karakteristika dobrog promatrača je, između ostaloga, i znatiželja. Ako ste znatiželjni o određenoj osobi, tada moć promatranja o njoj može otkriti mnogo. Njegovani ili prljavi i dugi nokti će reći dovoljno o ličnom izgledu i njegi. Da li je kosa duga i raščupana ili osoba ima urednu frizuru? Da li je kosa bila farbana? Da li je boja odjeće skladno ukomponovana? Da li osoba nosi modernu odjeću i odijeva li se sa stilom i u skladu sa modnim trendovima? Da li nosi očišćene i uglancane cipele? Da li ukupan izgled odaje neurednu ili dotjeranu osobu? Ukoliko osoba nosi neku vrstu radne uniforme, postoje li bilo kakve mrlje od boje ili masti koje bi mogle ukazivati na to čime se ta osoba bavi oko kuće ili na poslu? Da li na promatranoj osobi ima kakvih ličnih predmeta ili nakita koji bi mogao reći nešto više o njoj? Da li nosi Timex ili Rolex sat? Nosi li promatrana osoba bilo kakvo vjersko obilježje ili nešto slično?

Na sličan način, naprimjer, možemo promatrati i automobil. Otisci prstiju sa unutrašnje strane prozora ukazuju na to da se u automobilu, osim vozača, najvjerovatnije voze i djeca. Isto vrijedi i ako uočite ostatke od jedenja kokica na stražnjem sjedalu ili podu. Kakve su oznake ili naljepnice vidljive na automobilu? Da li vam naljepnica na kojoj piše «Radije bih bio na skijanju» govori nešto više o vlasniku automobila? Ima li otpadaka na prednjim podnim prostirkama? Ima li opušaka u pepeljari? Ako ima, od koje marke cigareta potiču? Ima li tragova ruža za usne na opušcima? Očito je da postoji mnogo toga što je vrijedno pažnje, ali isto tako i mnogo toga što se kvalitetnim promatranjem može saznati. To ne znači da se iz svakog promatranja mogu izvući inteligentni, jezgroviti ili potpuno tačni zaključci. No, pažljivo promatranje i analiziranje uočenog nas može dovesti do ispravnih zaključaka. Razmislite o ženi koja čeka svoga muža i uočava ruž na okovratniku njegove košulje. On može biti veoma rječit, no teško da će time osujetiti ženinu moć promatranja.

Snalažljivost

Snalažljiva osoba je ona osoba koja pronalazi nova rješenja kada je strategija blokirana ili kada dođe u slijepu ulicu. Takva osoba razmišlja o alternativama: ako ne uspije plan A, koji je plan B?. Postoji li drugi put ili drugačiji način? Ako informacija nije dostupna na jednom mjestu, snalažljiva osoba će se okrenuti drugom izvoru. Osoba kojoj nedostaje snalažljivosti ima tendenciju da odustane kada prvi plan ili strategija ne uspije.

Navest ćemo jedan plastičan primjer. Tokom istrage koja se ticala aktivnosti u jednom koktel-baru bilo je od vitalne važnosti da istražitelj uđe neopaženo u koktel-bar tokom večernjih sati. No, večer prije ciljanog događaja barmen je postao sumnjičav prema njemu i njegovim namjerama i počeo je svome šefu ukazivati na to da se u baru nalazi istražitelj. Ako bi se istražitelj pojavio ponovo u krčmi, barmen bi ponovo izvijestio vlasnika i stvar bi definitivno propala. Međutim, ukoliko bi istražitelj uspio namamiti barmena van bara barem na pola sata, imao bi tada šansu da neopaženo uđe u krčmu i osigura kritične dokaze. No, postavljalo se pitanje kako da namami barmena van bara. U ulici preko puta se nalazila javna telefonska govornica. Istražitelj je znao ime barmena i adresu na kojoj je nastanjen. Nakon što je birao broj bara, istražitelj je pitao za konobara po imenu. Kada mu se barmen javio na telefon, istražitelj mu se predstavio kao vatrogasni narednik Glenn iz privatnog vatrogasnog društva. Nakon što je upitao barmena da li on živi na toj i toj adresi i nakon što je dobio potvrdan odgovor, istražitelj je rekao barmenu da je došlo do požara u zgradi na spomenutoj adresi te da su vatrogasci uspjeli spasiti nešto stvari i samu zgradu, no da je potrebno da hitno dođe do svoje zgrade kako bi mogao eventualno da identifikuje nešto od svojih stvari. Barmen je bio očito uznemiren i počeo je postavljati dodatna pitanja. Međutim, istražitelj mu je rekao kako u svoj toj zbrci ne može sa sigurnošću tvrditi da li je baš njegov stan bio zahvaćen požarom, ali da je od velike važnosti da odmah dođe do svoje zgrade kako njegove stvari greškom ne bi završile na smetljištu. Na kraju razgovora barmen je potvrdio da će biti ispred svoje zgrade najkasnije za petnaest minuta. Iz javne govornice istražitelj je posmatrao kako barmen napušta bar, sjeda u svoj automobil i odlazi. Nakon toga, istražitelj ulazi u krčmu i obavlja svoj zadatak prije barmenovog povratka. Sljedeći put su se vidjeli na sudu. Samo su posmatrali jedan drugoga i nisu govorili ništa. Nije ni bilo potrebno reći bilo šta, jer je i barmenu sve postalo kristalno jasno.

Strpljenje

Karakteristika koju nazivamo strpljenje nije tek jedna od osobina koja pospješuje rad istražitelja, već je jedna od najbitnijih osobina za istražne radnje, posebno ukoliko govorimo o promatranju. Naime, nije neuobičajeno za istražitelje da u nadzornim zadacima moraju sjediti u parkiranom automobilu danima ili sedmicama. Većina prosječnih osoba bi odustala, ali strpljenje kvalitetnim istražiteljima osigurava pomake naprijed. Naravno, postoje i nestrpljivi istražitelji, no takvi zacijelo u svome poslu ne traju dugo.

Interakcija sa ljudima

Istražitelj mora biti orijentiran prema ljudima i mora biti ugodan u komunikaciji sa onima koji ga okružuju. Naša dva ključna izvora informacija su promatranje i ljudi. Ljudi komuniciraju, a postoji direktna veza između količine prisnosti dvoje ljudi i količine informacija koje razmjenjuju tokom komunikacije. Pojedinac koji voli i uživa u druženju sa drugima djeluje poput magneta koji privlači ljude. Oni drugi, koji se osjećaju nelagodno u društvu, podsvjesno izbjegavaju druženje i ubrzo bivaju tako i percipirani od okoline. Istražitelj koji uživa u druženju sa ljudima obično je vrlo prilagodljiv u smislu privikavanja na širok spektar različitih tipova ljudi. On se jednako ugodno osjeća u druženju sa najamnim radnikom ili sa izvršnim direktorom, sa korisnikom prinudnog smještaja ili sa vlasnikom veleljepne vile u glavnoj ulici. Tu je i nešto što treba reći vezano za ljubaznost i poštovanje prema drugima: ono se definitivno isplati kada je istražitelj u potrazi za pomoći i informacijama. To se ne odnosi samo na stvaranje novih informatora već i na svakodnevno prikupljanje svega onoga što može predstavljati naizgled nebitnu informaciju.

Faktori uspješnog zaključenja privatnih i javnih istraga

14 Augusta, 2013

Zaposlenici su u pravilu veoma rijetko raspoloženi dati informacije o svojim radnim kolegama, jer najveći broj njih ne želi biti povezan sa bilo kakvim istražnim radnjama. Također, kupac koji tokom kupovine u prodavnici uoči da drugo lice vrši krađu veoma rijetko odluči da o tom zapažanju informiše zaposlenike ili vlasnika prodavnice. Zbog toga se dojave, koje u javnom sektoru predstavljaju izuzetno važan alat za sprovođenje istraga, nisu pokazale ni izbliza tako učinkovitim kod većine uspješno zaključenih privatnih istraga

Redakcijski tim
redakcija@asadria.com

Pojedine istrage, bez obzira sprovode li se unutar javnog ili privatnog sektora, započinju u potpunom vakuumu. Sama priroda istražnog procesa uključuje kontakte ka drugima u cilju prikupljanja informacija ili ispomoći. U javnom sektoru, bez obzira na rivalstvo između različitih odjela ili rivalstvo između nadležnosti (a ta rivalstva u praksi zaista postoje), istražitelji se gotovo nikada ne odriču razmjene i protoka informacija. Nepisano je pravilo da će istražitelj dijeliti informacije i pomagati drugim istražiteljima ukoliko je od njega takva pomoć tražena. S obzirom na pomoć pruženu od informatora, često se kaže da uspjeh bilo kojeg detektiva u velikoj mjeri počiva na njegovom ili njenom izvoru informacija. Dojave su dostupne od strane onih koji obično traže uslugu ili “toleranciju”, poput prostitutki i narkomana ili, naprimjer, odbijenih ili ljubomornih ljubavnika koji traže osvetu, te posredstvom mnoštva drugih izvora, bilo da se do njih dolazi anonimno ili na neki drugi način, a zahvaljujući beskrajnom nizu najrazličitijih motiva i sa željom da se krivac i uhvati. U manjoj mjeri se do informacija dolazi i zahvaljujući novčanim nagradama.

Saradnja, ispomoć i razmjena informacija

U privatnom sektoru rivalstvo ili ljubomora između djelatnika veoma rijetko predstavljaju smetnju koja bi ugrozila saradnju. Primjerice, istražitelj angažovan od strane kompanije za pružanje komunalnih usluga u slučaju potrebe se može obratiti sličnoj kompaniji i, u pravilu, računati na brzu pomoć. Ovaj oblik saradnje ne poznaje političke granice. Korištenje publikacija kao što je imenik ASIS-ovog članstva, koji sadrži popis osoba i organizacija složenih po abecednom redu, omogućuje istražitelju da kontaktira druge istražitelje u cijeloj zemlji. Ukoliko je u takvom slučaju istražitelj koji upućuje poziv nepoznat pozivanoj stranci, ta stranka može korištenjem iste publikacije/imenika lahko utvrditi njegov identitet. Nakon što se utvrdi identitet, dolazi do razmjene informacija. Korištenje doušnika u privatnom sektoru je nešto sasvim drugačije. Zaposlenici će veoma rijetko dati informacije o svojim radnim kolegama, jer najveći broj zaposlenika ne želi biti uključen u bilo kakve istražne radnje. Kupac koji tokom kupovine u prodavnici uoči da drugo lice vrši krađu u pravilu veoma rijetko informiše zaposlenike ili vlasnika prodavnice o takvom zapažanju, a tipična reakcija u ovakvim slučajevima je skretanje pogleda u sasvim drugom smjeru. Privatni istražitelji nemaju na raspolaganju iste „poluge“ za pribavljanje informacija kroz poticanje doušnika na saradnju, a sa kakvim u pravilu raspolažu policijski službenici. Zbog toga se dojave, koje u javnom sektoru predstavljaju izuzetno važan alat za sprovođenje istraga, nisu pokazale jednako značajnim faktorom u većini uspješno zaključenih privatnih istraga.

Iznimke su vrijedne pažnje, a u nekim područjima su i u porastu, najčešće ukoliko se radi o dobro strukturiranim i javnosti kvalitetno predstavljenim programima za dodjelu nagrada za poticanje informanata. Ukoliko se takvim programima informatorima jamči anonimnost, tada programi imaju dobre šanse da zažive i u tom slučaju se može računati i na priliv informacija od izvanredne vrijednosti. Na zapadu su sudovi uspostavili jake poticaje za preduzeća koja uspostavljaju takve anonimne programe, pogotovo za diskretno prijavljivanje seksualnog uznemiravanja, pa je za očekivati da će sve veći broj kompanija ponuditi svojim zaposlenicima slične programe.

Lična dostignuća

Bez sumnje svi istražitelji doživljavaju svoje postignuće u pravom smislu tek onda kada je, nakon uspješno riješenog slučaja, kriminalac smješten u pritvor, pogotovo ukoliko je istraga bila dugotrajna i iznimno teška. Međutim, imajući na umu da je stvarni cilj kriminalističke istrage u javnom sektoru uspješno gonjenje počinitelja, mora se primijetiti kako su istražitelji na ovome polju izloženi visokom (i rastućem) nivou frustracije. Rad istražitelja u pravilu donosi jako malo trajnog zadovoljstva ako se, kao što je to čest slučaj u današnjem vremenu, prvostepene sudske odluke preinačuju u toku žalbenog postupka. Ukoliko obrat situacije nakon izlaganja odbrane, izgrađene na suviše liberalnom tumačenju zakona, sam po sebi ne donese frustraciju, smanjenje kazni izrečenih od strane prvostepenih sudskih organa zasigurno će je donijeti. Satisfakciju za uspješno okončanu istragu profesionalni istražitelji moraju da nađu u cjelokupnom istražnom postupku, a ne samo u njegovom krajnjem rezultatu. Identificiranje osumnjičenog, uspješno okončanje istražnih radnji i njegovo pritvaranje, čak i ako je samo privremenog karaktera, istražiteljima donosi osjećaj ličnog postignuća i pomaže im u očuvanju radnog elana i u situacijama u kojima krajnjim rezultatom nije ostvaren konačan cilj.

S obzirom da postavljeni cilj istražitelja iz privatnog sektora leži u zaštiti i općem blagostanju organizacije, nepoželjne mogućnosti poput neuspješnog gonjenja, suviše blagog odmjeravanja kazne, preokreta usljed žalbi ili čak nemogućnosti podizanja optužnice, iako su nesumnjivo do izvjesne mjere razočaravajuće, ne nose sa sobom ni izbliza tako visok nivo frustracije sa kakvim se veoma često suočavaju istražitelji iz javnog sektora. Zašto je to tako? Zato što nizak stepen izloženosti firme prijetnjama i eliminacija instrumenata korištenih od strane kriminalaca s ciljem nanošenja štete firmi, kao i uništavanje ili oduzimanje sredstava koja kriminalcima omogućuju nastavak takvog štetnog djelovanja, istinski zadovoljavaju zacrtane organizacijske ciljeve. U takvom slučaju, dakle, istražitelji pronalaze zadovoljstvo u samoj spoznaji da su eliminisali izvor gubitaka ili prijetnji kojima je kompanija bila izložena. Slično tome, otkrivanje zaposlenika koji lažira evidencije o vremenu provedenom na radu ili evidencije putnih troškova može također donijeti istinsko zadovoljstvo istražiteljima. Zbog toga je mnogo vjerovatnije da će zdrava klima, spoznaja o vlastitim postignućima i vrijednostima te zadovoljstvo istražitelja poslom vladati više u privatnom nego u javnom istražnom sektoru.

Preklapanje misija

U današnjem vremenu postoji veliki broj razloga zbog kojih se privatni sektor počinje sve više oslanjati na privatne istražne stručnjake. Privatni organizacijski ciljevi su usmjereni prvenstveno ka stjecanju dobiti. Mnoga kaznena djela počinjena protiv kompanija uključuju napade na imovinu i profitabilnost organizacije. Veoma često, upravo u procesu javnog gonjenja firme, prepoznaju poželjan način zastrašivanja prijestupnika iz vlastitih redova, s ciljem prevencije sličnih dešavanja u budućnosti. Takva javna gonjenja se reflektuju također i na emocionalnu sliku i opće raspoloženje onih poštenih zaposlenika koji preziru nepoštenje kolega sklonih kriminalu, prevarama i drugim sličnim prijestupima. Nažalost, sa stavljanjem posebnog naglaska na javnu provedbu zakona u domenu suzbijanja ilegalne trgovine narkoticima i/ili kriminala sa elementima nasilja, kaznena djela protiv imovine, počinjena na štetu bezličnih korporativnih žrtava, veoma često su neopravdano tretirana kao kaznena djela nižeg prioriteta. Takva situacija, u sprezi sa kadrovski nedovoljno popunjenim policijskim agencijama, ustvari je prisilila firme na iznalaženje vlastitih rješenja.

Naravno, to ne znači da prosječni gradski policijski detektiv nema sluha za stanje u kojem se nalazi kompanija “žrtva”, već da jednostavno ne raspolaže sa onoliko vremena koliko mu je neophodno za kvalitetno sprovođenje dugih istraga. U sve većem broju slučajeva uviđamo da se do sudskog procesuiranja kriminalaca dolazi brže ukoliko je predmet obrađen u potpunosti, tj. do tačke u kojoj kantonalno, tj. županijsko državno odvjetništvo može iznijeti optužbu uz mali ili nikakav dodatni angažman policijskih uprava. S obzirom da je veći broj slučajeva uspješno procesuiran upravo zahvaljujući istragama vođenim od strane privatnog sektora, i tužitelji i policijski detektivi su s vremenom stekli povjerenje u privatni istražni sektor i počeli su vjerovati u kvalitet predmeta koje će u budućnosti dobijati na procesuiranje. Kao pouzdan pokazatelj spomenutog rasta povjerenja i poštovanja između javnog i privatnog istražnog sektora može poslužiti činjenica da su stručnjaci iz privatnog sektora u više navrata angažirani od strane vladinih agencija da koordiniraju radom kombiniranih, privatno-javnih radnih tijela. U takvim prilikama njihova dostupnost i stručnost ih je učinila partnerom od povjerenja i sasvim logičnim izborom za buduću saradnju.

Značaj i uloga različitih nivoa sigurnosti i sigurnosnih mjera

24 Juna, 2013

Nakon što smo se u prošlome broju upoznali sa timovima za zaštitu, istraživanje i logistiku, te shvatili važnost i ulogu vozača, u ovom tekstu govorit ćemo o drugim, ništa manje bitnim timovima koji djeluju u jedinici ili odjelu za blisku zaštitu ličnosti

Pripremio: Džemal Arnautović, instruktor IPSTA-e (International Personal and Security Training Association)

Kod službi i institucija sa policijskim i drugim ovlastima u većini slučajeva se planira ili uključuje i jedan ofanzivni element. Interventni tim prati zaštitni tim u unaprijed dogovorenom razmaku ili odstojanju i bazira se na timu od tri do osam ljudi u specijalno opremljenom vozilu, koje se koristi samo kao oružje. Također, tim je opremljen „dugim cijevima“, dimnim bombama i suzavcima, kao i alatima za upad, šljemovima, oklopima i drugom zaštitnom opremom potrebnom za suprotstavljanje neprijateljski nastrojenim aktivnostima druge strane. Ovaj tim intervenira prilikom otvorenog sukoba sa neprijateljem i koristi se za sistematski ili dinamički upad u opsjednute ili zauzete prostorije. U slučaju sukoba, ovaj tim je direktna podrška zaštitnom timu. U takvoj situaciji, tim za pratnju se brine o evakuaciji štićene osobe, dok interventni tim preuzima direktan sukob sa neprijateljem. Prilikom odgovora na prijetnje, ali samo kada su timovi uvježbani da rade zajedno, interventni tim je od neprocjenjive vrijednosti, tj. veoma koristan element, ali samo državnim službama sigurnosti. To je zbog toga što u nekim državama privatni tjelohranitelji uopće ne smiju nositi vatreno oružje, a kamoli još imati i ovako opremljene skupine, odnosno timove.

Tim za opservaciju

Ovaj tim je naša tzv. produžena ruka u pribavljanju svih vrsta informacija. Sastav ovog tima ovisi o zadatku i težištu informacija koje se prikupljaju. Recimo da sigurnosne službe u ovaj tim, pored tjelohranitelja, obavezno uključuju iskusne promatrače ili istražitelje, kao i detektive.

Sigurnosne mjere – zaštitni krugovi

Sigurnosne mjere su sve aktivnosti koje su potrebne da bi se određena osoba i njene aktivnosti, kao i prostor u kojem se kreće i boravi, djelotvorno zaštitili. U osnovi razlikujemo tri varijante zaštite ili tri kruga osiguranja:

Uski ili prvi krug,
Srednji ili drugi krug,
Široki ili treći krug.

Uski ili prvi krug

Pod ovim pojmom se smatraju timovi za pratnju i zaštitni tim te sigurnosne mjere koje se preduzimaju u užem okruženju štićene osobe. Radi se o tome da se direktne opasnosti i prijetnje otklone od štićene osobe čak i u najgorem slučaju kada je potrebno svojim tijelom zaštititi osobu. To uslovljava konstantni vizuelni kontakt i, ako je potrebno, razmak koliko je dohvat ruku štićene osobe kako bi se moglo odmah i efektivno djelovati u slučaju napada. U svakodnevnoj praksi potrebno je imati zaista istančan osjećaj kako bi se štićenoj osobi dalo dovoljno slobodnog prostora, a ipak biti dovoljno blizu da se može pravovremeno reagirati na svaku opasnost ili eventualan napad. Ako se radi samo sa prvim krugom osiguranja, obaveza je da se uvijek odrade pripremni radovi, odnosno da se pripremi teren sa jednim od timova koji će mnogo ranije otići na mjesto dolaska i istražiti teren. Tu obavezu bi trebao preuzeti zaštitni tim, dok tim za pratnju svakako ostaje uz štićenu osobu.

Srednji ili drugi krug

Pod ovim pojmom mislimo na organizaciju u koju spadaju istraživački tim i timovi za osiguranje štićenih ciljeva i faza mobilnosti. U ovom krugu se radi o tome da se okolina osmatra i kontrolira kako bi se ustanovilo da li je bilo nekih promjena, odnosno da li se neprijatelj već pozicionira na nekom od naših ciljeva ili faza mobilnosti o kojima smo ranije detaljno pisali. Kada se nađemo u novom okruženju ili dođemo na novi teren (prostor), vrlo je važno da ustanovimo stvarno stanje stvari i okoline kako bismo lakše ustanovili i primijetili svaku novonastalu promjenu. Također, moramo odmah prikupiti sve važne podatke i informacije vezane za teren i okolinu, koje šef osiguranja mora dobiti kako bi mogao planirati eventualne manevre ili evakuaciju. Dalje je važno da se svi objekti nadziru i štite u odsustvu štićene osobe i tima za pratnju kako bi se isti mogli vratiti na sigurno područje bez nekih „iznenađenja“. Ovisno o stepenu ugroženosti štićene osobe i okoline, ovaj krug, po potrebi, može samostalno funkcionirati bez prvog kruga, odnosno sigurnosne mjere koje potpadaju pod ovaj krug uvijek se provode, dok se mjere iz uskog kruga provode samo po potrebi. Postoji mnogo mogućnosti i varijanti kako sve to kombinirati, a te obaveze preuzimaju istražni i zaštitni timovi.

Široki ili treći krug

U ovom krugu su sigurnosne mjere koje se dešavaju, odnosno primjenjuju u širem ili daljem okruženju oko štićene osobe. Tim iz ovoga nivoa sigurnosti ima ovlaštenje ili mogućnost da u svakom trenutku, ovisno od situacije na terenu i procjene nadležnog, smanji tu distancu. Obično su ovi timovi, da tako kažemo, udaljeni, pa zato i imaju širi ugao gledanja i mogu primijetiti pojave koje se iz neke druge perspektive ne primijete. Upravo zbog ovoga, treći krug i postoji. Ukoliko se podudara sa našom taktikom te ukoliko se radi o organizacijama sa manjim budžetima za osiguranje – npr. kod neodređenog ili nepostojećeg stepena ugroženosti – može se uspostaviti samo ovaj krug. U kombinaciji sa prethodna dva kruga, ovaj krug bi bio kao jedan sistem za uzbunu, odnosno tim koji bi probleme nastojao rješavati u samom začeću. Ovdje bi se radilo, da kažemo, o nadzoru i otkrivanju neprijatelja prilikom faze izviđanja ili istraživanja terena. Taktički, ovo je jedna odlična sigurnosna mjera, ali iz finansijskih razloga nije uvijek ostvariva i izvodiva. Ako se odlučimo samo za ovaj nivo osiguranja, onda se štićena osoba i njene aktivnosti posmatraju isključivo sa jedne sigurne distance, naravno sa njenim znanjem.

Ova mjera je posebno „ugodna“ za one sa strane, tj. one koji se ne moraju integrisati u samo okruženje štićene osobe, čime se smanjuje i obim posla, ali i izdaci. Uprkos tome, moramo biti spremni da u svakom trenutku, u slučaju da se sigurnosna situacija pogorša, ipak budemo na pravome mjestu i odradimo svoj posao adekvatno kako bismo zaštitili štićenu osobu. Na neki način od nas se traži „majstorluk“ da zaštitimo klijenta, a da istovremeno ostanemo neprimijećeni te da ni u kojem slučaju ne otkrijemo neke od svojih aktivnosti. Ovu obavezu prvenstveno preuzima tim za opservaciju.

Na odabir nekih od ovih mjera puno utječe i sam profil klijenta. Ima klijenata koji su gotovo neprimjetni, ne eksponiraju se previše u javnosti kako ne bi bili definirani kao potencijalni cilj. Ovo izravno utječe na sigurnosne mjere podjednako kao i profil osobe koja je konstantno u centru pažnje i koja želi biti u centru pažnje kako bi pokazala sav svoj raskoš. Prvi i drugi krug osiguranja se mogu primijeniti kod oba profila ličnosti. Ovisno o taktici, neprijatelju želimo pokazati prisustvo osiguranja na terenu. Kod osobe sa nižim profilom to će biti neupadljivo, a kod osobe sa visokim profilom imamo obavezu da potencijalnim neprijateljima demonstriramo silu kako bismo im cilj učinili tvrdim i nedostižnim. Ali, u ovom slučaju moramo računati sa ozbiljnijim napadom od strane neprijatelja.

Komunikacija, opažanje i nadogradnja vlastitih istražnih sposobnosti

17 Juna, 2013

Bilo da je proces rekonstruktivan ili konstruktivan ili da se tokom istražnog postupka do informacija dolazi komuniciranjem ili opažanjem, cijeli proces istrage je u svojoj prirodi upravo onoliko kreativan koliko je i naučan. Moći komuniciranja i opažanja, kojima smo kao ljudska bića obdareni po samome rođenju, neopravdano su potisnute u odnosu na moderne tehnologije, koje ublažavaju našu potrebu da fino podešavamo vlastite prirodno urođene sposobnosti

Redakcijski tim

Kada govorimo o sigurnosnoj industriji, istražni postupak je orijentiran ka organizaciji, za razliku od nekih drugih procesa koji su orijentirani ka zajednici. U ovom smislu njegov cilj je da traga za odgovorima na osnovna pitanja: šta, ko, gdje, kada, kako i zašto – vezanim za stanje, incident ili djelovanje koje se smatra organizacijski neprihvatljivim ili koje ima za zadatak postizanje organizacijskih ciljeva. Unutarnja neiskrenost je, primjerice, organizacijski neprihvatljiva aktivnost. Provjerom prošlosti novog uposlenika će se dostići jedan organizacijski cilj. Najveći dio istražnog procesa počiva, zapravo, na prikupljanju informacija, koje se temelji na dva bazna procesa – komunikaciji i promatranju. Odgovori na šest osnovnih istražnih pitanja će se razviti kroz komunikaciju, odnosno kroz napisane ili izgovorene riječi, ili opažanjem, koje se sprovodi kako bi se sakupili fizički dokazi koje je moguće vidjeti, odnosno koje je moguće dotaknuti ili na bilo koji način kvantitativno mjeriti.

Kreativni proces u istrazi

Tokom istražnog procesa moguće je koristiti i prethodno stečena iskustva, koja kao takva uključuju znatnu količinu kreativne mašte, što može biti veoma poželjno. Bilo da je proces rekonstruktivan ili konstruktivan, ili da se informacija dolazi komunikacijom ili opažanjem, cijeli istražni postupak je u svojoj prirodi onoliko kreativan koliko je i naučan. Istraga je veoma maštovit proces. Unatoč svoj modernoj tehnološkoj pomoći dostupnoj istražiocu i bez obzira na sve predivne stvari koje mogu činiti mašine i računari, za uspješnog istražioca jednostavno ne postoji adekvatna zamjena koja bi mogla nadomjestiti njegov urođeni dar da mašta ili njegovom, ljudskom biću svojstvenu kreativnost.

Komunikacija

Komunikacija uključuje informacije dobijene od informatora, prikupljene kroz proces sprovođenja intervjua te one dobijene tokom saslušanja. Razmotrimo jedan jednostavan primjer:

Začuvši lomljenje stakla na prozoru sa čeone strane kuće, vlasnik kuće žurno ulazi u prostoriju u kojoj se nalazi spomenuti prozor te započinje razgledati po sobi kako bi utvrdio uzrok zbog kojega je došlo do loma stakla na prozoru. Tada primjećuje lopticu za tenis kako leži među komadima razbijenog stakla. Provukavši glavu kroz razbijeno prozorsko okno, sa lopticom u ruci, on viknu na tihu grupu mladića na ulici. “U redu, momci, ko je od vas to učinio?” U trenutku dok postavlja to pitanje, istovremeno primjećuje da dječak po imenu Denis u ruci drži teniski reket. Na temelju do tada sakupljenih činjenica, vlasnik kuće stvara hipotezu da je Denis udario lopticu sa teniskim reketom, uzrokujući da loptica, razbivši prozorsko staklo, uleti u njegovu dnevnu sobu. Do ove tačke vlasnik kuće je, u prirodnoj ulozi žrtve koja pokreće istragu, za formiranje svoje hipoteze koristio isključivo vlastitu moć opažanja, odnosno promatranja. No, tada par momaka uglas doviknuše: “Denis je to učinio.” Istražni postupak je, dakle, napredovao kroz komunikaciju sa informatorima. “Da li si zaista ti to učinio, Denise?”, upita vlasnik kuće. “Da, gospodine,” odgovori Denis, oborivši glavu. Pitanje i njegov odgovor sada predstavljaju dva druga osnovna elementa komunikacije – ispitivanje i priznanje. U idealnom slučaju, kakav je opisan u ovome primjeru, posao istražioca je kudikamo olakšan i pojednostavljen ukoliko ga se na bilo koji način usmjeri ka informatoru, ako su svjedoci dostupni i spremni na saradnju ili ako je identitet osumnjičenog poznat, te ga se može ispitati. Takvo pojednostavljenje ne znači da, sa komunikacijskog aspekta, istrage uvijek teku ovako glatko i jednostavno. U većini realnih situacija stvar je upravo suprotna. Razviti u pojedinim osobama informatore ili stvoriti klimu u kojoj će vam zaposlenici ili druge osobe koje nisu zaposlenici u vašoj firmi dobrovoljno povjeriti ono što znaju – nije lahko. Za takvo što je potreban talent, a sposobnost da od svjedoka na bezbolan način izvučete sve informacije kojima raspolaže zahtijeva obuku i iskustvo. Ono što bi trebalo istaći je da je komunikacija, iako sa njom nije uvijek jednostavno upravljati, često vrlo korisna u istražnom postupku. Nažalost, ona nam, u smislu sredstva, nije uvijek na raspolaganju. U tim situacijama, s obzirom da pod takvim okolnostima pokušava saznati šta, ko, gdje, kada, kako i zašto, istražitelj se mora u potpunosti osloniti isključivo na opažanje, barem tokom početnih istražnih faza.

Moć opažanja

Naučne tehnologije u područjima kao što su DNK analize, forenzičko ispitivanje računarskih podataka, otisci prstiju, infracrvene fotografije, filmske fotografije i videozapisi, te analiza pisanih dokumenata, da nabrojimo samo neke, igraju važnu ulogu i predstavljaju bitne aspekte savremene istrage. Shodno našoj prosudbi, možda i previše naglaska se stavlja na tehnologiju, a premalo na ljudsku moć promatranja i opažanja. Ovo svakako ne treba da znači da se, samo zbog toga što su računari i internet danas toliko sofisticirani, trebamo vratiti isključivo informacijama štampanim ili pisanim na papiru. To, zapravo, ima za cilj naglasiti da je zajednički imenitelj za informacijske tehnologije i zapise na papiru prikupljanje i naknadno korištenje korisnih informacija. Isključivo oslanjanje na računare nas čini podložnijima potpunom gubitku podataka u slučaju da računar napadne virus, da dođe do dugotrajnog nestanka struje ili do kritične greške na uređaju za pohranu podataka – hard disku.

Sprovodeći istragu moramo prikupljati, organizirati, analizirati i predstaviti činjenične informacije, i trebali bismo biti sposobni provoditi online istraživanja, kopati po planinama papira, držati videokonferencije, izrađivati multimedijalne prezentacije i koristiti sva ostala sredstva koja su nam dostupna. Znatno širi dijapazon važnih informacija nam je dostupniji kroz vlastitu moć opažanja, nego kroz korištenje laboratorije. Vidjeti, dotaknuti, pomirisati, čuti – sve su to različiti oblici opažanja. Jeste li ikada dotaknuli haubu automobila kako biste utvrdili da li je nedavno bio u pokretu, čemu svjedoči svojom toplinom? Jeste li ikada označili naljepnicu na boci pića kako biste kasnije utvrdili da li ju je neko, u vašem odsustvu, uzimao i trošio? Takvi načini korištenja moći opažanja su prirodni i uobičajeni kao uzimanje hrane ili disanje.

Podsticanje vlastitih sposobnosti

Razmotrimo primjer kupca koji se vraća ka svom novom automobilu, parkiranom na parkingu trgovačkog centra, te pronalazi ogrebotinu na vratima automobila. Predvidljivo je (prirodno i uobičajeno) da će taj nevješti promatrač odmah pregledati susjedne automobile kako bi utvrdio da li se na bilo kojem od njih, na visini koja odgovara oštećenju na njegovom novom automobilu, nalaze tragovi boje koji će dokazati krivnju, bilo da se na sumnjivom automobilu naziru tragovi boje sa njegovog automobila ili obrnuto. Ako je, naime, moć opažanja prirodna i uobičajena u potrazi za odgovorima prilikom istrage i iznalaženja rješenja za nastali problem, zašto onda oni koji se profesionalno bave provođenjem istražnih radnji ne uspijevaju razumjeti, cijeniti i usavršiti se u korištenju takvih moći? Odgovor bismo možda mogli pronaći u modernoj tehnologiji, koja ublažava našu potrebu da fino podešavamo naše vlastite sposobnosti. Samo prije nekoliko desetljeća ljudi su se morali oslanjati na vlastite resurse. Zahvaljujući tehnološkom napretku, spektar resursa na koje se oslanjamo je znatno širi. Mi teško podstičemo vlastite sposobnosti iz razloga što na takvo nešto više nismo prinuđeni. U našem naprednom i sofisticiranom društvu postoji, zapravo, relativno mala potreba da se bude pronicljiv. Uzmite kao primjer vrijeme. Danas imamo 24-satni pristup specijaliziranim kablovskim stanicama, koje na temelju satelitskih prikaza, u stvarnom vremenu, emitiraju izvještaje o vremenskoj prognozi za sutrašnji dan. Koristeći internet, možemo i sami vidjeti vremenske uvjete preko satelita državnih meteoroloških službi, koji su, takoreći, tačni u minutu. Meteorolozi predviđaju, mi prihvatamo. Ipak, čak i sada postoje osobe koje, promatrajući prirodu, formiranje oblaka i njihovu gustoću, boju, vjetar i sl., mogu s izvanrednom preciznošću predvidjeti vremenske prilike. Ronioci i ribari će vam reći da će, kada je miran dan i kada se galebovi spuste na vodu, loše vrijeme doći veoma brzo, a njihova predviđanja su barem toliko tačna koliko i službene prognoze. U smislu njihovih promatračkih vještina, ljudi su snalažljivi samo onoliko koliko za to imaju stvarnu potrebu.

Osnove istražnog postupka

28 Maja, 2013

S obzirom da se umjetnost istrage ne može vezati za bilo koji prostor ili osobu, tako niko nema sve odgovore na koji način istraga može dovesti do željenog rješenja. Previše aspekata je uključeno u proces prikupljanja informacija, primjene logike i donošenja logičnog zaključka. Neki od takvih aspekata uključuju intuiciju, sreću, pogreške, ali i ono što se često naziva „dobar osjećaj“

Ištvan Kos
redakcija@asadria.com

Ne postoji knjiga ili priručnik koji bi ponudili univerzalno rješenje koje bi u ovome smislu odgovaralo svim situacijama, niti bilo koje knjige i autori, u smislu metodike i strategije sprovođenja istražnih radnji, mogu predstavljati vrhovne autoritete u ovoj oblasti. Naš cilj je da kroz seriju članaka, koju planiramo objaviti u ovom i narednim brojevima magazina, ponudimo pregled i objašnjenje najčešće korištenih istražnih pojmova, strategija, sugestija, smjernica i savjeta, te korisnicima predstavimo primjere koji mogu biti korisni bilo kojem istražitelju.

Šta je to istraga?

Istraga je ispitivanje, istraživanje, pretraživanje, praćenje i prikupljanje činjeničnih informacija koje daju odgovore na pitanja ili rješavaju određene probleme. Generalno posmatrajući, istraga je više umjetnost nego nauka. Iako je osoba koja se bavi istragom, zapravo, sakupljač činjenica, on ili ona moraju razvijati hipoteze i zaključivati na temelju dostupnih informacija. Mogli bismo reći da je istražni postupak sveobuhvatna djelatnost koja uključuje prikupljanje informacija, primjenu logike i vježbu logičkog rasuđivanja.

Krajnji rezultat istrage je činjenično objašnjenje onoga što se dogodilo, ukoliko se incident ili problem desio u prošlosti, ili onoga što se događa, ukoliko se incident ili problem dešava u sadašnjem vremenu. Istražni postupak nije ograničen samo na segment kaznenog pravosuđa ili sigurnosti. To je aktivnost koju nalazimo, u manjoj ili većoj mjeri, u gotovo svim područjima ljudskog djelovanja. Istražitelji su akademici, nadzornici suočeni sa disciplinskim prekršajima, procjenitelji starina, pa čak i doktori. Sherlock Holmes sa lovačkim šeširom i povećalom možda predstavlja najpoznatiju sliku istražitelja, no istrage ne pripadaju isključivo areni kriminala ili carstvu policajaca i pljačkaša.

Komparacija javnog i privatnog sektora

Temeljna razlika između istražnog postupka u javnom i onoga u privatnom sektoru je sam cilj istrage. Primarni cilj istražnog postupka u javnom sektoru služenje interesima društva. Ukoliko se takvi ciljevi najbolje dostižu uklanjanjem ili nekim drugim vidom kažnjavanja onih koji čine kaznena djela protiv općeg dobra, onda se koristi rekonstruktivna istražna metoda. Kada je svrha istrage u javnom sektoru spriječiti i suzbiti kriminalne aktivnosti, kao što su, naprimjer, prostitucija ili kockanje, onda se primjenjuju konstruktivne tajne istražne tehnike. Primarni cilj istražnog postupka u privatnom sektoru služenje interesima organizacije, a ne društva u cjelini. Ako se ti ciljevi najlakše dostižu uklanjanjem ili kažnjavanjem onih koji na kriminalan način atakuju na organizaciju ili čije djelovanje na bilo koji način šteti ili ometa organizacijske ciljeve, i ukoliko govorimo o takvom djelovanju u prošlom vremenu, onda se primjenjuje rekonstruktivna strategija. Ukoliko se takvo djelovanje odvija u sadašnjem vremenu, moraju se primijeniti konstruktivne, prikrivene tehnike. Zanimljivo je napomenuti da ono što služi najboljim interesima društva ne mora nužno služiti i interesima organizacije i obrnuto. Naprimjer, javni interesi su zaštićeni ukoliko je pronevjerilac procesuiran i osuđen na zatvorsku kaznu. Suprotna tome je situacija u kojoj bi pronevjerilac, nakon što bi njegova krađa bila otkrivena, bio sretan da vrati ukradena sredstva kako bi izbjegao kazneno gonjenje. Takav sporazum bi bio neprihvatljiv u javnom sektoru. Iskusan istražitelj iz privatnog sektora, s druge strane, nije primarno zainteresovan za kazneno gonjenje i kažnjavanje. Oporavak od gubitka može predstavljati značajniji uspjeh i može bolje služiti interesima privatne organizacije. Zna se desiti i da istraga u privatnom sektoru, koja se bavi kriminalnim i kažnjivim ponašanjem, rezultira dostizanjem ciljeva i javnog sektora i privatne organizacije, unatoč činjenici da postoji temeljna razlika u percepciji kriminala. Na čemu počiva takva razlika u percepciji kriminala? Ona dolazi iz različitih pogleda na žrtvu. Javni istražitelji vide društvo (“narod”) kao žrtvu, dok korporativni istražitelji žrtvom smatraju svoju organizaciju. Preciznije rečeno, detektivi u javnom sigurnosnom sektoru koji rade na slučajevima krivotvorenja vide krivotvoritelje kao opću prijetnju zajednici. Istražitelji iz bankarske institucije ili kreditne organizacije smatraju krivotvoritelja čiji je cilj njihova organizacija kao vrlo stvarnu, neposrednu opasnost za finansijsku stabilnost organizacije. Sa stajališta privatnog istražitelja, krivotvoritelj se mora zaustaviti ne zbog toga što krši zakon, već zato što ugrožava samu organizaciju. Različite percepcije i različiti ciljevi imaju izravan utjecaj na strategije i karakter istražnih postupaka u ova dva sektora, što je dovelo i do drugih razlika. Javni istražitelji su obično naoružani, dok su, primjerice, privatni istražitelji nenaoružani.

Izvor dodijeljenih ovlasti i finansiranje

Javna istraga spada u oblast državnih djelatnosti kod kojih su ovlasti dodijeljene Ustavom ili drugim zakonskim propisima, pa čak i sudskom praksom. Istrage koje sprovode istražni organi u javnom sektoru finansirane su iz javnih sredstava, odnosno iz fondova koji se pune putem poreza. Radom privatnih istražitelja upravlja njihov klijent, dodjeljujući mu ovlasti koje proizlaze iz zakonskih akata organizacije i zakonitosti vezanih za sam slučaj. Iste ovlasti, kao što je, naprimjer, ovlast da vrši uhićenje pod određenim okolnostima, omogućene su svakom građaninu, iako većina građana uopće nije ni upoznata sa takvim ovlastima. Osim toga, privatni istražitelji najčešće uživaju ovlasti izdate od višeg menadžmenta kompanije.

Izvori informacija

U javnom sektoru postoji relativno malo ograničenja za pristup informacijama kao što su kaznene evidencije, državni zapisi i datoteke na općinskoj, kantonalnoj, državnoj i federalnoj razini. Sa druge strane, postoje značajna ograničenja pristupa javnim evidencijama za istražitelje iz privatnog sigurnosnog sektora.

Sigurnost radnog mjesta

Većina istražitelja u javnom sektoru su u sistemu državne službe, sa jasno definiranim faktorima koji se tiču sigurnosti radnog mjesta, a u tome segmentu veoma pozitivnu ulogu najčešće imaju sindikati sigurnosnih istražitelja iz javnog sektora. Privatni istražitelj ima razumnu sigurnost na radnom mjestu (za razliku od nerazumnosti unutar nekih državnih službi i ugovora o radu), pod uslovom da se u organizaciji sprovodi politika ljudskih resursa. Naravno, privatni istražitelji u kompanijama ili organizacijama ne mogu biti dio radničkog pregovaračkog tijela.

Područje djelovanja

Javni istražitelji imaju tendenciju da se specijaliziraju u određenim područjima, ovisno o agenciji, odjeljenju ili ugovoru. Specijalizacijom oni postaju detektivi za provale, detektivi za krivotvorenje, detektivi za ubojstva, državni ili savezni istražitelji za narkotike, istražitelji u odjelima za useljenike itd. Privatni sigurnosni istražitelji imaju tendenciju da rade kao opći detektivi i istražitelji, iako se neki od njih specijaliziraju za pojedine oblasti poput krivotvorenja ili prevara, pogotovo ukoliko su zaposleni od strane finansijskih i kreditnih preduzeća. Javni istražitelji mogu narediti hitno poštivanje i pažnju uglavnom svestrano prihvaćenim i impresivnim dodijeljenim ovlaštenjima, kao što su, naprimjer, identifikacione značke. Iako su mnogi u privatnom sigurnosnom sektoru pokušali kopirati kredencijale njihovih “rođaka” iz javnog istražnog sektora, sve veći broj njih shvata da se poštovanje i pozornost s pravom temelji na dokazanoj inteligenciji, učinkovitim međuljudskim vještinama i istinskoj brizi i poštovanju prema drugima.

Uloge zaštitara, istraživača, logističara i vozača

27 Maja, 2013

U prošlom tekstu smo pisali o samom poslu zaštite ličnosti, kako se sastavlja jedinica, koje su to obaveze i zadaci koje svaki pojedinac, ali i tim ima u sklopu jedinice, te o zadacima tima za pratnju. U ovom broju nastavljamo govoriti o ostalim timovima koji djeluju, odnosno postoje ili bi trebali postojati u jedinici ili odjelu za blisku zaštitu ličnosti

Pripremio: Džemal Arnautović, instruktor IPSTA-e (International Personal and Security Training Association)

Dok se tim za pratnju bavi osiguravanjem prijevoza, zaštitni tim je zadužen za zaštitu objekata i drugih ciljeva koje posjećuju osobe koje štitimo. Ovaj dio posla nerijetko se prepušta i lokalnim zaštitarskim agencijama, naprimjer kada smo u posjeti nekoj stranoj zemlji, ili našim lokalnim agencijama ukoliko smo u vlastitoj zemlji.

Zaštitni tim

Naravno, nećemo uvijek biti u poziciji da za ove poslove angažiramo zaštitare, odnosno neće nam uvijek biti na raspolaganju svi timovi iz naše jedinice ili odjela. Zato se u tom slučaju može iz tima za pratnju odrediti neko ko će paziti na hotelsku sobu ili neki prostor dok je štićena osoba odsutna sa tog mjesta. Zaštitni tim se u većini slučajeva sastoji od jednog do pet zaštitara, koji se po potrebi smjenjuju sa ljudima iz tima za pratnju, i to, naravno, samo u slučaju da su zaštitari ljudi iz naše jedinice ili odjela, jer smo na istom nivou znanja i obučenosti. Ljudi u sklopu jedne jedinice se moraju konstantno rotirati i mijenjati po timovima kako bi se svaki pojedinac upoznao sa svakim poljem u ovom poslu. Bez obzira na to, obaveza je da se pojedinci specijaliziraju za obavljanje pojedinih dužnosti kako bi za njih bili direktno zaduženi. Najvažnije je da su tim zadužen za pratnju i zaštitni tim konstantno u kontaktu kako bi i jedni i drugi pravovremeno imali tačne informacije na osnovu kojih bi u svakom momentu mogli donijeti bilo kakvu odluku. Zadaća zaštitnog tima ne smije se ni u jednom trenutku potcijeniti ili smatrati manje važnom od bilo koje druge iz razloga što u odsustvu drugih timova (npr., tima za pratnju) potencijalni napadači mogu mnogo toga pripremiti, pa se zadaci ovog tima, koji sežu do kontrole i nadziranja samog čišćenja hotelske sobe, obično šire i na ostale organizacijsko-logističke aktivnosti. Ovisno od važnosti i ugleda osobe koju štitimo, često taj tim nadzire i kontrolni dojavni centar čitavog hotela, kao i prostorije gdje se izdaju ključevi i ostala oprema. Ovisno o veličini tima i zadatka, nekad se na terenu postavlja i naša vlastita kontrola pristupa.

Istraživačko-obavještajni tim

Zadaci ovog tima su kod svih sigurnosnih mjera opširno i detaljno opisani. U prvom redu, riječ je o pravovremenom dobavljanju važnih informacija vezanih za procjenu stanja prije, poslije i tokom samog osiguravanja. Za ovo je obično zadužen pojedinac ili čak i cijeli tim, ovisno od potrebe. Mi moramo biti u stanju da opasnosti, slabe tačke i razne promjene u datom okruženju pravovremeno, odnosno prijevremeno primijetimo i dojavimo u bazu kako bi se na osnovu toga odredile mjere koje će se primijeniti u datom zadatku. Ovisno o mobilnosti štićene osobe, po potrebi se mora organizirati i nekoliko ovakvih timova. Prilikom velikih operacija koje provode državne službe, naprimjer prilikom posjeta državnih predsjednika, ovi timovi broje i do pedeset ljudi koji su odgovorni za sve lokalne pripreme. Pod tim se podrazumijeva priprema ili kratka obuka, odnosno upoznavanje sa određenim protokolarnim postupcima lokalnih sigurnosnih snaga kako ne bi došlo do problema prilikom posjete. Tačno se mora znati šta ko radi i koje su čije nadležnosti, jer nije nimalo bezazleno kada se na jednom mjestu nađe pedeset do stotinu naoružanih ljudi, među kojima neki još i ne znaju šta im je činiti. U praksi se često desi da ljudi iz ovog tima prilikom dolaska štićene osobe preuzimaju mjesta tjelohranitelja ili onih u timu za pratnju, a ovo je iz razloga što oni uglavnom, zbog informacija koje pribavljaju, bolje poznaju prilike ili novonastale situacije na terenu.

Tim za logistiku i organizaciju

Kako smo već mogli naučiti u ovom poslu, dosta toga ovisi od logistike i same organizacije. Osoblje ovog tima ne mora prvenstveno biti neko ko je tjelohranitelj ili zaštitar. U većini slučajeva su to asistenti iz administracije ili ljudi osposobljeni za administrativne ili organizacijske poslove. Sam naziv tima govori o kakvoj naravi posla je riječ, tako da ljudi sa ovim sposobnostima daju bolje rezultate na polju ostvarenja administrativnih potreba, organizacije putovanja, rezervacije hotela i dr. Ovisno o organizacionoj shemi osiguranja, ova vrsta kadrova obično je ili dio našega tima za logistiku ili njihove usluge dobijamo iz sjedišta naše kompanije ili kompanije samog klijenta. Naravno, nije isključeno ni to da neki tjelohranitelj bude angažiran na poslovima organizacije i logistike, a o tome odlučuje vođa tima, kao i finansijski okvir. U svakom slučaju, veza mora biti uspostavljena i stabilna, a na usluge ovog tima se mora računati cijelih 24 sata. Ako se radi o vanjskim saradnicima, kako smo ovdje i opisali, onda u našem timu mora biti neko ko će koordinirati ovim ljudima i voditi računa o saradnji. Veza bi trebala biti: lider tima – zaštitar – dodijeljena podrška.

Vozač

U principu, svaki zaštitar bi trebao biti u stanju preuzeti obaveze i dužnosti jednog pouzdanog vozača. U stvarnosti, vozači su rijetko zaštitari ili, kako se kaže, „naši ljudi“ ili ljudi od sigurnosti, i uopće nisu integrirani u naš tim. U većini slučajeva su oni uposlenici administracija kompanija čije direktore ili predsjednike mi štitimo. Također, imamo slučajeva gdje štićena osoba sa sobom dovede svog dugogodišnjeg vozača ili se od nas traži da iznajmimo limuzinu sa vozačem. Sve ove opcije za samu organizaciju ovoga posla nisu dobre iz osnovnog razloga što je ova kategorija ljudi prilikom transporta vrlo izložena i ranjiva, a ti ljudi obično nemaju ni percepciju sigurnosti koju mi imamo, niti se tako ponašaju. Nije isto voziti automobil svakodnevno kao svi „civili“ i voziti automobil dok vas neko napada i pokušava ubiti. Ljudi koji rade sa nama to redovno treniraju i pripremaju se za takav scenario. Obično se događa da „civilu“, uprkos njegovom višegodišnjem vozačkom iskustvu, svaki put moramo objašnjavati kako se zaista vozi taj automobil ili kako se on mora voziti, pa tu onda dolazi do rasprave o kompetentnosti itd. Na kraju se to obično svede, u najboljem slučaju, na probe na našem poligonu, gdje taj gospodin stvarno uvidi koliko „ne zna“. Jer, kako rekosmo, nije isto uživati u vožnji i laganom razgovoru sa direktorom ili menadžerom i voziti automobil dok vas neko pokušava ubiti. U svakom slučaju, treba nastojati da ti ljudi uđu u naš tim, da zajedno sa nama treniraju i komuniciraju kako bi postali dio tima. Potrebno je da nauče komunikaciju i vožnju u koloni, jer zaista nije lahko, a pogotovno nije svakodnevno, da vozite automobil težak preko tri tone brzinama većim od 200 km/h ili sa nekoliko metara razmaka između automobila, pritom vršeći određene manevre. Sve ovo zahtijeva dugogodišnje treninge i iskustvo i veliku koncentraciju u tom momentu. Vrlo je važno da su ti ljudi iz naših redova, jer onda imamo priliku da upoznamo njihove sposobnosti i granice do kojih se mogu opteretiti. Ne zaboravimo da pojedine operacije zahtijevaju dugotrajniji angažman, nekada čak i nakon dvije noći kontinuiranog nespavanja. Također, u tom slučaju znamo kada i gdje i za koji zadatak kojeg vozača možemo angažirati. Oni moraju voditi računa o voznom parku, da sve bude dovedeno do perfekcije te da budu prisutni kada planiramo i određujemo sigurnosne mjere kako bi znali kada, gdje i šta očekujemo od njih.

Važnost tima, vođstva i kolektiva općenito

27 Aprila, 2013

U ovom poglavlju ćemo pisati o suštini „zanata“ kada je bliska zaštita u pitanju. Govorit ćemo o različitim sigurnosnim mjerama i njihovim varijantama, upoznat ćemo se sa pojedinim zadaćama i obavezama same pripreme, sprovođenja, odbrane te postupanja u kriznim situacijama. Također, posmatrat ćemo različite mogućnosti kroz prizmu taktičkih odredbi i dati odgovor kako zadržati određenu fleksibilnost u odnosu na ostale elemente posla bliske zaštite ličnosti.

Pripremio: Džemal Arnautović, instruktor IPSTA-e (International Personal and Security Training Association)

Prve aktivnosti koje se stavljaju pred nas u ovom segmentu naše struke jesu da od pojedinaca ili pojedinih zaštitara oformimo tim i definiramo zadatke, ciljeve i obaveze. Tako raspoređujemo dužnosti, pojedinačne zadaće i odgovornosti, nakon čega moramo koordinirati sve relacije između tima, zadanog cilja i očekivanog rezultata. Tada svi zaštitari poznaju svoj temeljni zadatak i odmah znaju ko je kome dodijeljen i ko kome raportira, odnosno odgovara.

Tim i oprema

Zanimljivo je istaći da privatne službe sigurnosti sve više počinju da uređuju odnose unutar tima po uzoru na državne službe, gdje su takvi odnosi riješeni hijerarhijski, odnosno činovanjem. Kada vlada jasan odnos između zaštitara i kada se zna ko rukovodi operacijom, onda se u akcijama i kriznim situacijama sve odluke i naredbe hitro mogu sprovoditi u djelo, što i jeste pokazatelj prave snage tima i kolektiva. Prilikom formiranja tima potrebni su određeni zahvati, na osnovu kojih se postavljaju ili određuju ciljevi ili očekivanja za svakog zaštitara ponaosob. Također, bitno je razumjeti i mogućnosti svakog člana našeg tima. Ukoliko se u timu postigne razumijevanje, što je od izuzetne važnosti, i ukoliko to svi razumiju i poštuju, onda čak ni nedostatak nekog pojedinca neće igrati toliko važnu ulogu prilikom izvršenja određenih zadataka, posebno ako ljudi pokažu stamenost tokom dužih zadataka, koji obično traju 24 sata ili više, gdje se nekad moraju preuzeti dužnosti drugih članova tima. Naravno, te obaveze uzimaju se na kratko vrijeme, ali ipak i u takvim situacijama ne treba zaboraviti da su članovi obično i sami prilično umorni, pa dodatne obaveze i dodatno opterećenje nije lahko izvršavati.

U principu, jedan tim se sastoji od sljedećih elemenata:

šef operacije,
tim za logistiku i organizaciju,
tim za pratnju,
tim za zaštitu,
tim za promatranje,
tim za obavještajni rad,
tim za intervenciju (često budu policijske snage),
vozač.

Ovo je struktura koja bi trebala biti prisutna u našoj unutarnjoj organizaciji, ali u praksi to uvijek ovisi od finansijskih mogućnosti, koje uvjetuju koliko se efektivnih zaštitara može uključiti u tim. Na osnovu ovih informacija mi formiramo timove i izdajemo zadatke. Važno je da svaki član bilo kojeg tima u svakome trenutku zna svoju poziciju, zna koju odgovornost ima i za šta je zadužen. Također, ovisno o mjerama koje su određene i potrebi, u većini slučajeva se ne moraju aktivirati svi timovi.

Šef operacije

On je glavni odgovorni za kompletnu operaciju u kojoj učestvuju svi nabrojani timovi. On koordinira i upravlja kompletnom operacijom, dobija posao ili zadatak od poslodavca, štićene osobe, njegovog direktnog pretpostavljenog ili nekog oformljenog kriznog štaba, ovisno o čemu se tačno radi i načinu uređenja. Od slučaja do slučaja često su sigurnosne mjere već definirane i on ih sa svojim timovima treba sprovesti. Njemu se daje zadatak da sa svojim kriznim štabom isplanira kompletnu operaciju i odredi mjere vezane za taj zadatak ili posao. Nije obavezujuće da on bude direktno i aktivno uključen u samu operaciju u smislu da je on jedan od zaštitara. U većini slučajeva je mnogo bolje da šef operacije zadrži slobodu djelovanja u vidu nekog primjerenog odstojanja odakle bi konstantno mogao određivati težište operacije, a po potrebi i priteći u pomoć. Time se njemu ostavlja dovoljno prostora da planira i nadzire operaciju u samom njenom provođenju, jer se u bazi napravi plan operacije, ali na terenu uvijek dolazi do određenih promjena. Na taj način on promjene može određivati „u hodu“ i davati nove smjernice članovima timova i informacije o sljedećim koracima. Jer, kvalitetno vođenje je baza ili temelj za uspješno provođenje onih sigurnosnih mjera koje su određene, kao i onih koje upravo nastaju.

Tim za pratnju

U ovom timu smo neposredno sa štićenom osobom u pokretu i kontaktu. I ovdje trebamo odgovornog, šefa, vođu ili, kako se to moderno kaže, team leadera, tj. vođu tima. U malim timovima vođa tima je ujedno i šef operacije i on donosi potrebne odluke i koordinira kompletnu operaciju. U praksi je vođa tima osoba koju direktno vežu za štićenu osobu i kontakt sa istom i koji se vodi kao direktni odgovorni za štićenu osobu. Mišljenja smo da ipak bolje da, ukoliko je to moguće, vođa tima ne preuzima tu obavezu da bude direktni kontakt i odgovorni za štićenu osobu. Jedina prednost takve kombinacije je u tome što u svakom momentu može znati o čemu se radi i kakva je trenutna situacija kod štićene osobe, odnosno da ima relativno visok nivo informiranosti. To sve može dobiti, recimo, preko zaštitara, koji bi informacije prenosio putem veze. Nedostatak koji se čini mnogo većim od prednosti je taj da vođa tima gubi ono što smo već spomenuli kao važnu osobinu šefa operacije – slobodu djelovanja, koja je neophodna za konstantnu procjenu novonastale situacije, a koja opet uvjetuje ispravnost davanja daljnjih smjernica potrebnih za provođenje eventualno novih sigurnosnih mjera. U slučaju da dođe do promjene u planu termina štićene osobe, na osnovu čega vjerovatno dolazi do promjene sigurnosnih mjera koje moramo implementirati, kontrole ponašanja nekih zaštitara te ponovnog sagledavanja situacije, šef u ovoj poziciji ništa od toga ne može sprovesti ukoliko je direktno odgovoran za štićenu osobu. Čak i ako mora sjediti u istom vozilu sa štićenom osobom, to također može biti veliki hendikep za vođu tima, jer je u tom autu uvijek tišina i svako se oglašava samo na upit štićene osobe. Na taj način slabi komunikacija sa ostalim članovima tima jer ne može konstantno komunicirati i davati dalje smjernice ostalim zaštitarima. Dobar šef ima povjerenje u svoje saradnike, pa i u ovoj situaciji vođa tima treba predati ovu odgovornu funkciju direktnog odgovornog za štićenu osobu svom saradniku, svakako uz saglasnost da u slučaju incidenta on sam kratkoročno donosi i sprovodi mjere vezane za štićenu osobu. Ovdje važnu ulogu igraju ličnost i ego, pa nekad vođa tima hoće da bude i odgovorni za štićenu osobu, što može dovesti do nedostataka u vođenju i rezultirati mnogim problemima i haosom ukoliko štićena osoba, recimo, promijeni plan.

Da bi šef operacije i njegov tim funkcionirali onako kako je potrebno da bi sigurnost štićene osobe i operacije općenito bila na vrhunskom nivou, potrebno je hijerarhiju postaviti na sljedeći način:

vođa tima,
odgovorni za štićenu osobu,
ostali zaštitari,
vozač.

Kod velikih timova sa 24/7 osiguranjem postoji više ovakvih timova koji su zatvoreni i koji se, kao takvi, i mijenjaju. Direktni odgovorni za štićenu osobu se treba mijenjati što je moguće manje, jer se vremenom na relaciji štićena osoba – direktni odgovorni stvori neki poseban povjerljiv odnos, što u velikoj mjeri može pozitivno utjecati na sigurnost.

Zaštitarska oprema koja život znači

27 Februara, 2013

U ovome broju ćemo nastaviti govoriti o zaštitarskoj opremi, odnosno definisati ulogu i značaj opreme u obavljanju zaštitarskog posla. Bilo da se radi o opasaču, municiji ili telekomunikacionim uređajima poput telefona i GPS aparata, moramo znati da je oprema važan dio i gotovo ključan segment našeg poziva

Pripremio: Džemal Arnautović, instruktor IPTSA-e (International Personal and Security Training Association)

Opasač

Ima vrlo važnu ulogu jer se na njemu nalazi većina opreme koju koristimo. On mora biti jak i izdržljiv, posebno zbog futrole kojoj mora biti prilagođen kako bi ista bila adekvatno pričvršćena. Veoma je važno da futrola bude čvrsto na svom mjestu i da se ne pomjera kako prilikom povlačenja oružja iz futrole ne bi dolazilo do problema, a što u kritičnim situacijama može biti kobno za nas i našeg klijenta. Kvalitetni opasači sa unutrašnje strane pretežno imaju plastično ojačanje, posebno oni uži koji se nose sa pantalonama, odnosno odijelom. Većina proizvođača futrola u ponudi ima i opasače, jer standardni opasači uglavnom imaju širinu 2 cm, što ni širinom a niti jačinom ne odgovara našim potrebama. Moramo voditi računa o težini opreme koju nosimo na opasaču i ne smijemo doći u situaciju da nam zbog pucanja neadekvatnog kaiša ostala oprema usred zadatka ostane na ulici. Današnji opasači dolaze u kompletu sa podopasačem, koji se uvlači u pantalone, a čija jedna strana posjeduje ljepilo, to jeste “čičak”. Ovo imaju i neki opasači, što nam omogućava da ih čitavom dužinom zalijepimo jedan za drugi kako bismo dobili vrlo čvrst i pouzdan spoj. Standardna širina opasača od 5 cm daje kvalitetnu, čvrstu i prilično veliku površinu za stavljanje i nošenje naše opreme, a ujedno je odlično rješenje koje nam omogućava da istovremeno odložimo svu opremu, odnosno da istu stavimo nadohvat ruke. Opasači se izrađuju od kože, plastike, sintetičkih vlakana i, ovisno o načinu oblačenja i težini, mogu se kvalitetno prilagoditi korisniku.

Municija

Prilikom vršenja izbora municije koja stoji na raspolaganju našoj službi (Napomena: ne koristi se sva municija u svim službama) i/ili našoj odbrani, trebali bismo posebnu pažnju obratiti na sljedeće:

nikada ne koristiti municiju koja je ponovo punjena,
koristiti municiju proizvođača koji su poznati po proizvodnji kvalitetne municije, tj. proizvođače koji ispunjavaju evropske norme (SAAMI, CIP),
službene spremnike za municiju i samu municiju obavezno provjeriti i ispitati njihovu funkcionalnost,
izbor municije ovisi i od propisa koji važe u određenim državama (npr. pancirno, rasprskavajuće zrno i dr.).

Komunikacija

U ovom poslu važan faktor su i sredstva komunikacije, jer sa klijentom ili ostatkom tima uglavnom komuniciramo putem mobilnog telefona ili našeg internog sistema veze. U svakom slučaju, sa tim uređajima i njihovim prednostima, nedostacima i opasnostima koje sa sobom nose (odašiljanje signala, prisluškivanje i sl.) se moramo upoznati do najsitnijih detalja. Moramo biti svjesni da je to oprema koja se sa uvođenjem novih tehnologija mijenja, nekada čak i radikalno, pa stoga moramo konstantno biti u koraku sa svim dostignućima, odnosno moramo se konstantno nadograđivati u pogledu tehničke naobrazbe. U segmentu radioveze obavezno voditi računa o jasno reguliranim propisima o korištenju određenih kanala i frekvencija, čije nepoštivanje za sobom nosi ozbiljne posljedice, počevši od oduzimanja uređaja, što nam ni u kojem pogledu ne ide u korist. Zbog ovakvih situacija, kada se odredi na kojem se prostoru zadatak obavlja, prvo moramo provjeriti zakonske propise i regulative kako bismo nesmetano mogli obavljati naše obaveze. Firme pretežno imaju vlastitu internu radiovezu sa svojom frekvencijom ili nekom zajedničkom koja joj se dodijeli. Sa druge strane, postoje i slabiji uređaji sa izlazom 10–500 mW, koji su namijenjeni za saobraćaj koji ne podliježe nikakvoj prijavi ili plaćanju, a domet im je 1–5 km. U našem poslu ovakvi uređaji se koriste prilikom vježbi ili nekih brzih zadataka koji se odvijaju u neposrednoj blizini.

Satelitski telefoni

Satelitski telefoni bi korisniku trebali omogućiti da bude dostupan na svakom mjestu na kopnu i na moru. Dostupnost je prilično uvjetovana operaterom i samim uređajem koji se koristi. Loše strane ovih telefona su visoka cijena samih uređaja, troškovi korištenja te pozicija antene, jer ona mora imati „vizuelni“ kontakt sa satelitom. Međutim, upravo na moru ili u pustinji ovi uređaji su od neprocjenjive koristi i važnosti.

GPS

Global Positioning System osmislila je američka vojska i on se sastoji od 24 satelita koji omogućuju pozicioniranje na svakoj tački na svijetu. Dobijajući konstantno signale od strane satelita, npr., jednom u sekundi, GPS prijemnik proračunava svoju poziciju na zemlji. Sistem je neovisan od operatera, uvjeta vidljivosti i drugih uslova koji uvjetuju većinu drugih uređaja, pa možemo reći da GPS funkcionira tamo gdje većina drugih uređaja zakaže. Barem u velikoj mjeri. Pozicija se određuje jednim pritiskom tastera bez ikakvog proračunavanja i crtanja. Većina modernih uređaja ima mogućnost i kapacitet komunikacije sa 8–12 satelita. Za određivanje dužine i širine (2D) potrebna je dostupnost najmanje tri satelita, dok je za određivanje pozicije, uključujući i visinu iznad mora (3D), potrebna dostupnost najmanje četiri satelita. Između ostalog, GPS uređaj nam pokazuje i tačno vrijeme, pravac kretanja te brzinu kretanja.

Prednost ove vrste uređaja se ogleda u tome što se signali GPS satelita mogu besplatno koristiti, a to možete uraditi čak i preko mobilnih telefona, dakle bez klasičnog GPS uređaja. Uloga ovog sistema je da svakom korisniku omogući da zna i odredi svoju lokaciju. Ovi uređaji su minijaturni, tako da ne čudi što se nalaze u gotovo svakom mobitelu novije generacije, pa čak i u mnogim odjevnim predmetima koji pomažu u lociranju djece u slučaju da se izgube. U svim novim vozilima visoke klase GPS moduli su serijski ugrađeni, i to sa softverom za danonoćno praćenje tih vozila. Slobodno možemo reći da su u našem poslu ovakva pomagala danas apsolutno neophodna i moramo ih poznavati jer nam itekako olakšavaju posao. Prilikom pronalaska cilja, planiranja maršute kretanja ili u različitim kriznim situacijama, GPS uređaji nam prenose bitne informacije koje nam mogu spasiti život jer šalju našu lokaciju putem mobilnog telefona. Danas je na tržištu prisutno mnogo ovih uređaja, koje možemo uvezati sa našim alarmnim i videonadzornim sistemom, vozilom i drugim uređajima. Njihovim ispravnim korištenjem umnogome možemo sebi olakšati, podići kvalitet našega života te unaprijediti sigurnost naših ukućana, klijenata i nas samih. Vrlo je važno da poznajemo ove digitalne “pomoćnike” iz dva razloga: sa jedne strane, oni nam daju vrijedne informacije i podršku prilikom organiziranja, planiranja i obrade podataka, a, sa druge strane, takve uređaje danas koriste i naši klijenti, pa nam mogu biti postavljena i određena pitanja iz te oblasti.

Palice, sprejevi, pištolji ili elektrošok?

27 Januara, 2013

Oprema je „bure bez dna“ i ništa nema kraći rok trajanja kao oprema i tehnika. Nove tehnologije izlaze na tržište takvom brzinom i tempom da čak ni iskusni profesionalci ne mogu uhvatiti korak sa novim dostignućima na tržištu. Bezbroj sajmova i časopisa prezentira hiljade novih proizvoda godišnje, a kako proizvođači prihvatljivom cijenom pokušavaju pridobiti klijentelu, vrlo se lahko u takvom vrtlogu možemo izgubiti

Pripremio: Džemal Arnautović, instruktor IPTSA-e (International Personal and Security Training Association)

Naša oprema mora podržavati, odnosno podupirati rad jednog tjelohranitelja i omogućiti provođenje sigurnosnih mjera koje su određene za konkretni zadatak ili posao. Poput načina provođenja i upotrebe sigurnosnih mjera, i odabir opreme ovisi od raznih okvira. Izbor ponajviše ovisi, naravno, od finansijskih sredstava, ali i od zakonskih okvira, područja gdje se zadatak obavlja, stepena ugroženosti, kulturalnog okruženja (običaja ljudi na određenom području), mjera sigurnosti koje su određene za taj zadatak i, svakako, stepena obučenosti, tj. nivoa poznavanja same opreme. Oprema je „bure bez dna“ i ništa nema kraći rok trajanja kao oprema i tehnika. Nove tehnologije izlaze na tržište takvom brzinom i tempom da čak ni iskusni profesionalci ne mogu uhvatiti korak sa novim dostignućima na tržištu. Bezbroj sajmova i časopisa prezentira hiljade novih proizvoda godišnje, a kako proizvođači prihvatljivom cijenom pokušavaju pridobiti klijentelu, vrlo se lahko u takvom vrtlogu možemo izgubiti. Ništa neobično. Nekad je zaista potrebno izvršiti jedan kvalitetan i praktičan test koji bi nam olakšao odabir između korisnog i bezvrijednog proizvoda. U ovome tekstu ćemo prikazati različita područja, razjasniti trendove i pokušati vam pomoći u donošenju odluke o nabavci opreme.

Oružje i pomoćna oprema

Hemijski iritansi

Posljednjih godina upotreba klasičnih iritanasa kao što su CN (Chloracetophenon) i CS (Chlorbenzylidenmalonitril) znatno je opala, dok je upotreba OC-a (Oleoresin Capsicum), koji je općepoznat kao „pfefer spray“, drastično porasla. Ovaj OC se koristi u ASR (Aerosol Subject Restrains) uređajima ili aparatima za raspršivanje hemijskih iritansa. Državne službe ovaj gas koriste kao fizičku silu prilikom hapšenja, odnosno privođenja osumnjičenih, ili u okviru mjera za kontrolu (poput demonstracija). Prednost ovih raspršivača jeste ta da se mogu upotrebljavati sa određene udaljenosti i tako zadržati sigurnosno odstojanje od napadača. Upravo u našem poslu ovo pomagalo je izuzetno korisno jer nam omogućuje određene taktičke prednosti. Ovisno o zakonskim okvirima i veličini pakovanja, u velikom broju zemalja OC je uvršten u obaveznu opremu tjelohranitelja.

Palice

Palica je jedno od najstarijih sredstava za provođenje sigurnosnih ili, u ovom slučaju, prisilnih mjera. Izrađene u raznim izvedbama od drveta, bambusa, gume, plastike i metala, palice se upotrebljavaju defanzivno ili ofanzivno. Moderne varijante stare palice postaju sve više univerzalna sredstva za kontrolu, koja u kombinaciji sa treniranim zahvatima mogu postići mnogo više od pukog udaranja: odbranu, odnosno blokadu udaraca, kontrolu napadača i, naravno, zadavanje udarca koji neminovno proizvodi bol.

Elektrošok

Elektrosignali izravno djeluju na senzorski nervni sistem i uglavnom strujom snage od 7 do 14 W utječu na signale nervnog sistema i dovode do njihova povremenog prekida. EMD uređaji (Electro-Muscular Disruption Technology) rade sa 18–26W i u potpunosti prekidaju nervni sistem, što za rezultat ima i potpunu kontrolu mišića. Oba uređaja ispaljuju kontaktne strelice, koje se zabodu u odjeću ili kožu, putem koje se prenosi elektroimpuls. Danas na tržištu imamo zaista mnogo ovih uređaja, a u prošloj godini je naš magazin pisao i o Tezerima (elektropištoljima), koje koriste policijske snage u mnogim zemljama. Ovisno o modelu ovih uređaja, efektivni domet je oko 7 metara. S ciljem pomoći pri ciljanju, na njih se može montirati i laser.

——————————-

Vatreno oružje

Upotreba ili korištenje vatrenog oružja zahtijeva sljedeće preduvjete: posjedovanje oružja (što podrazumijeva ispunjenje uvjeta za posjedovanje istog), postojanje pravne ili zakonske osnove, postojanje prijetnje i ugroženosti, provjera okruženja, te osnova i navoda nalogodavca. Primijetit ćete da je odabir kako oružja i kalibra tako i njihova dobavljivost vrlo često problem ili je uvjetovana raznim regulativama, dok je u nekim zemljama upotreba potpuno zabranjena za privatni sektor. Ovoga puta ćemo navesti samo neke pojedinosti, koje su ujedno i preporuke, koje je nužno poznavati kada je kratko ručno naoružanje u pitanju.

Kalibar. Svrsishodno birati ne manji od 9×18 mm, sa dobrom municijom. Provjereni i pouzdani kalibri pretežno su 9×19, .38 specijal, -357 Magnum, .40S&W, 357 SIG. 45ACP i drugi.

Veličina. Kod pištolja dužina cijevi ne ide preko 10,5 cm, a kod revolvera 8,5 cm. Oružje treba biti dovoljno veliko da je pogađanje djelotvornog područja sa njim pouzdano izvodljivo.

Težina. Veoma važan segment i bitan iz dva razloga. Prvo, što je oružje teže, bolje kompenzira trzaj, pa je samim time i preciznije. Sa druge strane, što je lakše, mnogo je ugodnije za dugo nošenje. Između ovoga dvoga trebamo pronaći kompromis.

Kapacitet. Ovaj izbor ovisi o veličini i formi oružja, a tek onda od vrste ugroženosti i okruženja. Ovo znači da je nekada bolje gađati efektivno, pa makar gađali i sa manje municije.

Proizvođač. Svaki proizvođač koji snadbijeva policijske i vojne formacije u osnovi ispunjava uvjete kvaliteta, pouzdanosti, izdržljivosti i servisa.

Nišan. Fiksni nišan je pouzdaniji od štelujućeg ili pomjerajućeg i njemu treba davati prednost. Nije loše ni oružje opremiti nišanom koji može pomoći kada je vidljivost slabija, mada u takvim situacijama svakako treba izbjegavati upotrebu vatrenog oružja.

Opremljenost i rukovanje. U principu, što ima manje dodataka na oružju, to je oružje jednostavnije za rukovanje i održavanje.

Futrola

Vrlo je važno voditi računa o određenim pojedinostima kada je u pitanju odabir futrole za nošenje oružja. Ovisno o kakvom se zadatku radi, odnosno smije li se oružje vidjeti ili ne, treba obratiti pažnju na sljedeće:

Način na koji obavljamo djelatnost zahtijeva sistem – kako kod fizičkog sukoba tako i kod nekih, možemo kazati, ekstremnih pokreta – koji oružje sigurno drži na svom mjestu, dakle u futroli. Ona ga, osim zaštićenog, čini i brzo dostupnim u slučaju potrebe;
Vremenski uvjeti uvjetuju količinu odjeće koju nosimo, a samim tim i mogućnost izbora opcije nošenja oružja;
Način odijevanja – postoji li uopće mogućnost da se oružje sakrije?;
Socijalno okruženje – postoji li uopće mogućnost da dođe do upotrebe oružja? Ovo je posebno izraženo pitanje ukoliko ćemo se naći, recimo, na prijemima, gdje do upotrebe oružja vjerovatno neće doći, dok, sa druge strane, na nekim mjestima, poput onih na kojima se okupljaju protesti, postoji velika mogućnost za takvo nešto;
Spol, fizičke mogućnosti, neke povrede i starost su osobenosti koje trebamo uzeti u obzir prilikom izbora odgovarajuće futrole.

Ipak, za sve futrole važi isto pravilo: obarač mora biti zaštićen, tj. pokriven, kako bi se prilikom povlačenja oružje sigurno i čvrsto moglo povući. Povlačenje, kao i odbravljivanje, odnosno zabravljivanje jednom rukom mora biti omogućeno!

Prethodni
1
…
26
27
28
29
30
Sljedeći