Kvalitet i kreativnost obuke koja se izvodi u učionici ograničeni su samo maštom upravitelja sigurnosnim odjelom. Uzmite za primjer program koji je razvijen za planiranje nastave iz domena umjetnosti sprovođenja ispitivanja. Ukoliko je sproveden ispravno, ovakav program obuke predstavlja učinkovit način da čak i iskusni ispitivači i istražitelji dođu do novih i svježih ideja. Ovu metodu osposobljavanja i obučavanja mladih istražitelja moguće je sprovoditi uz korištenje pripremljenih i unaprijed režiranih i snimljenih istražnih intervjua, ali i pomoću raspoloživih videosnimaka načinjenih tokom sprovođenja stvarnih istražnih saslušanja

Redakcijski tim
redakcija@asadria.com

I jedna i druga metoda su prepoznate kao izrazito učinkovite, s tim što korištenje audio-video zapisa sa stvarnih saslušanja donosi i dodatnu korist, s obzirom da se tokom tako koncipirane obuke mladi istražitelji suočavaju sa nizom stvarnih reakcija ispitanika i sa njihovim pokušajima da davanjem neistinitih izjava skrenu tok istrage u pogrešnom smjeru. U pripremi za jednodnevni seminar, koji je na ovu temu održan za sve istražitelje jedne organizacije koja pruža usluge iz domena privatne zaštite, svi učesnici su zaduženi da predstave svoje slučajeve iz prakse kod kojih su se tokom ispitivanja suočili sa određenim poteškoćama. Na dan treninga dva nasumično izabrana učesnika naglas su čitala uratke svojih kolega, pri čemu je jedan od čitača igrao ulogu istražitelja, a drugi ispitanika.

Videoedukacijski program

Ovo “ispitivanje” izvršeno je prije okupljanja grupe istražitelja, a tonski i video snimak je pohranjen na videokasetu. Nakon što su učesnicima seminara prenijeli cjelokupnu dramaturgiju i tok saslušanja, suočenje je bilo izloženo procjeni i kritici od strane cijele grupe. Ovakvo stjecanje znanja i dijeljenje iskustava se pokazalo kao veoma efikasna metoda učenja za sve učesnike seminara. Kao dodatak iskustvu iz učionice nešto kasnije je razvijen i priručnik za samostalno učenje i stjecanje znanja vezanih za tehnike i tok sprovođenja saslušanja, a koji pokriva osnove procesa ispitivanja i saslušanja i bavi se, između ostaloga, i razlozima za prihvatanje, odnosno odbacivanje pojedinih izjava ispitanika. Na taj način je kreiran svojevrstan videoedukacijski program, koji obuhvata tri različite situacije. Nakon čitanja sastava u kojem je detaljno predstavljena prva situacija, sudionicima seminara je naloženo da zatvore knjige i uključe TV uređaj, na kojem je zatim i prikazana dramatizacija slučaja kojega je upravo opisao prvi čitač. Na kraju prikazivanja prvog snimljenog audio-video uratka, na ekranu se prikazuje poruka za učesnike seminara da isključe TV aparat i vrate se na radni list, u kojem je trebalo odgovoriti na niz pitanja vezanih za tok i sadržaj saslušanja kojega su upravo imali priliku pogledati. Nakon što su učesnici seminara po ovom modelu pregledali sve tri ponuđene situacije i odgovorili na pitanja postavljena u radnom listu, imali su priliku usporediti svoje odgovore sa odgovorima napisanim na poleđini radnog lista. Ovaj izmijenjeni pristup stjecanja znanja u učionici pokazao je tri veoma jasne prednosti:

(1) Istražitelj početnik na ovaj način znanje i iskustvo preuzima i stječe potpuno samostalno, bez da za proces stjecanja znanja veže vrijeme upravitelja istražnog odjela ili drugog starijeg i iskusnijeg istražitelja;

(2) Samo iskustvo učenja na ovaj način ne nosi bilo kakvu prijetnju. Odgovori bilo kojega od polaznika bili su nepoznati za ostale polaznike, a na taj način su učesnici seminara mogli svoje privatne i povjerljive procjene sumnjivih ili pogrešnih odgovora usporediti sa odgovorima navedenim na poleđini priručnika, iz čega su imali priliku izvoditi zaključke, koji su im kasnije mogli poslužiti kao dobra smjernica za sprovođenje saslušanja;

(3) Ovakav proces stjecanja znanja je iskustven. Polaznici su se mogli saživiti sa ulogom ispitivača prikazanog na TV ekranu. Varijacija na ovu metodu sprovođenja treninga bi mogla biti i ta da se tokom seminara prikažu i audiovizuelni zapisi sa stvarnih ispitivanja koja su poduzeta ranije. Neke organizacije koriste ovu metodu kao sredstvo zaštite od lažnih tvrdnji o zloupotrebi ili pogrešnom tumačenju njihovih istražitelja. Istražitelji u radionici mogu kao grupa naknadno davati sugestije o tome kako poboljšati tok i rezultate saslušanja. To, međutim, zahtijeva postojanje odgovarajuće kolegijalne atmosfere među osobljem, tako da se dati komentari ne protumače kao kritika, već kao sugestija.

Ukoliko je sprovedena ispravno, ovakva obuka predstavlja učinkovit način da čak i iskusni ispitivači i istražitelji dođu do svježih ideja. Sljedeća korist od korištenja audio-video zapisa sa stvarnih saslušanja je u tome što se tokom takvog sprovođenja obuke mladi istražitelji suočavaju sa nizom stvarnih reakcija ispitanika i njihovih pokušaja da izbjegnu davanje istinitog odgovora ili da daju neistinite informacije. U odnosu na korištenje unaprijed pripremljenih i snimljenih audio-video sesija sa izrežiranim saslušanjima, korištenje stvarnih zapisa sa saslušanja ne ograničava proces stjecanja znanja sposobnošću nekog od kolega istražitelja da se uživi u ulogu ispitivača i kompletnu situaciju predstavi posve vjerno.

Nastava van učionica

Sljedeći način na koji upravitelj odjela sigurnosti može iskazati svoju odgovornost kao trener je organiziranje nastave u lokalnim obrazovnim ustanovama ili zahtijevanje sudjelovanja na predavanjima na kojima se, u relevantnim koledžima i drugim obrazovnim ustanovama, govori o istim ili sličnim temama, odnosno o istražnim vještinama. Iako se dostupnost obrazovnih programa sa ovom tematikom razlikuje u različitim područjima, ova vrsta formalne obuke u značajnom je porastu i od neupitne je vrijednosti. Stručne skupine sponzoriraju tematske seminare u okviru njihovih specijalnosti, a po kalendarskim shemama koje se najčešće mogu pronaći na njihovim web-stranicama. Ono što predstavlja i dodatnu korist je činjenica da mnoge organizacije postavljaju upozorenja i obavijesti o organiziranju sličnih edukativnih programa i od strane privatnih kompanija i drugih udruženja iz područja zajedničkog interesa. Za takvu obuku, često namijenjenu naprednim praktikantima koji imaju ograničenja u smislu vremena kojega mogu utrošiti van svojih uobičajenih dužnosti, može se očekivati da bude veoma sadržajna i da ponudi mnoštvo praktično iskoristivih saznanja i tehnika. Ovo se naročito odnosi na treninge i seminare organizirane i sponzorirane na nacionalnoj ili međunarodnoj razini organizacije. Ponekad su treninzi organizirani na lokalnom nivou slabije kvalitete u odnosu na one organizirane na nacionalnom ili međunarodnom nivou, bilo da govorimo sa aspekta kvaliteta i kvantiteta prezentacijskih materijala ili sa aspekta samoga stila prenošenja znanja i prezentacijskih tehnika kojima se služi predavač.

Sigurnosni menadžer u ulozi kontrolora

Kada se sigurnosni menadžer nađe u ulozi kontrolora, tada bi se trebao posebno pozabaviti sa četiri područja od interesa: organizacijom i rasponom kontrole, evidencijom, troškovima i opremom. Raspon ili obim kontrole, kao koncept upravljanja, odnosi se na broj podređenih koji izvještavaju izravno svoje nadređene. Iz nekih starijih udžbenika se moglo saznati da je dobar raspon kontrole u sigurnosnim organizacijama onaj pri kojem je jedan sigurnosni menadžer nadređen nad maksimalno šest osoba. Međutim, s obzirom da ovdje govorimo o istražiteljima, praksa je pokazala da se obim efektivne kontrole može proširiti i van spomenute granice, kako zbog karaktera i visokih vrijednosti koje u svakome smislu treba da karakterišu budućeg istražitelja tako i zbog svega onoga što predstavlja prirodu posla kojim će se on u budućnosti baviti. Visokostručno i motivirano istražno osoblje u pravilu zahtijeva znatno manji nivo nadzora, što omogućuje spomenuto proširenje normalnih granica raspona kontrole.

U organizaciji čija organizaciona struktura odgovara strukturi organizacije predstavljenoj na grafikonu 1, naprimjer, za rad istražnog odjeljenja je potreban samo jedan menadžer ili supervizor. Međutim, ni pod kojim okolnostima se od voditelja istrage ne bi trebalo zahtijevati da koordinira sa više od deset istražitelja koji ga izvještavaju i koji su mu podređeni. Dakle, ako sigurnosna organizacija ima više od deset istražitelja, tada na scenu stupa organizacijski dizajn koji je prilagođen istražnim odjelima. U takvim slučajevima je primjenljiv drugačiji princip organizacije, temeljen na logičnoj podjeli rada i zadataka, a prema kojemu su istražitelji podijeljeni po njihovoj namjeni, procesima ili postupcima, klijenteli, raspoloživom vremenu ili za istragu interesantnim lokacijama. U organizaciji ustrojenoj po shemi prikazanoj na grafikonu 2, tri supervizora koji su podređeni sigurnosnom menadžeru ili upravitelju sigurnosnog odjeljenja morali bi biti u mogućnosti obavljati učinkovitu kontrolu nad čak trideset istražitelja.

U svakodnevnoj praksi postoji uvriježeno mišljenje koje podržava koncept da dobar rukovoditelj ne mora posjedovati tehničke vještine sa kakvim raspolažu zaposlenici kojima rukovodi. Iako je takav pristup moguć u pojedinim ili čak u mnogim područjima upravljanja, koncept se pokazuje kao nevažeći kada je u pitanju upravljanje ili, tačnije, nadzor nad radom istražitelja. Uzrok tome je činjenica da sama priroda istražiteljskog posla od istražitelja zahtijeva daleko veću slobodu kretanja, veću fleksibilnost u iznalaženju alternativnih rješenja i više kreativnosti nego što se to očekuje od osoba koje obavljaju neke druge sigurnosne poslove

Redakcijski tim
redakcija@asadria.com

Da bi uspješno upravljao visokomotiviranim i kreativnim pojedincima, supervizor bi trebao biti neko ko je već prošao istim putem, odnosno neko ko na temelju svog vlastitog, ranije prikupljenog iskustva može proniknuti u samu bit aktuelne situacije i shvatiti šta se, zapravo, dešava. Rukovoditelj, odnosno menadžer istražnog odjeljenja obavlja pet različitih funkcija, od kojih svaka zahtijeva posjedovanje velikog iskustva u sprovođenju istražnih radnji. Te funkcije obuhvataju funkciju istražnog savjetnika, instruktora za sprovođenje treninga i obuke, istražnog kontrolora, motivatora i procjenitelja.

Rukovoditelj istražnog odjeljenja u funkciji istražnog savjetnika

Budući da istražni proces nije precizna nauka, istražitelj koji je u njega uključen, pa čak i ako dolazi iz grupe onih veoma iskusnih, trebao bi aktivno razmjenjivati mišljenja i savjetovati se sa obrazovanim i edukovanim osobama o pravcu u kojem se odvija istraga, o ulozi koja mu je dodijeljena u istražnom procesu, o ispravnom pozicioniranju u odnosu na određene činjenice, saznanja i aktuelnu situaciju, te o koracima koje je potrebno preduzeti u narednom periodu kako bi istraga napredovala pozitivno. Spomenuto savjetovanje, zapravo, predstavlja neformalnu i otvorenu razmjenu ideja, a interesantno je, kreativno i potiče na razmišljanje. Ono nekada uključuje razmatranje međusobno sasvim oprečnih ideja, a ponekad i ideja koje u potpunosti izlaze van granica svakidašnje prakse. Savjetovanje i razmjena mišljenja je, zapravo, zbrajanje svih dojučerašnjih iskustava, čiji konačan zbir bi nam trebao pokazati smjer u kojem bi danas trebalo usmjeriti istražne radnje. Međutim, ovakvo savjetovanje ne bi trebalo biti pogrešno protumačeno i shvaćeno kao aktivnost koja menadžeru dopušta neaktivnost i puko teoretiziranje. Umjesto toga, rukovoditelj, odnosno menadžer, funkcioniše kao sudionik u raspravi, tj. kao neko ko može dati značajan doprinos rješenju problema zahvaljujući vlastitim istražnim iskustvima i vještinama. Ključ za učinkovito savjetovanje i razmjenu mišljenja sadržan je u samom procesu savjetovanja. To bi trebao biti proces koji stvara klimu u kojoj jedna osoba potiče drugu sa idejama ili strategijama koje bi mogle značajno doprinijeti uspješnom zatvaranju slučaja. Primjer koji slijedi izvrsno ilustrira spomenutu vrstu dijaloga.

Istražitelj: “Taj dečko je jednostavno nestao iz vida. Niti ga je ko vidio, a niti šta čuo o njemu već više od godinu dana.”

Nadzornik: “A šta je sa njegovim posljednjim poznatim boravištem? Nema zahtjeva za prosljeđivanje pošte ili informacija o kretanju njegovog kombija?”

“Ne, bio je prijavljen u jeftinom hotelu, ali je najveći dio vremena provodio na ulici, bez stalne adrese.”

“Jeste li provjerili da li je vršena promjena adrese u Odjelu za registraciju motornih vozila?”

“Jesam. Ništa.”

“Jeste li provjerili uobičajene baze podataka?”

“Provjerio sam komercijalne baze podataka na koje smo se pretplatili, a pokušavao sam mu ući u trag i putem jednostavne web-bazirane aplikacije za pronalaženje osoba. Tu sam došao do starih brojeva telefona, do stare adrese, te do imena njegovih starih susjeda i njihovih telefonskih brojeva. Sve u svemu, istraživanje u tom pravcu nam nije donijelo konkretne informacije, niti nas je pomjerilo korak naprijed u smislu napretka istrage. Obilaskom svih tih starih adresa nismo, zapravo, dobili ništa.”

“Da li bi mogao biti zatvoren u nekom od zatvora?”

“I to sam također provjerio. Zasigurno znamo da nije ni u jednom državnom zatvoru, a niti u bilo kojem zatvoru u susjednim državama.”

“A da nije možda otišao u samostan?”

“Nisam provjeravao, ali stvarno sumnjam u takvu mogućnost. Uvijek je bio više fokusiran na svoje prijatelje, drogu, djevojke i raskalašene zabave. No, upravo mi dadoste dobru ideju. On je jako volio drogu. Obožavao je kristalni metamfetamin. Mogao bi biti u nekoj od bolnica ili čak u nekoj od ustanova na programu odvikavanja i rehabilitacije. Međutim, ako je još uvijek ovisan o narkoticima, a nije se uključio u program odvikavanja, mogao bi biti bilo gdje na ulici ili u bilo kojem skloništu za beskućnike, ukoliko je dovoljno sretan da u takvim skloništima za sebe pronađe mjesto. O takvim opcijama nikada ranije nisam ni razmišljao…”

U ovoj razmjeni mišljenja menadžer ne daje savjete u strogom smislu te riječi. On potiče istražitelja s pitanjima koja su, u ovom primjeru, vodila istražitelja da otkrije neke od logičnih koraka koje se ranije nije sjetio poduzeti. U nekim slučajevima proces savjetovanja i razmjene mišljenja može imati i savjetodavnu prirodu. Istražitelj koji ima dvojbe oko iskaza određenog intervjuisanog svjedoka, naprimjer, može imati koristi od osjećaja kojeg naspram slučaja i situacije ima njegov menadžer.

Rukovoditelj istražnog odjela u ulozi instruktora/trenera

Jasno je da ne možete naučiti studenta historije umjetnosti kako letjeti avionom ili kako se boriti ako vi prvi, kao instruktor, niste ovladali tim vještinama. Isto vrijedi i za podučavanje istražnim vještinama. Podučavanje takvim vještinama i poticanje njihovog razvoja vitalne su odgovornosti kvalitetnog menadžera. To se posebno odnosi na trening i obuku novih istražitelja angažiranih na slučaju i na edukaciji potpunih početnika. U svojoj ulozi trenera menadžer na raspolaganju ima niz opcija i mogućnosti njihovog kombiniranja. U idealnom slučaju, koristi se kombinacija svih raspoloživih opcija, uključujući tu, između ostalog, i izravno uključivanje menadžera u proces treninga i obuke, obuku uz posao uz superviziju od strane iskusnog istražitelja, edukativne programe koji se sprovode u učionicama te sudjelovanje na visokoobrazovnim programima i seminarima.

Izravno uključivanje rukovoditelja istražnog odjela u procese treninga i obuke

Rukovoditelj istražnog odjela može lično voditi istragu od početka do kraja, radeći skupa sa manje iskusnim ili lošije edukovanim istražiteljem. Kako se slučaj razvija, korak po korak, rukovoditelj istražnog odjela objašnjava mlađem i manje iskusnom istražitelju razloge za poduzimanje pojedinih istražnih koraka, tumači mu pojedine faze i metodologiju sprovođenja određenih istražnih radnji, te mu nudi odgovore na postavljena pitanja. Na takav način učenik brže ovladava sposobnošću logičkog razmišljanja i lakše prihvata pojašnjenja vezana za određene istražne radnje, a sa druge strane, sa rukovoditeljem istražnog odjela u ulozi učitelja i trenera mladi ili manje iskusan istražitelj od samoga početka stječe znanje i iskustvo, pristupajući slučaju na način kako to čini i njegov instruktor, trener ili supervizor. U praksi, uz ulogu učitelja, rukovoditelj istražnog odjela najčešće obavlja i ulogu procjenitelja učinka i radnih performansi mladih i manje iskusnih istražitelja.

Izobrazba na radnom mjestu s drugima

Druga opcija obuke je dodjeljivanje novih i neiskusnih istražitelja za rad s iskusnim istražiteljima u cilju tzv.  izobrazbe na radnom mjestu. Iako je to najpopularnija metoda treninga, ona također ima svoje nedostatke.

Najprimjetniji problem kod ove opcije je to što početnik ima tendenciju da od svog iskusnog partnera, osim onih dobrih, pokupi i loše radne navike. Slika inače izvrsnog istražitelja, koji je zbog svoje neobične sposobnosti mentalnog prisjećanja sklon neurednom vođenju bilješki, mogla bi za početnika biti veoma loš primjer i uzor, jer bi na osnovu projektovane slike mogao steći dojam kako vođenje bilješki i nije od tolike važnosti za istražnu djelatnost. Ako učenik nema istu sposobnost pamćenja kao i njegov instruktor, onda bi ovaj propust u edukativnom procesu mogao imati veoma ozbiljne posljedice. Iako rukovoditelj može odlučiti da obuku povjeri nekom od iskusnih podređenih kolega, on uvijek mora biti svjestan odgovornosti za krajnje rezultate obuke te vršiti monitoring i superviziju edukativnih procesa kako bi se osiguralo da su loše navike ili nedostaci u edukativnom procesu učenja ispravljene. Drugi oblik treninga je formalizirano ili strukturirano prenošenje iskustava tokom edukativnih procesa koji se sprovode u učionici. Ovdje postoji široka paleta različitih mogućnosti, od organizovnih instrukcija od strane rukovoditelja, preko preuzimanja niza uputa i smjernica od strane iskusnijih kolega koji početnicima prenose vlastita iskustva iz područja u kojima su posebno stručni, pa do angažiranja spoljnih stručnih saradnika za trening i obuku. Ovaj oblik obuke i treninga im pruža istinsku edukativnu vrijednost, jer su kvaliteta i kreativnost obuke koja se organizirano sprovodi u učionicama ograničene samo maštom rukovoditelja.

Posjedovati moć ispravnog prosuđivanja, zapravo, znači u prosjeku donositi više dobrih odluka nego onih loših. Dva su veoma bitna faktora koja utječu na dobro prosuđivanje i donošenje ispravnih odluka. Prvi faktor je spremnost za donošenje odluka, a drugi je da se većina odluka donesenih na temelju logičkog prosuđivanja i iskustva pokaže ispravnim. Sa druge strane, loše odluke najčešće nastaju kao rezultat loših procjena, temeljenih na raspoloživim podacima koji su u suprotnosti sa stvarnim stanjem na terenu

Redakcijski tim
redakcija@asadria.com

Istražitelj mora biti u stanju preuzeti različite uloge i prilagođavati im se veoma brzo i prikladno. Bez obzira da li se radi o ulozi voditelja vatrogasne jedinice, starog ratnog prijatelja, „lošeg momka“ u ispitivačkom timu ili tek poznanika, svaka od tih uloga od istražitelja zahtijeva visok stepen svestranosti. Jedan je od osnovnih preduslova koji istražitelju osigurava učinkovitost je sposobnost pretvaranja, odnosno glume.

Preuzimanje različitih uloga

Međutim, učinkovitost istražitelja uveliko je ovisna i o njegovoj sposobnosti da donosi ispravne odluke. Ispravno prosuđivanje, ustvari, je donošenje ispravnih odluka u većini situacija. Kada neko tvrdi da ima moć ispravnog prosuđivanja, on, zapravo, tvrdi da u prosjeku donosi više dobrih nego loših odluka. Međutim, postoje dva bitna faktora koja utječu na dobro prosuđivanje i donošenje ispravnih odluka. Prvi faktor je spremnost osobe da donosi odluke. Mnogi ljudi, uključujući tu i one na rukovodećim funkcijama, kada trebaju donijeti važnu odluku, proživljavaju to uglavnom teško i sa dosta neugode. Međutim, odlika učinkovitog istražitelja je da odluke donosi čvrsto i bez mnogo predomišljanja. Drugi faktor je da bi se većina odluka koje su donesene na temelju iskustva, intuicije i naakumuliranog znanja trebala pokazati ispravnim. Dakle, u ovome slučaju govorimo o većini odluka, a ne o svim odlukama. Loše prosuđivanje je nešto lakše prepoznati, ali i definisati. Loše odluke nastaju kada se procjene vrše suprotno raspoloživim podacima. Preopteretiti avion, a zatim s njime pokušati poletjeti sa suviše kratke piste također je stvar loše procjene i primjer je loše odluke, baš kao i pokušaj istražitelja da se sam u mračnoj ulici upusti u avanturu hapšenja kriminalca za kojega se zna da je i naoružan i opasan. Pouzdan pokazatelj lošeg prosuđivanja, a zatim i donošenja loših odluka je i ponavljanje iste greške više od jednoga puta. Jasno je kako ne postoji istražitelj koji nikada nije pogriješio, no isto tako je poznato i to da dobar istražitelj sebi zasigurno neće dopustiti ponavljanje iste greške dva puta.

Vježba logičkog prosuđivanja

Logična osoba je osoba sposobna da rezonuje konzistentno. U istražiteljskom radu logika je neophodna za donošenje razumnih zaključaka na temelju nekih ranijih događaja. Logičkim razmišljanjem moguće je sagledati odnose između prošlih, sadašnjih i budućih događaja.

Uzmimo za primjer kako je otkriveno da su tokom proteklih šest mjeseci određene količine titanija prokrijumčarene iz fabrike. S obzirom na dostupnost materijala i postojeće kontrole, logično je da je titanij prokrijumčaren iz fabrike od strane zaposlenika. Zbog činjenice da titanij ima relativno malu tržišnu vrijednost, odnosno da nije materijal pogodan za ličnu preradu i upotrebu, nameće se logičan zaključak da kradljivac ima kupca, odnosno da ima nekoga ko je zainteresiran za kupovinu titanija, bilo da se bavi njegovom preprodajom, preradom ili proizvodnjom. Sljedeći logičan korak istražitelja bio bi da identifikuje i kontaktira glavne legalne dobavljače titanija u navedenom području kako bi:

• identificirao industrijske grane i kompanije koje redovno kupuju titanij,
• utvrdio da li su redovni kupci titanija možda smanjili nabavku istoga a zadržali proizvodnju na istom nivou ili je čak eventualno i povećali, i
• u zavisnosti od nivoa profesionalnosti, informirao legalne dobavljače da su na tržištu u opticaju određene količine ukradenog titanija i zahtijevao od njih da ga izvijeste ukoliko dođu do bilo kakve informacije vezane za pojavu ukradenog titanija u regularnim trgovinskim tokovima. To bi, naprimjer, bili neki razumni koraci, poredani njihovim logičnim slijedom.

Inteligencija

Bez sumnje, učinkovit istražitelj mora imati inteligenciju veću od prosječne. Većina osobina koje smo obradili ranije kroz seriju članaka na ovu temu, kao što su snalažljivost, razumijevanje ljudi, komunikacijske vještine, osjetljivost, inicijativa, skepsa i logičko prosuđivanje, podrazumijevaju agilnost uma koja prevazilazi prosjek. Jednostavno rečeno, dobar istražitelj ne može biti prosječno inteligentan, on mora biti iznadprosječno pametan. Jedan aspekt inteligencije bitan za istražitelja je mentalno podsjećanje, odnosno pamćenje. Sposobnost pamćenja sitnih detalja, čak i onih naizgled nepovezanih sa aktuelnom istragom, može pomoći da se uspostave logičke veze koje će nam omogućiti rješavanje slučaja. Takvi podaci mogu uključivati ​​imena, događaje, lica, automobile, izreke ili prijestupnički modus operandi. Istražitelj mora imati veoma razvijenu moć pamćenja.

Kreativna maštovitost

Kreativnom maštovitošću je moguće zakoračiti i preko granica stvarnog i očiglednog. Popularna igra puzzle nudi i jednu korisnu demonstraciju, koja govori u prilog ovoj konstataciji. U lijevom donjem uglu slike 1 nalazi se kompletan valjak. Na koji način je moguće takav valjak izrezati iz samo tri poteza tako da na kraju imamo osam podjednakih dijelova valjka?

Interesantan je, naprimjer, i sljedeći zadatak: kako, uz dodavanje samo jedne linije, rimski broj 9 (IX) načiniti jednakim engleskom broju šest (SIX)?

Zadatak: ? + IX = SIX

Rješenje: Umjesto upitnika (?) potrebno je upisati slovo „S“, koje je, zapravo, i predstavljeno jednom linijom – krivom.

Dakle, u tom slučaju postavljena „jednačina“ ipak ima smisla: S + IX = SIX.

Ovakve i slične vježbe dovoljno ilustrativno govore o mogućnosti da se na stvari gleda i iz drugačije perspektive, što, zapravo, možemo smatrati i demonstracijom kreativne maštovitosti. U praktičnom smislu, policijska administracija na izvjestan način upire prstom u samu suštinu ove osobine: otkrivanje činjenica vezanih za krivično djelo na drugi način, odnosno zahvaljujući sredstvima različitim od direktnog razgovora i ispitivanja fizičkih dokaza, neizostavno zahtijeva aktivnu i praktičnu maštovitost, kao i sposobnost istražitelja da se stavi u položaj kriminalca i promišlja onako kako bi u tom trenutku i pod istim okolnostima razmišljao i sam kriminalac. Drugim riječima, uspješan istražitelj mora biti u stanju razmišljati i kao kriminalac. Šta bi bio vaš sljedeći potez da ste na mjestu kriminalca? Gdje biste sklonili dokaze kada biste bili suočeni sa istim problemom sa kakvim je suočen i stvarni kriminalac? Gdje biste se zaputili da ste na njegovom mjestu? Dakle, kada razmotrimo sve spomenuto, dolazimo do zaključka da je veoma teško i zamisliti praktično sprovođenje istrage bez kreativnog maštanja kao sastavnog dijela ukupne istražne strategije.

Osjećaj za profesionalizam

Istražitelj, posebno onaj koji je angažovan na rasvjetljavanju kriminalnih djela (a najveći broj istražnih radnji u privatnom sektoru odnosi se upravo na takva djela), uvijek je “na sceni” i pod lupom. Bez obzira bili na dužnosti ili ne, sve što rade, način kako to rade, sve što kažu i način kako to kažu – se odražava na sliku istražiteljske profesije. Kao i drugi profesionalci, tako i istražitelji moraju održati visoke standarde svoga ponašanja. Jedno dobro pravilo koje slijedi vjerovatno je već dobro poznato među istražiteljima: “Sve što radite na poslu, sve što čujete na poslu, sve što vidite na poslu i što razgovarate na poslu – sve to treba ostati upravo tamo – na poslu”. Međutim, diskrecija je samo jedan aspekt profesionalizma koji se očekuje od istražitelja. Zbog činjenice da je rad istražitelja gotovo uvijek pod lupom, kvalitete kao što su ljubaznost, osjećaj za fer igru, blagost, urednost, prijatnost i poniznost zavrijedit će poštovanje i divljenje kako prema istražitelju kao pojedincu tako i prema svim profesionalcima u ovome sektoru kolektivno.

Da bismo zaokružili poglavlje u kojem smo sa aspekta praktične psihologije razmotrili širok raspon osobina koje bi trebale krasiti uspješnog istražitelja, u ovome članku ćemo se osvrnuti i na osobine kao što su predanost poslu, samoinicijativnost, zdravi skepticizam, intuitivnost, energičnost i izdržljivost

Redakcijski tim
redakcija@asadria.com

Pored istražiteljevih sposobnosti da prepoznavanjem i pravilnim tumačenjem nijansi u različitim raspoloženjima i ponašanjima ljudi kreira vlastiti pristup koji će mu omogućiti uspostavljanje i održavanje kvalitetne komunikacije, istražitelj se u „svojoj koži“ mora osjećati dobro. Na ovo najveći utjecaj ima njegova samospoznaja, koja se temelji na vještini i njegovoj sposobnosti da uspješno izvrši zadatke koji su mu povjereni, bez obzira koliko oni bili komplikovani, složeni i teški. Blagostanje koje dolazi nakon uspješno obavljenog zadatka, osim rasta samopouzdanja, rezultira i nekim sofisticiranijim emocijama i osjećanjima, jer uključuje i suočavanje sa nagradom za dobro obavljen posao. Takvo blagostanje i zadovoljstvo dobro obavljenim poslom istražitelju donosi osjećaj i lične, ali i profesionalne sigurnosti. Naime, uspješan istražitelj ne strepi za svoju karijeru pitajući se koliko dugo će ostati u istražnom timu, već uživa u ugodnoj spoznaji da su kvalitet njegova angažmana kao i sam učinak na visokom nivou. Iz kvalitete njegovog angažmana i učinka se razvija i osjećaj samopoštovanja. Istražitelj koji se ne osjeća dobro u svojoj koži i koji nije zadovoljan sobom potrošit će mnogo više vremena i energije na sebe nego na rješavanje zadatka koji mu je povjeren, što u konačnici može imati veoma negativne posljedice po njegov učinak.

Predanost profesiji

Mnogi bračni partneri su skloni jedni druge optuživati da su predaniji poslu kojim se bave nego svome supružniku. Izvanredni istražitelji nedvosmisleno su posvećeni svome poslu. Porodice istražitelja gotovo u pravilu ispaštaju zbog njihovog čestog odsustvovanja od kuće, njihovi lični odnosi sa članovima porodice i prijateljima su često zanemareni, a zapostavljeni su i poslovi u njihovim vlastitim dvorištima, a sve to upravo zbog toga što svom poslu uvijek daju najviši prioritet i stavljaju ga na prvo mjesto, ispred svega ostalog. Poslu predan istražitelj na ruci ne nosi sat kako bi znao kada je vrijeme da prekine sa poslom i da krene kući, već da bi u svoju bilježnicu mogao zabilježiti tačno vrijeme u kojem se desio neki događaj, da bi zapisao vrijeme u kojem je obavio informativni razgovor ili neki drugi zadatak. Međutim, ovakva predanost profesiji, naravno, nije osobina koju susrećemo isključivo kod istražitelja, već je možemo primijetiti i kod uspješnih doktora, nastavnika, naučnika, vojnih oficira i drugih uspješnih službenika u različitim profesijama. Snažna posvećenost poslu je veoma cijenjena osobina sve dok ne nastaje kao rezultat bijega od bilo kojeg životnog problema. Od mnogih koji su nekada patili zbog prevelike predanosti poslu većina je iznašla način da stvari ipak dovede u balans i danas su to osobe bogatije za vrijedna iskustva stečena u vremenu u kojem im je njihova profesija predstavljala vrhunski prioritet. Međutim, i za one najposvećenije pojedince, koji su svojom predanošću prema profesiji svojoj najbližoj okolini nekada možda prouzrokovali određenu patnju, neizostavno dođe i vrijeme u kojem shvate da se takva predanost itekako isplatila, jer su, nadvladavši te probleme iznalaženjem adekvatnog balansa između poslovnih obaveza i privatnog života, zapravo izvojevali pobjedu u veoma teškoj bitki, obogativši svoju ličnost iznimno vrijednim životnim iskustvom.

Samoinicijativa

Zahtjevi koje ispred istražitelja stavlja istražni postupak zahtijevaju pojedinca kojeg karakteriše visok stepen samoinicijative. Radeći u okviru smjernica utvrđenih od strane organizacije, istražitelj prihvata zadatke te ih izvršava u vlastitom, njemu svojstvenom maniru. Rijetko kad postoji samo jedan način ili poseban kliše za rješavanje bilo kojeg istražnog zadatka. Stoga istražitelj mora biti u mogućnosti djelovati po vlastitom nahođenju. Inicijativa istražitelja ne smije zavisiti od poticaja od strane nadređenih, niti treba zahtijevati poseban poticaj od strane nadređenih, a nije dobro ni ukoliko je isti rezultat nadzora nadređenih nad aktivnošću istražitelja. U ovome smislu, nadzor nadređenih je dobrodošao, ali samo ukoliko je savjetodavne prirode. Međutim, osoba koju nadređeni trebaju posebno podsticati kako bi započela sa izvršenjem svojih radnih zadataka ne bi trebala ozbiljno računati na uspješnu istražiteljsku karijeru.

Zdravi skepticizam

Zdravi skepticizam u istrazi znači prihvatanje svega sa „dozom rezerve“, odnosno neprihvatanje svega slijepo vjerujući ili zdravo za gotovo, ali također znači i neodbijanje bilo koje informacije samo zbog toga što ista dolazi iz neprovjerenog izvora. Istražitelj treba saslušati sve i po mogućnosti sve sagledati vlastitim očima, jer ništa nije neprikosnoveno i ništa se ne može smatrati činjenicom sve dok se ne pokaže istinitim ili dok nije dokazano u okviru poznatih i prihvatljivih standarda. Zdrav skepticizam omogućuje istražitelju da prosuđuje jasno i precizno. Ako neko izjavi kako je tokom određenog dana padala kiša, te ako taj podatak može biti bitan za rješavanje slučaja, istražitelj kojega krasi zdrav skepticizam će takvu informaciju provjeriti u službenim evidencijama meteorološke službe. Da bi se mogla smatrati kvalitetom istražitelja, ovakva doza zdravog nepovjerenja i uzimanja informacija sa dozom rezerve morala bi biti prikrivena, a ne transparentno pokazana sagovorniku. Nakon prijema takve informacije, samo bi potpuno neiskusan i needukovan istražitelj mogao iskazati sagovorniku nepovjerenje i saopćiti mu kako će takvu informaciju svakako provjeriti kod meteorološke službe. Takav stav može rezultirati negativnom reakcijom sagovornika, jer mnogi ljudi zamjeraju na skepticizmu, naročito kada je takav usmjeren na ono što tvrde ili prema onome u što vjeruju.

Intuicija

Pojam „ženske intuicije“ mogao bi kod neupućenih biti percipiran u smislu da muškarci ne mogu imati iste takve instinkte, što je daleko od istine. Biti intuitivan ne znači ništa drugo nego imati predosjećaj za nešto.

Intuicija je, zapravo, sposobnost osobe da nešto predosjeti bez korištenja procesa razmišljanja ili dokaza od strane pet fizičkih osjetila sa kojima raspolaže. Intuicija se najčešće manifestuje u području pokušaja prevare. Iskusan istražitelj ne mora imati konkretan dokaz da neko laže, ali može intuitivno osjetiti da je osoba lagala. To je slutnja, odnosno osjećaj koji se ne može sasvim racionalno objasniti, ali može biti dobar pokazatelj u kojem pravcu usmjeriti dalje djelovanje i može pomoći prilikom donošenja odluke o tome koje mjere preduzeti u nekoj konkretnoj situaciji. Mnogi slučajevi su riješeni upravo zahvaljujući tome što je istražitelj obratio pažnju na ono na što mu je ukazivala intuicija, odnosno vlastiti predosjećaj.

Energičnost i izdržljivost

Istražitelji nisu službenici koji svoj posao obavljaju za radnim stolom. Oni su radnici, uvijek su u pokretu i u potrazi, posmatraju, ispituju, iskopavaju informacije, porede ih i provjeravaju njihovu tačnost. Posao istražitelja zahtijeva visokoenergičnu osobu. Uspješno obavljanje istražnih zadataka zavisi, između ostalog, i od fizičke snage i psihičke izdržljivosti istražitelja, odnosno od njegovih mentalnih i fizičkih kapaciteta. Unatoč umoru, frustracijama, zastojima u napredovanju istrage i mogućim obratima, te uprkos neuspjesima koji povremeno prate njegov rad, kvalitetan istražitelj mora imati dovoljnu rezervu energije, koja će mu u najtežim trenucima omogućiti da istraje i nastavi sa istragom jednako kvalitetno i fokusirano kao i onda kada su mu stvari polazile za rukom.

Anterfile

U sljedećem broju govorit ćemo više o umijeću ispravnog prosuđivanja, o razvijanju sposobnosti donošenja logičnog zaključka, kreativnoj imaginaciji te o unapređenju profesionalnog nastupa, čime ćemo zaokružiti poglavlje u kojem smo razmatrali osobine koje bi trebale biti sastavni dio osobenosti svakog uspješnog istražitelja. Nakon toga ćemo se, u brojevima koji slijede, fokusirati na razmatranje upravljanja različitim istražnim funkcijama.

Osim ljudskog razumijevanja, koje nas već po samoj našoj prirodi određuje kao osobe orijentirane prema ljudima, postoji još jedan aspekt razumijevanja ljudskog ponašanja koji je za istražitelja iznimno važan. Taj aspekt pripada području praktične psihologije

Redakcijski tim
redakcija@asadria.com

Istražitelj, naprimjer, mora imati istančan osjećaj za ono što je prikladno i za ono što nije prikladno učiniti u određenim situacijama. Postoje, recimo, situacije u kojima je prikladno zaplakati i pored toga što ste muškarac, no tu su i slučajevi kada takvo nešto, zapravo, i nije prikladno. Isto vrijedi i za smijeh, sarkazam, bijes, ljutnju i ​​čitavu paletu drugih emocija i ljudskih odgovora na različite situacije i podražaje. Osim važnosti istražiteljevih komunikacionih sposobnosti i sposobnosti uočavanja različitih raspoloženja ili odgovora ljudi na određene situacije, u ovome članku ćemo se osvrnuti na još neke elemente koji bi morali karakterisati svakog perspektivnog, uspješnog i predanog istražitelja. A kada govorimo o takvim elementima, morali bismo razmotriti i razumijevanje pravnih implikacija u sprovođenju istražnih radnji te sposobnost istražitelja da prepoznavanjem nijansi u različitim raspoloženjima i ponašanjima ljudi formira vlastiti pristup koji nudi najveću vjerovatnoću za uspostavljanje kvalitetne komunikacije i njeno održavanje.

Saosjećajnost

Naglašena osjetljivost na reakcije i emocije drugih ljudi nekada može nepotrebno skrenuti pažnju na istražiteljev zadatak, dok, sa druge strane, učinkovita analiza i razumijevanje ljudskih odgovora na određene situacije može činiti bitnu razliku između uspjeha i neuspjeha. Saosjećajan istražitelj, dakle, može održati živom komunikaciju sa osobom koja je izvrgnuta ruglu ili podsmijehu okoline, dok istražitelj koji ne drži do osjećaja te osobe ili jednostavno takve osjećaje ne razumije može djelovati ili reagirati na način da blokira i onemogući daljnu komunikaciju. Osim toga, govorit ćemo i o posvećenosti radu, samoinicijativi i pozitivnom, odnosno zdravom skepticizmu. U današnje vrijeme istražitelji u javnom sektoru su veoma osjetljivi u pogledu pravnih posljedica koje mogu uslijediti zbog njihovog eventualno neispravnog postupanja, što ne mora biti slučaj sa istražiteljima u sektoru privatne sigurnosti. Razlog ovome dijelom može biti i vrlo jasna razlika u načinu na koji se zakon ranije sprovodio od strane privatnih istražitelja u odnosu na način na koji je zakon sprovođen od strane državnih istražitelja. Ova razlika u načinu sprovođenja zakona je sa sobom godinama nosila i izvjestan „imunitet“ za privatne istražitelje, pa privatni istražitelji, za razliku od državnih, nikada nisu bili ograničeni, ali ni zaštićeni, naprimjer, Mirandinim zahtjevima, odnosno čitanjem prava osumnjičenom tokom samog čina njegovog uhićenja. Međutim, vrijeme se veoma brzo mijenja, a sa novim vremenom mijenja se i cjelokupan ambijent. Privatni istražitelji danas mogu, ali i ne moraju biti suočeni sa istim pravnim problemima sa kojima se susreću policijski službenici iz javnog sektora, s tim da linija koja je nekada činila tu značajnu razliku više nije tako jasna kao nekada. Postoje i mnogi drugi ogranci u pravu koji utječu na rad privatnog istražitelja, pogotovo jer se u novije vrijeme privatni istražitelji sve češće bave i uhićenjima i imaju utjecaj i na otpuštanje zaposlenika. U stvarnosti, propisi sigurnosne branše u fokus stavljaju ono što učini istražitelj, a ne ono što je učinio osumnjičeni. Stoga istražitelj mora biti veoma oprezan i osjetljiv na „siva područja“ zakona, te primjenjivati jasno definirana zakonska ograničenja u sprovođenju svojih aktivnosti.

Sposobnost učinkovitog komuniciranja

S obzirom da je pisanje izvještaja sastavni dio istražiteljskog posla, istražitelj mora biti vješt u pisanju. Osim toga, on mora raspolagati sposobnošću da jasnim izražavanjem objasni slučaj na kojem radi, bez obzira radi li se o prezentovanju trenutnog statusa slučaja ili novih saznanja menadžmentu kompanije ili o sprovođenju administrativnog ili sudskog saslušanja. Slučajevi se gube i dobijaju u zavisnosti od načina na koji svjedoci predstave svoje dokaze, naročito ukoliko se dokazi iznose verbalno. Dobro predstavljeni dokazi u smislu izražavanja, jasnoće, ubjedljivosti pri iznošenju dokaza i fakata i izbora riječi daju dodatnu vjerodostojnost činjenicama vezanim za slučaj. Isto tako, nerazgovijetno, neodlučno ili teško razumljivo usmeno izlaganje, pogotovo ukoliko je obogaćeno slengom ili drugim loše odabranim riječima, veoma lahko može diskreditovati inače jako dobar i čvrst slučaj.

Senzibilnost i susretljivost

Biti senzibilan i susretljiv znači biti osoba otvorenih shvatanja. To uključuje interes i spremnost da se saslušaju i druga, različita mišljenja. Međutim, to ne uključuje samo spremnost da se tuđe mišljenje sasluša već i opredijeljenost da se razmotri osnovanost i temelj drugih ideja, sugestija i mišljenja, te kada se to pokaže svrsishodnim, da se tuđe mišljenje i prihvati. Nesenzibilna i nesusretljiva osoba, koja odbija sučeljavanje sa vanjskim izvorima i koja ima sklonost da istražne radnje sprovodi na svoj vlastiti način i bez spremnosti da uvaži tuđe mišljenje, zapada u različite profesionalne zamke i najčešće nije u mogućnosti prepoznati vrijednost ponuđenih alternativa. Učinkovit istražitelj mora ostati otvoren za prihvatanje novih ideja.

Ilustracije radi, 1978. g. u Velikoj Britaniji jedno od udruženja koje okuplja privatne istražitelje bilo je kontaktirano od izvjesne osobe koja se zanimala da li među istražiteljima ima onih koji bi bili zainteresirani za sastanak sa grafologom kako bi razgovarali o mogućnostima korištenja grafoloških dostignuća u smislu podrške prilikom vršenja određenih istražnih radnji. Grafologija, odnosno proučavanje rukopisa u svrhu analiziranja karaktera osobe koja piše, u to vrijeme je kod velikog broja britanskih istražitelja bila percipirana poput nečega što je, bar po ozbiljnosti, u sličnom rangu sa, recimo, proricanjem sudbine. Međutim, pozivatelj je, unatoč slabom interesu istražitelja i pokazanom skepticizmu, ipak zamolio istražitelje da grafologu barem daju priliku da dokaže svoju sposobnost identificiranja određenih pokazatelja u rukopisima nekoliko osoba.

Nakon kraćih konsultacija, u udruženju su prikupili uzorke rukopisa četiri najpouzdanija zaposlenika, kao i uzorke rukopisa četiri zaposlenika koji su ranije otpušteni zbog bavljenja određenim nepoštenim i nečasnim radnjama. Dakle, nije postojala ni najmanja šansa da bi grafolog mogao znati bilo šta o osobama čiji su uzorci rukopisa sakupljeni radi prezentacije. Samu prezentaciju i tok “testiranja” je nadziralo nekoliko istražitelja, među kojima je bio i jedan branitelj po struci i bivši agent FBI-ja. Na opće zaprepaštenje svih prisutnih, mlada žena grafolog ne samo da je identifikovala bivše zaposlenike kao osobe sa “osobinama nepoštenja” već je sa zapanjujućom tačnošću također identifikovala i mnoge druge zanimljive karakterne osobine nekoliko zaposlenika čije je uzorke rukopisa dobila na analizu. Sljedeći put privatni istražitelji iz ovoga udruženja imali su kontakt sa grafologom kada su se, u namjeri da ocijene podobnost trojice menadžera sigurnosti za unapređenje, obratili grafologu za pomoć. I drugi put je analiza karaktera osoba na osnovu uzorka rukopisa bila toliko precizna da je cijela stvar počela izgledati gotovo sablasno. U svakom slučaju, otvorenost prema novim idejama, u konkretnom slučaju prema grafologiji, omogućila je privatnim istražiteljima iz ovoga udruženja da dodatno prošire svoje horizonte.